Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)

Bog i Hrvati!

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Piše: Ivan GABELICA

Najprije se je to dogodilo 7. travnja 1941. u Čakovcu, kada je ljekarnik mr. Teodor Košak proglasio, da "nepokolebivom voljom hrvatskoga naroda, u ime Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Ante Pavelića" preuzima tim časom "građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo općinu Štrigovu sa Raskrižjem", pa povodom toga poziva cjelokupno pučanstvo, da se svim njegovim "naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava, kako bi se uzdržao najveći red i mir"(1). Istoga dana hrvatska državna nezavisnost proglašena je i u Đurđevcu, a braća Cigoja i Mušan Mutevelić, čuvši za Pavelićeve proglase i pozive na ustanak preko krugovalne postaje, osnovali su Glavni ustaški stan nedaleko od Han Pijeska, u Bosni, zaposjevši tamošnje kraljevsko lovište. U noći između 7. i 8. travnja u Velikom Grđevcu, kao Bjelovara, pobunila se je 108. pješačaka pukovnija, kojoj se je pridružila 40. dopunska pukovnija i dio 42. pukovnije, tako da je pobuna zahvatila cijelo bilogorsko područje. Pobunjenici su 8. travnja 1941. ušli u Bjelovar, gdje je istoga dana gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sutradan, 9. travnja ustaše su preuzele vlast u Virovitici i, prema svjedočanstvu Josipa Broza Tita, počele su je preuzimati u Zagrebu.

Stepinac pozdravlja uspostavu i brani opstanak NDH

Ovako brzi razvitak događaja dokazom je silnoga oduševljenja hrvatskoga naroda zbog uspostave hrvatske državne nezavisnosti. Nakon toga zaredale su čestitke kulturnih društava, znanstvenih ustanova i katoličkih i muslimanskih vjerskih predstavnika.

Stepinac nije pismeno čestitao nego je to učinio usmeno, prije svih ostalih, u osobnim susretima s Pavelićem, Slavkom Kvaternikom i ostalim hrvatskim državnim dužnosnicima. Već 11. travnja, dakle jedan dan nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, posjetio je dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove. Sutradan, 12. travnja bila je Velika subota. Nadbiskup je prije podne "učinio službeni posjet zamjeniku Poglavnika Države Hrvatske, generalu g. Slavku Kvaterniku", pa mu je tom zgodom "izrazio svoje čestitke prigodom obnove državne nezavisnosti", a ujedno i sućut zbog "tragične smrti njegova brata Petra Kvaternika". Navečer se je u katedrali služio svečani obred Uskrsnuća, pa je počasno mjesto, određeno za predstavnike državne vlasti, zauzeo Kvaternik. Po svršetku obreda Kvaternik je pristupio k Stepincu, poljubio mu prsten, zamolio za biskupski blagoslov i kleknuo, a ovaj mu je na to podijelio svoj blagoslov. Dana 15. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je vodio pogrebni odred Petru Milutinu Kvaterniku, kojega su 10. travnja u Crikvenici ubili jugoslavenski mornari, dok je proglašavao Nezavisnu Državu Hrvatsku. A 16. travnja najprije je sredinom dana posjetio dr. Jozu Dumandžića, načelnika grada Zagreba i "zadržao se s njime oko jedan sat u srdačnome razgovoru", pa mu je tako uzvratio posjet, kako novine pišu, što znači, da je Dumandžić, koji je imenovan gradonačelnikom 11. travnja 1941., u međuvremenu njega posjetio. Poslije podne 16. travnja Stepinca je u audijenciju primio sam Poglavnik dr. Ante Pavelić. Na temelju toga razgovora nadbiskup je "dobio dojam, da je Poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svom djelovanju", iako se "ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez teškoća"(4)

Tako Vilim Cecelja, svećenik, zamjenik vojnoga vikara hrvatskih oružanih snaga, piše, da je nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941., pošao k Stepincu izvijestiti ga o nastalim događajima. Stepinac je upravo izlazio iz katedrale, gdje je služio obred Velikoga tjedna, kada ga je susreo Cecelja. Kad mu je ovaj ispričao događaje, on je bio malo zamišljen, a zatim je rekao: "Cecelja, rekao je Zrinski: Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!"(6). Nastupivši kao svjedok obrane u kaznenomu postupku protiv nadbiskupa Stepinca pred Vrhovnih sudom NR Hrvatske, dr. Dragutin Hren, zagrebački kanonik, izjavio je, da je s nadbiskupom izlazio iz katedrale, a ispred nje su šetali neki mladi ljudi, koji su dali oduška svojem veselju: "Sjajno, došli su Nijemci u Zagreb, uspostavit će slobodnu Hrvatsku". Njemu je Stepinac na to rekao: "Ne zna ova mlađarija, što je to prusko kopito", a zatim je nadodao: "Ne mogu imati povjerenje u Njemačku zato, prvo, kulturno, jer je to Hitlerov sistem, poganski sistem, pa drugo, nacionalno, poznato vam je u našoj historiji, da Nijemci i Talijani nisu bili prijatelji naših naroda", te bi to moglo " sve na zlo izaći"(7).

Istina, Stepinac je osuđivao nacionalsocijalizam i prije i nakon 10. travnja 1941. To je nesporno. Ali u progledu ostaloga, drugi dokazi se protive onomu, što tvrde Cecelja i Hren. U Stepinčevu 'Dnevniku', što ga je tada, doduše, vodio njegov tajnik, kasniji zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper, ali je on nad tim vodio podpuni nadzor, pa ima veliku dokaznu vrijednost, stoji, da je o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske i ostalim političkim zbivanjima u Zagrebu Stepinca izvijestio svećenik Franjo Cvetan(8). Cecelja i Hren se uopće ne spominju. No, Cvetan, saslušan također kao svjedok u kaznenomu postupku protiv Stepinca, niti potvrđuje niti poriče tvrdnju navedenu u Stepinčevu "Dnevniku", a sud ga o tome nije ni pitao. On je, međutim, izjavio, da je kasnije, između 17 i 18 sati, bio u društvu s nadbiskupom i dr. Kolarekom, kanonikom, koji je pripovijedao, kako su Hrvati oduševljeno dočekali njemačke vojnike, koji su "Hrvate, koji su bili u jugoslavenskoj vojsci, vodili u kasarne", na što je Stepinac rekao: "To bi bio prvi čin tragedije koju ćemo proživljavati. Drugi i treći čin slijedit će iza toga i mnogo ćemo trpjeti. Samo Bog znade koliko ćemo trpjeti. Kako je to žalosno gdje naše ljude vode u zarobljeništvo stranaca"(9). Dr. Nikola Kolarek, svjedok u istome kaznenom postupku, o tomu ništa nije rekao niti ga je itko pitao, pa ni Stepinčevi branitelji(10).

Okružnica svećenstvu kao nepobitni dokaz

Nakon ove okružnice suvišna je svaka rasprava o Stepinčevu odnosu prema uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u konkretnim okolnostima. Ona je odgovor i onima, koji tvrde, da je on načelno bio za hrvatsku državnu nezavisnost, ali da nije bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Okružnica je nepobitan dokaz, da je on s oduševljenjem, sa zanosom prihvatio Nezavisnu Državu Hrvatsku kao konkretno povijesno ostvarenje prava hrvatskoga naroda na slobodu i državnu nezavisnost. Iz nje, a i iz mnogih drugih njegovih postupaka, se vidi, da kod njega nije bilo ni najmanje sumnje u opravdanost toga čina. Svaka suprotna tvrdnja je fikcija, utemeljena na izmišljotinama. Ne samo da je pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, nego je radio i na njezinu međunarodnom priznanju i učvršćenju.

Zauzimanje za priznanje

Očito je, da je Maglioneovo pismo odgovor na Stepinčevo tzv. izvješće od 14. lipnja 1941. Iz toga se nameće neminovan zaključak, da je Stepinac i u tomu svomu izvješću preporučivao ili molio, da Sv. Stolica barem de facto, odnosno konkludentnim činom, prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa mu je Maglione u svomu pismu iznio stajalište Sv. Stolice u toj stvari, s kojim hrvatska strana nije bila posve zadovoljna. Ali iz riječi, sadržanih u pismu kardinala Maglionea, da je slanje apostolskoga vizitatora "novi dokaz očinske skrbi Kristovog namjesnika za episkopat i za hrvatski narod", ipak proizlazi, da je taj apostolski vizitator, iako formalno poslan da Sv. Stolicu predstavlja pri Hrvatskomu katoličkom episkopatu, u stvari poslan da je predstavlja i pred hrvatskim državnim vlastima, pa se može tvrditi, da je Vatikan de facto odnosno konkludentnim činom priznao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Za to ima zaslugu i bl. Alojzije Stepinac.

Druga sjednica Hrvatske biskupske konferencije održavala se je opet u Zagrebu od 17. do 19. studenoga iste godine. Središnja tema, o kojoj se je raspravljalo, bili su vjerski prijelazi s pravoslavne na katoličku vjeru. O radu, iznesenim stajalištima i stvorenim zaključcima Stepinac je predstavkom od 20. studenoga 1941. izvijestio Pavelića. U predstavci ističe, da su "zaključci Hrv. Kat. Episkopata dirigirani prevelikom ljubavlju i brigom za hrvatski narod, za Nezavisnu Državu Hrvatsku, i za katoličku vjeru, koja je vjera ogromne većine hrvatskoga naroda". Skrećući mu pozornost na pogreške, koje su se pri prijelazu s jedne vjere na drugu dogodile, tvrdi, da taj rad treba biti povjeren hrvatskim katoličkim biskupima, koji su jedini pozvani, "da tim svetim radom dirigiraju na dobro i korist svete Katoličke crkve i hrvatskoga naroda ujedinjenog i oslobođenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj"(16).

No, nije Stepinac svoju privrženost i odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj isticao samo u okružnici svećenstvu zagrebačke nadbiskupije ili pred Pavelićem. Činio je to i obraćajući se običnim vjernicima. Za njega je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postignuta sloboda hrvatskoga naroda, za čime se je stoljećima čeznulo, a u toj oslobođenoj domovini zajamčeno je slobodno djelovanje i Katoličkoj crkvi. Bio je uvjeren, da bi uništenjem nezavisne hrvatske države za Crkvu nastupila mučenička vremena. U svome kratkom govoru za ručkom prigodom zagrebačkoga hodočašća u Mariju Bistricu 13. srpnja 1941. istakao je, da se sada "uređuje ovo naše hrvatsko narodno svetište, a naše narodne vlasti kao nikada do sada pružaju punu pomoć, da se izgradi pravo narodno svetište i da bude u što većem sjaju, u kojem će Majka Božja isprositi milost i zagovor, da hrvatski narod bude sretan i zadovoljan u svojoj slobodnoj domovini"(18). Osjećajući tako na djelu što znači sloboda i vlastita nacionalna država za jedan narod, u propovijedi za vrijeme mise u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 19. ožujka 1942. obratio se je sveučilišnoj mladeži i rekao, da to nije prvi put, da im govori s toga svetog mjesta, "ali je prvi put, da vam progovaram s ovoga mjesta, nakon što se obistinio san vaše mladosti i postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska". To je "ono za što su pali milijuni hrvatskih života u prošlosti, ono za što su istrunule kosti nebrojenih junaka našega roda i naroda". A "da zbog svega toga življe kola krv i u vašim žilama, i da ponosnije nosite na ramenu glavu, ne će nikoga začuditi, koji znade, da je sloboda jednoga naroda jedno od najvećih njegovih dobara "(19). Međutim, on se nije zanosio iluzijama, da su uspostavom nezavisne hrvatske države riješeni svi narodni problemi. Posebno ga je zabrinjvala komunistička djelatnost, kojom se razaraju hrvatske narodne i moralne vrijednosti. Na to je upozorio članove Akademskoga križarskog društva "Mahnič" u Zagrebu 25. siječnja 1942. riječima: "Bila bi velika iluzija misliti, da su uspostavom Nezavisne Države Hrvatske podpuno riješena sva pitanja. Vi znate, da na dnu svega još mnogo radi ona crvena neman svim snagama, da nas uništi"(20).

POKUŠAJI MANIPULACIJE STEPINČEVIM IMENOM

Kao crkveni velikodostojanstvenik i u Vatikanu ugledna osoba, Stepinac se je suprotstavljao tim klevetama i nastojao Sv. Oca i njegove najbliže suradnike svojim izvješćima poslanim iz Zagreba ili neposredno predanim u samomu Vatikanu te u osobnom razgovoru s njima istinito i dokumentirano izvijestiti o zbivanjima u Hrvatskoj i o radu hrvatskoga katoličkog svećenstva, koje je također bilo klevetano i napadano. Osim u lipnju 1941., on je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske još dva puta boravio u Rimu. Godine 1942. otišao je podkraj mjeseca travnja i zadržao se dvanaest dana, a 1943. bio je od 26. svibnja do 3. lipnja. Oba puta podnio je Sv. Stolici pisano izvješće.

Obrana Hrvatske u Vatikanu

Iz riječi u Rušinovićevu dopisu Lorkoviću od 9. svibnja 1942., da mu je Stepinac "u glavnom pokazao taj izvještaj", nije posve jasno, je li ga Rušinović pročitao. Ako ga je samo očima vidio, zašto su mu trebale riječi "u glavnom" i zašto je, ne pročitavši ga, svomu ministru pisao, da je apsolutno pozitivan? Kako je onda mogao neke ulomke u njemu ublažiti? Očito je, da je on, makar letimično, pročitao izvješće, ali je, pišući knjigu, nakon pedesetak godina to zaboravio. No, ako mu ga je Stepinac i samo prepričao, 9. svibnja 1941. mu je to bilo daleko svježije nego pedesetak godina kasnije. U svakomu slučaju Rušinovićevo pismo Lorkoviću je puno vjerodostojnije nego odgovorajući dio knjige "Moje sjećanje na Hrvatsku".

Kada je u svibnju 1943., zajedno sa svojim tajnikom dr. Stjepanom Lackovićem, opet došao u Rim, Stepinac je kardinalu Luigiu Maglioneu, državnom tajniku Svete Stolice, predao 34 dokumenta, iz kojih se vidi, što je on do tada učinio za Srbe i Židove, i popratni dopis napisan u Zagrebu 24. svibnja iste godine. Slično kao u izvješću u travnju 1942., u tomu dopisu ističe, "da materijal koji je Svetoj Stolici poslala srpska propaganda, služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj". No, "da bi se stekao točan uvid u činjenice valja znati, da se okrutnost, na koju se žale Srbi, javila tijekom nacionalne revolucije, kad je vrijeme sa sobom donijelo neodgovorne pojedince koji su u ime vlade počinili zločine ne mareći u stvari za autoritet države ili čak često idući protiv uredbi vlade". Takvima su se hrvatske državne vlasti suprotstavljale, pa je "mnogo tih neodgovornih osoba strijeljano naredbom vlade". U sličnim prilikama Srbi su posve drugčije postupali, pa oni "koji optužuju trebali bi se podsjetiti da je Srbin Puniša Račić, nakon što je u Skupštini u Beogradu ubio neke hrvatske" narodne zastupnike, "stavljen, istina, u zatvor, ali je istovremeno bio gotovo slobodan dobivši od vlade u Beogradu mjesečnu pomoć od 2000 dinara", što se je čuvalo kao državna tajna. Nakon što je nabrojio mnoge dobre stvari, što su ih hrvatske državne vlasti učinile, zaključio je, "da sadašnji režim u Hrvatskoj barem izgleda pun dobre volje, koju Crkva ne može poreći", ali je nadodao, "da Srbi ne će prestati osuđivati i mrziti katoličku Crkvu ma kakav bio prema njima stav Crkve". Bojeći se za sudbinu Katoličke crkve, ako propadne Nezavisna Država Hrvatska, Stepinac je u popratnom dopisu izrazio "uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast". Na kraju je napisao: "Ako je reakcija Hrvata kadkad bila okrutna mi zbog toga žalimo i osuđujemo tako nešto. Ali je van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskog naroda tijekom 20 godina zajedničkog života u Jugoslaviji. Ovo priznaju i žale uostalom mnogi ozbiljni Srbi koje ne vodi mržnja ili osveta"(24). Kao što se vidi, misli u Stepinčevu izvješću, kako ih je u pismu od 9. svibnja 1942. Rušinović prenio Lorkoviću, dopunjuju se i u bitnim stvarima podudaraju sa sadržajem Stepinčeva popratnoga dopisa od 24. svibnja 1943. To znači, da je Rušinović 9. svibnja 1942. Lorkoviću prenio vjerno sadržaj Stepinčeva izvješća Svetoj Stolici. U oba slučaja Stepinac je odlučno branio opstanak Nezavisne Države Hrvatske i odbijao klevete protiv hrvatskih državnih vlasti. Takvo njegovo držanje izazvalo je bijes kraljevske jugoslavenske izbjegličke vlade i krugova oko nje, među kojim se je nalazilo, kako je poznato, i nekoliko istaknutih prvaka Hrvatske seljačke stranke. Zbog toga je postao meta njihovih napadaja, u kojima su ga povezivali sa svim onim klevetama, koje su redovito širili protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezine vlasti. Uza nj, napadali su cijeli hrvatski katolički episkopat, pogotovo vrhbosanskoga nadbiskupa Šarića. Tim krugovima svatko je bio kriv, tko podupire Nezavisnu Državu Hrvatsku i tko joj je lojalan. To je i razumljivo, kada se ima na umu, da je "ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva" u toj jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi bio "đeneral" Draža Mihailović, uz kojega su jednako stajali Slobodan Jovanović i Juraj Krnjević, službeni predstavnik Hrvatske seljačke stranke u toj vladi.

Odgovor Većeslavu Vilderu i njegovim sumišljenicima

Stepinac se, u pravilu, nije osvrtao na napadaje svojih protivnika, kada je meta napadaja bio on osobno. Međutim, kada se je radilo o upletanju u prava Crkve, nikada nije šutio. Tako je bilo i sada. Odgovorio je Vilderu, ali i svima onima koji su mislili kao on i koji su razarali i palili po Hrvatskoj, nekoliko dana kasnije u svojoj propovijedi za vrijeme hodočašća u Mariji Bistrici riječima: "Molimo se Majci Božjoj za one koji u neznanju razaraju narodnu imovinu, da im Bog otvori oči i da se raskajana srca vrate k Bogu. Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj Crkvi, za koga smije a za koga ne smije moliti. Mi znademo, da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike, da se mole za sve ljude; posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare. Ako budemo trebali kakvog savjeta u toj stvari, onda ga ne ćemo tražiti kod političara, koji su se izrugivali istinama naše svete vjere i blatili Majku Božju, nego ćemo ga tražiti kod onoga, koga je Bog postavio vrhovnim učiteljem vjere i morala, kod Svetog Oca. Ako pak netko misli da će nas zastrašiti svojim prijatnjama iz tuđine, onda neka znade, da Katolička Crkva stoji vedra čela i čiste savjesti, bez straha u svakoj situaciji, da nastavi svoje božansko poslanje"(27).

Prvaci HSS-a protiv Stepinca

Na ove napadaje i optužbe, kojima je Krnjević htio hrvatske katoličke biskupe staviti u službu svoje jugoslavenske politike, Stepinac je dostojanstveno, istina sa znatnim protekom vremena, odgovorio u svojoj znamenitoj propovijedi u Zagrebu na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. Njemu i njegovim političkim istomišljenicima poručio je: "Jedni nas optužuju, da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine. Njima odgovaramo prije svega, da mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca. (...) A da Crkva katolička ni u sadanjim vremenima nije nimalo zatajila u svojoj zadaći, pokazat će budućnost, kada će se o mnogo stvari moći mirnije raspravljati i kada dokumenti izađu na vidjelo. Ali već danas bismo željeli staviti na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina upit, da li je katolička Crkva huškala na rat, koji je donio tako strašne posljedice, ili netko drugi? Da li je katolička Crkva godinama stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama? Koliko je puta u zadnja dva decenija katolička Crkva opominjala sve predstavnike kulturnog i političkog života, da se prestane s gaženjem ljudskih i narodnih prava; da se prestane štampom i kinima rušiti plemenito čovještvo i ćudorednost u narodu. Sve je bilo uzalud. Vjetar se sijao usprkos svih naših nastojanja i opominjanja i izrodio u strašnu buru, koju svi pravi katolici s nama duboko žale, ali koju se kraj svih poštenih nastojanja nije dalo spriječiti"(29).

Neutemeljene spekulacije u literaturi

Nada Kisić-Kolanović tvrdi, da su, prema nekim svjedočanstvima, članovi pučističke skupine Lorković-Vokić "bili u dodiru s nadbiskupom Stepincem i papinskim legatom Marconeom, a veza je išla preko J. Torbara" i da su Stepinac i "krašićka grupa" kanonika poduprli "zajednički plan HSS-a i Lorkovića"(30). Iako još uvijek sve pojedinosti toga "puča" nisu znanstveno utvrđene, sa sigurnošću se može tvrditi, da su njegovi glavni protagonisti bili domovinski prvaci Hrvatske seljačke stranke August Košutić, Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić, a Lorković i Vokić, svjesne ili nesvjesne, marionete u njihovim rukama. Košutićevo je stajalište bilo, "da sve hrvatske protukomunističke snage stupe u vezu s prvacima protukomunističkih snaga Srbije i na jednoj zajedničkoj platformi borbe pokušaju spriječiti, da Hrvatska i Srbija padnu pod komunističke režime", a da nakon rata "zainteresirani narodi sami odluče, da li su za Jugoslaviju ili protiv nje"(31). To znači, da je i "puč" Lorković-Vokić stvarno vodio u likvidaciju Nezavisne Države Hrvatske i u obnovu Jugoslavije. Nada Kisić-Kolanović se za svoju tvrdnju poziva na svjedočanstvo stranovitoga Marka Bilića. To svjedočanstvo je nepodpisano, ne vidi se kada ga je i kojom zgodom Bilić dao i tko je taj Marko Bilić. Stoga ono nije nikakav vjerodostojan dokument i na njemu se ne mogu temeljiti nikakvi povijesni zaključci(32). Doduše, Stepinac na saslušanju pred OZN-om 22. svibnja 1945. priznaje, da mu je Vokić pričao o Lorkovićevim svezama s Košutićem, o očekivanju pomoći od Engleza i o preusmjeravanju hrvatske politike prema njima, ali ne i o svrgavanju Pavelića s vlasti. Iz toga priznanja se ne vidi, da bi Stepinac imao i prihvaćao bilo kakvu ulogu u "puču"(33). Neshvatljivo je i suprotno tradicionalnom ponašanju vatikanske diplomacije, da bi u tomu sudjelovao apostolski vizitator Marcone.

Tvrdnja Nade Kisić-Kolanović neodrživa je zbog više razloga. Stepinac je, prema "Dnevniku" krašićkoga župnika Josipa Vranekovića, s kojim je od 5. prosinca 1951. do smrti kao zatočenik živio u istomu župnom dvoru, o svomu odnosu prema hrvatskim političkim strankama i uopće o politici tvrdio: "Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni ustaša, ni pučkaš. Interese naroda branio sam i branit ću, a politiku kao takvu ostavljam drugima"(36). Okružnicama od 10. 8. 1938., 4. 2. 1942. i 24. 9. 1943. zabranio je svomu svećenstvu, da se bavi politikom, a dopisom od 8. 2. 1942. molio je Pavelića, da oslobodi svećenike obavljanja dužnosti narodnih zastupnika(37).

Uostalom, zašto bi Stepinac slao Kvaterniku usmenu poruku, ako mu šalje pismo? Kvaternik u svojim izjavama pobija Maričićeve tvrdnje i cijeli taj podhvat, pa i svoj odnos sa Stepincem, prikazuje bitno drugačije od njega. U kaznenom postupku protiv Stepinca, na glavnoj raspravi, saslušan kao svjedok, on je izjavio, da mu Maričić nije donosio nikakve poruke od Stepinca, niti mu je rekao, da je s njim razgovarao, ali je iz riječi Ive Hočevara, domobranskoga bojnika, koji ga je posjećivao na Semmeringu, razabrao, da je nadbiskup upoznat s cijelim podhvatom i da je povezan s Hrvatskom seljačkom strankom, koja radi na odstranjenju Pavelića i ustaša s vlasti. Ali to mu nitko nije izričito rekao. Dakle, to su Kvaternikova samo nagađanja, da bi Stepinac o spomenutomu podhvatu mogao znati, ali ne i dokaz, da je zaista znao, a pogotovo, da ga je podupirao ili u njemu sudjelovao(39).

Isto tako se ne mogu prihvatiti ni Bobanove predpostavke. Ni dr. Augustin Juretić ni dr. fra Dominik Mandić nisu bili članovi jugoslavenske kraljevske izbjegličke vlade, niti su spadali u krug osoba, za koje je bilo javno poznato, da su povezani s tom vladom. Oni su, doduše, dostavljali toj vladi podatke o političkim prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali ne postoji nikakav dokaz, da bi Stepinac za tu njihovu djelatnost znao. Njegove sveze s njima iscrpljivale su se isključivo, kao sa svećenicima, u okviru položaja, potreba i probitaka Crkve. Uz to, Juretić je od početka 1940. bio konsultor pri predsjedništvu Biskupskih konferencija u Zagrebu, pa prema tome i bliski Stepinčev suradnik, te je razumljivo postojanje među njima tješnjih ljudskih sveza i međusobno dopisivanje. Nema ni jednoga jedinog dokaza, da im je Stepinac slao bilo kakve obavještajne podatke, a pogotovo takve kojima se može škoditi hrvatskoj državi. U svojim izvješćima jugoslavenskoj vladi oni se nikada nisu pozivali na nj kao na izvor podataka.

Dvojbena pouzdanost naknadnih tvrdnji

Ove tvrdnje nikako ne mogu izdržati kritiku. Ako je Stepinac odgovarao na sve poruke, koje je primao od Hrvata iz Londona, onda bi odgovorio i na Krnjevićevu i to prije nego na Jukićevu, jer je Krnjević bio službeni predstavnik Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i njezin stalni podpredsjednik, a Jukić je bio samo pomoćnik ministra vanjskih poslova u toj vladi. Osim toga, Krnjević je bio njegov školski kolega, a ipak mu nije odgovorio na poruku, pa zašto bi to učinio Jukić, kojega, možda, nije osobno ni poznavao. Stepinac je uvijek, po vlastitoj savjesti, osuđivao sve protuevanđeoske pojave u životu, pa mu za to nisu trebale poruke iz Londona. Već je navedeno, kako su iz Londona, nezadovoljni njegovim držanjem prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim vlastima, baš u ovo vrijeme, o kojemu pišu Jukić i Krnjević, žestoko napadali Stepinca i to ne Srbi, nego Krnjević, Jukićev stranački prvak u emigraciji, i Vilder, njihov najbliži koalicijski suradnik. Također je navedeno, kako im je Stepinac odgovorio. To je sve, jedno i drugo, nespojivo s ovim što piše Jukić. Nezavisna Država Hrvatska nije bila za Stepinca samo faktična nego i pravna, legitimna vlast, koja počiva na plebiscitarno izraženoj volji hrvatskoga naroda.

U takvoj državi, kakvu su zamišljali Krnjević i Jukić, pod okriljem Draže Mihailovića, sigurno je da ne bi bio zajamčen napredak, pa možda čak ni opstanak, ni hrvatskomu narodu ni Katoličkoj crkvi. Zbog toga svi ovi razlozi, a mogli bi se navesti i drugi, govore protiv tvrdnje, da je Stepinac održavao političke sveze s članovima Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i oko te vlade.

"JA BIH BIO NIŠTARIJA, KAD NE BIH OSJETIO BILO HRVATSKOG NARODA..."

U nizu osoba, koje su pokušale prikazati Stepinca kao jugoslavenski orijentiranoga hrvatskog crkvenog velikodostojanstvenika, spada i Slovenac Stanislav Rapotec, idejni sljedbenik Draže Mihailovića, "kojega je izbjeglička vlada početkom 1942. poslala u zemlju sa širokim spektrom obavještajnih zadataka"(48). Na području bivše Jugoslavije boravio je, kako sam kaže, punih pet mjeseci, a od toga u samom Zagrebu od početka travnja do polovice lipnja, dakle puna dva i pol mjeseca. Za to vrijeme sastajao se je sa svojim političkim istomišljenicima, koji su mu davali obavijesti o prilikama u zemlji, na temelju čega je on početkom kolovoza 1942. podnio izvješće jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi.

Nekritičko manipuliranje nevjerodostojnim izvješćima

Pri tomu prešućuju bitnu Rapotecovu tvrdnju, da "biskup dr. Stepinac čvrsto veruje u vaskrsnuće Jugoslavije", pa mu je, navodno, rekao, da poruči "vani, neka kod budućeg uređivanja država svakako vode računa o federaciji"(53). S istinitošću ili neistinitošću ove tvrdnje ostaje ili pada cijelo Rapotecovo izvješće o razgovoru sa Stepincem i o prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a time i Kekichev memorandum.

No, postoji još jedan dokument, koji bi mogao navesti na zaključak, da je Stepinac ipak održavao sveze s krugovima, koji su surađivali s jugoslavenskom izbjegličkom vladom, što bi značilo, da je priželjkivao obnovu Jugoslavije. Dana 2. studenoga 1943. Stjepan Jakšekovac, jugoslavenski obavještajac u Švicarskoj, poslao je predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u Londonu poruku, da nadbiskup Stepinac javlja: "Prema obavijestima, koje mi stižu od župnih ureda jasno i nedvojbeno poroizlazi, da narod kompaktno stoji iza dr. Mačeka. Partizani su vrlo aktivni i to ne samo vojnički, nego i politički. Prema Crkvi ponašaju se vrlo korektno. Narodu je njihova borba simpatična i narod ih svojski i na sve moguće načine pomaže, ali politički su oči sviju uprte u Kupinec"(55). Autentičnost ove poruke je vrlo sporna. Partizani su do kraja 1943. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubili 64 svećenika i redovnika i dvije časne sestre. Samo s područja zagrebačke nadbiskupije ubili su šest dijecezanskih i jednoga redovničkoga svećenika(56). Glavnina žrtava poubijana je prije slanja Jakšekovčeve poruke u London, a sve žrtve iz zagrebačke nadbiskupije potječu prije toga nadnevka. Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i najugledniji hrvatski biskup, Stepinac je sigurno znao za ubojstva svih tih svećenika, redovnika i časnih sestara, bez obzira iz koje su biskupije bili. Ni jedan razborit čovjek, a pogotovo Stepinac, ne bi mogao ubijanje tolikoga broja svećenika, redovnika i časnih sestara nazvati korektnim, a pogotovo vrlo korektnim ponašanjem prema Crkvi.

Dana 24. srpnja 1942. Ilija Šumenković, jugoslavenski poslanik u Turskoj, poslao je brzojavno dr. Slobodanu Jovanoviću, predsjedniku jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, pismo, što ga je, navodno, iz Zemuna 8. veljače 1942. dr. Prvislav Grisogono uputio Stepincu. Grisogono je bio po rođenju Hrvat, jugoslavenski unitarist i član Jeftićeve Jugoslavenske narodne stranke. U pismu se najtežim optužbama optužuju Nezavisna Država Hrvatska i Katolička crkva u Hrvatskoj zbog zločina nad Srbima. Optužuju se ne samo obični svećenici nego i biskupi. To pismo je umnožavano i šireno po Beogradu i cijeloj Srbiji, a prema nekim podatcima, i među Srbima u Hrvatskoj. Njime se je htjelo izazvati Stepinca, da javno osudi Nezavisnu Državu Hrvatsku i njezinu vlast, te tako stvoriti još veći razdor među hrvatskim narodom. Sam Grisogono je kasnije u demantiju, poslanom Stepincu, porekao, da navedeno pismo potječe od njega, dakle izjavio je, da je ono krivotvorina. To je isto ustanovio i dr. Ljubo Boban(57).

Stepinac odlučno za opstanak NDH

Ali, nažalost, domaći i vanjski neprijatelji nisu dali hrvatskomu narodu mira. Amerikanci i Englezi, koji su se pozivali na demokraciju i kao načelo isticali pravo naroda na samoodređenje, nisu to pravo priznavali hrvatskomu narodu niti su poštivali njegovu plebiscitarno izraženu demokratsku volju za državnom nezavisnošću. Da slome njegovu volju za slobodom, bombardirali su mu sela i gradove. Prosvjedujući protiv bombardiranja Zagreba 22. veljače 1944., u okružnici izdanoj 28. veljače iste godine Stepinac je izjavio, da nam u tim patnjama oslon i nesumnjivo uporište daje "ponajprije naravni i Božji zakon koji kao ostalim tako i hrvatskom narodu daje pravo na svoj zasebni život u sklopu ostalih europskih naroda". Pravo na zasebni život, koje se ističe u toj okružnici, samo su druge riječi za pravo na državnu nezavisnost. To pravo na zaseban narodni i državni život hrvatski je narod, prema Stepincu, "stekao i zaslužio svojom teškom i krvavom borbom, stojeći kroz stoljeća na braniku istinskih ideala prave čovječje slobode i kršćanske kulture, čime je zadužio čitavu Europu i sve njezine narode". Videći da je hrvatska državna nezavisnost ugrožena, pozvao je vjernike, "da se u ovim sudbonosnim časovima hrvatskog naroda usrdno i toplo" mole "za njegovo čuvanje i slobodu"(60).

Sloboda i državna nezavisnost hrvatskoga naroda Stepincu su stalno bile na umu. Te misli su sadržane i u prigodnoj čestitci, što ju je 6. prosinca 1943. poslao za imendan dr. Nikoli Mandiću, predsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj doslovce kaže: "Prigodom Vašega cijenjenoga imendana izvolite, gospodine predsjedniče, primiti i moje srdačne čestitke sa željom, da bi sveti Nikola donio i hrvatskom narodu dar, za kojim toliko žudi: očuvanje njegovog državnog suvereniteta na čitavom narodnom području, da u miru kao ravnopravni član međunarodne zajednice može razvijati svoje od Boga dane sposobnosti kako na korist svoju, tako i čitavoga čovječanstva"(62). Pod darom, za kojim hrvatski narod žudi, Stepinac je mislio na očuvanje Nezavisne Države Hrvatske, jer su se samo na nju mogle odnositi riječi o državnom suverenitetu na čitavom narodnom području iz čestitke Nikoli Mandiću.

Reakcije na Jaltsku konferenciju

To je izazvalo reakciju među svim društvenim slojevima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Po svim njezinim slobodnim dijelovima zaredale su prosvjedne skupštine protiv obnove Jugoslavije i manifestacije podpore poglavniku i hrvatskoj državi. Od svih tih skupština i manifestacija ovdje će se navesti samo neke.

U ovim sudbonosnim danima za budućnost hrvatskoga naroda ni zagrebački nadbiskup Stepinac nije mogao šutjeti. Oglasio se je među prvima nakon deklaracije hrvatske državne vlade o zaključcima konferencije u Jalti, dajući tako svoj doprinos brobi hrvatskoga naroda za slobodu. Propovijedajući prigodom svršetka uskrsnih konferencija svučilištarcima i sveučilištarkama u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 18. ožujka 1945., osvrnuo se je na razgovor o "slobodi pojedinih naroda na raznim konferencijama", što je očita aluzija na konferenciju u Jalti, pa se je pozvao na načelo, što ga je postavio papa Pio XII. još 1939., prije početka Drugoga svjetskog rata, prema kojemu je temeljni zahtjev pravednog i časnog mira "osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih", jer "volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda". Zatim je to načelo primijenio na hrvatski slučaj i rekao: "Ako svi narodi imadu pravo na osiguranje života i nezavisnost, onda se ne može narivavati rješenje, kojega on svojom slobodnom voljom ne će, ni hrvatskom narodu, koji ipak sam najbolje znade što mu je na propast, a što mu je na korisit". Kako su komunisti u vrijeme, dok je on to govorio, već bili preuzeli vlast nad znatnim dijelom hrvatskog naroda, kojemu su silom nemetali svoju ideologiju, upozorio ih je, "da će hrvatski narod a limine (odmah i podpuno - op. I. G.) odbiti svaki režim, bio on na krajnjoj ljevici ili desnici, koji ne bi računao i do krajnosti poštivao njegovu više nego tisućgodišnju katoličku tradiciju", jer takav "režim ne bi predstavljao u hrvatskom narodu nikoga, ili neznatnu manjinu, koja bi mu se silom narinula", a sila pak "ne može biti podlogom mira", pa u "zdravom poredku pravo ide pred silom, a ne sila pred pravom"(70).

Nezaobilazna Poslanica katoličkog episkopata iz ožujka 1945.

Kratko vrijeme nakon svih ovih manifestacija, prosvjednih skupština, deklaracija, rezolucija, memoranduma i biskupskih poslanica, koje "civilizirani" zapadni svijet nije htio ni čuti, partizani su 8. svibnja 1945. ušli u Zagreb, Nezavisna Država Hrvatska je prestala postojati, a hrvatsko političko vodstvo, vojska i znatan dio građanstva povukli su se prema Austriji, nadajući se političkomu i vojničkom preokretu, kad će se opet moći vratiti u domovinu, ili, neki od njih, želeći spasiti gole živote. Ali umjesto svega toga, snašla ih je smrt kod Bleiburga, na križnim putevima i na drugim stratištima, a samo manji dio njih uspio je preživjeti ili spasiti se bijegom, prodirući dalje prema Zapadu. Saveznici su ih, naime, izručili partizanima, iako su znali da ih šalju u sigurnu smrt. Partizani su uveli strahoviti sustav raznovrsnog tlačenja hrvatskoga naroda, obilježen ubojstvima, zatvorima i sabirnim logorima. Na njihovu udaru našao se je i nadbiskup Stepinac, koji je već 17. svibnja 1945. bio uhićen i zadržan u zatvoru do 3. lipnja te godine. Ali unatoč krajnje nepovoljnim političkim prilikama, on nikada nije zanijekao, bez obzira komu se je obraćao, OZN-i, jugoslavenskomu komunističkom sudu ili papinskoj nuncijaturi u Beogradu, da je Nezavisna Država Hrvatska bila izraz težnji hrvatskoga naroda za slobodom. Naravno, sada o njoj i njezinoj vlasti govori nešto suzdržanije nego prije, jer nastupa kao službeni predstavnik Katoličke crkve u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, pa ne želi svojim izjavama previše zaoštravati odnose s novim vlastodršcima, o čijoj volji zavisi mogućnost djelovanja Crkve. S druge strane, on hoće namjesniku nuncijature, koji nije najbolje ni upućen u hrvatske prilike, na što prihvatljiviji način prikazati svoje postupke za vrijeme rata. S ovom zadrškom treba tumačiti sve njegove izjave, koje u buduće bude davao o hrvatskoj državi i prilikama u njoj.

Stepinac ne odstupa ni nakon sloma NDH

Tu je potrebno napomenuti da je njegova tvrdnja o Dalmaciji pogrješna, jer je njezin samo manji dio 1941. bio pripao Italiji, a nakon 10. rujna 1943. u sastavu hrvatske države našlo se je cijelo područje od Sušaka do Boke Kotorske, a deklarativno čak i Istra s Rijekom. Međimurje je bila okupirala Mađarska, ali to hrvatske vlasti nikada nisu priznale.

OZN-a je Stepincu, između ostaloga, i zbog ovakvoga hrvatskog držanja u zatvoru nalijepila ustašku etiketu, kako bi ga što lakše mogla osuditi i odstraniti iz javnoga života. Puštajući ga iz zatvora, sastavila je o njemu poseban eleborat, prema kojemu "njegovo ponašanje prilikom puštanja iz zatvora bilo je vrlo drsko", a "prilikom preslušavanja bio je vrlo oprezan". "Istraga protiv Stepinca", stoji u eleboratu, "nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u onoj mjeri da bi ga se moglo eliminirati kao izrazito ustaškog saradnika", jer se u "početku istrage nije raspolagalo sa materijalom koji bi se odnosio na njegovu prikrivenu saradnju sa ustašama". Unatoč svemu tomu, "on ipak nije mogao pritajiti svoje simpatije za ustaše i svoj neprijateljski stav prema NOP-u i Srbima", mišljenje je njegovih istražitelja iz OZNE, koji će ga pomno pratiti i čekati pogodan trenutak, da ga osude(73). Iz ovoga eleborata se vidi, da uzrok njegovoj kasnijoj osudi nije samo njegovo protivljenje, da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Svete Stolice. On je Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije jednako smetao i kao hrvatski rodoljub koji podupire težnje svoga naroda za državnom nezavisnošću i kao crkveni velikodostojanstvenik koji je čvrsto odan Svetom Ocu i jedinstvu Katoličke crkve.

"Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu...!"

Međutim, cjelovitije svoje stajalište o pravu i težnjama hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću izreći će u obrambenomu govoru pred sudom, što ga je održao 3. listopada 1946.

Koja je onda prava verzija?

Zbog svega ovoga sa sigurnošću se može tvrditi, da je Stepinac na suđenju izgovorio riječi: "Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji". Na njih se logično nadovezuju dalje misli, koje susrećemo u obje verzije, ali različito formulirane. Naime, u nastavku govora izjavio je: "Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na sastanku u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to samo branilo hrvatskom narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi smio o tome ni pisnuti? Ako treba pasti, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost"(82). Ove riječi samo s prvom verzijom govora čine misaonu i logičnu cjelinu, dok su s drugom verzijom podpuno nepovezane.

Vidi se, da Stepinac nije pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i davao izjave u njezin prilog samo za vrijeme njezina postojanja, dakle iz nekoga političkog oportunizma. On ju je branio i nakon njezina sloma, kada se je nalazio u životnoj pogibelji, u zatvoru, i kada je to moglo škoditi i njemu i ovozemaljskim probitcima Crkve, kojoj je on u Hrvatskoj bio najugledniji predstavnik. I tada je tvrdio, da je ta država nastala plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda, koji ima apsolutno pravo na državnu nezavisnost. To je golemi moralni kapital, što ga je ostavio hrvatskomu narodu.

HRVATSKA DRŽAVNA VLAST I BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC

O Stepinčevu odnosu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj vlasti napisana su brojna djela povijesnoga i publicističkog značaja. No, ona su mahom tendenciozna i ne pogađaju srž istine. Srpska i jugoslavenska historiografija i publicistika, kako je već rečeno, kreće se u okviru optužnice i presude, koja je Stepincu izrečena 11. listopada 1946. u montiranome sudskom postupku,i jednoglasno ga proglašava ustašom. Apsurdnost te tvrdnje već davno je dokazana u hrvatskoj historiografiji, pa se na nju ne treba ni osvrtati. Ali ta ista hrvatska historiografija, što se tiče zagrebačkoga nadbiskupa i hrvatske državne vlasti, jednako je neznanstvena i daleko od istine kao i srpska i jugoslavenska. Sotonizirajući Nezavisnu Državu Hrvatsku, Ustaški pokret i dr. Antu Pavelića, ona tvrdi, da je bl. Alojzije Stepinac bio žrtva ustaške vlasti.

Pogrješne i zlonamjerne tvrdnje

Prema dr. Mili Vidoviću, Pavelić se je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske morao odricati u korist njemačkih nacista i talijanskih fašista "hrvatskoga teritorija, najvećeg dijela Dalmacije i njezinih otoka, cijele Istre, Rijeke i kvarnerskih otoka, Međimurja i Baranje"(84), a "kada je vlada NDH 30. travnja 1941. izdala naredbu o prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu, Stepinac i ostali biskupi odmah su reagirali i izjavili da to pitanje spada u isključivu nadležnost Katoličke crkve"(85). Tvrdnju, da je "posebnom odlukom vlada Nezavisne Države Hrvatske od 30. travnja 1941. tjerala" pravoslavce, da "prelaze u katoličku vjeru", ističe i M. Landercy, odnosno pravim imenom dr. Vladimir Horvat(86).

U travnju 1941. Mađari su zaista okupirali Međimurje, čak su proglasili i njegovo priključenje Mađarskoj, ali ni Pavelić kao državni poglavar ni hrvatska država vlada nikada nisu odobrili taj čin i uvijek su isticali, da je Međimurje sastavni dio hrvatskoga državnog područja. Oni nisu donijeli nikakvu odluku 30. travnja 1941. o vjerskim prijelazima i nikada u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije postojala odluka ili zakonska odredba o "prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu", odnosno ni Pavelić ni vlada Nezavisne Države Hrvatske nikada nisu donijeli odluku, kojom bi tjerali, dakle prisiljavali, pravoslavce, "da prelaze u katoličku vjeru". Stoga se ni Stepinac nije mogao protiviti takvim odlukama ili zakonskim odredbama, koje nisu postojale.

Izmišljotine o progonu Stepinca u NDH

Ovakve i slične tvrdnje ne mogu se smatrati slučajnim pogrješkama, nego svjesnim iznošenjem neistina. Isto tako se cio niz neistina sustavno iznosi o odnosu hrvatskih državnih vlasti prema nadbiskupu Stepincu. Prije bilo kakvoga raspravljanja o tom odnosu, potrebno je upozoriti barem na neke od takvih tvrdnji:

Nekritičko prihvaćanje problematičnih vrela

Pavelić je tada bio na putu prema Zagrebu i sigurno je, da za takve sitnice, koje se u njemu događaju, nije ni znao, pa za njih nije mogao biti ni odgovoran. Zagreb je napustio prije više od dvanaest godina i osim prvaka Ustaškog pokreta nije u njemu imao krug osoba, s kojima bi bio povezan. Nadbiskup Stepinac je već 11. travnja 1941. posjetio dr. Milovana Žanića, povjerenika za unutarnje poslove, a sutradan, 12. travnja, i Slavka Kvaternika, Pavelićeva zamjenika i faktičnoga vođu Ustaškoga pokreta u domovini, uspostavivši s njima srdačne i prijateljske odnose. Uvečer toga dana, nakon svečanoga obreda Uskrsnuća u zagrebačkoj katedrali, Kvaternik je ponizno kleknuo pred Stepinca, poljubio mu je prsten i zatražio biskupski blagoslov. To je bio izraz poštovanja prema njemu. Iz takvoga Pavelićeva kruga nisu se mogle širiti nikakve nepovoljne glasine o Stepincu. Takve glasine mogla je širiti samo ulica, a na glasinama ulice ne smiju se stvarati nikakvi ne samo povijesni sudovi nego ni predpostavke.

Kako je već rečeno, u prvih šest dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske Stepinac se je prosječno jedanput dnevno susreo s nekim od njezinih državnih prvaka, čime je pokazao, da prihvaća tu državu i da želi s njom surađivati. S tim je nespojiva tvrdnja, da na poziv vlade nije htio biti nazočan na kolodvoru pri dočeku njezina državnoga poglavara. Pavelić je odmah sutradan po svomu dolasku primio Stepinca na razgovor. U mjesecu travnju te godine sastali su se još jednom. Niti je Pavelić morao Stepinca primiti, niti se je ovaj morao odazvati. Stepinac je oba puta bio oduševljen razgovorom s Pavelićem. To je sve dokaz, da su se međusobno poštovali, pa ni kod jednoga ni kod drugoga nije bilo razloga, da izbjegavaju međusobni susret ili doček prilikom Pavelićeva dolaska u Zagreb.

Isključivo pozivanje samo na svoje pamćenje loša je preporuka za dokaznu vrijednost bilo čijih uspomena, pa i Ceceljinih. Protekom vremena svaki čovjek sve više i više zaboravlja, što se je zbilo i kako se je zbilo, pa bez namjere da laže, neistinito prikazuje događaje. Doda li se tomu i njegova politička zainteresiranost, u koju se, uz ostalo, unosi još i strast, onda je dokazna vrijednost njegovih uspomena minimalna. Ako je Pavelić zaista bio onakav, kakvim ga prikazuje Cecelja, zašto je onda pune četiri godine pristajao uza nj i zašto je unosio njegovo ime u molitvenike, zazivajući Božji blagoslov na nj? Ceceljina sjećanja prožeta su odbojnošću prema Paveliću, prepuna su neistinitih tvrdnji, pa se zato ni o onome dijelu, o kojemu bi on mogao svjedočiti, ne može sa sigurnošću tvrditi, što je istina, a što je neistina. Popis tih neistinitih tvrdnji je podugačak, pa se zato one ne nabrajaju u ovom djelu. Prema tome, Cecelja je jednako nepouzdan svjedok povijesnih zbivanja kao i Draganović.

A zaista ga nisu ni odbacivale ni mrzile. Kulturno-akademsko društvo "August Šenoa" godine 1934. još nije bilo politički izdiferencirano, jer je u narodu vladalo uvjerenje, da se Pavelić i Maček bore za iste političke ciljeve - za Nezavisnu Državu Hrvatsku. No, već tada su u njemu dominirali sveučilištarci, koji će kasnije igrati istaknutu ulogu u Ustaškomu pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Kavran, Jilek, Nevistić, Mosner, Crljen, Kirin, Ereš, Mortiđija, braća Blažeković i mnogi drugi)(98). Upravo je Bogumil Kantoci, podpredsjednik toga društva, u ime zagrebačkih sveučilištaraca pozdravio Stepinca na dan njegova posvećenja za nadbiskupa 24. lipnja 1934. zanosnim govorom, između ostaloga, rekavši: "Naša akademska omladina gleda u Vama kao u budućem hrvatskom metropoliti nasljednika čitavog onog niza velikih onih biskupa, banova, kancelara, svetaca i prelata, koji su zacrtali duboke i značajne brazde u povijesti hrvatske kulture"(99).

Sve su to dokazi, da ni Pavelić ni ustaše nisu ni mrzili ni odbacivali Stepinca, a niti su mu predbacivali, što se je kao dvadesetgodišnjak bio prijavio u jugoslavensku dobrovoljačku legiju. Za njih je bilo bitno, kakvo je njegovo držanje prema hrvatskoj državnoj nezavisnosti tada, u to vrijeme. A ono je bilo apsolutno pozitivno. Zato razlozi, zbog kojih hrvatska vlada nije položila prisegu pred Stepincem, leže u nečemu drugomu, a ne u onomu što navode Krišto, Cvitković, Cecelja i njima slični pisci. Oni su tu stvar prenapuhali, kako bi na umjetan način stvorili sukob između Pavelića i Stepinca, iako toga sukoba nije bilo.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA NIJE TRAŽILA SMJENJIVANJE ZAGREBAČKOG NADBISKUPA!

Članak završava riječima: 'Mi jesmo i ostajemo porod vuka i arslana!'. Vjerujem prije svega, da dotični pisci nisu puno mislili što pišu. Ako su htjeli naglasiti, da smo dužni svoju domovinu braniti od nepravednog nasilja, pa i krvlju braniti, može se razumjeti, jer je i ljubav prema domovini zapovijed Božja. Ali ako se tu misli, da svaki može raditi što ga je volja, i da nema nikakvih granica, što se smije, a što se ne smije nasuprot bližnjega, onda je to jedna teška zabluda, koja ne može uroditi ničim dobrim. Nasuprot riječima: 'mirotvorstvo treba uništiti', postavio je Isus Krist načelo: 'Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji nazvati!'(Mt 5, 9). A nasuprot riječima: 'mi smo porod vuka i arslana' stoji objavljena istina Božja, koju je tako duboko naglasio sv. Ivan apostol: 'Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac (nebeski), da se djeca Božja zovemo i jesmo (1 Iv 3, 1)'(103).

Manipuliranje izvorima

Ovim Krišto i Glavina krivotvore Stepinčev govor, jer prešućuju jedan njegov bitni dio. Ovakvo postupanje i sakaćenje nečijih misli, kako bi se dokazala unaprijed postavljena tvrdnja, znanstvno je nedopustivo. Nažalost, ovo nije jedini slučaj u Krištinu radu.

Meštrović nije pouzdan svjedok

Njegove političke simpatije i antipatije izbijaju gotovo sa svake stranice njegovih "Uspomena", pa ga se ne može prihvatiti kao objektivna promatrača i izvjestitelja. Može se reći, da je zaista bio u dobrim odnosima s bl. Alojzijem Stepincem, ali se nisu susretali svakodnevno, nego tek povremeno, pogotovo nakon 1942., kada je Meštrović posve napustio Hrvatsku. Stoga je njegovo svjedočanstvo, na koje se poziva Mužić, potrebno provjeriti preko samoga Stepinca ili preko drugih osoba, koje su svakodnevno bile u dodiru sa zagrebačkim nadbiskupom i koje su bile politički neutralne ili barem manje politički zainteresirane. Svakako je Stepinac bio osoba, koja je najbolje znala, kakav je bio Pavelićev i ustaški postupak prema njemu. Do sada javnosti nije poznat dokument, koji potječe od Stepinca, u kojemu bi on tvrdio, da su mu ustaše prijetile ili da su ga tvorno napale. Nije poznata njegova takva ni javna izjava. On to nije tvrdio ni na jugoslavenskomu komunističkom sudu u Zagrebu godine 1946., iako bi mu takva obrana išla u prilog. Ali je izjavio, da "nijedan svećenik i biskup nije danas", dakle u komunističkoj Jugoslaviji, "siguran za život ni danju ni noći" i da je on i "sam to iskusio u Zaaprešiću"(109), aludirajući na to, da je OZN-a organizirala napadaj na nj, koji se je zbio u Zaprešiću 4. studenoga 1945., kada je išao na otvaranje tamošnje župe. Zašto bi Stepinac pred sudom spominjao komunistički napadaj kamenjem i jajima, a prešućivao ustaški, ako su ga i ovi isto tako napadali?

Masucci je za vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj vodio dnevnik, u koji je unosio sve što je važno za položaj Katoličke crkve i što bi moglo zanimati Sv. Stolicu. U dnevniku, koji je na hrvatskomu jeziku objavljen pod naslovom "Misija u Hrvatskoj 1941. - 1946.", ni najmanje ne uljepšava stvarnost i nimalo se ne štedi ni ustaše ni partizane, bez obzira koliko im to bilo pravo ili krivo. Navodi, da su komunisti 4. studenoga 1945. u Zaprešiću fizički napali Stepinca i da "u blizini Kamenitih vrata u Zagrebu postoji jedno Titovo tajno društvo, kojem je cilj ubiti pod svaku cijenu našeg Preuzvišenog nadbiskupa", pa je Tito "obećao pretjerano visoku nagradu svakomu kome to uspije"(111), ali nema ni traga činjenici, da su ustaše prijetile Stepincu ubojstvom i da su ga napale kamenjem. Da su se takve stvari događale, Masucci to sigurno ne bi propustio zabilježiti, kao što nije propustio ni neke druge stvari, koje im idu na štetu.

Pavelić nije tražio Stepinčevo smjenjivanje

Dakle, Lacković, koji je daleko bolje bio upućen u Stepinčeve odnose i manje politički zainteresiran, u stvari poriče Meštrovićeve tvrdnje. Nemoguće je i pomisliti, da za napadaj kamenjem, o kojemu govori Meštrović, nitko ne bi znao i da Stepinac nikomu i nikada, osim Meštroviću, ne bi govorio o ustaškim prijetećim pismima i da su ga ustaše napale kamenjem, pa ni predstavnicima Svete Stolice, kojoj je on nepokolebljivo bio odan, iako su ovi svakoga dana bili s njim. Očito je, da Meštrović ne govori istinu nego se preko svojih "Uspomena" obračunava sa svojim političkim protivnicima. Stoga su i Mužićeve tvrdnje znanstveno neutemeljene i netočne.

Međutim, postoje neka usmena svjedočanstva, da je takav zahtjev ipak postojao. To su izjave dvojice svjedoka, što ih je predložila obrana u kaznenomu postupku protiv nadbiskupa Stepinca u Zagrebu u rujnu i listopadu 1946. Jedan od njih je bio dr. Pavao Lončar, zagrebački kanonik, koji je zbog promidžbe protiv Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske 22. kolovoza 1941. bio osuđen na smrt, ali je pomilovan, pa mu je kazna smanjena na 20 godina zatvora, da bi nakon godinu dana i pet mjeseci izdržane kazne bio pušten na slobodu. Pred sudom je rekao, da je "za stvar Narodno-oslobodilačkog pokreta trpio, i bio osuđen na smrt". On je izjavio, da mu je poznato da je Pavelić tražio, da se Stepinac ukloni sa svoga položaja. Ovo da mu je to pripovijedao dr. Slamić, koji je to čuo od Masuccija, Marconeova tajnika. Pritom je dodao, da mu je Slamić "pokazao pismo gdje se traži da se Stepinac makne sa položaja"(121). Dr. Ante Slamić, također zagrebački kanonik, imao je neprilike s hrvatskim državnim vlastima, jer su ustaše tražile, da napusti položaj ravnatelja nadbiskupske pisarne radi njegove "jugoslavenske orijentacije i antifašističkog stava", kako to on sam kaže sudu. Tvrdi, da mu je Masucci rekao prije nego što je Marcone otišao iz Hrvatske, dakle prije 10. kolovoza 1945., "da je Pavelić tri puta tražio od Sv. Stolice, da se nadbiskupa Stepinca ukloni s položaja"(122). Osim što je Slamić konkretniji, između njegove i Lončareve izjave postoji jedna bitna razlika: Lončar tvrdi, da mu je Slamić pokazao pismo, kojim se traži Stepinčevo uklanjanje s položaja, a Slamić to pismo uopće ne spominje. To znači, da ga on nije ni imao. Da ga je imao, ne samo da to ne bi propustio reći sudu, nego bi ga i uložio u sudski spis, jer je ono bitno za Stepinčevu obranu. Kad to ne bi nitko drugi zahtijevao, sigurno je, da to ne bi propustili učiniti Stepinčevi branitelji. Prema tomu,preostaje još samo raščistiti pitanje, je li ili nije Masucci rekao Slamiću, da je Pavelić tri puta zahtijevao Stepinčevo uklanjanje sa zagrebačke nadbiskupske stolice. Ta činjenica, ako je zaista postojala, važnija je od sedamdeset posto gradiva zabilježenoga u Masuccijevu dnevniku. Nije bilo nikakva razloga, da ne bude i ona zabilježena, a ipak to nije učinjeno. To znači, da Masucci nije ni znao za nikakav, bilo Pavelićev bilo vlade Nezavisne Države Hrvatske, zahtjev, da Stepinac bude maknut s položaja zagrebačkoga nadbiskupa, niti je on to rekao Slamiću. Nije imao razloga, da mu to rekne, jer takav zahtjev uopće nije postojao.

Izmišljotine o navodnom pokušaju Stepinčeva uhićenja

Slamić i Lončar su izjavili drugčije ili zbog pogrešnoga uvjerenja, da time pomažu Stepinčevoj obrani ili zbog animoziteta prema Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili zbog jednoga i drugoga. Smetnuli su s uma, da se onoga, koji je umro braneći Istinu, ne može braniti neistinom. Pavelićevi i Stepinčevi međusobni odnosi bili su, kako svjedoči dr. Lacković, korektni. To će potvrditi i mnoštvo dokaza, koji će se iznijeti u idućemu dijelu knjige, a sve je to u protimbi s tvrdnjom, da je postojao zahtjev, da se Stepinca makne s njegova položaja.

ODNOS IZMEĐU STEPINCA I HRVATSKIH DRŽAVNIH VLASTI BIO JE KOREKTAN I PRIJATELJSKI!

Zajednička osuda zločina

Da mu ustaše nisu prijetile, nego omogućavale punu slobodu djelovanja, neizravno potvrđuje i Glaise von Horstenau, njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, koji nije bio ni najmanje sklon ni ustašama, ni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kako tvrdi Batelja, Horstenau je jednom, komentirajući Stepinčeve propovijedi u crkvi, rekao: "Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao"(128). Stoga se opravdano postavlja pitanje istinitosti Vranekovićeve tvrdnje, kako je prenosi Batelja. U njoj se uopće ne navodi, pred kim je Kvaternik izjavio, da će Stepinca zatvoriti i koja su to stajališta hrvatskih državnih vlasti, kojima je Stepinac protivan, pa bi ga trebalo zatvoriti, a bez toga se ne može ni provjeriti njezina istinitost i ozbiljnost. Uzevši još u obzir, da se je Stepinac godinu i pol dana kasnije prijateljski dopisivao s Kvaternikom, dok je ovaj boravio na Semmeringu, cijela ta priča o njegovu zatvaranju postaje krajnje neuvjerljiva.

Radi razumijevanja ove tvrdnje potrebne su neke napomene. Odmah nakon partizanskoga dolaska na vlast, u Zagrebu se je vidjelo, da je nadbiskup Stepinac na udaru i da ga nova vlast namjerava uhititi i osuditi. Da do toga ne dođe, u "Službenomu vjesniku zagrabačke nadbiskupije", u članku "Dokumenti nedavne prošlosti", koji je izlazio u nastavcima od 4. studenoga 1945. do 20. veljače 1946., objavljivani su dokumenti ili ulomci iz njih, kako bi se vidjelo, što je sve nadbiskup poduzimao za ugrožene osobe, i zaključilo, da je on nevin čovjek. Ali, osim izvornih dokumenata ili ulomaka iz njih, u članku se mjestimice nalaze i tvrdnje dr. Nikole Kolareka, urednika "Službenog vjesnika", za koje se ne navode nikakvi dokazi. Takva je, bez dokaza, i prije navedena tvrdnja, da je hrvatska državna vlada "zaključila uhapšenje zagrebačkog nadbiskupa". Nju je nekritički preuzeo o. Aleksa Benigar (130), a preko njega opet britanska povjesničarka Stella Alexander (131). Osim što nije podkrijepljena nikakvim dokazima, ta tvrdnja je u prvi mah nerazumljiva, a pojedini njezini dijelovi su međusobno proturječni.

To bi bio sažet prikaz Stepinčeve predstavke Paveliću. Njome se ne napadaju ni Pavelić ni vlada Nezavisne Države Hrvatske, nego im se izriču priznanja i pohvale zbog suzbijanja nereda i zločina u državi. U težnji da se suzbiju te pojave, Pavelić je, prema Kolareku, Benigaru i Stelli Alexander, upravo potaknut ovom predstavkom, razriješio dužnosti postojećega ustaškog stožernika u Mostaru i zamijenio ga novim, koji je imao zadaću provesti potrebne promjene ostalih ustaških dužnosnika i tako podpuno "uvesti režim zakonitosti i pomirljivosti". Dakle, u tom je dijelu Pavelić postupio posve u skladu s predstavkom. Tu pak između njega i Stepinca nije bilo nikakvoga razmimoilaženja, jer je on, kako se ističe u predstavci, sam javno osuđivao nasilja i njihove počinitelje dao strijeljati. Stoga bi odluka, da se Stepinac uhiti zbog osude nereda, nasilja i okrutnosti, koja su se događala, bila suprotna dotadašnjoj Pavelićevoj politici i poduzetim političkim koracima u Mostaru, pa prema tome i nemoguća.

Kriva interpretacija Rušinovićeva svjedočenja

S tom slobodom djelovanja Crkve, o kojoj govori Šarić, bilo bi posve nespojivo zatvaranje zagrebačkoga nadbiskupa zato, što zastupa stajalište, da poslovi prijelaza na katoličku vjeru spadaju isključivo u djelokrug katoličke crkvene hijerarhije. Potrebno je napomenuti, da se Kolarek i Rušinović, kao Krištini izvori, međusobno razilaze, kada je riječ o tome, tko je donio odluku, da Stepinac bude uhićen i zbog kojih razloga. Kolarek, već je rečeno, kaže, da je odluku donijela vlada Nezavizne Države Hrvatske. Rušinović piše, da mu je u veljači 1942., prilikom svoga posjeta Italiji, čim je došao, Slavko Kvaternik, posve zabrinuto, rekao, da se Pavelić i njegov sin Eugen-Dido Kvaternik spremaju "zatvoriti nadbiskupa i izvesti ga pred sud zbog nekakve urote". Dakle, to bi bila osobna odluka Dr. Ante Pavelića i Eugena-Dide Kvaternika.

Zbog čega je Slavko Kvaternik pustio u Rimu tu priču u javnost, ostat će, vjerojatno, zauvijek nepoznanica. Ako je Pavelić odlučio uhititi Stepinca i izvesti ga pred sud, sigurno ga ne bi od toga odvratio dolazak u Zagreb drugorazrednoga diplomatskog dužnosnika, kakav je bio Rušinović, s njegovom pričom, da se je vijest o tome raširila Vatikanom. Kao da je netko mogao i pomisliti, da se to uhićenje može izvesti bez znanja Vatikana. Sam opis razgovora s Pavelićem, koji šalje Stepincu pozdrave, poziva ga na razgovor i s veseljem prima vijest, da je Stepinac prihvatio poziv, dokazom je, da ni Pavelić ni Dido Kvaternik nisu namjeravali ni uhititi ni izvesti pred sud nadbiskupa Stepinca.

Dakle, postoje tri različite, u mnogo čemu proturječne, verzije o namjeri vlasti Nezavisne Države Hrvatske, da krajem 1941. ili početkom 1942. uhite Stepinca i izvedu ga pred sud. Sve su one preopćenite i ni za jednu od njih nema dokaza, da je ta namjera zaista postojala, niti se navode dokazima podkrijepljeni razlozi, zbog čega je trebao biti uhićen i zbog čega do toga nije došlo. Ni jedna od njih ne može izdržati stručnu kritiku. O tom uhićenju ništa ne znaju osobe, koje su sa Stepincem najuže surađivale i svakodnevno se u radu s njim susretale (Masucci, Lacković). Njihove izjave (Lacković) tu mogućnost podpuno isključuju. Stoga su tvrdnje o Stepinčevu uhićenju samo puke glasine neobaviještene javnosti, koje ozbiljni znanstvenici ne bi trebali ni uzimati u obzir.

Pozadina javnoga spora s dr. Julijem Makancem

Sa sigurnošću se može tvrditi, da Makančev odgovor na Stepinčevu propovijed nije potaknut nikakvim zlim namjerama. To potvrđuje i Makančeva božićna čestitka poslana Stepincu 23. prosinca 1943., dakle samo mjesec i pol kasnije, koja u cijelosti glasi: "U povodu ovogodišnjeg blagdana Isusova rođenja, dopustite mi, Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, da Vam srdačno čestitam i da Vam u ime najviše hrvatske prosvjetne vlasti zaželim mnogo uspjeha u Vašem teškom i odgovornom radu oko moralnog i vjerskog podizanja hrvatskog naroda". Stepinac je odgovorio na ovu čestitku, ali sadržaj njegove čestitke nije poznat(143). Da je postojala zla namjera, ne bi među njima u ovako kratkomu vremenu došlo do izmjene božićnih čestitki. Zbog čega je ipak odgovorio na Stepinčevu propovijed, Makanec je obrazložio na saslušanju pred partizanskim vlastima 29. svibnja 1945. Ističući, da nije mislio, da je ta propovijed uperena "protiv ustaškog pokreta", nego "protiv rasističke teorije", što su zastupali i predsjednik vlade dr. Nikola Mandić i ministar dr. Edo Bulat, doslovce je rekao: "Odgovor koji sam ja dao preko "Hrvatskog naroda" na Stepinčev govor, nije bio uperen protiv Stepinca, nego je imao zadatak, da se njime izbjegnu nepoželjne nesuglasice između ustaške i njemačke vlasti, koje bi mogle nastati poslije toga govora". Uvjeren je, "da Stepinac nije shvatio" Makančev odgovor "kao napad na njega, nego kao članak napisan iz državne nužde"(144). Ta državna nužda zaista je postojala, pa se može u podpunosti vjerovati ovakvomu Makančevu obrazloženju, iako je dano na saslušanju pred partizanskim vlastima. Zbog toga je i razumljivo, da je Pavelić reagirao upravo onako, kako to opisuje Stjepan Ramljak.

K istom cilju vodio je i prijedlog feldmaršala von Weichsa od 24. listopada iste godine, iako se je sadržajno razlikovao od von Horstenauova prijedloga. Zbog toga je Hitler ponovno sazvao konferenciju za 29. listopada 1943., na kojoj se je opet raspravljalo o sudbini Nezavisne Države Hrvatske. Na ovoj konferenciji su, uz Hitlera, bili nazočni general Hermann Neubacher, von Ribbentrop i Edmund Veesenmayer, Ribbentropov specijalni agent u Zagrebu u travanjskim danima 1941. godine. Hitler je otvorio raspravu, polazeći od tvrdnji sadržanih u prijedlozima generala von Horstenaua i feldmaršala von Weichsa. Tim stajalištima se je svojom argumentacijom suprotstavio von Ribbentrop, što je izazvalo promjenu početnoga Hitlerova raspoloženja, pa je on na kraju, između ostaloga, zaključio, da su hrvatsku državnu vladu dužni podupirati i Glaise von Horstenau i Siegfried von Kasche. Znači, odluka je i ovaj put pala u korist očuvanja hrvatskoga državnog suvereniteta. To su samo neki od slučajeva, u kojima su moćne njemačke vojne snage pokušale uništiti taj suverenitet(145). I bio je dovoljan samo jedan nespretan politički korak s hrvatske strane, da u Njemačkoj prevagnu političke snage, koje su protivne tomu suverenitetu i da Hrvatska dođe pod njemačku vojnu upravu. Za to im je mogao poslužiti i Stepinčev govor od 31. listopada 1943., ako bi s hrvatske službene strane ostao bez odgovora. Taj govor je, naime, dirnuo Nijemce u najosjetljivije mjesto, jer rušenjem rasne teorije, ruši se cijela nacionalsocijalistička ideologija, a Pavelića i hrvatsku državnu vladu, kao čimbenike odgovorne za opstanak države, doveo je u politički krajnje neugodan položaj. Zbog toga, i samo zbog toga, Makanec je odgovorio na Stepinčevu propovijed, a ne zato što bi on, hrvatska državna vlada ili Pavelić bili Stepinčevi neprijatelji ili što se ne bi slagali s njegovom propovijedi.

Iz ovoga se vidi, da nije bilo nikakva Mandićeva pritiska na nadbiskupa Stepinca, nego mu je predsjednik vlade samo skrenuo pozornost na neke manjkavosti njegove propovijedi sa stajališta zaštite hrvatskih državnih probitaka, kako ih on vidi. Može se netko složiti ili ne složiti s Mandićevom ocjenom te propovijedi, ali nitko nema pravo to nazivati pritiskom, kada nikakva pritiska nije bilo.

Izmišljotine o planiranju atentata

Na kraju analize svih vjerodostojnih dokaza sa sigurnošću se može zaključiti, da nikada u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije namjeravano uhićenje bl. Alojzija Stepinca, niti su predstavnici tadašnje vlasti činili na nj bilo kakav pritisak, a niti je tada bio stavljen u ikakav kućni pritvor. U hrvatskoj državi bio je podpuno slobodan u svom djelovanju.

Uz Helma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je djelovala skupina njemačkih agenata, kojima je on kao svojim suradnicima bio nadređen. U arhivskomu gradivu kao Helmovi suradnici posebno se ističu Nonnenmacher, Koppel (konspirativno ime "Klaser"), Schumacher, agent s konspirativnim imenom "Kohlenklau"i mnogi drugi. Oni su za Helma skupljali obavještajne podatke, a on ih je u svojim izvješćima slao u Berlin. Određene podatke dostavljao mu je i general Glaise von Horstenau. Prema istražnomu materijalu Rudolfa Schremsa, referenta u odjelu VI. E-3a njemačke obavještajne službe, Helm je kao ličnost bio slab i podložan tuđim utjecajima, sklon opijanju i ženama, njegova su izvješća u središnjim tijelima primana "prilično oprezno", a on je slovio kao osoba "obavještajno bez vrijednosti". Ing. Hans Ott, također njemački obavještajac, u svome istražnom materijalu tvrdi, da je 7. svibnja 1945. Helm "zbog pijanstva odklonio zajedno s poslanikom Kascheom napustiti Zagreb"(156). Izgleda, da se je svojim odnosom prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u obavještajnoj djelatnosti očitovao sukob između njemačkih vojnih krugova i SS-službi, kojima je pripadao Helm, i njemačkoga ministarstva vanjskih poslova, koje je predstavljao poslanik Kasche. Siegfried Kasche je bio nadređen Helmu, pa je "energično tražio da mu se cjelokupna pošta, koja je išla za Berlin", a time i "za Amt VI. određeni obavještajni materijal", donese na uvid zbog uzimanja na znanje. Helm je formalno udovoljavao "toj zapovijedi, ali se čuvao da upravo političke izvještaje uvijek podnese na uvid Kascheu" zbog njegova tobožnjega prijateljstva s hrvatskim državnim vlastima(157). Iz ovoga se vidi, da je obavještajna djelatnost Hansa Helma i njegovih suradnika bila u službi onih njemačkih snaga, koje su ustrajno radile na podkopavanju hrvatskoga državnog suvereniteta i na rušenju hrvatske državne vlasti. Sve ove činjenice treba imati na umu pri ocjenjivanju dokazne vrijednosti njihovih obavještajnih podataka i izvješća.

Sve su ove tvrdnje neistinite. Glavaš je bio pročelnik Odjela za bogoštovanje u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Lorković nikada nije bio šef ustaša u Zagrebu, Mintas, Rušinović i Luburić nikada nisu bili ministri ni u jednoj hrvatskoj državnoj vladi, Žanić nikada nije obavljao dužnost ministra financija, niti je Oršanić ikada bio ministar propagande, a takvo ministarstvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije ni postojalo. Oršanić nikada nije bio glavnim urednikom "Hrvatskoga naroda". Za Eugena-Didu Kvaternika se tvrdi, da je prije 1941. živo "sa svojim ocem u Njemačkoj", pa je tada održavao "veze sa svojim poznanicima u Zagrebu kao posrednik svoga oca"(163). U ovoj tvrdnji nema ni trunka istine. Dido Kvaternik je od polovice prosinca 1933. pa do travnja 1941. stalno živio u emigraciji i bio je najbliži Pavelićev suradnik. Kroz cijelo to vrijeme Slavko Kvaternik je živio u Zagrebu i sa sinom Didom nije uopće bio fizički povezan, pa mu Dido nije ni mogao ni trebao biti posrednikom u održavanju sveza sa Zagrebom.

IZMIŠLJOTINE O PLANIRANJU ATENTATA NA STEPINCA

Da se vidi koliko su pojedini dijelovi Helmova arhivskoga gradiva međusobno proturječni, dovoljno je navesti samo nekoliko primjera. O Mili Budaku se najprije tvrdi, da je svoje političko djelovanje, dok je zajedno s Pavelićem bio u emigraciji, usmjerio «prema volji i želji Pavelića», ali kada se je udaljio od njega, «postao je kolebljiv», vratio se je u Zagreb i opet je «uspostavio veze sa Seljačkom strankom». Čak je izgledalo da će «zauzeti jednu visoku funkciju u Mačekovoj stranci i zamijeniti Košutića i Krnjevića». Svega nekoliko stranica dalje u istomu tekstu piše, da je prijateljstvo između Pavelića i Budaka, «koje ih vezuje iz studentskog doba», ostalo nesalomljivo. «Kad je dr. Pavelić otišao u emigraciju, odakle je organizirao nacionalistički pokret Hrvata u cijelom svijetu, dotle je njegov prijatelj Budak u Hrvatskoj izgradio veliku tajnu organizaciju ustaša».

Neistinite tvrdnje o bitnim političkim događajima, koje se nalaze u Helmovu arhivskom gradivu, također su brojne i iznenađuju svojom neosnovanošću, koja se ponekad približava fantaziji. Tvrdi se da je Kob, Helmov agent, početkom 1942. saznao da Pavelić «hoće Vanču Mihajlova iskoristiti za pritisak na antihrvatski raspoložene elemente u bugarskoj vladi», koji su «protiv suradnje Bugarske s Nezavisnom Državom Hrvatskom». Navodi se, da je «stari cilj» Pavelićeve politike bio «stvoriti zajedničku bugarsko-hrvatsku granicu i na taj način sasvim zaokružiti ostatak Srbije», pa je u tu svrhu između Pavelića i Mihajlova «postojao sasvim razrađen plan, koji je predviđao pojačanje antisrpskih elemenata u Bugarskoj i propagiranje hrvatsko-bugarske granice». Rad na ostvarenju tog cilja Mihajlov je «vršio pomoću svojih organizacija u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji, Grčkoj i Srbiji i pomoću svojih ljudi, koje je navodno imao u svim bugarskim ministarstvima, pa i u samom bugarskom poslanstvu u Zagrebu» (168). To je, zaista, čista izmišljotina. Za to nema nikakva dokaza. Iz drugih dokumenata je poznato, da je Pavelić odbijao pripajanje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj područja, koja mu se je nudilo, ako je držao da povijesno nisu hrvatska. Njegov cilj prema Srbiji bila je granica na rijeci Drini, koju su mnogi hrvatski naraštaji smatrali hrvatskom povijesnom, narodnom, kulturnom, civilizacijskom i geopolitičkom razdijelnicom. No, to nisu jedini «biseri» u tomu gradivu. Prema zabilješci od 9.prosinca 1943., Helmov agent Mustafa Hadžihasanović je izvijestio, «da je brat ministra NDH Lorkovića, s još 10 osoba pobjegao u Italiju» (169). I to je neistina. Mladen Lorković je imao tri brata: Blaža, Radoslava i Zdravka. Blaž i Radoslav su bili visoki državni ili ustaški dužnosnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sve do njezina sloma, a nakon toga bili su izručeni partizanima, koji su ih strijeljali. Zdravko Lorković je za cijelo to vrijeme bio profesor na Zagrebačkomu sveučilištu. Dakle, nitko od njih nije bježao u inozemstvo prije sloma hrvatske države. Dana 15.kolovoza 1944. Helm je poslao izvješće svojoj središnjici u Berlin, u kojemu se tvrdi, da je u Rimu, kod pape, održan sastanak, na kojemu je postignut sporazum, da će «iz Austrije, Mađarske, Hrvatske i Slovenije» biti « stvoren katolički državni blok pod vodstvom Habsburgovaca». Na tom sastanku u Rimu «dva predstavnika Hrvatske također su bila prisutna«. Kao jedan od tih predstavnika «Hrvatske kod pregovora» naveden je «nedavno pobjegli u Bari podban Krbek», za kojega glasine govore, «da je prešao na neprijateljsku stranu sa znanjem hrvatske vlade» iako «dokaza za ovo nema».

Kao i sve ostale navedene tvrdnje, tako su i ove lažne. U Bobanovoj Dragi i Sovićima, pa i u cijeloj današnjoj općini Grude, zapadna Hercegovina, stanovništvo je listom simpatiziralo Ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Partizanski simpatizeri su bili beznačajni, iznimka, ako ih je uopće bilo, pa ni Boban nije mogao dijeliti oružje «mještanima u Bobanovoj Dragi, koji su simpatizirali partizane». Muslimani su se mahom izjašnjavali kao Hrvati, hrvatske državne vlasti su ih takvima i tretirale i s te strane nikada nitko prema njima, kao muslimanima, nije primjenjivao nikakvu represiju, pa ih ni Boban nije mogao istrjebljivati između Koprivnice i Đurđevca, tim više što na tom području muslimana uopće nema, niti ih je ikada bilo. Dr. Antun Fest, njemački obavještajac, tvrdi da je Ante Vokić, zajedno s Lorkovićem, u rujnu 1944. pokušao «izvršiti državni udar u NDH», htijući da «Hrvatska sklopi sa saveznicima separatni mir». Ali ta «namjera bila je odkrivena, pa je Vokić zajedno s Lorkovićem uhićen i strijeljan» (172). Ova vijest je sigurno pisana prije svršetka Drugog svjetskog rata, najvjerojatnije 1944. godine, pa je ona neistinita, kao i sve ostale, koje se navode. U vrijeme njezina pisanja Vokić i Lorković nisu bili strijeljani. Prema svjedočenju dr. Branka Pešelja, Mačekova osobnoga tajnika, ostali su živi u Lepoglavi 24. travnja 1945. Kako su stradali nakon toga, ostalo je do danas još uvijek znanstveno nerazjašnjeno. Ali posve suprotno ovoj vijesti, u Helmovu arhivskom gradivu nalazi se tvrdnja ing. Hansa Otta, dadena u istrazi, da je «početkom svibnja 1945.» Lorković odletio «s jednim zarobljenim engleskim zrakoplovcem s uzletišta Lučko kod Zagreba jednim zrakoplovom hrvatskog zrakoplovstva u smjeru Italije». Po «shvaćanju njemačkih službenih ustanova», Lorković je odletio prema naređenja Poglavnika Englezima» (173). Apsurdnost te tvrdnje suvišno je i spominjati, jer je nesporno, da Lorković nije preživio slom Nezavisne Države Hrvatske.

Kao što su neistinite prije navedene tvrdnje, tako mogu biti i sve ostale. To vrijedi i za tvrdnju o namjeri atentata na Stepinca, ali i na Lorkovića i Košaka. Helmovo arhivsko gradivo, općenito uzevši, ne može biti dokaz za postojanje neke činjenice, dok se to ne potvrdi i drugim, vjerodostojnim dokazima. No, tvrdnja o atentatu na Stepinca neuvjerljiva je i zbog razloga, koji su o tomu sadržani u samoj zabilješci.

No, već je navedeno, da se u Helmovu izvješću od 18.svibnja 1944., dakle samo mjesec i pol dana ranije, Pavelić bez ikakva dokaza, što i sam Helm priznaje, optužuje, da prešutno tolerira terorističku djelatnost. Zabilješka od 3. srpnja 1944. samo je nastavak izvješća od 18. svibnja 1944. I sada se Pavelić bez ikakva dokaza optužuje, da je umiješan u namjeru atentata na Stepinca. U zabilješci nema nikakva dokaza, da je atentat uistinu namjeravan, niti se znade izvor te obavijesti. Tako se može svakoga za bilo što optužiti. Helm to i čini. Ali na takvom dokumentu ozbiljan znanstvenik ne može izvoditi zaključak o namjeri atentata na nadbiskupa Stepinca.

Međusobno poštovanje uz povremene nesporazume

Odnosi između bl. Alojzija Stepinca i hrvatskih državnih vlasti bitno su drugčiji nego što to prikazuju pisci iz predhodnog odjeljka. Njihovu sliku tih odnosa treba u skladu s vjerodostojnim dokazima temeljito mijenjati. Time se još jače pobijaju naprijed navedene zlonamjerne i neistinite tvrdnje. Stoga je potrebno najprije raspraviti vjerodostojnost Stepinčevih govora, kako su oni objavljeni u «Katoličkomu listu».

Pozivajući se na dr. Josipa Buturca, Krišto tvrdi, da bi se možda «zaoštravanje odnosa» hrvatskih državnih «vlasti prema Crkvi odvijalo još brže da poneki urednik službenog glasila zagrebačke nadbiskupije, «Katoličkog lista», nije ublažavao poneku nadbiskupovu formulaciju ili čak podpuno ispuštao iz objavljenih tekstova» (175). To bi onda značilo, da Stepinac nije izrekao onakve govore, kakvi su objavljeni u «Katoličkom listu» od 11. travnja 1941. pa do 3. svibnja 1945., kada je izašao njegov prvi i posljednji broj u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Buturac, naime, za sebe kaže, da je bio «suurednik Katoličkog lista» i da je u «Katoličkom listu ispuštao dijelove» Stepinčevih «govora čuvajući tako njegovu i svoju glavu od smrti» (176). Ove su pak tvrdnje neistinite. Josip Buturac nikada nije bio ni urednik ni suurednik «Katoličkog lista». U 1941. godini od 1. do 37. broja jedini urednik bio je dr. Nikola Kolarek. Od 38. broja 1941. godine, pa do 18., zadnjega, broja u 1945. godini neprekidno ga je uređivao dr. Janko Penić i nitko drugi. Kroz cijelo to vrijeme uz njih se ne pojavljuje nikakav suurednik. Kako je samo urednik mogao mijenjati tekst Stepinčeva govora, i to s njegovim pristankom, Buturčeve tvrdnje ne odgovaraju istini. One izazivaju nepovjerenje i zbog drugih razloga. On, naime, tvrdi, da mu je u ljeti 1945., nakon svoga izlaska iz zatvora, Stepinac rekao: «Pitali su me, tko je odgovoran za pisanje katoličkog tiska u Hrvatskoj. Odgovorio sam da sam ja kao nadbiskup odgovoran. ( ... ) Ovo Ti kažem samo zato da se u slučaju potrebe možeš pozvati na mene koji sam preuzeo odgovornost za pisanje katoličkog tiska zato da drugima olakšam položaj» (177). To mu Stepinac nikako nije mogao reći zbog dva razloga. Prvo, on je mogao na sebe preuzeti odgovornost za pisanje katoličkog tiska, koji je izlazio samo na području zagrebačke nadbiskupije, a ne i na području cijele Hrvatske, jer izvan zagrebačke nadbiskupije nije imao nikakve vlasti. To je svakomu, pa i Buturcu kao svećeniku i profesoru Katoličkog bogoslovnog fakulteta, moralo biti vrlo dobro poznato. Drugo, o toj odgovornosti Stepinac je pred OZN-om govorio bitno drugčije nego što tvrdi Buturac. Prema zapisniku od 21. svibnja 1945. izričito je izjavio ovako: «Za sadržaj lista ( «Katoličkog lista»- op. I. G. ) odgovara uredništvo.

Uredništvo s vremena na vrijeme savjetuje se sa mnom, ali rijedko. Za pisanje pojedinih članaka u «Katoličkom listu» ukoliko sam daje nalog za koji članak, biskup ne odgovara, kao što je to sa svakim običnim novinama» (178). Obzirom na njegova čvrsta moralna načela i hrabro držanje pred OZN-om i jugoslavenskim komunističkim sudom, isključena je mogućnost, da bi on OZN-i govorio jedno, a Buturcu stopostotno drugo. Stepinac ni kasnije nije poricao vjerodostojnost svojih govora, kako su oni objavljeni u «Katoličkomu listu», pa čak ni cjelokupnoga pisanja toga glasila. Naime, ograđujući se od vijesti objavljenih u hrvatskim državnim novinama, na saslušanju pred Javnim tužiteljstvom NR Hrvatske, 19. rujna 1946. je izjavio: «Što se tiče vijesti «Katoličkog lista», one bi uglavnom mogle biti točne, ali i njih treba uzimati sa izvjesnim oprezom i kontrolirati. Što se govora tiče, što sam ga održao kleru kao i svake nove godine, nemam si što predbaciti» (179). Riječi «nemam si što predbaciti» i njima slične znače, da priznaje vjerodostojnim govor, koji mu je pročitan, a koji je kao njegov tiskan u «Katoličkomu listu». Tako je na saslušanju toga dana priznao vjerodostojnost nekoliko svojih govora. Tvrdnja, da i vijesti iz toga glasila «treba uzimati s izvjesnim oprezom i kontrolirati», ne znači ništa drugo nego razmišljanje razborita čovjeka, koji se uz to nalazi u zatvoru, da prema svim novinskim vijestima, pa i prema onima koje potječu iz vlastitih novina, treba biti oprezan i kritičan. Ujedno je ta Stepinčeva izjava dokaz, da se je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u «Katoličkomu listu» pisalo slobodno i bez pritisaka državne vlasti. Ako je bilo pokušaja ograničavanja te slobode, uvjetovanih ratnim okolnostima, Stepinac je prosvjedovao i takvi su pokušaji prestali. U protivnom slučaju, on ne bi priznao, da su vijesti, objavljene u tomu glasilu, načelno točne.

Dakle, Stepinčevi govori, a isto tako i okružnice i poslanice, tiskani u «Katoličkomu listu» u doba Nezavisne Države Hrvatske vjerodostojni su i prvorazredan povijesni izvor za njegov odnos prema hrvatskoj državnoj vlasti. To se isto može tvrditi i za ostali sadržaj toga tjednika. Nasuprot tomu, spomenute tvrdnje dr. Josipa Buturca su netočne i na njima se ne mogu temeljiti znanstveni sudovi. Stoga su i Krištini zaključci o zaoštravanju odnosa hrvatskih državnih vlasti prema Crkvi, zasnovani na Buturčevim tvrdnjama, podpuno pogrešni.

Stepinčevi gotovo svakodnevni susreti u prvih tjedan dana života Nezavisne Države Hrvatske s njezinim političkim prvacima, izraz su obostrane težnje za uspostavom što boljih i prijateljskijih međusobnih odnosa. Očito je, da je to bila i Pavelićeva želja, jer u protivnom slučaju ne bi odmah sutradan po svom dolasku u Zagreb primio Stepinca na razgovor, iako su ga čekali važni državnički poslovi. Tim razgovorom bili su zadovoljni i jedan i drugi. Nadbiskup je zaželio Paveliću «Božji blagoslov u radu i naglasio da se Crkva ni do sada nije miješala niti se želi u buduće miješati u aktivnu politiku». On «samo jedno moli od Poglavnika i nove državne vlasti, naime da se poštivaju katoličke tradicije naroda i omogući Crkvi slobodno djelovanje». Pavelić mu je na to odgovorio, «da želi u svemu ići na ruku Katoličkoj crkvi». Iz toga razgovora Stepinac je «dobio dojam, da je Poglavnik iskreni katolik i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju», iako se «ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez teškoća» (180). S tim u skladu je tvrdnja nekih pisaca, da je on toliko bio oduševljen Pavelićem, da je nakon razgovora izjavio: «Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj» (181). Dakle, početni Stepinčevi odnosi s Pavelićem i hrvatskom državnom vlašću bili su više nego dobri, može se čak reći izvanredni. To se vidi i iz njegove okružnice upućene 28. travnja 1941. svećenstvu zagrebačke nadbiskupije, u kojoj kaže: «Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć». On pri tomu uvijek polazi od onoga što je za nj kao svećenika bitno – sloboda navještanja evanđelja – pa nastavlja: «Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi navještati neoborive principe vječne Istine i Pravde». Zatim naglašava pastirsku ulogu Crkve, od čega ona nikada ne odustaje i što je mjerilo za prosuđivanje njezinih budućih odnosa s hrvatskom državnom vlašću, govoreći: «I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću «u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti, učeći sa svojom strpljivošću» i sa svojom apostolskom slobodom». Dakle, Stepinac okružnicom izražava povjerenje u hrvatsku državnu vlast, ali najavljuje, u skladu s evanđeljem, kritičan odnos prema njoj, smatrajući to «dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i Države Hrvatske» (182). To je načelo kojega će se Stepinac držati za cijelo vrijeme života Nezavisne Države Hrvatske. On tu državu smatra svojom, pa se kritike pojedinih političkih postupaka njezine vlasti ne smiju shvaćati neprijateljskim činom, nego željom da se isprave pogreške i poboljša stanje u državi. Vrlo dobro shvaća kakvim i kolikim je sve neprijateljima hrvatska država okružena i s kakvim se poteškoćama njezine vlasti susreću, pa su u takvim okolnostima pogreške neminovne. Tu misao kritičnosti, koja se ne smije shvatiti kao neprijateljstvo, istakao je i u svomu govoru, što ga je prilikom posjeta Paveliću hrvatskoga katoličkog episkopata izrekao 26.lipnja 1941. Pozdavljajući Poglavnika u ime toga episkopata i obećavajući mu iskrenu i lojalnu suradnju, upozorio ga je, da bude uvjeren, da ga biskupi poštuju i onda, ako bi «morali po pastirskoj dužnosti reći otvorenu», dakle kritičnu, riječ (183). Na ovaj govor uzvratio je Pavelić, pa je, prema agencijskim vijestima, «toplim riječima zahvalio Preuzvišenom nadbiskupu Stepincu i svim visokim crkvenim dostojenstvenicima istaknuvši njihovu uzvišenu zadaću u prošlosti i budućnosti u hrvatskom narodu i državi, te izjavivši podpunu spremnost hrvatske državne vlade poduprijeti svaki njihov rad na duhovnom boljitku naroda» (184). Nedvojbeno je, da Stepinac želi suradnju s hrvatskom državnom vlašću u obnovi hrvatske države, pa zato i u svomu pozdravnom govoru na ulazu u crkvu sv. Marka, upućenom Paveliću prilikom otvaranja Hrvatskoga državnog sabora 23.veljače 1942., zaziva Božju pomoć, da svim Pavelićevim suradnicima ureže u srca «duboku i živu svijest odgovornosti», kako bi on hrvatskoga državnog poglavara mogao «uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam domovine na vječnim temeljima evenđeoskih Kristovih načela» (185). Pavelić je u više navrata dao na znanje, da cijeni ovo Stepinčevo držanje, ali i rad katoličkog svećenstva općenito, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. U govoru domobranskim dušobrižnicima, održanom u Zagrebu 24.studenoga 1941., izjavio je, da će hrvatsko potomstvo «vojnim svećenicima hrvatskog domobranstva dugovati zahvalnost», što su « u prvu vojsku Nezavisne Države Hrvatske unijeli zdrav duh, unijeli ćudoređe, unijeli poštovanje, unijeli bogobojaznost pred Svevišnjim, a odvažnost i hrabrost pred svakim neprijateljem, bilo vanjskim, bilo unutarnjim» (186). Dana 18.travnja 1942. primio je Zbor duhovne mladeži zagrebačke, pa im je tom zgodom održao prigodni govor, istaknuvši, da u njima «svima buja vatra hrvatske domovine i Nezavisne Države Hrvatske». O hrvatskomu katoličkom svećenstvu je dao vrlo laskavu ocjenu, kada je rekao, da je ono u prošlim vjekovima širilo među narodom i vjersku obuku i narodni duh, pa je često puta moralo «svećenstvo ostavljati oltare i pred narodom polaziti i na razbojišta, da obrani i oltare i domove naroda». Zbog toga, rekao je Pavelić na kraju zagrebačkim bvogoslovima, «znajući da ste vi oni, s kojima mogu i ja i narod i država uvijek računati, osjećam i više snage i većih pobuda u radu, jer sjedinjenim silama svih narodnih slojeva, a napose silama moralnim, koje predstavljate vi, svako naše djelo bit će ispunjeno i svako naše djelo bit će po Bogu blagoslovljeno» (187). Ovakvim izjavama zacrtani su temelji hrvatske državne i crkvene politike u njihovim međusobnim odnosima sve do sloma Nezavisne Države Hrvatske. Katolička crkva će sustavno raditi na duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, Stepinac će u Vatikanu ustrajno pobijati klevete protiv hrvatske državne vlasti, ali će i kritizirati njezine postupke i prosvjedovati protiv njih, ako oni nisu u skladu s kršćanskim moralnim načelima, vodeći računa o okolnostima i poteškoćama, u kojima vlasti djeluju. Hrvatske državne vlasti su omogućavale nesmetano djelovanje Katoličke crkve i uzimale su u obzir Stepinčeve kritike i prosvjede, često udovoljavajući njegovim intervencijama za ugrožene osobe.

Odnos Nezavisne države Hrvatske i svete stolice

Stepinčevi prigovori hrvatskoj državnoj vlasti prvi put su zabilježeni već 15.svibnja 1941. Tad je nadbiskup Stepinac uputio Mili Budaku, ministru bogoštovlja i nastave, oštro prosvjedno pismo, priloživši mu na «uvid uvodni članak «Katoličkog lista» koji je državna cenzura od početka do kraja zaplijenila». Žali se, «da ni beogradska cenzura nije bila tako zagrižljiva prema «Katoličkom listu» kao što je Hrvatski novinski ured u kojem bi izgleda nekoji htjeli da na ovaj način lično obračunavaju sa urednikom dr. Kolarekom, koji će za svaki svoj članak dobiti ne samo placet nego i pohvalu Svete Stolice, i kojemu kao svećeniku urednog i čestitog života» on ne može ništa prigovoriti. Kaže, da «ne razumije kako u Sarajevu u «Katoličkom tjedniku» može izaći članak, za koji bi dr.Kolarek valjda bio stavljen pred ratni sud, da ga je iznio u «Katoličkom listu» (188). Koji je to članak, što ga je državna cenzura zaplijenila i zbog kojih razloga, iz raspoložive dokumentacije se ne vidi. Do tada je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izišlo pet brojeva «Katoličkog lista» i to počevši s brojem 15 od 11.travnja do broja 19, koji je izišao 15.svibnja 1941., ali se ni u jednom ne vidi, da bi išta bilo cenzurirano. U tih pet brojeva samo članak «Nezavisna Država Hrvatska», izišao u 16. broju 21.travnja 1941. na naslovnoj stranici, može se pripisati Kolareku, kao uredniku, jer ga je potpisalo uredništvo. Vjerojatno je cenzurirani članak odmah zamijenjen drugim, pa je «Katolički list» redovito izišao. Ali iz Stepinčeva prosvjednog pisma može se zaključiti, da se ovdje nije radilo o represivnoj politici državnih vlasti prema Katoličkoj crkvi općenito, jer se i oštriji članci u sarajevskomu «Katoličkom tjedniku» ne plijene, nego o nečijem osobnom obračunu s Kolarekom. Prema Josipu Buturcu, «vodeći novinar i cenzor ili nadzorni organ nad svim novinama» 1941. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Ivo Bogdan, nekadašnji predsjednik Hrvatskog katoličkog akademskog društva «Domagoj» (189). Je li to bio njegov osobni obračun s Kolarekom? Ili nekog drugoga iz redova državne vlasti, zato što je ovaj 1935.godine glasovao za listu Bogoljuba Jevtića, te je nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio otpušten i iz državne službe (190).

Međutim, iz ovoga istog vremena potječu neki njemački dokumenti, koji govore, da je Pavelić, najblaže rečeno, bio dosta suzdržan prema bl.Alojziju Stepincu. Kako tvrdi Bogdan Krizman, Kasche je 21.svibnja 1941. javio svomu ministarstvu vanjskih poslova, da je Pavelićeva audijencija u pape rezultirala papinim odbijanjem, «da prizna NDH i Pavelićevom izjavom da će Hrvatska živjeti i bez takvog priznanja» i « da ustaška Hrvatska ne želi da sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem uspostavi političke veze». Pavelić je 6.lipnja iste godine posjetio Hitlera i von Ribbentropa. U razgovoru s von Ribbentropom izjavio je, kako navodi Krizman, da su «visoki katolički kler i nadbiskup Stepinac» raspoloženi «protiv ustaškog pokreta no to njihovo držanje nikako nije povezano s nekim prijateljskim osjećajima za Srbe nego se može objasniti međunarodnom orijentacijom katolicizma». Prema istom izvoru, na koji se poziva Krizman, Pavelić se je istog dana požalio Hitleru, da «ni papa također ne želi priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, budući da su i na jednoj i na drugoj strani katolici, no, ponudio je Paveliću da u Zagreb pošalje jednog promatrača, a to je opet Pavelić odklonio» (191). Sva tri ova dokumenta sadržajno su povezana s odbijanjem Svete Stolice, da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nesporno je, da je Pavelić bio nezadovoljan tim činom. To bilježe i vatikanski diplomatski izvori. U svojo bilješci od 13.lipnja 1941. mons.Domenico Tardini, tajnik za izvanredne poslove u Državnomu tajništvu Svete Stolice, navodi, da mu je talijanski veleposlanik rekao, da je Pavelić srdit, što ga Vatikan tretira gore nego Slovačku, u kojoj ima nuncija, a u Hrvatsku šalje samo promatrača. Takvo Pavelićevo raspoloženje zbog odbijanja Svete Stolice, da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, potvrdio je kardinalu Maglioneu knez Erwein Lobkowiz, kako je to zabilježio mons.Tardini 22.srpnja 1941. (192). Ali istoga dana, kada se je Pavelić u Njemačkoj sastao s Hitlerom i von Ribbentropom, Stepinac je u Vatikanu razgovarao sa Sv. Ocem, «da se uvedu neki odnošaji između Sv.Stolice i Nezvisne Države Hrvatske». On je i prije toga i nakon toga poduzimao korake, da Vatikan barem de facto prizna hrvatsku državu. U nekoliko navrata je pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i izrazio lojalnost Paveliću kao hrvatskomu državnom poglavaru. I sam je Pavelić sa svoje strane više puta na razne načine, pa i izričito riječima, pokazao, da mu je stalo do suradnje s Katoličkom crkvom, nadbiskupom Stepincem i ostalim hrvatskim katoličkim biskupima, ističući podpunu spremnost hrvatske državne vlade, da podupre «svaki njihov rad na duhovnom boljitku naroda». To potvđuju već do sada navedeni dokazi, a u daljnjemu raspravljanju iznijet će se još mnoštvo i drugih. Ovom zgodom navest će ih se smo nekoliko. Nakon što mu je Stepinac prenio papinu poruku, poslanu po auditoru papnske nuncijature u Beogradu, Pavelić je odmah sredinom svibnja 1941. zatražio od Svete Stolice priznanje Nezavisne Države Hrvatske posebnim pismom, u kojemu tvrdi, da je čvrsto odlučio i da žarko želi, «da hrvatski narod, vjeran svojoj slavnoj prošlosti, ostane vjeran i u budućnosti Sv. Apostolu Petru i Njegovim nasljednicima», a Hrvatska, «prožeta evanđeoskim zakonom, postane Kristovo kraljevstvo». Zato moli Sv. Oca, da «vrhovnim Svojim Apostolskim ugledom prizna» Nezavisnu Državu Hrvatsku i da u nju pošalje Svojega zamjenika, koji će Paveliću kao državnomu poglavaru pomagati očinskim savjetima (193). Prema zabilješci mons. Giovanni Battiste Montinija, tadašnjega zamjenika u Državnomu tajništvu, kasnije pape Pavla VI, od 18.svibnja 1941. Pavelić je u razgovoru s papom Pijom XII «opetovano i otvoreno jamčio da hrvatski narod želi nadahnuti sveukupno svoje ponašanje i svoje zakonodavstvo katoličanstvom» (194). No, papa unatoč svemu tomu nije u Hrvatsku poslao nuncija, nego apostolskog vizitatora pri Hrvatskomu katoličkom episkopatu dr. Giuseppa Ramira Marconea, opata benediktinske opatije Montevergine, Italija, koji je sa sobom poveo kao tajnika dr. Giuseppa Masuccia, redovnika iste benediktinske opatije. Marcone i Masucci su stigli u Zagreb 3. kolovoza 1941., a već 5. kolovoza ih je Pavelić primio u posjet. O tomu posjetu Masucci u svomu dnevniku piše: «Posjet Poglavniku, poglavaru vlade, kojem je, kako se čini, drago, da smo došli i zahvaljuje se Sv. Ocu» (195). Srdačno su ih primali i hrvatski ministri, koje su posjećivali idućih dana. Hrvatske državne vlasti su se stalno prema njima odnosile susretljivo i ljubazno kao prema pravim diplomatskim predstavnicima suverene države. Fritz Menshausen, savjetnik njemačkog veleposlanstva pri Svetoj Stolici, izvijestio je 19. lipnja 1943. iz Rima svoje ministarstvo vanjskih poslova, da hrvatske državne vlasti opata Ramira Marconea prihvaćaju ravnopravnim sa svim ostalim diplomatskim predstavnicima i da one razumiju držanje Svete Stolice, koja nije Hrvatsku pravno još priznala, zbog poštivanja međunarodnog običaja glede država nastalih u ratu (196). Ovi dokumenti pokazuju, da su Pavelić i hrvatske državne vlasti poštivale Svetu Stolicu i Katoličku crkvu, a time i nadbiskupa Stepinca i ostale hrvatske biskupe, i da su bili spremni s njima surađivati. To je u protimbi s Kascheovim izvješćem od 21. svibnja 1941. i navodnim Pavelićevim izjavama dadenim Hitleru i von Ribenntropu 6. lipnja 1941. Ako je Pavelić zaista dao takve izjave, tomu mogu biti samo dva razloga. On je sigurno bio vrlo razočaran odbijanjem Svete Stolice, da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku, za što su navedeni dokazi, pa su spomenute izjave plod ljutnje, koja je trajala kraće vrijeme. Osim toga, Pavelić se je nakon podpisivanja Rimskih ugovora spremao u posjet Njemačkoj, da uspostavi osobne odnose s Hitlerom i ostalim njemačkim državnicima i tako učvrsti mladu hrvatsku državu, pred kojom je stajalo mnoštvo još neuređenih stvari, pa i određivanje granice prema Srbiji, Crnoj Gori, Mađarskoj i slično. Za taj posjet trebalo je stvoriti povoljno političko raspoloženje. Enciklikom «Mit brennende Sorge» Sveta Stolica je osudila nacionalsocijalističku ideologiju i bila je u neprekidnom sukobu s Hitlerovim režimom. Nadbiskup Stepinac je u nekoliko svojih govora, izrečenih 1938. i 1939. godine, oštro ustao protiv rasizma i općenito protiv nacionalsocijalizma. Stoga sigurno ni on ni Katolička crkva u cjelini nisu u Hitlerovoj Njemačkoj bili dobro gledani, pa se je Pavelić, radi ostvarenja važnih državnih ciljeva pred njemačkim državnicima od njih ogradio, iako je stvarno provodio posve drugčiju politiku.

KRIZA U ODNOSIMA DRŽAVNIH I CRKVENIH VLASTI

Ali izgleda, da je sredinom 1942. godine u odnosima između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti bila nastupila ozbiljna kriza. To je povezano s imenovanjem novih biskupa u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i s obilježavanjem 25. obljetnice biskupskoga posvećenja pape Pija XII.

Naime, smrću o. Alojzija Mišića i dr. Dionizija Njaradija ostale su nepopunjene mostarsko- duvanjska i križevačka biskupija, pa je u travnju 1942. papa imenovao dr. Petra Čulu mostarsko-duvanjskim, a dr. Janka Šimraka križevačkim biskupom, koji je već od 1941.godine bio na dužnosti apostolskoga administratora te biskupije. Ovim imenovanjima usprotivila se je hrvatska državna vlada, ali ne zbog povrijeđene Pavelićeve taštine ili zato što na mostarsko- duvanjsku stolicu nije imenovan franjevac nego biskupijski svećenik, kako to neargumentirano tvrde Jure Krišto i Stella Alexander (197). Naime, kad bi ovo drugo bilo uzrok spora, onda se vlada ne bi protivila Šimrakovu imenovanju, jer u križevačkoj biskupiji nije ni bilo franjevaca, pa je biskupom mogao biti imenovan samo biskupijski svećenik. Dakle, drugi su razlozi, zbog kojih se je vlada protivila tim imenovanjima. Tu se je radilo o zaštiti daleko važnijih državnih probitaka. Kako nije priznavala Nezavisnu Državu Hrvatsku, Sveta Stolica je imenovala ove biskupe bez predhodnog pristanka dr. Ante Pavelića, pa ga nije o tomu službeno ni izvijestila. A Pavelić i hrvatska državna vlada su upravo zato htjeli, da se traži njihov pristanak, jer bi to značilo, da Sveta Stolica samim tim činom priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku, čime bi bila učvršćena njezina politička opstojnost. Na ovaj postupak Svete Stolice službeno je reagirao dr. Mirko Puk, tadašnji ministar pravosuđa i bogoštovlja Nezavisne Države Hrvatske, okružnicom, što ju je 3. lipnja 1942. razaslao svim župnicima mostarsko- duvanjske biskupije, u kojoj tvrdi, da je dr. Petar Čule imenovan mostarskim biskupom «bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade», pa zato ta «vlada ne može primiti do znanja takovo imenovanje», te će «prema tome zauzeti svoje stanovište na obranu državnog vrhovništva u svim odnošajima pro foro civili» (koji se tiču građanskih stvari – op. I. G.). Što se sve misli pod riječima, da će vlada «zauzeti svoje stanovište na obranu državnog vrhovništva u svim odnošajima koji se tiču građanskih stvari», nije konkretno navedeno, ali je nedvojbeno, da je njezin postupak bio motiviran isključivo zaštitom i učvršćenjem hrvatskoga državnog suvereniteta i ničim drugim. To je bio samo diplomatski spor sa Svetom Stolicom. Da se nije radilo o animozitetu prema imenovanim biskupima, ni o pokušaju miješanja hrvatske države u njihov izbor, može se zaključiti i iz pisanja stolačkoga nadžupnika don Marka Zovke, koji je bio vrlo blizak s biskupom Čulom. Zovko, naime, piše, da je Čule po naputku crkvenih vlasti, dakle neslužbeno, najavio Paveliću svoje biskupsko imenovanje, da su Pavelić i Artuković, ministar unutarnjih poslova, čestitali Čuli na biskupskomu posvećenju, da su hrvatske oružane snage bile zastupljene na tomu posvećenju i da je tom zgodom biskupa u ime građanstva pozdravio dr. Jakša Milković, nadsavjetnik velike župe Hum. Izostala je samo službena nazočnost izaslanika hrvatske državne vlade (198) i njezine službene čestitke. Nema sumnje, da je isti odnos bio i prema imenovanju i posvećenju biskupa Šimraka.

Kako su se imenovanje mostarsko-duvanjskoga i križevačkog biskupa i papin govor, kao i događaji s njima povezani, zbili u isto vrijeme, Stepinac se je na sve to očitovao u svojoj propovijedi, održanoj na blagdan sv. Petra i Pavla, dakle 29. lipnja iste godine, podvrgnuvši oštroj kritici postupak hrvatske vlasti.On nije izričito spominjao tu vlast, ali je svakomu bilo jasno, da se oštrica njegove propovijedi odnosi na nju. Polazeći od tvrdnje, da je papinstvo Božja institucija, naglasio je, da je svetomu Petru i njegovim nasljednicima, rimskim biskupima, papama, Krist, predao «svu vlast u Crkvi, i upravnu i sudsku i učiteljsku», pa «oni tu vlast vrše neovisno od bilo koje ljudske vlasti, i svaki pokušaj nasilnog upletanja u upravu Crkve sa strane svjetovnih vlasti nije drugo nego uzurpacija, koja može donijeti samo prokletstvo, ali nikakvog blagoslova za one, koji si prisvajaju» ono, na što nemaju pravo. Tu istu misao je malo dalje još konkretnije izrazio riječima, da pape imaju «pravo da neovisno od bilo koje vlasti postavljaju i skidaju biskupe, sazivaju crkvene sabore, uvode i ukidaju crkvene redove, daju povlastice i oproste, izašiljaju misionare u sve dijelove svijeta». To je, očito, bio njegov odgovor Paveliću i hrvatskoj državnoj vladi zbog protivljenja, da se Čule i Šimrak imenuju biskupima bez njihova pristanka. Što se tiče papina govora, bio je još izričitiji, pa je rekao, da osuđuje «u ime hrvatskih katolika zabranu objavljivanja u štampi govora Svetoga Oca Pape održanog prigodom njegovog 25.-godišnjeg jubileja» (199). No, kad se uzmu u obzir sve činjenice, nemoguće se je složiti s ovom Stepinčevom kritikom.

Stepinčev prigovor, da je u Hrvatskoj, a njegove se riječi sigurno odnose na Hrvatsku, zabranjeno objavljivanje govora pape Pija XII., održanoga prigodom 25. obljetnice njegova biskupskoga posvećenja, najblaže rečeno, je neshvatljiv. Taj govor je predugačak i u cjelini je objavljen u tri nastavka u «Katoličkomu listu». U sarajevskomu «Katoličkom tjedniku» donešen je najprije prikaz toga govora prema talijanskoj agenciji «Stefani», pa zatim na gotovo pola stranice njegov sažetak s navođenjem bitnih dijelova, a onda je počevši od 28. lipnja 1941. u četiri nastavka objavljen cijeli tekst. Njegov sažetak prema talijanskoj agenciji «Stefani» donijeli su «Hrvatski narod» i «Nova Hrvatska» pod naslovom «Govor Sv. Oca Pape», a zatim «Hrvatski narod« samostalan prikaz pod naslovom «Značenje poziva Pape Pija XII». Taj govor je prenio i katolički tjednik «Nedjelja» (200). Kao što su ga prenijele te, tako su mogle i sve ostale novine. Valja naglasiti, da su hrvatske državne vlasti i hrvatsko novinstvo, kako crkveno tako i svjetovno, davali značajan publicitet i toj i drugim papinim obljetnicama. Tako su prigodom Papina dana – 12. ožujka 1942. – kojim je obilježena 3. obljetnica posvećenja Pija XII. za papu, «Hrvatski narod» i «Nova Hrvatska» donijeli po tri novinska članka. Za vrijeme svečanoga Te Deuma u zagrebačkoj prvostolnici bili su nazočni gotovo svi ministri i državni vijećnici, Marko Došen, kao predsjednik Hrvatskoga državnog sabora, generalporučnik Vladimir Laxa, kao izaslanik vojskovođe Slavka Kvaternika, predstavnici domobranstva, Poglavnikove tjelesne bojne (PTB-a), Glavnoga ustaškog stana, Ustaške mladeži i brojnih kulturnih ustanova, načelnik grada Zagreba Ivan Werner i cijeli diplomatski zbor. Za cijelo to vrijeme pred crkvom je bila postrojena počasna satnija PTB-a i satnija časničke škole Ustaške vojnice, a glazba Ustaške vojnice je svirala (201). Dakle, hrvatske državne vlasti su iskazivale najveće poštovanje papi Piju XII. i Katoličkoj crkvi. Stoga je teško i zamisliti, da bi one zabranile objavljivanje bilo kojega njegova govora. Stepinac je mogao biti nezadovoljan samo prostorom koji je tomu govoru daden u svjetovnim novinama. Ali to je stvar ukusa i uređivačke politike. No, nije imao pravo tvrditi, da je zabranjeno njegovo objavljivanje.

Hrvatska državna vlast podpomaže rad katoličke crkve

Poznato je, da je Stepinac bio veliki štovatelj Majke Božije Bistričke i da je svake godine predvodio hodočašće u njezino svetište. Želja mu je bila, da se što bolje i dostojanstvenije uredi to hrvatsko marijansko svetište. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske to mu se je počelo ostvarivati. Bio je u pravu kada je za ručkom u Mariji Bistrici na hodočašću 13. srpnja 1941. rekao, da “naše narodne vlasti kao nikada do sada pružaju punu pomoć, da se izgradi pravo narodno svetište”. Hrvatske vlasti su odmah odobrile svotu od 10 milijuna kuna za uređenje okoliša oko samoga prošteništa (203). Ali te vlasti nisu na tomu stale. One su izravno financirale radove na obnovi i umjetničkoj opremi svetišta u Mariji Bistrici, u što se uključio i sam Pavelić osobno. To proizlazi iz izvješća ovlaštenoga arhitekta Aleksandra Freudenreicha od 7.siječnja 1944., prema kojemu se ti radovi “izvršuju na temelju odredbe Poglavnika od 10. VIII. 1943.”. Uređenje svetišta bio je velik posao, koji je zahtijevao puno novaca, pa se je Stepinac 15.lipnja 1944. obratio za pomoć predsjedniku vlade Mandiću, navodeći, da “i narod u svojim najširim slojevima i vojska od domobrana pa do ministra oružanih snaga, kao i Poglavnik osobno, priskočili su djelotvorno u pomoć”.

Da bi se svećenstvo moglo podpuno posvetiti vjerskomu životu, potrebno je, da bude posve materijalno zbrinuto. Vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su o tomu vodile računa, pa su svećenicima nastojale, u granicama svojih mogućnosti, pružiti materijalnu sigurnost. Naredbom o isplati državne pomoći rimokatoličkom i grkokatoličkom svećenstvu, što ju je donio ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk 19. siječnja 1942., propisano je, da “crkveni velikodostojanstvenici i djelatno rimokatoličko i grkokatoličko župno svećenstvo, kao i svećenici u drugim javnim vjerskim službama, primaju državnu pomoć iz državnih sredstava”. Ta pomoć isplaćivala se je “nadbiskupu zagrebačkom u iznosu od kuna 15.000.- mjesečno, nadbiskupu sarajevskom u iznosu od kuna 11.000.- mjesečno, biskupu senjskom, đakovačkom, banjalučkom, mostarskom, hvarskom, dubrovačkom i križevačkom u iznosu od kuna 10.000.- mjesečno, a pomoćnim biskupima u iznosu od kuna 8.000.- mjesečno”. Također je određeno, da se umirovljenim nadbiskupima isplaćuje “državna pomoć u iznosu od kuna 10.000.-mjesečno, umirovljenim biskupima u iznosu od kuna 8.000.- mjesečno, a umirovljenim pomoćnim biskupima u iznosu od kuna 7.000.- mjsečno”. Svećenstvo je bilo podijeljeno u četiri razreda, zavisno o mjestu službovanja, pa im je prema razredu u koji su svrstani određivana državna pomoć. “Župnici, upravitelji župa i kapelani” prvoga razreda dobivali su mjesečno 1.500.- kuna, drugoga razreda 1.100.- kuna, trećega razreda po 1.000.- kuna, a četvrtoga razreda po 700.-kuna mjesečno. Određeno je, da će grkokatoličko svećenstvo primati, “uz spomenutu državnu pomoć, i obiteljski doplatak za zakonitu ženu i djecu, te za djecu pozakonjenu”. U Naredbi je podrobno razrađen način ostvarivanja i predpostavke za ostvarivanje ove pomoći (206). Naravno, osim ove državne pomoći, svećenstvu je ostala na raspolaganju netaknuta crkvena imovina, koja mu je također služila za uzdržavanje.

Katolički utjecaj u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostvarivao se je i preko istaknutih članova katoličkih društava ( HKAD «Domagoj», Hrvatskoga orlovskog saveza i Velikoga križarskog bratstva ), katoličkih novinara i publicista i profesora zagrebačke nadbiskupske gimnazije, usko povezanih s bl. Alojzijem Stepincem, koji su u državi zauzimali najvažnije položaje u novinarskoj uređivačkoj politici i državnoj promidžbi ( Ivo Bogdan, Ivo Degrel, Franjo Dujmović, Tias Mortiđija, Danijel Uvanović ), u kulturi ( Mate Ujević, Pavao Tijan, Dušan Žanko, Ivo Lendić ) i u odgoju mladeži ( Ivan Oršanić, Felix Niedzielsky, Mira Dugački – Vrljičak, Mladen Kaštelan ). Time su pod katolički utjecaj podpale najvažnije duhovne komponente ljudske djelatnosti, odgoj, kultura i promidžba, za što je Crkva uvijek bila najzainteresiranija. Naravno, pri tomu se je stalno vodilo računa, da ne budu povrijeđeni muslimanski vjerski pogledi i osjećaji i da bude istaknut i udio islama u cjelokupnoj hrvatskoj duhovnosti. Ovim stajalištima bilo je nadahnuto zakonodavstvo Nezavisne Države Hrvatske, s čime je Stepinac, u načelu, bio vrlo zadovoljan, izuzevši rasno zakonodavstvo i druge represivne mjere, izazvane ratnim okolnostima, protiv kojih je odlučno ustajao, o čemu će kasnije biti opširnije govora.

Osobni kontakti Stepinca i predstavnika hrvatske državne vlasti

U 1943., 1944. i 1945. godini bili su vrlo česti susreti i posjeti između Stepinca i najviših hrvatskih državnih i vojnih dužnosnika. Oni su primali njega i on njih. Takav susret ili posjet bio je sigurno svaka dva tjedna prosječno po jedan, ako ne i više, ne računajući u to obraćanje pisanim putem jednih drugima. To, ali i način na koji je Stepinac priman, vrlo rječito govori o bliskim i prijateljskim odnosima. Bez namjere i potrebe, da se navode svi ti susreti i posjeti, dovoljno je navesti samo neke, kako bi se predočilo to prijateljsko međusobno raspoloženje. Tako su Stepinca posjetili i Novu 1943. godinu čestitali mu general Đuro Grujić u pratnji pukovnika Perkovića i Vilima Cecelje, zamjenika vojnoga vikara, te dr. Mile Starčević, ministar narodne prosvjete, dr. Vladimir Košak, ministar državne riznice, dr. Josip Balen, ministar narodnoga gospodarstva, ing. Ivica Frković, ministar šumarstva i rudarstva, Janko Tortić, ministar zdravstva i udružbe, Vladimir Kren, general zrakoplovstva i Ivan Werner, načelnik grada Zagreba. Tu Novu godinu čestitali su mu i stožernik Božidar Kavran u ime Ustaškoga stožera grada Zagreba i hrvatski legionari iz Rusije, zahvaljujući mu «za sve one skrušene molitve upućene Svevišnjem za pobjedu Vjere nad bezvjerom», kao i za njihov sretan povratak (211). Dana 8. siječnja 1943. Stepinac je bio na svečanomu primanju kod Pavelića, došavši mu čestitati Novu godinu. «Odred vojske dao je pri dolasku i odlasku» Stepinca «počast svirkom». Prigodom čestitanja Pavelić ga je «zamolio za daljnju suradnju na karitativnom polju, zahvalivši za učinjeno u prošloj godini» (212). Dana 25. prosinca 1943., dakle na sam Božić, predsjednik vlade dr. Nikola Mandić došao mu je osobno čestitati blagdane. Dva dana prije toga, 23. prosinca Stepinac je želio iskazati pažnju «ranjenim hrvatskim borcima-vojnicima, koji se nalaze u zagrebačkim bolnicama», pa im je po tajniku Ivi Šaliću poslao «2000 kom. cigareta, 100 litara vina, 100 kg. jabuka». Na primanje povodom Nove 1944. godine, koje je priređeno u dvorcu na Rebru u Zagrebačkoj gori 10. siječnja 1944. za najuži krug osoba, bio je pozvan i nadbiskup Stepinac i apostolski vizitator Marcone. Prema nadbiskupu su bili vrlo ljubazni i poglavnik i njegova supruga, a naročito dr. Mladen Lorković, tadašnji ministar unutrašnjih poslova i njegov pomoćnik dr. Vjekoslav Vrančić (213). Stepinac je 10. veljače iste godine posjetio Antu Vokića, ministra oružanih snaga. «Na ulazu u ministarstvo bila je postrojena počasna četa vojnika, koja je Preuzv.g. Nadbiskupa pozdravila» (214). Osobito su česti bili Stepinčevi susreti s dr. Andrijom Artukovićem i dr. Pavlom Cankijem, ministrom pravosuđa i bogoštovlja, koji su ga posjećivali i kojima je on redovito uzvraćao posjete. Prilikom jednoga od tih posjeta, 16. veljače 1944., Canki je iznio mišljenje, da bi dr. Lacković, Stepinčev tajnik, «trebao radi naših hrvatskih interesa poći čim prije u Rim (Vatikan) i tamo dati neke informacije». To mišljenje o odlasku u Vatikan se ponavlja i kasnije, pa se u «Dnevniku» bl. Alojzija Stepinca kaže, da ga je 8. ožujka 1944. posjetio ministar Canki, «koji živo radi na tome, da netko od crkvenih vlasti (predstavnika) pođe u Rim Vatikanu i da tamo izvijesti o prilikama kod nas». To je, prema Cankiju, pogotovo «važno radi toga, jer jedna strana sila želi napraviti zabunu u hrvatskim redovima, šurujući sa srpskim predstavnicima na štetu hrvatske države» (215). Stepinac je ovoj zadnjoj molbi udovoljio, pa je odmah poslao Lackovića u Vatikan. Sigurno je, da se je tu radilo o važnoj političkoj misiji, iako u «Dnevniku» o tomu ništa konkretnije nije zabilježeno. Možda je bila riječ o suzbijanju intriga i velikosrpske promidžbe, širene pomoću zapadnih saveznika, ili o njemačko-četničkoj suradnji, koju je na svaki način trebalo suzbiti. No, nije isključeno, da je trebalo braniti hrvatsko pravo na Međimurje, jer u Stepinčevu «Dnevniku» 11. ožujka 1944. piše, da je «po želji Preuzv.g. Nadbiskupa a u vezi sa težnjama hrv.drž.vlasti (dr. Pavao Canki-ministar prav.i bogošt.) dr. Stj. Lacković, nadb. tajnik, pošao u Vatikan. Vidi Archivum secretum. Također i Međimurje» (216). Stepinac je nešto kasnije bio i odlikovan, između ostaloga, upravo zato, što se je protivio odnarođivanju hrvatskoga pučanstva u Međimurju. U ovom slučaju vidi se, svakako, izvanredno dobra suradnja hrvatskih državnih vlasti i nadbiskupa Stepinca u zaštiti hrvatskih nacionalnih i državnih probitaka. Ta suradnja postajat će još čvršća, što vrijeme bude više odmicalo, a hrvatska država bude dolazila u sve veću opasnost. Tada će se Pavelić i Stepinac češće sastajati i dulje ostajati u razgovoru. U Stepinčevu «Dnevniku» stoji, da su se njih dvojica sastala 4. studenoga 1944. i da su u razgovoru ostali jedan cio sat, ali se ne navodi o čemu su razgovarali. Da je sadržaj razgovora bio političke naravi, saznaje se iz Masuccijeva dnevnika, prema kojemu je Stepinac nakon razgovora rekao, «da Poglavnik čvrsto vjeruje u pobjedu Njemačke, jer ima novo oružje» (217). U to je vrijeme, izgleda, i Stepinac bio pun pouzdanja u bolju budućnost hrvatskoga naroda. Kako bilježi Masucci, on je 2. studenoga iste godine razgovarao s «nadbiskupom Stepincem, koji je vrlo optimističan» i koji se nada, «da dolaze bolja vremena i da Hrvatska ne će pasti pod komunizam» (218). Čini se, da je Pavelić puno držao do Stepinčeva mišljenja, pa ga je zamolio, da on i opat Ramiro Marcone dođu 2. prosinca 1944. k njemu na razgovor, «da bi saznao njihovo mišljenje o položaju» u svijetu (219). Naravno, i Stepinac i Marcone su se odazvali pozivu, ali se ne zna, kakvo je bilo njihovo mišljenje, koje su mu iznijeli, o političkoj budućnosti Nezavisne Države Hrvatske. Nadbiskup je i 1. veljače 1945. posjetio poglavnika i zadržao se s njim «u važnom razgovoru dva sata» (220). Iako se ni sada u Stepinčevu «Dnevniku» ne kaže, o čemu su razgovarali, formulacija, da su se zadržali «u važnom razgovoru dva sata», dovoljno govori sama za sebe. Svršetak rata i pobjeda Saveznika, što je bilo na vidiku, donosili su sa sobom obnovu Jugoslavije pod komunističkom vlašću i slom Nezavisne Države Hrvatske. Gorega rješenja za hrvatski narod nije moglo biti, pa to nisu želili ni Stepinac ni Pavelić. Stoga je sadržaj njihova tako dugoga razgovora mogao biti samo jedan: kako izbjeći tu sudbinu i spasiti državu. U prilog ovakvomu zaključku idu i Stepinčeve već navedene izjave, dadene u 1944. i 1945. godini, kojima se je on javno zalagao za opstanak nezavisne hrvatske države. Slične je razgovore sigurno vodio i s drugim najvišim hrvatskim državnim i vojnim dužnosnicima, s kojima se tako često susretao. No, nema sumnje, da je nekim njegovim susretima i posjetima tim dužnosnicima bila isključiva svrha intervenirati za uhićene ili osuđene osobe, da se puste iz zatvora ili da im se smanji kazna.

STEPINAC- HRVATSKA NACIONALNA I DRŽAVOTVORNA VERTIKALA

I druge činjenice potvrđuju, da su odnosi između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti, unatoč povremenim trzavicama i nesporazumima, i nakon svibnja 1943. bili dobri i prijateljski. Na to je sigurno utjecala i politika tih vlasti, da se poštiva vjera u Boga kao temelj zdravoga ljudskog društva i njihovo nastojanje, da uspostave što bolje odnose sa Svetom Stolicom. To je bila konstanta Pavelićevih težnji za cijelo vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Vjerskomu odgoju u životu ljudi on je pridavao veliko značenje. Odgovarajući na Stepinčevu novogodišnju čestitku, koju mu je ovaj uputio na primanju 8.siječnja 1944. godine u ime katoličkih, muslimanskih, pravoslavnih i evangeličkih vjernika, Pavelić je, kako su to objavile novine, izrazio «svoju želju, da vjerski odgoj hrvatskog naroda bude čim djelotvorniji, da bi tako među svim ljudima, koji žive u našoj državi, zavladao i duhovni mir, ljubav i bratska sloga, da bi tim lakše bilo državi i državnim oblastima vršiti svoju dužnost prema narodu» (221). U želji za uspostavljanjem što boljih odnosa sa Svetom Stolicom, iako ona nije pravno priznavala Nezavisnu Državu Hrvatsku, Pavelić je kao državni poglavar izmjenjivao prigodne čestitke sa Svetim Ocem.

To poštovanje posebno zaslužuje, po mišljenju tih vlasti, Stepinac kao «jedan od prvoboraca hrvatskoga narodnog jedinstva na povijesnom području našega naroda», jer je na njegova usta Katolička crkva «zauzela u ime božanskog i ljudskog prava stanovište u obranu herojske i tragične borbe hrvatskoga naroda za pravo na državnu samostalnost» (225). Stepinac je zaista u više navrata ustajao u obranu hrvatske državne nezavisnosti, što mu je pribavilo istinsko prijateljstvo i poštovanje pretežnog dijela hrvatskoga naroda, među ostalima i hrvatskih vlasti. Stoga je bila logična posljedica njegova takvoga držanja, da mu je poglavnik za 10. travnja 1944. podijelio odličje Red za zasluge – velered sa zvijezdom (226). Ovo odličje ima posebno značenje za ocjenu njegova odnosa s hrvatskim državnim vlastima. Poznato je, da su mu vlasti Kraljevine Jugoslavije tri puta nudile orden, a on ga je odbio primiti, jer se nije htio kompromitirati pred narodom. Pavelićevo odličje nije odbio, a u kaznenom postupku, koji se je protiv njemu vodio u Zagrebu 1946., priznao je, da ga nije primio iz straha i da ga je «nosio jedamput ili dvaput» (227). Tu se nije bojao kompromitiranja pred narodom, jer mu je odličje podijelila njegova državna vlast, koju je on poštivao, bez obzira što nije odobravao sve njezine postupke. Sam pak Pavelić iskazao je prema njemu posebno poštovanje i povjerenje, kada mu je uoči sloma Nezavisne Države Hrvatske ponudio, da u skladu sa starim hrvatskim pravnim običajem kao locum tenens – namjesnik – privremeno preuzme vlast u državi (228).

Pisanje «Katoličkoga lista» i «Nedjelje»

Odnos bl. Alojzija Stepinca prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinim vlastima ne bi bio cjelovito prikazan bez osvrta na pisanje «Katoličkoga lista» i «Nedjelje» i njegova analiziranja. Stoga je to potrebno barem ukratko učiniti, kako bi slika bila što cjelovitija.

Izdavač tjednika «Nedjelja» do njegova 4. broja u 1941. godini, koji je izišao podkraj siječnja te godine, bio je konzorcij «Nedjelja», a predstavljao ga je dr. Milan Beluhan, glavni duhovnik Velikoga križarskoga bratstva. Od toga 4. broja pa do sloma Nezavisne Države Hrvatske, kada je «Nedjelja» prestala izlaziti, njezin vlasnik bilo je Veliko križarsko bratstvo, kojega je do 15. broja tjednika u 1943. godini, koji nosi nadnevak 27. lipnja iste godine, predstavljao dr. Feliks Niedzielsky. Kroz to vrijeme navedeno je, da «za list odgovara», dakle bio je njegov odgovorni urednik, Matija Adamović. Inače, Niedzielsky je do ožujka 1942. bio predsjednik Velikoga križarskog bratstva, kada je podnio ostavku zbog odlaska na dužnost podžupana velike župe Usora i Soli, sa sjedištem u Tuzli, a na njegovo je mjesto predsjednika križarske organizacije imenovan dr. Lav Znidarčić. On je bio predstavnik Velikoga križarskog bratstva kao vlasnika «Nedjelje» od 27. lipnja 1943. pa do kraja njezina izlaženja, a od 13. broja u 1944. godini, koji je izišao 23. travnja, bio joj je i odgovorni urednik, sve dok nije prestala izlaziti. Od 27. lipnja 1943. pa do 23. travnja 1944. odgovorni urednik bio je Ante Jerkov. Dakle, tjednik «Nedjelja» bio je glavno glasilo Velikoga križarskog bratstva, u čijem se je vlasništvu i nalazio. Vlasnika su predstavljale najistaknutije osobe te udruge (predsjednici dr. Niedzielsky i dr. Znidarčić), odnosno osobe koje su povezane s tom udrugom (glavni duhovnik dr. Beluhan). I oba urednika bili su križari. Veliko križarsko bratstvo bilo je u sastavu Katoličke akcije. Prema poslanici kleru i vjernicima zagrebačke nadbiskupije, što su je o Božiću 1934. izdali dr. Antun Bauer i dr. Alojzije Stepinac, «Katolička je akcija sudjelovanje svjetovnjaka u hierarhijskom apostolatu Crkve».

U skladu s tim odredbama je i Stepinac kao predsjednik Biskupskih konferencija 25. ožujka 1942. potvrdio listu predsjedništva Velikoga križarskog bratstva, a dr. Lava Znidarčića imenovao njegovim predsjednikom za tekuću radnu godinu (232). Kasnije se je taj postupak ponavljao. Tako je Stepinac, kao i kod «Katoličkog lista», imao punu kontrolu nad pisanjem «Nedjelje», čijemu se sadržaju ničim nije protivio, što znači, da ga je odobravao. To potvrđuje i dr. Batelja, kada piše, da je nadbiskup posebnom «ljubavlju preporučivao katolički tjednik «Nedjelju» (233).

Ta dva hrvatska katolička tjednika o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj vlasti pisala su ovako:

a) «Katolički list». Zanimljiva je usporedba pisanja «Katoličkoga lista» od 1934., kada je Stepinac imenovan za nadbiskupa – koadjutora, pa do 10. travnja 1941., s vremenom od 10. travnja 1941. do zadnjih dana Nezavisne Države Hrvatske. Zapaža se u tomu bitna razlika, koja gotovo sve govori. U prvomu razdoblju piše se uglavnom o crkvenim temama, dok su teme o političkim ličnostima, obljetnicama i događajima iznimka, prava rijedkost. Nema ni jedne slike neke političke ličnosti, a rijedko se donose i slike crkvenih uglednika. Donesena je samo godine 1934. Stepinčeva slika povodom njegova imenovanja nadbiskupom – koadjutorom, godine 1937. slika nadbiskupa Bauera povodom njegove smrti, godine 1939. slika Pija XII. povodom njegova izbora za papu i to je sve. U gotovo dvostruko kraćemu drugom razdoblju objavljeno je pedesetak članaka, priloga i vijesti u svezi s Nezavisnom Državom Hrvatskom i njezinim političkim prvacima, te četiri puta Pavelićeva slika. Te činjenice navode na zaključak, da je «Katolički list» pozdravio uspostavu nezavisne hrvatske države i podupirao njezin opstanak i njezinu vlast. Pregled objavljenih članaka to bez ikakve dvojbe potvrđuje. Svi su ti članci pisani trijezno i odmjereno, bez euforije, u skladu sa stilom «Katoličkoga lista», ali iz njih ipak izbija radost zbog uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Cjelokupna državna djelatnost se promatra u prvom redu s vjerskoga stajališta i ocjenjuje vrlo pozitivno, no, ne zanemaruju se ni njezini uspjesi na ostalim životnim područjima.

Za «Katolički list» Nezavisna Država Hrvatska je ostvarenje slobode, vjerskoga i ćudorednog preporoda i gospodarskoga napredka hrvatskoga naroda. O tomu se u njemu često piše. On pri tom želi, da «suradnja Crkve i Države na područjima, gdje se dodiruju njihovi djelokruzi, bude što iskrenija, podpunija i blagoslovenija». A već prvi koraci hrvatske državne vlasti su ga ohrabrivali. U malo prije spomenutomu članku, «Rad na unutrašnjoj obnovi», on pozdravlja odredbu «ministra bogoštovlja i nastave, kojom je pojednostavio propise prigodom vjerskih prelaza», jer je time «kao i drugim mjerama omogućeno, da su se u kratko vrijeme ispravili oni bolni gubitci, koje je Katolička crkva trpjela u bivšoj Jugoslaviji, kad su toliki njezini sinovi, a još više kćeri, za volju ženidbe napustili djedovsku vjeru», pa se «sada vraćaju u krilo Crkve». To se ne ističe «radi kakvih prozelističkih namjera, već iz čistog osjećaja pravednosti».

Kako 4.rujna 1941. piše taj Uskok, «nema više kulturne borbe za hrvatsko selo», a «Nezavisna Država Hrvatska uklonila je jugoslavence, «slobodarce» ( slobodne zidare – op. I. G. ) i komuniste te opet omogućila složan i uporedan rad za vjerski i narodni preporod hrvatskog sela». Za iskorjenjivanje sklonosti neradu primjenjuje se u prvomu redu «promišljena i sustavna promidžba, koja ističe, da rad nije nikakvo prokletstvo nego izvor sreće i blagostanja, pa zato svaki na svome mjestu treba da marljivo prione uz rad», a «za svaki rad bilo seljački bilo radnički bilo činovnički, nastoji se postići pravedna plaća». Uz to, mlada hrvatska država «brzim tempom provodi unutarnju kolonizaciju, da tako siromašne seljake opskrbi potrebnom zemljom i u svakom ih pogledu učini sretnima i zadovoljnima» (237).

Pravosuđe se oslanja na tradicionalno kršćanske vrijednosti. «Nastava se u slobodnoj Hrvatskoj vraća opet k vjeri i ćudoređu kao jezgri i temelju svakog naučnoga i odgojnoga djelovanja». Iz nje su uklonjeni mnogi negativni čimbenici. Ispravno je shvaćena uloga obitelji u ljudskomu društvu, pa se njoj, «u mladoj državi posvećuje mnogo pažnje». Jer «obitelj je temelj države», a «kakva je obitelj, takva je i država». Da se zaštiti obiteljski život, doneseni su mnogi zakonski propisi. Posebno se ističu strogi propisi protiv pobačaja. Za samo «gospodarsko se podignuće zemlje čini mnogo». U prvomu redu, «grade se i popravljaju ceste». Također «predviđena je, i dijelom već ostvarena, gradnja mnogobrojnih željeznica, koje će vezati krajeve i gradove Države među sobom i inozemstvom, a posebno su predviđene željeznice, kojima će se promet odvijati na more».

I biše puna zemlja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i mladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjiv Gospodina Boga...»Takvu Hrvatsku pod Pavelićevim vodstvom vidi dr. Janko Penić u budućnosti, pa svoj članak u «Katoličkomu listu» završava ovim riječima:»Naš Poglavnik sa svojom vladom nastoji ići tragom Zvonimirovim. Stoga se pouzdano nadamo, da će Bog blagosloviti Poglavnikovu Hrvatsku kao što je blagoslovio i Zvonimirovu tako, da će Poglavnikova Hrvatska obuhvatiti sve krajeve gdje stanuju Hrvati i da će biti «puna zemlja svakoga blaga» (238).

PISANJE «KATOLIČKOG LISTA»

Zbog ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti i uspjeha, koji su u hrvatskoj državi na raznim područjima društvenog života u kratkom roku bili postignuti, «Katolički list» je pun poštovanja i udivljenja prema Paveliću i njegovim suradnicima. To poštovanje i udivljenje s vremenom se razvija do kultnih razmjera. U članku «Rad na unutrašnjoj obnovi» od 3. lipnja 1941. izriče se najprije zahvalnost Božjoj Providnosti zbog uspostave hrvatske državne nezavisnosti, a zatim «svim pokoljenjima naših otaca, koji su podržavali u svojem životu misao hrvatske samostalnosti, i koji su nam je namrli kao dragocjeni amanet». Posebna se zahvalnost iskazuje «onim požrtvovnim borcima, koji su pod vodstvom ustaškog Poglavnika dra A. Pavelića neposredno spremili veliki korak proglašenja Nezavisne Države Hrvatske». To je zahvalnost «na dvanaestogodišnjem napornom, punom žrtava i pregaranja radu Poglavnika, koji je neslomivom vjerom išao ususret danu, za kojim je čeznulo punih 8 stoljeća, i koji je točno shvatio razvoj dinamike novoga europskoga poredka, te tako omogućio povijesni Veliki četvrtak 1941.» (240). Dr. Vilim Nuk u članku «Veliko djelo Providnosti», objavljenom u «Katoličkom listu» 11. lipnja 1941., piše, da je Nezavisna Država Hrvatska rezultat borbe kroz stoljeća i da je zadnjih dvadesetak godina ta borba dosegla vrhunac, kad su se Hrvati «našli u rukama balkanske nemani, koja je, od nikoga nesmetana, bez ikakovih obzira, zatirala sve pozitivne vrednote Hrvata», ali tada se je »našao u pravi čas Vođa naroda, čovjek koji diže ustanak i koji vjeruje i nada se, gdje već nije bilo nade». Taj čovjek, «to je naš POGLAVNIK». U njemu je bila «tolika moralna snaga i odlučnost do pobjede», a «toliko pregaranja nije moguće shvatiti bez pomoći odozgora».

Ono «za čim su čitava stoljeća naše, hrvatske, narodne povijesti težila, o čemu su tek nacrte pravila i kao plemenite želje i osjećaje pokoljenjima predavala, to je Poglavnik kroz pol godine u djelo proveo» (243). Prva obljetnica ostvarenja hrvatske državne nezavisnosti bila je opet prilika, da «Katolički list» iznese svoje mišljenje o Paveliću. On je to i učinio. U članku «Veličanstvena proslava godišnjice obnovljenja Nezavisne Države Hrvatske», koji je objavljen 16. travnja 1942., stoji, da je veličanstveno proslavljena obljetnica NDH pokazala «svemu svijetu, da je hrvatski narod sposoban državu stvoriti, voditi i za njezinu slobodu doprinijeti najteže žrtve». Njezino kormilo «nalazi se u rukama mudra i odlučna Poglavnika, koji je svome narodu donio slobodu i koji je umije voditi k ljepšoj budućnosti», pa «je cio hrvatski narod jednodušan u ljubavi prema svome Poglavniku i domovini» (244). Dr. Janko Penić 11.lipnja 1942. u članku «Poglavnikov imendan» ističe Pavelićev idealizam i njegovu ulogu stvaralačkoga čimbenika u hrvatskoj politici. Po njemu, sam taj dan, Poglavnikov imendan, podsjeća cijeli hrvatski narod «na velika djela, koja su nerazdruživo povezana uz ime Poglavnika dra Ante Pavelića, nosioca vrhovničke vlasti u domovini našoj, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj». Poglavnik je «kao čovjek, kao član ljudskoga društva, svojim radom, žrtvama i pregaranjima zadužio u prvom redu hrvatski narod».

Osim toga, radnicima se grade stanovi, tako da «niču čitava naselja radnička, a sve sa svrhom, da se radnicima omogući topli obiteljski život». Nisu zanemareni ni državni činovnici, kojima je Pavelić «povisio obiteljske doplatke, da što manje osjećaju ratne udarce, koji dakako – uza svu pažnju – pogađaju i obiteljski život». U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj «djeci se posvećuje posebna pažnja i briga tako, da je danas i zadnjemu građaninu jasno, kako je dijete u očima države časno biće, u koje država polaže velike nade». Ona su «središte državne pažnje», pa se sve «u državi natječe, da što više uzdigne majku i dijete, ustanovu majčinstva i plodove majčinstva, brojnu zdravu i čestito odgojenu djecu» (246).

Nagovještaj propasti

Pisanje «Katoličkoga lista» u 1944. i 1945. godini bilo je puno sumornije nego predhodnih godina. Komunistička pobuna se je sve više širila, četnički i partizanski zločini su bili sve veći, a angloamerički zrakoplovi su sravnjavali sa zemljom hrvatska sela i gradove, ubijajući nevino stanovništvo, muško i žensko, staro i mlado. Zabrinutost zbog tih događaja bila je opća pojava u hrvatskomu narodu. Svi su bili zabrinuti za opstanak hrvatske države i postignute nacionalne slobode u njoj, bojeći se nametanja Jugoslavije i boljševizma, pa su tako strepili i krugovi oko «Katoličkoga lista». Stajalište tih krugova izraženo je u članku «Bombardiranje gradova u Hrvatskoj» od 2. ožujka 1944. Članak je nepodpisan, što znači, da mu je pisac uredništvo «Katoličkoga lista». U njemu se tvrdi, da su angloamerički zrakoplovi bombardirali «više gradova u Hrvatskoj», pa se nabraja, da su bombe «bačene ne Zadar, Split, Šibenik, Trogir, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, Travnik i konačno na Zagreb, baš na pokladni dan 22. veljače o.g. (1944. – op.I.G.)». Te «bombe ubile su nevine ljude, razorile stambene zgrade siromašnoga svijeta, crkve, samostane i bolnice». Angloamerička promidžba, naravno, tvrdila je, da su pogođeni vojni objekti, ali im je «Katolički list» uzvratio, da «angloamerički izvještaji o bombardiranju hrvatskih gradova nisu točni, pa ni vjerojatni». Zatim je nastavio s iznošenjem zločina, počinjenih u Drugomu svjetskom ratu nad hrvatskim narodom, pa tvrdi , da to nije «jedino zlo što ga je Hrvatska doživjela u posljednje tri godine». «Talijanska slodateska», kaže, «po paklenski smišljenom planu počinila je u Hrvatskoj nezapamćene zulume». Ona je uništavala «hrvatsko stanovništvo i njegovu imovinu». Njoj «su se pridružili četnici, a četnicima partizani komunisti». Svatko od njih je «tražio svoj račun, ali im je cilj bio jedan: uništiti što više hrvatskih života i stvoriti prazan prostor bez Hrvata, za sebe».

U tomu su im stajali na putu i katolički svećenici, pa «samo to i ništa drugo jest razlog, da je oko pedeset katoličkih svećenika izgubilo život i glavu od neprijateljske ruke». Oni su ubijeni «iz mržnje prema katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu», ali «neprijateljska promidžba neprestano nastoji iskriviti jasne činjenice, kako u pogledu umorstva katoličkih svećenika, tako i u pogledu borbe hrvatskoga naroda za opstanak».

Sudeći po tomu članku , «Katolički list» je bio protiv bilo čije okupacije Hrvatske. Odlučno je bio i protiv četnika i protiv partizana. Beskompromisno je stajao uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, podupirući Ustaški pokret kao jedinu sigurnu i dosljednu državotvornu snagu u hrvatskomu narodu. To potvrđuje i članak «Značenje vlastite države za narod», koji je nepodpisan, pa pripada uredništvu, a objavljen je 13. srpnja 1944. U njemu se na teoretski način razmatra uloga vlastite, nacionalne države u životu pojedinoga naroda. U razmatranju polazi se od obitelji, pa se tvrdi, da je u naravi «obiteljskoga života usađena težnja za samostalnošću i neovisnošću», zbog čega «nijedna obitelj ne želi skrbnika», nego svaka «hoće sama sobom upravljati». Ono što vrijedi za obitelj, «i još više, vrijedi i za narod, koji i nije drugo nego sad veći, sad manji broj obitelji, povezanih u zajedničku, veliku narodnu obitelj».

Brojevi «Katoličkoga lista», koji su izlazili u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, pokazuju, da su odnosi između Katoličke crkve u Hrvatskoj, dakle i nadbiskupa Stepinca, i hrvatskih državnih vlasti bili dobri. To potvrđuju ne samo navedeni članci, nego i puno toga drugoga. Pavelićeve su slike sva četiri puta bile objavljene na naslovnoj stranici, čime mu je iskazana iznimna čast. U tomu glasilu zagrebačke nadbiskupije, kojoj je na čelu bio Stepinac, objavljena su Ustaška načela i opširni prikazi Pavelićevih «Strahota zabluda», «Sive knjige» i t.d. Postojanje dobrih odnosa proizlazi i iz nepodpisanoga članka, dakle članka uredništva, «Narod, Crkva i Država», koji je objavljen 12. travnja 1945. prigodom četvrte obljetnice Nezavisne Države Hrvatske, odnosno dvadesetak dana prije njezina sloma, pa predstavlja zaokružen pogled na taj problem. Osvrćući se na povijesna zbivanja, u tomu se članku, sigurno ne slučajno, kaže, da je u Hrvatskoj «oduvijek postojala sloga između crkvene i državne vlasti, a na korist hrvatskoga naroda», pa je zato «Sv. Stolica priznavala, podupirala i branila vrhovništvo hrvatske države u svima zgodama i na različite načine». Ponovno je istaknuto, da je Kraljevina Jugoslavija podržavala «hegemoniju Srba, a prema hrvatskom narodu i njegovoj Katoličkoj crkvi vladala se kao najgora maćuha prema djetetu siročetu». Zbog toga se je hrvatski narod «čvršće priljubio svojoj Crkvi i željno čekao čas svoga oslobođenja u vlastitoj državi». Dana «10.IV.1941. – prije četiri godine – hrvatski je narod ostvario svoju državu», zahvaljujući «žrtvama tisuća najboljih Hrvata, a najviše brigom Poglavnika i ustaškog pokreta». Od toga časa «hrvatski narod – hrvatska država – Katolička crkva na veliki i slavni dan 10.IV.1941. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu, hvaleći svevišnjega Boga i moleći Njegov blagoslov», pa je hrvatska državna vlast «izdala odmah prikladne zakonske odredbe i provedbene naredbe za suzbijanje različitih poroka i zlodjela i tako olakšala Crkvi rad oko duhovne obnove naroda». Na temelju tih poduzetih mjera hrvatskih državnih vlasti, «brzo se osjetilo, da struji u Hrvatskoj novi duh sveopćega narodnog preporoda: u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti». I «nepravde, godinama nanašane činovnicima, pa i svećenicima, sada su se ispravljale». Nažalost, taj rad je spriječen djelovanjem «vanjskih i nutarnjih neprijatelja, koji su se kao gladni vuci i podmukle hijene bacili na hrvatsku zemlju, da je pale i robe, da kolju i ubijaju». U članku «Narod, Crkva i Država» «Katolički list» se oštro obara na komunizam, a na kraju moli «Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode; da mu oprosti grijehe i zaslužene kazne te skrati dane nevolja i kušnja « (250). Završetak članka pokazuje, da je pisan u apokaliptično vrijeme za hrvatski narod.

Pisanje «Nedjelje»

b) «Nedjelja». Za razliku od «Katoličkoga lista», u «Nedjelji» od travnja 1941. pa do svibnja 1945. je vrlo malo, ako ih uopće ima, ozbiljnijih rasprava o pitanjima crkvenoga ili općenito društvenoga života. Ona je u prvomu redu informativni tjednik, koji obiluje kraćim člancima o radu i pogledima križarske organizacije, ali ima i znatan broj vijesti, koje su sadržajno povezane s Nezavisnom Državom Hrvatskom i borbom protiv komunizma. U nekim brojevima nalazi ih se i po desetak. Zbog toga se sa sigurnošću može tvrditi, da su Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo bez ikakva pridržaja stajali uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, Pavelića i Ustaški pokret i djelatno ih pomagali unatoč izjavi, koja je objavljena 3. kolovoza 1941., «da je križarska organizacija dio Katoličke akcije i nije nikakvo političko društvo, te da nema za cilj politički odgoj svoga članstva» (251). Val oduševljenja, koji je zahvatio i držao gotovo cijeli hrvatski narod, nije mogao ni njih mimoići. To potvrđuju brojni novinski članci iz «Nedjelje», od kojih će se samo neki od njih navesti, ali i druge činjenice.

U članku «Obnovljena je Nezavisna Država Hrvatska», koji je objavljen na naslovnoj stranici 27. travnja 1941., nalazi se Pavelićeva slika i slika ustaške postrojbe, ispod koje piše, da su se «u pratnji Poglavnika dra Ante Pavelića povratili» u domovinu «naši dični ustaše, koji čuvaju stražu na Markovom trgu». Sami pak članak počinje riječima, da je Uskrs 1941. godine bio «za hrvatski narod najsretniji Uskrs, jer nam je donio i Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, koja je na Veliki Četvrtak proglašena u glavnom gradu Zagrebu», a završava poklicima hrvatskomu narodu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku dr. Anti Paveliću (252). Oduševljenjem odiše i članak Marice Stanković, predsjednice Velikoga križarskog sestrinstva, tiskan u «Nedjelji» 4. svibnja 1941. pod naslovom «Ženska omladina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj», u kojemu je napisano: «Imamo je, veliku, Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ljubljenu, najljubljeniju zemlju na svijetu. (...) Hrvatska je slobodna, Hrvatska je nezavisna, Hrvatska ima svoga suverena – Poglavnika dra Antu Pavelića». Jednakom su radošću prožeti i neki drugi prilozi iz istog broja «Nedjelje», kao što su, na primjer, «Okružnica svim hrvatskim križarima», poziv «Svim križarskim bratstvima» i članak «Križari u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj», u kojemu stoji da je ostvarena »težnja mnogih pokoljenja» i da je obnovljena «slobodna i nezavisna Država Hrvatska – na cjelokupnom povijesnom i narodnom području hrvatskog naroda» (253).

U istomu je, naime, broju «Nedjelje» objavljena vijest, da su križari poslali pozdrav Paveliću, u kojemu izjavljuju, da im je neopisivo «veselje i sreća, što ispred Velikog križarskog bratstva i cijele križarske organizacije» mogu «pozdraviti našeg Poglavnika, osloboditelja hrvatskog naroda i osnivača i poglavara Nezavisne Države Hrvatske», sjećajući se pri tomu i svojih žrtava i sastanaka i taborovanja, «kada su mladići u koru drveća urezivali «ŽAP» i kada se na večer pri logorskoj vatri orila pjesma «Vrati se, Ante, Hrvatska te zove!» (254). Križari su i u drugim zgodama isticali svoje zasluge za razvitak Ustaškoga pokreta. Za to im se je pružila prilika i 19. lipnja 1941., kada je Pavelić primio predstavnike Velikoga križarskog bratstva i Velikoga križarskog sestrinstva, koje je predvodio njihov generalni duhovnik dr. Milan Beluhan. Tada ga je u ime svih nazočnih pozdravio Stjepan Ramljak, podpredsjednik Velikoga križaskog bratstva, govorom, u kojemu je, između ostaloga, naglasio, da su križari i križarice obilazili «sela i gradove svih hrvatskih krajeva i u dušama omladine» dizali vjeru i jačali nadu, dok je on, Poglavnik, «iz tuđine teškim radom, žrtvama, ustrajnom borbom» tresao «temeljima krvave Jugoslavije», da bi mu pri kraju izrazio bezuvjetnu odanost križara riječima: «Htjeli bismo, da nas nitko ne nadkrili u ljubavi i odanosti prema Vama, Poglavniče, i prema Hrvatskoj. Htjeli bismo, da Bog usliša naše molitve i žrtve, koje dnevno donosimo pred lice Njegovo, za Vas, za svako djelo Vaše, jer znamo, da ne mislite, ne radite, ne živite za ništa drugo na svijetu, nego samo za svoju Hrvatsku». Pavelić je na to odgovorio, da on zna, da su križari «bili među onima koji nijesu dvojili, među onima koji nijesu sumnjali, među onima koji su radili». To je poznato «i čitavom hrvatskom narodu». Sada nas čeka sve «u hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jedan još – ako se tako može reći – veći, jedan ozbiljniji rad, koji treba mnogo požrtvovnosti i ustrajnosti», jer «ono, što nam je Balkan porušio za ovih dvadeset godina u moralnom pogledu, a da ne govorimo o materijalnom, to je više nego što smo pretrpjeli kroz stoljeća». Stoga križarima, koji su «ne samo formalno, nego i stvarno pokret čisto hrvatski», i u budućnosti zapada «jedan veliki udio u radu oko ozdravljenja hrvatskog života i hrvatskog društva». Nakon ovih govora križarica Ivka Špes predala je Paveliću spomenicu, «u kojoj je u najkraćim crtama prikazan dosadašnji rad križ. organizacije i program za budući rad» (255). Tako je učvršćivana suradnja između Poglavnika, kao državnoga poglavara, i križarske organizacije.

Prvoj obljetnici uspostave Nezavisne Države Hrvatske «Nedjelja» je u travnju 1942. posvetila dva članka: «Godišnjica Nezavisne Države Hrvatske» i «Zlatna sloboda». Oba su tiskana na naslovnoj stranici uz Pavelićevu sliku. U članku «Godišnjica Nezavnisne Države Hrvatske» piše, da se je u jubilarnoj 1941. godini ostvarilo «ono što su stoljeća očekivala, ono što su najbolji, najplemenitiji i najveći sinovi Hrvatske željeli». Tada je Gospod ostvarenje hrvatske državne nezavisnosti «izveo preko čovjeka, kojega je obdario svim potrebnim svojstvima za tako veliko djelo». Taj je pak «čovjek naš dični Poglavnik dr. Ante Pavelić». Poglavnika je «Bog izabrao, da silnom vjerom, koja sve zapreke svladava, da željeznom energijom i ustrajnošću radi u domovini i izvan domovine na oslobođenju, da Hrvat bude svoj na svome» i on je «u tom sa svojim ustašama i uspio». U ovoj prvoj godini slobode «unatoč silnim i upravo neprebrodivim teškoćama Poglavnik vodi i upravlja brodom naše države». On «udara temelje duhovne, političke i ekonomske obnove», pa je zacrtao «jasne smjernice državnog i narodnog naprednog života», a «rad i red postaju geslom naše nove mlade države». Stoga križari poručuju, da su bili i da će ostati «beskompromisni Hrvati» i da će raditi «i moliti za svoju hrvatsku domovinu, za svoj hrvatski narod i njegova Oslobodioca i upravljača» i to će biti njihova «spremnost za dom». Slične su misli sadržane i u članku «Zlatna sloboda». U njemu se kaže, da se konačno dogodilo ono «za čim smo vjekovima uzdisali, za što smo se Bogu molili, oko čega smo neprestano za obilatih 800 godina nastojali», pa»smo mi živući Hrvati – hvala Kristu Bogu i našem Poglavniku – kao dar s neba dobili» upravo to i to baš «u svetoj jubilarnoj svojoj godini». Dobili smo «žuđenu narodnu slobodu», a to je «očito blagodat Providnosti, pred čim stojimo zapanjeni i ushićeni». Sada, kada smo državu stvorili, treba je pravedno urediti, a to hoće i naš Poglavnik. On «sa svojim pomagačima hoće da u slobodi našu mladu državu velikom skrbi moderno uredi, čupajući korov iz naših njiva, a sijući sjeme dobrih ustanova, dostojnih slobodnih naroda» (259). Posebno poštovanje Paveliću je iskazano za njegov imendan 1942. godine.

«TRAGIKA PROŠLOSTI – POUKA BUDUĆNOSTI»

Obnovom hrvatska države «ostvaren je plan želja svakog ispravnog i poštenog Hrvata». Stoga je «neprocjenjiva zasluga oslobodilačke borbe hrvatskog naroda pod vodstvom Poglavnika, da je hrvatskom narodu vraćena njegova državnost, da je hrvatski narod dobio svoje mjesto među narodima i državama cijelog svijeta». Zato se «Nedjelja» sjeća «svih onih boraca koji su svoje živote dali i danas daju za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda» i neka te «žrtve, a među njima i mnogo idealnih križarskih žrtava, budu zalog sretnije i bolje budućnosti hrvatskog naroda i njegove države» (263). Što je vrijeme više odmicalo i hrvatska država dolazila u veću pogibelj, to su oči mnogih Hrvata sve više bile okrenute k Paveliću. On nije bio samo državni poglavar, nego nešto više od toga. Bio je simbol hrvatske državne nezavisnosti. I svi su znali, da hrvatska država s njime ostaje i pada, jer su svi oni, koji su bili protiv njega, ujedno bili i protiv hrvatske države. A svakomu razboritom Hrvatu bilo je jasno, da hrvatski narod nema budućnosti bez hrvatske države. Svrstavanje uz Pavelića bilo je svrstavanje uz hrvatsku državnu nezavisnost. Tu se je radilo o opstanku, sreći i napretku kako sadašnjih, tako i budućih hrvatskih naraštaja. Zato je u «Nedjelji» od 16. srpnja 1944. napisan na naslovnoj stranici upravo onakav prigodni članak pod naslovom «Rođendan našeg Poglavnika», ispod kojega je njegova slika, a ispod slike tekst, u kojemu su i ove misli, pune ljubavi i odanosti prema njemu: «I u današnje teško vrijeme, kad strahote rata pritišću svim grozotama naše duše, našu ljubljenu domaju, mi ne možemo i nećemo, Poglavniče, proći ravnodušni mimo tvoga rođendana. (...) Naša vjera u tebe, Poglavniče, danas je najveća, naša ljubav prema tebi najvruća, naša nada u tebe najživlja i naša hvala najtoplija. (...)

Članak počinje tvrdnjom, da su prošle «četiri godine, odkako je Poglavnikovim radom i ustaškom borbom obnovljena i opet uspostavljena hrvatska samostalnost i državnost». Unatoč svim poteškoćama, s kojima se je susretala u radu, uspjela se je održati pune četiri godine i provesti «brzo i uspješno nutarnju upravu – čvršću i bolju od mnogih predratnih država», čime je hrvatski narod pokazao sposobnost za civiliziran život u vlastitoj državi. On na to ima «i prirodno i povijesno pravo», koje mu «nitko pošten i pravedan ne može poreći». Pri tomu hrvatski narod ne traži ništa tuđe. «Nezavisna Država Hrvatska – to je naše pravo i volja cijeloga hrvatskog naroda», kaže se u članku, u kojemu se ponovno naglašava, da «u ime milijuna hrvatskih srdaca izražavamo pred čitavim svijetom hrvatsku želju i volju: hoćemo Hrvatsku, koju ćemo mi Hrvati izgrađivati i uređivati, da nam bude svima bolja i što draža zajednička Majka i Domovina» (265).

«ZADNJA MOJA MISAO JESI TI I DOMOVINA»

Za razliku od «Katoličkoga lista», «Nedjelja» je malo pisala o gospodarskoj i socijalnoj politici hrvatskih državnih vlasti. Pogrešno bi bilo misliti, da je ona tu djelatnost držala nebitnom. I za nju je bio smisao hrvatske države u ostvarivanju duhovnoga i materijalnog napredka hrvatskog naroda. Zato je člankom «U znaku rješavanja socijalnog pitanja», koji je objavila početkom lipnja 1941. pozdravila Pavelićevu socijalnu politiku. Kaže, da je «naredba Poglavnika dra Ante Pavelića o gradnji obiteljskih radničkih kuća s malim vrtovima naišla na veliko zadovoljstvo hrvatskog naroda, a napose hrvatskog radništva». Njegovim određivanjem svote od sto milijuna dinara ( dinari još nisu bili zamijenjeni kunama- op.I.G.) za tu svrhu «učinjena je velika razlika između socijalne politike bivših jugoslavenskih režima» i «nove hrvatske narodne ustaške vlade» (270).

c) Zaključak. I «Katolički list» i «Nedjelja» su s oduševljenjem pozdravili uspostavu Nezavisne Države Hrvatske i kroz cijelo vrijeme njezina postojanja podupirali su njezin opstanak, videći u tomu bezuvjetno pozitivnu činjenicu u životu hrvatskoga naroda. Neprekidno su hvalili i slavili dr. Antu Pavelića i Ustaški pokret, koji su izveli čin oslobođenja hrvatskoga naroda, kakvomu nema jednaka u hrvatskoj povijesti. Tako se može pisati samo o onomu, prema kojemu postoje simpatije ili barem normalni ljudski i politički odnosi. O političkomu protivniku, a pogotovo o neprijatelju, tako se ne može pisati. Oba su ta tjednika stajala pod Stepinčevom vlašću. Nekoliko članaka moglo je promaknuti njegovu nadzoru, ali toliki broj nije mogao nikako. Da je to pisanje bilo protivno njegovim pogledima na Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku, imao je i vremena i načina spriječiti ga. Budući da to nije učinio, znači da se je ono slagalo s njegovim pogledima. O protivniku, a osobito o neprijatelju, koji mu radi o glavi, želi ga lišiti slobode, onemogućiti u djelovanju i t.d., ni Stepinac nije mogao misliti onako pohvalno, kako su «Katolički list» i «Nedjelja» pisali o Paveliću. Stoga je to pisanje još jedan u nizu dokaza, da su odnosi između Stepinca i Pavelića u najmanju ruku bili korektni.

STEPINAC PROTIVNIK SVIH ZLOČINA I BRANITELJ SVIH UGROŽENIH OSOBA

Povijest srpskih zločina nad hrvatskim narodom traje nekoliko stoljeća. Ti zločini su bili intenzivni za vrijeme turskih osvajanja, kada su se predci današnjih Srba, kao neredovite turske čete – martolozi, pojavili na hrvatskomu području. Sa zločinima je nastavljeno i kasnije. Naročito teška i svakovrsna zlodjela počinjena su nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom u razdoblju od jeseni 1914. pa do travanjskoga rata 1941. i u samomu tom ratu, ali i kasnije. Oni su uzrok svakomu zlu, koje se je zbilo u Drugomu svjetskom ratu na hrvatskomu državnom području, kada su pale mnoge nevine žrtve na svim stranama. Stoga je potrebno osvrnuti se malo opširnije na te srpske zločine. Iznijet će se samo jedna vrsta tih zločina: politička umorstva. Kada bi se iznosila i ostala nasilja (batinanja, premlaćivanja, ranjavanja, zatvaranja, pljačkanja i t.d.), trebalo bi napisati cijelu knjigu. Daleka je i pomisao, da će ovdje biti navedena sva politička umorstva. Navest će se samo njihov najmanji broj, a daljim istraživačima se ostavlja, da taj broj točno utvrde. No, i ovaj broj, koji se ovdje iznosi, strašna je optužba srpskih nasilja nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom. Ova umorstva su počinjena nad građanskim osobama ili, manjim dijelom, nad ratnim zarobljenicima i pretežno u mirno vrijeme. Zato se ona ne smiju uspoređivati sa žrtvama počinjenim u ratu. Kao što se svaki glas u tišini, u noći, dalje čuje, tako i svako političko umorstvo u mirno vrijeme ostavlja daleko teži dojam i izazivlje daleko teže posljedice, jer nužno vodi k oružanim sukobima širih razmjera. Razumljivo je, što su ovdje obuhvaćene zajedno hrvatske i muslimanske žrtve. Muslimani su se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a i prije toga, mahom priznavali Hrvatima.

Zločini u istočnoj Bosni

Broj žrtava u samomu kotaru Čajniče, premda je on spadao među najmanje kotareve u Bosni, cijeni se na 400 osoba. U višegradskomu kotaru naročito su stradali Rudo i sela oko njega (Sokolovići, Strmica, Šip, Setihovo i t.d.). I tu je počinjen masovan pokolj muslimanskoga življa (271). Dakle, samo u jesen 1914. godine u tri istočnobosanska kotara za vrijeme 40-dnevne srpske okupacije umoreno je blizu tisuću nenaoružanih osoba.

Zločin u Odesi

Dakle, oni tvrde, da je ubijeno više tisuća, a ne više desetaka tisuća zarobljenika. No, među zarobljenicima je bio određen broj osoba, koje su prihvaćale jugoslavenstvo i zaista dobrovoljno stupale u tzv. srpski dobrovoljački korpus. Ali razočarane i revoltirane srpskim postupcima, brzo su se pobunile i istupile iz toga korpusa, pa su 6. svibnja 1917. u «Slovenskomu jugu», koji je izlazio u Odesi, objavile memorandum, u kojemu se zalažu za federativnu Jugoslaviju i ravnopravnost hrvatskih nacionalnih obilježja sa srpskim. Kasnije su ti zarobljenici u Petrogradu pokrenuli list «Jugoslaviju», u kojemu su 9. srpnja 1917. iznijeli, što su sve vidjeli i doživjeli u srpskomu dobrovoljačkom korpusu. Te pristaše jugoslavenstva tvrde, da je «svake noći bilo nekoliko ljudi tako isprebijano, da su ih drugi dan morali voziti u bolnicu», a «osim toga su svake noći jedan ili dva čovjeka ostali mrtvi, i kako se naknadno saznaje, takvi su mrtvaci bili potajno bačeni u more kraj Odese». Zato su mnogi zarobljenici, silom unovačeni, bježali iz «dobrovoljačkih» odreda, pa su ih hvatali i kažnjavali, kako piše «Jugoslavija», čak i smrtnom kaznom (272).

Obzirom na veličinu jednoga i drugoga naroda, Hrvata je moralo biti dvostruko više, pa ih je, prema jugoslavenskim izvorima, u Odesi bilo ubijeno najmanje tisuću. Stoga je realna tvrdnja, da su Srbi u Odesi u Prvomu svjetskom ratu ubili nekoliko tisuća Hrvata, a od jedne tisuće ni jednoga manje. Nažalost, točan broj nikada se ne će saznati.

Hrvati se opiru jugoslavenskoj državi – padaju hrvatske žrtve

Dolaskom u Hrvatsku 1918. godine, srbijanska vojska je započela s batinanjem hrvatskih seljaka, što je vrijeđalo njihov ponos i ljudsko dostojanstvo. Uz to, mnogi ti siromašni seljaci očekivali su, da će vlasti novostvorene države, kao što su i obećavale, provesti agrarnu reformu i osigurati im dovoljno zemlje, kako bi mogli živjeti bez oskudice. No, vlasti su s time oklijevale. Zbog svega toga nastali su prosvjedi i nemiri tih seljaka u Međimurju, Hrvatskomu Zagorju, Slavoniji, Srijemu, okolici Slunja i t.d. Vlasti su na prosvjednike poslale vojsku i oružništvo, koji su oružanom silom gušili prosvjede i nemire i bez suda ubijali hrvatske seljake. Tako je u prosincu 1918. godine u Požeškoj županiji bilo strijeljano nekoliko seljaka. U isto vrijeme u Kašini, kod Sesveta, strijeljan je jedan seljak. S tim zločinima nastavljeno je i u 1919. godini, pa je u selu Maruševcu, kod Čakovca, ubijeno sedam a ranjeno nekoliko seljaka. Poubijano je nekoliko osoba i u selima Jakopovec i Šaulovec, kod Varaždina, u Varaždinskim Toplicama, kod Novoga Marofa, i u drugim selima Hrvatskoga Zagorja, zatim u oklici Slunja, te u selima kraj Osijeka i Vukovara i u vukovarskomu, iločkom i šidskom kotaru (275). Kasnije su jugoslavenske vlasti provodile agrarnu reformu, ali zemlju nisu davali siromašnim hrvatskim seljacima – bezzemljašima, nego solunskim dobrovoljcima i dobrovoljcima u prijašnjim srpskim i crnogorskim ratovima, počevši od 1875. pa dalje, te članovima četničkih organizacija i pristašama režima, u pravilu Srbima i Crnogorcima, koji su se tako naseljavali na hrvatskoj zemlji i mijenjali njezin nacionalni sastav stanovništva (276), u skladu s unaprijed zacrtanom politikom osvajanja hrvatskih područja, a siromašni hrvatski seljaci morali su, u potrazi za poslom, seliti u inozemstvo.

Na izborima vlasti se služe umorstvima

Umorstva u crkvenim ophodima i na kulturnim priredbama

Ništa što je hrvatsko, jugoslavenskim vlastima nije bilo sveto. Sve su oskvrnuli i krvlju poprskali, uključivši i crkve i vjerske obrede u njima. Dana 12. srpnja 1931. u Omišu se je održavao euharistijski kongres, na kojemu je sudjelovalo 12.000 ljudi. U crkvenomu ophodu (procesiji), predvođenom svećenstvom, vjernici su pjevali hrvatske nabožne pjesme, zbog čega su oružnici pucali po njima i ubili dvije osobe (285). To isto su učinili i u mjesecu srpnju 1933. godine u Splitu, kada su ubili jednu osobu (286). Slično se je dogodilo i u Krušljevu selu, kod Donje Stubice, na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1932. Vjernici su u crkvenomu ophodu nosili hrvatsku zastavu, a oružnici su po njima zapucali i ubili jednoga muškarca i jednu ženu, mnoge su ranili i mnoge kasnije pozatvarali (287). Oružnici su također pucali u crkveni ophod u selu Krstaticama, kod Imotskoga, na blagdan Srca Isusova 28. lipnja 1935., ubivši Milicu Zec Ivanovu i Matiju Ujević, ženu Jozinu, rođenu Pavlinović, zvanu «Raška» (288). Ovim zločinima treba pribrojiti i slučaj, koji se je dogodio u Kravarskomu, kod Velike Gorice, 19. svibnja 1935., kada je nadbiskup Stepinac došao u vizitaciju župe. Odmah po završetku vizitacije i misnoga slavlja, oružnici, iako ničim nisu bili izazvani, pucali su po vjernicima, pa su Đuro Virek i Antonija Jembriš poginuli, a više osoba bilo je teže ili lakše ranjeno. Kad su tako postupali s crkvenim obredima, ne treba se čuditi, što su oružnicima smetale rodoljubne manifestacije hrvatske mladeži svjetovnoga značaja. U Senju je, naime, 9. svibnja 1937. gostovalo hrvatsko pjevačko društvo «Trebević» iz Sarajeva. Na koncert je došla i skupina hrvatskih mladića i djevojaka iz Gospića. Po završetku koncerta Gospićani su se autom vraćali kući. Iako ničim nisu izazivali oružnike, ovi su ih dočekali u zasjedi i po njima pucali te ubili šest mladića i jednu djevojku (289).

POJEDINAČNA I SKUPNA UMORSTVA NA ULICI, U VLAKU, NA GRANICI I SL.

Hrvati su ubijani u skupinama i pojedinačno. Ubijali su ih oružnici, financi, pogranična straža, redarstvenici, ORJUNA, četnici, pa i najviši predstavnici vlasti ili barem drugi po njihovom nalogu i u njihovoj organizaciji. To isto su činili i srpski seljaci i građani, a zato su im izricane minimalne kazne ili uopće nisu bili kažnjavani, što znači, da je iza tih umorstava stajala državna vlast. Umorstva su se događala na ulici, na cesti, na željezničkim postajama, u blizini granice i u parlamentu, dakle svugdje.

Isto tako počinjena su mnoga pojedinačna umorstva običnih ljudi. U mjesecu studenomu 1918., dok Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca još nije bilo ni stvoreno, pristaše stvaranja te nove države ubile su u Gabeli, kod Čapljine, Mijata Krvavca. Nekoliko dana pred Božić 1918. godine, srpski oružnici u Trebinju usmrtili su oca Vjekoslava – Maksa Luburića (301). S takvom praksom dalje je nastavljeno, umorstva su se redala jedno za drugim, pa su oružnici ubili 22. studenoga 1921. na granici Evu Klapka, koja se je iz inozemstva vraćala u domovinu, sredinom kolovoza 1929. Bartola Vukovića u Brodskomu Varošu, kod Slavonskoga Broda, početkom prosinca 1929. Blaža Đogića u Širokomu Brijegu, 19. travnja 1930. Ivana Štefanića u Vrpolju, kod Slavonskoga Broda, u siječnju 1931. Obrada Pavlovića na talijanskoj granici između Rijeke i Sušaka, u kolovozu 1931. jednoga hrvatskog seljaka iz Lenčaka, kod Lasinja, u okolici Vrginmosta, 18. veljače 1932. Ivu Duševića u Ljupču, kod Zadra, početkom lipnja 1932. Ivana Ereša na granici prema Mađarskoj, u lipnju 1932. Tomislava Čorka u Brdarima, kod Sanskoga Mosta, 9. prosinca 1932. Miru Perkovića u Ljupču, kod Zadra, u prosincu 1932. Milu Korduna u Mumiću, kod Zadra, u siječnju 1933. Šandora Trajbera u blizini mađarske granice, kod Donje Lendave, Međimurje, u travnju 1933. Ružicu Knežević u Perušiću, u svibnju 1933. Petra Grgića u Murvicama, kod Zadra, i Šimu Duševića, također iz okolice Zadra, u lipnju 1933. Rašića u okolici Slavonskoga Broda i 30. ožujka 1934. Matu Keselića u Vrpolju, također kod Slavonskoga Broda (302). Slične zločine činilo je i redarstvo, neposredno ili po plaćenim ubojicama i pogranična straža. Redarstvenici su na zagrebačkim ulicama ubili 22. travnja 1930. Miju Matijaka, a u toj godini to su isto učinili i s Josipom Brezničkim i Ivanom Oreškovićem. Dana 23. srpnja 1932. naručene ubojice lišile su života Josipa Cara u Dužicama, kod Crikvenice. Pogranična straža je ustrijelila 30. travnja 1932. Jakova Peraića u Poličniku, kod Zadra, a u srpnju te iste godine Ivana Kajdu i Pavla Lukača na željezničkoj postaji kod Virovitice, u blizini mađarske granice (303).

Nemilosrdnost i cinizam pri umorstvima

Zbog toga su u ožujku 1932. u benkovačkomu kotaru umrli od gladi Blaž Savić iz Banjevaca, Nikola Zrilić pok. Mate iz sela Šopota i Mara Troskot udova pok. Mate iz Banjevaca (308). Dana 11. siječnja 1934. u Međimurju, na putu kod sela Kakanj, blizu Mure, oružnici su noću ubili Ivana Vargu iz Donje Dubrave. Te iste noći ubili su u blizini, na cesti, još jednoga seljaka, ali su ga tako izmrcvarili i iznakazili, da ga se nije moglo prepoznati. No, općinske su vlasti u Donjoj Dubravi izdale 3. srpnja 1934. platni nalog, kojim pozivaju Ivana Vargu, sina ubijenog Varge, da pod prijetnjom ovrhe plati naboje, kojima su mu ubili oca (309).

Zločini orjune, četnika, sokolaša i srpskoga pučanstva

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature zabranjen je rad svim političkim strankama i udrugama, pa je tako 10. ožujka 1929. raspuštena i ORJUNA (311). Ali je bio odobren rad četničkim udrugama. Četništvo je stajalo na istim političkim stajalištima, na kojima i ORJUNA. Štoviše, mnogi su četnici bili ujedno i članovi ORJUNE ili neke druge srpske nacionalističke organizacije. Formalnim onemogućavanjem rada ORJUNI, četnici su intenzivirali svoj rad, pa i ubijanje Hrvata, iako su to i prije činili. Tako su ubili još 1924. Stjepana Veselića u Osijeku, 28. veljače 1930. godine 72 – godišnjega seljaka Josipa Kolarića na željezničkoj pruzi kod Vrpolja, 25. ožujka 1932. vozača Aljinovića u Stonu, na poluotoku Pelješcu, 1932. godine Jozu Olujića u Opancima, kod Imotskoga, 20. studenoga 1932. Ivana Domitrovića u njegovoj kući u Mađarskoj, u prosincu 1932. Antuna Vereša u selu Čantoviru, u Bačkoj, 1933. godine Pavla Perkovića u selu Perkovići, kod Slavonskoga Broda, 1. kolovoza 1934. Ivana Kovačevića u selu Otočkomu, kod Bosanskoga Broda, u kolovozu 1934. Augustina Franića u Sukošanu, kod Zadra, u kolovozu 1934. Josipa Szaboa u selu Horgaču, u Bačkoj, u noći između 26. i 27. kolovoza 1935. Nikolu Kosanovića, općinskoga bilježnika u Drežnik – gradu, kod Slunja, početkom kolovoza 1935. Janka Vedrinu, župnika u Bučici, kod Gline, 9. travnja 1936. Karla Brkljačića, narodnoga zastupnika, i Marka Uzelca u Trnovcu, kod Gospića, i 12. srpnja 1936. Blaža Krtalića u Mostaru. U Kerestincu, kod Samobora, četnici su 16. travnja 1936. izazvali oružani sukob sa seljacima, u kojemu su ubijena tri seljaka, ali je zaglavilo i nekoliko četnika. No, nisu zločine nad hrvatskim narodom činili samo četnici, nego i članovi «Jugoslavenskoga sokola», pa i sami nositelji državne vlasti i članovi režimskih političkih stranaka. U svibnju 1933. srpski sokolaš, inače sin upravitelja pošte, ubio je u okolici Benkovca seljaka Bekavca. Iste te godine u Starim Perkovcima, kod Slavonskoga Broda, Petar Rusić, član režimske Jugoslavenske radikalno – seljačke demokracije, ubio je Pavu Birtića. Vlahović, tajnik općine u Postirama, na otoku Braču, ubijen je 13. siječnja 1936. po nalogu načelnika te općine (312).

Umorstva u oružničkim i redarstvenim postajama

Mučenjima su podlegli i umrli godine 1921. Milan Galović u zatvoru, 26. svibnja 1926. Ivan – Iko Jelić, otac dr. Branimira Jelića, u zatvoru, u svibnju 1929. Josip Zrnek u zagrebačkomu redarstvu, u veljači 1931. Bošnjaković iz Đakova u zagrebačkomu redarstvu, u lipnju 1931. Josip Nagy iz Ferdinandovaca, kod Đurđevca, u zagrebačkomu redarstvu, u studenomu 1932. Luka Devčić u zatvoru, u prosincu 1932. Šime Grgić iz okolice Zadra u zatvoru, u prosincu 1932. Mišura iz okolice Benkovca u zatvoru, 11. ožujka 1933. Antun Ivanov u oružničkoj postaji u Preku, na otoku Ugljanu, 14. ožujka 1933. Cvjetko Nižić u zatvoru u Preku, godine 1933. Mijat Elić u zatvoru u Šibeniku i u rujnu 1934. Ivan Lučić u zatvoru na Sušaku. Poseban je postupak bio s Josipom Poropatom, koji je u veljači 1931. ubijen u zatvoru zagrebačkoga redarstva, pa su ga mrtva bacili s III. kata u dvorište, kako bi to ubojstvo prikazali kao samoubojstvo. Od posljedica mučenja u oružničkim ili redarstvenim postajama, odnosno u zatvoru, umrli su izvan postaje, odnosno zatvora i to u travnju 1931. Zvonimir Topolnik u Livnu, u travnju 1931. Ante Pavelić, seljak iz Bosanskoga Broda, u emigraciji, u rujnu 1931. dr. Šušnjar, odvjetnik, u Sarajevu, 17. veljače 1931. Đuka Ilijanić iz Bistre, u Bolnici « Milosrdnih sestara « u Zagrebu, 10. kolovoza 1931. Ilija Petranović u Novoj Gradiški, godine 1931. Ivan Jedlička u Virovitici, u listopadu 1932. Pečnikar, godine 1932. Frković u Benkovcu, u rujnu 1933. Ivan Barač iz Ražanca, kod Zadra, u bolnici u Zemuniku, godine 1933. Blaž Vukutin u Pakoštanima, kod Biograda na moru, na Uskrs 1934. Ivan Šarić iz Zemunika, kod Zadra, u bolnici u Zemuniku i 23. listopada 1934. Dragutin Perčec u Valpovu (323).

Umorstva hrvatskih političkih prvaka i ustaša

Atentat na Stjepana Radića i njegove zastupničke drugove i Javorova smrt odnijeli su za sobom još nekoliko mladih hrvatskih života. Na vijest o atentatu u Zagrebu su već 20. lipnja 1928. izbile žestoke demonstracije, koje su se nastavile i nekoliko idućih dana. Redarstvo je protiv demonstranata upotrijebilo vatreno oružje i ubilo trojicu hrvatskih mladića (Krešimira Jerbića, Vladimira Majcena i Đuru Bjeloša). Tako je postupilo i prilikom demonstracija na desetu obljetnicu nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1928., kada je ubilo Stanka Petrića. Suprotno tvrdnjama Bosiljke Janjatović i Franje Tuđmana, koji, ne mogavši se osloboditi komunističke indoktrinacije, lipanjske demonstracije pripisuju komunistima, sve te demonstracije, pa i lipanjske, organizirala je nacionalno orijentirana hrvatska mladež, u kojoj su pravaši igrali prvorazrednu ulogu (326). Demonstracije su izbile i odmah nakon pogreba Stjepana Javora u Zagrebu 30. ožujka 1936. Redarstvo je i ovoga puta pucalo po demonstrantima, pa je teško ranilo u trbuh Dragutina Kraljića, 17 – godišnjeg radnika, koji je od posljedica ranjavanja sutradan umro (327). Jugoslavenska vlast je u krvi ugušila iskazivanje poštovanja hrvatskim mučenicima. U Bosanskomu Brodu su 20. lipnja 1932. priređene zadušnice za Stjepana Radića i ubijene mu sudrugove, na kojima je bio nazočan velik broj hrvatskih seljaka. Poslije mise klicalo se je «Slava mučenicima!» i «Živila Hrvatska!». Kotarski načelnik je pozvao oružnike, koji su pucali po narodu i ubili Stjepana Matkovića i još dvije osobe (328).

Prema nekim statistikama, u okolici Nina, dakle na zadarskomu području, oružnici su od 1925. do 1932., znači za sedam godina, ubili 63 hrvatska seljaka s obrazloženjem, da se je radilo o krijumčarima, a pravi je razlog njihova ljubav prema Hrvatskoj i ništa drugo (330). Na temelju svih navedenih činjenica sa sigurnošću se može tvrditi, da je broj političkih umorstava Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji prelazio četiri stotine. Ali, kada bi se provela temeljita znanstvena istraživanja na cijelomu hrvatskom narodnom prostoru, ta bi brojka vjerojatno bila znatno premašena. Kako je bilo strašno srpsko nasilje, pokazuje slučaj Vladimira Bogovića, gradskoga činovnika u Karlovcu. Zbog njegova hrvatskoga uvjerenja državna ga je vlast tako progonila, da se je 14. veljače 1933. ubio (331)

Muslimanima vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i ubijaju ih

U ovim zločinima stradavalo je cijelo muslimansko pučanstvo, ali najviše u istočnim bosanskohercegovačkim kotarevima i u Sandžaku. Naravno, ovdje se ne uzimaju u obzir Albanci i Turci. O tim stradanjima su Svetozaru Pribićeviću, ministru unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u više navrata upućivane predstavke, kojima se je tražila zaštita ugroženim osobama (334), ali zaštite i pomoći nije bilo. Zbog takvoga ponašanja državne vlasti Mehmed Spaho, predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, pisao je 14. listopada 1919. nekomu svom prijatelju: «Još ni jedan ubojica, pljačkaš, zločinac koji je zlodjelo počinio na muslimanima nije kažnjen. (…) A ako musliman ili katolik pokušaju da se brane od napadaja pravoslavnih onda se autoritet državne vlasti javlja u punoj snazi i zatvaraju se dužni i nedužni « (335). Dramatičan položaj muslimanskoga življa od samoga postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ponukao je njegove i vjerske i političke prvake, da mu, obavještavanjem o tomu položaju svjetske i domaće javnosti, pokušaju pružiti zaštitu. U razgovoru, što ga je vodio 1919. s francuskim novinarom Charlesom Rivetom, a ovaj ga objavio u novinama «Le temps» 1. travnja 1919., hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, reis – ul – ulema Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, izjavio je:» Hiljade ljudi ubijenih, 6 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom». Jugoslavenske su vlasti na Čauševića vršile pritisak, da povuče tu izjavu, ali je on to odbio učiniti (336). Na sjednici Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu, Spaho je 28. rujna 1920. izjavio, da je na području Jugoslavije ubijeno blizu 2000 muslimana. Iako tu izjavu vladajući krugovi nisu demantirali, Atif Purivatra misli, da je pretjerana (337).

Masovni i brutalni zločini nad muslimanskim pučanstvom

Prema Atifu Purivatri, do srpnja 1926. u pograničnim krajevima Hercegovine, dakle u kotarevima Trebinje, Bileća i Gacko, ubijeno je 126 osoba, uglavnom muslimanskih seljaka (339). U literaturi se konkretno navodi, da su s toga područja ubijeni, a u nekim slučajevima zaklani, pa čak i na komadiće sasjeckani, krajem 1918. Salihaga Glavović i sin mu Ibrahim, na kućnomu pragu u selu Hrupjelama, kod Trebinja, 10.travnja 1919. težak Avdić i jedna djevojka iz njegove kuće u Skotićima, kod Bileća, 6. svibnja 1919. sedam braće Tanovića u selu Lipik, kod Gacka, u rujnu 1919. trgovac Arif Babović usred Bileće, 12. listopada 1919. supruga Derviša Idriza iz Prijevoja, kod Bileće, pri kraju jeseni 1919. dva brata Salkovića iz Lastve, kod Trebinja (340), 2. srpnja 1920. četiri muslimanska težaka u selu Pađani, kod Bileća, godine 1920. dvije osobe u Orahovcu, kod Trebinja, 25. listopada 1921. Salko Mehić iz Zagradaca, kod Gacka, 27. rujna 1924. Bećir Bajramović, Salko Zećo, Halil Ćatović i Asim Halkija u kotaru Bileća i 11. kolovoza 1925. tri Talovića i 2 Memića, dakle ukupno pet osoba, u selu Bahori kod Gacka. Osim toga, navode se još po tri neimenovane osobe iz kotareva Bileća i Gacko, koje su ubijene 1919. godine. Srpski povjesničar Savo Skoko priznaje, da je od 1918. do 1924. ubijeno osam nevinih muslimana iz sela Borča i Bahori, kod Gacka. Na žalost, ubijanje je nastavljeno i u drugoj polovici 1926., pa je početkom srpnja 1926. u planini Kobilja glava ubijen Hamid Hebib iz Cernice, kotar Gacko (341).

U raznim predstavkama, kojima se muslimanski prvaci obraćaju državnim vlastima za zaštitu, redovito se spominju ubojstva i to ne samo aga i spahija nego i muslimanskih težaka, dakle ljudi koji žive od rada svojih ruku. Ta ubojstva ne spominju samo reis – ul – ulema Čaušević i prvaci Jugoslavenske muslimanske organizacije nego i osobe iz muslimanske sredine, koje se deklariraju Srbima. O tomu pišu i sve muslimanske novine, bez obzira na njihovo političko usmjerenje. Kao područja na kojima se događaju ta umorstva naročito se navode rogatički, kladanjski i sarajevski kotar, ali isto tako i kotarevi Travnik, Prijedor, Sanski Most, Visoko, Brčko, Zenica i cijelo područje Bosne uz granicu sa Srbijom (343). Iz toga se vidi, da su umorstva muslimanskoga življa u cijeloj Bosni bila česta i uobičajena pojava. Ta umorstva započela su čim je srbijanska vojska stupila u Bosnu. U tom smislu već je opisan slučaj Mehmeda Pavice iz Rogatice. Prema izvješću Kotarskoga poglavarstva u Foči, od studenoga 1918. pa do polovice 1920. među pograničnim pučanstvom poginulo je od razbojničkih ruku šest muslimana (344). Svih tih šest osoba sigurno je s područja kotara Foče, jer je nezamislivo, da bi poglavarstvo toga kotara raspolagalo brojidbenim podacima o ubijenim osobama s cijelog pograničnog područja od Trebinja do Bijeljine, pogotovu kad se znade, da je u tomu razdoblju samo od Foče do Bijeljine ubijeno više osoba. Naime, ubijeni su u prvoj polovici 1919. Mehaga Gačanin, predsjednik općine u Prači, kod Rogatice, na pravoslavni blagdan Duhova 1919. Mehmed Ćurovac iz Rogatice, a 1920. godine jedna osoba u Šadićima, kod Foče, dvije osobe u Vakufu, kod Foče, jedna osoba u Zvorniku i jedna osoba u Bijeljini (345). Ovomu popisu treba dodati više puta spominjanog Mehmeda Pavicu. U to isto vrijeme od srpske ruke su umoreni u travnju 1919. Mustafa Šahbegović u okolici Sarajeva, u prvoj polovici 1919. Pemba Novaković i Hankija Hadžić, obje s Glasinca kod Sarajeva, i 11. kolovoza 1919. Atif Grbo, također iz okolice Sarajeva, a 1920. godine u selu Djeli, kod Prijedora, dva muslimana. Dana 8. veljače 1925. oružnici i četnici ubili su Begana Bešlića u selu Gračanici, kotar Visoko (346).

Tragedija varošice Šahovići i ostali zločini

Žrtve srpskoga nasilja nad muslimanskim pučanstvom zabilježene su i u zapadnoj Bosni. Godine 1920. naoružani srpski seljaci iz Glinice, predvođeni pravoslavnim popom, napali su muslimansko stanovništvo u Pećkoj, u okolici Cazina i ubili jednu osobu. Početkom 1928. u Bosanskomu Novom usmrtili su Avdu Tatlića i H. Muhameda Memića, a polovicom listopada te iste godine, na zboru Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke u Cetingradu, kod Slunja, Mehmeda Redžića i Asima Grahovića (348).

SRPSKI ZLOČINI OD POČETKA TRAVANJSKOGA RATA 1941. DO USPOSTAVE VLASTI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

a) Ubijanje Hrvata u vojsci i na bijegu iz vojske. Jugoslavija je bila protuprirodna tvorevina i tamnica hrvatskoga naroda. Zato je Hrvati u travanjskomu ratu nisu ni htjeli braniti nego su bacali oružje, dezertirali iz jugoslavenske vojske i bježali svojim kućama, a Srbi i Crnogorci, htijući ih zadržati, dočikali su ih u zasjedi i ubijali. U tomu su sudjelovali i komunisti (351). Tako su, između ostalih, ubijeni u mjesecu travnju 1941. na Kosovu Mitar Dubelj iz Kijeva Dola, kod Ravna, a na Arslanagića mostu, kod Trebinja, Ivan Štironja iz Aladinića, kod Stoca, Niko Goluža iz Rotimlje, kod Stoca, i Andrija Raguž – Gunjinović iz Stoca. Ferdinand Petrlić iz Stoca je kao pričuvni časnik služio vojsku u Jajcu, ali su ga jugoslavenske vlasti ubile 14. travnja 1941. Slična sudbina zadesila je Vidu Raguža – Marijanovića, također iz Stoca. On se je kao pričuvnik odazvao pozivu državnih vlasti, da služi vojsku u Trebinju, no ubrzo je pronađen mrtav u rijeci Trebišnjici (352). Pri pokušaju bijega iz jugoslavenske vojske ubijeni su kod Skadarskoga jezera Ivan Zelić iz Teskere, kod Ljubuškoga, i to 4. travnja 1941. i Franjo Dodig iz Zvirića, kod Ljubuškoga, točno neustanovljenoga dana u mjesecu travnju 1941. godine. Kao pripadnik jugoslavenske vojske ubijen je 14. travnja 1941. kod Skadra Ante Mišetić iz Grabovnika, kod Ljubuškoga, ali se u izvorima ne navodi od koga ni pod kakvim okolnostima. Za Ivana Zelića se čak tvrdi, da je stradao od talijanske ruke. Ali Talijani nisu mogli imati nikakva razloga ubijati bjegunce iz jugoslavenske vojske, jer im je to dezertiranje bilo od koristi. Dana 4. travnja 1941. godine još nisu ni započela neprijateljstva između tih dviju vojski, pa Talijani tada ne bi ni ubijali jugoslavenske vojnike, bez obzira bili im to koristilo ili ne bi. Dezertiranja hercegovačih Hrvata iz jugoslavenske vojske, koja se je nalazila na području Crne Gore, bila su česta, a često su ih Srbi i Crnogorci zbog toga i općenito zbog njihova protujugoslavenskoga stajališta ubijali. Zato se sa sigurnošću može tvrditi, da su i Ivana Zelića i Antu Mišetića, kao i ostale navedene osobe, ubile jugoslavenske vlasti pri pokušaju njihova bijega iz jugoslavenske vojske. Uostalom, Nikolu Jelčića iz Stubice, kod Ljubuškoga, četnici su kao jugoslavenskoga vojnika uhitili, mučili i ubili u Goraždu u mjesecu travnju 1941. To isto su učinili i s Filipom Erešom iz Radišića, kod Ljubuškoga, također jugoslavenskim vojnikom, u Crnoj Gori istoga mjeseca 1941. Na albanskoj granici prilikom bijega iz jugoslavenske vojske lišen je života 14. travnja 1941. Mijo Gadže iz Hardomilja, kod Ljubuškoga, a četnici su u Crnoj Gori umorili Peru Borasa i Jozu Kravića, obojica iz Hardomilja, i to Borasa 10. travnja 1941., a Kravića također u travnju te godine, ali se ne zna točno kojega dana (353). Na žalost, to nisu bile i jedine hrvatske žrtve, koje su pale u Crnoj Gori.

No, hrvatski vojnici, mobilizirani u jugoslavensku vojsku, ginuli su i u drugim mjestima bivše Jugoslavije, ali se u znanstvenoj književnosti ne navodi od koga i zbog čega. Od većega broja takvih slučajeva, ovdje će se posebno istaknuti Petar Jukić zv. Kičić iz Runovića, kod Imotskoga, Jure Prusac zv. Juka iz Podrujnice, kod Metkovića, Petar Jerković iz Krvavca, u blizini Metkovića, i Petar Jerković iz Kule Norinske, također iz okolice Metkovića (336). Petar Jukić je poginuo 8. travnja 1941. kod Maribora, Jure Prusac 17. travnja 1941. u Čačku, a oba Jerkovića u Mostaru točno neustanovljenoga dana u mjesecu travnju 1941. U Mariboru se 8. travnja 1941. nisu vodile nikakve borbe. Jugoslavenska se je vojska raspadala i povlačila pred Nijemcima, dezertiranja su bila masovna i grad je bez borbe pao u ruke njemačkih oružanih snaga (357). Dakle, Petar Jukić nije poginuo u borbi s njemačkom vojskom. Nije bilo nikakve borbe s Nijemcima ni oko Čačka 17. travnja 1941. Već prije su jugoslavenske vlasti predložile primirje na svim bojištima, a 17. travnja su podpisale akt o kapitulaciji (358). Dakle, ni Jure Prusac nije poginuo u borbi s ratnim protivnikom. Kao i na ostalomu hrvatskom narodnom području, tako su se i u Primorskoj armijskoj oblasti, koja je imala sjedište u Mostaru, raspadale jedinice jugoslavenske vojske. Hrvati su ih napuštali, a u njima su ostajali Srbi, Crnogorci, komunisti i po koji hrvatski jugoslavenski zanešenjak. Do 11. travnja 1941. svu vlast u toj oblasti, osim u Mostaru, preuzele su ustaše. Za Mostar su se vodile borbe između ustaša i te jugoslavenske, a stvarno srpske, vojske. Ta vojska je nemilosrdno ubijala svakoga, tko je bio za hrvatsku državu. To je životom platio i podnarednik Tikveš, po vjeri musliman. Kako mu se je postrojba raspala, i on je otišao kući. U Mostaru ga je na ulici 13. travnja 1941. susreo poručnik jugoslavenske vojske, inače Crnogorac, koji je zatražio razjašnjenje, zašto se nalazi na ulici. Tikveš mu je odgovorio, da se je vojska raspala i razišla svojim kućama i «da nema više što da služi» u toj vojsci, a on se je «zakleo na vjernost poglavniku Hrvatske dr. Paveliću». Čuvši te riječi, poručnik je u Tikveša ispalio tri revolverska hitca i ovaj je ostao na mjestu mrtav (359). Nema nikakva opravdana razloga ni sama pomisao, da se ova dva Jerkovića nisu svrstala na istu stranu, na koju i cijeli hrvatski narod i da njihov ubojica ne potječe iz iste sredine, iz koje je i ubojica podnarednika Tikveša. Stoga se sa sigurnošću može tvrditi, da su Petar Jukić, Jure Prusac, jedan i drugi Petar Jerković i podnarednik Tikveš žrtve srpskoga zločina.

b) Bune i ustanci protiv srpske vlasti. Zbog zločina, što ih je nad njim permanentno činila, i prirodne težnje za državnom nezavisnošću, hrvatski narod nikada nije doživljavao Jugoslaviju kao vlastitu državu. Zato je s radošću dočekao priliku, da u travanjskomu ratu 1941. zbaci sa sebe srpski jaram i uspostavi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uz ostale zločine, srpski vojnici i četnici su u tomu ratu rušili mostove na rijekama i druge javne objekte i tako hrvatskomu narodu nanosili štetu. Čuvajući od njihova razaranja mostove na Dravi i htijući ih razoružati, u sukobu s četnicima i srpskim vojnicima u Osijeku su i njegovoj okolici ( u Čepinu i u Tenji ) 10. i 11. travnja 1941. izgubili život Ivan Balaž, Miroslav Exinger i Zvonimir Bunek, a smrtno su bili ranjeni Ivan Angebrandt, Marko Marić i Ivan Ribarić. Od posljedica ranjavanja Angebrandt i Marić su nakon nekoliko dana umrli, Ribarićeva sudbina za stanovito vrijeme bila je nepoznata, ali nema sumnje da je i on, nalazeći se u srpskim rukama, bio je naime zarobljen, doživio istu sudbinu. Srpski vojnici i četnici pokazivali su prema svojim zarobljenim protivnicima krajnji sadizam. Buneka su, na primjer, «izboli noževima i izrešetali puščanim tanetima» (365). U Ludbregu su srpski vojnici 10. travnja 1941. godine htjeli srušiti željeznički i kolni most preko rijeke Bednje, koja protječe kroz samo mjesto. U tomu su ih pokušali spriječiti Pavao Fotak, Ivan Grabarić i Vinko Zdelar. Grabarić i Zdelar bili su zarobljeni, a Fotak je ubijen (366). Podravina je među prvima bila na udaru srpskih vojnika i četnika. Odmah u početku rata napali su Virje, kod Koprivnice. U obrani toga mjesta svoj su život dali 9. travnja 1941. Đuro Nožar i Petar Ciganović (367). U travanjskomu ratu, na cijelomu svom području, hrvatski narod je razoružavao srpsku vojsku i uspostavljao tijela hrvatske državne vlasti. Pri tomu su padale ponegdje i ljudske žrtve. U takvomu podhvatu u Bosanskomu Brodu su 11. travnja 1941. ubijeni ustaša Jozo Marić i s njim još tri osobe (368). Pri pokušaju razoružavanja četnika, pozivajući ih na predaju, u Banjoj Luci je tih dana ubijen mladi radnik Salih Gazić, pa je tako i u tomu gradu pala žrtva za slobodu hrvatskoga naroda (369).

U vrijeme ovih dramatičnih zbivanja na bjelovarskomu području izbila je pobuna i u Dinarskoj diviziji, koja je u prvim danima travanjskoga rata krenula iz Sinja preko Dinare prema Sarajevu. Na čelu pobune bio je pričuvni satnik dr. Milan Luetić iz Župe Biokovske, kod Imotskoga, inače po zanimanju najprije sudac pa zamjenik državnoga odvjetnika. On je zajedno s dr. Edom Bulatom i dr. Antom Luetićem činio vodstvo Ustaškoga pokreta u Dalmaciji. Posebno je bio zadužen za vojne poslove toga pokreta. Pobuna, do koje je došlo, bila je unaprijed pripremljena. Saznavši da se priprema, komunisti su o tomu izvijestili zapovjedništvo divizije (374). Time su oslabili učinak pobune, ali je nisu mogli spriječiti. Dok se je vojska odmarala na Bilomu Brigu, kod Vagnja, prijevoja preko Dinare između Sinja i Livna, došlo je do sukoba između Luetića i pukovnika Rašovića, zapovjednika njegove, 13., pukovnije. Luetić je tom zgodom izjavio, da ne odobrava postupke toga pukovnika i«da on kao Hrvat ne može to podnijeti», te «odkazuje ovim časom poslušnost njemu i srpskoj komandi». Na te riječi Rašović je potegao samokres, da ubije Luetića, ali je ovaj bio brži, aktivirao je bombu i bacio je među srpske časnike, pa su dvojica poginula, a Rašović je, prema jednima, bio teže ranjen, a prema drugima, također je poginuo. Dok se je vraćao svojoj jedinici, Luetića je dočekao u zasjedi jedan srpski narednik i ubio. U borbi, koja se je razvila između srpskih i hrvatskih vojnika, Luetićevih pristaša, poginuli su na hrvatskoj strani Ivan Šamija iz Lovreća, kod Imotskoga, te Josip i Marko Burazin, oba iz Labina, kod Splita (375). Je li još tko poginuo, bilo s hrvatske, bilo sa srpske strane, ne zna se. Ali Dinarska divizija se je raspala i bila je onesposobljena za borbu. No, sporan je nadnevak ove pobune i Luetićeve smrti. Nedjeljka Luetić – Tijan, Milanova sestra, Vjekoslav Vrančić, Tomislav Jonjić, Drago Gizdić i još neki pisci pišu, da je to bilo 10. travnja 1941. Ivan Rojnica kaže, da je to bilo 9. travnja. Ante Luetić, Milanov suradnik i suborac, tvrdi, da se je sve to dogodilo 8. travnja. Milanova obitelj ( supruga, roditelji, brat i sestra ) po naravi stvari najbolje je mogla znati, kada se je taj događaj zbio. U matičnim knjigama umrlih kao dan smrti upisan je 10. travnja. Prema osmrtnici objavljenoj 12. travnja 1941. u splitskim novinama «Novo doba», Luetić je poginuo 10. travnja. Dakle, sa sigurnošću se može tvrditi, da se pobuna u Dinarskoj diviziji i pogibija Milana Luetića i njegovih suboraca dogodila 10. travnja 1941. godine.

c) I iz zrakoplova ubijaju hrvatske civile. Videći da su nepoželjni u hrvatskim krajevima, srpski vojnici su činili teške zločine nad hrvatskim civilnim pučanstvom. Ubijali su nemilosrdno muško i žensko, staro, mlado i nejako. Činili su to iz zraka i sa zemlje. Jedan od uzroka takvomu divljaštvu prema narodu, koji im do tada u povijesti nikakvo zlo nije nanio, bio je i sastav te vojske. Ona se je sastojala od sedam armija, a u svakoj armiji bila je po jedna bojna četnika. Časnički kadar bio je posve pod utjecajem četnika i prožet njihovim duhom. To četništvo sadržavalo je u sebi sve ono najmračnije, što se je kroz povijest nataložilo u srpskomu narodu. Takvi su vojnici bombardirali mirna hrvatska sela. Dana 12. travnja 1941. bombama iz zraka zasuli su Donje Vinjane, kod Imotskoga, i ubili Ivana Bušića, Jakova Bušića ( dijete od 9 godina ), Matu Bušića i Stipana Bušića (378). Sutradan, dakle 13. travnja, bombardirali su rubni dio Ljubuškoga, zvani Predgrađe, i ubili Nikolu Paradžika iz Predgrađa, Stanka Šarca iz Radišića i Stanka Vukojevića iz Šipovače, sve civilne osobe (379). Još veću tragediju doživjela je Požega i njezina okolica u mjesecu travnju 1941. godine. Dok su ljudi još spavali, srpski vojnici i četnici sa zemlje, a jugoslavenski zrakoplovi u niskomu letu iz zraka zasuli su je bombama. U tomu divljačkom napadaju izgubili su život Jelka Slavina, Franjo Svoboda, Jozefina Svoboda, Marija Buček, Josip Svoboda, Venceslav Šmit, Mato Prepelac i mldb. sin Mate Prepelca (380). Tako je ubijeno osam nevinih osoba.

Na udaru srpske soldateske i četnika osobito se je našla Slavonija. U Đakovu su srpski vojnici 11. travnja 1941. topovskim hitcima oštetili đakovačku katedralu i ubili Pavla Jurkovića, općinskoga ovrhovoditelja, i poštara Milana Laboša, te dva vojnika, nepoznata imena, od kojih se je jedan vraćao kući nakon što mu se je jedinica raspala. Ubili su također i Lazara Barbasovića, Hrvata iz Manđelosa, kod Srijemske Mitrovice, koji je služio u jugoslavenskoj vojsci, ali nije htio pucati u nenaoružane ljude. Kao taoce, odveli su sa sobom dr. Pavla Loebla, liječnika, i Mirka Vinkovića, općinskoga službenika, i još nekoliko Đakovčana, putem su ih strahovito zlostavljali i ponižavali, a onda su u Modriči, u Bosni, Lobla i Vinkovića likvidirali. Đakovačku su katedralu gađali Ostoja Bondžulić iz Požarevca, Vasilije Krklješa iz Knina, Ignjatije Kosovac iz Novske, Branislav Jagun iz Đakovca, kod Virovitice, i Lazar Nenadović iz Rogulja, kod Pakraca (383). Dakle, u zločinima nad hrvatskim narodom i u razaranju njegovih kulturnih dobara, uz Srbijance, isticali su se i Srbi iz Hrvatske.

No, najveće žrtve u tim prvim danima Nezavisne Države Hrvatske dao je vinkovački kraj. Već 11. travnja 1941. u Stare Mikanovce, kod Vinkovaca, navalila je srpska soldateska. Njihovi časnici su pokupili 20 osoba i poveli ih sa sobom kao taoce preko Gradišta i Županje prema Orašju, u Bosni. U blizini Orašja, na samoj obali Save, strijeljali su ih. Iz Vođinaca, kod Vinkovaca, odveli su 140 ljudi kao taoce, također preko Županje prema Orašju, strašno ih zlostavljajući i tukući. Prelazeći Savu, četvoricu su gurnuli u rijeku, a onda su u njih pucali i ubili ih. Iz okolice Županje je bilo manje žrtava, ali su tu srpski vojnici pokazali najveću okrutnost. U selu Posavski Podgajci, kod Županje, 12. travnja 1941. strijeljali su Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića – Đurkova, Ivu Petrovića i ženu mu, Stipu Matića i Milana Petrovića, a ostali stanovnici toga sela spasili su se bijegom. Antun Lucić – Tadijanov bio se je sakrio na tavan, tu su ga dvojica vojnika pronašla i odatle bacila, a četvorica vojnika su ga dočekala na bajunete i raskomadala (385).

I u ostalim mjestima u Slavoniji i u Srijemu Hrvati su ginuli od srpske ruke. Dana 11. travnja 1941. Antun Šćuka s nekoliko svojih prijatelja vraćao se je kući od Osijeka prema Bjelovaru, vjerojatno po raspadu njihove vojne postrojbe. U ruci je nosio hrvatsku zastavu. Prolazeći kroz Budimački Petrovac, kod Valpova, koji je pretežno naseljen Srbima, u zasjedi su ga dočekali Mileta Kovačević, Janko Đanković i Vaso Mirić i ubili. Novine su pisale, da je s vukovarskoga područja, koliko se znade, «palo više žrtava od razbojničke četničke ruke», ali konkretno navode samo Peru Brauna, koji je život izgubio 10. travnja 1941. u okolici Županje tako, što su ga četnici strijeljali. Dakle, Pero Braun je samo jedna od žrtava srpskoga zločina s vukovarskoga područja, koja je tih dana izgubila život. U Srijemskoj Mitrovici srpski su vojnici 11. travnja 1941. ubili stolara Ivana Rajnovića, trgovačkoga pomoćnika Aleksandra Šimuna, seljaka Mitra Marušića i radnika Vilima Červenjaka. Rajnovića i Šimuna su strahovito mučili i zlostavljali, a na koncu su ih proboli bajunetama, Rajnoviću su i srce na bajuneti izvadili, pa su obojica umrli u strašnim mukama. Ni Hrvati u Bačkoj nisu prošli tih dana bez žrtava. Na sam Uskrs, dakle 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede ubili gimnazijalca Stjepana Tušu (386).

Od Bosne nije nimalo bolje prošla Hercegovina. Već je dovoljno poznat i opisan zločin, što su ga 13., 14. i 15. travnja 1941. u Čapljini i okolnim selima počinili četnici, bilećki vojni pitomci i mjesno srpsko stanovništvo. Poimenično je navedeno 25 ubijenih osoba, muškaraca i žena, staraca i djece, od toga 19 katoličke i 6 muslimanske vjere (390). Ne računajući već spomenute, to nisu bili i jedini zločini, počinjeni u mjesecu travnju 1941. nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom u Hercegovini. Između 11. i 15. travnja 1941. srpski vojnici i četnici u Mostaru su i njegovoj okolici ubili još Juru Zeleniku, Stanka Lasića, Ivana Cvitkovića i Lucu Mustapić, svih četvero iz sela Cim, zatim Zejnu Duranović i njezina sina, oboje iz Zahuma, i Ivana Bevandu iz Bijeloga Polja, a spalili su osamdeset i pet hrvatskih seljačkih kuća i više osoba ranili (391). Dana 14. travnja 1941. četnička kolona u sastavu jugoslavenske vojske s jedanaest se je kamiona zaputila iz Mostara prema Stocu. Znajući za pokolj u Čapljini i njezinoj okolici, hrvatsko pučanstvo stolačkoga kraja bilo je uvjereno, da je ono sada na redu, pa se je organiziralo i na Pileti, u blizini Stoca, sukobilo s četnicima. U tomu sukobu poginuli su Stanko Šutalo iz Aladinića, kod Stoca, i Petar Štavun iz Zadra, koji je došao u posjet svojoj sestri, koja je tu bila učiteljica. Nakon te borbe četnička se je kolona vratila u Mostar, a hrvatsko je pučanstvo bilo spašeno od njihova pokolja. Za vrijeme tih borbi četnici su ubili Ibru Hasića, koji je u blizini čuvao stoku. Početkom travanjskoga rata Srbi su ubili Stjepana Perića iz Stjepan Krsta, kod Stoca, na planini Hrgud, gdje se zatekao zbog nekoga posla (392). Na samomu putu između Nevesinja i Gacka Srbi su 24. travnja 1941. iz puške ubili Muju Bauka Osmanova, a zatim su ga nožima isjekli na komade. Koncem mjeseca travnja iste godine četnici su uhvatili i odveli sa sobom Džafera Zelentrovića i Hasana Jahijića, oba iz Žabice, kod Ljubinja, i Halila Malohodžića iz Grablja, kod Ljubinja. Nakon toga o njihovoj sudbini ništa nije poznato, pa je sigurno, da su ih ubili i bacili u jamu (393).

Ovo nisu bile i jedine hrvatske žrtve, koje su pale od srpske ruke uglavnom za vrijeme trajanja travanjskoga rata. Sredinom travnja 1941. godine u Brodu na Kupi, Gorski Kotar, četnici su ubili Antu Polonija, ustaškoga povjerenika za Gorski Kotar. Podkraj travnja te iste godine u Dvoru na Uni logorovale su satnije hrvatskih dobrovoljaca, ali su ih oko ponoći napali četnici bombama. Razvila se je borba, koja je trajala oko tri sata. U toj borbi poginuo je Srećko Bogadi (395).

No, nezavisno o tomu, hrvatski emigrantski pisci tvrde, da su Srbi 6. travnja 1941. na uzletištu Petrovac, u Macedoniji, poubijali više od 70 hrvatskih vojnika i časnika nakon pobune u vojsci, u kojoj su pukovnik Zdenko Gorjup i satnik Mato Ćulinović prisilili posade 27 jugoslavenskih zrakoplova, da iz njih iskrcaju bombe, pa su ih njemački zrakoplovi uništili na zemlji (396). Ovu tvrdnju svakako treba provjeriti. Ako je ona točna, onda hrvatske žrtve, zajedno s muslimanskim, koje su stradale od srpske ruke u mjesecu travnju 1941., premašuju 370 osoba. Srpska historiografija, naravno, kao i u mnogim drugim slučajevima, prešućuje ovo ubijanje Hrvata u Macedoniji, ali priznaje ostale bitne činjenice, koje su se u to vrijeme tu dogodile. Ona, naime, tvrdi, da je na uzletištu Petrovac 6. travnja 1941. njemačko zrakoplovstvo uništilo 25 jugoslavenskih borbenih zrakoplova zato, što Gorjup i Ćulinović, kao Hrvati povezani s ustašama, nisu izvršili svoj zadatak, pa su zbog toga razriješeni dužnosti i stavljeni pred sud (397). To čini uvjerljivom tvrdnju o ubijanju hrvatskih vojnika i časnika u Macedoniji.

e)Ustaše humano postupaju sa Srbima.

Dido Kvaternik piše, da je Pavelić, idući s ustašama iz Italije u Zagreb, u Moravicama, u Gorskome Kotaru, 13. travnja 1941. dao pohvatati oko 200 četnika iz toga mjesta i okolice. Postrojio ih je na cesti, a onda ih je pustio kući. Za uzvrat, četnici su samo nakon nekoliko dana ubili Antu Polonija, ustaškog povjerenika za Gorski Kotar, koji je bio prva žrtva zločina u tomu kraju (398). Pukovnik Babić tvrdi, da je raspršenim skupinama srpskih vojnika u Klanjcu 11. travnja 1941. pomognuto, da nabave građanska odijela, a kotarski predstojnik i ustaški povjerenik davali su svakomu takvom vojniku, koji je to htio, propusnicu na izmišljeno, pohrvaćeno ime, kako bi mogao doći u Srbiju, na Kosovo ili u Macedoniju. Istodobno, srpski su časnici, među kojima je bio i generala, prolazeći u bijegu kroz srpska sela, vikali: „Živjela Jugoslavija!“ i „Smrt izdajicama Hrvatima!“ (399).

Prilikom primanja u vojnu i oružničku službu pravila se je, posve opravdano i razumljivo, razlika između Srbijanaca i Srba s hrvatskoga državnog područja. Jednako se je postupalo i prigodom stupanja u državnu službu, odnosno zadržavanja u njoj. Slavko Kvaternik je, kao Pavelićev zamjenik, već 11. travnja 1941. zapovjedio, da se Srbijanci odmah razoružaju i zadrže kao taoci, a da se „svi časnici, vojnici činovnici i momčad“ srpske narodnosti s hrvatskoga državnog područja „stave na raspolaganje“, dakle privremeno ne obavljaju službu i oduzima im se oružje i streljivo, „sve dok se ne utvrdi ispravnost njihova rada i postupaka u prošlosti“, ali za cijelo to vrijeme primaju plaće. Dakle, oni čiji je rad bio ispravan, ostajali su u službi. Pod tom ispravnošću sigurno se je mislilo i na njihov odnos prema hrvatskom narodu u Jugoslaviji. Posebno je naglasio, „da se pod svaku cijenu spriječi zlostavljanje oružnika Srba, a oni koji su počinili zvjerstva da se uhapse i stave pod optužbu“ (401).

Takve zakonske odredbe i smjernice davao je i kasnije u nekoliko navrata. No, hrvatske državne vlasti nisu se zadovoljavale samo golim prijetnjama, nego su zaista u više slučajeva i strijeljale pojedine ustaše ili tzv. divlje ustaše, koje su se ogriješile o tuđi život ili imovinu, bez obzira na narodnosnu ili vjersku pripadnost žrtve. Koliko su bili česti ti slučajevi, još uvijek je nemoguće u potpunosti utvrditi, jer manjka i nije proučena pismohrana prijekih i pokretnih prijekih sudova. Te tzv. divlje ustaše u početku su, dok nije bila ustrojena hrvatska državna vlast, služile na određenim područjima kao ispomoć oružničkim postajama, ali su se kasnije osilile, nastupale samovoljno, uvlačile se u ustaške redove, uzurpirale vlast i ponegdje činile nedjela. Protiv takvih je hrvatska vlast poduzimala represivne mjere i nastojala ih iskorijeniti, o čemu postoji dovoljno dokaza.

f) Četnici i komunisti pripremaju pobunu protiv hrvatske države.

Komunisti su na ilegalnom sastanku CK KP Jugoslavije, održanom u Zagrebu 10. travnja 1941., osudili stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, najavili borbu za obnovu Jugoslavije i za tu svrhu osnovali vojni komitet. Skupina jugoslavenskih vojnika, predvođena topničkim podnarednikom Krstanom Bjeljcem, Srbinom iz Ljeskovice, kod Drvara, osnovala je također 10. travnja 1941. u Suvopolju, kod Knina, vojni komitet za organiziranje pobune, a zatim 14. travnja iste godine i Dobrovoljački odred u selu Rore, kod Glamoča. Taj odred je već 20. travnja 1941. započeo s terorističkim pothvatima protiv hrvatskih i njemačkih postrojbi na području između Drvara, Glamoča, Sanskoga mosta i Varcar-Vakufa (Mrkonjić-grada op. I .G.). U tim pothvatima, koji su bili naročito jaki između 6. i 17. svibnja i u kojima je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo, ranjeno je i nekoliko hrvatskih vojnika (406).

No, to nisu bile jedine, pa čak ni prve srpske odmetničke skupine, koje su započele s napadajima na hrvastku državu. U noći između 13. i 14. travnja 1941. Srbi su u Gračacu pripremali pobunu i u nedalekoj Štikadi pokušali dignuti u zrak željeznički most, ali su u tome bili spriječeni (408). U mjesecu svibnju 1941. hrvatska su vojna i oružnička izvješća sve češće javljala o pojavi četnika, kako su se u tim izvješćima nazivali svi ti odmetnici, i to na prostoru od Otočca do Drine, pa i dalje, u Sandžaku, u kojemu su hrvatska državna tijela, na pozive muslimanskoga pučanstva, počela uspostavljati svoju vlast (409).

U njihovoj djelatnosti obilno su ih pomagali Talijani, naročito nakon sklapanja Rimskih ugovora, htijući na taj način oslabiti hrvatsku državu i proširiti se na njezin račun (411). Ove protuhrvatske skupine, četnici i komunisti, nastojale su se organizirati na cijelome hrvatskom državnom području, na kojemu su kompaktnije živjeli Srbi, i međusobno povezati. U istočnoj su se Hercegovini naročito četnici povezali s Crnogorcima, koji su intenzivno radili na tomu, da se cijelo područje istočno od rijeke Neretve, uključivši i sam Dubrovnik, pripoji Crnoj Gori (412). Te skupine bile su izvanredno dobro naoružane, jer je jugoslavenska vojska, koja se je raspadala, dijelila Srbima oružje, čak i topove, iako su ga i bez toga imali u znatnim količinama. Srpski vojnici vraćali su se dobro naoružani svojim kućama.

Nasuprot tomu, hrvatska je vojska oskudijevala čak i u samokresima, pa su časnici i dočasnici morali nenaoružani polaziti u borbu. Zato je Ministarstvo hrvatskoga domobranstva 24. rujna 1941. uputilo poziv hrvatskoj javnosti, da mu svatko, komu on nije nuždan, ustupi svoj samokres s pripadajućim remenom, a da oružništvo zadrži samo onoliko samokresa, koliko je potrebno za jednu izmjenu straže (415).

U tim prvim mjesecima hrvatskoga državnog života naročite poteškoće stvarane su u istočnoj Hercegovini i jugoistočnoj Bosni. Tu je hrvatska državna vlast uspostavljena tek krajem svibnja 1941., ali su Srbi, potpomognuti Crnogorcima, onemogućavali, da se ona organizira i stabilizira. Srpsko pučanstvo iz Ljubinja i njegove okolice već je oko 20. svibnja, dakle prije uspostave te vlasti, odmetnulo se u brda, odakle je organiziralo četničke pothvate i započelo s „napadajima na stanovništvo muslimanske i katol. vjere“, ubijajući „gdje su koga mogli uhvatiti“. U Čelebiću, kod Foče, uspostavljena je 28. svibnja 1941. oružnička postaja, ali su je Srbi i Crnogorci već sutradan, dakle 29. svibnja, napali i razoružali. Dana 1. lipnja 1941. u selu Koritima, kod Gacka, napadnuta je ustaška ophodnja, iako ona za to nije dala nikakva povoda (417).

STEPINČEVA OSUDA SRPSKIH ZLOČINA I HRVATSKE ODMAZDE

Osobito žestok otpor pružen je u istočnoj Hercegovini, pa je u selu Rankovici, kod Ljubinja, već koncem svibnja 1941. ubijen ustaša Halil Talsman, jer je sudjelovao u premetačini srpskih kuća i oduzimanju oružja od njih. Pišući o stanju u Nevesinju i njegovim selima 1941. godine, Vlado Ivković, Srbin iz toga kraja i sudionik tadašnjih zbivanja, priznaje, da se je „glavni zahtjev ustaša u nevesinjskim selima odnosio … na predaju oružja i vojne opreme koja je pripadala bivšoj Jugoslavenskoj vojsci“ (419).

Gušenjem tzv. Vidovdanskog ustanka u istočnoj Hercegovini srpsko pučanstvo se nije smirilo niti je prestala četničko-komunistička djelatnost protiv hrvatske države. Hrvatskoj državnoj vlasti sve češće su stizale vijesti, da se priprema novi ustanak . Prema dokazima prikupljenim prije njegova izbijanja, znalo se je, da mu je cilj velikosrpski i genocidan. Taj cilj je konačno uobličen u spisu dr. Stevana Moljevića, banjalučkoga odvjetnika i četničkoga ideologa, izdanom u Nikšiću, Crna Gora, 30. lipnja 1941. pod naslovom „Homogena Srbija“. U njemu se zagovara stvaranje etnički čiste Velike Srbije, koja bi obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Kordun i Banovinu i pretežan dio Like i Slavonije (422). Taj programatski spis nije nikakva novost u srpskomu političkom životu. On je potpuno u skladu sa spisima Vuka St. Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića, koji je Hrvatima u Zagrebu 1902. najavio rat do istrjebljenja, osporivši im na uvredljiv način svojstvo naroda, i planovima Nikole Pašića o amputaciji Hrvatske, kao i izjavama mnogih srpskih političara o iseljavanju muslimanskoga pučanstva u Malu Aziju.

Neprekidni srpski zločini gotovo kroz punih 25 godina, a naročito u travanjskom ratu 1941. godine, najava novih masovnih pokolja i sustavno rušenje hrvatske države morali su ponekada izazvati neobuzdanu reakciju s hrvatske i muslimanske strane. Dolazilo je do odmazde Hrvatske seljačke odnosno građanske zaštite, ustaša ili tzv. divljih ustaša. Prva takva odmazda dogodila se je u Gudovcu, kod Bjelovara 28. travnja 1941., kada su pale prve srpske civilne žrtve. Slično se je dogodilo i u Glini u noći između 12. i 13. svibnja iste godine. Tim, i drugim, srpskim žrtvama manipuliralo se je i manipulira se u protuhrvatske svrhe, pa se još uvijek ne zna njihov točan broj, neposredni uzrok zločina, a u slučaju Gline ni tko su uistinu počinitelji (425).

U prosvjednomu pismu zbog strijeljanja Srba u Glini, upućenom Paveliću 14. svibnja 1941., Stepinac naglašava, kako mu je poznato, „da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja“. U već spomenutoj predstavci od 20. studenoga 1941., poslanoj Paveliću u ime Hrvatske biskupske konferencije nakon njezina zasjedanja 17. i 18. studenoga te godine, osvrćući se na zločine prema Srbima, počinjene od neodgovornih pojedinaca - koje je sama hrvatska državna vlast dala strijeljati - on kaže, „da su ti čini bili posljedica na politiku, osobito posljednjih 20 godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom“(426). Kako je to dr. Nikola Rušinović 9. svibnja 1942. izvijestio ministra Lorkovića, nadbiskup Stepinac je u svom izvješću Svetoj Stolici optužio „četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“ (427). U popratnom pismu, što ga je 24. svibnja 1943. poslao kardinalu Maglioneu uz dokumentaciju, iz koje se vidi, što je Katolička crkva u Hrvatskoj učinila za Srbe i Židove, nadbiskup je iznio „svoje uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast“. Izrazio je nadu, da će kardinalu moći uskoro „pokazati i druge materijale iz kojih se vide okrutnosti četnika nad hrvatskim katoličkim stanovništvom“. Priznaje, da je „reakcija Hrvata katkad“, dakle ne uvijek, „bila okrutna“, no on zbog toga žali i to osuđuje, ali u zaključku pisma ističe, da je „van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskoga naroda tijekom 20 godina zajedničkoga života u Jugoslaviji“ (428).

U toj poslanici u najkraćim crtama se iznosi geneza i ocjena hrvatsko-srpskoga sukoba. Najprije se kaže, da je miroljubivost „bila osnovna crta hrvatske duše, koju su osobito od godine 1918. uz najveće poteškoće i s najvećom pomnjom uzgajali i naglašavali i hrvatski svjetovni vođe kao i hrvatski duhovni poglavari“. Ali to su „nastojanje lišavali potpunih plodova oni, koji su političkim umorstvima hrvatskih narodnih prvaka i oduzimanjem hrvatske rođene grude onemogućavali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod u sve veći nemir i nezadovoljstvo“. Očito je, da se tu misli na velikosrpsku vladajuću kliku, pa se dalje u nastavku kaže: „Hrvatska nedužna krv prolijevale se u mnogim hrvatskim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini u vrijeme između dva rata“. Početkom Drugoga svjetskog rata nisu prestali i srpski zločini nad hrvatskim narodom. Naime, „kad je pak i drugi svjetski rat“, kako stoji u poslanici, „pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijatelji“, jasno je, da je riječ o srpskim vojnicima i četnicima, „izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima navještajući zator i istrebljenje našemu narodu“. Tek „poslije toga našli su se nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom“. Hrvatski su biskupi prosvjedovali i dizali „svoj glas protiv prekoračivanja nužne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni, gdje mu je drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti“ (429).

Partizanskim vlastima smetalo je stajalište izneseno u biskupskoj poslanici od 24. ožujka 1945., prema kojemu su Srbi prvi započeli s pokoljima, pa su prema tome i krivci za zločine počinjenje na hrvatskomu državnomu području u četiri ratne godine. Stoga je OZNA 21. svibnja 1945., kad je bio prvi put u zatvoru, o tomu ispitivala Stepinca, ističući svoju srpsku tvrdnju, potpuno neistinitu, da su ustaše i Hrvatska seljačka zaštita prvi započeli sa zločinima. Isticanjem takve tvrdnje OZNA je i ovoga puta pokazala, čije probitke zastupa partizanski pokret. No, Stepinac se nije dao smesti. U najkraćim crtama iznio je stradanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, a zatim je rekao: „Po mom uvjerenju napadi koji su bili izvršeni na početku osnivanja NDH na hrvatski narod uslijedili su od Srba. Po našem saznanju to je bio početak pokolja. Slični napadi uslijedili su u prvim danima i u drugim mjestima, a znalo se za grožnje s njihove strane prije nego je rat i počeo“ (430).

Bez obzira na to, koliko su oni zla nanijeli hrvatskomu narodu, Stepinac se je protivio osvećivanju Srbima i njihovu strijeljanju bez suda i istrage. On je takve postupke uvijek odlučno osuđivao, kao što je to učinio i u pismu kardinalu Maglioneu 24. svibnja 1943.. Kad je čuo, da su strijeljani Srbi u Glini, odmah je poslao pismo Paveliću, u kojemu ga moli, da poduzme „najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“, jer u protivnom „ne možemo računati na blagoslov neba bez kojega moramo propasti“. U predstavci Paveliću od 20. studenog 1941. ističe, da „Crkva mora sa stanovišta evanđelja osuditi zločinstva i ispade neodgovornih elemenata i nezrelih mladića te zahtijevati puno poštovanje čovječje ličnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu, jer su svi ljudi djeca Božja i za sve je umro Krist“ i zahtijeva, da se grkoistočnjacima, dakle pravoslavcima, „ne samo zajamče nego i dadu sva građanska prava i osobito pravo osobne slobode i pravo vlasništva“, da se „ najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine grkoistočnjaka“, da se „ izriču nad njima kazne kao i nad drugim građanima samo nakon provedenog sudbenog postupka“ i da se „najstrože zabrani svaka privatna akcija za rušenje grkoistočnih crkava i kapela i otuđivanje njihova vlasništva“. Pri tome hvali Pavelićeve napore na uvođenju pravde i reda u državi, radi čega je dao i strijeljati razne neodgovorne elemente, misleći pri tomu na tzv. divlje ustaše, zbog izvršenih zločina (431).

Što se tiče Stepinčevih zahtjeva za priznavanje određenih prava grkoistočnjacima, istaknutih u njegovoj predstavci Paveliću od 20. studenoga 1941., valja napomenuti, da to i ne predstavlja neku novost u političkom životu Nezavisne Države Hrvatske. Ta im prava i slobode u mjerodavnim političkim krugovima nikada nitko nije ni osporavao. Dovoljno je samo pročitati Pavelićeve smjernice dane 30. lipnja 1941. velikim županima i ustaškim dužnosnicima, da se svatko uvjeri u to. Političkih akata slična sadržaja ima na pretek. Druga je stvar, koliko je od toga stvarno moglo biti ostvareno. Za osiguranje tih prava i sloboda ne samo Srbima, nego hrvatskim građanima općenito, bio je potreban pravni red i mir. Toga na žalost u potpunosti nije bilo, jer je permanentno trajala četničko-komunistička pobuna, koja je na velikom dijela teritorija Nezavisne Države Hrvatske ugrožavala biološki opstanak hrvatskoga naroda, a kojoj su upravo ti grkoistočnjaci, Srbi, masovno pružali pomoć i potporu. Zbog toga ni državna vlast, pogotovo sudbena, nije mogla normalno djelovati ni osiguravati građanima proklamirana prava i slobode.

Ti odmetnici od hrvatske državne vlasti nisu bili progonjeni zato što su bili pravoslavci ili Srbi, nego zato što su rušili hrvatsku državu i činili zločine u njoj ili barem na temelju osnovane sumnje bili osumnjičeni za takvu djelatnost. Zato se ne može ni govoriti o progonu Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Vjerski prijelazi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Tim putem krenula je i Nezavisna Država Hrvatska, u kojoj je 3. svibnja 1941. donesena Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu. Izgleda, da je bilo stanovitih nejasnoća u primjeni te zakonske odredbe, pa je ministarstvo bogoštovlja i nastave 27. svibnja 1941. donijelo Uputu prigodom prelaza s jedne vjere na drugu. Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu sastoji se samo od dva članka, s tim da je cijelo gradivo o prijelazima sadržano u prvom članku. Prema njemu, ukidaju se svi dotadašnji propisi o prijelazu s jedne vjere na drugu i određuje, da je za prijelaz u novu vjeru potrebna prijava kotarskoj oblasti odnosno gradskomu poglavarstvu o prijelazu, potvrda o podnesenoj prijavi i ispunjenje vjerskih propisa "one priznate vjeroispovijesti, na koju stranka prelazi". U Uputi se to samo opširnije prepričava i određuje, da je za prijelaz maloljetnika između sedme i osamnaeste godine dovoljna "samo izjava roditelja, a nije potrebna i posebna dozvola nadtutorstvene oblasti"(436). Dakle, spomenuta zakonska odredba i uputa za njezinu provedbu uređuju općenito prijelaz s jedne vjere na bilo koju drugu, a ne samo prijelaz s pravoslavne na katoličku vjeru. Ti propisi su vrlo liberalni, u njima nema traga nikakvoj prisili, a nisu ni u suprotnosti s propisima Katoličke crkve, kako to tvrde neki pisci. Kako se u praksi ipak najviše ili uglavnom radilo o prijelazu s pravoslavlja na katolicizam, u buduće će se samo o tomu govoriti.

Prema Bakšiću, u Katoličku crkvu može biti primljen onaj tko je poučen u svim glavnim istinama katoličkoga vjerovanja, tko imade iskrenu namjeru pristupiti u Katoličku crkvu, tko može živjeti po načelima Katoličke crkve i tko dobije dopuštenje biskupskoga duhovnog stola. Bakšićeva su stajališta podudarna s okružnicom zagrebačke nadbiskupske kancelarije, iz koje navodi i ovaj dio: "Upozorava se dušobrižno svećenstvo, da u ovim delikatnim pitanjima ljudske duše (t.j. u pitanju prelaza) postupa strogo po načelima katoličke Crkve čuvajući njezino dostojanstvo i ugled te a limine (podpunoma - op. I. G.) odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez ispravnih motiva tražeći u njoj samo zaštitu svojih materijalnih interesa i egoističkih ciljeva"(437).

VJERSKI PRIJELAZI – ULOGA CRKVE I DRŽAVE

Naglašavajući, da se pristup u Katoličku crkvu može "dopustiti samo onim osobama, za koje postoji osvjedočenje, da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti" katoličke vjere i o "njenoj potrebi za spas duše" i da je vjera "unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredjeljenja treba da budu isključeni svi nečasni motivi"(438), Crkva je odlučno stala na stajalište, da se nikoga ne smije siliti, da prijeđe na tu vjeru, jer ona nasilan prijelaz ne priznaje. Hrvatski katolički velikodostojanstvenici su uvijek, u svim zgodama, koje su se ticale prijelaza na katolicizam, zahtijevali zaštitu slobode i dostojanstva ljudske ličnosti.

Dakle, iz ovih okružnica, izjava i zaključaka se vidi, da je neistinita tvrdnja srpske (Viktor Novak, Vladimir Dedijer, Milan Bulajić) i hrvatske komunističke (Fikreta Jelić-Butić, Ferdo Čulinović, Bogdan Krizman i dr.) historiografije, da je Katolička crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zajedno s hrvatskom državnom vlašću silom prevodila pravoslavne Srbe na katoličku vjeru(442).

Daleko umjereniji u tomu pogledu bio je o. Aleksa Benigar, ali i on piše, da su hrvatske državne vlasti htjele prisiliti pravoslavce "ili da se presele preko Drine ili da stupe u Katoličku crkvu i da se pokažu lojalnim građanima Hrvatske", odnosno "da su neke građanske vlasti i dalje prisiljavale vjerske prijelaze pravoslavaca u Hrvatskoj", čineći pri tome razne nepravilnosti, pa je Stepinac 1941. godine poslao dušobrižnicima uputu, da primaju u Katoličku crkvu "osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti", kako bi im spasili živote i da zbog toga ne zahtijevaju od njih "nikakvo specijalno vjersko znanje". Navodno je u toj uputi još stajalo: "Kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju"(444).

Općenito se može reći, da ovi pisci (Vidović, Horvat, Jesih, Benigar, Krišto) ne navode dokaze za tvrdnju, da su hrvatske državne vlasti silom tjerale pravoslavce, da prelaze na katoličku ili neku drugu vjeru. Oni u pravilu prešućuju ili ne uzimaju u obzir akte hrvatske državne vlasti i druge dokaze, uključivši tu i mnoge Stepinčeve izjave, koje se suprotstavljaju njihovim tvrdnjama. Neki od njih (Vidović, Horvat, Jesih) navode nepostojeće ili netočne činjenice, kao, na pr., da je "vlada NDH 30. travnja 1941. izdala naredbu o prisilnom prijelazu pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu" ili da je dr. Mirko Puk u mjesecu srpnju 1941. bio ministar bogoštovlja i nastave, što govori o nesolidnosti njihova rada. Pogrješno se je za svoje tvrdnje pozivati, kako to čine Benigar i Krišto, na neku Stepinčevu "povjerljivu" uputu iz 1941. godine, koja se navodno nalazi u Nadbiskupskomu arhivu u Zagrebu, ali nema broja, dakle nije registrirana, nema je među 34 dokumenta predana 31. svibnja 1943. Svetoj Stolici, iako bi po svojoj naravi tu spadala, nigdje nije u integralnom tekstu objavljena, pa čak ni djelomično u "Službenomu vjesniku zagrebačke nadbiskupije", u kojemu su od 6. studenoga 1945. do 20. veljače 1946. objavljivani dokumenti o djelovanju katoličkih biskupa, pogotovo nadbiskupa Stepinca, u zaštiti ugroženih Srba i Židova. Stoga se ne može provjeriti ni vjerodostojnost ni sadržaj te upute, a javlja se sumnja i u njezino postojanje.

Hrvatskim državnim vlastima očito je bilo stalo do toga, da među građanima vlada vjerski mir, pa je 21. listopada 1942., dakle godinu dana kasnije, tajništvo ministra unutarnjih poslova nižim upravnim tijelima dalo slične smjernice: "Svaka prisila (fizička ili psihička) za prijelaz grkoistočnjaka na rimokatoličku ili koju drugu priznatu vjeru najstrože se zabranjuje(448). U međuvremenu se je o toj stvari oglasio i državni poglavar dr. Ante Pavelić. U govoru održanom na završnoj sjednici Hrvatskoga državnog sabora 28. veljače 1942. godine zanijekao je, "da hrvatska država nastoji, da pravoslavne prevede na katoličku vjeru", misleći sigurno pri tomu na nasilan prijelaz. Izjavio je, da je o toj stvari izdao okružnicu, u kojoj je zamolio mjerodavne vlasti, da izdaju odobrenje za prijelaz s jedne vjere na drugu, "ako se osvjedoče, da je to pošten čovjek i ako to radi iz uvjerenja". Dalje je u svomu govoru rekao: "U toj sam okružnici i izričito naveo, da se ima svim sredstvima spriječiti, da bi tko god u tome pogledu bilo kakvo nasilje duhovno ili fizičko vršio. Ja dopuštam, da se usprkos tome dogodilo kakvo nasilje, ali ako se i dogodilo, to nije napravila država, to nije napravljeno s voljom ili pristankom države, nego je to napravio jedan čovjek, koji je ili poradio izvan svojega prava, ili pak, ako je to radio u svome djelokrugu rada, onda je taj djelokrug prekoračio". Dodao je, da "u pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve"(449).

Dakle, hrvatska je državna vlast, nezavisno od crkvene, stajala na stajalištu, da se nikoga ne smije prisiljavati, da prelazi s pravoslavne na katoličku ili bilo koju drugu priznatu (muslimansku ili evangeličku) vjeru. Ona je to izričito isticala i prije nego crkvena vlast. O tomu ne bi smjelo biti ni najmanje dvojbe. No, sam Pavelić dopušta mogućnost, da je u tim stvarima, kao i u svim drugim, moglo biti zloupotrebe vlasti ili kršenja zakona. Ako se je to zaista dogadalo, onda su nasilni prijelazi bili samo iznimka, a ne pravilo. Medutim, ove tvrdnje potrebno je provjeriti i drugim dokazima, jer se životna stvarnost može bitno razlikovati od zakona i izjava i smjernica državne vlasti.

Pavelić je sigurno bio osoba, koja je najviše znala o uzrocima vjerskih prijelaza u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. No, on je mogao imati i razloga za pristranost, što ne znači, da je, dajući o tome izjave, i bio pristran. Njegovo svjedočanstvo o tim prijelazima u svakom slučaju je nezaobilazno u utvrđivanju povijesne istine. Prema njemu, zamisao o prijelazu s pravoslavne na katoličku vjeru potekla je od samih pravoslavaca iz Sunje i njezine okolice, koji su se slobodnom voljom, bez ičijega pritiska odlučili na to, pa su zbog toga i poslali k njemu izaslanstvo od tridesetak ljudi, koji su mu tu odluku priopćili. Kao razlog za prelazak s pravoslavlja na katolicizam, jedan od izaslanika je, između ostaloga, naveo: "Ne ćemo da budemo više razdijeljeni od velike većine naroda, ne ćemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju, i ne ćemo da i naša djeca dođu opet kada u prilike, koje smo mi proživjeli, i pretrpe, što smo s toga trpili ... Odlučili smo, da se ujedinimo sa većinom naroda u jednu crkvu, kao što smo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu."(453)

Ova propovijed podpuno se uklapa u predstavku od 20. studenoga 1941. i sadržajno se može smatrati njezinim nastavkom. U zaključcima Biskupske konferencije, sadržanim u predstavci, izričito se zabranjuje upotreba sile pri vjerskim prijelazima, a u propovijedi Stepinac zaziva Boga za svjedoka, da je protivan svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu. U predstavci se govori o neodgovornim činiteljima i "nazovi-ustašama" koje je sama hrvatska državna vlast javno osudila i dala strijeljati, a u propovijedi o neodgovornim elementima. U prvome slučaju se ističe, da su zlodjela neodgovornih činitelja odgovor na srpsku politiku u predhodnih dvadeset godina i na zločine četnika i partizana, koji su silna "krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom", a u drugome, da su se za počinjena zla neodgovorni elementi "osvećivali i na nevinim ljudima", dakle ne samo na nevinim ljudima. U oba slučaja se kaže, da je krivnja na pojedincima, što znači, da nije na državnim vlastima. Nigdje se ne tvrdi, da su hrvatske državne vlasti provodile politiku nasilnoga prijelaza s pravoslavne na katoličku vjeru. Stoga je Kriština tvrdnja, da je Stepinčeva propovijed na blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1942. prava optužnica protiv hrvatskih državnih vlasti čista besmislica.

Ovim svojim odgovorima Stepinac je, nalazeći se u zatvoru, unatoč svojevrsnomu pritisku, izričito i jasno posvjedočio, da hrvatske državne vlasti nisu prisiljavale pravoslavce, da prelaze s pravoslavne na katoličku vjeru. To ne proizlazi samo iz njegova posljednjega nego i iz predhodnoga odgovora. Naime, nema slobodne volje, koja nastaje pod utjecajem bilo fizičke bilo psihičke sile. Ako Stepinac kaže, da su prijelaznici imali slobodnu volju da slobodno odlučuju, to znači, da njihova volja da prijeđu na drugu vjeru, po njegovu mišljenju, nije nastala pod utjecajem bilo kakve sile.

Štedimlija je bio predstavnik Crnogorskoga nacionalnog komiteta u Zagrebu i sudjelovao je u organiziranju Hrvatske pravoslavne crkve. Uređivao je pravoslavne kalendare i bio je glavni pisac u njima. U pismu, što ga je poslao Ivanu Mužiću iz Zagreba 20. prosinca 1968., on kaže: "Zaista, po direktivama se nije (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - op. I. G.)progonilo pravoslavlje nego srpstvo. Pojedinci su progonili pravoslavne Ukrajince, Makedonce, Ruse i Bugare, ali su zato kažnjavani. Za Crnogorce ja sam izvojevao povoljan status. Stradali su par njih jer su tvrdili da su Srbi ili da su komunisti. Tko je imao moju iskaznicu a nije se ničim kompromitirao, ostao je u službi, na poslu i u stanu kao i svaki Hrvat"(456). Takve se sigurno nije sililo, da prelaze s pravoslavne na katoličku ili koju drugu priznatu vjeru.

Stepinac, Štedimlija i Obrknežević nedvojbeno su vjerodostojni svjedoci. Njihove izjave nisu ni najmanje u proturječnosti s Pavelićevim tvrdnjama. Zato se ni njemu ne može pripisati pristranost. Sva četvorica njih jednoglasno tvrde, da hrvatske ni državne ni crkvene vlasti nisu prisiljavale pravoslavce, da prelaze na katoličku ili koju drugu vjeru. Njihove su izjave podpuno u skladu i s pravnim propisima, koji su o tomu doneseni. Ako je bilo pokušaja prisiljavanja, onda su to bili ispadi neodgovornih pojedinaca koje su državne vlasti sprječavale i kažnjavale.

Banjalučki biskup Garić je 4. studenoga 1941. pisao Stepincu, da se "već sada u nekim mjestima "četnici" i komunisti osvećuju onima, koji su prešli na katoličku vjeru, pale im kuće, otimaju goveda, sitnu marvu i slično". Zbog dobrovoljnoga prijelaza s pravoslavne na katoličku vjeru strijeljan je 17. studenoga 1941. Stojan Pribić iz Veljunskoga Zagorja, kod Slunja(458). Ti prijelazi i Hrvatska pravoslavna crkva ugrožavali su velikosrpske pozicije. Represivnim mjerama prema prijelaznicima partizanstvo je pokazalo svoju velikosrpsku narav. Zbog toga su se sve takve osobe bojale pred partizanskom vlašću za svoj život i slobodu, pa su u strahu, kako bi od sebe odklonile pogibelj, davale izjave, kakve je ta vlast od njih zahtijevala. Zato se njihovim izjavama ne može vjerovati.

U takvim okolnostima nastala je sumnja u poštene namjere pojedinih kategorija prijelaznika, koji su nasrtali, da što prije prijeđu na katoličku vjeru. Kako piše Pavelić, bilo je i takvih, "koji su 'prijelazom na drugu vjeru, posebno na katoličku, htjeli ili izgladiti svoje račune sa hrvatskim narodom, prema kome su se često neprijateljski odnosili, ili pod maskom katolika slobodnije razvijati petokolonašku djelatnost u korist četnika i partizana". Takvi su znali čak i prijetiti svećenicima, ako ih što prije ne prime u Katoličku crkvu. "U bezbroj slučajeva bili su prisiljeni duhovni poglavari Katoličke crkve", tvrdi Pavelić, "tražiti od građanskih i vojničkih vlasti", pa i od njega osobno, da im se zaštiti život, jer su ih "znali ugroziti oni kojima se žurilo, da pravoslavlje zamijene katolicizmom"(459).

Na ovo je već 16. srpnja 1941. odgovorio nadbiskup Stepinac, izražavajući odmah na početku "opravdanu brigu Nezavisne Države Hrvatske, da se zaštiti od onih elemenata, koji bi se eventualnim vjerozakonskim prelazom želili uvući u hrvatski narodni organizam te u istom eventualno destruktivno djelovati", ali se u nastavku odgovora odlučno protivi zabrani primanja na grkokatolički obred, smatrajući to "presizanjem u kompetenciju Crkve, koja grkokatolički obred smatra ravnopravnim s rimskim obredom". Jednako tako se je protivio zabrani primanja u Katoličku crkvu inteligencije i bogatijih osoba, jer "bi se protivilo duhu, a i zadaći Katoličke crkve, kad bi ona načelno odbijala svu inteligenciju", budući da je Krist "zato došao na svijet, da spasi sve ljude, da ih dovede do spoznaje istine". Zato se "Crkva ne bi mogla odreći svoga prava i Božanske dužnosti, da u svoje Krilo primi onog shizmatika, za kojeg bi stekla sigurno uvjerenje, da je njegova namjera stupiti u Crkvu katoličku iskrena i poštena"(462).

NDH, ŽIDOVI I NADBISKUP STEPINAC

Za njih se kaže, "da im se ne izdadu potvrde osim u slučajevima, kad se doista dokaže njihova osobna čestitost, jer je načelno stanovište vlade da se ovim osobama ne izdaju potvrde"(463). Drugi dio te odredbe formalno je u protimbi s prvim dijelom, a stvarno je njezino značenje, da se i inteligenciji i bogatim seljacima i obrtnicima izdaju potvrde o osobnoj čestitosti i tako omogući prijelaz s pravoslavlja na katolicizam, ali uz povećanu opreznost prilikom izdavanja tih potvrda.

Ovako zamišljena djelatnost Vjerskoga odsjeka vodila je k podčinjavanju Crkve državnim vlastima u poslovima vjerskih prijelaza, što Crkva nikako nije mogla prihvatiti, pa se je morala očekivati njezina reakcija, do koje je ubrzo i došlo. Na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije 17. i 18. studenoga 1941. biskupi su raspravili sva pitanja povezana s vjerskim prijelazima i o tomu donijeli odgovarajuće zaključke, koji su sadržani u Stepinčevoj predstavci Paveliću 20. studenoga iste godine. Prema tim zaključcima, Crkva "smatra dogmatskim načelom, da rješidba svih pitanja, koja se tiču crkvenog prelaza grkoistočnjaka na katoličku vjeru" spada isključivo u djelokrug katoličke crkvene hijerarhije, koja je jedina ovlaštena izdavati za to "direktive i propisivati odredbe tako da je mimo crkvenog autoriteta isključena svaka akcija u tom pogledu". Isto tako, "nitko osim katoličke crkvene hijerarhije nema pravo postavljati" misionare, "koji bi imali provoditi konverzacije grkoistočnjaka na katoličku vjeru", pa "svaki takav misionar mora dobiti misiju i jurisdikciju za svoj duhovni rad od mjesnog Ordinarija" i samo je od njega u svomu radu zavisan. "Crkva katolička može priznati valjanim samo one prelaze, koji su se obavili ili će se obaviti prema tim dogmatskim načelima", a svjetovne vlasti ne mogu poništavati one prijelaze, "koji su crkveno provedeni ne samo prema crkvenim nego i prema građanskim propisima"(466).

Nezavisna Država Hrvatska, Stepinac i Židovi

Zbog toga se je i moglo dogoditi, da je u kraljevskoj Jugoslaviji počinjeno oko tisuću, možda čak i više, političkih umorstava nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom, a židovska je društvena elita, znajući za sve to, izricala hvalospjeve ubojicama tih nevinih žrtava. Općenito uzevši, Židovi su krajnje nekritični prema svojoj prošlosti. Sebe vide samo kao žrtve tuđe zloće, a prešućuju, da su i drugi bili njihove žrtve. Istaknuti pojedinci u njihovim vlastitim redovima, koji drugčije misle i upozoravaju ih na ovu jednostranost, koja je za njih same štetna (Roger Garaudy, Noam Chomsky, Hannah Arendt i sl.), još uvijek su izolirane pojave.

Već 30. travnja 1941. doneseno je nekoliko propisa (Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda), kojima oni gube državljanstvo i prema njima se uvodi stroga diskriminacija i separacija u javnomu životu. Iznimka su od toga bili tzv. počasni arijci, kojima su proglašene one osobe, "koje su se prije 10. travnja 1941. pokazale zaslužnima za hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje", uključivši tu i članove njihove obitelji (467). S diskriminatorskom svrhom donesena je 4. lipnja 1941. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda (468). Kako bi se skršila židovska gospodarska moć, Zakonskom odredbom o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća od 9. listopada 1941. podržavljena je njihova imovina, s naknadom ili bez naknade (469). U međuvremenu je doneseno još nekoliko protužidovskih propisa i odredaba, među kojima je najpoznatija odredba od 22. svibnja 1941., kojom im se naređuje da nose na leđima, kao znak raspoznavanja, žutu tkaninu s otisnutom šesterokrakom zvijezdom i velikim slovom "Ž" u sredini (470). Kasnije je tkanina zamijenjena limenom pločicom.

Korijene ovoj protužidovskoj politici jugoslavenski orijentirana historiografija nalazi u predratnoj publicistici hrvatske državotvorne inteligencije, pogotovo u stajalištima Ustaškoga pokreta, kojemu pripisuje fašistoidnost i antisemitizam od njegova nastanka. Za takvo gledanje tipična je knjiga dr. Ive i Slavka Goldsteina "Holokaust u Zagrebu". Oni, doduše, priznaju, da ni u "Ustaši", glasilu Ustaškoga pokreta u inozemstvu između 1932. i 1934., ni u ustaškim "Načelima", temeljnomu programatskom dokumentu toga pokreta, "nema direktnog ispoljavanja antisemitizma". Ispravno bi bilo reći, da nema direktnoga ni indirektnoga. Ali njihova ih predhodna tvrdnja ni najmanje ne smeta, da na toj istoj i na idućoj stranici svoje knjige napišu, da ustaška "Načela" "pokazuju jasno izgrađen ideološki sustav, blizak fašizmu i nacizmu", odnosno da su se ustaške veze "s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima tridesetih godina intenzivirale, a usporedno s time postupno je izgrađivana ustaška ideologija“, koja je „specifična sinteza fašističkih i nacističkih elemenata, prilagođena hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj stvarnosti“ (472), ne navodeći za ove tvrdnje ni jedan jedini dokaz. Polazeći otvoreno s jugoslavenskoga i sveslavenskog stajališta, smeta im i sam zahtjev za povratkom na korijenski pravopis, tvrdnja da među Hrvatima i Rusima nema "nikakvog krvnog srodstva", a Ustaškomu pokretu posebno zamjeravaju, što je "zastupao tvrdo antijugoslavenstvo i širio mržnju protiv beogradskog režima i svih njegovih službenika", jer se je time, navodno, širila mržnja i protiv Srba (473), pa na tridesetak stranica knjige navode tobožnje dokaze za "hrvatski nacionalni ekskluzivizam" i fašistoidnost dijela hrvatske politike, koji, po njima, nužno vode u antisemitizam. Pri tome se služe neistinama, etiketiranjem, navođenjem krivih izvora i istrgnutih dijelova iz cjeline, koji time dobivaju podpuno iskrivljen smisao, a svaku kritiku židovskoga ponašanja proglašavaju mržnjom i antisemitizmom, ne pitajući se, je li ta kritika opravdana ili nije, primjenjujući uz to dvostruka mjerila na hrvatsku i židovsku politiku (474).

Zamjeravati Ustaškomu pokretu, i hrvatskomu narodu općenito, zbog tvrdoga antijugoslavenstva i mržnje protiv beogradskoga režima i njegovih službenika jednako je besmisleno i nepošteno kao i zamjeravanje Židovima zbog mržnje prema Hitleru, nacizmu i nacistima. Dakle, na tvrdnjama dr. Ive i Slavka Goldsteina i njima sličnih pisaca ne može se stvarati zaključak o uzrocima protužidovske politike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Te uzroke valja tražiti na drugome mjestu.

Zahvaljujući počasnom arijstvu, znatan broj Židova zauzimao je istaknuta mjesta u Ustaškomu pokretu, u državnomu aparatu, u gospodarskomu životu i u vojsci. Mr. Vjenceslav Topalović tvrdi, da je u hrvatskim oružanim snagama bilo 28 generala židovskoga podrijetla (477). Nekoliko najviših hrvatskih državnih dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama ili ženama koje su bile u bližem srodstvu sa Židovima (Pavelić, Slavko Kvaternik, Oršanić, Žanić i dr.). Sve to dokazuje, da je taj antisemitizam tuđinski diktat, a ne hrvatska tradicija i smišljena politika. To, međutim, potvrđuju i druge činjenice.

Tim pritiscima se mlada hrvatska država, okružena sa svih strana neprijateljima, nije mogla oduprijeti. Ti zakoni, dakle, nisu plod hrvatske slobodne volje ni namjere nego uistinu njemački diktat, kojega je Nezavisna Država prihvatila, da bi opstala. Stepinac je imao razumijevanje za ovakav njezin položaj, pa se i njegove propovijedi protiv rasizma moraju shvatiti kao osuda njemačke a ne hrvatske politike, što priznaju i ondašnji njemački politički krugovi.

RASPRAVU O POLOŽAJU ŽIDOVA U NDH VALJA OSLOBODITI PREDRASUDA

Već je obilno podkrijepljen dokazima negativan odnos pretežnoga dijela židovske društvene elite prema ideji hrvatske državne nezavisnosti. Prema povjesničaru dr. Jaši Romano, Židovi su, pogotovo nakon 1932. godine, sve više padali pod komunistički utjecaj. Nadprosječno su bili zastupljeni u Komunističkoj partiji Jugoslavije, naročito u nekim sredinama. U Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo mjesta, u kojemu su živjeli Židovi, a da među njima nije bilo komunista. U Sarajevu, u kojemu su oni činili oko 13,5 posto stanovništva, uoči Drugoga svjetskog rata bilo je 279 članova Partije, a od toga su 62 bili Židovi, dakle više od 22 posto partijskoga članstva. U židovskome športskom društvu "Mataja" u Sarajevu bilo je učlanjeno oko 1.100 osoba, a od toga su njih 400 bili članovi SKOJ-a ili Partije. Ta njihova nadprosječna zastupljenost još više je bila izražena u sastavu svih partijskih vodećih tijela, počevši od najniže pa do najviše ustrojbene jedinice, kao i u udrugama, koje su stajale pod utjecajem komunista. Dvojica od njih bili su članovi Centralnoga komiteta KP Jugoslavije: Moše Pijade i Pavle Pap. Osnivali su vlastite i uvlačili su se u postojeće židovske udruge te u njima potiskivali cioniste, šireći tako svoj utjecaj. Na svim područjima komunističke djelatnosti bila je zapažena njihova uloga (481).

Komunisti su bili načelna i otvorena prijetnja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od prvoga dana njezina nastanka. Letcima su pozivali narod na pobunu protiv nje i osnivali udarne skupine, koje su prikupljale oružje za pobunu, rušile željezničke pruge i mostove, rezale telefonske stupove i žice, palile skladišta i poduzimale slične diverzantske podhvate. Kad je Njemačka 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez, odmetali su se u šumu, osnivali partizanske odrede, palili općinske, poštanske i školske zgrade, podmetali eksploziv pod putničke vlakove, napadali oružničke postaje, iz zasjede ubijali vojne i civilne osobe i sl., a kada su ojačali, predvodili su genocid nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom. U organiziranju ovih udarnih i partizanskih odreda i skupina istaknutu ulogu igrali su mnogi židovski komunisti, kao na pr. Nisim i Moša Albahari, Oskar Danon, Mento Eškenezi, Pavle Goranin, Pavle Pap, Leo Geršković, Leo Mates, Robert i Rudolf Domany i mnoštvo drugih, koji su ujedno i neposredno sudjelovali u svim tim terorističkim podhvatima (482).

Kako bi se spriječila ta komunistička, a isto tako i četnička, teroristička djelatnost, sumnjive osobe slane su u zatočeništvo. Takvim osobama smatrani su u prvom redu komunisti i njihovi simpatizeri, ali i svi ostali protivnici hrvatske državne nezavisnosti. Budući da je komunistički i nehrvatski utjecaj bio razmjerno jako raširen među Židovima, uzevši uz to u obzir njemački pritisak, oni su kao cjelina bili pod naročitom paskom državne vlasti. Ali u logore su upućivani samo oni, za koje je ustanovljeno da surađuju s odmetnicima, dakle partizanima i četnicima, ili da postoji ozbiljna sumnja u takvu suradnju ili spremnost na nju, a ne zato što su Židovi. Tako se je postupalo i prema Hrvatima, katolicima i muslimanima. To potvrđuju mnogi dokazi, ali će biti dovoljno navesti samo neke od njih.

Tako je, na primjer, naredbom od 14. svibnja 1941. zabranjeno kretanje sarajevskim Židovima izvan Sarajeva, "jer je utvrđeno da i Židovi i Židovke odnose hranu i municiju sakrivenim četnicima". Kako bi se tim istim Židovima onemogućio odlazak u šumu k odmetnicima, Zapovjedništvo 4. hrvatske oružničke pukovnije naredbom od 14. lipnja 1941., koja je dostavljena svim podčinjenim zapovjedništvima, naredilo je, da se uhite svi Židovi, s propusnicom ili bez propusnice, koji se zateknu izvan gradskoga područja (483).

U prosuđivanju ova dva zadnja dokumenta valja uzeti u obzir činjenicu, da su oba nastala samo nekoliko dana prije četničko-komunističkoga ustanka u jugozapadnoj Bosni i jugoistočnoj Lici, koji je rezultirao genocidom nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom toga kraja. U svijetlu tih događaja valja promatrati i naredbu velike župe Dubrava u Dubrovniku od 31. srpnja 1941., da se uhite Srbi i Židovi, "koji su poznati po svom ranijem radu i držanju kao komunisti ili da su istinski skloni tom pokretu" i da se sprovedu u logor u Gospiću (485). Sličnoga sadržaja je i obavijest Kotarske oblasti Visoko od 26. kolovoza 1941., kojom javlja velikoj župi Lašva i Glaž u Travniku, da je uhićeno i "odpremljeno u Gospić 57 Židova i Srba naklonjenih komunizmu" (486). Izgleda da je židovsko ponašanje na travničkomu području sve više zabrinjavalo hrvatske državne vlasti i predstavnike Ustaškoga pokreta, pa stožernik ustaškoga stožera velike župe Lašva i Glaž izvješćuje 4. listopada 1941. "Ravnateljstvo za javni red i signrnost, da u Travniku imade oko 800 Židova, nad kojima se ne vrši nikakav nadzor", iako "ti isti Židovi vrše strašnu neprijateljsku promidžbu, imaju vjerojatno vezu sa četnicima, koje obavještavaju preko grko-istočnjačkih žena". I "sve što se događa u našim redovima, to oni potanko znadu", kao npr. "preselenje zatočenika iz Krušćice, onda razne podhvate komunista i četnika u Varešu, Kladnju i Brezi itd.". Ustaški stožer moli Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, da poduzme odgovarajuće mjere protiv Židova (487). Slično je stanje bilo i u velikoj župi Livac i Zapolje, sa sjedištem u Novoj Gradiški. Veliki župan te župe u svomu dopisu Državnomu ravnateljstvu za ponovu 5. prosinca 1941. piše: "U Novoj Gradiški još do sada niesu u cielosti primienjene mjere protiv Židova, kao u nekim drugim gradovima. Javno sigurnosni obziri u ovome kraju međutim traže, da se iz Nove Gradiške kao središta velike župe Livac-Zapolje odstrane svi nepoćudni elementi a napose Židovi sa jedinom iznimkom dvojice ili trojice Židova... Učestali napadi četničko-komunističkih odmetnika na obroncima gore Psunja i u nedalekoj okolici Nove Gradiške, spriečenje možebitne komunističke konspiracije napose okolnosti radi najnovijih izvida i istraga, koje se vode protiv izvjesnih komunističkih aktera ovoga kraja - traže bezodgodno udaljenje Židova iz ovoga mjesta". Predlaže, da ih se privremeno smjesti u kaznionicu u Staroj Gradišci (488).

Ali u nekim dokumentima redarstvenih vlasti prvoga stupnja stoji, da se baš Židovi upućuju u logor, navodeći nekada njihovo ime i prezime, nekada samo njihov ukupan broj, a ne i razlog zbog kojega se upućuju. U nekim od tih dokumenata čak piše, da se u logor šalju Židovi i komunisti. To može navesti na pogrješan zaključak, da su ti Židovi zatočeni zato što su Židovi. Tim dokumentima se izvršavaju zakonske odredbe i opće naredbe redarstvenih vlasti višega stupnja. Državnu volju i politiku određuju oni koji izdaju zakonske odredbe i opće naredbe, a ne oni koji ih samo izvršavaju. Zato se u navedenim dokumentima može raditi samo o nespretnim i nepreciznim formulacijama, ali se njima ne obaraju tvrdnje, da Židovi nisu upućivani u logor zato što su Židovi nego zbog svojih protudržavnih čina.

Onima, koji su ostali u Hrvatskoj, bilo je dopušteno osnivati posebne židovske pučke škole i obdaništa i izdavati novine: "Židovski glasnik" za odrasle i "Židovski dječji list" za djecu i omladinu (492). U listopadu 1941. u Crikvenicu je iz Sušaka, tada anektiranoga Italiji, stiglo 150 Židova, koji su bili bez sredstava za život. Velika župa Vinodol-Podgorje, želeći spasiti te ljude, odmah je o tomu izvijestila Ravnateljstvo ustaškoga redarstva, Židovski odsjek, koji je 27. 1istopada 1941. pozvao Židovsku bogoštovnu općinu u Zagrebu, da se pobrine za opskrbu tih osoba i da ga hitno izvijesti, što je učinila (493). Neki su Židovi, nakon određenoga vremena provedenog u logoru, i prije izdržane kazne s cijelom obitelji puštani na slobodu (494). Nekim istaknutim Židovima davane su putne isprave, da mogu putovati u Madžarsku, Italiju i Švicarsku, stupati u svezu sa židovskim organizacijama i prikupljati materijalnu pomoć za židovske zatočenike.

Prema svjedočanstvima Vojislava Prnjatovića, Mirka Pajkića, Sime Durkovića i Ante Cilige, bivših logoraša, Židovi su bili povlašteni u logorima (500). O stanju zatočenika u Jasenovcu, iako najozloglašenijemu po stradanju ljudi, puno govori činjenica, da je u njemu postojao komunistički partijski komitet, koji je održavao vezu s partizanima u šumi, što je nezamislivo, da bi se moglo dogoditi u jugoslavenskim komunističkim logorima ili zatvorima u mirno vrijeme (501). S državne strane se je pazilo, da ponašanje službenih osoba prema zatočenicima bude ispravno. Prema izvješću Siegfrieda Kaschea Ministarstvu vanjskih poslova Trećega Reicha iz veljače 1942., svaki ustaša, koji je bio u službi osiguranja logora Jasenovac, morao je „položiti posebnu zakletvu da svoju moć ne će zloupotrebiti i da se ne će bogatiti na račun zatočenika, uz prijetnju smrću“, pa je deset ustaša, koji su se ogriješili o tu zakletvu, bilo strijeljano na licu mjesta. Stjepan Rubinić je 29. siječnja 1942. kažnjen „odstranjenjem iz ustaških redova“, jer je između ostalog, „kao zapovjednik logora (u Gospiću i Slavetiću) postupao nekorektno sa zatočenicama logora, stupajući s njima u ljubavne odnose“, zbog čega je bio zatočen u logoru u Staroj Gradišci (502). S ovim činjenicama je nespojiva tvrdnja, da su to bili logori smrti, u kojima se išlo za fizičkim istrebljenjem Židova.

U takvim je okolnostima 19. siječnja 1945. bio postignut sporazum između dr. Filipa Crvenkovića, koji je 5. prosinca 1942. zamijenio dr. Zimpermana na mjestu glavnoga ravnatelja Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost, i Vilka Kühnela, predstojnika Židovskog odsjeka, s hrvatske, i dr. Franza Abromeita, s njemačke strane, da se is Hrvatske isele podpuni Židovi, bez obzira na starost, spol i vjersku pripadnost, s izričitim uglavkom, da se od toga izuzimaju "počasni arijevci, mješanci (vjerojatno osobe u mješovitome braku - op. I. G.) i polužidovi"(507). Izgleda, da taj sporazum nije sproveden u djelo, pa je nastavljeno s daljim dogovaranjima pod njemačkim pritiskom. U kakvim prilikama se je odvijalo to dogovaranje s Nijemcima, najbolje svjedoči pismo, što ga je 15. ožujka 1943. poslao apostolski vizitator Marcone iz Zagreba u Vatikan kardinalu Maglioneu. Marcone navodi, što je sve poduzeo kod hrvatskih državnih vlasti za spas Židova. Ističe, da mu je Poglavnik više puta obećao, da se ne će dirati u one Židove, koji su u mješovitim brakovima ili su prešli na katoličku vjeru. Ali je saznao, da je Siegfried Kasche, njemački poslanik, nakon pojave protužidovskih plakata, uzviknuo: "Sveta Stolica počinje postajati previše jaka u Hrvatskoj; želim vidjeti hoće li ovaj put pobijediti ona ili ja". Pismo završava dramatičnim Marconeovim apelom: Molim Gospodina, da Poglavniku udijeli snagu da izdrži (508).

Da su ove protužidovske mjere bila njemački diktat, a ne prava volja hrvatakih državnih vlasti, potvrđuju, osim navedenih, još i neki drugi dokazi. Giuseppe Marcone javlja 10.svibnja 1943. kardinalu Maglioneu, da su on i nadbiskup Stepinac pred ministrom Artukovićem zagovarali zagrebačke židove. Artuković je tada, prema Marconeu, izjavio, "da je čvrsto branio Židove pred Himmlerom, ali mogao je ishoditi samo da budu pošteđeni mješoviti brakovi" (511). Kako je u crkvenim krugovima još uvjek postojala bojazan i za te mješovite brakove, Marcone oduševljeno prenosi 31.svibnja 1943. kardinalu Maglioneu prijepis pisma, što mu ga je poslao dr. Mile Budak, tadašnji ministar vanjskih poslova, u kojemu stoji: "Mješoviti su brakovi n Hrvatskoj zaštićeni, i niti jedna mjera ne će biti nikada poduzeta protiv njih" (512). Ali Nijemci su i dalje optuživali hrvatske državne vlasti, da ne provode iseljavanje Židova. U izvješću upućenom o tomu s lica mjesta 11. svibnja 1943. Hansu Helmu u Zagrebu navodi se, da promatrač dobiva dojam, "da nadležne hrvatske vlasti sprovode ovu akciju samo kako bi izvršile dobiveni zadatak, bez da se sama akcija djelotvorno provede". I ne samo to. Taj podhvat "se sprovodi u takvoj formi, da u hrvatskim krugovima izaziva antipatije prema Njemačkoj". Osim toga, "broj uhapšenih Židova muškaraca je mininalan", pa se takvi "mogu vidjeti u Zagrebu, podpuno zdravi i koji bi bili u stanju, da se usposobe (sic!) za neki posao" (513). U dopisu Državnoga glavnog ureda V1 E 3a iz Berlina poslanom Helmu 15. svibnja 1944. izravno se optužuje hrvatska država, da štiti židove. Tu, naime, piše: "Mnogi Židovi nalaze se kao i ranije na mjerodavnim državnin položajima i u privredi pod običnim maskiranjem (katolici). (...) Nerazumljivo je, da pored stalnoga naglašavanja zajedničke borbe, hrvatska država štiti i podupire toliki broj Židova. Kod ovakvog položaja ne može se zahtjevati od običnog hrvatskog stanovništva, da uzima za ozbiljno novinsku muziku, kada državni aparat ne pokazuje primjer ...". Zahtijeva se provjeriti ovo izvješće i o tome dostaviti odgovarajuće obavijesti (514).

NEPOUZDANI PODATCI O BROJU ŽIDOVA U NDH

Godine 1840. bilo je u banskoj Hrvatskoj, uključivši tu čitav Srijem, dakle u granicama do 1918., samo 1.352 Židova. Kasniji popisi pokazuju njihov nagli porast, pa ih je bilo 1869.gođine 9.876, 1880.godine 13.488, 1890.godine 17.261, l900.godine 20.032 i 1910.godine 21.013. Sličan razvitak bio je i u Bosni i Hercegovini. Tu ih je bilo 1879. godine 3.426, 1885. godine 5.805, 1895. godine 8.213 i 1910. godine 11.868 (518). Za Dalmaciju nema podataka, ali zbog njihova maloga broja u njoj, manjak tih podataka ništa bitno ne mijenja. Dakle, u banskoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1910. bio je ukupno 32.88l Židov. Ovako nagli porast njihova broja pokazuje, da to nije bila posljedica prirodnoga priraštaja nego useljavanja iz drugih zemalja. Njihova golema većina nije bila ni rođena u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, nije bila srasla s tim zemljama niti ih je držala svojom domovinom, pa je uvijek bila spremna iseliti se iz njih u potrazi za boljom zaradom. Prvi popis stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio je 31. siječnja 1921. Prema tomu popisu, u banskoj Hrvatskoj, uključivši tu cijeli Srijem, otok Krk i općinu Kastav, bilo je 20.338 Židova, u Bosni i Hercegovini 12.028 i u Dalmaciji s Kotorom 322, odnosno ukupno 32.688 Židova. Samo u banskoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo je 32.366 Židova, pa je to u odnosu na 1910. pad za 515 osoba, odnosno za 1,56 posto. Na području cijele države tada je bilo 64.159 Židova (519).

Ali banska Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Dalmacija, pa prema tomu i Židovi s toga područja, nisu u cijelosti pravno ili faktično bili u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Zato od utvrđenoga broja Židova na tim područjima treba odbiti njihov broj u kotarima Čakovec 631, Prelog 105, Sušak 186, Korčula 1, Kotor 13 i Split 179, dakle ukupno 1.115 osoba, pa se dobije broj od 31.573 Židova, koliko ih je 1921. živjelo na području, koje je pravno i faktično bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (521). Jednako tako treba od broja Židova, koji su na istom području živjeli 1931., odbiti njihov broj u kotarima Čakovec 539, Prelog 66, Bakar 1, Kastav 4, Krk 1, Rab 4, Sušak 98, Benkovac 5, Biograd 2, Korčula 3, Kotor 59, Split 303 i Šibenik 28, dakle ukupno 1.091 osobu, pa proizlazi, da ih je te godine na području, koje je pravno i faktično bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, živjelo ukupno 31.578 (522).

Taj popis je ipak koristan, jer se na temelju njega može kritički vrjednovati drugi rabinski popis, onaj iz 1940. godine, koji je i jedini izvor podataka o broju Židova u Jugoslaviji uoči njezina sloma. Prema tomu popisu, Židova je u cijeloj Jugoslaviji 1940. bilo samo 66.843, u banskoj Hrvatskoj bilo ih je 18.345, u Zagrebu 9.467, a u Sarajevu 8.114 (524). U odnosu na rabinski popis iz 1924..godine, ovaj iz 1940. je pokazao pad Židova za 6.425 osobe ili odprilike za 8,76 posto. Bilo ih je manje nego što je ustanovljeno i državnim popisom 1931. za 1.922 osobe, odnosno za oko 2,8 posto. U banskoj Hrvatskoj je taj pad bio relativno još i veći. Prema rabinskom popisu, 1940. godine u njoj je bilo 4.386, odnosno oko 19 posto manje Židova nego 1924. Uspoređeno s državnim popisom 1931., pad židovskoga pučanstva je iznosio 2.541 osobu, odnosno oko 12 posto. I u Bosni i Hercegovini je bila uočljiva tendencija opadanja broja Židova za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prema državnim popisima, 1921. bilo ih je 12.026, a 1931. u Vrbaskoj banovini 1.160 i u bosanskohercegovačkim dijelovima banovina i to: Drinske 9.856, Primorske 201 i Zetske 30, dakle ukupno 11.247 (525).

Prema tvrdnjama dr. Mire Kolar-Dimitrijević, kako ih prenose dr. Ivo i Slavko Goldstein, antisemitski propisi, što ih je donijela vlada Cvetković-Maček u listopadu 1940., daleko su se strože provodili u Banovini Hrvatskog, u kojoj je bilo i preko 900 bosanskohercegovačkih Židova, nego u ostalim dijelovima Jugoslavije, zbog čega su mnogi Židovi sa svojim kapitalom selili u Beograd (528). S obzirom na tendenciju opadanja židovskoga pučanstva u Bosni i Hercegovini, koje je od 1921. do 1931. iznosilo 781 osobu, odnosno nešto manje od 6,5 posto, osnovana je pretpostavka, da je taj trend ne samo nastavljen, nego zbog gospodarske krize i opće tendencije seljenja prema središtima političke moći bio i ubrzan i da je do 1940. broj Židova na tomu području smanjen najmanje za daljih 8 posto ili za 900 osoba odprilike pa ih je tada tu moglo biti oko 10.347. Dr. Jaša Romano i sâm Židov, sklon uvećavanju broja židovskoga pučanstva i njegovih žrtava, tvrdi, da je uoči travanjskoga rata 1941. u Dalmaciji bilo 400 Židova (529). Kako se radi o relativno maloj veličini, koja ne će bitno utjecati na ukupni rezultat, ta se brojka može prihvatiti. Dakle, uzimajući u obzir i rabinski popis iz 1940., u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji te godine moglo je biti najviše 29.092 Židova. To se, međutim, odnosi samo na Židove tzv. mojsijevske vjere.

Predpostavljajući, da su ovi vjerski prijelazi bili ravnomjerni na cijelome tom području, onda je Židova drugih vjera, a ne mojsijevske, u budućoj hrvatskoj državi moglo biti oko 1.563. Ali u međuvremenu mnogi od tih prijelaznika su pomrli. Samim prijelazom na drugu vjeru oni nisu mogli najedamput promijeniti svoj odnos prema životu i smrti, pa je sigurno i kod njih mortalitet puno nadvisio natalitet. Uz to, oni su sada najčešće sklapali ženidbe sa svojim novim istovjernicima, a djeca iz takvih brakova u većini slučajeva, prema Zakonskoj odredbi o rasnoj pripadnosti, nisu smatrani Židovima. Naime, prema toj Zakonskoj odredbi, u pravilu nisu smatrane Židovima osobe, koje među predcima drugoga stupnja (djedovi i bake) imaju dva predka, koji nisu Židovi, ako 10. travnja 1941. nisu bili mojsijevske vjere niti su kasnije na nju prešli. Zbog toga broj svih takvih Židova druge vjere nije mogao biti veći od 1.250 osoba. To znači, da je 1940. u banskoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji tada moglo biti najviše 30.342 Židova.

Razni pisci se razilaze i u broju preživjelih Židova s područja hrvatske države, a to je također jedan od podataka, na temelju kojega stvaraju zaključke o broju ubijenih. Tako uzimaju, da je preživjelo: Žerjavić oko 7.700, Ivo i Slavko Goldstein 9.250, Romano preko 9.148, Atlas of the Holocaust 12.000, Melita Švob 15.000 (532). To znači, da ove brojke nisu egzaktno potvrđene nego su uzete voluntaristički, pa se na njima ne mogu ni donositi zaključci o broju židovskih žrtava.

Ali i brojke, što ih navode Goldsteini, Romano i njima srodni pisci, odlučno pobijaju njihove tvrdnje o židovskim žrtvama, koje su navodno prouzročile hrvatske državne vlasti. Te vlasti, naime, ne odgovaraju za sudbinu ljudi, koji su tuđom silom ili svojom, voljom napustili hrvatsko državno područje. Kako ti pisci tvrde, Nijemci su u dva navrata (u kolovozu 1942. i svibnju 1943.) iz Nezavisne Države Hrvatske, zahvaljujući, naravno, političkom pritisku, kojemu se ona nije mogla oduprijeti, odveli u svoje logore 9.172 Židova (538), koji su gotovo svi smrtno stradali. U partizanima su poginula 804 Židova iz Nezavsne Države Hrvatske (539). Prema rabinskomu popisu iz 1940., u Macedoniji je te godine bilo 6.550 Židova. Tvrdi se, da ih je u ožujku 1943. odatle odvedeno u logor Treblinku 7.315, gdje su svi smrtno stradali. Od deportacije u Njemačku spasilo ih se je 447. Po tomu, tada je u Mecedoniji bilo ukupno 7.762 Židova, odnosno 1.212 više nego 1940. godine (540). Taj višak može se samo manjim dijelom pripisati prirodnomu priraštaju. Ne pripada li glavnina, njih oko 1.000, doseljenicima iz Nezavisne Države Hrvatske, o kojima govore Rosenberg i arhivsko gradivo (541)?

Djelujući u vrlo zamršenim političkim prilikama, bl. Alojzije Stepinac je, uz ostalo, pomno pratio i poznavao ulogu Židova i u domaćoj i u svjetskoj politici. Držeći je štetnom, on tu ulogu nije odobravao. O tome je ostavio svjedočanstvo na više mjesta u svom "Dnevniku". Dana 26. travnja 1935. redarstvo je u zagrebačkomu bogoslovskom sjemeništu plijenilo brošuru "Tko vlada u Rusiji? Židovska masonerija". Povodom te pljenidbe Stepinac je sutradan u "Dnevniku" zapisao: "Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija, odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija ne će imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i iz busije udara na Sv. crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog poredka" (545).

Ovako negativan sud o ulozi Židova kao svjetskoga političkog čimbenika zadržao je i u idućim godinama. Kao što je već rečeno, ničemu dobru u Drugome svjetskom ratu nije se nadao ni od jedne zaraćene strane. Jedina mu je nada bio Gospodin Bog. Užasavao se je nad mogućnošću pobjede Njemačke i Sovjetskoga Saveza. Puno bolje mišljenje nije imao ni o pobjedi Engleske, jer će u tom slučaju, kako stoji u njegovu "Dnevniku" od 5. studenoga 1940., ostati na "vlasti masoni, Židovi, prema tomu nemoral, korupcija u našim zemljama" (548). Videći da je i u Hrvatskoj rat neizbježan, on osuđuje velikosrpsku politiku, koja je do toga dovela svojim pučem od 27. ožujka 1941., pa je u "Dnevniku" zapisano: "I to je sve skuhala srpskopravoslavna crkva sa Židovima, komunistima, masonima, sokolima i t.d." (549).

U ovoj svojoj humanitaznoj djelatnosti nije se ograničavao samo na pružanje ili organiziranje materijalne i slične pomoći Židovima. U više javnih nastupa oštro je osuđivao rasizam, koji je bio ideološki temelj tih progona, i upozoravao, da su svi ljudi, bez obzira na rasu, narodnost i vjeru, djeca Božja, dakle jednaki i braća.

STEPINČEVI KORACI ZA ZAŠTITU ŽIDOVA

Kako mnogi povijesni pisci tvrde, on je ovom svojom intervencijom djelomice uspio, pa su pokršteni Židovi bili oslobođeni nošenja židovskoga znaka (557). Hrvatski katolički episkopat, dakle i nadbiskup Stepinac, kompletno je ustao u obranu Židova na svomu zasjedanju u Zagrebu 17. i 18. studenoga 1941. Prema Stepinčevu izvješću papi Piju XII. od 3. prosinca 1941., kao što je već rečeno, Hrvatska biskupska konferencija je uputila Paveliću pismo, “tražeći human odnos prema Židovima ukoliko je to još moguće zbog prisutnosti Nijemaca” (558). Krajem veljače i početkom ožujka 1942. Zagrebom su se pronosili glasovi o masovnom hvatanju Židova i odvođenju u zatočeničke logore. Saznavši za to, Stepinac se je odmah 7. ožujka 1942. opet pismom obratio ministru Artukoviću, moleći ga, da spriječi “svako nepravedno postupanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnjivo predbaciti”. Uz to je naglasio, “da nam ne može služiti na čast, ako nam se kaže, da smo najradikalnije, tj. najokrutnije riješili židovsko pitanje”. Po njegovu shvaćanju, “rješavanje toga pitanja smije značiti” samo “kažnjavanje nepravda, koje su Židovi počinili, no ne može dati pravo, da se individualno nevine ljude progoni” (559).

No, naravna je stvar, da se je bl. Alojzije Stepinac, kao katolički nadbiskup, naročito zauzimao za Židove koji su prešli na katoličku vjeru ili su bili u braku s katolikom odnosno katolkinjom. To mu je kao nadbiskupu bila i dužnost, a s obzirom na političke prilike, u kojima je djelovao, obrana takvih imala je veće izglede na uspjeh, pa je s pravom računao, da je bolje zaštititi nekoga nego nikoga. Zato se je odmah 23. travnja 1941., kada je najavljeno donošenje protužidovskih propisa, obratio pismom ministru Artukoviću, skrenuvši mu pozornost, da “imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona”, da “imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti”, zbog čega bi “bilo potrebno da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir» takove konvertite (561). Za takove se je zauzela i Hrvatska biskupska konferencija, kada je na svomu zasijedanju u Zagrebu 18. studenoga 1941. zaključila, “da se Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske upravi ova molba: Židovi, ili potomci Židova, koji se nakon vjerskog prijelaza u katoličku Crkvu uopće više Židovima ne drže, nego sudjeluju u svim hrvatskim i vjerskim i rodoljubnim akcijama, neka se zaštiti njihova osobna i građanska sloboda i neka im se povrati njihova imovina u posjed i vlasništvo” (562).

Valja istaknuti, da su ti mješoviti brakovi, dakle i osobe u takvim brakovima, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zaista i bili zaštićeni. Pišući ovo pismo, Stepinac je bio svjestan, da su sve te antisemitske mjere tuđinski diktat pa je takvo svoje mišljenje, makar u pogodbenoj rečenici, dovoljno jasno naglasio (564). Općenito se može reći, da su hrvatske državne vlasti uvijek nastojale udovoljiti intervencijama predstavnika Katoličke crkve, pazeći pri tomu, da se izravno ne sukobe s nacističkom Njemačkom. To se može razumjeti i iz pisma opata Marconea kardinalu Maglioneu od 8. studenoga 1942., u kojemu piše, da je opetovano razmatrao židovski problem s poglavnikom i šefom policije (565).

U životu Židova, pogotovo za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, važnu ulogu igrala je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu. Ona je u proljeće 1943. Ministarstvu unutarnjih poslova podnijela molbu, da joj se produži sloboda djelovanja. Tu molbu je Stepinac 8.svibnja 1943. s popratnim dopisom predao ministru Artukoviću, zamolivši ga, da se molbi udovolji i “da osobama koje su jedine preostale od općine i upućene u njezino poslovanje”, dade “dozvolu rada na označenim područjima djelovanja”, a “ukoliko je koja od navedenih osoba u zatvoru”, da dade “nalog, da se pusti na slobodu” (569). Hrvatske državne vlasti su udovoljile također i ovoj molbi u dijelu koji se odnosi na dalje slobodno djelovanje općine.

Slično se hrvatske državne vlasti prešućuju, kada se govori i piše o tomu, kako je nadbiskup Stepinac primio oko 300 slovenskih svećenika i namjestio ih po župama svoje nadbiskupije. Ali on im nije mogao dati odobrenje, da uđu u Nezavisnu Državu Hrvatsku i da rade i borave u njoj. To su mogle samo hrvatske državne vlasti, pa je njihova pomoć slovenskim svećenicima sigurno jednaka Stepinčevoj, ako ne i veća. Ovim se ne želi ni malo umanjiti Stepinčeve zasluge, nego samo istaknuti zasluge hrvatskih državnih vlasti i utvrditi istinu. Stepinac je pomagao Židove i u mnogim drugim slučajevima. Tu svakako treba spomenuti molbu Ivana Šalića, nadbiskupova tajnika, podnesenu 22. ožujka 1944. dr. Milutinu Jurčiću, glavnomu ravnatelju Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, koje sigurno ne bi bilo bez Stepinčeva poticaja i odobrenja, da se 18 židovskih žena i djece, dopremljenih iz Otočca u Zagreb, “pusti čim prije na slobodu, a garanciju za njih preuzet će Židovska bogoštovna općina”. Što se tiče same “djece, 'Caritas Nadbiskupije zagrebačke' voljan ih je preuzeti, pa ako se ne bi moglo pustiti odrasle”, Šalić moli Jurčića, “da barem budu na slobodu puštena djeca i predana 'Caritasu'“ (573).

U Carigradu je za vrijeme Drugoga svjetskog rata boravio dr. Meir Touval-Weltmann, koji je pratio stradanja europskih Židova i organizirao im raznovrsnu pomoć. U svomu radu susretao se je s tamošnjim apostolskim legatom Roncallijem, kasnijim papom Ivanom XXIII., kojemu je 11. lipnja 1943. poslao ovu promemoriju: “Znamo da je mons. dr. Stepinac učinio sve što je mogao da pomogne i olakša nesretnu sudbinu hrvatskih Židova, kojih broj, prema našim informacijama, danas ne prelazi 2.500 muškaraca, žena i djece. Molimo Vas da izvolite prenijeti mons. Stepincu naše duboke zahvale za njegovo ponašanje i njegovu pomoć i molimo ga da nastavi putem svog visokog prestiža spašavati našu nesretnu braću, sestre i djecu, od kojih je zadnjih stotinjak uhićeno s predsjednikom dr. Hugom Konom i velikim rabinom dr. Miroslavom Freibergerom pred mjesec dana. Molimo također mons. Stepinca da intervenira kod nadležnih vlasti da olakšaju putovanje Židova iz Hrvatske u Mađarsku i Italiju, za koje se nadamo da ćemo ih prebaciti u neutralnu zemlju ili preko neutralne zemlje u Palestinu.” (575)

Stepinčevo zalaganje, da se zaštite Židovi, zapazio je i Hans Helm, njemački policijski attache u Hrvatskoj, koji je o tomu 25. ožujka 1943. podnio izvješće Heinrichu Himmleru, naglašavajući da je ono neprovjereno. U njemu se navodi, da je nadbiskup Židovima “obećao punu zaštitu” i da se je obratio “jednim memorandumom na papu”. Stepinac hoće, kaže se u tomu neprovjerenom izvješću, “u slučaju ako sa strane Hrvata (hrvatskih državnih vlasti – op. I. G.) bude poduzeto nešto protiv Židova koji se nalaze u mješovitim brakovima, da u znak protesta zatvori na izvjesno vrijeme sve katoličke crkve u Hrvatskoj”, jer bi ovo, po njegovu shvaćanju, “značilo miješanje hrvatske države u prava crkve, ako bi mješoviti brakovi bili rastavljeni od strane hrvatske vlade”. Prema Hansu Helmu, “nadbiskup Stepinac je veliki prijatelj Židova” (578), pa se iz te tvrdnje u stvari izvodi cjelokupni sadržaj njegova izvješća, bilo ono provjereno ili ne bilo.

STEPINAC I RADNI I SABIRNI LOGORI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Slanjem političkih protivnika u logore gušila se je sloboda misli, riječi i političkoga djelovanja, što je doživjelo osudu civiliziranoga svijeta. Posve druga je bila svrha logora osnovanih u ratu. Zatočenjem u njih nekih osoba htjelo se je osigurati opstanak države i sačuvati je od ratnoga poraza. Zato su mnoge demokratske države u Drugomu svjetskom ratu osnivale logore, u kojima su bile zatočene osobe, za koje se je držalo da bi mogle raditi protiv državne sigurnosti. U Velikoj Britaniji su bili zatočeni naturalizirani Nijemci, koji su živjeli u njoj, fašisti sa svojim vođom Moosleyem i komunisti. U svojoj revnosti interniranja političkih protivnika Britanci su išli tako daleko, da su na otvorenomu moru zaustavili talijanski brod i uhitili dr. Branimira Jelića, jednoga od prvaka Ustaškoga pokreta, te ga držali u zatočeništvu od 2. listopada 1939. do 22. prosinca 1945., iako on nikada nije boravio na njihovu državnomu području i ničim nije ugrožavao njihove državne probitke, ali je ugrožavao njihovu štićenicu Kraljevinu Jugoslaviju (579). Nimalo drugčije nisu postupale ni Sjedinjene Američke Države, koje su držale u logorima svoje državljane japanskoga podrijetla, iako se je rat vodio daleko od njihovih državnih granica, pa ovi ničim nisu mogli ugroziti američku državnu sigurnost. Ovu vrstu logora prihvatilo je i međunarodno pravo pa je i u Prvomu i u Drugomu svjetskom ratu bila poznata praksa interniranja državljana neprijateljske države. U to vrijeme je to bilo uređeno običajnim pravom, a 1949. je kodificirano Ženevskim konvencijama.

Iako je već od kraja svibnja 1941. počela slati veće skupine pogibeljnih osoba u zatočeničke logore, Nezavisna Država Hrvatska nije o tomu donijela svoje vlastite zakone, nego je to činila na temelju propisa, koji su vrijedili u Banovini Hrvatskoj. Vjerojatno se je računalo, da će zemlja u kratkomu roku biti pacificirana, pa vlastiti zakoni nisu ni donošeni. Kako se to nije dogodilo, donesena je 25. studenoga 1941. Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, koja je doživjela nekoliko manjih izmjena i dopuna, a zatim 20. srpnja 1942. i Zakonska odredba o suzbijanju nasilnih kažnjivih čina protiv državi, pojedinim osobama ili imovini, kojom se proširuje krug osoba, koje se mogu uputiti u sabirne i radne logore. Prema tim odredbama, boravak u logoru mogao je trajati od tri, odnosno šest mjeseci pa do tri godine, a zavisno o vladanju upućene osobe izrečena kazna mogla se je za vrijeme njezina izdržavanja smanjiti.

Od opravdanosti ili neopravdanosti postojanja logora u nekoj državi za vrijeme rata, treba odvojeno promatrati postupak prema zatočenicima u njima. Tu bi moralo biti težište znanstvenih istraživanja, kada se govori i o logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I domaće i međunarodno pravo i moralna načela postavljaju jasna pravila ponašanja: postupak mora biti civiliziran. Prema zatočenicima se ne smije činiti nasilje, a njihova sloboda može biti ograničena samo u onoj mjeri, koliko je potrebno, da se postigne svrha, zbog koje je određeno upućivanje u logor. To je načelno stajalište i Stepinčevih intervencija, a ponekada i prosvjeda upućenih hrvatskim državnim vlastima.

Umjesto toga, on se je u svojim predstavkama, što ih je slao hrvatskim državnim dužnosnicima, zalagao za poboljšanje životnih uvjeta u logorima, upozoravajući ujedno na neprihvatljivo postupanje sa zatočenicima, kako u samomu logoru, tako i prilikom deportiranja u logore, ako je za takvo što čuo. Tako se je već 21. srpnja 1941., dakle ni dva puna mjeseca odkako je započelo značajnije upućivanje ljudi u logore, obratio pismom Paveliću, u kojemu kaže, da je čuo “s više strana da se tu i tamo”, dakle ponekada, “nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; štoviše, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici”. Ističe, da bi se te mjere upućivanja u logore mogle “provoditi, a da postignu podpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju, osobito da se pokaže ljudski i kršćanski obzir prema slabim starcima i staricama, nejakoj i nedužnoj djeci i prema bolesnicima”, pa predlaže: “a) da se upućivanje u logore vrši na taj način da im (zatočenicima – op. I.G.) bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se odpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli odpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji”(584). I uoči Božića 1941. Stepinčeve su misli bile sa zatočenicima u Jasenovcu i Loborgradu, pa se je 6. prosinca obratio na Pavelića, tražeći “da bi naročiti izaslanik 'Caritasa' svećenik mogao obaći logore i doći u vezu s logorašima, te bi 1. saznao tamo za njihove najveće potrebe, 2. da im putem 'Caritasa' lično uruči darove za Božić, 3. da se mogu svojima javiti, da su barem živi”(585). Kao čovjek duboke religioznosti, Stepinac je naročito zahtijevao da se katoličkim svećenicima omogući ulazak u logore, kako bi mogli zatočenicima, a pogotovu bolesnicima i umirućim osobama, pružati vjersku utjehu i dijeliti sv. sakramente. Taj zahtjev je bio od velike važnosti za sve zatočenike, bez obzira jesu li katolički vjernici ili nisu, jer bi nazočnost takvoga svećenika u logoru bila duhovna podpora svima njima i neka vrsta nadzora nad ponašanjem državnih vlasti prema zatočenicima. U tu svrhu se je 2. studenoga 1942. obratio predstavkom na ministra Artukovića, moleći ga, da mu pomogne, kako bi njegovoj molbi bilo udovoljeno. Kaže, da je za to dva puta molio poglavnika, koji mu je obećao ispuniti molbu, ali od toga do tada još ništa nije bilo. Izgleda, da je zato bio i revoltiran, pa se u predstavci pita, “hoće li ustaški pokret moći računati na blagoslov Božji, ako niječe umirućim ono, što do sada ni jedna država nije uskraćivala”(586). Stepinac je bio uporan u svojim nastojanjima pa je neke od zahtjeva navedenih u predhodnim predstavkama ponovio i u pismu upućenom 21. studenoga 1942. Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, od kojega traži da “1. dopusti svećenicima ulaz u sabirne logore, da budu pri ruci zatočenicima – katolicima u svrhu prisustvovanja službi Božjoj, slušanja riječi Božje i primanja sv. sakramenata, da budu prisutni umirućima i pokopavaju mrtve; 2. zabrani silenje zatočenika na teški rad u nedjelju i zapovjedane blagdane; 3. dopusti dobrotvornoj ustanovi Nadbiskupije zagrebačke 'Caritas' da se za Božić dostave barem najpotrebnijma, bez razlike vjere, pošiljke s hranom i odjećom i lijekovima”(587).

Dirnuti u svećenika za Stepinca je značilo dirnuti u cijelu Crkvu, kojoj je on svim svojim bićem služio. Zato se je kroz cijelo vrijeme odkako su uhićeni, zanimao za sudbinu slovenskih svećenika, ustajući u njihovu obranu. Kada je zaključio, da bi mogli biti ubijeni, uputio je Paveliću 24. veljače 1943. pismo, puno optužbi i gorčine. U njemu, između ostaloga, piše: “Ja se već mjesecima trudim, da doznam sudbinu svojih sedam svećenika, koji su odvedeni u Jasenovac. Sve je do sada bilo uzalud. (...) Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ako nije dosta redovni, zašto nisu izvedeni pred prijeki sud ili pred pokretni prijeki sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (...) Vjerujte, Poglavniče, da me nije vodio ni trunak mržnje, nego ljubav k istini i sreći hrvatskog naroda.” (593) Sigurno je, da u Stepinčevu ljubav prema hrvatskomu narodu ne treba ni najmanje sumnjati. Na žalost, o Jasenovcu znanost još uvijek nije rekla svoju riječ, jer sve ono što se je o njemu do sada govorilo i pisalo više je politička promidžba, nego znanost. Zato se ne može ni provjeriti, koliko je opravdana tako teška nadbiskupova optužba toga logora. No, sigurno je, da je ona izrečena u afektivnomu stanju. Na to upućuje niz činjenica. Kako su se o Jasenovcu pronosile kojekakve glasine, više puta su ga posjećivala razna međunarodna povjerenstva. Prema izvješću Siegfrieda Kaschea, u jednomu takvom povjerenstvu, koje je posjetilo logor 6. veljače 1942., bili su, između ostalih, predstavnici talijanskoga, rumunjskog, mađarskog i njemačkog novinstva, Marconeov tajnik Masucci, Stepinčev tajnik Lacković i jedan njemački viši časnik. Ali Vojislav Prnjatović, Vukašin Žegarac i Relja Milanović, Srbi zatočeni u logoru, tvrde, da je u povjerenstvu bio i predstavnik Srpskoga crvenog križa. Od 13. do 16. srpnja 1944. u posjetu Jasenovcu i Staroj Gradišci bio je Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, polu-Židov, švicarski državljanin, rođen u Zagrebu, koji je nakon ove inspekcije logora dulje boravio u glavnomu hrvatskom gradu. U nadzor ovih logora povremeno su odlazili i visoki hrvatski državni dužnosnici. Izvješća svih tih povjerenstava i hrvatskih državnih dužnosnika o stanju u Jasenovcu bila su znatno povoljnija, nego što se je o tomu govorilo u javnosti. Štoviše, bila su priličito povoljna. (594) Pa bez obzira koliko uprava logora htjela pred tim raznim povjerenstvima i dužnosnicima eventualno prikriti stvarnost, ona to sigurno ne bi mogla u cijelosti učiniti i pred takvim kritičarima hrvatske državne vlasti kakav je bio Masucci, koji je Didi Kvaterniku u oči izrekao najstrašniji sud o njemu (595), ili pred predstavnicima Srpskoga crvenog križa, odnosno pred Juliusom Schmidlinom, koji su s obzirom na svoju narodnu pripadnost sigurno povećanom pomnjom nastojali, da ništa na izmakne njihovu zapažanju. Nemoguće je, da nitko od njih ne bi ništa zapazio od strahota, o kojima se je govorilo, ako su one zaista postojale. S tim izvješćima je sigurno bio upoznat i Stepinac, jer su se u nekim povjerenstvima nalazili i crkveni ljudi (Masucci, Lacković), pa je tako malo pomalo sticao o Jasenovcu drugčiju sliku od one, koja se je širila podzemnim putem. Svakako je činjenica, da je njegova kasnija izjava o logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj daleko umjerenija od ove sadržane u pismu, koje je upućeno Paveliću 24. veljače 1943. U istražnomu zatvoru javni tužitelj ga je 18. rujna 1946. upitao je li mu “poznat postupak sa zatočenicima u ustaškim logorima Jasenovac, Jadovno, Sisak itd.”. Stepinac je na to odgovorio: “Ne mogu tvrditi da su se u ustaškim logorima vršila masovna mučenja i ubijanja, jer ja tamo osobno nisam bio i nisam se osobno o stanju u logorima uvjerio, a izvještaji drugih ljudi mogu biti netočni.” (596). Dok je prva izjava, ona od 23. veljače 1943., nastala pod dojmom spoznaje o mogućoj nasilnoj smrti sedam svećenika, ova druga, od 18. rujna 1946., kojom se temeljito ispravlja ona prva, plod je duljega razmišljanja i podpunijega uvida u stvarnost, pa je zato i vjerodostojnija. Njezino je značenje tim veće, što ju je Stepinac dao u zatvoru, iako je mogao očekivati, da bi mu zatvorski položaj bio povoljniji, da je ponovio onu prvu izjavu, kojom optužuje hrvatske državne vlasti.

STEPINAC PREMA NACIONAL - SOCIJALIZMU I KOMUNIZMU

Osvrćući se na boj, koji se bije protiv Katoličke crkve pod tobožnjim nazivom kulturne borbe, Stepinac je u propovijedi prigodom posvete crkve u spomen kralja Zvonimira u Biskupiji, kod Knina, 18. rujna 1938. rekao: “Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem – nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. pisma, da je 'malog i velikog stvorio On (Gospod) i jednako se skrbi za sve'? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer ne će i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast?”598.

Obraćajući se radnicima u Biškupcu, kod Varaždina, 25. svibnja 1939. vrlo kratkim govorom, nadbiskup Stepinac se je samo jednom rečenicom dotakao komunizma i nacionalsocijalizma, ali iz nje se vidi njegovo negativno stajalište prema tim pokretima. Tada je, naime, rekao: “Vidimo, kamo dolazi čovjek, ako se dade voditi od ideja komunizma i nacionalsocijalizma”600. Zato je bio puno izričitiji i opširniji u propovijedi katoličkim akademičarima i akademičarkama u Zagrebu na završetku uskrsnih konferencija 14. travnja 1940., kad je izjavio: “Najveća vrijednost i vrhovna norma nije ni krv ni rasa ni besklasni kolektiv ni nacionalna veličina, nego Bog na nebu, a na zemlji slobodna duhovna ličnost, besmrtni duh pojedinčev! Sve je ostalo i država, i krv i rasa, i gospodarstvo i tehnika, samo radi njih! I ništa od svega toga nije vrijedno da zauzme ono prijestolje, onaj oltar, što ga je svaki čovjek dobio ugrađen u svoju nutrinu od Onoga, koji ga je stvorio”601.

Stajalište Katoličke crkve i svoje osobno o nacionalsocijalizmu, odnosno o rasizmu iscrpnije je iznio u propovijedi u zagrebačkoj prvostolnici na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942., tvrdeći: “Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa,kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni arijci imadu jednaklo pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: 'I odpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!' Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje inteligenciju jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je to učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?“603

Po osudi rasizma i strijeljanja talaca naročito je postala poznata Stepinčeva propovijed održana pred prvostolnom crkvom u Zagrebu, na završetku pokorničke procesijem, na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. U njoj je jednako osuđeno komunističko učenje kao i nacionalsocijalistički rasizam, ali zbog vanjskopolitičkih razloga na nju je bio prisiljen reagirati i od nje se ograditi ministar Makanec. To joj je, u stvari, i priskrbilo publicitet. Stajalište o rasizmu, koji je u propovijedi osuđen, već je djelomice navedeno. Navedeni su i razlozi, koji su potakli ministra Makanca na njegov postupak. Unatoč tomu potrebno je cjelovitije navesti Stepinčevo stajalište o rasizmu, sadržano u toj glasovitoj propovijedi. Ustvrdivši da Katolička Crkva ne poznaje rase koje gospoduju i koje robuju i da više cijeni onoga koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu, Stepinac je rekao: “Za nju (Katoličku crkvu – op. I. G.) je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su isto kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi – u laži su kratke noge! Katolička Crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje naoružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom”605. Dakle, Stepinac je neustrašivo i bez kolebanja odbacivao nacionalsocijalizam, koji je svojom rasnom teorijom gazio ljudsko dostojanstvo i tako bio negacija Božjega zakona i evanđeoske poruke o bratstvu i jednakosti među ljudima.

Stepinac prema komunizmu i partizanima

Nije bio nimalo blaži ni šest dana kasnije, kada je na proslavi Papinskoga dana 17. veljače 1935. u Zagrebačkomu zboru rekao: “Mi ne ćemo za volju lažnog mira da naš narod postane životinja, kakovim ga hoće učiniti krvožedni boljševizam”608.

Politički događaji, koji su uskoro uslijedili u svijetu, bili su samo novi razlog za optužbe, koje je Stepinac izrekao na račun komunizma. Španolska republika je stajala na krhkim temeljima. To je bila pogodna prilika komunistima i anarhistima da malo pomalo preuzimaju vlast u njoj i da provode teror nad političkim protivnicima. Zbog toga je 17. srpnja 1936. izbila pobuna, koja se je pretvorila u trogodišnji španjolski građanski rat. U tom ratu izbilo je na vidjelo sve divljaštvo komunista i anarhista, koji su nemilosrdno ubijali vjernike, a naročito svećenike, redovnike i redovnice. O tomu je Stepinac 20. rujna 1936. uputio okružnicu svećenstvu i vjernicima zagrebačke nadbiskupije. U njoj je postupke komunista i anarhista usporedio s Neronom, koji je “smolom obljepljivao kršćanska tjelesa te ih palio kao baklje”. Tako isto “danas španjolski anarhisti i komunisti puni bezbožnoga bijesa i nasilja javno spaljuju tjelesa katoličkih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika građanskoga i seljačkoga staleža”. Na žalost, nisu se zaustavili samo na tomu. “Izgubivši svaki naravni stid”, piše zagrebački nadbiskup, “obeščašćuju kršćanske djevice (redovnice – op. I. G.), koje obeščašćene mrtve bacaju kroz prozore iz njihovih domova”. Prema toj okružnici, “ovaj su građanski rat u Španjolskoj već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo” i “koji su si postavili za cilj uništenje Katoličke crkve, svega kršćanstva i svih moralnih i vjerskih vrednota”. Konkretnije rečeno, “na čelu tih pokreta stajali su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas, da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj, pa da onda iz te komunističke tvrđave mogu svoju bezbožnu misao prenijeti i na afrički kontinenat, da tamo unište cvatući kulturni rad Katoličke crkve u misijama”. Naravno, u tome nisu uspjeli, a Stepinac je ovu okružnicu uputio svojim vjernicima, da bi se hrvatski narod uvjerio, “kako je neistinito sve ono, što komunistički agitatori pod raznim oblicima i u raznim prilikama potajno i javno pripovijedaju po našim hrvatskim mjestima i selima o tobožnjem 'komunističkom raju'“610.

Povijest država i naroda, u kojima su komunisti došli na vlast, pokazala je istinitost i oštroumnost ovih Stepinčevih riječi. On je i u mnogim drugim zgodama iznosio razloge, zbog kojih je komunizam neprihvatljiv za čovječanstvo, a naročito za hrvatski narod. U Đurđevcu je, na primjer, 8. studenoga 1936. prilikom posvete oltara župne crkve govorio o krizi u društvu, u kojemu nema poštenja i pravde, te se osvrnuo i na tobožnje proroke, “koji bi htjeli riješiti tu krizu”, ali oni temelje “svoj rad ne na osnovu katoličkih načela, ne na Bogu, nego na bezboštvu”, pa zato ne mogu ni uspjeti. “Takvi proroci su”, kazao je tada Stepinac, “najprije komunisti, koji misle da će krizu čovječanstva riješiti rušenjem svega, što postoji, krvavom revolucijom i klanjem, anarhijom”. Međutim, “klanje i revolucija, anarhija uvijek su izazivali nove revolucije, nove anarhije, nove pokolje bez kraja i konca”. Pri tomu je ukazao na Rusiju kao primjer. Zato “hrvatski narod ne može prihvatiti komunističke nauke”. Posebno je ona neprihvatljiva za “naš seljački svijet,jer on neće dozvoliti da bude samo jedan kotač u komunističkoj mašineriji bez duše, bez Boga, bez privatnoga vlasništva, bez porodice, bez obiteljske ljubavi i bez svoga naroda”. Te misli je zaključio tvrdnjom, da “hrvatski seljak neće postati državni rob komunističkoga društv, koje ubija svaku slobodu i svaki napredak”, ali je podvrgao kritici i učenje nekih ideologa Hrvatske seljačke stranke, “koji danas govore o staroj nekoj hrvatskoj autohtonoj poganskoj kulturi”, koja i ne postoji, “jer hrvatski narod uvađa u civilizaciju samo kršćanstvo”612. Što se tiče prihvaćanja komunizma, Stepinac je s optimizmom gledao na budućnost hrvatskoga naroda. Na Antikomunističkoj izložbi u Zagrebu 3. rujna 1939. izjavio je, “da bi internacionalni komunizam bio za njega (za hrvatski narod – op. I. G.) prava smrt, i zato ga je odlučno odklonio, na čelu s svojim narodnim vodstvom”. Pri tomu je precizirao, da ga je odklonio “a limine naš hrvatski seljak, odklonilo ga je naše hrvatsko radništvo, odklonilo ga je naše građanstvo, a ogromnim dijelom i naša inteligencija”613.

Uoči Drugoga svjetskog rata komunisti su širom Europe, pa tako i u Hrvatskoj, predlagali drugim političkim strankama stvaranje tzv. pučke fronte, kako bi tim putem, iako malobrojni, ali dobro organizirani, osvojili vlast. Katolička crkva i sam nadbiskup Stepinac su uočili varku i pobijali tu zamisao. Stepinac je to učinio u propovijedi na Marijanskomu kongresu u Glogovnici, kod Križevaca, 15. kolovoza 1940. godine. Iznoseći zločine i zablude komunizma, rekao je, da je posve sigurno to, “gdje nema više Boga u duši, nema smisla ni domovina ni život na zemlji, kad je život bez Boga gotov pakao”. Upravo “takav pakao stvorila je već u nekim državama družba onih zločinaca, koje svijet zove komunistima”. Isto “takav pakao željeli bi sada, dok traje svjetski rat”, oni stvoriti “i u našoj domovini Hrvatskoj”. Ali hrvatski narod, “iako manji po broju od drugih, nikada nije bio narod kukavica, pa ne će biti ni njegovi crkveni poglavari”. Ti poglavari bi “bili izdajice svoga svetoga zvanja, kad bi se bilo laskanjima bilo prijetnjama dali zavesti”, a da ne kažu “svome narodu istinu”. “A prava istina jest”, naglašava Stepinac, “da s komunistima nikada ne može biti suradnje, dok se ne odreknu svojega nauka i svojih zločinstava i tako prestanu biti ono što jesu”619. Ovoga načela zagrebački nadbiskup se je držao kako za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, tako i nakon njezina sloma, pa su sve tvrdnje o njegovim tobožnjim pohvalama partizanskoga ponašanja u ratu najobičnija izmišljotina.

Sve do travnja 1941. Stepinac je svoj sud o komunizmu donosio na temelju literature i raznovrsnih vijesti, pogotovo o njihovu postupanju u Rusiji, Meksiku i Španjolskoj. Kratko vrijeme nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata i na hrvatskim prostorima, kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, komunisti su pod partizanskim imenom organizirali oružanu pobunu, pa se je on sada s njihovim djelovanjem izravno suočio u vlastitoj domovini. Naravno, niti je mijenjao niti je imao razloga mijenjati svoja stajališta o komunizmu, ali je odsada primjere za svoje tvrdnje o komunističkoj naravi uzimao iz Hrvatske. Ipak, ni dalje nije odbacivao iskustva stečena s tim pokretom u drugim zemljama. Zato u svojoj propovijedi održanoj 13. travnja 1941., na Uskrs, u zagrebačkoj prvostolnici kaže, “da nema veće zapreke miru nego je komunizam, negacija svake istine i pravde”622. U njegovu pak “Dnevniku” sredinom svibnja 1941. je zapisano: “Agitacija komunista (partizana) i dalje se u potaji provodi usprkos da vlada pokazuje ozbiljnu volju da riješi socijalno pitanje. Prije nego li boljševizam bude srušen u Rusiji neće biti mira u svijeti ni u Evropi”623. To znači, da komunistima odnosno partizanima i nije bilo stalo do rješavanja socijalnih pitanja, nego do rušenja hrvatske države, nametanja svoje bezbožničke ideologije i osvajanja vlasti. Time su došli u sukob sa Stepincem, koji je opet koristio svaku priliku, da upozori hrvatski narod na pogibelj, koja prijeti od njih. U propovijedi održanoj u Zagrebu 3. srpnja 1941. na blagdan Presvete Krvi Isusove rekao je, da “smo danas svjedoci borbe, kakove nikada nije vidio svijet”, ali da “sva ta prolivena krv, bila prolivena u štrajkovima, koje su godinama potpirivali zlokobni, besavjesni komunistički agitatori, bila prolivena u oružanom sukobu na moru, kopnu ili zraku, bila prolivena pojedinačno ili u masama, širom krajeva kugle zemaljske, bila bi beskorisna, ako se u temelje ljudskog društva ne bi opet uzidao ugaoni kamen svijeta Isus Krist i Njegovo Evanđelje...”. Izrazio je čvrstu vjeru, “da će i narodi i njihovi državnici to uvidjeti”624. Pozivajući vjernike, da se preobrate k Bogu, u propovijedi na Euharistijskomu kongresu u Žakanju, kod Ozlja, 30. studenoga 1941. upozorio je, kako su mnogi pljuvali po Isusu Kristu, pa im je naveo, da se, kao na takav loš primjer sjete “bezbožnih komunističkih vođa i vođa raznih drugih pokreta uperenih protiv Krista”625. Dana 27. studenoga 1941. nadbiskup Stepinac je uputio Božićnu poruku hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj, izrazivši u njoj nadu, da nijedan od njih “nije podlegao zlokobnim zasadama internacionalnog komunizma, koji poriče svaku obvezu prema vlastitom narodu i domovini”626.

NADBISKUP STEPINAC PREMA PARTIZANSTVU

Na pogibelj od komunizma Stepinac je upozoravao ne samo u svojim propovijedima, nego i u okružnicama. U okružnici od 14. siječnja 1942. piše, da “živimo u vrijeme, kad se manje više čitav svijet kulturni nalazi u borbi protiv strašne opasnosti komunizma, koji je naročito u posljednjim godinama bio zaprijetio ne samo kršćanstvu, već i svim pozitivnim vrednotama čovječanstva uopće”. Kaže, da je do nedavna Katolička crkva bila “gotovo jedina koja je uočila opasnost za čitavi kulturni svijet i pozvala sve na obranu najosnovnijih tekovina ljudske kulture”, jer pred takvom opasnošću, kakav je komunizam, “Crkva nije mogla šutjeti, znajući, da je njezina najsvetija zadaća obrana istine i pravde i svih onih vječnih dobara, koje komunizam niječe i pobija”. Stoga je razumljivo, “da u borbi protiv komunističke opasnosti mora katol. Crkva biti na prvom mjestu”. Ističe, “da borba protiv komunizma nije bitno fizička borba protiv ljudi zaraženih komunizmom, već borba protiv zle nauke komunizma, protiv njegove materijalističke i bezbožne ideologije”.(628) Ta borba morala se je voditi na svakomu koraku jer su i partizani u svojoj bezbožničkoj promidžbi koristili raznovrsna sredstva i metode. Oni su noću iz šume silazili u sela i pjevali razne bezbožne pjesme, vrijeđajući tako najsvetije osjećaje građana, ili su na to huškali posve nezrelu mladež. Protiv toga je ustao Stepinac okružnicom od 15. listopada 1943., u kojoj kaže, da je s najvećom žalošću doznao, “da u novije vrijeme po našim mjestima i selima naša hrvatska mladež nahuškana od bezbožnih agitatora pjeva bezbožne pjesme, kojima se vrši promidžba uperena protiv Bogu, našem Spasitelju Isusu Kristu, svećenicima i redovničkom staležu, našim katoličkim svetinjama i ustanovama”.(629)

Takvu poraznu ocjenu partizanki dao je i u govoru učenicama Domaćinske škole u Zagrebu 1943., opet na blagdan sv. Obitelji. Tada je kazao, da je “ne samo komično, nego postaje i tragično, kad vidimo danas s kakvom lakoumnošću žena odbacuje poziv revne domaćice, majke ili odgojiteljice djece, pa stavlja pušku na rame bilo pod titulom 'drugarice' ili kojim drugim, da vojuje u šumi tobože za slobodu naroda”. Po njegovim riječima, “bilo bi svakako zanimljivo znati, koliki je procenat od tih došao onamo zato, što su pazile na svoju žensku čast i poštenje”. On misli, da je takovih bilo malo.(632)

Prema Stepinčevim tvrdnjama, partizani su činili strahovite zločine od početka rata nad hrvatskim narodom. Razarali su narodnu imovinu i ubijali su iz zasjede mirno građansko pučanstvo i svećenstvo. Protiv takvoj njihovoj djelatnosti hrvatske su državne vlasti morale i bile dužne pružati odpor. Zbog toga je nadbiskup Stepinac i upozorio članove Akademskoga križarskog bratstva “Mahnič” 25. siječnja 1942., da moraju imati na umu, da u središtu svih problema hrvatskoga državnog života stoji i “radi ona crvena neman svim snagama, da nas uništi”.(634) Ta crvena neman je komunizam, partizanstvo. On sam osobno je u propovijedi u Mariji Bistrici, prigodom zagrebačkoga zavjetnog hodočašća, početkom srpnja 1942. pozvao vjernike, da se mole “Majci Božjoj za one koji u neznanju razaraju narodnu imovinu, da im Bog otvori oči i da se raskajana srca vrate k Bogu”.(635) Jasno je, da je pri tomu mislio na partizane. Partizanski su zločini već do mjeseca studenoga 1941. godine bili postali veliki problem mlade hrvatske države, pa Stepinac u predstavci, što ju je u ime Hrvatske biskupske konferencije 20. studenoga 1941. uputio Paveliću, govoreći o pogreškama hrvatskih državnih vlasti prilikom vjerskih prijelaza piše, “da su ti čini bili posljedica na politiku osobito posljednjih dvadeset godina, i na zlodjela četnika i komunista, koji su tolika krvološtva počinili nad mirnim našim hrvatskim narodom”.(636)

Bez obzira što su Stepinčeva antikomunistička stajališta, koja je on i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske isticao u bezbroj prilika, svakomu čovjeku imalo upućenijem u društvena zbivanja morala biti poznata, ipak se je i tada našlo pojedinaca, koji su ga sumnjičili zbog pasivnosti i naklonosti prema komunizmu. Takvima je odgovorio u svomu glasovitom govoru održanom u Zagrebu pred prvostolnicom na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943., kada je opet iznio razloge, zbog kojih Katolička crkva, pa prema tomu i on osobno, odbacuju komunizam. Tada je, između ostaloga, rekao: “Nikada Katolička crkva ne može priznati sistema, koji bi htio oduzeti seljaku njegovu zemlju, obrtniku njegovu kućicu, privatniku poštenim trudom stečenu imovinu, radniku i čovjeku uopće, njegovu dušu. (...) I kad kažemo, da ne možemo priznati sistema koji bi htio seljaku oteti zemlju i učiniti ga državnim robom, onda se povrh zdravoga razuma upiremo na iskustvo, koje govori, da će naš seljak prije izginuti, nego se dati zarobiti na svojoj vlastitoj zemlji. Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi negirao obitelj, u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakoga naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo za vrijeme, dok postoji sjetilna veza; htjeti obitelji oduzeti sveti sakramentalni značaj i zapriječiti, da bude izvor života i odgajalište djece; htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga svojinom države: znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj nego i sam narod i državnu zajednicu. Ne možemo nadalje priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko niti vidi niti čuje. Ne možemo priznati sistema, koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga po vjeronauku u školama što ga predaje svećenik”.(639)

Partizanima je bilo vrlo dobro poznato Stepinčevo stajalište o komunizmu i o njima, pa su dulje vremena u potaji spremali, da ga proglase ratnim zločincem, ali su o tomu javno šutjeli. Čak su u promidžbene svrhe i dijelove njegovih propovijedi, koji su bili nepovoljni za sile Osovine, prenosili preko svoje krugovalne postaje “Slobodna Jugoslavija” ili ih letcima širili po selima, lažno prikazujući, da je to njegova osuda hrvatske državne politike. Ali nakon što su zauzeli Beograd i u njemu organizirali sjedište svoje vlasti, počeli su ga preko beogradske krugovalne postaje napadati i nazivati ratnim zločincem.(641)

Ni nepunih tjedan dana nakon ovoga odlučnog Stepinčeva odgovora na partizanske optužbe sastao se je 24. ožujka 1945., kao što je već rečeno, poslovni odbor Hrvatskoga katoličkog episkopata pod Stepinčevim predsjedanjem i uputio svim hrvatskim katoličkim vjernicima zajedničku poslanicu, “budući da se boli naših vjernika, ili bolje čitavoga hrvatskog naroda povećavaju iz dana u dan i njihove brige za budućnost bivaju sve veće u moru neistina, laži i kleveta, što se sa svih strana smišljeno i proračunano siplju protiv našega naroda”. U poslanici biskupi najodlučnije prosvjeduju “pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji Katoličke crkve oduzeli su im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama”. Ta umorstva nisu bila slučajna, nego unaprijed planirana i programirana. To se vidi po tomu, što ti “neprijatelji Katoličke crkve, a pristaše materijalističkog komunizma, koji je hrvatski narod plebiscitarno odbio” u svome bijesu “unaprijed optužuju sve biskupe, svećenike i redovničke pokrajine da su 'ratni zločinci', a pojedinim nepoćudnim osobama podmeću, da su one krive zlodjelima, koja su počinjena u ovom ili onom kraju”.(643)

Ovo pismo je vjerna slika stanja, u komu se je našao hrvatski narod pod partizanskom vlašću pa mu je suvišan svaki komentar. Ono je odlučna osuda partizanske tiranije, ali isto takva i obrana borbe za hrvatsku državnu nezavisnost.

Stepinac je zbog toga 18. kolovoza 1945. uputio prosvjed Bakariću ovoga sadržaja: “Gospodine predsjedniče! Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi s njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rođake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvoga reda. Vi ste, gospodine predsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri (o hotimičnomu oštećenju grobova – op. I. G.). Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram protiv ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša, ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnoga Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakovi su bili ljudi, da li su vršili njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim”.(645)

Dakle, Stepinac od početka svoga javnog djelovanja istupa protiv komunizma. Naravno, odlučan je protivnik i partizana od prve njihove pojave na političkoj pozornici Hrvatske. On je time ne samo ustrajni branitelj vjere, nego i hrvatske državne nezavisnosti, kojoj su partizani bili najdosljedniji protivnici.

Stepinac i Zapadni Saveznici

Nemoralna je bila i britanska i američka politika prema hrvatskomu narodu u Drugome svjetskom ratu. Ivan Meštrović tvrdi da mu je Raff, britanski konzul u Zagrebu, u travnju 1941. godine u Splitu rekao: “Bez svake sumnje, Država Hrvatska je tu, a narod je za nju”(646). Meštrović kao protivnik Nezavisne Države Hrvatske nije imao razloga izmišljati nešto, što bi joj išlo u prilog. Stoga mu se može vjerovati, da je britanski konzul dao spomenutu izjavu. To znači, da su Britanci preko svoga diplomatskog osoblja znali, da je hrvatski narod za hrvatsku državnu nezavisnost, ali ni oni ni njihovi saveznici Amerikanci nisu poštivali tu plebiscitarno izraženu volju hrvatskoga naroda, nego su mu silom nametali Jugoslaviju. U tu svrhu bombardirali su hrvatska sela i gradove, crkve i bolnice i ubijali građansko, nevojničko pučanstvo. Bombardirani Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Travnik i Zagreb, uključivši i njihovu okolicu. Šibenik je prvi put bombardiran 16. studenoga 1943., a zatim je to ponovljeno 20. studenoga iste godine. Oba puta bombe su bacane i na bolnicu i to na odjel za duševne bolesnike. Protiv toga je prosvjedovao šibenski biskup Mileta, ističući da uzastopno bombardiranje bolnice znači, da je to učinjeno namjerno. Split je bombardiran 4. i 5. prosinca 1943., isto u dva navrata. Prilikom bombardiranja istočnoga dijela grada poginulo je stotinjak osoba, a u Kaštel-Sućurcu, kod Splita, bombe su bačene za vrijeme služenja mise na crkvu, u kojoj je poginulo 130 osoba, zajedno sa župnikom don Antom Rubignonijem, a izvan crkve još stotinjak osoba. U Splitu je bombama pogođeno sedam crkava i četiri samostana. Izvješćujući o tomu državnoga tajnika Sv. Stolice, splitsko-makarski biskup Bonefačić tvrdi, da tom zgodom u Splitu nije bilo nikakvih vojnih objekata.(647) Grad Zagreb je bombardiran 22. veljače 1944. Srušene su i oštećene mnoge stambene kuće. Bilo je ubijeno oko 75, a ranjeno oko 160 osoba. Teško su oštećena dva samostana i dvije crkve: franjevačka i dominikanska. Pod ruševinama dominikanskoga samostana ubijeno je sedam svećenika – dominikanaca, jedan brat laik i jedan činovnik nakladničke kuće “Istina”.(648)

Zapadni saveznici su nastavili s rušenjem i ubijanjem po Hrvatskoj. Zbog toga je Stepinac 9. srpnja 1944. iz Marije Bistrice uputio svijetu najoštriji prosvjed protiv tih zločina. U prosvjedu se, doduše, izričito ne spominju Amerikanci i Englezi, ali se govori o “tolikim nevinim žrtvama pokošenim strojnicama iz zrakoplova”. Budući da su baš angloamerički zrakoplovi nbacali bombe po hrvatskim selima i gradovima i strojnicama iz zrakoplova ubijali nevino pučanstvo, onda je jasno da se je taj prosvjed odnosio na njih. Upitavši zapadne saveznike u tomu prosvjednom govoru, zašto takvim zločinima pogađaju Hrvatsku, nije li to zbog toga “što hrvatski narod svom snagom svojega bića teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve”,(651) otvoreno ih je, ustvari, optužio, da, unatoč svojim proklamiranim ciljevima o pravu svakoga naroda na samoodređenje, ratnim zločinima ruše hrvatsku državu, za koju se je hrvatski narod plebiscitarno izjasnio. Angloamerikanci su se prepoznali u ovomu prosvjedu, pa su licemjerno uzvratili da oni “ne napadaju mitraljezima stanovništvo ni jedne okupirane zemlje, jer se bore za njihovo oslobođenje”, da “gađaju iz mitraljeza samo vojničke odrede Nijemaca i ustaša”, da samo Nijemci i njihove sluge mogu govoriti da Saveznici čine zvjerstva nad civilnim stanovništvom, da “samo ustaše mogu tvrditi da hrvatski narod pod njihovim režimom brani svoju slobodu i nezavisnost” i da “Saveznici ne će ni jednoj zemlji, pa ni Hrvatskoj, silom nametnuti komunističke ideje”, jer će o režimu odlučiti sami narodi. Ujedno su pozvali Stepinca, da demantira svoju izjavu, jer će u protivnomu slučaju biti očevidno, da je on “konačno sasvim javno stavio svoje ime na listu zaštitnika Nijemaca i ustaša, a to znači da je saveznički neprijatelj”.(652)

NADBISKUP STEPINAC I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA: ZAKLJUČNE NAPOMENE

Kao i svaki drugi čovjek, i Stepinac je bio dijete svoga vremena. To se pogotovo može reći za njegove mladenačke dane. Po naravi pobožan, potječući iz isto tako pobožne seljačke obitelji i sredine, koja je dala više svećenika, rano je bio zahvaćen Hrvatskim katoličkim pokretom, koji je baš u vrijeme njegova odrastanja napustio svoja prvotna programska načela. Umjesto da se bori za slobodu i državnu nezavisnost hrvatskoga naroda, za očuvanje hrvatske nacionalne samobitnosti i za učvršćivanje kršćanskih načela u hrvatskome javnom životu, taj pokret se je svojom djelatnošću posve usredotočio na borbu za uspostavu jugoslavenske države, kako bi se postiglo sjedinjenje katolicizma i pravoslavlja, čemu je kao sredstvo trebao poslužiti hrvatski narod. U ime toga cilja odbacivao je hrvatsku nacionalnu samobitnost, prihvaćao jugoslavenstvo i pomogao, da Hrvatska izgubi svoju tisućljetnu državnost, te padne pod vlast Srbije. Očito je, da je taj politički smjer prihvaćao i mladi Stepinac, jer se inače ne bi kao zarobljeni dvadesetgodišnji časnik u mjesecu srpnju 1918. prijavio u jugoslavensku dobrovoljačku legiju.

Stepinac je pomno pratio sva ta zbivanja, koja su sigurno dovodila u kušnju njegovo jugoslavensko političko uvjerenje. Što je srpsko nasilje bivalo veće, on se je sve jače poistovjećivao s hrvatskim narodom. Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini na hrvatske narodne zastupnike 20. lipnja 1928., kada su na licu mjesta ubijeni Pavle Radić i dr. Đuro Basariček, a teško ranjeni Stjepan Radić, dr. Ivan Pernar i Ivan Granđa, i smrt Stjepana Radića 8. kolovoza iste godine od rana zadobivenih u atentatu, morali su u Stepinčevoj duši izazvati lom i shvaćanje, da krvnik i njegova žrtva nisu isto, pa prema tomu ni Srbi i Hrvati nisu i ne mogu biti isti narod. Sve činjenice govore za predpostavku, da je i on tada, kao i mnogi njegovi prijatelji iz Hrvatskoga katoličkog pokreta i Hrvatske pučke stranke, raskrstio s jugoslavenstvom u nacionalnom smislu. U tome je vidio svoju moralnu dužnost, koju je savjesno ispunjavao.

S odbacivanjem jugoslavenstva u nacionalnomu smislu, Stepinac nije odbacio Jugoslaviju kao državu. Još dugo je vremena u nju vjerovao, naivno misleći, da se ona može preurediti na načelima ravnopravnosti i pravednosti. U svrhu njezina “popravljanja” bio je spreman i na neke nepopularne političke poteze, koji su mogli štetiti hrvatskomu narodu, kao što je podpisivanje Zagrebačkoga memoranduma u mjesecu studenomu 1934. godine, dakle, neposredno nakon smrti kralja Aleksandra. Istodobno bio je oštar protivnik jugoslavenskih političkih režima zbog njihova nasilja nad hrvatskim narodom. Koristio je svaku priliku, da o tim nasiljima izvijesti domaće i inozemne političke čimbenike, kako bi se prestalo s nasiljima.

Prema tome, Stepinčevo jugoslavenstvo u državnopravnom smislu nije proizlazilo iz njegova podvrgavanja politici Vladka Mačeka i Hrvatske seljačke stranke, kao tadašnjih legitimnih predstavnika hrvatskoga naroda, nego je bilo plod zabluda iz njegove mladosti, čega se on još nije bio uspio osloboditi.

Istodobno Stepinac, koji je i do tada pratio ustašku djelatnost i politička stajališta, susreo se je s dr. Milom Budakom. To je bio, koliko se zna, njegov prvi susret s nekim od prvaka Ustaškoga pokreta. Za razliku od Mačeka, Budak je na nj ostavio izvanredno dobar dojam. Iz razgovora s Budakom vidi se, da je nadbiskup u Ustaškomu pokretu vidio jedinu političku snagu, koja je spremna suprotstaviti se velikosrpstvu, boljševizmu i masoneriji i zaštititi položaj Katoličke crkve i duhovne vrijednosti hrvatskoga naroda. Sa sigurnošću se može tvrditi, da su u to vrijeme Stepinčeve simpatije bile na strani Ustaškoga pokreta, iako se formalno nije htio opredjeljivati ni za jednu hrvatsku političku skupinu. Ali, kada su jugoslavenske vlasti optuživale katoličke svećenike, koji odlaze u Rim, da stupaju u svezu s Pavelićem i prenose njegove poruke u Hrvatsku, Stepinac ih je branio pred papinskim nuncijem, nakon čega crkvene vlasti nisu protiv njih poduzimale nikakve mjere. Međusobno sučeljavanje ovih triju političkih čimbenika (velikosrpska politika, Hrvatska seljačka stranka, prožeta oportunizmom i jugoslavenskim prokomunističkim i liberalističkim elementima, i Ustaški pokret, pun idealizma i beskompromisan u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost) doveli su do preokreta kod Stepinca, pa je on raskinuo sa svakim oblikom jugoslavenstva, dakle i s onim u državnopravnomu smislu. Shvatio je, da je život Hrvata i Srba u zajedničkoj državi nemoguć, pa je s oduševljenjem dočekao uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Na tim stajalištima ostao je za cijelo vrijeme postojanja hrvatske države, a nakon njezina sloma u nekoliko je prigoda isticao, da je ona nastala plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda, koji na to ima pravo i po ljudskim i po Božjim zakonima. Nikada nije zatajio da je i sâm prihvaćao i priznavao Nezavisnu Državu Hrvatsku kao državu hrvatskoga naroda. Nema ni jedne njegove okružnice svećenstvu i vjernicima zagrebačke nadbiskupije, izjave, govora, pisma ili bilješke u «Dnevniku», iz koje bi proizlazilo, da je protivnik hrvatske države ili na temelju koje bi se moglo posumnjati u njegovu lojalnost hrvatskoj državi.

Između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti dolazilo je povremeno do nesporazuma, ali se ti nesporazumi nikada nisu pretvorili u neprijateljstvo. Hrvatske državne vlasti cijenile su ulogu Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca u životu hrvatskoga naroda i na razne načine su ih pomagale u radu. Nikada Stepincu nisu nanijele niti su kanile nanijeti bilo kakvo zlo. Za to nisu ni imale nikakva razloga. Nadbiskup je znao s kakvim se teškoćama te vlasti susreću, da bi spasile državu, pa ih je branio od svih kleveta i laži, koje su se o njima širile u Hrvatskoj i inozemstvu. Vrlo dobro je shvaćao da se te klevete i laži šire samo zato, da bi se srušila hrvatska država. Ustaški pokret i vlast, koja je iz njega proizlazila, bili su organski povezani s hrvatskom državom, jer su bili jedina organizirana politička snaga, koja se je borila za hrvatsku državnu nezavisnost. Stoga su se svi protivnici te nezavisnosti borili protiv Ustaškoga pokreta i nastojali ga što više kompromitirati. Da bi to suzbio, Stepinac je Svetu Stolicu, gdje se je njegov glas rado slušao, istinito izvješćivao o zbivanjima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nikada nije prešutio dobre stvari, što ih je hrvatska državna vlast učinila. Naravno, nikada se nije ustručavao toj vlasti uputiti i kritike, ako je vidio, da se u državi događaju loše stvari, za koje je ta vlast kriva. Postupao je podpuno u duhu svoga pozdravnog govora od 26. lipnja 1941., u kojemu je u ime Hrvatskoga katoličkog episkopata izrazio lojalnost Paveliću kao državnomu poglavaru, dajući mu do znanja, da biskupsku kritičku riječ ne smije shvatiti kao čin neprijateljstva prema državi ili njezinoj vlasti.

Nadbiskup Stepinac se je zalagao za hrvatsku državu sazdanu na moralnim, Kristovim načelima. Ta načela su ugrađena i u ustaške temeljne programatske dokumente. Nažalost, zbivanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj krenula su drugim smjerom. U borbi za tu državu i protiv nje stradale su mnoge nevine osobe. Protuhrvatska promidžba, pod utjecaj koje su pali i mnogi hrvatski pisci ili koji su svjesno sudjelovali u njoj, svojom dugotrajnom djelatnošću uspjela je nametnuti mišljenje, kao da su uglavnom samo hrvatske državne vlasti, odnosno ustaše, činili zločine. Pri tome se nehrvatske žrtve strahovito umnožavaju, a hrvatske prešućuju. Želeći istaknuti Stepinčev humanizam, ti pisci u pravilu naglašavaju njegovu osudu zločina, što su ih počinile hrvatske državne vlasti, ustaše ili nazovi-ustaše, pa ispada da nitko drugi nije ni činio zločine ili da on ničije zločine, osim hrvatskih, nije ni osuđivao. To je povijesna neistina i stvaranje iskrivljene slike o Stepincu i ratnim zbivanjima. On je jednako osuđivao svačije zločine i nepravdu i zaštićivao sve ugrožene osobe. Osuđivao je ne samo umorstva ljudi i diskriminaciju među njima s obzirom na rasu, narodnost i vjeru, nego i komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam i liberalizam, uključivši tu i masoneriju, kao sustave, koji u sebi nose klicu zločina. Isto tako predmet njegove osude bila je i srpska i židovska politika, koje dovode do sukoba i nasilja među narodima. U komunizmu, a zatim u nacionalsocijalizmu, vidio je najveće zlo za čovječanstvo. Osuđujući zločinačke sustave i zlu politiku, nije odbacivao ljude, koji su ih zagovarali i provodili, nego im je u nevolji nastojao pomoći.

Ali Stepinac nije propustio osuditi ni angloameričke zločine nad hrvatskim narodom. U tomu se nije ravnao prema političkim sustavima, iz kojih potječu počinitelji zločina. Demokracija može izgledati s teorijskoga stajališta prihvatljiv i primamljiv politički sustav, ali bez čvrsto ugrađenih moralnih načela, bez Boga, i države s demokratskim političkim sustavom, pogotovo u ratu, čine zločine. Upravo takva je bila američka i britanska politika u Drugome svjetskom ratu. Njihova demokratska načela vrijedila su samo u okviru vlastitih državnih granica. Prema ratnim protivnicima, u koje je silom prilika spadao i hrvatski narod, po zločinima se nisu bitno razlikovale od boljševičkoga Sovjetskog Saveza, nacionalsocijalističke Njemačke ili fašističke Italije. Zato ih je Stepinac sve osuđivao.

Bilješke:

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević