HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
The Anatomy of a FraudNeal Sher, bivši šef američkoga OSI-a, glavni krivac za protuzakonito izručenje dr. Andrije Artukovića 1986. Jugoslaviji, 2003. godine izbačen je iz odvjetničke komore radi trošenja novca namijenjenog žrtvama holokausta i drugih malverzacija.
 Guilty as charged, because you are a Croat!
U izviješću stoji: "Bivši američki vrhunski profesionalac Komisije za međunarodnu restituciju za holokaust izbačen je iz odvjetničke komore. Potez je usliedio poslie godinu dana duge iztrage Neala Shera bivšega šefa vašingtonskog ureda Međunarodne komisije za zahtjeve restitucije za holokaust koju je provela ta ista komisija radi navodnog prisvajanja novca namijenjog žrtvama holokausta. Prema izvorima i unutarnjim dokumentima predsjednik Komisije bivši američki ministar vanjskih poslova Laurence Eagleburger je izjavio da je iztraga pokrenuta poslie što je Sher priznao "nedozvoljeno plaćanje troškova za svoja putovanja".Dne 28. kolovoza 2003. visoki sud za okružje Kolumbije (District of Columbia) odredio je da se Sher izbaci iz odvjetničke komore. U odredbi se ne navodi razloge za izbacivanje, ali Sher je odmah pristao i podpisao (tzv) Očtovanje pristanka. Takvo očitovanje obično se rabi kada je pravnik pod iztragom ili je pod sumnjom za ponašanje neprikladno odvjetničkom zvanju." Bivši glavni direktor Židovskog kongresa, super-zionist Elan Steinberg, brani Shera koji je po njegovom mišljenju "kao lovac na naciste od 1983. do 1994. bio vrlo poštovan za svoj rad u potrazi za ratnim zločincima", te kako je on kao direktor OSI-a agencije američkoga Ministarstva pravde, "uporno radio na oduzimanju državljanstva i deportaciji tuceta nekadašnjih nacističkih ratnih zločinaca, uključujući i iztragu u nacističku prošlost austrijskog predsjednika Kurta Waldheima i zasluge za postavljanje Waldheima na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u Ujedinjene američke Države".U svome glancanju svoga pajdaša Steinberg ne pozna granice, pa kaže: "Neal Sher je u mnogo slučajeva literalno, ne figurativno, položio svoj život za židovski narod." Ali Sherov rad u Komisiji nije baš tako široko cienjen. Prema pisanju The Baltimore Sun-a, Los Angeles Times-a i drugih visokorangiranih medija, za vrieme i poslie Sherova službovanja Komisija je došla pod udar pojedinih kongresmena i grupa ljudi koji su preživjeli holokaust radi trošenja više novca na tobožnje administrativne troškove nego na izplatu preživjelim žrtvama.Poslie njegova izbacivanja iz odvjetničke komore Laurence Eagleburger je izjavio "Sher je učinio nešto vrlo loše, ali nije zaslužio da mu se čitav žuvot uništi." Vidi zionističko-američke pravde!Onaj tko u ime "pravde" ekstemne zionističke falange bez ikakvih dokaza proganja i u smrt šalje nevine žrtve i komu je dokazima potvrđena krivnja za kriminal nije zaslužio da mu se (figurativno) uništi život, a onima koji se toj falangi ne sviđaju, bez obzira na pomnjkanje dokaza da su ikada počinili ikakav zločin, kao napr. dr. Andrija Artuković, treba ga ne figurativno nego literalno uništiti.
Poslie montiranog suđenja bivšem ministru Nezavisne Države Hrvatske dr. Andriji Artukoviću 1986. godine na jugokomunističkom kangaroo-sudu njegov sin Radoslav sastavio je dokumentima podkriepljen prikaz te farse pod naslovom "The Anatomy of a Fraud - The Affidavit of Bajro Avdic" (Anatomija prievare - Očitovanje Bajre Avdića). Na početku svi smo mislili da je "svjedočanstvo" Bajre Avdića kao najobičnija komunistička podvala bilo glavni pokretač kojim su jugoslavenski komunisti američkoj OSI (Office of Special Investigations), kako Englezi kažu", navukli vunu na oči.To je bila podpuno kriva ocjena. Kako će se vidjeti iz ovoga što sliedi šef te agencije Neal Sher udružen s ekstremnim zionističkim organizacijama navukao je vunu na oči američkom pravosuđu. Nu počnimo od početka. Radi velikog pritiska zionističkih lobija na pojedine kongresmane i senatore američko ministarstvo pravde (United States Department of Justice) osnovalo je 1979. godine The Office of Special Investigations (Ured za posebne iztrage) s zadatkom identificiranja i, gdje je moguće, protjerivanja pojedinaca za koje se sumnja da su načistički ratni zločinci.Preteča OSI-a bio je SLU (Special Litigation Unit) koji je bio pod nadzorom ureda za emigraciju i državljanstvo (Immigration and Naturalization Services). Kako je navedeno OSI je osnovan da "aktivnost lova na naciste bude neovisna od normalne birokratske mašinerije". Prva meta OSI-a bio je dr. Andrija Artuković.Na temelju tobožnjeg svjedočanstva kriminalca ciganina (onda još nije bilo "roma", cigani su to ime izmislili nekoliko desetljeća kasnije) Bajre Avdića jugokomunističke vlasti su 1951. uložile zahtjev za njegovo izručenje. Parnica se vodila sve do 1959. godine kada je sud u Los Angelesu odbio zahtjev za izručenje navodeći da jugoslavenske vlasti "nisu pribavile ni jedan vjerodostojan i prihvatljiv razlog na temelju kojega bi se moglo vjerovati da je obtuženi kriv za bilo koji od zločina za koje ga se obtužuje."Nu kako se u američku politiku polako uvlačila lievo-liberalna struja zionistički su lobiji kako bi poduprli svoje zahtjeve za stotine milijardi dolara restitucije postajali sve agresivniji u potrazi za "nacistima". U te "naciste" su ubrojeni svi koji su za vrieme 2. svj. rata, iz bilo kojih razloga, bili na njemačkoj strani bez obzira je li se radilo o nekoj višoj ličnosti ili najobičnijem stražarčiću. Za podizanje obtužbi zionisti su izključivo rabili komunističke falsifikate njihovih tajnih službi, sovjetskoga KGB-a i jugoslavenske UDBA-e.Dva jasna primjera udruženog zionističko-boljševičkog lova na vještice su obtužbe i progoni Hrvata dr. Andrije Artukovića i Ukrajinca Ivana Demjanjuka. Dr. Andrija Artuković je podpuno nevin 12. veljače 1986. na mučki način izručen komunističkoj Jugoslaviji. O njegovom "suđenju" kasnije.Progoni Ivana DemjanjukaMihail Hanusiak urednik komunističkog tabloida "Ukrainian News" u Americi, poslao je 1975. godine američkom Židovu senatoru Jacobu Javitzu listu s imenima 70 Ukrajinaca koji žive u Americi osumnjičenih da su za vrieme 2. svj. rata bili njemački kolaborateri.Javitz je listu odmah poslao Special Litigation Unit-u koji je imena na listi odmah uzporedio s imenima koje je već imao u svojoj kartoteki. Devet imena, među kojima je bio i Demjanjuk, slagala su se njihovim spiskom, a drugih 69 je odbačeno. Hanusiak je izjavio da je on ta imena pronašao u arhivima sovjetskih novina prilikom njegove posjete Sovjetskom Savezu 1974. godine. Međutim, SLU je sumnjao da je Hanusiak kao član američke komunističke partije listu dobio od KGB-a.Uzprkos tome SLU je odlučio provesti iztragu protiv Demjanjuka za kojega je Hanusiak tvrdio da je bio stražar u logoru kod Sobibora. Dokaz za Demjanjukovu "krivnju" SLU je našao na njegovoj molbi za vizu 1951. gdje je upisao da je od 1937. do 1943. živio i radio u Sobiboru. To je za njih bila "snažna sporedna potvrda" Hanusiakovih tvrdnji. Pošto agenti SLU-a nisu uspjeli pronaći Demjanjuka, iako je kao slobodan čovjek živio i radio u predgrađu Clevelanda, oni su njegovu sliku poslali u Izrael gdje je pokazan preživjelim zatočenicima logora Sobibor i Treblinka. Dok nitko od preživjelih iz Sbibora nije prepoznao Demjanjuka kao stražara, devetorica već senilnih zatočenika Treblinke u slici je "prepoznala" notornog, nadasve okrutnog operatora plinske komore, stražara "Ivana Groznog".Demjanjuk je ubrzo poslie toga "pronađen" u gradiću Seven Hills kod Clevelanda gdje je živio i radio kao i svaki drugi slobodni američki državljanin. Sudske parnice za oduzimanje njegova državljanstva i izručenje Izraelu trajati će godinama i nije bilo izgleda da će na temelju tako nepouzdanih dokaza biti izručen, sve dok nije osnovan OSI na kormilu s "Velikim lovcem na naciste" Nealom Sherom, koji se nije obzirao na to je li netko kriv ili nije. U jednom svom osvrtu na Sherove makinacije poznati engleski pisac političke i vojne poviesti 2. svj. rata, David Irving, piše:"Neal Sher je bio jedan od najnemoralnijih advokata koji je izronio iz ciele industrije holokausta. On je nevine ljude nemilosrdno progonio i konačno je uhvaćen svojom vlastitom kradljivom pohlepom. Godine 1999. kad je on čak i američku Centralnu obavještajnu agenciju (CIA) obtužio za antisemitizam, ja sam napisao: "Za one s kratkim pamćenjem: Neal Sher nije samo bivši šef OSI-a; njegov ured je bio onaj koji je izmislio obtužbe protiv nevinoga američkoga građanina Ivana Demjanjuka i u Izrael izručio namještanjem, skrivanjem i uništavanjem informacije koje su u podpunosti dokazale nevinost žrtve." Demjanjuk je u Izrael izručen 28. veljače 1986. (dva tjedna poslie izručenja dr. Andrije Artukovića), gdje je kao "okrutni stražar Treblinke "Ivan Grozni" osuđen na smrt vješanjem. Ali zahvaljujući hrabrosti njegaova branitelja, bivšega izraelskoga sudca Dova Eitana, koji je poslie 5 godina duge borbe poslie ove smrtne osude uspio dokazati da je "Ivan Grozni" bio neki drugi stražar Ivan Marčenko izraelski Vrhovni sud je, poslie oštrih rieči na račun Shera i američkog sudstva, Demjanjuka oslobodio svake krivnje.Ali njegov hrabri branitelj, vrstni izraelski jurist, je za to platio svojim životom. Mediji su izjavili da je (poslie što je uspješno obranio svoga branjenika) izvršio samoubojstvo tako što se bacio kroz prozor petnaestog kata hotela Jerusalem. Za svakoga tko nije podpuno lud bilo je jasno o kakvom (samo)ubojstvu se radilo. Njegov drugi "branitelj" Yoram Sheftel, koji je kasnije glumio da mu je za vrieme Eitanova pogreba neki senilni stari Židov bacio kiselinu u oči, poslie Demjanjukova oslobođenja je zajedno s ekstremnim zionistima izjavio da ako Demjanjuk nije bio stražar u Treblinki za što je bio suđen, da je to morao biti u nekom drugom logoru.Demjanjuk se poslie oslobođenja vratio u Ameriku gdje mu je kao slobodnom čovjeku vraćeno državljanstvo. Poslie što je izraelski vrhovni sud Demjanjuka proglasio nevinim i "top gun lova na naciste" Simon Wiesental je izjavio da bi ga na temelju takviih obtužbi i on oslobodio. Nu Sher i radikalni zionisti nisu se mogli pomiriti s porazom i počeli su izmišljati nove "dokaze" da je Demjanjuk, ako ništa drugo, bio na neki način suodgovoran za neke zločine koje su nacisti počinili nad Židovima. Kad ništa drugo nisu mogli pronaći opet su ga postavili za stražara u Sobiboru. Pošto su znali da na temelju tih već nekoliko puta odbačenih obtužbi neće dobiti podržku nijedne više sudske ustanove oni će se, kao i u slučaju Artukovića, za pomoć obratiti nekom magistratu (sudcu najnižeg ranga) i Demjanjuka izručiti Njemačkoj.Njemačko pravosuđe, koje se ni dan danas ne usudi ni u najblažem obliku suprostaviti ni jednoj zionističkoj obtužbi, bez obzira na to koliko su one više puta podpuno neutemeljene, tužiteljstvo u Münchenu je 2009. Demjanjuka okrivilo za "pomaganje u ubojstvu 27.900 Židova u logoru Sobibor", u kojemu, kako je izraelski sud već ustanovio, on nikada nije bio. Ovo podsjeća na one krvave poratne godine kada je svaki hrvatski vojnik i stražarčić i civil bio okrivljen i smaknut za to "što je (svaki od njih) ubio na desetke tisuća Srba." Kako stoji u zapisima, Demjanjuk je u Njemačkoj suđen bez ikakva dokaza da je bio povezan s bilo kojim ubojstvom ili okrutnošću, nego na teoriji da je bio stražar u Sobiboru ta da je per se bio kriv za bilo kakova ubojstva.Devedeset dvie godine stari Ivan Demjanjuk umro je 2012. godine u njemačkom zatvoru u Bad Feilnbachu. Ako netko misli da je ovo ponašanje njemačkih jurista na suđenju Ivanu Demjanjuku u Münchenu bila travestija pravde, što će tek reći o Ivanki Pintar Gajer, Anti Nobilu i Milku Gajskom i drugim jugoslavenskim legistima kada barem i površno razmotri na kakvim "svjedočanstvima" su ovi jugokomunistički klauni na njihovom kangaroo-sudu u Zagrebu izvojevali smrtnu osudu dr. Andriji ArtukovićuNihov krunski svjedok Bajro Avdić bio je ciganin kriminalac kojega je komunistički sud 1951. osudio na 20 godina robije, ne za to što je navodno služio u nekoj jedinici Hrvatskih Oružanih Snaga, nego za to što je u prvim mjesecima NDH, dok još u mnogim predjelima nije bila uzpostavljena civilna vlast, u selima oko Trebinja kao tzv. "divlji utaša" pobio neke seljake i okrao njihovu imovinu. Robiju u trajanju od 20 godina služio je u Zenici, ali radi "saradnje s narodnim vlastima" pušten je na slobodu 6 godina prije izteka kazne. Jedan hrvatski vojnik, sada pokojni Kerim Reis, bio je u zeničkoj kaznionici kad i "Crni Bajro". Dok smo zajedno uređivali jedne emigrantske novine Kerim mi je pričao o raznim događajima za vrieme njegove devetgodišnje robije u zeničkoj kaznionici.Bajro Avdić, kojega su zvali "Crni Bajro" ne zato što je bio tamnije kože, nego zato što je bio ciganin, nije doveden u zeničku kaznionicu kao politički osuđenik, u koju kategoriju su spadali svi koji su kao vojnici ili u bilo kojoj drugoj službi služili NDH, nego kao kriminalac osuđen za pljačke i ubojstva. Odmah po dolazku u zatvor počeo je cinkati druge zatvorenike, krasti njihove stvari i izazivati tučnjave. U to vrieme jugoslavenske su vlasti u svim zatvorima počele s praksom koju su nazvali "revidiranje stava". To je bila posebna vrsta teroriziranja i mučenja političkih zatvorenika. Robijaši su pojedinačno odvođeni pred udbaške "islednike" koji su ih nagovarali da najprije priznaju "svoje zločine protiv naroda i države", onda da obtužuju druge i na koncu špijuniraju i Udbi prijavljuju druge zatvorenike.Svako odbijanje "revidiranja" sliedile su rigorozne kazne; premlaćivanja, uzkraćivanje hrane i izolacije u samice u "Staklari" koje su znale potrajati i nekoliko godina. Odmah po dolazku u zatvor Bajro Avdić je postao šef (kapo) odjeljenja u koje je smješten. Na tom odjeljenju "sprijateljio" se s hrvatskim vojnicima Omerom Muftićem, Zlatkom Mesićem i Hasanom Hadžiosmanovićem koje je svojim udbaškim handlerima obtužio za "zločine protiv naroda".Pod groznim torturama Muftić i Hadžiosmanović su su zadobili težke ozlieda od kojih će nešto kasnije umrieti, a Mesić je poludio i počeo im govoriti da on zapravo nije on nego neki njegov rođak. Sva trojica su "islednicima" priznali da su za "zločine" Andrije Artukovića čuli od nekih drugih, koji su to opet čuli od nekoga drugoga. Nu to nije smetalo jugoslavenske "juriste" da ove absurdne izjave iznuđene strahovitim mučenjem 1950ih uporabe kao "zaprisegnute dokaze" da je Artuković ratni zločinac. Američki sud ih je odbacio jer ih nitko pametan nije smatrao vjerodostojnim.Iako je Bajro Avdić za vrieme akcije o revidiranju stava bio u zeničkom zatvoru i, kako će se kasnije vidjeti, dragovoljno "revidirao stav", njegovo svjedočanstvo se u ovom zahtjevu za Artukovićevo izručenje uobće ne spominje. Ono će na površinu izplivati mnogo kasnije, u nekoliko oblika i uvijek s "friškim" nadodatcima.  The ugly face of Yugocommunist fraud
Ako su te i tvoji roditelji mrzili i bojali te se a ti ih nisi nikako želio smiriti, ti bi, ja mislim, trebao otići negdje gdje te oni ne mogu vidjeti. Sada, tvoja zemlja, koja je zajednički roditelj svih nas, tebe mrzi i nema o tebi nikakvo dobro mišljenje, najbolje bi bilo da ju napustiš i odeš negdje gdje te neće vidjeti. Cicero MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVABroj: 16238 Pr. M. U. P. 1941.
U Zagrebu, dne 14. srpnja 1941.
N A R E D B AKao posljedica bivših nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči zaostao je mjestimice u zemlji običaj kletve. Pod kletvom se ne razumieva samo kletva imena Božjega, svetaca ili uzvišenih stvari, kletva oca i majke, nego i u obliku kletve izrečena prostačina svake vrste.Tog se običaja prihvatila osobito gradska i seoska mladež, koja je bila napose izvrgnuta takovom neprijateljskom nastojanju. Da se taj ružni sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve izkorieni, dužne su sve javne vlasti bditi i nastojati da svaki takav psovač bude prijavljen upravno-redarstvenoj vlasti koja će ga kazniti zatvorom do 30 dana, a u slučaju opetovanja do 2 mjeseca.Osim službenika javnih vlasti svatko je zvan da psovača i izustitelja prostota prijavi, jer će se samo tako sramotni običaj psovanja i prostote temeljito izkorieniti iz hrvatskog naroda. Ministar unutarnjih poslova:
Dr. Andrija Artuković v. r.
Nebi bilo čudno da su "narodni suci i tužioci" Gajski, Nobilo i Pintar-Gajer i ovu naredbu ubrojili u Artukovićevu "rasnu mržnju, saradnju s okupatorom i zločin protiv naroda i narodnosti Jugoslavije" Na montiranom jugokomunističkom sudu u Zagrebu 1986. dr. Andrija Artuković je rekao sudcu Gajskom da će država Hrvatska biti obnovljena. Žgoljavi jugoslavenski tužitelj Anto Nobilo mu je na to predbacio da on taj dan neće dočekati. Ponosni i hrabri starac mu je odgovorio: "Neću ja, ali hoćete vi!"U onim prvim najkrvavivijm poratnim mjesecima 1945.- 6., kada se glava gubila i za najmanju sumnju da je netko služio u nekoj jedinici Hrvatskih Oružanih Snaga Bajro Avdić, koji je, prema njegovim (kasnijim) tvrdnjama, skoro četiri godine služio u elitnoj ustaškoj jedinici PTS (Poglavnikov Tjelesni Sdrug) i stalno bio u neposrednoj blizini i zaštiti Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, izpitan je od Ozne i pušten na slobodu. Tek 1950. Avdić je uhićen i osuđen na 20 godina robije. Svaki put kada su branitelji dr. Artukovića zatražili dokumentaciju za njegovu osudu i transkript njegova "svjedočanstva" iz 50-ih godina sud je to kategorički odbio i zabranio o tome postavljati bilo kakva pitanja.U jednom od vrlo riedkih momenata Stipe Mesić 4. veljače 1992. u razgovoru s hrvatskim braniteljima u Novskoj barem jednom je u životu govorio čistu istinu kad kaže da je poslie suđenja upitao Milka Gajskog za njegove utiske o Artukoviću. Gajski mu je odgovorio da je dr. Artuković bio jedan od najobrazovanijih ljudi koje je ikada u životu sreo, te da je na upit, kako mu je, Artuković odgovorio: "Ja sam ustvari sretan što ću umrieti u Hrvatskoj!"Iako to govori notorni lažljivac Stipe Mesić to je podpuna istina. O želji dr. Artukovića da umre u Hrvatskoj za koju je toliko izpaštao, pričao mi je njegov sin Radoslav prije suđenja. Na pitanja o krunskom svjedoku Bajri Avdiću Mesić kaže: "Pa vidite vi ljudi da on kaže jedan totalan absurd. Da je on vozio motor i da je bio u PTS-u. Prvo on kao cigan nije mogao biti u PTS-u, nije mogao '41. biti u PTS-u kad je PTS osnovan '42. Nikakve istine nema!Da on vozi motor a Pavelić i Artuković razgovaraju u autu i on čuje što oni razgovaraju! I to sud uzima kao istinu!" Netko od nazočnih kaže da je Avdić kasnije priznao da je lagao, a Mesić potvrđuje da je to istina. Ne samo da je Avdić bio ciganin, nego 1941., sedamnaest godina star ciganin. Sada zamislite, dok nitko tko nije navršio 18 godina nije mogao biti primljen u ustaše, domobrane ili bilo koju drugu službu šef države, u kojoj su cigani navodno bili stavljeni izvan zakona, u elitnu jedinicu za svoju osobnu pratnju i zaštitu uzima nekog 17 godina starog ciganskog klipana.U Poglavnikovu Tjelesnu Bojnu (PTB), koja će kasnije postati Poglavnikov Tjelesni Sdrug (PTS) birani su najpovjerljiviji i najsposobniji ustaše. Zapovjednici te postrojbe bili su većinom ustaše "povratnici". Prve godine Poglavnikov stjegonoša bio je Krune Devčić. Nu Avdić u svojim izkazima spominje samo nekakvog Lahovskog za kojega nitko nije čuo.Čitav proces protiv dr. Artukovića, od priprema za izručenje do komunističkog show triala, bio je jedan golemi absurd čak i za komunističko sudstvo. Najprije, važno je napomenuti da ni prije ni za vrieme suđenja Artukovićevim braniteljima Željku Olujiću, Silviju Degenu i Srđi Popoviću komunistički sud nije dopustio uvid u Avdićeva "svjedočenja" iz 1950ih, ni da mu o tome postavi bilo kakvo pitanje. Zabranjeno im je i svako pitanje o razlogu za njegovu osudu i slanje na robiju u Zenici.Dok obrani nije bilo dozvoljeno pozvati niti jednoga svjedoka, tužiteljsvo je pozvalo čitav niz komunističkih "profesionalnih svjedoka" koji su "svjedočili" na svim njihovim montiranim suđenjima iako u najviše slučajeva nisu prije ništa znali o osobama protiv kojih su svjedočili. Jedan od tih uvijek prisutnih "svjedoka" uz druge koji su na raznim suđenjima svjedočili protiv svih obtuženih Hrvata iako prije suđenja o njima ništa nisu znali bio je Ljuban Jednak iz Gline, "jedini koji je preživio pokolj u glinskoj crkvi".Iako se za taj navodni pokolj Artukovića uobće ne tereti i njegov izkaz nema nikakve veze s ovim suđenjem Jednak je pozvan da za domaće i strane novinare priča svoju priču. I Ljuban ga priča i priča: "…Pa kolji, kolji i odnosi i kolji, pa odnosi, odnosi, pa kolji, kolji i kolji, pa odnosi. Stalno odnosi i kolji. Kad jedan viče - svlačite sve sa sebe, vi koji ste ostali. Mi sve sa sebe bacimo u jedan ćošak…" I nastavi on s dugom pričom kako "krv teče do koljena", kako su sve mrtve (i njega među njima) nabacali u kamione, pa njega i neke druge prebacivali iz jednog kamiona u drugi. "Dođe i na mene red. Uhvate me za noge pa me bace u drugi kamion…" U tim kamionima su, kaže Ljuban, nabacani jadan na drugog. "…Kreće i taj auto. Poznam ja taj teren…Kad tako dođemo do Novog Sela. Već su jame bile iskopane. Pa bacaj i bacaj u te jame. Najedanput dođe red i na mene. Uhvate me za noge pa me bace u ćošak. Preko mene su bacili još četiri do pet… Pa onda nastavi dalje jednog, pa drugog, pa su slagali tako kao ribe i gazili i slagali ljude. Jedan se micao preko mene. Ovaj kaže pucaj u onaj čošak. jedanput, drugi put, treći put mene pogodi u nogu. Ali meni uvijek nešto govori, ostaću živ.I tako baca jednog pa drugog. Najedanput dođe do mene, vidi kako je ovaj došao. I on mene uhvati, sve svuče s mene (pazite ovo) i ruke mi digne, ali nije osjetio da sam živ i okrene me licem prema zemlji te stane na mene s obim nogama. Sve se umirilo i ne čuje se ništa. Kad najednaput neko ide k meni nogama i rukama već pred jutro. Sve se umirilo i ne čuje se ništa. Ja ništa. Opet za nekoliko trenutaka ide čovjek k meni i kaže - jesi li živ? Ja opet ništa. Opet on, a ja vidim on leži (!). Za deset minuta evo ga opet. - Jesi li živ? Kažem - jesam. Ima jama još metar i pol duboka. Ja odatle preko ceste, preko žice pa svučem košulju, smotam pod ruku i u kukuruz…" Zanimljivo! Dva puta svučen do gola, bačen u jamu, na njega je bačeno pet mrtvih tiela, recimo da su sva petorica koje su na njega bacili bili mali mršavi ljudi, svaki od njih je morao biti težak najmanje 60 kilograma. Ne kaže kako je on pod teretom od 300 kilograma uspio preižvjeti osam ili deset sati, a još manje kako se izpod toga tereta uspio izvući i s ranjenom nogom sada preskakati žicu i svlačiti košulju koju su prema njegovim prijašnjim izjavama prije nego su ga bacili u jamu ustaše s njega ne jednom, nego dva puta skinuli.Ali nije to sve. Ljuban dalje priča: "Nešto mi se čini da sam blizu Gline." Pa malo prije je rekao - Poznam ja taj teren. Kad tako dođemo do Novog Sela. Nu izgleda da to jugokomunistički juristi Gajski, Pintar-Gajer i Nobilo nisu primjetili. "Ja sam pobjegao preko polja". Do Majske poljane, pod jedan grm. Da li je to bio grm il nije. Vidim kukuruz i vidim čovjeka u kukuruzu leži. Dok je opazio mene on uzme ono svoje ćebe pa bježi kroz kukuruz. Kažem - Stojane, nemoj bježati! Gdje dođe kuća mojeg ujaka? Nisam znao da sam prošao, kad me uputi i dođem tamo u dvorište." (Zna da je to Majska poljana, zna toga Stojana, a čini mu se da je blizu Gline i ne zna gdje je kuća njegova ujaka.)"Ljudi nema, sve pobjeglo, posakrivalo se…. Izašla ćerka Pavla Lončara i kad me vidjela onako krvavog pala u nesvjest. - Nemoj ništa pitat, ranjen sam u nogu, glava razbijena kako se vukla po autu. Što bi ja sada, daj da operem i svučem sa sebe tu vestu i gaće, pokupi to." (Sad na sebi ima vestu i gaće!) "Nije prošlo ni dva sata kad idu ustaše u patrolu i pitaju da nije kakav čovjek ovdje svratio. Kaže - nije nikakav. Više nisu ništa pitali."Sada gledajte. - Ustaše kolju sve odreda, ljudi nema sve pobjeglo, izašla ćerka Pavla Lončara, dolazi ustaška patrola i nekoga ravnodušno pitaju je li se tu svratio neki čovjek, on ili ona im odgovara da nije i oni polako odoše dalje. Umjesto da mu postavljaju pitanja o nizu protuslovlja u toj svojoj priči Pintar-Gajer i Gajski mu postavljaju sliedeća pitanja: Pintar-Gajer: "Da li ste ikada čuli za optuženog?"Jednak: "Ja sam čuo, Ja sam bio kad je bilo suđenje Stepincu, kad je bilo suđenje Budaku i ostalima"
Gajski: "Što ste čuli?"
Jednak. "Sve najgore."
Gajski: "O optuženom, što ste čuli?"
Jednak: "Sve najgore:"
Pintar-Gajer: "Da li možda nešto znate o prisilnom prekrštavanju?"
Jednak: "Ovi koji su prekršteni, ti su svi dotjerani u Glinu. I oni su pobijeni."
To je prvi put da je nekome, pa makar to bio i neki pomahnitali Vlah, pao na pamet absurd da su ustaše pravoslavne "Srbe" prekrštavali za to da bi ih mogli pobiti kao katolike. U nekoliko različitih verzija krunski svjedok Bajro Avdić opisuje "masakar" 400 do 500 partizana i civila u nekom dvorcu kod Samobora. Kaže da je u taj dvorac 1956. vodio neku komunističku komisiju, ali sad ne zna na kojoj strani Samobora se taj dvorac nalazi. Svi znamo da su jugokomunistički kroničari "NOB-a" poslie rata ne samo opisali svaki pojedini slučaj gdje je ubijen i najmanji broj njihovih boraca i civila, nego su ih mnogostuko uvećavali. Nu o ovom "masakru" u njihovim analima nigdje ni rieči.Isto tako, nigdje ni jedne rieči o Avdićevim "masakrima" u Kerestincu, Vrgin Mostu i Mošćenici na kojma je on uvijek bio prisutan i slušao kako im "Artuković i Pavelić naređuju, čak i slikaju." U verziji broj 2 Avdić kaže da se jedan "masakar", kojem su uz neke druge više častnike nazočili Dido Kvaternik i Jure Francetić, dogodio 1943. ili 1944. godine. On i jugokomunistički juristi ne znaju da je Dido Kvaternik odpušten iz službe već u veljači 1943., a Jure Francetić poslie težkoga ranjavanja u prosincu 1942. zarobljen od partizana i ubijen u Slunju.U prvoj verziji Avdić govori kako je on dopratio Pavelića u Samobor do jednoga dvorca gdje ovaj zapovjedio masakar partizana, a sada u ovoj verziji kaže da dr. Pavelić nije bio prisutan u Samoboru. U strahu da će biti izvrgnuti ridikulu, jer su u jednoj drugoj prostoriji tik do sudnice strani i domaći novinari pratili tijek suđenja, "narodni tužioci" su zaskočili branitelje i lijepo upitali Avdića da im razjasni tu rzaliku. Avdić se našao u neprilici, nije znao što odgovoriti na njihovo direktno pitanje, pa promumlja: "Pavelić i Artuković su uvijek bili zajedno."Bilo je očito da Titini legisti nisu bili podpuno zadovoljni Avdićevim odgovorom. Jedan od branitelja, Sivije Degen, izkoristio priliku i pokušao Avdiću postaviti isto pitanje čime će potaknuti da na površinu izađe ono pravo lice jugoboljševičkog pravosuđa. Degen: "Vi ste nam rekli da ste stvari bolje pamtili 1952. i 1956."Avdić: "Da."
Gajski Degenu: "Nastavite, pitajte direktna pitanja."
Degen: " Za koji razlog ste 1956. išli na rekonsrukciju incidenta u Samoboru?"
Gajski: "Zabranjujem to pitanje!"
Degen onda pokušava upotrebiti drugu taktiku. Degen: "Recite mi, vi ono područje dobro poznate jer ste nekoliko puta išli u Kerestinec. Kako daleko je Kerestinec od Samobora?"Tužitelji: "Vi ste već pitali to pitanje."
Avdić: "Nisam kod sebe imao brojač za kilometre."
Degen: "Dajte mi točnu lokaciju, kakav je to dvorac kod Samobora?
Avdić: "Ne znam kako reći, nisam ulazio u njega."
Degen: "Kako izgleda izvana?"
Avdić: "Valjda sam trebao imati foto aparat da ga uslikam za tebe."
Kanadsko pravosuđe je utemeljeno na britanskom pravosudnom sustavu. Pratio sam mnoge parnice, nekoloko puta sam bio i tumač na njima a također imam prijatelje pravnike, pa mogu reći da dosta dobro poznam pravosuđe ove zemlje. Kada bi neki svjedok, na bilo kojoj strani, izustio nešto makar slično ovome kako na ptanja branitelja odgovara ovaj arogantni ciganin sudac bi oštro opomenuo tužitelje da ga stave pod kontrolu i zaprietio im da će ako se to još jednom ponovi njih i njihova svjedoka kazniti za contempt of court (priezir suda). Kazna za taj prekršaj može biti financijska ili zatvorska, a ponekad i jedno i drugo. Ali, kako se može pravosuđe Kanade, Velike Britanije i drugih demokratskih država uzporediti s ovom jugokomunističkom šaradom.Na montiranim suđenjima udbaški ubojice postavljaju tužitelje i branitelje: Udba je za tužitelja na montiranom suđenju dru Andriji Artukoviću postavila svoga šegrta Antu Nobila sina Jerka Nobila komunističkog “borca” po zlu poznate 11. dalmatinske brigade koja je za vrieme i poslie rata izvršila strahovite pokolje nad hrvatskim narodom.Anto Nobilo je u hrvatskoj emigraciji bio poznat od 1978. godine kad se održavalo svietsko prvenstvo u tekwandou u gradu Oklahoma City u Americi. Na tom natjecanju sudjelovalo je oko 47 zemalja, među njima i Jugoslavija. Također i paragvajska reprezentacija čiji je tehnički direktor bio poznati hrvatski emigrant Miro Barešić. Međutim, Barešić se odlučio osobno natjecati pod hrvatskom zastavom. O tome je kasnije izjavio: “Ja sam sudjelovao u borbama pojedinačno, reprezentirao sam Hrvatsku, što je izazvalo veliku nesuglasnost među ekipom tih Jugoslavena”. Jedan od jugoslavenskih reprezentativaca, prema svjedočenju Mire Barešića, bio je Anto Nobilo. Njemu je Barešić predbacio nastupanje pod jugoslavenskom zastavom pa ga je Nobilo optužio da je terorist kao i Bruno Bušić. Obitelj dra Artukovića za branitelje je angažirala vrstne odvjetnike Željka Olujića i Srđana Popovića, a Udba je “po službenoj dužnosti” za trećeg “branitelja” postavila svoga čovjeka Silvija Degena. Bivši agent KOS-a Radenko Radojčić u svojoj je izjavi službenicima SZUP-a u travnju 1994.rekao i ovo: “Ja se sjećam da se u vezi s Degenom pričalo, da je u vrijeme suđenja Artukoviću u Zagrebu, Degen nosio podatke SDS-u i službi vojne sigurnosti.” Degen je vođen kao suradnik Centra SDS Zagreb pod pseudonimom “Golub”. Da je Udba bila uključena u taj slučaj potvrđuje i elaborat pod naslovom “Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990”, koji su u lipnju 1997. po nalogu ravnatelja Hrvatske informativne službe (HIS) Miroslava Tuđmana izradili nekadašnji visoki dužnostnici Udbe Josip Perković i Jan Gabriš. U elaboratu među ostalim piše: “Pilot, republička akcija, učesnici su bili sjedište Službe i Centar SDS Zagreb, a odnosila se na izručenje i suđenje Andriji Artukoviću”.U jednom osvrtu 2013. Bože Vukušić piše: Glavni svjedok protiv Andrije Artukovića bio je neki Bajro Avdić, sin Omera, rođen 2. srpnja 1924. u Starom Slanom pokraj Trebinja. Avdić je najprije bio 'operativna veza' mostarske Udbe pod pseudonimom 'Molunt', da bi 21. rujna 1981. bio unaprijeđen u punopravnog 'suradnika' pod istoimenim pseudonimom. Djelovao je po 'muslimanskom kleronacionalizmu', a na vezi ga je držao mostarski udbaš Ahmed Šaran. Odobrenje za njegovu suradnju potpisao je šef mostarske Udbe Stipe Grizelj, inače rodom iz Vitine, susjednog sela Artukovićeva Klobuka. Nakon dolaska u Zagreb Avdića je preuzela 'hrvatska' Udba čiji su službenici, često u društvu Ante Nobila, s njim u detalje dogovarali njegovo svjedočenje. Avdić je još u postupku Artukovićeva izručenja bio izjavio da je, kao pripadnik jedne 'motorizirane jedinice Poglavnikova tjelesnog zdruga' nazočio počinjenju ratnih zločina na Kozari, koje da su počinile 'tenkovske jedinice HOS-a' pod Artukovićevim zapovjedništvom. Međutim, upravo jugo-komunistički povjesničari koji su se bavili tzv. Bitkom na Kozari, istu opisuju potpuno suprotno od Udbina i Nobilova svjedoka Bajre Avdića. Pored toga, Andrija Artuković nikada nije bio na Kozari. Avdić je također tvrdio da je bio svjedok likvidacije zarobljenih partizana nakon jedne bitke kod Samobora. No, u jugoslavenskoj historiografiji ne postoji nikakav trag o nekoj većoj bitci u blizini Samobora, prilikom koje bi bio zarobljen veći broj partizana i smješten u obližnji zarobljenički logor, za koji nema nikakva dokaza da je uopće postojao. Navodno je na tu činjenicu Antu Nobila upozoravao i Josip Boljkovac, prijatelj i suradnik njegova oca Jerka Nobila.Kada su na koncu vidjeli da nitko ne vjeruje u Avdićeva absurdna svjedočanstva udbaši će dru. Artukoviću na teret staviti novi absurd koji je začudio i one najbjesnije velikosrbske i jugoboljševičke huškače koji su tražili njegovo smaknuće. Taj “novi zločin” Artuković je počinio što navodno nije iz logora htio spasiti nekog Židova Ješu Vidića koji mu je za tu uslugu nudio 150 hektara zemlje. Valjda je mislio da će dr. Artuković na toj njivi saditi krumpir. Kada je Olujić zatražio da u sud dovedu Vidićevu suprugu, koja je još tada bila živa, sud je to kategorički odbio. Za taj “zločin” Andrija Artuković je bio osuđen na smrt.Kako znamo, umro je 16. siječnja 1988., u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu, prije nego što je kazna nad njim izvršena. Navodno je sudac Milko Gajski, predsjednik sudskog vijeća koje je Artukoviću sudilo, prije nego što je prihvatio tu dužnost bio postavio uvjet da se smrtna presuda – kako se od njega unaprijed tražilo – koju je trebao izreći, ne će izvršiti nego da će se, pod izgovorom teškog zdravstvenog stanja, odgađati sve dok Andrija Artuković ne umre prirodnom smrću.Partijske direktivePovodom Artukovićeve smrti, 18. siječnja, zasjedao je republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Na toj sjednici Savjeta, pored njegova predsjednika Tomislava Kovača, inače člana Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, i članova Savjeta Mire Korkut-Slatković u ime Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Ante Milovića kao predsjednika Vlade SRH, Vilima Mulca kao ministra unutarnjih poslova, Zdravka Novoselića kao komandanta TO i tajnika Savjeta Veljka Mihovilovića, nazočni su bili predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Ante Marković, republički sekretar za pravosuđe i upravu Ivan Fumić i zamjenik sekretara za unutarnje poslove SRH Đuro Pešut.U zapisniku sa sjednice među ostalim piše: 'Drug Tomislav Kovač obavijestio je da je sjednica sazvana u skladu sa ranijom odlukom da ovaj Savjet verificira određene mjere i radnje, značajne sa političko-sigurnosnog stanovišta, ukoliko dođe do smrti ratnog zločinca Andrije Artukovića prije izvršenja smrtne kazne na koju je pravomoćno osuđen, a čije je izvršenje, u skladu sa odgovarajućim zakonskim propisima, odlagano radi zdravstvenih razloga. S obzirom da je Artuković umro l6. siječnja o.g., nastala je potreba da Savjet ponovno razmotri i definira neka ranija opredjeljenja i stavove vezane za daljnje postupanje s njegovim lešom. U tom smislu, nakon rasprave u kojoj su sudjelovali svi prisutni, zaključeno je: – da se uz primjenu odgovarajućih sigurnosnih mjera izvrši obdukcija leša na način kako je to zakonom predviđeno,– da se leš Artukovića zatim kremira u zagrebačkom krematoriju, ali pod drugim imenom.
– da se saopćenje za javnost o smrti Artukovića izda danas 18. siječnja o.g. u popodnevnim satima'.
Ivan Fumić, republički sekretar za pravosuđe, koji je na tu dužnost došao s mjesta predsjednika Vojnog suda Pete (zagrebačke) armijske oblasti, gdje je radio pod patronatom šefa KOS-a te armijske oblasti Kemala Buzaljka, rodom iz susjednog sela Bajre Avdića u Istočnoj Hercegovini, u suradnji s Udbom operacionalizirao je odluke tog republičkog Savjeta, odnosno kremiranje tijela Andrije Artukovića. Sin Andrije Artukovića Radoslav izjavio je: „Osobno mi je 1988. sudac Milko Gajski rekao da nikada ne ću saznati gdje je grob moga oca i da mi ne će dopustiti da ga pokopam“. Sukladno odluci partijskih, državnih i sudskih vlasti SRH Udbaši su pepeo Andrije Artukovića razsuli na do dana današnjega nepoznatom mjestu. Odvjetnik Željko Olujić u knjizi “Kako nisam obranio Andriju Artukovića” piše: “..Drskost glavnoga svjedoka, gotovo dvostruko starijega od mene, nije mi išla iz glave. No, nije samo Avdićeve drskost i pokvarenost svjedoka bilo ono što me je u vezi sa suđenjem, a pogotovo s prijašnjim danom teško pogađalo. Bilo je tu i mnogo dubljih razloga za zabrinutost.Tog su se dana čitali iskazi odsutnih svjedoka, dani u ranijim saslušanjima. Bili su to stariji ljudi koji zbog bolesti nisu mogli doćisvjedočiti na sud, ili su umrli. Moga klijenta nitko nije pitao za zdravstveno stanje, niti je li sposoban sjediti , kako se osjeća, razumije li uopće što se oko njega događa….“ Nu pogledajmo kakva prava u Americi i drugim demokratskom državama imaju i najgori zločinci.Miranda pravo: Uhićena osoba mora, prije preslušavanja, biti informirana ima pravo šutjeti (ne odgovarati na nikakva pitanja) i da, ako odluči govoriti, što god kaže može protiv nje biti uporabljeno na sudu.Policajac je svakoj osobi prilikom lišavanja slobode dužan izgovoriti (očitati) Miranda pravo koje glasi: “Lišeni ste slobode. Imate pravo šutjeti. Što god kažete može biti na sudu upotrebljeno protiv vas. Imate pravo razgovarati s odvjetnikom za savjete prije nego vas mi upitamo bilo koje pitanje.Za vrieme preslušanja imate pravo uza se imati odvjetnika. Ako si odvjetnika ne možete priuštiti, jedan će vam, ako želite, biti (bezplatno) određen prije bilo kakvog izpitivanja. Ako sad bez nazočnosti odvjetnika odlučite odgovarati na pitanja, imate pravo u svako vrieme prestati.” Ovaj koncept o pavima uhićene osobe upisan je najprije u zakon Ujedinjenih Američkih Država, a onda u kanadski i u zakone drugih demokratskih država. Poslie odluke američkog Vrhovnog suda 1966., u parnici, poznatoj pod nazivom “Miranda vs Arizona”, da su prava propisana u 5. i 6. amandmanu američke konstitucije bila, prilikom uhićenja i suđenja, uzkraćena Ernestu Arturu Mirandi. Miranda uhićen i osuđen radi oružane pljačke, kidnapiranja i silovanja umno jedne poremećene djevojke. Miranda se branio da mu policajci za vrieme uhićenja nisu rekli da ne mora odgovarati nanjihova pitanja i može imati odvjetnika te da je on u strahu priznao zločine koje nije počinio. Miranda je kasnije ipak osuđen za počinjene zločine kad je detektiv koji ga je prvi put uhitio pronašao njegovu nezakonitu ženu koja je u drugom procesu svjedočila protiv njega.Za ovakve otvoreno kriminalne radnje spodobe poput Ante Nobila, Milka Gajskog, Ivana Fumića i njima sličnih “jurista” u svakoj normalnoj državi bile bi smjesta odpremljene na doživotni odmor u neku instituciju poput američkog Sing Sing-a. U mnogima bi završili na kraju konopca. U “pravnoj” državi Hrvatskoj oni su danas poznati kao “uspješni odvjetnici” i “antifašistički borci”. Oni danas upravljaju tom lakrdijom koju zovu “hrvatskim pravosuđem”. Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
