I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
ALBANCI
Zar Srbima još nije jasno da ni jedan okupator u poviesti nije uspio uništiti Albance!?
Muhamed Ali-paša - Albanac koji je 44 godine vladao Egiptom i skoro srušio tursko carstvo
Kako bi zaustavio rastuću moć turskih begova sultan Murat I. sredinom 14. stoljeća izmislio je način na koji će to postići. Odlučio je stvoriti jedinice "novih vojnika" - janjičara. Zato on, uz sve druge poreze (harače) kršćanima u osvojenim prostorima nameće porez "devširme" (skupljanje) - u narodu poznato kao "danak u krvi".
Poslie proglasa devširme turski su službenici i vojnički častnici dolazili u kršćanska naselja i odvodili dječake između 8 i 18 godina starosti. Neki od njih su dragovoljno išli u janjičare, jedan od najpoznatijih bio je mladi 18godišnji srbski kaluđer Bajo Nenadić koji će kasnije biti poznat kao Mehmed-paša Sokolović.
Turci su ove dječake robove odmah nasilno prevodili na islam i rigoroznim uvježbavanjem pretvarali u elitne vojnike - janjičare. Sultan i ostali Turci su vrlo dobro znali da time grubo krše islamski šeriatski zakon, ali izgleda da ih to nije previše zabrinjavalo.
Jedan od tih dječaka kasnije će biti i Gjergj Kastrioti (6. svibnja 1405. - 17 siječnja 1768.) , svima poznat kao Skenderbeg. Gjergj (na hrvatskom Juraj) je bio potomak albanske plemićke obitelji. Njegov otac Jon Kastrioti imao je četiri sina; Stanišu, Repoša, Kostandina i Gjergja i pet kćeri; Maru, Jelenu, Anđelinu, Vlajku i Mariju.
Prema odredbi devširme Jon je morao u janjičare dati barem jednoga sina. Pošto ni jedan od starije braće nije želio ići najmlađi sin Gjergj je zamolio otca da njega pošalje u janjičare. Kao sin plemićke obitelji Gjegj je poslan u Carigrad gdje je školovan u sultanovoj medresi i dobio ime Skender-beg. Poslie završetka studija stupio je u službu na Visokoj Porti gdje je naglo napredovao, da bi nakon 1440. godine postao guverner (sandžak-beg) debarskog sandžaka u Makedoniji.
Uza sve to on nikada nije mogao zaboraviti svoj albanski narod. U svojoj duši mrzio je Turke i čekao pogodan čas kad će se sa svojim Albancima ustati protiv njih. Taj čas je došao za vrieme bitke kod Niša 1443., u kojoj je mađarski vojvoda Hunjadi Janoš (kod nas poznat kao Sibinjanin Janko) do nogu potukao tursku vojsku i zauzeo Niš.
Koristeći priliku Skenderbeg se sa četom svojih vjernih sunarodnjaka odmeće u tvrđavu Kruju u Albaniji i počima borbu protiv Turaka koja će trajati skoro 25 godina, sve do njegove smrti. Tri stoljeća poslie njegove smrti rodit će se još jedan silni albanski ratnik puno silniji od njega. Ovaj Albanac je 44 godine bio vladar Egipta i zamalo nije srušio Otomansko carstvo.
Ne zna se tko je prvi izmislio,"vojsku robova". Jedan koji je u poviesti zapisan kao izumitelj bio je rimski car Servius Tullius koji je vladao oko 600 godina prije Krista. Kako bi što "pravednije" oporezovao sve svoje podanike on je temeljito preinačio dotadašnji ustav tako što je građanstvo Rima podielio na pet klasa prema vriednosti njihova imetka.
Iza zadnje pete klase, to jest najsiromašnijih vlastnika, ostali su oni koji nisu imali nikakva imetka, pa naravno nisu mogli caru dati bilo kakav porez. Ali caru je svaki građanin morao dati neki doprinos i on naredi da mu ovi koji nemaju nikakva posjeda moraju od tada davati svoj 'proles' (porod), djecu koja će mu služiti u raznim službama; muška u vojsci, ženska kao robinje sluškinje kod bogatih Rimljana itd. Na temelju toga ova grupa će biti poznata kao 'Proletarii". Oko 2.500 godina kasnije židovski bezposličar Karl Marx uporabit će taj naziv za svoju svietsku komunističku klatež.
Kako vidimo sultan Murat I. nije bio ni prvi ni jedini vladar koji je rabio 'vojsku robova', a vjerojatno nikada nije čuo za Tulliusove prolerare. On je najvjerojatnije 'kopirao' ono što su još u 9. stoljeću prakticirali abasidski kalife u Bagdadu. Kako bi ojačali svoju vojsku oni su u roblje odvodili mušku djecu nomadskih Turaka koji su tu došli iz središnje Azije. Od ovih dječaka arapski kalife su stvarali (vojsku robova) koju su nazvali "mamluk" (vlastništvo).
Kao i albanski janjičari kasnije, Mamluci će se pobuniti protiv svojih vlastnika i više puta im oteti vlast. Prvi Mamluk koji se pobunio protiv svojih vlastnika bio je Ahmed ibn Tulun. Kao izvrstnog vojnog zapovjednika bagdadski kalif ga 868. godine postavlja za guvernera Egipta. Par godina kasnije Tulun iz Egipta izbacuje sve kalifatske službenike i proglašuje se vladarom Egipta. Malo kasnije on s jakom vojskom ide u osvajanje iztočne obale Sredozemnoga mora i do 877. zauzima Palestinu i veći dio Sirije. Na tim prostorima Mamluci će zasnovati svoj sultanat. Mamlučki će konjanici 1260. godine u bitci kod Galilejskog jezera potući Mongole, najstrašniju osvajačku silu onoga doba.
Taj sultanat trajati će sve do bitke kod Marj Dabiqa (44 km sjeverno od Alepa u Siriji) 24. Kolovoza 1516., kad su izgubili bitku s Turcima jer ih je izdao jedan od njihovih sunarodnjaka alepski guverner Kair-beg. Poslie ove pobjede Turcima je otvoren put za osvajanje Egipta, što će usliediti iduće godine.
U Egiptu, kao i u drugim pašalucima, Turci su postavili svoga guvernera (pašu ili beglerbega), a mamlučki begovi su i dalje bili gospodari svojih begluka na kojima su imali svoje vojnike, tako da su oni zapravo bili gospodari Egipta. Neki od njih su bili toliko jaki da su ih se bojali ne samo turski beglerbegovi, nego i sam sultan.
U lipnju 1798. britanski su se ratni brodovi primakli obali Egipta koji je tada bio pod upravom otomanskog carstva. Britanci su obaviestili turskog guvernera da se Napoleon Bonaparte sprema napasti Egipat i ponudili mu pomoć.
Guverner se razljutio, uzviknuo, "Ovo je sultanova zemlja i nitko je neće zauzeti" i izbacio ih van. Nu nije prošlo ni mjesec dana i Napoleon je na čelu goleme vojne sile osvanuo na obalama Egipta, zauzeo Aleksandriju i nastavio put prema Kairu.
Pred Kairom je s izsukanim sabljama na Francuze pojurila grupa od nekolike tisuće hrabrih mamlučkih konjanika. Francusko pješačtvo poredano u niz uzastopnih redova dočekalo ih je puščanom vatrom. U bitci koja će trajati manje od sat vremena malo je tko od mamlučkih konjanika ostao na životu. "Zrak je pocrnio od francuskog baruta, dima i prašine. Neprestana pucnjava je bila zaglušujuća. Zemlja se tresla i narod je mislio da će se nebo na zemlju srušiti", zapisao je jedan ondašnji egipatski ljetopisac.
Kroz iduće tri godine Francuzi će pokušati "zaostalim Egipćanima" nametnuti francuske običaje, njihove ideje prosvjećenja i tehnologiju njihove industrijske revolucije. Pošto su planirali u Egiptu ostati zauvijek, Francuzi su znali da najprije moraju Egipćane uvjeriti u "beneficije francuske vladavine". Za to je Napoleon s vojskom u Egipat dopremio i 67 francuskih "savanata" (znanstvenika) koji će Egipćane podučavati o blagodatima Francuske revolucije i superiornosti francuske civilizacije i dokazivati im da francuski cilj za okupaciju njihove zemlje nije ništa drugo nego misija civiliziranja. Oholi Francuzi nisu mogli shvatiti koliko je za ponosne Egipćane njihova okupacija bila ponižavajuća.
Pošto nakon tri godine upornog rada na "civiliziranju" nisu postigli nikakv uspjeh Francuzi 1801. napuštaju Egipat i iza sebe ostavljaju politički vakum. Trogodišnja francuska okupacija slomila je moć Mamluka u Kairu i Donjem Egiptu. Otomani svim sredstvima žele spriečiti ponovno jačanje mamlučkih begluka. Britanci su u strahu da bi Napoleon mogao promieniti mišljenje i ponovno okupirati Egipat. Oni vjeruju da bi Mamluci Egipat bolje branili nego Turci i rade na rehabilitaciji Mamluka vršeći pritisak na sultana da pomiluje mamlučke begove koji su bili obtuženi radi odmetništva. Kako bi se riešio Britanaca sultan udovoljava njihovim zahtjevima, ali čim su oni napustili Egipat on naređuje svom guverneru u Kairu da uništi sve Mamluke a njihovo bogatstvo preda carskoj riznici u Carigradu.
Ali Mamluci su se već bili oporavili i bili dosta jaki oduprieti se turskim napadima. U kaosu koji je usliedio pojavio se jedan otomanski zapovjednik Muhamed Ali, koji će postati jedan od najutjecajnijih ljudi u poviesti modernog Egipta.
Albanac, rođen 1770. u mjestu Kavala u Grčkoj, vrlo mlad odlazi u otomansku vojsku gdje kao izvrstam častnik naglo napreduje i postaje zapovjednikom jake otomanske jedinice u Egiptu sastavljene od 6.000 Albanaca. Koristeći razne saveze, sad s ovom sad s onom zaraćenom stranom, Muhamed Ali na račun i Mamluka i Turaka naglo povećava svoju moć.u Egiptu. Sultan je uskoro saznao za njegove makinacije, ali pošto je znao da se nijedan njegov vojni zapovjednik neće usuditi udariti na njega i njegove "neobuzdane" Albance, sultan će ga "na liepi način" pokušati nagovoriti da sve što radi radi u korist Carstva.
U to vrieme situacija u Arabiji je za Turke bila vrlo kritična. Pobunjeni islamski ektremisti (vahabije) zauzimaju Meku i Medinu i zabranjuju Turcima i svim drugim muslimanima koji ne pripadaju njihovoj sekti hodočašće na hađ.
To je za sultana, koji je sebe smatrao zaštitnikom islama i ovih najsvetijih islamskih gradova, bilo nepodnošljivo. Egipatski politički vođe i drugi uglednici šalju 1805. godine sultanu peticiju kojom traže da albanskog zapovjednika imenuje guvernerom Egipta. Ali, znajući da je on jedini koji bi mogao poraziti vahabije, a možda kojom srećom u borbi s njima i poginuti, sultan ga imenuje guvernerom provincije Hijaz u koju spadaju Meka i Medina. Kao imenovani guverner Muhamed Ali je time dobio i čin turskoga paše čime je stekao pravo da može biti guverner bilo koje otomanske provincije (vilajeta).
Muhamed Ali prima sultanovu ponudu, ali samo radi titule i uobće ne namjerava preseliti u u Hijaz. Umjesto toga njegovi saveznici u Kairu vrše na sultana pritisak da ga postavi za guvernera Egipta. Vodeći ljudi u Kairu su uvjereni da jedino on sa svojim albanskim vojnicima može stvoriti red u Egiptu.
U svibnju 1805. građani Kaira dižu ustanak protiv otomanskoga guvernera Kuršid Ahmed-paše i zahtievaju od sultana da prizna guvernera kojega će oni izabrati. Svjetina pobunjenika dolazi pred Muhamed Ali-pašinu kuću i na njegovo pitanje koga oni žele za guvernera odgovara: "Ti ćeš biti naš guverner i vladati ćeš prema kondicijama koje ti mi postavimo, jer mi znamo da si ti pravedan čovjek!"
Mudri Albanac je najprije odbio njihovu ponudu, ali nije trebalo dugo da "popusti" njihovim zahtjevima. Kuršid Ahmed-paša nije bio impresiran njihovim izborom i šalje im poruku u kojoj kaže: "Mene je na ovu dužnost postavio sultan i ne možem s nje biti skinut po zapovjedi nekakve hrpe seljaka. Ja ću napustiti tvrđavu jedino po sultanovoj zapoviedi."
Svjetina obsjeda tvrđavu i mjesec dana kasnije (18. lipnja 1805.) sultan je prisiljen za guvernera postaviti Muhamed Ali-pašu, koji time postaje pravi gospodar Egipta. Jedno je bilo biti guverner Egipta, a sasvim drugo njime vladati. Od otomanskog zaposjedanja Egipta 1517., mnogi su bili imenovani guvernerima Egipta, ali ni jedan od njih nije postao njegovim pravim gospodarom kao ovaj mudri albanski vojnik i političar.
Odmah po dolazku za guvernera on organizira jaku vojsku koju će rabiti za prisvajanje drugih prostora pod otomanskom vlasti, s glavnim ciljem da skine sultana i sam zavlada otomanskim imperijem.
Povrh vojničkih i političkih vještina Ali-paša je bio i novotar koji je, rabeći europske ideje i tehnologiju modernizirao Egipat, što Turska nije uspjela učiniti u skoro 300 godina svoje vladavine. On je prvi koji je na Srednjem iztoku stvorio veliku vojsku sastavljenu od običnih ljudi većinom seljaka. Rabeći tehnologiju tadašnje europske industrijske revolucije on proizvodi novo oružje, odjeću i drugi materijal za svoju vojsku, a svoje vojnike i častnike šalje na izobrazbu u glavne europske centre. On održava direktne veze s velikim europskim silama, koje se prema njemu ponašaju ne kao prema sultanovom namjesniku nego kao prema nezavisnom vladaru, što je on zapravo i bio.
Na koncu svoje vladavine Muhamed Ali-paša je utemeljio pravo nasliedstva njegovoga potomstva vladati nad Egiptom i Sudanom, čime je postavio temelj svojoj dinastiji, koja će vladati Egiptom sve do 1953. godine.
Ali-paša je 1805. Egipat (kojemu je pripojio i Sudan) de facto odciepio od Otomanskoga carstva i njime vladao do svoje smrti 1849. godine. Njega je nasliedio njegov sin Ibrahim-paša.
Poslie uzpostave britanskog "protektorata" nad tim prostorima 1882., Egipat je proglašen sultanatom, a 1914. kraljevstvom. Sultan Fuad I, deveti po redu vladar iz Ali-pašine dinastije, proglašen je kraljem.
Poslie njegove smrti 1936., njega naslieđuje njegov 16godišnji sin Farouk.
Udruga egipatskih vojničkih častnika "Haraket e-dubat el ahrar" (Slobodni častnici), u čijem vodstvu je bio i pukovnik Abdel Gamal Naser, 1952. diže ustanak i Farouk je prisiljen na abdikaciju.
Time je završena 148 godina duga vladavina ove albanske dinastije.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
