| |
|
HRVATSKA
IZNAD SVEGA
|
|
Milan pl. Šufflay - Aristokrat hrvatstva davno je upozoravao na najvećeg neprijatelja Hrvata i to je platio životom Najbolje što sam mogao pronaći bio je ponešto romantizirani životopis Josipa Horvata u knjizi “Hrvatski panoptikum” iz 1965., tekst izvrstan, ali koji kao da je zalutao u svoje vrijeme. Što se Šufflayeve ulice tiče, bilo je očito da su Brozovi preimenovatelji uklonili ime ovoga čovjeka iz rastera zagrebačkih ulica s posebnom revnošću! Zločin ubojica koji su Milana Šufflaya zatukli čekićima pred kućnim pragom 1931. i danas vapi u nebo jer je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima. Zločin se taj dogodio u današnjoj Dalmatinskoj ulici pred zgradom koja danas ima broj 6. Šufflaya su napali 18. veljače 1931. godine, nakon čega je on s teškim ozljedama glave živio do 19. ožujka, kada je preminuo. Policija je odmah nakon smrti Šufflayeve iz njegova stana iznijela svu rukopisnu građu kojoj se kasnije zagubio svaki trag, a poznato je kako su ubojice odmah nakon zločina provalili u Šufflayev stan da bi iz njega otuđili, a onda uništili, rukopis još neobjavljene knjige s dokumentima iz albanske povijesti.Najveći neprijatelj hrvatskog narodaPrema Milanu Šufflayu, a taj stav on nije tajio, nego ga je iznio u brojnim svojim tekstovima, jugoslavenstvo je bilo najvećim neprijateljem hrvatskog naroda. Zbog takvoga stava bio je već 1921. godine uhićen pa je pod optužbom veleizdaje izveden pred sud zajedno sa znanstvenikom Ivom Pilarom i s još 14 suoptuženika. Suđenje je trajalo dvadesetak dana. Optužba se uglavnom odnosila na to da su Šufflay i njegovi drugovi htjeli uskrisiti Tomislavovu državu.Srpska sudska služinčad vodila je taj proces u vrlo naelektriziranoj atmosferi. Branitelj je bio zagrebački odvjetnik dr. Ante Pavelić. U svome govoru upućenom sucima Milan Šufflay bio je eksplicitan kad je rekao da ni on ni njegovi suoptuženici ne žele nasilno odvajanje Hrvatske od Kraljevine SHS, i to ne zato što ovu ne bi vidjeli kao nezavisnu državu nego zato što njihovoj domovini ne treba poput Irske ni oružana borba ni odvajanje nasilnim putem. Rekao je tada: “Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod imaju svoje naravno pravo samoodređenja. Prekinuće veza s bivšom monarhijom dne 29. listopada 1918. temelj je nezavisne države Hrvatske. “Krvnici nisu razumjeli razliku između samoodređenja i otrgnuća pa su ga nevinoga osudili na tri i pol godine mitrovačke tamnice. Još su ga manje razumjeli kad im je rekao: “Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda… Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces protiv mene, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Europe… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu, meni je osobno svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašavši na tobožnju slobodu dođem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.”Einstein i Mann zgroženiU zapisniku je zabilježeno da su ga suci prekidali za vrijeme ovoga govora, ali on se nije dao smetati nego im je na njihovu upadicu kako nitko ne progoni hrvatski narod prkosno odgovorio: “Pitajte Stjepana Radića, on je hrvatski narod”, a onda je proročanski, na upadicu što će biti ako Radić umre, odgovorio: “Hrvatski narod emanirat će drugog Radića.” Milan Šufflay osuđen je tada na troipolgodišnju tamnicu s koje se, kako su konstatirali u Zakladnoj bolnici u Zagrebu, vratio s tuberkulozom pluća, emfizemom i greškom na srcu.Kad je u svijet otišla vijest o tome kako su ga zlotvori usred bijeloga dana zatukli čekićima, odjeknula je čitavim slobodoljubivim svijetom. Njegova smrt izazvala je goleme proteste pa su se posebnim pismom, koje je objavljeno najprije u New York Timesu, a onda i u svim važnijim svjetskim novinama, oglasila dvojica velikana i boraca za ljudska prava, Albert Einstein i Heinrich Mann. Oni su preko Međunarodne lige za prava čovjeka izravno za zločin optužili diktatorski režim u Beogradu. U drugom dijelu njihova pisma moglo se pročitati ovo: “Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dana 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže optužba protiv apsolutističke vladavine kralja Srbije, kao i protiv užasa i strahota što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće. S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj beskrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj. Nepodnošljivo je da se umorstvo upotrebljava kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Nepodnošljivo je da se ubojice veličaju kao narodni junaci. Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imaju dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi i prosvijećeni narod. Mi potpisani Albert Einstein i Heinrich Mann. Očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.”Zašto mu nisu dali ulicuŠto se onih anegdota s imenima zagrebačkih ulica tiče, možda i možemo razumjeti, naravno iz logike njihovih izvitoperenih mozgova, postupak komunističkih vlasti s preimenovanjem Šufflayeve ulice u današnju Masarykovu, ali nama se čini posve nelogičnim što u ranim devedesetim godinama, kada je obavljena revizija brojnih uličnih imena u Zagrebu, nije do tada neutralno nazvana Dalmatinska ulica u kojoj je Šufflay ubijen odmah po njemu preimenovana.Zaboravilo se to valjda iz dva razloga ili zbog pukog neznanja ili je možda ovaj ideolog hrvatske nezavisnosti ostao bez ulice zbog straha koju je tadašnja mlada hrvatska vlast mogla imati od nekih njegovih, po nekima, radikalnih teza. I jedan i drugi razlog u hrvatskom su slučaju bili mogući tada kao i danas! Ovo je još teže shvatiti ako znamo da je već 1991. godine Hrvatska stranka prava objavila knjigu s naslovom “Znanstvenik, borac i mučenik”. U povodu 60. godišnjice od atentata. Uz to, godinu dana ranije u Sarajevu je bila objavljena Šufflayeva starija knjiga “Srbi i Arbanasi”, a isto je djelo pretiskano u Zagrebu 1991. godine. Šufflayevo učeno pero bilo je potaknuo prije svega negativnim balkanskim etničkim i povijesnim ciklonom s istoka koji je ugrožavao piščev život, ali i hrvatski narod te njegov opstanak. Šufflay je svakako bio jedan od najtalentiranijih hrvatskih medievalista, ali je u političkim tekstovima bio vizionar, žrec kako su ga nazivali još za života. Taj svjetski priznati albanolog i pisac niza pionirskih studija o etnogenezi Južnih Slavena bio je stručnjak za albansku i srpsku i uopće bizantsku povijest, bio je istraživač dinastije Komnena i pisac prodornih analiza o ranim balkanskim državama. Ovaj u ono vrijeme najinteligentniji teoretičar hrvatskoga identiteta napisao je i dva vrlo uspjela i intrigantna romana.‘Najgorljiviji zagovornik stvaranja Jugoslavije’Objavio ih je pod pseudonimom Alba Limi i Eamon O’Leigh. To su najprije iz 1920. povijesni roman “Kostandin Balšić”, a onda u podlistku Obzora dvije godine poslije utopijski znanstvenofantastični roman “Na Pacifiku god. 2255”. U povijesnom romanu o Balšićima nije se Šufflay preveć udaljio od znanstveničkoga stola pa mu je knjiga puna didaktičkih opaski, ali se u njoj i rekreira stvarna atmosfera na dvorovima balkanskih srednjovjekovnih velmoža. Bolji mu je utopijski roman “Na Pacifiku god. 2255.” jer anticipira čitav niz ekoloških suvremenih tema, od onih povezanih s onečišćenjem voda pa do njihova umjetnog i štetnog zatopljivanja, kao i onih koje zagovaraju maglovitu duhovnu snagu Istoka koja da će zavladati svijetom. Šufflayev proročanski roman još ima dosta vremena da ispuni neke od svojih slutnji.Što se pak tiče autorovih i danas aktualnih invektiva o propasti zapadne civilizacije, a posebno nekih stranica iz njegovih polemika protiv tadašnjih globalista, koje je ovome pravašu personificirao slavni britanski slavist R. W. Seton-Watson, može se utvrditi da su one do danas sačuvale svu draž najprije svoga konzervativizma, a onda i državotvorne odlučnosti pred tzv. svjetskim projektima. Šufflay dva članka usmjerava protiv zapadnih zagovaratelja Jugoslavije, a time negatora hrvatske samostalnosti. Ti tekstovi imaju znakovite naslove: “Nadrikipari: Hrvatski narod nije od sadre!” i “Hrvati nisu kunići!”. U ovom drugom tekstu Šufflay između ostaloga piše: “To je čovjek, taj Robert W. Setton-Watson, koji je mnogo skrivio i hrvatskom i srpskom narodu. Jer on je bio najgorljiviji zagovornik stvaranja Jugoslavije u inozemstvu. Njemu su hrvatski i srpski narod kunići, s kojima on pravi svoje učenjačke eksperimente. Zabio si je u glavu, da se baš na ponoru Istoka i Zapada, na granici Europe i Balkana, katoličanstva i pravoslavlja, Tomislavove države i Dušanova carstva dade stvoriti ideal od države. I od toga on ne popušta. Zaludu se koprcaju kunići. On ih hoće rezati i od dva kunića načiniti jedinstveni živi monstrum. I taj čovjek doista ne popušta u svojem ‘znanstvenom’ ludilu.”Nije imao konkurencijuZa Šufflaya Hrvati su pripadnici velikoga Zapada i to su bili kroz cijelu svoju povijest od Zvonimira preko Pavla Šubića do njegova vremena. Srbi, pak, klasičan su istočnjački narod, a hrvatski se narod kroz povijest borio s Istokom kao zapadni štit. Govorio je Šufflay da će, sve dok bude ijedne hrvatske žare, iz nje sukljati hrvatska historija, vjera otaca, zapadna kultura. Iz nje će, govorio je, sukljati sveta vatra, a u njenom svjetlu vidjet će Europa da je malom narodu, koji je tisuću godina stajao na braniku zapadne civilizacije, počinjena strašna nepravda.Milan Šufflay rođen je 1879. u Lepoglavi u plemićkoj obitelji. Šufflayima je plemstvo stekao Milanov predak Matija, koji je od cara Leopolda I. dobio naziv Šufflay od Otruševca. Milan plemeniti Šufflay studirao je povijest na Sveučilištu u Zagrebu, a dobro je još u mladosti upoznao njemački, engleski, francuski, talijanski, mađarski, kao i sve slavenske jezike. Bio je vrlo učen u latinskom, zatim starogrčkom i srednjogrčkom, a naučio je albanski te novogrčki, znao je hebrejski i sanskrt. Moglo bi se reći da do akademika Radoslava Katičića nije mu niti jedan Hrvat u stvarnom poznavanju stranih jezika mogao biti konkurencijom! Doktorat je obranio kad mu je bilo jedva dvadeset i dvije godine. Naslov radnje bio je “Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075. – 1180.)”. U mladosti on, budući pravaš, bio je jedno vrijeme politički povezan s unionistima te je prijateljevao s banom Pavlom Rauchom. Ovaj ga je u historiografskim poslovima angažirao u Budimpešti, u čemu mu je pomogao slavni mađarski povjesničar Ljudevit Thallóczy. Na Rauchov poziv postao je Šufflay 1908. godine profesor na zagrebačkom sveučilištu, gdje je predavao pomoćne povijesne znanosti.Izbačen sa sveučilištaTu se našao od prvoga dana u viru bjesomučnih političkih trvenja pa su ga vlastiti studenti bojkotirali tako što mu čak četiri semestra nisu dolazili na predavanja. U to se doba mnogo čitala njegova rasprava o dubioznosti Zvonimirove istine, što je proglašeno izdajom ili, kako se govorilo, hulom narodnih svetinja. U tom vremenu mladi se profesor nije izravno bavio politikom pa je, kako bi rekao njegov kasniji proučavatelj Dubravko Jelčić, bio politički potpuno bezbojan. Sve se stalo mijenjati kad je 1912. izabran za redovitoga profesora i kad su u Beču iz tiska počela izlaziti njegova “Acta et diplomata Albainae mediae aetatis illustrantia”.Ta dokumenta on objavljuje u suradnji sa spomenutim Thallóczyjem i s Jiračekom. Usred Prvog svjetskog rata na njemačkom jeziku objavio je važne studije, i to jednu o stanju crkve u Albaniji prije turskih osvajanja, zatim o ugarsko-hrvatskim vezama te radnju o biologiji albanskih plemena. Bilo je to dovoljno za srbijanske okupatore da mu udjele otkaz i izbace ga sa sveučilišta. Vrlo zaslužni za poznavanje Milana Šufflaya u slobodnoj hrvatskoj državi prije svega su dvojica danas pokojnih ljudi. To su Darko Sagrak i akademik Dubravko Jelčić. Oni su objavili izabrane spise Šufflayeve, a Jelčić ih je 2000. godine uvrstio u kanonsku kolekciju Stoljeća hrvatske književnosti. Sagrak je napisao i do danas najopsežniju biografiju autorovu i objavio je 1998. pod naslovom “Dr. Milan pl. Šufflay – hrvatski aristokrat duha”. Nakon ovih poslova širem je općinstvu bilo lakše posvetiti se tekstovima Milana Šufflaya i shvatiti njegove ideološke i geoplitičke, povjesničarske i etnografske poglede koji su nekoć vodili krvave ruke njegovih ubojica.Albanci mu pomogliDanas je stanje s poznavanjem Šufllayevih djela značajno poboljšano. Osobno sam se ugodno iznenadio kad sam tek jednim površnim pregledom utvrdio da su samo u 2018. i 2019. godini objavljena tri vrlo solidna diplomska rada na našim sveučilištima, jedan u Splitu i dva u Zagrebu, oba na Fakultetu hrvatskih studija. Autori su im mladi ljudi koji se zovu Jurica Gottštajn, Ivo Ševo i Tomislav Kardum, koji su u vrijeme kad su se pojavile Sagrakove i Jelčićeve knjige o Šufflayu imali jedva tri ili četiri godine. Treba tomu dodati još i interes za Šufflaya u Albaniji, gdje je posmrtno odlikovan premda je još za njegova života, doduše dvije godine prije smrti, albanski kralj Zogu izrazio želju da kao mecena pomaže Šufflayeva albanološka istraživanja.U Jugoslaviji tada je bjesnila diktatura kralja Aleksandra, a dio pravaša bliskih Šufflayu već je bio u emigraciji, među njima i njegov branitelj na sudskom procesu 1921. godine, dr. Ante Pavelić. Čim je primio Zoguov poziv, Šufflay je kod vlasti zatražio putovnicu koju je dobio tek nakon intervencije albanske vlade. Iz dokumenata je vidljivo kako je od albanske vlade za put primio tri tisuće švicarskih franaka. Bio je u Albaniji u prosincu 1931. godine, a onda već u siječnju istraživao je u arhivima Kotora i Dubrovnika. Već tada njegovi ubojice postali su nestrpljivi i spremali su svoje čekiće. Šufflay je po svojim stavovima vrlo blizak antimodernističkom pokretu koji su usmjeravali ponajviše spisi Friedricha Nietzschea, ali i nekih važnih suvremenika. Ovaj pokret odnosio se na prevrednovanje dotadašnjih vrijednosti pa su se njegovi mislioci suprotstavljali prosvjetiteljskoj i racionalnoj filozofiji. Biti dio ovoga pokreta značilo je slijediti misao tadašnjih velikana kakvi su bili Maurice Barres, Henri Bergson i Oswald Spengler. Svi ovi autori na neki način kritiziraju tada prilično naglašenu vjeru u napredak, u modernu civilizaciju, oni su kritični prema očitim naznakama zatiranja spiritualnih vrijednosti.Hrvate opisuje kao SlaveneBila je to, kako ističu mladi hrvatski istraživači Šufflajeva rada, konzervativna intelektualna revolucija kojoj su pripadali ovi protuliberalni intelektualci, ovi koji su oštro kritizirali mehanicistički koncept društva i koji su zagovarali iskonsko organsko društvo u kojem je kolektivitet, ali nikako onaj socijalistički i komunistički, bez ostatka bio iznad pojedinca. Ovo misaono polazište uvelo je Šufflaya u do tada neiskušane prostore promišljanja hrvatske državotvorne ideje.Šufflay vjeruje da su “Hrvati i Srbi srodno slavensko pučanstvo, ali da nijesu primili jednaku natruhu inorasne krvi”. Koje je to stanovništvo “inorasne” krvi koje Hrvate već u ranom srednjem vijeku razdvaja, u rasnom pogledu, od Srba? Šufflay dokazuje da je na Hrvate u većoj mjeri utjecao avarski element, a njihov se utjecaj očituje u tituli ban koja dolazi od avarskog izraza bajan. Srbi su pak na jugu primili više “ilirsko-arbanaske krvi”. Romanski su pak utjecaj Hrvati dobili preko dalmatinskih gradova, a Srbi tek preko Duklje, ali je taj udio bio neznatan. Šufflay ne opisuje negativno Slavene, za razliku od nekih drugih nacionalista iz tog perioda koji su zagovarali iransku teoriju o podrijetlu Hrvata, nego Hrvate opisuje kao Slavene, kao jedno mirotvorno, pobožno, sjedilačko pučanstvo koje tlače nomadski narodi. Ovako opisuje Hrvate: “Na pograničnom teritoriju niču ‘graničari’ i to ime zadugo postaje sinonim za Hrvate. K dominanti zapadne kulture u prvoj periodi Hrvata na Jadranu, k vjernosti prema grudi u drugoj periodi pridružuje se u trećoj periodi, kad prestaje turski tlak, silna i žilava svijest za ‘stare pravice’, vidljiva već u prvoj periodi u znamenitom Savezu 12 plemena (sklopljenom na otpor protiv ugarskog feudalnog sistema), u drugoj periodi u Gubčevoj buni. Biološka pozadina ove svijesti pijetet je prema mrtvim i dužnost prema još nerođenim generacijama.”Proročanske misliDok drugi Slaveni nisu bili sposobni stvoriti državu zbog pacifističke naravi, Hrvati, jer su imali avarski utjecaj koji im je dao najbolje osobine, to uspijevaju. Avari im daju “državnu sadržinu i formu”. Bio je Šufflay vrlo pažljiv čitatelj u ono vrijeme vrlo utjecajne knjige “Propast zapada” koju je napisao Oswald Spengler, njemački mislilac i povjesničar. Blizak ovom Nijemcu, Šufflay je tumačio da je politika europskih država prema Sovjetskom Savezu pogrešna i da je gurnula tu državu u Aziju te time otvorila trajan problem.Također Šufflay točno predviđa da će azijska hegemonija vrlo brzo zamijeniti američku. On proročanski predlaže da se Zapad okupi oko anglo-američkog bloka koji da je jezgra spasa. Još jedan mislilac iz toga vremena blizak je Šufflayu. Bio je to pisac knjige “Novo srednjovjekovlje” Nikolaj Berdjajev, Rus koji je objavio stav o propadanju čovjekovu koji sve više postaje “slika i prilika stroja”. I Šufflay smatra da ljudska svijest nije dovoljno razvijena da bi upravljala poludjelom tehnikom. Šufflay s pravom vidi problem u uništavanju sela, a obojica glorificiraju srednjovjekovni viteški ethos. U kršćanskoj ljubavi prema bližnjem “sadržana je tajna čitavog Života na zemlji” jer tu oni nalaze silnu kinetičku snagu prošlosti i po tome se u prvoj fazi, i ne samo Šufflayu, sviđaju pogledi i praksa Benita Mussolinija u Italiji. Smatrao je da se historija ne ponavlja točno, da je njezin tijek organički rast, a uvjetuju ga krv i zemlja, životni elan, pa klima i plastika tla, konkretno mitovi i životni elan. Odavde bio je samo korak do Šufflayevih teza o hrvatskoj naciji, teza koje su bile nepodnošljive njegovim ubojicama.Ovako je govorioBio je Šufflay u grupi onih kojima je “bit hrvatskoga nacionalizma” prije svega “protujugoslavenstvo, protusrpstvo i protukomunizam”. Njemu najbliži mislioci u Hrvatskoj bili su prije svih drugih Ivo Pilar i Filip Lukas. Za njih je hrvatska nacija organska i primordijalna. Ovako označava Šufflay naciju: “Glavni unutarnji faktori za stvaranje ovakve kolektivne ćelije višeg reda jesu srodna krv, plastika tla, zajedničko pamćenje kolektivnih boli i radosti kroz dugi niz generacija, dakle rasni, geografski, kulturni i historički momenti.”Nacija za intelektualce antiprosvjetiteljske provenijencije prve polovice 20. stoljeća nije bila zbroj individualnih građana. Za ideologa integralnog nacionalizam Mauricea Barresa pojedinac je nastavljač svojih predaka, o njima on ovisi te je proizvod sredine, odnosno kulture koja ima svoju “narodnu dušu”. Charles Maurras, osnivač političkog pokreta Action Française, reći će, kao i Šufflay, da Francuska nije nastala društvenim ugovorom na voluntarističkoj osnovi te da ne obuhvaća samo 40 milijuna živih, nego i milijardu mrtvih. Šufflay o tome govori ovako: “U svakom pojedincu žive svi njegovi pređi, a u jednoj živoj generaciji sve generacije mrtvih?! Jugoslavenska ideja ne može biti kinetički živa. Nje nema u podsvijesti današnjih južnih Slavena, jer nije nikada živjela u liniji predaka sadašnje hrvatske i srpske generacije. Nad ponorom dvaju svjetova, iznad sukoba živih milijuna bije se sablasni boj milijarda mrtvih predaka… Budući da je hrvatska nacija kroz prošlost stradala za dobro šire zajednice, to jest Zapada, ona sada zaslužuje bolji tretman, jer joj je ‘Zapad’ nešto dužan.” Taj kozmogonijski sukob dogodio se i događa se na granici između Srba i Hrvata, ondje gdje je puklo na dvoje Rimsko Carstvo. Granica tih dvaju svjetova granica je između istočne i zapadne civilizacije.O hrvatstvu i srpstvuHrvatstvo i “srpstvo” potpuna su suprotnost, a granica između njih je granica između “Istoka i Zapada, katoličanstva i pravoslavlja, kulture i barbarstva”. Zato hrvatstvo nije samo patriotizam, već je hrvatstvo sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad. Hrvati imaju povijesnu misiju obrane Zapada. Na Drini “na kojoj je puklo silno rimsko carstvo u dva dijela”, Šufflay izlaže ovu tezu: “Hrvatski narod, kao građanin velikog imperija zapadne civilizacije, imade pravo da uzdigne svoj glas protiv svakog tlačenja. … Tko poznaje povijest, taj znade, da jugoslavenska ideja nema nikakve dinamike. Ona nije ništa prema moćnoj hrvatskoj ideji. U Hrvatskoj je jugoslavenska ideja samo tanka olupina pod kojom vrije hrvatski nacionalni vulkan; potreban je samo neznatni podražaj, pa da bukne erupcija.”Danas je u svjetlu ruskih ratova vrlo aktualno Šufflayevo osluškivanje bliskog apokaliptičkog sukoba Istoka i Zapada: “Obračun između zapadne, industrijsko-kapitalističke Evrope i sovjetske Rusije još nije izvršen. Još nije započela prava bitka na život i smrt između bijelog intelekta Zapada, kojemu je najodličniji predstavnik anglosaska rasa, i intuicije Istoka, kojemu je evropska predstraža Rusija.” Rusiju on naziva “euroazijskim dvoživcem”. Euroazijska Rusija, Kina i Indija, drži Šufflay, “ugrožavaju smrtno” SAD i Veliku Britaniju. Pri tome je Rusija “najopasnija” zato što “ima bijela sredstva, a žutu dušu. Ona je jedina bijela velevlast, koja duboko shvaća Aziju i može njom upravljati”. Rusija je dakle ovladala zapadnom tehnologijom, ali ima istočnjačku “dušu”. “Balkan, a u njemu i Hrvatska, postali su tako poprište gigantske borbe između azijskog Istoka i anglo-američkog Zapada, između Rusije i Amerike.” Ovdje ću se zaustaviti u prebiranju po duhu čovjeka kojega su prije devedeset godina zatukli zbog pisane i izgovorene riječi. Možda se uz njegovu žrtvu treba sjetiti i jednog našeg suvremenika, Alekseja Navaljnog. To bi moglo biti korisno za budućnost. (dnevno.hr, ožujak 2024.Slobodan Prosperov Novak
comments powered
by Disqus
|
