Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti! Franjo kard. Kuharić

Bog i Hrvati!

Pismo dida Vidurine suprotiva bandi u Brezovici...

- Ma šta je ovo braćo moja, šta ovo svira, šta se ovo slavi, ma je li ovo naš vojni orkestar u šumi nikoj, a šta ova pudara ovako nadovida mlatarajuć' sve rukama, vrpolji se did, gledajući tek upaljenu televiziju u 'ladovini starog orasa dok ide babi pomoć stavit' mladu janjetinu ispod peke.

- Evo dide, sad sviraše „Živila Hrvatska“ i „Tvoja zemlja“ i to u šumi Brezovici, smješka se mala Marica dok sida za stol sa bokalom 'ladne limunade.

- „Živila Hrvatska“, pa onda su ovo naši, polako će did, ali kako u šumi Brezovica, dite moje drago, okriće se did, da se nisi šta zabunila.

- Ma njihovi dide, kakvi naši, njihovi, samo se pogrde crvene kriju iza tobožnjeg antifašizma i hrvatskih pisama.

Da su Capini ustrašeni pajdaši, kokošari, u to vrime dok su se krili po šumama naišli na ovakve goloruke hrvatske svirače to bi im bila zadnja pisma koju bi odsvirali, a vidi sad kako nam lažu i u oči pljuju k'o pravi učenici krvavog tite.

- Ma jadno je sve ovo dide i za Bogu plakat' da se u Hrvatskoj slavi zlo i zločin protiv Hrvatske, dođe pod 'ladovinu orasa s tek ubranim mladim lukom iz bašče za babinu peku i dragovoljac Jure.

Nisi vidio da je tamo i skrušeni im pokajnik Mesić, pa zajapureni skojevac Bernardić, iz partije im, onda ona prilivoda, Bandić, te razni izaslanici, prvo prisidnice, nonine Kolinde, crveni blidoliki, istranin je l' te, Valter Flego, pa onda vajnog nam i virodostojnog primijera, oni komunjara Božinović ka' i prisidnika nam otužnog Sabora, titić Jasen Mesić ka' i izaslanstvo kukavne nam HAZU, te ostala tugujuća rodbina, ovaj, vladajuća jugokumnjarska svita, iz društvenog nam i ostalog jadnog i čemernog života, poput bidnog druga Franje Habulina, prisidnika nikog tamo Saveza antifašističkih boraca i antifašista, a u stvari olinjalog SUBNOR-a.

I još prifrigana banda na početku, bez imalo stida i srama, se naruga svima nama, današnjim i ondašnjim braniteljima Hrvatske dajući minutu šutnje za svoje poginule koljače iz tobožnje NOB-e i branitelje iz Domovinskog rata!

Slave tako, dakle, ubijanje Hrvata koji pozdraviše uskrsnuće svoje države Hrvatske poslin osam stotina lita, slave ubijanje svićenika naši' koji da su, po bandi titinoj, eto krivi, jer su bili za hrvatsku Državu i šrili viru Isusovu u njoj, ražesti se sad i dragovoljac Jure i side na štokrlu do male Marice.

- A dide, nadoveza se mala Marica, da srbokomunistička zmija nikad ne spava i iz potaje vreba osokoljena novom Plenkijevom antifašističkom ofanzivom dokaz je što sve na ovom šumskom dernekovanju izrogobori komunjara Habulin posli' pozdrava mu drugova i drugarica i zahvale vlastima na državnom praznikovanju izmišljenog Capinog prvog sisačkog partizanskog odreda.

Bez srama i stida on tako „za volju povijesne istine“ poče nadovidati „kako su akcije ovog odreda bile lokalnog karaktera i kako su one bile nagovještaj onoga što će doći: Ustanak protv okupacije i svih koji su okupatorima služili“ i tako odmah iz prve suprotiva našem Franji koji im i utemelji razlog ovog crvenog praznikovanja!

- Čuj ti pogrde „nije važno“ koliko je pri toj zločinačkoj ujdurmi sudilovalo Hrvata, naravno, valjda mu prosik popravlja to koliko je pri tome Hrvata zaklano, crn mu obraz antifašistički, zabeštima dragovoljac Jure.

- Ima još Jure, to je još ništa, nastavlja mala Marica: „Da, upravo tako, to nije važno. Važno je da je pružen otpor, da je iskra ovdje zapaljena prerasla u plamen ustanka i da je taj ustanak, koji se nije odvijao samo u Hrvatskoj, porazio okupatore i njihove domaće pomagače i svrstao i Hrvatsku i ostale dijelove Jugoslavije na stranu pobjednika.“

- Ma dosta mila Marice, ma dosta tih komunističkih laži zaostalog titoiste, đava mu sriću odnija, ljutito će did.

Pa sve je, gade bezobrazni, u vašim crvenim orjunaškim kandžama k'o da za Hrvatsku ne pade ni jedna glava tako da bi se i sam krvolok tito čudom čudio koliko još njegove laži žive u navodno samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj!

- Ma dide ne jidi se, znam da je teško slušati crvene laži, ali 'tila sam da čuješ, od riči do riči, šta komunističke aveti pričaju na derneku državnom, da vidiš da se slave zlotvori hrvatski, veliča krvolok Tito i klaonica Jugoslavija, maše jugoslovenskim zastavama dok se Hrvatima u državi Hrvatskoj oduzimaju hrvatske zastave bez onog zoološkog vrta na grbu, ka' i zastave HOS-a te šalju prekršajne prijave našim braniteljima i njihovoj dici koji ih s ponosom ističu!

Ovdje se jasno vidi da on i njegov SUBNOR  ponovno, osiljeni nakon propasti im yuge s novom virodostojnom, prostituiranom, antihrvatskom vlašću, vraćaju na pozornicu stare srbokomunističke, jugoslovenske laži o „antifašističkom ustanku“ kada na Brezovičkom derneku jasno uzdižu četnički ustanak u Srbu umisto nazovi hrvatskih, antifašističkih, laži i buncanja o Capinom ustanku kojima su se priobraćeni „hrvatski“ komunisti samo tješili da su Hrvati na strani pobjednika da bi nam i dalje bili na grbači, perući tako, pod firmom pomirbe, svoju nečistu savist nad priko pola milijuna poklanih Hrvata, negirajući očitu činjenicu da su Hrvati padom NDH izgubili drugi svitski rat, na što, tako svojedobno, ukaza iz prve ruke i Ante Ciliga u intervjuu poznatom nam spadalu Dujmoviću.

Time su nam, pod firmom pomirbe, zapravo privarom stolića, ukrali razlog i smisao naših htijenja zašto rušimo Jugoslaviju i zašto ginemo za Hrvatsku usmiravajući naše žrtve za svoj udbaško komunistički opstanak u svom feudu samo sad pod imenom hrvatskim, uglavljujući se kao smrtonosni paraziti u narodno tkivo, trujući nas duhovno i materijalno na svakom mistu i u svako vrime popločavajući nam siguran put u narodnu i državnu propast, podcrtava ozbiljno mala Marica!

Dakle dide, ustade mala Marica, džaba je Franjo, k'o što bi neki tamo rekli,  „krečio“, izmišljajući antifašistički praznik za hrvatsku antihrvatsku bulumentu kojoj je Srb i dalje u antihrvatskim genima. To je bilo krečenje hrvatske istine sa živim krečom doslovce ugašenim u hrvatskoj krvi, zasuziše se oči male Marice.

Baš k'o da će slavljenje tamo nikog izmišljenog prvog partizanskog odreda dati drugi rezultat od slavljenja ustanka u Srbu, po nas Hrvate i povisnu istinu, kad je i vrapcima na grani jasno da se s oba, više-manje, u biti slavi zaplotnjačka borba i zločin nad golorukim hrvatskim narodom, kako onih crvenih fašista, boljševika, instruiranih od Moskve, tako i onih četničkih fašista instruiranih od Londona i Rima. Oba su negacija volje i života hrvatskog naroda koji se plebiscitarno izjasnio za NDH!

I što se takvi tobožnji mrzitelji okupatora nisu protiv njih borili 6. travnja 1941. il', da opet ponovim, 21.lipnja, nego ovi ka' u borbu kreću 22. lipnja kad su se od pustog straha sklonili u šumu i tamo plašljivo parazitirali, a ovi drugi, velikosrbi, digoše se 27.srpnja kad im mig dadoše fašistički zaplotnjaci talijani za pogrome protiv NDH, zaključuje mala Marica.

Da nisu Hitler i Staljin zaratili naši crveni izdajnici bi mučali i čekali k'o što su mučali i čekali i do 22. lipnja, odnosno slavili k'o što su slavili tog istog „okupatora“ prilikom komadanja Poljske sa drugom im Staljinom!

- Tako je srce didovo, dođi da te poljubim. Džaba su komunjari Habulinu izlizane srbokomunističke laži dok je gena kamenih u našoj dici, razveseli se did tarući suzne oči svoje mezimice.

- Da dide samo, ne zaboravi, za te slidbenike tite krvoloka poput „borca“ kukavnog im Habulina su ti geni kameni „obnova fašizma i ustaštva“ dok nakarada i dalje trubi po starim titinim stazama revolucije kada laže da je „većina Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti koji su živjeli u Hrvatskoj, te sve ono što je bilo dobro i plemenito u Hrvatskoj, bilo aktivno na strani ustanka“.

- Ma znam Marice moja, ne sikiraj se, di Bog vidi anđela, pogrda sotonska će to pritvorno prikazivati ka' đavla crnoga prema onom što mu je u srcu zlom, ne bi li koju naivnu dušu, neiskvarenu lažima i potvorama, privela na stranu Sotone, oca crvene im laži, čije su pokvareno sime, diže prst did.

- Tako je dide, pogrda zaplotnjačka, po onoj napad je najbolja obrana, rogobori o „novoj povijesti“ i medijima, a zna zmija da je i dalje sve u njihovim udbaškim rukama k'o i za najcrnjih dana titine srboslavije. Zato i diže graju po onoj znanoj da se Vlasi ne dosjete, odnosno drž'te lopova!

Čak mi se čini, dide, Bože mi 'prosti, da je bolja situacija po ovom pitanju bila u pridzadnjim danima juge-šuge nego sada, jer su komunjare tada pridosićali uz pad Berlinskog zida i svoj pad i kraj bojeći se narodne kazne za sva u nebo vapijuća zla koja počiniše prema narodu hrvatskomu, pa je svakovrsna represija tiila i duha bila i tada podnošljivija nego evo danas u tobože samostalnoj i neovisnoj nam Republici Hrvatskoj, a zapravo, po svemu sudeći, i dalje titinoj kifli u kojoj i dalje caruje najcrnja komunistička laž, hvata se za glavu razočarano i mala Marica.

- Naravno dite moje, ja sam bia i zaboravi' što se sve snimalo i prikazivalo u kletoj titoslaviji, kojim se sve lažima u zdrav mozak silovalo hrvatski narod, jer su to pristali prikazivati već tamo od sedamdesetih vidjevši sami da ne mogu dalje s tolikim očitim lažima, a danas nam sve to serviraju pod imenom hrvatskim bez imalo straja i srama da bi i nova hrvatska pokoljenja trovali starim srbokomunističkim otrovima i lažima, širi ruke nemoćno did upirući pogled u nebo.

- Tako je Marice, dodaje i dragovoljac Jure, to je naša surova stvarnost, to su plodovi svega onoga simena udbaško-komunističkog koje nam je Franjo u amanet ostavio, a mnogi prid tom činjenicom glavu k'o nojevi u pijesak guraju skrivajuć' tako, zapravo, svoj kukavičluk i oportunizam iza nekritičkog glorificiranja svih prisidnikovih poteza ne hajući što Hrvatima i državi Hrvatskoj, posebno nama koji ostasmo tako izvan nje, zbog toga i dan danas zubi trnu i trnut će!

I onda se netko čudi da se u današnjoj državi Hrvatskoj čuju ovakve crvene gadosti iz šume Brezovica od strane ovih bestidnih titinih slidbenika i to ne samo nekažnjeno već i pod državnim patronatom i to sve posli' toliki' poklanih i poginulih koji padoše za nju u zadnjem oslobodilačkom ratu protiv JNA i četnika, naslidnika onih titinih antihrvatskih spodoba iz krvave 1945., čuvara krvave krvolokove baštine, očajno će dragovoljac Jure.

I još crvendać ima obraza rogoboriti i da se naša Crkva ka' eto slabo sića, odnosno da uporno prišućuje svićenike koji da su prišli partizaniji te da su oni, banda partizanska, u svojim jedinicama imali vojne svićenike i da komunistima nije smetalo da im virnici prilaze niti virnicima da ih komunisti vode, crn mu obraz, podsmihuje se od sve muke Jure, a da se pri tome eto stalno naglašava da je ubijeno mnogo, ne zna on koliko, svićenika od tog partizanskog pokreta i da se eto zaboravlja da su oni blisko surađivali s ustaškim vlastima iil da su aktivno s oružjem u ruci borili protiv partizana i da ih je prema tome, je l' te brate, onda i stigla zaslužena kazna komunističke pravde od strane boljševičke bande!

I još vrdalama kmeči da se „ne će umoriti ponavljati istinu“, privedeno, stare laži, „da je većina Hrvata bila na strani antifašističke borbe“, jadna li mu majka partija beštimajuć' će opet dragovoljac Jure.

- Ne će se on umorit', to mu virujem, jer đava nit' ore nit' kopa, pa ima vrimena tako bezočno lagat' i to sve uz državnu potporu jadne nam države i još jadnije vlasti, jadni ti smo i žalosni, žesti se did.

Tko pošten s izeru čovičnosti u sebi bi moga' tako izvrtati stvarne događaje i bez trunke stida ponavljati stare srbokomunističke floskule koje ni pas s maslom pojio ne bi, vrti glavom did.

- Je prilazili su im svi kojima je nož bi' pod grlom i izrodi kojima je otac ubij, zakolji i izdaj, a majka crna laž i prevara, oni kojima je đava pamet pomuti' i u šumu ih okrenu', dometnu baba sve zagrćući žeravu na sač.

- Ma jasno baba moja, i kako Jure kaza to je za Bogu plakat' i glave nedizat'.

- A dide ovo je sve ništa, šta izrogobori, sukljajući crveni otrov ka' kakva najopakija crvena vištica iz najcrnjeg komunističkog mraka zatucanih skojevaca, ona guja od sisačke gradonačelnice, nika Kristina Ikić Baniček.

- O zemljo otvori se, zar može gore od ovog što mi ispripovidaste braćo moja, tuče se did po prsima.

- Evo samo dil' šta reče, čita što je pribiližila mala Marica:

„Svi ovdje koji smo se okupili ponosimo se našom slavnom antifašističkom tradicijom, tradicijom na kojoj je naposljetku utemeljena i samostalna i suverena Republika Hrvatska. Do nedavno javno deklarirati da si antifašist bilo je deplasirano, to se gotovo podrazumijevalo.

Mažu i lažu dide i to svako malo začinjavaju s spominjanjem krvoločnog zlotvora tite na što avetinje komunističke padaju u trans s pljeskom i osmijehom od uha do uha, pojašnjava mala Marica.

- Ma opet dosta Marice, dosta dite drago, ma ne mogu više od gada slušat' te sotonske laži i pljuvanja po našim najmilijima koji padoše od tih titinih krvoloka.

E đava je lipi odni' zajedno sa onim koji joj napuniše praznu ćivericu s tim jugokomunističkim lažima i otrovima zmijskim.

- Da dide, rogobori crvena lažljivica k'o prava boljševička aždaja iz 1945., tobože protiv fašizma, a zapravo pod njega trpa kako ustaštvo tako i svako hrvatstvo i kao prava titna skojevka bezočno pljuje u vitar, jer kako netko kaza ne može se biti antifašist ako si komunist, odnosno nema antifašizma bez antikomunizma!

Koliko je Hrvata stradalo od komunizma, a koliko od fašizma, nakarado crvena šta sramotiš grad Sisak i žrtve koje padoše u obrani od srbskog agresora.

Pa eto je l' ti tito bio uz fašizam do 22.lipnja, je li u zvizde kova' i Hitlera i Staljina, da opet priupitamo lažove crvene!?

Dakle, može crvena banda taj svoj antifašizam s pozicija krvavog komunizma okačit mačku o rep, a ne sa tim zlom trovati mlade naraštaje i dalje k'a da nije krepala titina klaonica jugoslavija i k'a da mi ne znamo da je taj njihov antifašizam zapravo krvavo antihrvatstvo i da kad je rič o fašizmu, valjda talijanskom, onda triba reć i to da od njega Hrvata nije stradalo ni deseti dil k'o od titinog jugoslavenskog, antihrvatskog, koljačkog komunizma, jer fašisti talijani proganjaše svisne Hrvate, hrvatske nacionaliste, državotvorce, ustaše, a ne titine kokošare, zlotvorne partizane koje ustvari prešutno podržavaše protiv NDH.

Pa tako znajte sve šuge partizanske mi smo antifašisti i antikomunisti, jer nam je Hrvatska najpriča, a vi ste komunistički ološ koji je sto puta gori bio za Hrvatsku i Hrvate od fašizma s kojima ste šurovali sve vrime protiv ondašnje Hrvatske za račun boljševizma i velikosrpstva, a sve na štetu bilo kakve Hrvatske!

I koji vaš šugavi „doprinos partizana oslobođenju Evrope od fašizma“ neuka crvena spodobo, pa da vam Staljin nije sve dao na tanjuru, odnosno na tenkovima ustoličivši vas u Beogradu, još bi bižali po šumama za svojim maršalom, razljuti se opet mala Marica na potvore crvene vištice.

I za nju dide, vadi mala Marica papirić iz žepa, vridi ona pismica što je ispivasmo za drugu joj drugu skojevsku od pri koju godinu sa istog šumskog derneka:

- E baš tako dite moje, nova lica scena ista, ljubi did, suznih očiju, Maricu u čelo.

- Ma triba njima reći da je dosta tih laži o nikom „prvom partizanskom odredu“, dosta je laži o „antifašističkom ustanku“ kad crvena klatež nije znala di im je glava, ni di će, ni šta će, ni kako će kad im se razvrgnulo prijateljstvo između Hitlera i ćaće im Staljina.

A zapravo i čusmo iz usta SUBNOR-ovca Habulina na početku da i on lokalizira značaj tog „odreda“ odajući se da mu je na srcu ono što će doći, na mig talijana, ustanak „golorukih“ u Srbu koji poklaše sve živo hrvatsko na što naiđoše u svom krvavom pohodu, priskoči upomoć sestrici i mali Ivo.

Pa evo dide, da opet ponovimo, što im ono o tobožnjem Capinom antifašističkom ustanku kaza Lojzo Butorac koji se poziva na priču sa samim Janjićem im Capom:

„ Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest.

Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište "Šikara" smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić.

Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna istina o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno.

- Eto ti ga na, a ustanka majko moja mila, eto na čem je Vranjo sazida Dan antifašističke borbe, razgrće sač baba.

Pobigli u šumu, u ilegalu, kako bi rekle komunjare, od straja da ne budu uhićeni di su opet dršćali od straja nekoliko tidana pa i otud pobigli gladni i žedni, pa kad su se okuražili počeli izvoditi sabotaže, rušeći i paleći škole i pruge, ubijajući iz zaside mlade, slabo naoružane i neiskusne 'rvatske vojnike i nike općinske službenike, a kad je poslin stigla prava Hrvatska vojska pobigli ka' zečevi četnicima koji ih odmah otiraše od sebe kad uvidiše da su neki i Hrvati i otud ih vrag onda odnese u Moslavinu di eto postadoše napokon partizani ratujuć zaplotnjački protiv Hrvatske države i naroda, podsmihuje se baba.

- Dakle, to su riči Lojze koji ukaza na sav jad laži o tobožnjem ustanku koji nam Franjo ostavi ka' državni praznik da eto komunjare manje srbuju slaveći borbu protiv naše NDH i da komunjare k'o manje mrze Hrvatsku koju će moći muzti i dalje k'o i za krvavog tite dok će Hrvati antikomunisti krvariti za nju protiv četnika i JNA, vrti glavom mali Ivo.

- U svakom slučaju triba reći, spremno će mali Luka, da se ovim šumskim dernekom u Brezovici nakazno slave zločini partizana i četnika protiv NDH i hrvatskog naroda, dakle slave se i uzdižu zločini protiv golorukih Hrvata i protiv hrvatske Države posli' čijeg pada hrvatski narod doživi genocid u državi klaonici Jugoslaviji.

- E dico moja, otpuhuje did, sve mi se čini da je u pravu bia Jure kad je ono u HOS odlazija i protiv Franjine politike 'nako govori'.

Dobro si ono kaza, Jure moj, Hrvatima rovovi i rake, a komunistima vlast, mast i slast!

Umisto da te službe stvara netko od ovih 'rvatskih rodoljuba nama su na čelo dovedeni Manolić, Mesić, Boljkovac, Granić, Tomac, Degoricija, Perković i oni iz emigracije za koje nitko nije čuo po dobru u borbi protiv Jugoslavije, a one koji dođoše čista srca za Hrvatsku upuca s liđa gamad nove nazovi 'rvatske vlasti.

Jad da ne može biti veći, rastužio se sad posve did.

Stvarno je po zlu krenulo stvaranje naše hrvatske kad su u svemu prste imale komunističke, udbaške strukture i sve je išlo ka njihovom cilju, stvaranje Hrvatske na tlu titine kifle, samostalne ili u konfederaciji sa Miloševićevom Srbijom, uz kontrolu svih procesa koji bi mogli imalo dovesti u pitanje opstanak svih struktura stare srbokomunističke vlasti i njihove imovine, tužno će did.

Ma i naša je emigracija zakazala i olako davala novce za obranu bez ikakve kontrole i nadzora za šta će biti iskorišteni nasidajući na šarene laže vajnih izaslanika, raznih probisvita pod imenom 'rvatskim, iz onodobne Franjine vrhuške poput lopine Mesića kad je ono zamračia one puste čekove iz Australije, crn mu obraz.

I, da, prisiti se još did, u pravu je ono bio časni starina, pukovnik HOS-a, fra Berto Dragićević kad je još 1988. godine u dalekoj Kanadi za posjeta Tuđmana Norvalu odbio primiti njegovu ruku s ričima: „Gospodine, vi se najprije morate hrvatskome narodu izpričati za zločine koje ste mu vi Titini partizani počinili”!

Tako je Berto dragi, pokoj ti duši, ne može Savao postati Pavao bez katarze, bez priobraćenja, bez munje Božije, ka' šta si mi ti Jure u našim raspravama uvik napominja' kad sam ono, i zbog straja za te i za Hrvatsku, onako branio Franju, kaje se did.

Prodana nam je priča o pomirbi s onima koji se nisu ni mrvu prominili, blenuli smo u nju k'o tele u šarena vrata i tako zableušeni prihvatili smo da nam kolo vodi udbaška banda, pomišali smo novo vino sa starim, zakapali smo s govnima u med i sad se čudimo što nam je ovako.

Kako siješ tako ćeš i žeti, uvik sam govoria, a eto dopustili smo da sa žitom sijemo i kukolj, e pameti luda, skida did kapu.

A bolje da smo se ka' i fra Berto s puškom u ruci borili do dan danas pa se za Hrvatsku izborili u svoj cilini u kojoj će svi Hrvati biti u slobodi i zajedništvu na tlu svete nam Domovine, nego ovako gdi se Hrvatskom zove ono što je kleti tito očerupa od Antine nam NDH, di se Hrvatskom zove kuća u kojoj se branitelji ubijaju svaki dan bez ispaljenog metka u neprijatelje narodne i di su Hrvati u Bosni ostavljenoj i Hercegovini ponosnoj osuđeni na propast i nestajanje ka' i u 'vakoj Hrvatskoj, vrti glavom did.

Šta je najgore opet će sutra ova naša nevina dičica morati ginuti i branit se od novog klanja šta nam se od zlotvora neumitno sprema, jer Hrvatsku ne oslobodismo i utvrdismo cilu i što na pola puta zmiju velikosrpsku ostavismo na životu, grleć će svoju unučad samilosno i zaštitnički uplašeni did.

- E da dide moj, odmah sam te ja ono ka' nadobudni mladić upozori' na Tuđmana kad je na samom početku u nikim novinama osporava' mitomaniju Jasenovca, ali u istoj rečenici i Bleiburga i rekao sam da je to nedopustiva laž i zlo i da na tim temeljima nema cilovite Hrvatske i ispravljanja povisne nepravde ni života našoj istini koja je nezapriteno živila u našoj mučeničkoj hrvatskoj krvi i našoj nacionalnoj svisti.

A onoj čitavoj bulumenti kosovsko-udbaškoj s kojom se okruži' da i ne govorim.

Nije se moga' okružiti svisnim sinovima, hrvatskim nacionalistima kojima je Hrvatska uvik bila na srcu i duši kad su krv lili po emigraciji od nemila do nedraga, pa onda i takve iste koje je ima po ciloj Domovini koji su uistinu raskrstili sa komunizmom.

Zar nam to nije bi' znak tko je priuze' vlast i kamo će nas to odvest'. Zar nam nije bilo čudno da se tito i dalje uzdiže i ne dira kao ni njegova krvava ostavština.

Jesu li ovo sad ti viši interesi da izumiremo, da mladost s čitavim obiteljima napušta rodnu grudu, da je malo komu više Hrvatska na jeziku a kamo li na pameti i u srcu, da se ubiše toliki branitelji u žalosti srca svoga, a nekad se naša želja za slobodom čitavog naroda pravdala optužbama da smo ludi i da hoćemo tko zna koliko smrti naši vojaka za te naše megalomanske snove!

Sićaš li se sad kako sam ti ono govori' o onoj emisiji na našoj TV, u jeku srbočetničke agresije, koja je počela pod nazivom "RAT ZA SLOBODU", da bi samo dana posli naziv prominjen u "ZA SLOBODU"!

Prisitimo se i oni' grozomornih zločina koje su srpski zlotvori činili nad bespomoćnim hrvatskim civilima i zarobljenim braniteljima, a o čemu su naši mediji samo u početku izvješćivali da bi malo poslije to postalo tek povrimeno i stidljivo. Zašto?!

Dakle, po logici tih prodanih duša, svijet treba provoditi sankcije protiv velikosrpskog agresora, a mi ćemo ih, u čijem su interesu, kršiti na svoju štetu. Zarad čijeg dobra?!

Zaista, nečuveno.

Zašto bi nam onda bilo čudno da je amnestija proglašena prema tim pripadnicima agresora koji nas nisu uspjeli sve pobiti i poklati, a nije proglašena i prema onima koji su možebitno prekoračili nužnu samoobranu protiv tih zlotvora. I zašto bi komu onda bilo čudno da su se naši generali gonili ka’ bisni psi i isporučivali u naše i Haaške kazamate.

Da dide mi njima virovasmo, mi njima pripustismo da nas vode ka Hrvatskoj protiv koje su se nekad tako zdušno borili, virovasmo im na rič iako su sa njom i dalje gadili istinu o našoj paloj Hrvatskoj i uzdizali titu!

Pa evo i danas se iznova zabranjuje pozdrav naš Za Dom spremni i kažnjavaju se Hrvati koji ističu hrvatski grb i zastavu hrvatsku!

Jesmo li se zato borili, jesmo li zato ginuli da danas trpimo ovaj duhovni teror ka i u titinoj srboslaviji, da ne možemo reći ni u jednom mediju šta nam je na duši i da trpimo svakovrsno i svakodnevno ubijanje Hrvatske nam u nama i oko nas!

E to je pitanje svih pitanja, zašto trpimo, zašto smo sad pognute glave kad se ni u prokletoj Jugoslaviji nismo bojali reć rič i učinit dilo da hrvatska ideja ne umre.

Pa kad se samo sitim kako smo sa srcem krenuli u HSP i HOS i unatoč i tu ubačenoj bandi bili smo jedinstveni sa NDH u mislima i Jurom i Bobanom na usnama i ‘tili smo slobodu svima, a danas uslid zabrana, ubojstava, prodanih duša i ubačene nesloge imamo bezbroj pravaških strančica koje se glođu za mizerni šićar i kojima ni na kraj pameti nije boriti se za Hrvatsku državu na tlu cile Domovine nam Hrvatske ispunjavajući tako svoje pravaško deržanstvo, nauk Oca Domovine.

Ma jok, neke Jude su i tu protiv ZDS, neki se od ugojenosti ne sićaju kad su se prodali i izdali svoju braću, neki lihvare svoj narod parazitirajući na njegovoj krvi kao najgori šljam udbaški, neki pričaju da je pravaštvo mrtvo i ne usude se spomenuti svojih pređa koji padoše za NDH, neki ni a da kažu protiv ovih orgijanja jugokomunističkih smradova po Brezovici sa jugoslovenskim krvavim zvizdama na kapama i zastavama po kostima naših očeva i didova, majki i sestara, dičice poklane.

Orgijaju smradovi jugoslovenski i po Zagrebu sa svojim po šumama i gorama i nitko ništa, svi junaci nikom ponikoše, jadni ti smo, zar je to zaslužila dična slava naših pređa da zarad izroda koji su nam zasili na grbaču sve trpimo ka’ da smo ostali bez pameti i srca.

O ustani Bane, ustani Jure Francetiću, ustanite vitezovi sa Drine, ustani Starčeviću ognju hrvatski i zaori s Velebita s našom Vilom osloboditeljicom, ustani Kvaterniče i revolucijom probudi uspavani rod hrvatski, ustani Poglavniče pa nas Drinom poškropi i put pokaži, put ljute trave i ljute borbe za svoje na svom!

Di je Matoš i dok je srca bit će i Kroacije, di je Kranjčević s Mojsijem da ne mrijemo bez ideala silnih vječitih, di li Harambašić sa ona Lava dva, di li Demetar da gordo zavapi: Sam ću upalit krov nad glavom, / Pripravit si grob gorući. / Neg da tuđin mojim pravom / U mojoj se bani kući! / Sam ću ubit svog jedinca, / Nož u srce rinut žene, / Neg da vidim od tuđinca / Pravice mi pogažene, ustajući će Jure zagledan u vrhove Kamešnice k’o da traži upaljene svitnjake svetog Ive koji poručuju da se skupila silna vojska da je sve spremno za odlučni boj.

Gleda Jure sa suzom u oku da svitnjaka više nema k'o nekad pa se pribra, sve osvrćući se da odagna tugu što ga obuze, ma dide ne smimo šutit, zar da ka’ ovce živimo dok nam gadovi vučji vunu strižu, pomirljivo će nekako Jure da u stvarnost prizove zadivljeno slušateljstvo koje se uživilo u bisidu sa osmihom na licu nepokorenih Hrvata.

- E Jure svaka ti se pozlatila, uvik sam govori da nam ovako ne bi bilo kad bi takvi 'Rvatsku vodili, ne bi takvi 'Rvatsku izdali ni po cinu života, ne bi takvi ovakvoj vlastodržačkoj kukavelji dopustili da nam kolo izdajničko vode po nekad dičnoj Hrvatskoj da ih se išta pita.

Govori i samo govori, ne daj da te promine bure i oluje ove gmižuće gamadi antihrvatske, ljubi Juru did u čelo, a za njim grle ga i baba i mala Marica i netjaci njegovi.

- E dite moje dobro si sve reka ka’ i uvik i evo i did je nadoša skroz na tvoje, bodri baba Juru svoga, a sad ajde mi pomozi dignut sač, jer je janjetina već gotova i gasite tu vražju televiziju da nam bar ručak s mirom prođe. Luka, Ivane dajte iskrižajte kruha i mladog luka šta je Jure donia, a ti Marice donesi bukare i domijanu vina za dida i Juru, mi ćemo ladne limunade, zapovida radosno baba dok prostire stolnjak za ručak pod ladovinom starog orasa.

Ajde dide krsti se, Bog nek blagoslovi nas, ovo 'ilo i cilu nam Hrvatsku i cili narod naš di god bia, a nek pomrsi račune neprijateljima našim, sida umorna baba.

- Oću baba, sidajte dico, zadovoljno će did, Oče naš koji jesi...

Did Vidurina

U ladovini Starog orasa, 25. lipnja, lita Gospodnjeg 2017.

Zapisao: ing. Ante Matić od Livna

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević