I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Donosimo izvatke iz knjige dr. Bože Žepića : Enigma Bosna i Hercegovina zbog autorove analize teškog položaja Hrvata u BiH,
kao i nekih mogućnosti prevladavanja tog neodrživog stanja, iako se s mnogim stavovima autora Stranka hrvatskog prava ne slaže, a mnoge drži za dobre kao prijelazno rješenje.
Naime, s obzirom da hrvatski narod ima jednu Domovinu HRVATSKU, naš je stav jasno zasnovan na hrvatskom državnom pravu i zato autoru zamjeramo zanemarivanje znanstvenog obrađivanja
mogućnosti i neizostavne potrebe ujedinjavanja hrvatskog naroda i njegovih zemalja u jednu i cjelovitu državu Hrvatsku,
jer je to sigurni uvjet i jamstvo opstanka i napretka sadašnjih i budućih pokoljenja hrvatskog naroda!
IZVATCI IZ KNJIGE DR. BOŽE ŽEPIĆA:
ENIGMA BOSNA I HERCEGOVINA
Božo Žepić
Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju neka zajednička svojstva i karakteristike s Hrvatima u matičnoj državi, ali i određene povijesne i druge specifičnosti koje ih čine različitim i koje su uvjetovale njihovu posebnost.
Zajedničko im je prije svega etničko podrijetlo. Hrvati su na ove prostore došli u davna vremena, kada nisu postojale, ni bile oblikovane granice današnje hrvatske države i države Bosne i Hercegovine. Te su se granice kroz povijest također često mijenjale. U tim promjenama dio je hrvatskoga naroda mimo svoje volje ostao živjeti u drugoj državi, prije svega voljom velikih sila i velikih naroda, koji su po svom nahođenju krojili granice današnje hrvatske države. Pored toga, oni s matičnim narodom imaju zajedničku kulturu u čijem su stvaranju također sudjelovali. Bez obzira na određene nijanse različitosti u jezičnom i kulturnom izražaju, poprimljene u procesima akulturacije s drugim narodima, zajednički im je hrvatski jezik, narodni običaji, folklor, narodne nošnje i sve ono što jedan narod čini posebnim narodom u odnosu na druge. I na kraju, zajednička im je i hrvatska domovina koju su kroz povijest zajednički branili. Napokon, ono što je posebno važno istaknuti, zajednička im je vjera i pripadnost Katoličkoj crkvi, koja je bila jedna od najvažnijih uporišnih točaka hrvatstva u obje države.
Specifičnosti Hrvata u BiH
Specifičnosti koje na neki način izdvajaju Hrvate u BiH u posebnu skupinu, stvarajući privid kako se radi o dva naroda, nastale su kao posljedica odvojenosti od matice vlastitog naroda i življenja izvan matične države. One su nastale i kulturnom interakcijom s druga dva naroda koji žive u BiH. Pored toga, Hrvati u BiH imaju dvije domovine. Kao građani države BiH, oni je doživljavaju svojom drugom domovinom, ostajući jednovremeno čvrsto privrženi matičnoj državi Hrvatskoj i hrvatskoj domovini. Budući da, u pravilu, jedan narod ima samo jednu domovinu, ovdje se radi o izuzetku od pravila zbog činjenice da Hrvati kao narod imaju dvije domovine. Pritom je očito da BiH kao država povijesno, zemljopisno, geopolitički, prometno i na mnogo drugih načina gravitira prema Hrvatskoj, od koje i preko koje je i u minulom ratu dobivala svu moguću međunarodnu pomoć, koja joj je i omogućila da preživi teška vremena i teške kušnje kroz koje je prošla.
Osobito su povijesne specifičnosti utjecale na stvaranje privida o tobože dva hrvatska naroda. Povijesno iskustvo vlastite opstojnosti i očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa Hrvati u BiH stjecali su uglavnom mukotrpno živeći pod tuđinskom vlašću. U raznim i brojnim razdobljima svoje burne povijesti, u kojoj je Bosna i Hercegovina bila država bez čvrste državne strukture; etnički i interesno heterogena zajednica tri naroda međusobno upućena jedni na druge ali i suprotstavljena; svačija i ničija zemlja. Ali se ona uvijek i iznova u svojoj povijesti othrvala i opstala kao posebnost, stječući i zadržavajući određene elemente državotvorne samostalnosti. Tako je bilo i u minulom ratu, zahvaljujući, prije svega, izdašnoj pomoći međunarodne zajednice, koja je na početku agresije potpuno izostala, a tek kasnije obilnije pružena. Povijesna razdoblja kroz koja su prošli Hrvati u BiH i koja su bitno utjecala na ukupnost njihovih specifičnosti bitno su ovisna o činjenici pod čijom je vlašću bila država u kojoj su živjeli. Ona bi se ukratko dala izložiti na sljedeći način:
- Prvo razdoblje, koje je najduže trajalo, tiče se daleke prošlosti. O njemu nemamo mnogo povijesnih izvora i zato je najmanje znanstveno istraženo. Obuhvaća vrijeme od sedmog do dvanaestog stoljeća, to jest od dolaska Hrvata na ove prostore, pa do prihvaćanja katoličanstva kao vjere koja će ih kulturno i etički bitno vezati za zapadnu kršćansku civilizaciju i njezine etičke vrednote, "kada se odvijao proces pokrštenja iz Rima i Ravenne preko Hrvatske, i zametala državna tvorevina koja se zvala banovina". (R. Perić, 1997.). Banska kruna, banska čast i banovina kao povijesni državotvorni entitet smatraju se čisto hrvatskim obilježjima. Ona nam "svjedoči da su u Bosni živjeli Hrvati od najstarijih vremena. Najstarije hrvatsko pisano djelo "Methodos" navodi da je na Duvanjskom polju godine 753. zaključeno da se u više pokrajina postave banovi na čelo državne uprave". (D. Mandić, 1967., 34-35.)
- Drugo razdoblje karakterizira istodobno postojanje Katoličke crkve i crkve "bosanskih krstjana", koji su također bili Hrvati, ali su se tako nazivali zauzimajući se za svoju autonomnu crkvenu organizaciju. Ova će vjerska podijeljenost hrvatskog nacionalnog bića u BiH ostaviti određene posljedice na shvaćanje etničkog pitanja u BiH koje se osjećaju sve do dana današnjega, osobito kod dijela bošnjačko muslimanske inteligencije, koja zagovara tezu kako njihov narod vuče podrijetlo od tzv. autohtonog naroda, bosanskih patarena. Postojanje dviju vjerskih konfesija među Hrvatima i njihov međusobni rivalitet ostavio je vidnoga traga na podvajanje hrvatskog nacionalnog bića, a time i na sazrijevanje oblika državnog ustrojstva u smislu postupnog prelaska od banovine ka kraljevini. To je i vrijeme još nedefinirane i neoblikovane nacionalne svijesti. No, bez obzira na to, to je vrijeme stvaranja relativno snažne i prostrane srednjovjekovne bosanske države, pod upravom bosanskih kraljeva, koji su, u pravilu, bili po narodnosti Hrvati, a po vjeri katolici, ili "bosanski krstjani". (Šire o tome, D. Mandić, BiH - povijesnokritička istraživanja, 1979.) Ovo razdoblje također je povijesno nedovoljno istraženo i različito interpretirano od povjesničara iz reda svakog od naroda, a trajalo je od četrnaestog do šesnaestog stoljeća.
Hrvatska historiografija zabilježila je ovo vrijeme kao predotomansko, u kojem uopće nije zabilježeno postojanje Bošnjaka muslimana, a "neki povjesničari kažu da nije bilo nijednoga ni pravoslavca, a katolika bijaše oko 85% ili preko 800.000." (R. Perić, isto).
Pokušaji sinteze "trolisne zajednice"
Naravno, srpska historiografija, pretendirajući dokazati kako je Bosna "oduvek bila srpska zemlja", tvrdeći kako je srednjovjekovna Raška država uzela "opšte srpsko ime kao glavno obilježje za narod svoje države - utopivši u njemu sva provincijalna imena", pa da je onda "to dalo povoda bosanskim vladaocima da za državno ime svoga naroda uzmu provincijalni naziv: Bošnjak, Bošnjanin, Bosanac, mesto dotadašnjeg nacionalnog Srbin, da time jače označe političku samostalnost svoju prema Srbiji." (Saltaga, 1997./186.) Nepotrebno je komentirati koliko je ovaj navod proturječan i znanstveno povijesno neutemeljen. Zapravo, citirani zajednički naziv za sve narode u BiH bio bi pokušaj njihove anacionalizacije i ukidanja svih razlika koje su provodili razni osvajači, a čiji recidivi i danas postoje s istim ambicijama. "Okupatori s Istoka činili su sve da nas učine jednakim posredstvom religije, odnosno vjere. Nije sporno da je primarni cilj Osmanlija bio širenje islama i islamizacija osvojenih prostora. Dakle, najprije duhovna represija nad slobodom da bismo bili jednaki. Kasnije će to prerasti i u fizičko nasilje kako bi se otklonile razlike u drugim segmentima duhovne nadgradnje. Nakon Osmanlija Austro-Ugarska (Benjamin Kallay) je činila sve da bi pronašla čarobnu formulu sinteze "trolisne" zajednice. U tom cilju je i začeta ideologija bošnjaštva kao nove i zasebne nacije. Dakle, bošnjačka nacija bi bila asimilacija ili simbioza tri naroda u jednu, novu naciju". (Kožul, 1997/144.) Ni danas ta ideja nije daleko od istog cilja.
Treće razdoblje traje od petnaestog do devetnaestog stoljeća, točnije od pada Bosne pod tursku upravu 1463. godine, pa do Berlinskog kongresa 1878. godine. Daleko je bolje povijesno istraženo i objašnjeno. U vremenskom smislu poznato je kao tzv. otomansko doba. Tada je, što zbog prisilne islamizacije, što zbog fizičkih represalija i teških uvjeta života, a djelomično i zbog nedostatka katoličkog svećenstva i težnje za očuvanjem katoličke vjere došlo do naglog iseljavanja i drastičnog smanjivanja broja Hrvata, te prodora islama, pa i pravoslavlja koje je u to vrijeme od vlasti bilo povlašteno na štetu katolika i katoličke vjere. U početku turske vladavine se to činilo blaže i postupno, da bi kasnije poprimilo drastične razmjere. Hrvati su ili protjerivani ili islamizirani, tako da "jedan dio, koji se zadržao na prostorima BiH u manjem ili većem broju, zavisno od političkih i vojnih prilika u zemlji, prelazi na islam, a nije mali broj onih koji primaju pravoslavlje...". (Živković, 1997./37.) Iz toga vremena turske vladavine i prisilne islamizacije datira i nastajanje posebnog bošnjačko muslimanskog naroda. Tada dolazi i do pojave treće značajne vjerske konfesije u BiH.
Od Austro-Ugarske do Jugoslavije
Četvrto razdoblje predstavlja vrijeme Austrougarske Monarhije i njezine vladavine. Trajalo je svega četrdesetak godine, točnije od 1878. do 1914. godine. Na žalost, ni u ovom vremenu nije bitno promijenjen položaj Hrvata katolika, premda je to bila katolička carevina. Vođena je državna politika nacionalnog sjedinjavanja u pokušaju stvaranja bosanske ili bošnjačke nacije. Prelasci vjernika s jedne na drugu vjeru različito su primani od strane vlasti, a osobito je preferiran prijelaz katolika. "U svom prvom zajedničkom prosvjedu protiv vlade BiH, biskupi su, pišući ministru Kallayu, način na koji su vršeni prelasci iz jedne vjere u drugu nazvali rak-ranom vjerskog života u BiH-u". (Vukšić, 1994./156.) Ipak, za razliku od turskog vremena, u BiH je izgrađen veći broj katoličkih sakralnih objekata, a ovo vrijeme je zapamćeno i po porastu općeg kulturnog napretka pripadnika svih naroda, a osobito Hrvata u BiH.
Peto razdoblje karakterizira sedam desetljeća života bosanskohercegovačkih Hrvata u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Dok u onoj prvoj, monarhističko-centralističkoj, BiH nije imala status posebne autonomne i državotvorne pokrajine, dotle će u drugoj dobiti status republike u kojoj su formalnopravno i prema slovu Ustava sva tri naroda jednakopravna. Faktično stanje bilo je sasvim drukčije, jer Hrvati sa Srbima i muslimanima, kao znatno brojnijim i zastupljenijim u svim strukturama državne javne vlasti, nisu nikada imali faktičnu jednakopravnost. U ovom je vremenu ponovno došlo do znatnog smanjenja broja Hrvata u BiH, što zorno prikazuju sljedeći pokazatelji:
Struktura stanovništva BiH prema popisu iz 1921. i 1991.
1921.
1991.
Hrvati
23%
17,5%
-5,5%
Bošnjaci muslimani
32%
44%
+12%
Srbi
44%
31,3%
- 8,5%
U označenom vremenu jedino je bošnjačko muslimanski narod doživio značajan demografski porast, dok su druga dva imala negativan demografski trend. Obje su Jugoslavije bile umjetne tvorevine, nastale po želji velikosrpske politike i uz izdašnu asistenciju nekih velikih sila i njihovih naroda. Za njihovim nestankom hrvatski narod nema razloga žaliti, a eventualnom ulasku u neku novu jugoslavensku državnu tvorevinu ima razloga pružiti svaki mogući otpor. To povijesno iskustvo suviše je skupo plaćeno da bi bilo dopušteno ponavljati pogreške iz prošlosti. (Konačno je to shvaćeno i u Beogradu 14. ožujka 2002. godine kad je potpisan sporazum o prestanku treće Jugoslavije.)
Raspad SFRJ
Šesto razdoblje započelo je demokratskim promjenama do kojih je došlo raspadom druge Jugoslavije, da bi se nastavilo u vremenu unutarnje i vanjske srpske agresije na BiH, te ustrojavanjem "daytonske BiH". Hrvati u BiH, kao brojčano najmanji narod, najveći su stradalnici Domovinskog rata, u kojem su sva tri konstitutivna naroda u BiH međusobno ratovali. Po njegovu završetku Washingtonskim sporazumom ustanovljena je Federacija BiH, kao novo zajedničko državotvorno rješenje uvezivanja Hrvata i Bošnjaka muslimana u zajednički novokomponirani državotvorni entitet. Šesto, suvremeno razdoblje stavilo je Hrvate u BiH pred nove, vrlo ozbiljne povijesne kušnje. Društvena zbilja toliko je nametnula neriješenih otvorenih pitanja i istaknula toliko dvojbi da se za neka u bližoj, a za mnoga pitanja tek u dalekoj perspektivi mogu očekivani valjani odgovori. "Osim puta u povijest drugih izbora nema. Izazov je sudbinske veličine i treba nalaziti i naći tehniku izazova. Do spoznaje se dolazi preobražavanjem stvarnosti, kaže mudrost. Veličina izazova i jest u tome što potiče kretanje u nepoznato. Kompromis ili smrt? Je li to odgovor na tako veliko pitanje?!" (Kožul, 1997./144). Budućnost BiH i jest vezana za pitanje postignuća kompromisa između vladajućih politika tri njezina konstitutivna naroda, uz izdašnu asistenciju i suglasnost velikih sila. Alternativa je vječiti protektorat međunarodne zajednice ili raspad i podjela države BiH. Hrvati u BiH na sve to moraju biti pripravni.
Ratna stradanja i mirnodopske zamke
Mnogi smatraju da je Bosna za Hrvate u perspektivi izgubljena, da je jedina šansa braniti pozicije na preostalim crtama razgraničenja Banovine Hrvatske i onim koje su pod okriljem međunarodne zajednice uspostavljene iscrtanim kartama "daytonske BiH." Drugi pak misle da su to pesimistična predviđanja i da još postoje važne, a neiskorištene uporišne točke hrvatstva, ne samo u Hercegovini već i u Bosni. Najgore bi bilo ako bi se stvari razrješavale u nekom novom ratu, a brojni domaći i strani futurolozi misle da je on neizbježan, samo što se još ne zna kada će buknuti. Jedino je izvjesno da neće sve dotle dok smo pod patronatom i protektoratom međunarodne zajednice i dok su u BiH vojne snage stranih zemalja predvođene Amerikancima.
Stradanja Hrvata u BiH u Domovinskom ratu dovoljna su opomena pri razmatranju njihove perspektive u budućnosti. Još nisu objavljeni zbirni podaci temeljeni na vjerodostojnom i objektivnom znanstvenom istraživanju. Objavljeni su tek sporadični empirijski podaci, temeljeni uglavnom na osnovi subjektivnih procjena pojedinih istraživača ovog pitanja, kao i određene procjene deskriptivnog karaktera. Međutim, takva analiza i nije glavno pitanje ove rasprave, već ocjene koje slijede treba promatrati u svjetlu procjene kakva nas tek budućnost očekuje. Prema nekim autorima, pesimistična procjena hrvatske perspektive u državi BiH ne može se izbjeći.
Stradanja Hrvata u BiH
I doista, ako je suditi po usporednim podacima stradanja Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH, onda se vidi da su i jedni i drugi pretrpjeli goleme gubitke i doživjeli golema stradanja, s tim što su podaci za Hrvate u BiH znatno porazniji. Tako je od ukupnog broja poginulih, nestalih i ranjenih hrvatskih stradalnika od 81.321 (100%) stradalo u Hrvatskoj 50.763 (62%), a 30.588 (38%) u BiH. U odnosu na ukupno hrvatsko stanovništvo, u Hrvatskoj je stradalo 1,4%, a u BiH 4% hrvatskih ljudi.
Sto se tiče stradanja sakralnih katoličkih objekata postoje samo djelomični podaci za dvije nadbiskupije u Federaciji BiH. Tako "ukupan broj stradalih vjerskih objekata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji iznosi 614. Ako se ima na umu da je veći broj vjernika protjeran sa svojih ognjišta, dobit ćemo jasnu sliku katastrofe koja je zadesila ovu nadbiskupiju u ovom ratu." (Stradanje katoličkih sakralnih objekata, Muzej HRHB, 1998./5) U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjskoj biskupiji srušeno ili spaljeno je 10 župnih ili filijalnih crkava, te sedam crkvenih objekata. Teško je oštećeno sedam župnih i filijalnih crkava, a oštećena su tri crkvena objekta. Djelomično je oštećeno 23 crkvena objekta. "Iz gore izloženog jasno se vidi kako su hercegovačke biskupije u ovom ratu uistinu teško stradale. Jedan dio prognana pučanstva vratio se nakon oslobođenja znatnog teritorija od srpske okupacije. Međutim, na one prostore koji su ostali bilo pod srpskom ili muslimanskom vlašću katolici se ni danas nisu vratili. Usto na prostoru koji kontrolira hrvatska vlast nalazi se veliki broj izbjeglica, pogotovo iz središnje Bosne". (Isto, 1998./7.) Uz sve to, mnoge su katoličke župe ostale na prostorima pod kontrolom srpske ili bošnjačko muslimanske vlasti, pa se vjernici zbog raznih oblika zastrašivanja teško odlučuju na povratak.
Depopulacija hrvatskoga naroda
Za Hrvate kao najmanji narod u BiH najveći je gubitak drastično smanjivanje stanovništva. Ono je prepolovljeno, pa se procjenjuje da je od oko sedamsto pedeset tisuća, ili 17,5%, ostalo nešto ispod četiristo tisuća, ili manje od 10% ukupnog stanovništva BiH. Usto, radno aktivno i biološki reproduktivno stanovništvo uglavnom je otišlo u inozemstvo ili u Hrvatsku, a ostale su starije, radno i biološki neproduktivne osobe. Veliki je broj nezaposlenih koji se uglavnom izdržavaju od potpore rodbine iz inozemstva i skromnih obiteljskih prihoda, što je dovoljno samo za puko preživljavanje. U takvim uvjetima javljaju se socijalne traume, razni oblici frustracija i pesimizam glede izgleda za perspektivan život u budućnosti. Međutim, ipak je mnogo bolji položaj onog dijela Hrvata koji se nalaze na prostorima pod kontrolom hrvatskih vlasti, a izuzetno težak ili znatno teži onih koji su ostali pod srpskom ili muslimanskom vlašću. Tamo su rijetki oni koji imaju zaposlenje, a s gotovo svih rukovodnih dužnosti hrvatski su kadrovi pometeni.
Mirnodopske zamke
Mirnodopske zamke koje ukazuju na činjenicu kako nam se može dogoditi da izgubimo u miru čak i ono što smo obranili u ratu, nameću novu zebnju za perspektivu Hrvata u BiH. Tu se može ukazati na nekoliko nepovoljnih procesa.
Prvo, nastavlja se stalno iseljavanje. Time se može izgubiti kritična masa potrebna za status konstitutivnog naroda, a poslije prvoga popisa stanovništva doći u poziciju nacionalne manjine. Kako se onda pozivati i kako primjenjivati daytonske dokumente i paritet u vlasti temeljen na popisu iz 1991. godine? Hoće li daytonski dokumenti vrijediti samo za određeno vrijeme? Što će biti kada bošnjačko muslimanska partnerska strana u Federaciji, velikim prirodnim priraštajem, s jedne, a useljavanjem svojih sunarodnjaka iz Sandžaka i Crne Gore, s druge strane, ali i tajnim priljevom iz raznih islamskih zemalja, s treće strane, osigura apsolutnu većinu u Federaciji i državi BiH u odnosu na druga dva naroda? Prema nekim procjenama, bošnjačko muslimanski narod već sada predstavlja oko 65% stanovništva u BiH. Hoće li Hrvati izgubiti status političkog konstitutivnog naroda i što onda?
Drugo, incidentni pritisci, zastrašivanja, naoko bezopasne šale poput: "Idite, što čekate, Bosna je naša, a vi ionako imate svoju rezervnu državu Hrvatsku...", ali i učestala ubojstva Hrvata, navela su i samog lidera bošnjačkoga naroda da se obrati vlastitom narodu s pozivom "da otvori oči onima koji ne znaju što rade", govoreći "Znajte da su opstanak države i mir na najvećem iskušenju od kraja rata". (Slobodna Dalmacija 5.11.1997.)
Stvaranje bosanskohercegovačke nadnacije
Treće, Hrvati su već sada u BiH suočeni s anacionalizacijom i asimilacijom, a za očekivati je da će se taj proces sve intenzivnije razvijati. Na izvjesnim pitanjima on se pokušava provoditi planski, dugoročno i znanstveno - teorijski osmišljeno. Tako je, primjerice, na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu u organizaciji Udruženja za političke nauke u BiH, s pečatom Vlade BiH i protokolarnim brojem ustavnog suda na omotnici, zakazan okrugli stol na opću i globalnu temu "država i nacija". U pozivu se iznosi slijedeće mišljenje: "Potrebno je definirati bosansku naciju prema europskom modelu države - nacije proizišle iz historijskog imena bosanske države (identitet prema drugima), ne dovodeći u pitanje postojeći identitet etno - kulturnih zajednica ili skupina Bošnjaka, "bosanskih Srba" i "bosanskih Hrvata", konstituiranih po religijskoj pripadnosti (identitet spram sebe)."
Treba, dakle, utemeljiti državu BiH na novim osnovama i po konceptu države nacije, ostavljajući po strani postojeće nacije, konstituirane ne po nacionalnoj, već po religijskoj pripadnosti. U pozivu se ne kaže iz čega bi se stvorila nova bosanska nacija, ako bi ostale sve postojeće. Očigledno se radi o pokušaju podvale stvaranja nove nadnacije, prvo anacionalizacijom pripadnika postojećih, a zatim njihovom asimilacijom u novu. Pored toga, kao dokaz da stvar nije ni malo bezazlena, poziv kaže da se radi o dugoročnom historijskom procesu, o projektu za naredne decenije." (sic!) Sve se uzdiže na rang države koja treba stvoriti naciju da bi bila država - nacija, što bi BiH onda uspostavilo kao stabilnu zajednicu, jer bi imala samo jedan nacionalni subjekt. Svi bi bili Bosanci, a svatko bi mogao ispovijedati vjeru koju hoće. U tom cilju kaže se kako je "zadatak državne i kulturne politike da, sa svoje strane, oprezno i osmišljeno, kroz mehanizme socijalnog učenja, institucije javnog odgoja i medijsko oblikovanje svijesti, oslobodi prostor i mogućnosti da se građani identificiraju s bosanskom nacijom, već kod prvog narednog popisa stanovništva, kao i drugim povodima gdje se traži samo nacionalni identitet, neovisno od etno - kulturnog i vjerskog." (sic!) Sve je ovdje, dakle, ciljano i metodološki do kraja razgolićeno, osim maskiranog - da svi i dalje mogu ostati ono što jesu, a da bi nakon toga vrlo brzo u odnosu na Bosance postali građani drugog reda. Oduvijek je nacija radi vlastitog opstanka stvarala državu; ovdje se hoće da država radi vlastite stabilnosti i opstanka stvori naciju. BiH ih već ima tri, a sada joj po nečijem mišljenju treba i nadnacija, u svjesno projektiranom i vođenom procesu, kao izuzeće od pravila, pa se valja zapitati kome to sada treba. Hrvatima i Srbima u BiH sigurno ne, jer oni već stoljećima znaju što jesu. Kad ih netko hoće na to privoljeti, onda znači da ima jakog razloga to činiti.
BiH kreće stopama Jugoslavije
Ako najveći narod i njegova inteligencija u jednoj tronacionalnoj državi imaju ambicije umjetno praviti nadnaciju, i ako to kane postići anacionalizacijom i asimilacijom druga dva naroda, a pred očima imaju svjež primjer propasti identične ideje u pokušaju s jugoslavenstvom propale države, onda je jasno da nepromišljeno rade i protiv sebe i protiv te iste države. Jugoslavija se raspala upravo na neriješenom nacionalnom pitanju i pokušaju stvaranja jugoslavenske nadnacije, s ciljem dominacije najvećeg naroda. Bosna i Hercegovina i njezini narodi imaju izglednu perspektivu samo ukoliko na osnovama pune i stvarne jednakopravnosti urede odnose među postojećim narodima. Projekt stvaranja nove nadnacije, koji u sebi nužno implicira svjesno i nasilno negiranje postojećih - bio on realiziran prikrivenim ili otkrivenim metodama i postupcima, pogotovo ako se to čini s razine državne javne vlasti - poguban je za tu istu državu već u začetku same ideje, a pogotovo njezine realizacije, i predstavlja "put u pakao popločan dobrim nakanama". Zato u tako uređenoj nacionalnoj državi Hrvati u BiH ne naziru izglednu perspektivu za prosperitetan život.
Četvrto, obrazovni sustav nikako da profunkcionira i da hrvatska djeca dobiju pravo učiti povijest vlastitoga naroda na svom materinjem jeziku, kako to predviđaju daytonski dokumenti, i da prestanu učiti iz knjiga u kojima piše da je HVO neprijateljska vojska, a njihov se narod ubraja u agresore na suverenu državu BiH.
Kritička proturječja Daytona
Bosna i Hercegovina je koncipirana kao nedefinirana država. Za nju se kaže da je etnički složena iz tri konstitutivna naroda. Jednome od njih daje se suverenitet nad vlastitim prostorom, pravo međunarodnog priznanja i pola teritorija, iako u strukturi stanovništva sudjeluje sa svega 33%. Time se legaliziraju agresorska vojna osvajanja i provedena etnička čišćenja. Druga dva naroda dobivaju zajednički entitet u obliku Federacije, što znači da nijedan od njih nema suverenitet, niti znade što je njegovo. Republiku Srpsku čine općine, a Federacija se sastoji od kantona, koji imaju elemente države.
U mnogim svojim elementima BiH je definirana kao asimetrična država s kompliciranim i nefunkcionalnim političkim sustavom vlasti, koji ne može osigurati poželjan i funkcionalan odnos javne vlasti i društva. Jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda, deset kantona, bezbroj ministara i ministarstava, glomazna i neučinkovita administracija, čije izdatke ne može podnijeti ni ekonomski mnogo razvijenija zemlja. To su samo neka proturječja.
Umjesto da se BiH definira kao labilna i decentralizirana federacija sastavljena od tri nacionalna entiteta, gdje bi svatko znao što je njegovo, kakva bi jedino i mogla funkcionirati, izmišljen je i narodima BiH nametnut model državne organizacije bez njihove suglasnosti i bez presedana u svijetu. To nije samo subjektivno mišljenje autora ove rasprave već i objektivnih stranih analitičara. Oni ukazuju da je, primjerice, "regija Bosanska krajina u sjeverozapadnoj Bosni, u kojoj se nalazi i Banja Luka, brojila na početku srpske agresije 536.549 osoba nesrpskog podrijetla. Početkom 1996. godine ostalo je ondje oko 13.000 Bošnjaka i 9.000 Hrvata. IFOR nije dosad ništa poduzeo da stane na kraj tome bjesnilu. Mir koji se izgrađuje na takvim temeljima ne zaslužuje to ime" (Benedikter, 1996./26). Pored toga, "taj mir je nepravedan. On potvrđuje osvajanje vojnom silom i priznaje masovna progonstva. BiH (samo) prividno ostaje nepodijeljena zemlja. A u stvarnosti odobrava se Srbima njihova "republika" s 49% teritorija koji nema ništa zajedničkog s ostatkom od 51% federacije Muslimana i Hrvata. Ali i ta federacija, stvorena pod prisilom, a manje po razumu, kako to pokazuju razna žarišta napetosti u Mostaru i u središnjoj Bosni, stoji na klimavim nogama. Hrvatima u Bosni zabranjena je vlastita republika." (Benedikter, 1996./25.)
Politika mrkve i batine
Federacija BiH, iako predstavlja probni kamen temeljac cjelokupnog rješenja i političkog procesa za BiH, te ogledno područje za čitav daytonski mirovni projekt, doista nije po mjeri nijednog od njezina dva naroda. Ona će to možda jednom postati, nakon dugotrajnih ulaganja i uz stalnu nazočnost "mrkve i batine" međunarodne zajednice i njezinih vojnih snaga, ali ona nije važan interes ni bitan cilj bilo kojeg od dva konstitutivna naroda. Bošnjačko muslimanski narod i njegova vladajuća politika verbalno sve čine da dokažu vjernost Daytonu, a interesira ih i praktično rade sve da BiH izgrade po svom nahođenju, kao svoju državu u kojoj bi, istina, i drugi mogli živjeti, ali ne bi bili politički subjekt već raja, čije bi postojanje i snošljiv život dokazivalo nečiju multietničnost, multikulturalnost i multikonfesionalnost. Ona bi, napokon, trebala dokazati mogućnost ponovnog suživota i novog "bratstva-jedinstva", ne uzimajući u obzir da "samo pravo na sjećanje zaštićuje žrtve da ne budu drugi put ubijene". (Benedikter, 1996./28.) Žrtve su suviše svježe, sjećanja na njih također, da bi se na starim i istrošenim idejama gradio novi suživot u uvjetima nagomilanog međusobnog nepovjerenja i sumnji u dobre nakane, kada se Federacija hoće samo kao sredstvo preko kojeg treba doći do unitarne, cjelovite i centralizirane države, a iskrena politička volja ne postoji ni na strani hrvatskoga naroda u BiH. Istina, ona je nešto veća kod Hrvata u Bosni, a znatno manja kod Hrvata u Hercegovini.
U projekt daytonske BiH uloženo je previše sredstava i napora, a iza njezina koncepta stale su velike sile na čelu s najvećom. Politički gledano, projekt se ne smije dovoditi u pitanje. Zato se vodeće nacionalne stranke mudro protiv njega ne izjašnjavaju, već umjesto toga za kočenje procesa optužuju jedna drugu. To će, čini se, potrajati sve dotle dok se pokrovitelji Federacije i daytonske BiH ne uvjere da projekt konceptualno ne valja i da ga je nužno mijenjati, bez obzira koliko je koštao i koliko je do sada u njegovu realizaciju utrošeno truda, sredstava i vremena. Na znanosti i znanstvenicima nije da odlučuju o njegovoj sudbini, već da kritički i argumentirano ukazuju na njegove dobre i loše strane.
Kada bi se ušlo u suptilnu i detaljnu znanstvenu analizu svakog pojedinog daytonskog rješenja, koliko bi mu se tek onda proturječnosti našlo? Koncept daytonske BiH i njezinih entiteta, jednostavno rečeno, ne postavlja nacionalne odnose na zdravim osnovama i ne osigurava učinkovit i funkcionalan politički sustav vlasti, te uspostavljanje poželjnog odnosa između javne vlasti, s jedne, i heterogenog disperzivnog društva, s druge strane. Očito, on je idejno začet od onih koji ne znaju ili pak slabo znaju bosanske prilike. "Uvažavajući bez imalo dvojbe i licemjerja prinose brojnih pojedinaca s visokim referencama, skupina i organizacija koji su ovdje službovali duže i kraće, ponekad je teško otkloniti dojam o njihovu elementarnom nepoznavanju ovih prostora i kultura, te poradi toga njihova upadanja u zamke osobnosti i pristranosti". (Markotić, 1994/8.) I sujete, dodali bismo.
Značenje i osporavanje konstitutivnosti
Ma koliko Dayton bio nedorečen, proturječan i nesavršen, on je Hrvatim u BiH, pored blagodati mira i prekida stradanja, priznao status konstitutivnog naroda. U tomu je za nas velika i neosporna njegova vrijednost.
U ustavno-pravnom smislu, dosljedna primjena ovog načela na svim razinama organizacije i funkcioniranja vlasti i donošenja relevantnih političkih odluka za najmalobrojniji, hrvatski narod u BiH, od neprocjenjive je važnosti. Jedino mu to jamči minimalnu ravnopravnost s druga dva veća naroda, osobito s najvećim bošnjačko muslimanskim, s kojim u etničkom smislu tvori Federaciju kao drugi entitet.
Međutim, upravo je konstitutivnost na meti vodeće bošnjačko muslimanske inteligencije. To podriva Dayton, potiskuje Hrvate na poziciju etnički marginalnog naroda i dovodi u pitanje samu Federaciju kao važniji entitet države BiH. U kontekstu ove teme izložit ćemo, kao ilustraciju, samo nekoliko citata. Osporavajući konstitutivnost u samoj ideji, jedan od vodećih teoretičara političkih sustava i sudac Ustavnog suda Federacije BiH, između ostalog, piše: "Kada im ta međusobna podjela BiH nije uspjela , zahvaljujući veličanstvenom otporu Armije BiH i naoružanog naroda, Srbija i Hrvatska izmislile su postojanje konstitutivnih naroda u BiH, da bi je podijelile na tri etničke države, tzv. konstitutivne republike, s krajnjom namjerom i da se "srpske i hrvatske republike" odcijepe od BiH i pripoje Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj". (Ibrahimagić, 1996./76.) Štoviše, ne samo da je, po njemu, konstitutivnost izmišljena ideja u funkciji podjele i nestanka BiH, nego se Hrvati svrstavaju u "petu kolonu" budući da on smatra da "u Bosni i Hercegovini petu kolonu čine većinom ruralni slojevi i srpskog i hrvatskog stanovništva, okupljani u SDS i HDZ, predvođeni nacionalistički i šovinistički orijentiranim dijelovima inteligencije". (Ibrahimagić, 1996/75.) Sve to s ciljem da bi "uspjeli u onome u čemu njihovi srednjovjekovni preci nisu, da svojim državama priključe nove teritorije i da time opravdaju ogromne vlastite žrtve, ali i svoje zločine koje su počinili nad bosanskim narodom i njegovoj državi" (Ibrahimagić, 1996/75). Sic!!! Konačno je jasno: u BiH je samo jedan, bosanski narod i država je njegova.
Uporišne točke hrvatstva u BiH
Ako žele voditi realnu i mudru politiku, Hrvati u BiH ne bi smjeli sebi priskrbiti atribut kočničara uspostave daytonske BiH i Federacije kao entiteta. Pogotovo ne bi smjeli biti proglašeni krivcima za eventualni propast čitavog koncepta, iza kojeg je stala međunarodna zajednica i moćne velike sile. Po našem mišljenju, bilo bi mnogo pametnije dati pun i iskren obol njegovoj realizaciji i prepustiti vremenu da sve dođe na svoje. Pritom, svakako treba budno paziti što se nudi i potpisuje, uz maksimalno korištenje preostalih uporišnih točaka hrvatstva. Po našem mišljenju, najvažnije od njih su:
1. Pripravnost na nacionalnu, kulturnu, vjersku i svaku drugu toleranciju prema drugim narodima, kulturama i vjerama. Netolerancija je nepoželjna, a ona uvijek izaziva istu ili goru reakciju drugoga. Iz toga nastaje međusobna nepoželjna interakcija, a ona je uvod u stvaranje konflikata i ratnih stanja. Svaki život na zajedničkim prostorima s drugima, makar i u uvjetima života jednih pored drugih, može biti snošljiv, prihvatljiv i perspektivan samo u uvjetima pune međusobne tolerancije.
2. Stvaranje uvjeta za rad i zapošljavanje preostalog aktivnog stanovništva i obrazovanje preostale mladeži na materinjem jeziku i u duhu povijesti i kulture vlastitog naroda. Samo ako čovjek ima uvjete za zaposlenje i prosperitetan život od vlastitog rada i ako ima uvjete za školovanje djece u duhu kulture, jezika i povijesti vlastitog naroda, on pred sobom vidi perspektivu i ima povjerenje u vlast i državu. U suprotnom, on traži izlaz najčešće u seljenju tamo gdje ima sigurniju perspektivu za bolji život.
3. Jačanje i osuvremenjivanje vlastite vojne komponente kao dijela Vojske Federacije i kao važnog jamca očuvanja obranjenih hrvatskih prostora, te očuvanja jednakopravnosti Hrvata u svim strukturama i na svim razinama funkcioniranja državne vlasti.
4. Svestrani razvitak Sveučilišta u Mostaru, kao jedinog hrvatskog sveučilišta u BiH na kojem se nastava izvodi na hrvatskom jeziku i u duhu hrvatske povijesti i kulture, te njegovo stasanje u moderno sveučilište koje će pratiti i primjenjivati europske standarde i programe visokostručnog obrazovanja kadrova, uz uvjet da ono i dalje ostane otvoreno za rad i studiranje pripadnika drugih nacionalnosti i državljana stranih država.
5. Stvaranje uvjeta za opstanak Hrvata u središnjoj Bosni i drugim preostalim hrvatskim enklavama, povezivanjem gospodarstva i otvaranjem škola i fakulteta na kojima bi studirala i djeca onih Hrvata koji su ostali tamo živjeti na svojim višestoljetnim ognjištima.
6. Duhovna obnova naroda, obnova vjerskih institucija i sakralnih objekata, jer je Crkva kroz cjelokupnu povijest, a i u minulom ratu, bila i ostala jedan od najsigurnijih bastiona očuvanja hrvatstva i optimizma naroda u mogućnost daljnjeg perspektivnog života u uvjetima pune vjerske i nacionalne tolerancije s drugima.
7. Posebna skrb hrvatskih vlasti i hrvatske politike za položaj i perspektive Hrvata koji su ostali živjeti na teritoriju izvan prostora koji obuhvaća Federacija BiH. Svestrana pomoć za njihovo preživljavanje, školovanje djece, kulturno povezivanje i zadovoljavanje drugih egzistencijalnih potreba mogla bi značiti materijalnu, moralnu i psihološku podršku, a njezin izostanak demoralizaciju i razočarenje.
8. Učvršćivanje i razvijanje Federacije BiH i uspostava posebnih ugovornih odnosa između nje i Republike Hrvatske, sve dok su u optjecaju daytonski i washingtonski dokumenti i dok partnerska strana pokazuje pripravnost na ravnopravne odnose dva naroda u Federaciji i svim institucijama vlasti koje u njoj djeluju. Po našem mišljenju, konfederacija nije sretno rješenje. Ona bi mogla biti nova povijesna zamka za Hrvate i oblik preko kojeg se mogu ugroziti svehrvatski nacionalni interesi stvaranjem neke nove asocijacije na tlu propale države. Preferiranje konfederalnih odnosa s Hrvatskom izaziva podozrenje partnerske strane i sumnju u dobre nakane, te zapostavljanje cjeline interesa države BiH, za koju je ona jedino životno zainteresirana. Inicijativa za uređenje tih odnosa na potpuno ravnopravnim interesnim osnovama dokaz je dobre volje za razrješenje međusobnih problema između dvije države, dok je odbijanje dokaz da te spremnosti na drugoj strani nema i da je Federacija samo paravan i sredstvo za ostvarenje unitarne države pod kontrolom najvećeg naroda u BiH. Zaključenje sporazuma o posebnim odnosima znatno bi popravilo položaj Hrvata u Federaciji i značilo bi ostvarenje njihove nade u perspektivniju budućnost.
9. Očuvanje svehrvatskog jedinstva i postizanje unutarnje svehrvatske pomirbe, uz prevladavanje podjela i tenzija unutar crkvene organizacije, kao i podjela između "hercegovačkih" i "bosanskih" Hrvata, uz daljnji porast svijesti o značenju nacionalnog jedinstva, bila bi važna uporišna točka hrvatstva u BiH.
10. Razvijanje pune gospodarske, kulturne, znanstvene i svekolike druge suradnje s matičnom državom i narodom, jedna je od najvažnijih i reklo bi se sudbonosnih uporišnih točaka hrvatstva u BiH. Bez razumijevanja i svestrane pomoći matične države i naroda, Hrvati u BiH bili bi prepušteni na milost i nemilost drugima i u perspektivi bi mogli brzo nestati s ovih prostora, kao što ih na nekim više i nema. Time bi bili ugroženi i bitni globalni, strateški i dugoročni interesi hrvatske države i hrvatskog naroda u cjelini.
Samo pod uvjetom da očuvaju svehrvatsko jedinstvo na bitnim državotvornim pitanjima i nacionalnim interesima, (...) te racionalno iskoriste preostale uporišne točke hrvatstva, Hrvati u BiH mogu imati nadu u izgledniju perspektivu. Izgube li većinu hrvatskog naroda zbog iseljavanja i budu li svedeni na razinu nacionalne manjine, uzalud će biti sva pozivanja na konstitutivnost prema daytonskim dokumentima. U narodnoj mudrosti da je zemlja vlasništvo onoga čije ovce po njoj pasu, ovdje se može simbolično reći da je država vlasništvo onoga čiji građani u njoj imaju apsolutnu većinu.
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
