I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Gdje je nestao naš nekadašnji Hrvatski Božić...
HRVATSKI BOŽIĆ - NEKADA I DANAS
Nekada davno, u mojoj ranoj mladosti, dok sam kao dijete živio u mojoj
potlačenoj i porobljenoj Domovini Hrvatskoj, Božić je uistinu bio slavljen kao dan rođenja božanskoga djetešca, kao dan rođenja Sina Božjega, Krista Odkupitelja našega. Sjećam se najviše onih teških i krvavih dana odmah poslije 2. svj. rata kad je u mome podvelebitskom kraju skoro svaka kuća bila u crno zavita, kad su "narodni oslobodioci" zatvorili i zapečatili vrata naše male crkvice sv. Luke.
Kad su djelatnici OZN-e i njihovi doušnici strogo pazili da netko od "fašista", kao što je bila moja majka i sve druge Hrvatice, ne bi slavio Božić, Uskrs ili bilo koji "klerofašistički" blagdan. Ali, što se u moje sjećanje iz tih crnih dana najviše usjeklo jest onaj inat našega naroda, ona nepokornost boljševičkom antikristu, ona spremnost za Krista podnijeti sve moguće kazne, pa i kaznu smrti.
Uzalud su bile sve oznaške prietnje, uzalud svakodnevna patroliranja "boraca 6. ličke i 11. dalmatinske" po krševitim obroncima Velebita i poljima Like.
Uzalud bijahu pljačke, paleži i progoni svih vrsta, uzalud svi pokušaji da nas se umori glađu. Naše majke bi mjesecima odkidale zalogaje hrane od svojih i naših usta i 'šparale' za blagdane Božića i Uskrsa. U našem siromašnom domu, kao i u svim seljačkim domovima hrvatskoga Velebita i Like u ono doba, nije bilo ni vode, ni struje, ni bilo čega što se danas smatra najosnovnijim potrebštinama čak i za životarenje daleko izpod razine siromaštva.
Ali, u njemu je postojalo nešto drugo, nešto subtilno, nešto neopipljivo, ali tako bitno, utješujuće i ohrabrujuće, nešto što nam je davalo snagu da poput strpljivoga Joba izdržimo glad, poniženja, sve tegobe i patnje, da kad je u pitanju naša vjera u Krista Odkupitelja ni pod prijetnjom smrti ne pokleknemo pred crvenim antikristom.
U našoj kući dan prije Božića na ognjštu je gorio hrastovi badnjak, kojim su se na večer palile, od našega voska, rukom naše majke ili otca, ako je preživio našu hrvatsku golgotu, napravljene tri svijeće koje su stajale u većinom zemljenoj
posudi napunjenoj žitom, s jabukom u sredini (ako smo je imali), a morale su se gasili kapima vina, opet ako smo ga imali.
Na sam Božić, jedan od riedkih dana kad smo imali dosta jesti, naša majka je i našim domaćim životinjama davala veći obrok hrane. Na badnji dan se postilo, na Božić molilo i, kad je bilo moguće, išlo u crkvu.
Nije bilo nikakvih darova, nikakvih "shopping" jurnjava, nikakvih "Santa Clausa" koji se, s vrećom skupih darova, po noći u kuće spustaju kroz dimnjake. Ali je u našim kućama, koje su u mnogo čemu bile slične onoj betlehemskoj štalici u kojoj se Krist rodio, bio je nekakav neopisivi božanski mir, nekakvo zadovoljstvo, veselje i podpunost, nekakvo ezoterično stanje u kojem je čovjek nekakvom nevidljivom sponom spojen sa svojim Stvoriteljem.
Znam da je u drugim hrvatskim krajevima bilo i drugačijih običaja, ali u svima se na svoj način slavio HRVATSKI BOŽIĆ.
Taj naš Hrvatski Božić nije bio nekakav "praznik" poput današnjeg Božića, nego svetkovina u pravome smislu.
Roditelji su djeci pripovijedali o bezgriješnom začeću Spasitelja svijeta, njegovom rođenju u maloj štalici u Betlehemu i upućivali nas kako mu se treba moliti, a ne kako ćemo pisati pisma nekakvome misterioznom starcu s bijelom bradom koji tobože živi negdje na sjevernom polu. Pjevali smo naše hrvatske božićne pjesme: Narodi nam se kralj nebeski, Svim na zemlji mir veselje, Veselje ti navješćujem itd., a ne "Jingle bells" i "Winter wonderland".
Tako je to bilo onda. Ali eto ti naši Božići izgleda da su zauvijek nestali.
Danas se možemo pitati - Pa što se to dogodilo?
Tko nam je ukrao onaj naš pravi, mistični, sveti Hrvatski Božić?
Budisti? Muslimani? Židovi?
Sigurno ne!
Ateisti? Donekle.
Ali uglavnom, mi smo ga sami odbacili. Odbacili smo ga onoga časa kad smo primili ovaj današnji moderni komercijalizirani božić (malim slovima), na koji se našoj djeci, unučadi i prijateljima kroz dimnjak počeo uvlačiti "Santa Claus" ili "Djed Mraz".
Kad je i za nas ovdje u Sjevernoj Americi postalo 'modernije' umjesto - Happy and blessed Christmas (Veseo i blagoslovljen Božić) prijateljima čestitati sa "Seasons greetings" (Sezonski pozdravi) - kao da se tu radi o nekakvoj sezoni, nekakvom posebnom godišnjem dobu.
Zato, vrieme je da odbacimo te poganske "shopping sprees, seasons and holidays".
Jedino iskrenom molitvom Kristu da nam prosvijetli um i da nam tako pomogne da se već jednom otresemo ove izdajničke jugo-komunističke ateističke bande koja je opet zavladala našom Domovinom Hrvatskom.
Tada će se Božić opet slaviti kao onaj naš nekadašnji Hrvatski Božić.
Svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim - Čestit i blagoslovljen Božić i Sretnu Novu Godinu!
Merry and Blessed Christmas, and a Happy New Year!
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
