I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Podsjetnik na hrvatske mučenike...
ISTINA O BUGOJANSKOJ GRUPI
U nedilju 25. lipnja 2004. godine održana je Spomen Akademija
Bugojanske grupe 2004. u prostorijama Hrvatskog društva
Sydney u Punchbowlu. Da je vladala velika zainteresiranost za ovaj
povjesni dogadjaj najbolje svjedoči broj osoba koji se nalazio toga
popodnevna u dvorani. Osobito što je bilo naglašeno da će se čuti
izjave pojedinih Bugojanaca na video vrpci.
Najprije dozvolite mi da vam svima zaželim dobrodošlicu na Spomen
Akademiju Bugojanske grupe 2004.
Prije 32 godine Bugojaska grupa sa
dobrim i plemenitim namjerama pokušala je dignuti hrvatski narod na
ustanak. Oni su vjerovali da nisu bili sami.
Oni su vjerovali svojim
vodjama. Oni su vjerovali da će sve ići po planu njihovih vodja.
To je ono u
što su Bugojanci i ja vjerovali, ali stvarnost je bila drugačija.
Bugojanci kao i ja bili su članovi Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva.
Mi svi smo se učlanili u Bratstvo jer smo bili navedeni da vjerujemo da
je Bratstvo hrvatska organizacija, i da će ta organizacija uspjeti
stvoriti i neovisnu državu Hrvatsku.
Kada su vodje Bratstva vrbovali
Hrvate, na nišanu su im bili mladi ljudi koji se potekli iz obitelji
koje je komunistički režim bivše Jugoslavije proganjao i zatvarao. Iz
takvih obitelji potekli su Bugojanci kao i ja sama.
Članovima HRB-a
rečeno je da Bratstvo mora biti vojnički spremno da podrži hrvatsku
borbu, kada dodje za to vrijeme. Prema tome članovi Bratstva bili su
obavezni sudjelovati u redovnim vojničkim vježbama, organizirane po
vodjama Bratstva.
Takodje članovi Bratstva bili su obavezni
prisustvovati redovnom političkom izgradjivanju, kako su to zvale vodje
Bratstva. Danas sam ja potpuno svijesna da to nije bilo političko
izgradjivanje, u stvarnosti to je bilo indoktriniranje nas mladih Hrvata.
ČLANOVI HRB-a
Adolf Andrić, Pavo Vegar, Ambroz Andrić, Djuro Horvat
Takodjer članovi Bratstva bili su obavezni studirati revolucije drugih
naroda. Tako su Bugojanci bili indoktrinirani i istrenirani vojničkom i
gerilskom ratovanju.
Sudbonosni tajni sastanak dogodio se godine 1968.
kada su trojica vodja Bratstva doputovali u Melbourne. Jure Marić, Ivica
(Ivan) Butković i Turk. Oni su zakazali tajni sastanak s mojim pokojnim
suprugom Ambrozom Andrićem i ostalim članovima koji su bili izabrani da
budu u Bugojanskoj grupi. Na tom sastanku prisustvovala sam i ja,
Ružica Andrić. Taj sastanak održan je oko dva sata ujutro na adresi: 17
Fenwick St.u Clifton Hillu, gdje smo ja i moj pok. suprug živili.
Na
sastanku glavnu riječ je vodio Jure Marić. "Chief" tako smo ga mi
članovi zvali, što na hrvatskom znači vodja.
Marić nas je obavijestio
da su dobili informacije iz pouzdanih izvora, da je hrvatski narod
spreman na ustanak.
Na tom sastanku Marić nam je izložio plan Vodstva
Bratstva, na koji će način srušiti Jugoslaviju i stvoriti slobodnu i
neovisnu Državu Hrvatsku.
Po istom planu Bugojanskoj grupi dat je
zadatak da grupa prva udje u Jugoslaviju i da započnu sa gerilskim
ratovanjem u okolici Bugojna. Marić nam je rekao da će Bugojansku grupu
predvoditi Peričić, Mudronja i on. Marić nam je takodjer rekao da će se
vodje iz australskih i europskih ogranaka Bratstva, sa stotinama svojih
članova pridružiti Bugojancima, čim Bugojanci započnu sa gerilskim
ratovanjem. Na tom sastanku Marić nas je informirao da je organizirano
u Hrvatskoj koordiniranje ustanka i da će Hrvatima stići pomoć iz
stranih zemalja.
Na tom istom sastanku Marić je dao zapovjed
Bugojancima da jedan po jedan odu u Europu, da rade i žive u Europi i
čekaju na daljne zapovjedi.
Meni je dao zadatak da prva odem u Europu,
da ponesem sa sobom neke dokumente Bratstva i da u Francuskoj nadjem
stan i čekam na dolazak ostalih članova Bugojanske grupe iz australskog
ogranka Bratstva.
Lipnja mjeseca 1969. godine ja sam otputovala u Europu
i učinila što mi je rečeno. Ostali članovi grupe doputovali su
pojedinačno u Europu izmedju kolovoza mjeseca 1969. do kraja svibnja
mjeseca 1972.
TAJNI SASTANAK
Na tom tajnom sastanku 1968. Marić nas je takodjer obavjestio da će se
nekoliko članova vratiti u Jugoslaviju kao povratnici i da će se oni
pridružiti Bugojanskoj grupi čim Bugojanci stignu na odredjeni cilj.
U
ovoj grupi bio je i Marko Mijić.
On se sa sobom odnio u Jugoslaviju
kilu najotrovnijeg otrova, cijankalija.
Na račun toga otrova
jugoslovenski režim optužio je Bugojansku grupu da su imali namjeru
otrovati beogradski rezervoar vode.
Marko Mijić ostao je u Jugoslavji
živiti komforno.
Od sviju članova koji su se vratili u Jugoslaviju kao
povratnici, koliko je meni poznato uhićena su samo dvojica: Ante
Miličević i Nikola Raspudić. Poznato mi je da je Miličević bio mučen i
ubijen. Za Raspudića znam da su mu u zatvoru živo meso kidali s njega.
On je umro pod mučenjima.
Stjepan Ševo i Josip Senić takodjer su
trebali biti u Bugojanskoj grupi.
Medjutim Senić je pronašao da su mu
vodje australskog ogranka Bratstva iz Sydney-a slagale o Gezi Pasti.
Senić je postao sumnjičav da negdje nešto nije u redu. Senić i Ševo
uzeli su na sebe da udju u vodstvo njemačkog ogranka Bratstva i da tako
raščiste sumnje.
Senić je ubijen u Njemačkoj tri mjeseca prije
Bugojanske akcije.
Umorena obitelj Ševo
Pri kraju Bugojanske akcije, ubijeni su u Italiji
Stjepan Ševo, njegova žena Tatjana i njezina devetgodišnja kćer
Rosemary. (Ružica Andrić je pokazala sliku na kojoj se nalazi umoreni
Ševo)
LIPNJA MJESECA 1972.
Početkom lipnja mjeseca 1972. godine, u roku od pet dana, Bugojanci su u
malim grupama prebačeni u kamp, pripremljen za njih blizu
austrijsko-jugoslovenske granice.
Oružje za Bugojance bilo je takodjer
prebačeno u kamp. Bugojanci su ostali tjedan dana u kampu, gdje su im
date zadnje upute i zadnje vojničke vježbe, po vodjama iz australskog i
europskog ogranka Bratstva.
Trojica vodja Bratstva koji su po planu
vodstva Bratstva trebali predvoditi Bugojansku grupu u akciju,
dezertirali su grupu na samoj austrijsko-jugoslovenskoj granici. Frane
Peričić sa izgovorom da je star za takve akcije, Marko Mudronja da je
bolestan, a treći vodja Jure Marić nikada nije ni došao.
Vjerujući
slijepo svojim vodjama, Bugojanci su povjerovali Peričiću i Mudronji.
Peričić im je zapovjedio da izaberu vodje grupe. Putem glasanja
Bugojanci su sami izmedju se izabrali za vodje grupe, Ambroza Andrića,
Pavu Vegara i Adolfa Andrića.
U to vrijeme štrajkovi hrvatskih studenata, politička
previranja u Hrvatskoj, bilo je za Bugojance uvjerljiv dokaz da je
hrvatski narod spreman za ustanak i da je sve bilo istina što su im
njihove vodje rekle. Bugojanci su otišli u akciju, uvjereni da će sve
ići po planu vodstva Bratstva. Medjutim stvarnost je bila drukčija.
Hrvatski narod nije bio spreman za ustanak, vodje Bratstva nisu imali
namjeru pridružiti se Bugojancima. Bugojanci su ostali sami, njih 19
protiv 30 tisuća vojnika. Puna dva mjeseca Bugojanci su se lavovski
borili, jedan po jedan bio je ubijen ili uhvaćen.
BUGOJANSKA GRUPA ZAVEDENA U ZAMKU
Vodjama Bratstva pomogli su neki moćni ljudi da zavedu i uvedu
Bugojansku grupu u zamku.
Mnogo godina prije Bugojanske akcije, Jure
Marić predstavio je te ljude nekolici Bugojanaca i meni.
Oni su nam
predstavljeni kao anti-komunisti, kao prijatelji Hrvata koji pomažu
Hrvatski narod u njihovoj borbi za državnu samostalnost.
I u to vrijeme
sve što su ti moćnici činili, izgledalo je da stvarno pomažu Hrvatima.
Oni su obećali, da će Hrvatima stići pomoć iz stranih zemalja čim
započne ustanak Hrvatskog naroda.
Medjutim vrijeme je pokazalo, da su
ti moćni ljudi bili anti-Hrvati, i da nisu bili ono što je nama rečeno.
Jedan od vodja Bratstva, i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu
za vrijeme Bugojanske akcije.
Ja ponavljam, kaže Ružica Andrić, jedan
od vodja Bratstva i neki od tih moćnih ljudi bili su u Beogradu za
vrijeme Bugojanske akcije.
O njihovom boravku u Jugoslaviji u to
vrijeme, potvrdjeno je u jugoslovenskom filmu "Brisani prostor".
U tom
filmu su spomenuti ti moćni ljudi, u tom filmu prikazan je vodja
Bratstva u društvu sa jugoslovenskim policajcima, kada je jedan član
Bugojanske grupe bio uhvaćen.
Što su internacionalne snage kojima je
služilo vodstvo Bratstva htjele postići sa Bugojanskom akcijom. Njihov
cilj je bio, da sa Bugojanskom akcijom prouzrokuju proganjanje Hrvata
širom svijeta.
Taj njihov cilj bio je ostvaren. Hrvati su bili
proganjani širom svijeta a najgore i najbrutalnije proganjanje dogodilo
se u Jugoslaviji.
Nadalje njihov cilj bio je poniziti Hrvate, slomiti
im duh slobode i ubiti u njima nadu i vjeru u Hrvatsku Državu.
Medjutim
dogodilo se obratno. Bugojanska grupa boreći se dva mjeseca protiv 30
tisuća jugoslovenskih vojnika, razbila je mit o moći jugoslovenske
vojske i stabilnosti Jugoslavije. Hrabri Bugojanci uzdrmali su temelje
Jugoslavije do te mjere da se više nikada nisu stabilizirale, i 19
godina poslije likvidacije Bugojanske grupe Jugoslavija se raspala i
Republika Hrvatska bila je stvorena.
Širom svijeta i u Republici
Hrvatskoj, rašireno je uvjerenje da je Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo
bilo formirano u Australiji 1960. godine, i da je to bila hrvatska
organizacija.
Medjutim to je daleko od istine. Tajni arhivi Hrvatskog
Revolucionarnog Bratstva koji su došli u moje ruke, kaže Ružica Andrić,
otkrili su da je Bratstvo bilo formirano u bivšoj Jugoslaviji pedesetih
godina prošloga vijeka.
PRVI OGRANAK HRB-a
Brojni ljudi iz tog Bratstva, kao emigranti, emigrirali su u Australiju
u drugoj polovici pedesetih godina prošloga vijeka. Oni su formirali
prvi ogranak HRB van Jugoslavije, ovdje u Sydney-u 1960. godine.
Kratko
iz toga ogranci Bratstva bili su formirani u svim zemljama gdje su
postojale zajednice hrvatskih emigranata i hrvatskih iseljenika.
Prema
javnom priopćenju Glavnog stana HRB-a 1996 godine, Bugojanska akcija
bila je razradjena pod tajnim kodom "P. L." po postrojbi koja je nosila
ime "Planinska Lisica". Držeći na umu ime Planinska Lisica, onda je
jasno zašto je jugoslovenski pisac dao ime njegovoj knjizi "Tragom
plave lisice" što je napisao o Bugojanskoj grupi.
Na račun svega što
sam pročitala u Tajnim arhivima Bratstva, kaže Ružica Andrić, ja čvrsto
vjerujem da su postrojba "Planinska Lisica" operativni dio i Glavni
stan Bratstva, bili smješteni negdje u Bosni.
Za umorstvo Bugojanske
grupe, za masovna ubojstva, proganjanja, ucjenjivanja i teroriziranja
običnih hrvatskih ljudi, žena, djece i staraca, nisu krivi svi
"jugosloveni" niti svi jugoslovenski komunisti. Jedini krivci su
izabrana elita takozvanih jugoslovenskih komunsita i njihovih agenata,
koji su bili specijalno izabrani i istrenirani za ove zločine. Svi su
oni bili sluge i plaćenici podzemnih internacionalnih sila.
LIKVIDACIJA
Izmasakrirani vitezovi
Od likvidacije Bugojanske grupe do danas, hrvatski izdajnici što su
služili beogradskoj politici i svi oni drugi što su za novac prodali
svoju naciju, svoje ljudsko poštovanje i dostojanstvo, sa izdajničkom
rabotom za razne znane i neznane "Službe" po čitavom svijetu raširili
su i još uvijek šire bezbrojne i često brutalne laži o Bugojancima i
meni, kaže Ružica Andrić.
Od svih tih lažnih propagandi mene najviše
uznemirava laž, da su Bugojanci otišli u akciju znajući da će biti
ubijeni i da su sami krivi za svoju smrt. Sa ovim lažima vodje Bratstva
i svi drugi hrvatski izdajnici, pokušavaju uvjeriti hrvatsku javnost da
su Bugojanci bili idioti, koji su otišli poginuti besciljno. Bugojanci
su bili svjesni da idu u rat.
Oni su očekivali da neki od njih neće
preživiti, ali nikada, nikada nisu niti sumnjali niti očekivali da će
svi biti poubijani.
SUDBINA ČETVORICE ČLANOVA HRB-a
Četvorica članova Bugojanske grupe bili su uhvaćeni i sudjeni u
Sarajevu.
Mnogo puta, javno je rečeno da su jugoslovenske vlasti
snimili sudjenje Bugojancima, ali da nitko nema taj film.
To nije
istina. Kopija toga filma data je vodjama Bratstva.
Za par minuta vidit
će te dio toga filma. Iz mog životnog iskustva ja znam da će vodje
Bratstva i drugi hrvatski Izdajnici ubacivati sumnju u Vas sa pitanjem
odakle Ružici Andrić taj flm. Zbog toga, ja osjećam, da je potrebno da
Vam dam razjašnjenje. Ja ne mogu imenovati osobu koja mi je dala ovaj
film, ali što Vam mogu za sigurno reći jest, dio filma koji će te danas
vidjeti i sve što je u filmu presnimljeno je iz filma što ga posjeduje
vodstvo Bratstva.
Prije nego vidite film ja vam želim skrenuti
pozornost na neke iskaze što su ih Bugojanci dali na sudu.
Ako budete
pažljivo slušali, čuti će te da Mirko Vlasnović u njegovim iskazima
kaže:
"O odlasku u Evropu mi je rečeno početkom ove godine u kući moga
brata. Marko Mudronja i Frane Peričić rekao je, da sam odredjen da idem
u Evropu. Ja sa mu rekao da imam porodicu i da ne mogu. Ja sam odredjen
da idem u Evropu izmedju 20-25, ja nisam otišao toga datuma. Frane
Peričić je došao u moju kuću i rekao, zašto nisam otišao. Ja sam mu
rekao vidit ću, no Peričić je rekao da ću biti skraćen za glavu ako ne
krenem, i upozorio me ako imam što sa ženom, kuću ili nešto na svom
imenu, da napravim punomoć."
Sa ovim rječima Mirko Vlasnović je potvrdio
što ja godinama govorim o Peričiću i Mudronji.
Vejsil Keškić rekao je
na sudu: "
Bratstvo je moralo da pripremi narod u zemlji, ubacivati svoje
članove u zemlju i dizati revoluciju. Nastavljajući iskaze sudu Keškić
je rekao: Rečeno je da će se Jugoslavija raspasti za 2-4 mjeseca i da
će biti uspostavljena Nezavsna Država Hrvatska."
I Keškić je potvrdio
moje rječi. Ja sam javno izjavljivala: Bugojanci su otišli u akciju
uvjereni po vodstvu Bratstva da će Bugojanska akcija biti uspješna i da
će te 1972. godine biti stvorena slobodna i suverena Hrvatska država.
Ako budete pažljivo slušali, čuti će te da je Djuro Horvat u njegovom
završnom iskazu sudu rekao:
"Stidim se hrvatske političke emigracije,
svih njezinih poznatih i nepoznatih vodja koji su vodili. Vrlo mi je
žao što sam sudjelovao u akciji, pošto nisam imao svojega ja. Ja sam
bio oružje u tudjim rukama koji su išli za svojim ciljem i koji su za
to dobili i bili plaćeni i od toga živili, da pridobiju mladu
generaciju u svoje redove i za svoju svrhu."
I Djuro Horvat potvrdio je
moje rječi o takozvanim vodjama hrvatske emigracije. Ostala trojica
Bugojanca kojima je sudjeno u Sarajevu zažalili su što su sudjelovali u
akciji. Djuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović, osudjeni su na
smrt. Strijeljani su u Sarajevu 10. travnja 1973. godine.
Dvadesetogodišnji Ludvik Pavlović, osudjen je na 20 godina zatvora. On
je izdržao skoro punu zatvorsku kaznu.
Par mjeseci poslije što je
izašao na slobodu, Pavlović je ubijen.
Propagandna mašina uvjerila je
mase da je Pavlović poginuo u okršajima sa jugoslovenskom vojskom.
Sa
ubojstvom Pavlovića, vodstvo Bratstva rjesilo se vrlo važnog svjedoka,
njihovih političko motiviranih zločina koje su počinili ne u vrijeme
rata, već u vrijeme mira.
CILJ BUGOJANACA
Bugojanska grupa bila je formirana po članovima australskog i europskog
ogranaka Bratstva.
Kada su Bugojanci stigli na zapad, oni su svi imali
samo jedan cilj.
Njihov cilj je bio da sa poštenim radom osiguraju sebi
bolju budućnost i da novčano pomognu svoje roditelje. Oni su bili dobri
brižni mladići.
Njihove rodoljubne, ljudske i sve druge plemenite
osjećaje, iskoristili su zli teroristi, vodstvo Hrvatskog
Revolucionarnog Bratstva.
Prosječna starost Bugojanaca bila je izmedju
18 i 33 godine, kada su uvedeni u zamku da budu poubijani. Jedini Mirko
Vlasnović imao je 40 godina.
Kazali su mi, nastavlja Ružica Andrić, da
sam mogla postati nekrunjena kraljica Hrvata. I mogla sam. Meni je
ponudjeno bogatstvo i velika reputacija ako budem, šutila o zločinima
vodstva Bratstva i ako budem podupirala laži što su širene o
Bugojanskoj grupi. Ja sam odbila podupirati laži, ja sam odbila da
šutim o zločinima vodstva Bratstva. Bugojanci su bili dobri i časni
ljudi, oni su istinski hrvatski patrioti i mučenici.
Podhvat mladih
Bugojanaca, njihova ljubav za njihovu domovinu i njihova hrabrost,
vrijedno je divljenja.
Bugojanci su dali svoje mlade živote za
Hrvatsku. Za grobove njihove ne zna se.
Vlasti Republike Hrvatske
odbijaju dati podatke gdje su posmrtni ostatci Bugojanaca, gdje su
njihovi grobovi.
BUGOJANCI LEŽE U LJUBLJENOJ HRVATSKOJ
Bugojanci leže u njihovoj voljenoj Hrvatskoj. Nitko ne može reći koliko
će dugo uspomene na njih živjeti. Ovo je, kako jest!
Svijet u kojem
nema mjesta za dobre i plemenite ljude, svijet u kojem nema mjesta za
istinske heroje, takav svijet pretvorit će se u prah.
Neka je slava
hrvatskim mučenicima, Stjepanu, Tatjani, Rosemary Ševo, Anti
Miličeviću, Nikoli Raspudiću, neka je slava Bugojancima i svim znanim i
neznanim žrtvama Bugojanske akcije.
Sa ovim rječima završila je Ružica Andrić svoje izlaganje o
Bugojancima, o onim junacima u čijim redovima se i ona nalazila.
Sada
je se pustio film, a u dvorani nastala je grobna tišina.
Na kraju filma
Ružica Andrić se svima zahvalila koji su joj bili na pomoći.
Nakon
filma ostalo se još dugo vremena u razgovoru, prepričavajući utiske
koji su danas ostavljeni kod svih onih koji su nazočili Spomen Akademiji
Bugojanske grupe 2004.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
