Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)

Bog i Hrvati!

Sličice iz djetinjstva

Moja obitelj

Rodila sam se u Bosanskom Grahovu, u selu Obljaj, od oca Mije Sarića Loganovića i mame Stane rođene Vulić. Otac Mijo, kovač, bio je poznat u cijeloj grahovskoj okolici kao pošten čovjek, vjerni katolik, radišan i vrstan u svojoj struci. Majka Stana bila je kućanica i bavila se odgojem svoje devetero djece: Janja, Bojica, Stana (Naca), Ivan, Marko, Marija, Kata (časna sestra Celina), Nikola i Marija Julka. Nažalost, zbog dječjih bolesti za koje tada nije bilo lijeka, u nejakoj dobi umrli su Marija, Nikola i Marija Julka. Janja i Bojica, čim su postale punoljetne, izabrale su brak i napustile rodnu kuću. Janja se udala za Nikolu Špiranovića 1936. godine, a Bojica 1940. za Josipa Karduma, tadašnjeg žandara. Obitelj Mije Sarića bila je dobrostojeća, a osim njegove dobre zarade obitelj je posjedovala mnogo zemlje i blaga o čemu se najviše brinuo Mijin brat Niko (Joško - Ćić). Niko se nikada nije odijelio od Mije. Ostao je udovac nakon dva braka, obje žene i nejaka djeca umrli su od tuberkuloze. A velika žalost je zadesila cijelu Mijinu obitelj kada je Niko izgubio i sina Andriju, mladića od 18 godina. Jednoga zimskog dana Andrija je pao s mladoga konja na led i ozlijedio pluća. O tome nije htio ni s kim prozboriti smatrajući to nevažnim. Nažalost, bilo je ozbiljno i Andrija se razbolio od tuberkuloze. Stric Niko ostao je zauvijek s bratom, a voljela su ga i poštivala bratova žena i djeca.

Moj rodni kraj

Grahovska okolica nalazi se na visoravni ispod Dinare. Sela su razasuta uglavnom ispod brda, a kroz prostrano polje protječe rječica Korana koja nedaleko ponire. Grahovsko polje obiluje izvorima i plodnom zemljom. U doba mojega djetinjstva narod se najviše bavio ratarstvom i stočarstvom. Mnogi Hrvati katolici odlazili su u druga mjesta i gradove u potrazi za boljom zaradom. U jednom dijelu sela živjeli su Srbi - pravoslavci, a u drugom dijelu Hrvati - katolici. Iako su bili različite vjere i narodnosti, živjeli su skladno sve do 1941. godine. Želim spomenuti da se u pravoslavnom dijelu sela rodio Gavrilo Princip koji je u Sarajevu ubio habsburškog princa Ferdinanda, a što je bio povod Prvome svjetskom ratu.

Otac je, nakon teškog i napornog rada, volio uzeti u ruke tamburicu. Vješto je svirao i pjevao uz pratnju svoje djece. Uzeo bi i gusle i gudio pjesme o junacima. Naslonila bih se na oca i zaspala sanjajući bitku na Kosovu polju, Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Kulina bana, Turke i hajduke. Tamburica mi je ostala u duši, pa i danas, kad čujem njezin zvuk oči mi se napune suzama, a misli lete mojemu voljenom ocu čiji je život tragično završio.

Pometenost naroda i etničko čišćenje

Djetinjstvo u ratnom vrtlogu

Raspadom Kraljevine Jugoslavije 1941. u zemlji je nastao nemir i nered. Vojska je raspuštena i razišla se po selima i gradovima. Nastala je gužva i nesigurnost. I u Grahovu su se pojavili vojnici s nejasnim ciljem. Hrvati su naslućivali opasnost, te su se mnogi mlađi ljudi povukli u pećine da izbjegnu eventualnu srpsku osvetu jer je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Vrlo brzo organizirala se hrvatska vojska u cijeloj grahovskoj okolici.

Sjećanje na tragične dane u rodnom kraju

Četnički ustanak

Nitko se nije usudio izaći iz kuće jer je nastala velika pucnjava, četnici su tukli s brda. Ipak sam otrčala u vrt i u guvno na donju stranu ceste, preko puta crkve i crkvenog vrta, da nešto donesem. Kugle su oko mene zviždale, majka me s balkona korila što se izlažem opasnostima, ali ja sam preletjela i vratila se bez ikakve ozljede.

Ivica je zaostao jer ga je mama vratila u kuću da uzme kaput, da se ne prehladi ako budemo morali noćiti na polju. Kad smo stigli ispod Sarićevih kuća, na naše veliko iznenađenje Mali Sarići već su bili u četničkim rukama. Spazili su nas i nastala je pucnjava. Marko i ja pobjegli smo u žito, Naca u kukuruz, a Ivicu su odmah uhvatili. Kad je mama vidjela da ga udaraju, priskočila je k četnicima i zavapila da ga poštede. Na sreću, među njima je prepoznala ljude koji su prijateljevali s ocem, a oni su prepoznali mamu. Zavapila je: „Kume, on je moj sin, nemojte ga tući!“ Kad su se uvjerili da je kovačev sin, prestali su ga udarati. Iz kukuruza su četnici vukli Nacu. Mama je opet zavapila, opet je kumila i molila tvrdeći da je to njezina kći. Doveli su je k njoj i bratu Ivici i počeli se dogovarati što će s njima. Marko i ja smo sve to promatrali skriveni u žitu i čekali, ali su nas četnici opazili. Pitali su čiji smo, a mama je odgovorila da smo njezina djeca i zvala nas da dođemo. Oklijevali smo, nećkali se i zvali je da dođe po nas. Naime, Marko je volio oružje i imao je u džepu mali samokres koji nije htio odložiti. Kad je mama došla k nama, rekao joj je. Još više se prestrašila i naredila mu da ga zabode u plast kraj kojega smo sjeli i on je to neopaženo učinio. Zatim smo se uputili Ivici i Naci. S nama je bio uhvaćen i naš kum Ivan Sarić zvani Kuhar koji je u svoje vrijeme bio žandarski kuhar, pa mu je ostao taj nadimak.

Mama je pristala svjesna opasnosti u kojoj smo se nalazili pošto je cijela okolica već bila u četničkim rukama. Zamolila ih je da nam dadu pismenu propusnicu, što su oni odmah učinili i dali nam slobodan prolaz.

Nakon što smo izašli iz Malih Sarića, iza grmova i kamenitih zidova iskakali su četnici naoružani svakojakim oružjem i oruđem i zaustavljali nas kunući i psujući hrvatsku majku. Dizali su na nas noževe i ručne bombe, upirali puške i samokrese, ali naša hrabra majka zaustavljala ih je pokazujući im pismenu propusnicu. Tada bi se povlačili nazad kao bijesni psi na mig domaćina.

U prvi mah nije htio čuti, nego je vrtio samokresom i htio nas je jedno po jedno likvidirati. Kako je ovaj imao zlu namjeru, mama je shvatila da je časak opasan, pozvala nas da molimo Vjerovanje i predamo se u ruke Božje. Ona je molila Vjerovanje s braćom i s Ivanom (Kuharom), Naca je zazivala: „Moj Isuse milosrđe“, a ja sam se s jednom rukom držala mamina skuta, a drugu sam držala u zraku i gledala u cijev samokresa čekajući koga će najprije pogoditi, a u sebi sam molila: „Bože, daj samo dan života!“, misleći, ako nas Bog danas spasi, spasit će nas i ubuduće. Tako i bijaše. Konjanik je zatražio od mame propusnicu, pročitao, vratio joj, udario konja rekavši da ćemo se brzo vidjeti i odjezdio u nepoznato. Odahnuli smo i zahvalili Bogu što nas je opet spasio.

U neko doba noći probudio me mamin šapat. Govorila je sestri Naci: „Bože moj, gore Korita!“ To je bilo mamino rodno selo u kojemu su živjeli samo Hrvati katolici. Otvorila sam oči i vidjela užareno nebo, Korita su bila ovijena plamenom. Za kratko vrijeme ogroman plamen dizao se prema nebu u blizini naše rodne kuće. Zaokupila nas je tužna misao. „Gori li, možda, i naša kuća?! Možda gori naša crkva ili župna kuća?“ Te su nas misli mučile sve do zore dok se nije pojavilo sunce.

Na povratku, kod župne crkve, susreli smo tatu kako ulazi u župnu kuću s poznatim Srbinom iz našega sela. Tata ga je molio da ode s njim u crkvu i u župnikovu kuću, jer tamo je bilo sve opljačkano I u velikom neredu. Pokupio je sve crkvene predmete koji nisu bili onečašćeni, a koji se uporabljuju u liturgijskom slavlju, u podjeljivanju svetoga krsta i potvrde. Sve je to donio u našu kuću i mama ih je složila u posebnu korpu, pokrila i skrila na tavan da ih nitko ne dira. Kad su nas Talijani oslobodili, sve smo predali talijanskom kapelanu.

Bio je to čovjek poznat po dobroti i poštenju. Primio ih je, nahranio, skrio i potom u roku od dva dana na svojim konjima sretno doveo kući. Tada je nastala kalvarija za brata Ivicu. Svaki dan četnici su bili u potrazi za njim i zahtijevali su da vrati pušku. Pušku, koju nije znao rabiti, darovao je jednom mladiću, susjedu koji je pobjegao i odnio je sa sobom. Prijetili su mu smrću ako je ne preda. Naša hrabra majka nije ostavljala sina ni na časak. Dok su ga vodili s uperenim puškama, ona ih je slijedila i branila ga od njihovih napada. Uvjeravala ih je: „Moj sin nema oružja, ubijte prije mene, onda njega.“ Uporno ga je branila i pratila svuda. Voljela ga je više nego svoje oči, a Ivica je stvarno bio dobar i svi su ga voljeli. Svi smo se za njega bojali. Marko i ja sve smo promatrali s našeg balkona. Strah i trepet nas je obuzimao, posebno kad se spuštala noć.

Za četnike dovoljan razlog da unište cijelu obitelj. Stoga teta Anđa nije smjela boraviti u svojoj kući, nego s djecom kod brata Mije, jer se tu osjećala zaštićenom.

Ropstvo pod četničkim režimom potrajalo je sve do 8. rujna 1941. Na našu sreću, Talijani su zauzeli Grahovo i tako nas oslobodili od četnika. No, ubrzo smo morali sve napustili i bježati u Knin, a iz Knina za Slavonsku Požegu gdje smo boravili do konca 1944. godine. Dana 6. prosinca 1944. pred partizanskom najezdom bježimo u Austriju, a onda se moja obitelj raspršila po cijelom svijetu. Proživljavali smo kalvariju u domovini i u svijetu, ali smo se uvijek nadali uskrsnuću. Dobri Bog nam je dao to i doživjeti. Hrvatska je uskrsnula, ali Hrvati trebaju ljubiti svoj narod i cijeniti one koji su položili svoje živote za to uskrsnuće.

Sjećanje na našega župnika don Juraja Juru Gospodnetića

Don Jure je bio odličan kateheta i mnogo je zahtijevao od nas. Lijepo nas je znao poučiti kako moramo biti uvjereni rimokatolici i ljubiti svoju vjeru i svoj narod. Osim propisanih molitava i katekizma, učio nas je i redu i disciplini. Bio je vrlo pravedan prema svima i nije pravio iznimke. Za vrijeme njegova predavanja nije smjelo biti šaptanja i pričanja. Sjećam se događaja iz prvog razreda osnovne škole. Osjećala sam neku familijarnost prema don Juri i mislila sam da sam nekako privilegirana. Naime, don Jure je često zalazio u našu kuću jer je bila u blizini crkve. Bio je u dobrim odnosima s mojim roditeljima i cijelom obitelji. Svi smo ga voljeli. Brat Marko je ministrirao kod svete mise. I ja sam mislila da će prema meni biti tolerantniji i stoga sam jednoga dana, za vrijeme vjeronauka u razredu, počela pričati sa svojom kolegicom Marijom Sarić (Pešina kći). Don Jure je to zapazio i neko vrijeme promatrao, ali kako smo nas dvije nastavile brbljati prozvao nas je obje. Najprije nas je sve ispitao, a zatim nam je dao dvije batine. To smo dobro zapamtile i nije nam više palo na pamet da smetamo za vrijeme nastave. No, dok je Marija zaplakala, ja sam se držala stoički, iz ponosa, i bila sam na njega ljuta. Izgledalo mi je nepravedno što sam dobila dvije packe, a ipak sam sve znala što me pitao. Don Jure je promatrao moje oholo držanje, na povratku kući svratio je majci i sve joj ispričao. Majka ga je poštivala i zahvalila mu na iskrenoj suradnji. Držala je do toga da su joj djeca odgojena, da se lijepo ponašaju ne samo u obitelji nego i u društvu. Na povratku kući, za mene je slijedila druga pjesma.

U živoj uspomeni posebno mi je ostao jedan događaj koji je, možda, bio presudan njegovoj tragičnoj smrti. U Grahovu je bio običaj paliti krijes uoči blagdana Svetoga Ivana Krstitelja. Godine 1941. don Jure je naredio narodu da zajednički palimo krijes. Sazvao je djecu i naredio da svatko iz svoje kuće donese pepela. Imao je dvije kante petroleja i mi smo skupa s njim zamiješali pepeo s petrolejom i napravili velike lopte. Zatim smo na brdu iznad katoličkih kuća položili lopte u razmaku od oko metar udaljenosti, te u sumrak pozvali staro i mlado da izađu na brdo i svatko stane iza svoje lopte. Veći dečki s loptama napisali su ŽAP (Živio Ante Pavelić). Na župnikov znak svatko je trebao zapaliti svoju loptu. I tako bi učinjeno. Lopte su se rasplamsale, a plamen se širio i obuhvaćao sve što je moglo gorjeti tako da je nastao veliki oganj iznad cijeloga sela. Ljudi iz drugih sela promatrali su oganj, misleći da se zapalio Veliki Obljaj. Naravno, taj događaj su dobro zapamtili Srbi i mnogi naši Sarići su platili glavom, a i sam župnik don Jure.

Svi smo bili uznemireni i ožalošćeni. A otac je zaključio: „Gotov je!” Tako se i dogodilo. Mnogi Srbi su se naslađivali, a neki su se hvalili i sami pričali ocu kako su ih strašno mučili. Redali su se i tukli najprije Nonu, a onda don Juru i obrnuto. Isprebijali su ih do iznemoglosti. Zatim su ih natakli na ražanj i još napola žive pekli. Rugali su im se i pitali: „None, hoćeš mesa? Pope, hoćeš mesa?” U tim strašnim mukama završili su svoj zemaljski mučenički život.

Mučenička smrt obitelji Barać

Jednoga dana četnici dovedoše u našu kuću cijelu obitelj Barać iz sela Borovače (koliko pamtim). Narediše mami da ih smjesti u kuću, što je ona rado učinila jer je u našoj kući uvijek bilo mjesta za svakog putnika i siromaha. No, drugi dan naiđoše isti četnici i narediše da se obitelj Barać preseli mojoj strini Anđi Sarić koja je imala sina Nikicu i kćer Stanu zvanu Ćana. Nikica je bio vrlo blag i mio dečko, nije bio u stanju muhi naškoditi. Ali, Srbi su imali nakanu pogubiti ili njega ili njegovu sestru. Strina Anđa imala je prostranu kuću i lijepo je smjestila obitelj Barać. No, četnici su zatim zahtijevali da obitelj Barać preko dana boravi u župnom stanu, koji je bio dosta razlupan, a noću kod strine Anđe. To je potrajalo desetak dana.

Strina Anđa naredila je Nikici i Ćani da im pomognu prenijeti stvari u župnikovu kuću koju smo zvali „kapela”. To su i učinili. Kad su stigli u „kapelu”, četnici su sve zatvorili u kuhinju, a Nikici zapovjedili da se smjesta gubi kući. Otišao je misleći da ga i sestra slijedi. Nažalost, kasnije je shvatio njihove namjere. Četnici su najprije pozvali iz kuhinje Ćanu (imala je oko trinaest godina) i teško je ranili nožem. Ćana je zajaukala, shvatila je o čemu se radi, te rekla: „Ja nisam njihova, ja sam Nikičina sestra.” Četnici su to dobro znali i namjerno učinili. Ranjena i krvava morala je gledati njihova zla djela. Pred njom su zaklali najprije majku, zatim su ubili šesnaestogodišnjeg sina, te ostalu djecu, ostavivši zadnju Mariju i dvije blizanke. Tada su naredili Ćani da se gubi što prije kući i da nikomu ne smije ništa reći. Jedva se dovukla, pala je na kućni prag i zvala mamu. Strina Anđa je izletjela, te imala što vidjeti. Sljedećeg dana su je prenijeli u bolnicu, ali nisu joj mogli pomoći. Živjela je još sedam dana, ispričala što se dogodilo i u vlastitoj kući preminula.

Za života otac nam je pričao da je „Marija zasjala kao sunce” kad ju je polagao u grob. Bila je to mila, nevina i dobra djevojka. Ta mučenička smrt obitelji Barać duboko je pogodila sve žitelje katolike u grahovskoj okolici, a posebno nas koji smo ih bliže upoznali. Ne mogu zaboraviti te strašne događaje, osobito Lovorku i njezine sekice s kojima sam se igrala. Još i danas žive u mojoj uspomeni. Uvjerena sam da nas je dragi Bog poštedio pokolja da bismo budućim naraštajima prenijeli istinu o četničkim zločinima počinjenim nad nevinim hrvatskim katoličkim narodom.

Prebrođena opasnost

U glavnome četničkom štabu bilo je određeno da se potamane svi Hrvati katolici u cijeloj grahovskoj okolici. Taj veliki pokolj zakazan je za prvu nedjelju mjeseca rujna 1941. godine. Sjećam se, bio je krasan sunčan dan. Malo prije podne ugledali smo vojnike s puškama i bajunetima kako marširaju iz grada prema našem selu. Mnogi su bili znatiželjni, te su izašli vidjeti što će to biti. Vojska se približavala. Kad je stigla skoro do mosta, pojavio se jedan konjanik koji je jurio za njima, prestigao ih i zaustavio. Najedanput, sva se vojska vratila u grad. Nitko nije znao što se dogodilo. Sljedećeg dana pravoslavac, očev prijatelj, sve mu je ispričao. Naredba štaba bila je pobiti sve Hrvate. Ali i među divljacima, tu i tamo, nađe se pošten i razuman čovjek. Među tim opakim ljudima našao se čovjek, razborit i bogobojazan, koji je imao veliki utjecaj na te ljude.

Čim je talijanska vojska došla u naše selo, otac se raspitao ima li među njima katolički svećenik. Njemu je predao sve crkvene predmete koje je spasio iz župne crkve. U našoj kući ostali smo do studenoga 1941. A u međuvremenu vratili su se stric Niko (Ćić), koji je bio pobjegao u Knin, i sestra Janja s djecom. Ona je ostala malo vremena, jer ju je muž odmah odveo s djecom u Zagreb.

Napuštanje rodne kuće u Obljaju – Grahovu

Bili smo prisiljeni moliti pomoć od talijanske i hrvatske vojske. Nedaleko od željezničkih nastambi bile su vojarne hrvatskih vojnika. Jednog dana, prolazeći kraj vojarne, jedan časnik mi je mahnuo rukom s prozora i pozvao me da dođem do stuba. Sišao je, pitao me otkuda sam i čija sam. Ispričala sam mu tragičan slučaj moje obitelji i mojih sunarodnjaka iz Grahova. A on mi je tada dao štrucu i pol vojničkog kruha i rekao da mogu svaki dan doći za vrijeme ručka i u redu iza vojnika primiti hranu. Bila sam presretna što mogu pomoći svojoj obitelji i svaki dan donijeti tople juhe. Koji put sa mnom bi došao i brat Marko, tako da smo obadvoje stajali u redu s vojnicima. Vojnici su me gledali sa simpatijom i nitko mi nikada nije ništa prigovorio.

U Zagrebu nas je dočekao Nikola (Nine) Špiranović, muž moje sestre Janje. Odveo nas je u njihov stan i tamo smo prenoćili. Sestra je uvjerila roditelje da me ostave u Zagrebu. Kad su otputovali, a Janja ih je pratila do kolodvora, ja sam ostala u stanu sama s dvoje male djece. Imala sam devet godina, Marko četiri, a Andrija je još bio u kolijevci i povrh toga je plakao. Vjerojatno je bio mokar i gladan, a ja nisam znala kako mu pomoći. Tada mi je Marko rekao da blizu njih stanuje neka luda žena. Kad sam to čula, uplašila sam se i u sebi sam odlučila da ću pobjeći. Rekla sam Marku da pazi na Andriju, a ja idem vidjeti dolazi li mama. U velikom strahu silazila sam niz strme stube. Kad sam došla na ulicu, dobro sam gledala kojim ću smjerom poći. Imala sam dobru orijentaciju, zapamtila sam otkud smo došli u Janjin stan. Svom brzinom sam trčala Ilicom prema Trgu bana Jelačića. Kad sam stigla, vidjela sam veliko raskršće i nisam znala kojom ću ulicom doći do kolodvora, te sam glasno počela plakati. Dvije gospođice su me upitale zašto plačem, a ja sam odgovorila da ne znam gdje je kolodvor. Pokazale su rukom u neodređenom smjeru, a ja sam nastavila plakati još glasnije. Tada me je zaustavio jedan gospodin, rekla sam mu zašto plačem, a on me je uzeo za ruku i odveo na kolodvor.

Život u Požegi

Obitelj se odmah organizirala. Otac se zaposlio u obrtničkome državnom poduzeću kao kovač. Stric, spretan u ratarstvu, pomagao je u polju kod časnih sestara milosrdnica i kod jedne obitelji u Gornjim Emovcima. Teta Mara zaposlila se u vojničkoj praonici, sestra Naca u trgovini kuma Ante Vulića. Marko i Ivica također su našli posao, mama se bavila domaćinstvom, a ja sam bila upisana u osnovnu školu kod sestara milosrdnica sv. Vinka. U Grahovu sam bila završila drugi razred osnovne škole, a kad sam stigla u Požegu već je školska godina bila pri kraju i bilo je prekasno upisati se u treći razred. Stoga su moji roditelji odlučili da zadnjih nekoliko mjeseci ponovim drugi razred. Tako sam izgubila jednu školsku godinu.

Jednog dana Marko me izazvao, naveo mi je neke njemačke riječi, a ja sam uzvratila nizom njemačkih riječi. Počeo je zvati mamu misleći da sam sišla s pameti. Tada sam morala priznati roditeljima da učim privatno njemački s časnom sestrom Zoricom.

Jako se dobro sjećam upraviteljice osnovne škole. Bila to časna sestra Josipa Keše, niska stasa i vrlo stroga. Prije školske nastave došla bi u naš razred i odmah bi me poslala u kuhinju na doručak, jer me Naca tužila da ujutro kod kuće ništa ne jedem. Ako je u kuhinji bila sestra Blagojica, dobro bi mi došlo jer bi mi dala komadić gibanice, ali ako je bila koja druga sestra, dala bi mi mlijeka i žganaca koje sam pred njom morala jesti, a to mi nije baš prijalo. Morala sam praviti žrtvice (dobra djela) za misije i možda sam ipak nešto pridonijela, jer sam ih dosta napravila.

Osnovna škola časnih sestara bila je dobro organizirana. Vladali su red i disciplina, te ozbiljan studij. Vjeronauk smo imali u razredu, a predavao nam je fra Hinko Harapin OFM (Ordo fratrum minorum).

Svake nedjelje sve učenice časnih sestara milosrdnica skupile bi se u školskom dvorištu, te u redu išle na sv. misu u župnu crkvu sv. Terezije. Učenice četvrtog razreda mijenjale su se s učenicama građanske škole. Kad su one pjevale kod đačke mise u 8 sati, građanska škola je pjevala za vrijeme pučke mise u 11 sati i obrnuto. Redovito smo prisustvovale svečanim večernjicama u svibnju i listopadu.

Slagala sam se dobro sa školskim kolegicama. Posebnu naklonost imala je prema meni Jasna Vesolovski. S njom sam se odmah sprijateljila i to prijateljstvo traje još danas. Jasna Vesolovski, jedina kći vrlo ugledne i bogate obitelji Felixa i Zore Vesolovski, bila je vrlo lijepa, odgojena i pametna djevojčica. Doživjela sam mnogo veselih i vedrih dana u njezinoj obitelji. Smatrali su me svojim djetetom i tako su sa mnom postupali. Mnogi su mislili da smo sestre, jer su nas uvijek viđali zajedno. Redovito nedjeljom, iza sv. mise, ona bi me pozvala i cijeli dan bih provela u njezinoj obitelji. Ako je bilo hladno, igrale bismo se u dječjoj sobi, a za lijepog vremena šetale bismo s kolicima po dvorištu ili se vozile na romobilu.

Provela sam vedre dane u Požegi. Voljela sam školu i nauku. Bila sam među najboljim učenicama u razredu. Preko tjedna bila sam po cijeli dan u školi i tamo sam često objedovala s drugom djecom. Tri puta tjedno, poslije podne, svi đaci su imali tjelovježbu na stadionu. Za vrijeme narodnih svečanosti nastupali smo s raznim tjelovježbama, te stupali kroz grad uz limenu glazbu. Ljetne praznike provodila sam čitajući knjige koje su mi posuđivale školske kolegice, te razne katoličke glasnike posuđene od časnih sestara.

Jednu stvar nisam voljela. Voditi kozu na pašu. Moj tata i Nine Sarić zamislili su da moraju imati visoku i ugojenu djecu. Istina, brat Marko bio je dosta nizak, a ja niska i mršava. Isto je tako i Ilija Ninin bio jako blijed i mršav. Smatrali su da za jačanje moramo piti kozje mlijeko. Stoga su kupili svaki po jednu kozu, a koze je trebalo voditi na pašu. Lucija, Ninina kći, lijepa djevojka, morala je voditi brigu o kozi i voditi je na pašu svaki dan. A ja sam morala voditi našu kozu na pašu preko praznika. Vodila bih je svezanu na konopcu i pustila da brsti uz put gdje je bilo dosta grmlja. U jednoj ruci sam držala konopac, a u drugoj knjigu i tako čitala. Preko školske godine za kozu i pašu bili su zaduženi Naca ili Marko. Sve je potrajalo kratko vrijeme jer je koza, nažalost, naišla na bodljikavu žicu i teško se ozlijedila. Morali su je zaklati. Bilo mi je žao moje Šarice jer sam je zavoljela.

Nažalost, nisam mogla završiti ni prvi razred gimnazije u Požegi, jer se političko stanje brzo promijenilo. Rat je bjesnio u cijeloj Hrvatskoj i osjetio se i u Požegi. Poput jata crnih ptica svakodnevno su letjeli i tutnjali američki zrakoplovi nad gradom.

Neko vrijeme u Požegi je bilo razne vojske. Bili su opasni takozvani „čerkezi“. Dok bi se mi pokrivali do zubi u sred zime oni bi se kupali goli u rijeci s konjima. Tada bi me Marko pratio u školu, jer je bilo vrlo opasno za djevojke i djevojčice da idu same. U zadnje vrijeme ostali su braniti grad samo naši vojnici „domobrani“ i jedan puk SS-a. U zraku se osjećala nesigurnost i slutnja partizanskog napada na grad.

Jedne noći, vrlo kasno, netko je pokucao na naša vrata i vikao da otvorimo. Mama je otvorila i na svoje zaprepaštenje, ugledala poznatog ustašu u partizanskoj odori. Tražio je Nacu. Zaljubio se u nju, te iz ustaša prešao u partizane i došao da je odvede u šumu. Na sreću, Naca je bila u gradu kod kume, te se morao vratiti u šumu bez nje. Otišla sam sljedećeg dana kumi i obavijestila Nacu i Marka, a oni su s našim rođakom domobranom napustili Požegu i otišli na sigurnije mjesto.

U središtu grada partizani su uspostavili „narodnu sudnicu“. Protjerali su iz grada mnoge osobe. Jednog dana, kad sam se vratila kući iz škole, našla sam zapečaćen stan. Uhvatio me strah, počela sam glasno plakati i zvati mamu. Čekala me na drugoj strani kuće, stoga je nisam vidjela. Odmah se javila i rekla mi da moramo ići na sud u središte grada.

Iz dana u dan situacija je postajala sve nesigurnija dok nisu grad oslobodili naši hrvatski vojnici. Da ne bismo opet upali u partizanske ruke, koji su po noći upadali u sela i na periferiju, odlučili smo se preseliti u središte grada uz samostan časnih sestara milosrdnica. Uz svoje dvorište imale su slobodnih stanova za služinčad, te su ih iznajmile mojoj obitelji.

Dana 6. prosinca 1944. godine, u tri sata poslije ponoći hrvatski vojnici kucali su na prozore i vrata građana najavljujući početak njihova povlačenja u 8 sati ujutro. Pozivali su, također, građane da pođu s njima ako se ne osjećaju sigurni ostati u gradu. Mojoj obitelji nije preostalo drugo nego se spakirati na brzinu i poći s hrvatskom vojskom. Bio je blagdan Svetog Nikole i nisam mogla misliti na darove, nego se toplo obući, strpati u torbicu haljina i nešto malo rublja da se mogu presvući. Isto su učinili moji roditelji, stric Niko i teta Mara. Upravo smo bili spremili zimnicu, kako je to običaj u Hrvatskoj, ali sve smo morali ostaviti i ponovno prihvatiti sudbinu izbjeglica.

Bijeg iz Požege

Stigli su Naca i Marko. Neprijateljski zrakoplovi su neprestano kružili i bombardirali Novsku i druge gradove. Nije bilo moguće ni tamo dugo ostati. Otac je odlučio poslati u Austriju mamu i nas kćeri, a on, stric i braća će ostati u Hrvatskoj nadajući se boljem vremenu. Na državnoj razini organizirali su vlak za djecu i žene koji će ih odvesti u Austriju. I mi smo se ukrcali. Tata nas je pratio do Zagreba jer je trebao podignuti plaću na ministarstvu unutarnjih poslova, budući da mu nisu bili sve isplatili u Požegi. Vlak je vozio sporo i najedanput, usred šume, zaustavio se i počeo zviždati. Putnici su se pitali što to znači. Kasnije smo doznali da se radilo o izdaji. Vlakovođa je bio u dogovoru s partizanima da nas izruči. Ali, na našu sreću, to je shvatio jedan od ustaša koji su pratili vlak. Bio je to brat časne sestre Pije Pađen. S pištoljem u ruci, prijeteći mu smrću, prisilio je vlakovođu da vozi naprijed. Tako smo izbjegli tragediju i sretno stigli do Zagreba.

Bijeg u Austriju

Neprijateljski zrakoplovi kružili su iznad nas. Paničan strah obuzeo je mnoštvo. Nisu znali što činiti. Bježati iz vlaka na snijeg ili se skriti ispod vagona? Smrt je bila neizbježna! Ipak, dobri Bog je milosrdan i opet je poštedio svoj narod. Zrakoplovi su se izgubili u daljini, a vlak je nastavio vožnju. Dana 20. siječnja 1945. godine prispjeli smo na kolodvor u grad Braunau, rodno mjesto Adolfa Hitlera, koji se nalazio na granici Austrije i Njemačke. Vojska nas je ukrcala u kamione i odvezla u barake usred šume, oko 12 km od Braunaua, a blizu gradića Neukirchena.

Izbjeglički logor u Neukirchenu

Suprotno od vrata bio je mali prozor koji se nije mogao otvarati. Vrata su bila drvena, na gornjem dijelu bilo je staklo kroz koje je ulazilo svjetlo. Baraka se zračila samo kad su se otvarala vrata Njezina površina bila je oko 20 metara četvornih, a u njoj je redovito boravilo dvadesetak osoba. Krov je bio tako nizak da smo se mogli uspraviti samo na sredini. Da ne udaramo glavom o krov, morali bismo se uvijek saginjati kad smo si trebali pripremiti ležaj na daskama. U baraci nije bilo samo hladno, nego i vlažno. Hladnoća i vlaga ulazile su nam u kosti.

Nakon nekoliko mjeseci pale su velike kiše i voda je poplavila barake. Morali smo ih napustiti i preseliti se u obližnji gradić Neukirchen. Neke obitelji bile su smještene u učionice osnovne škole, a nas je dopala plesna dvorana jednog hotela. Bilo nas je u njoj oko 60 osoba, što djece, žena i nekoliko muškaraca. Na dnu dvorane bila je pozornica i tamo su smjestili obitelj Tomić sa četvero djece koja su bolovala od hripavca.

Na povratku, promijenili smo baraku i društvo. Članovi moje obitelji izabrali su obitelj Josipe Pađen koja je imala dvoje djece (Kata - Mara i Zvonko), te obitelj gospođe Kaje Došen s njezino petero djece (Marija, Milan, Manda, Ljubica i Ante). Boravak u barakama bio je dosta težak. Nije bilo vode i morali smo je nositi sa zdenca jedne austrijske obitelji koja je stanovala blizu našeg logora. Voda nije imala joda i prijetila nam je opasnost da dobijemo gušu kao što su imali svi stanovnici tog kraja. Zahodi su bili zajednički i bez posebne higijene, s opasnošću prenošenja raznih bolesti. Svaka obitelj je sama nabavljala hranu u određenim trgovinama i za to je dobila karte za živežne namirnice. Trgovci Austrijanci bili su pošteni, premda im stranci nisu bili baš po volji.

U logoru je bilo i paničnih časaka, osobito kad su američki zrakoplovi bombardirali grad Braunau i letjeli iznad naših baraka. Svi smo bježali i razilazili se po šumi. Pamtim dobro dva slučaja. Kad su u proljeće 1945. naletjeli američki bombarderi i vrlo nisko kružili nad logorom, svi smo bili u šumi. Sa mnom su bila moja dva nećaka. Da ih zaštitim od eventualnih gelera, obojicu sam stisnula uz jedno stablo i pokrila ih svojim tijelom. Na sreću, nisu nas bombardirali. Drugom prigodom, na znak uzbune, naletjela sam na baraku gdje je mali Joso bio sam. Zgrabila sam dijete i pobjegla u šumu. Uzbuna je potrajala nekoliko sati. Njegova mama bila je sva izvan sebe kad ga nije našla u baraci, a moja mama ju je tješila jer je bila sigurna da sam ga ja odnijela.

Život izvan domovine bio je jako težak. Da ne klonemo duhom, organizirali bismo časke razonode. Sprijateljila sam se s mnogim djevojčicama više manje moje dobi. S Katom Pađen (zvanom Seka) sada časnom sestrom Pijom, s Maricom i Dragicom Šimić, Marijom Došen s kojom sam ostala u neprestanom dopisivanju i prijateljstvu, te s djevojkama koje su bile starije od mene. 10. travnja 1945. godine, na dan Nezavisne Države Hrvatske, upriličile smo predstavu ispred jedne barake. Deklamirale smo pjesmice, pjevale pjesme, te igrale narodna kola. Svi smo se nadali oslobođenju Hrvatske, ali, nažalost, zadesila ju je propast. S propašću njemačke države, propala je i njezina saveznica Hrvatska. Kad smo to doznali, u nas je ušao strah za našu budućnost, a i velika žalost jer nismo znali za naše drage u domovini. Žene su mislile na svoje muževe i sinove, a mi djeca na naše očeve i braću koji su ostali u domovini.

U ljetnim mjesecima šuma je obilovala svakojakim šumskim plodovima: malinama, borovnicama I kupinama. Žene i djeca brali su ih satima, te nosili seljacima u zamjenu za mlijeko. Cijelo ljeto 1945. godine boravili smo u barakama u Neukirchenu. Doznali smo da nedaleko od našeg logora postoji logor zarobljenih hrvatskih vojnika. Isto tako, u našoj blizini bio je logor pripadnika četničke partije koji su bili njemački zarobljenici, a sada su bili na slobodi. Kad su se dočepali slobode, počeli su kružiti okolo i došli su do našeg logora. Počeli su nam prijetiti kad su saznali da smo protiv četnika i komunista, pa smo ih se bojali. Po noći smo dobro zatvarali vrata da nam ne bi upali u baraku. Budući da ih nismo mogli dobro zaključati, uz njih smo stavljali štapove za obranu u slučaju napada. Skrivajući se nosili smo hranu u logor našim vojnicima udaljenim desetak kilometara. Naravno, išli smo pješice i nosili ruksake na leđima. Uspjeli smo neke izvući iz logora.

Na taj se način komunistička horda dočepala hrvatske razoružane vojske i pod užarenim ljetnim suncem gonila je udarničkim maršem od Bleiburga do Beograda i dalje. Preko dana su ih maltretirali glađu i žeđu, a po noći strijeljali po skupinama i bacali u jame po slovenskim šumama. Mnogi su umirali na cesti od iscrpljenosti, bačeni kao životinje. Bila je to strašna hrvatska tragedija, poznati hrvatski Križni put. Među vojnicima bilo je puno i civila. Neki povjesničari tvrde da je na tom Križnom putu 1945. godine stradalo oko 500.000 što vojnika što civila. To je Hrvatima nanio komunistički režim. Na tom Križnom putu ubijen je i jedini očev brat, moj dobri stric Niko, koji nije bio vojnik. Od tad se zagubio trag mnogim Hrvatima, kao i mojem šogoru Nini Špiranoviću, Janjinu mužu. Ostalo je ožalošćeno mnogo hrvatske siročadi i udovica.

Logor u Ranshofenu (Braunau)

U Ranshofenu naš dušobrižnik bio je fra Bonifacije Šipić OFM, član Splitske provincije. Djeca su če- sto išla s njim u grad i zabavljala se na vrtuljku. Kata Pađen (Seka) i ja običavale smo se gegati u barci koja se vrtjela visoko u zraku. Za nas je to bio veliki užitak, a bile smo zaista previše smione.

Često se događalo da vojnici nisu ukrcali u kamion sve članove iste obitelji. Tako se dogodilo da sam ja ostala u Ranshofenu s mamom i bratom Kate Pađen. Nismo mogle ložiti vatru ni kuhati, jer smo očekivale da će svaki čas kamion doći po nas. Tako smo čekale cijeli dan bez jela. Kad je gospođa Pađen vidjela da nema kamiona, naložila je vatru i ugrijala nam malo mlijeka. Upravo kad smo htjeli popiti mlijeko, stigao je kamion i morali smo se ukrcati. Gospođa Pađen je ponijela lonac s mlijekom s nakanom da nam dade piti. Ali, vozač je tako naglo vozio da nismo uspjele ni okusiti mlijeka koje je prskalo posvuda. Na koncu smo ga morali proliti. Već se bio spustio mrak i nismo ništa vidjele. Na jednome ružnom zavoju ceste sudarili smo se s drugim vojničkim kamionom koji je dolazio iz suprotnog smjera. Na sreću, nije bilo velike nezgode, vozač je udario glavom u staklo, ali ga nije razbio. Ja sam glavom udarila o neku gredu, no nisam se ozlijedila, znači da mi je glava bila baš bosanska. Bila je noć kad smo stigli u Sankt Johann. Baraka je bila zagrijana i brižno su me očekivale mama, moje sestre i teta. Opet smo bili u baraci zajedno s obiteljima Pađen i Došen.

Logor u Sankt Johannu

Fra Bono, tako smo ga zvali, skupljao je oko sebe djevojčice i dječake da zajednički organiziramo svečanosti i igre. Bili smo jako složni i za Sv. Nikolu organizirali smo lijepu priredbu. Sestra Mica nas je pripremala, te smo izvodili simpatične prizore. U jednom od prizora Kata Pađen imala je ulogu starca koji se trebao slikati za iskaznicu, a ja ulogu fotografa. Bilo je smijeha do suza. U zadnjem prizoru Jure Špiranović, budući muž sestre Nace, imao je ulogu sv. Nikole. Pratila su ga dva anđela: Kata Pađen i ja, a Anđa Jelovina odlično je odigrala ulogu krampusa. Djeca su dobila male darove i publika je bila vrlo zadovoljna.

Najedanput je nastala neočekivana reakcija. Gospođa Kendželić s grupom djevojčica intonirala je pjesmu: „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo“. Međutim, dečki su učinili još veći protest, stavili su u kante kamenje i simulirali glazbu prateći delegaciju, a crvenu zvijezdu na autu zamazali su blatom. Delegacija se vrlo „impresionirala“ i brzo je napustila logor, ali je zato naš logor bio zabilježen na crnoj listi.

Logor u Steyru

U Steyur se sleglo mnogo ljudi sa svih strana Europe. Kako je narod bio nezaposlen, tražio je razonodu. U jednoj dvorani, dupkom punoj, dnevno se održavao ples. Kata Neimarević i njezina sestra Vera nastupale su kao klasične plesačice. Bilo je i drugih predstava, ali ja ih nisam posjećivala.

Mali Joso, sin kume Ane Šimić kojega sam već spominjala, teško se razbolio. Bio je u drugoj zgradi, pa sam ga išla posjetiti. Čim me ugledao, pružao mi je ručice. Jako sam ga voljela i pjevala mu uspavanke. Nažalost, brzo se preselio u bolji svijet. Bio je omiljen dragom Bogu koji ga je oslobodio zemaljske patnje, te preveo u svoje kraljevstvo. Veliku prazninu ostavio je u srcu svoje mame, a i u nama koji smo ga voljeli.

Logor u Braunau

Barake u Braunau bile su bolje građene nego one u drugim logorima. Dosta dugačke i s mnogo soba, a u svakoj baraci bili su i higijenski čvorovi. Moja obitelj zauzimala je dvije sobe koje su bile povezane: sestra Janja sa svoje troje djece i Jure Špiranović u jednoj sobi, a u drugoj mama, teta, Naca i ja. Kuhinja nije bila zajednička i svaka je obitelj kuhala za sebe. Živežne namirnice primali smo iz Amerike u paketima. Svaka obitelj mogla je dobiti odijela prema potrebi. Nekoliko ozbiljnijih djevojčica i dječaka pomagalo je dijeliti odijela i hranu uz kontrolu odrasle povjerljive osobe. Među tim pomagačima bila sam i ja. Imali smo čast da smo mogli nešto pridonijeti u korist zajednice. Iza posla znali smo se zadržati zajedno i izvoditi šale. Bio je to način da se bolje upoznamo, jer smo bili skupljeni iz više logora i tako se jačalo naše prijateljstvo. Dragica Abramović došla je iz drugog logora i uklopila se u našu skupinu. S njom smo uzpostavili dobro prijateljstvo.

U baraci određenoj za kapelu imali smo redovito svetu misu i večernjicu. Često su se u baraci ili dvorani za ples organizirali plesovi. Koji put bi i mi djevojčice zavirile iz znatiželje. Ali kad bi osjetile da nas netko želi uvući u ples, brzo bismo nestale iz dvorane i bježale u svoje barake.

Nismo se dugo zadržali u Braunau, brzo su nas preselili u još veći izbjeglički logor u Asten, nedaleko od Sankt Floriana, u blizini Linza.

Logor u Astenu

Moja je obitelj dobila sobu u baraci broj 4. Bile smo samo nas četiri: mama, teta Mara, Naca i ja. Sestra Janja sa svoje troje djece i Jurom dobila je sobu u baraci broj 3, u blizini naše. Baraka je bila jako duga s dugim hodnikom, a s obadvije strane bile su sobe. Na dnu barake bile su pipe za vodu i higijenski čvorovi s kupaonicom. Mogli smo se i kupati, ali s velikom mjerom opreza jer su u našoj baraci stanovali većinom muškarci. Samo u tri sobe bile su žene i djeca.

Život u logoru u Astenu bio je dobro organiziran. Kuhinja je bila zajednička. Tri puta dnevno donosili su hranu iz glavne kuhinje u pojedine barake, u prostoriju za to namijenjenu, i tamo dijelili stanovnicima cijele barake. Djeca do 18 godina imala su malu povlasticu, svake subote dobivala su 18 velikih bombona.

Za djevojčice su organizirali tečaj za domaćinstvo koji je vodila gospođica Mina, vrlo fina djevojka iz Slovenije, koja je pohađala školu u Mariboru kod Školskih časnih sestara franjevki, tj. kod naših sestara Mariborske provincije.

U Astenu smo imali prigodu bolje gajiti naš duhovni život. Jedno vrijeme naš dušobrižnik bio je fra Pio Fržop OFM, član Splitske provincije. Fra Pio je bio pravi asket. Posebnu pobožnost je gajio prema Blaženoj Djevici Mariji. I nas djevojčice oduševio je za pravu pobožnost Blaženoj Djevici. Upisao nas je u društvo Marijinih sužnjeva „Totus Tuus“ prema pobožnosti blaženoga Ljudevita Grigniona. U mjesecu svibnju organizirali smo u logoru procesiju u čast Majci Božjoj i svečano pjevali Lauretanske litanije. Nažalost, bilo je dosta protivnika koji nisu podnosili ni Hrvate ni katoličku crkvu. A to su opet bili većinom Srbi. Sve su učinili da istjeraju iz logora fra Pija, i uspjeli su i u tome. Bili smo vrlo žalosni kad je fra Pijo morao napustiti logor, jer u njemu smo imali veliki oslonac. Ipak, nismo klonuli duhom i nastavili smo svibanjske i listopadske pobožnosti i bez svećenika. Svake subote dolazio je fra Mirko Čović OFM, te smo nedjeljom imali svetu misu i nismo bili posve napušteni.

Kata Sudar je bila tako umorna da je u razredu zaspala i nehotice nas je izdala. Ubrzo je u logoru procurila vijest da su Kata Sarić i Kata Pađen s drugim djevojčicama cijelu noć molile da im se ukaže Majka Božja. A to je bila puka laž. O tome su obavijestili i fra Mirka Čovića. Čim je došao u logor pozvao me na ozbiljan razgovor. Htio je znati sve u tančine jer je vijest bila tako razglašena u logoru i svi su govorili o prikazivanju. Vrlo jednostavno sam mu obrazložila da smo molile za obraćenje grješnika i da nismo imale nikakva prikazivanja niti smo ga željele imati. Fra Mirko mi je oštro zaprijetio da to ne smijem više organizirati jer me može izopćiti iz Crkve. Odgovorila sam mu da nije nikakvo zlo moliti, a ako me on izopći ja ću ići svetom ocu Papi da me odriješi. Kad sam mu tako odgovorila, jednostavno se okrenuo i otišao. Vjerojatno mu je bio smiješan taj moj nedužni odgovor. Nije me više s tim pitanjem mučio.

Istoga ljeta 1946. godine došao je u logor fra Bernardin Bilođerić OFM. Poslali su ga iz Rima da po lo- gorima traži svećeničkih i redovničkih zvanja. Bila je nedjelja kad se fra Bernardin predstavio vjernicima, a bili su brojni. Pozvao je mame da malo promisle o zvanjima svojih sinova. Dječacima je predočio da imaju mogućnost poći u Italiju, u Rim, ako osjećaju da imaju želju za svećenika ili redovnika.

Kad sam ušla, vidjela sam otvoren tabernakul. Vrlo sam se iznenadila i prestrašila, a onda sam ugledala u tabernakulu Pieta: Majka Božja s Isusovim mrtvim tijelom na krilu. Protrljala sam oči da vidim bolje. Tada se Isus pomaknu, podiže glavu, okrenu se prema meni, zatim lagano podiže desnu ruku koja je visjela kao mrtva i s kažiprstom mi dade znak da se približim tabernakulu. Sa strahom sam pristupila k oltaru i kleknula na prvu stubu. U tom sam se časku probudila. Taj san mi se duboko usadio u dušu i imam ga pred očima cijeli život. Za mene je to bio znak da Isus želi da ga slijedim i nisam više imala nikakve sumnje. Sve sam ispričala mami i ona nije ostala ravnodušna.

Moja je obitelj doživjela jedan važan događaj u Astenu. Jedan mladić je jako zavolio moju Nacu i htio ju je oženiti. Bio je iz katoličke obitelji iz Tomislavgrada i zvao se Jure Nevistić. Bio je solidan, dobar i pristupačan. Mama se nije protivila jer je vidjela da je jako ozbiljan, a Naca je imala svoje godine i mogla je sama odlučiti. Ubrzo su sklopili brak u logorskoj kapelici i Naca je otišla živjeti sa svojim suprugom, ali je on ubrzo umro. Tako sam ostala s mamom i s tetom.

Logor u Sankt Martinu

Zima je bila oštra. U baraci smo imali malu peć i trebala su nam drva za grijanje. Kako nam nitko nije davao drva, morale smo se same o tom brinuti.

Konačno, zima je počela popuštati i pojavljivali su se u prirodi prvi znakovi proljeća. Svake subote, kad bi došao fra Mirko, trčala sam da čujem što o putovanju. Početkom mjeseca ožujka došao je i obavijestio me da ćemo za koji dan na put, ali da moram strogo čuvati tajnu. Htio je da mama potpiše zadnji put. Mene je tada obuzela velika tjeskoba. Upravo tih dana mama se teško razboljela, bila je skoro na umoru. Kad sam došla u baraku reći joj što mi je fra Mirko rekao, ona me je milo pogledala i teško je progovorila: „Moj sinko, zar ćeš me pustiti samu da umrem? I ako ti odeš, tko će mi zaklopiti oči na smrtnoj postelji?“ Srce mi je bilo u grlu, a oči pune suza. Ipak sam imala toliko hrabrosti i snage da kažem: „Mama, ako ti umreš s kim ću ja ostati? Tate nema, strica nema, za braću ne znam, a moje sestre imaju svoje obitelji. Tko će na me misliti?“Mama je tada umuknula, zatvorila oči i kao da je nešto dozivala u pamet, a onda mi je rekla:

Mama je mnogo dana razmišljala o tom svom snu i o njegovu značenju. Na koncu je zaključila da je to znak Božje volje da me pusti u samostan. Kako je bila vrlo pobožna, to je tumačila na vjerski način. Prema njezinu uvjerenju gospođa u bijelo obučena bila je Majka Božja, a tri goluba iznad kuće bila su simbol Presvetog Trojstva. Stoga nije htjela praviti više nikakve zapreke volji Božjoj.

Put za Italiju

Grottammare

U zavodu Grottamare bile smo neko vrijeme zajedno s dječacima. Djevojčice su imale spavaonicu čiji su prozori gledali prema moru i imale smo lijep pogled na grad. K nama je često dolazio najmlađi dječačić Mladen. Imao je pet godina i bio je lijepi plavokosi dječačić. Bolje se slagao s nama nego s dečkima. Kad bi s nama molio krunicu u crkvi, znao bi nas prekinuti i reći: „Sada ste već 20 puta rekli amen.“ Mladen je znao lijepo crtati, osobito automobile. S prozora naše spavaonice promatrao bi grad i crtao ga. Nije ostao dugo u zavodu, roditelji su ga pozvali da dođe u Južnu Ameriku. U Grottamareu boravio je i jedan hrvatski liječnik, izbjeglica. Sve nas je pregledao i ustanovio da Janja Raguž ima prijelaznu bolest„ fuoco di Sant’Antonio“. Morali su je odvojiti da nas ne zarazi. I ja sam dobila čir na ruci, liječnik mi je dao neke tablete, ali meni se činilo besmisleno uzimati ih, pa sam ih bacila. Prema mojem tadašnjem mišljenju trebao mi je dati kakvu mast, a ne tablete. Ruka je ozdravila bez masti i bez tableta.

Put u Rim

Konačno u Vječnom Gradu

Ne smatram potrebnim opisivati naš boravak u Grottaferratu, jer je već opisan u knjizi „Suore Scolastiche Francescane di Cristo Re nella Regione di Roma“ str. 82. - 86. Samo želim dodati da sam prije novicijata plakala skoro svaku noć. Nedostajala mi je mama. Odzvanjale su mi u ušima njezine riječi:

Moj boravak u Grrottaferratu trajao je od 1947. do 1951. godine. Morala sam mnogo učiti i nadoknaditi izgubljene školske godine. Za to vrijeme položila sam ispit za peti razred osnovne škole, jer nisam imala nikakve svjedodžbe sa sobom, zatim tri razreda srednje niže škole, tj. malu maturu, te dva razreda preparandije, odnosno učiteljske škole. Dana 15. listopada 1950. godine stupila sam u novicijat Školskih sestara sv. Franje i položila prve privremene zavjete 16. listopada 1951. Iza novicijata bila sam premještena u Rim u Via dei Colli 10 i nastavila studij. U srpnju 1953. godine završila sam učiteljsku školu i položila veliku maturu. Dana 16. listopada 1954. položila sam vječne zavjete. Od godine 1953. do 1962. studirala sam teološke nauke, te pedagogiju i filozofiju na Magistero Maria Assunta, takozvana LUMSA, te trogodišnji tečaj za radio i kino. Studij sam povremeno prekidala radi posla u zajednici. Godine 1958. radila sam kao tajnica u klinici Immacolata Concezione u Via Pompeo Magno. Tako sam tek u lipnju 1962. godine doktorirala s pohvalom i u jesen započela otvarati i voditi školu. Godine 1962. godine otvorili smo dječji vrtić, a 1964. prvi razred osnovne škole.

Dužnosti S. M. Celine Sarić u redovničkoj zajednici:

Osim doktorske Disertacije, koju je profesorski zbor odlučio izdati, napisala je:

S hrvatskog jezika prevela je Povijest Kongregacije i Baštinu Kongregacije koje su napisale s. Smiljana Kodrič i s. Natalija Palac:

Sa slovenskog jezika na talijanski prevela je uspomene sestre Hedvike Puntar:

Posjeti i putovanja za vrijeme života u redovničkoj zajednici dopuštenjem poglavara:

• Moje najduže putovanje zrakoplovom bilo je za Australiju, dvadeset sati u zrakoplovu. Mjesec dana veselja i radosti provela sam na Tasmaniji sa svojom dragom sestrom Nacom, svakom Jurom, s obiteljima njihovih sinova Johna i Marka, te njihovim prijateljima.

Moja putovanja i susreti s mojom braćom, sestrama, rodbinom i prijateljima uvijek su bila puna radosti i iskrene ljubavi. U meni su uvijek ostavljala nezaboravne tragove nutarnjeg zadovoljstva i onoga pravog obiteljskog raspoloženja i prihvaćanja koje sam kao dijete u obitelji doživljavala. Kad sam se našla u velikoj opasnosti za život kao devetogodišnja djevojčica, molila sam Boga, da mi dade još samo dan života. A On, u svojoj neizmjernoj dobroti i velikodušnosti, ne samo da mi je dao dug život, nego me pozvao da slijedim Njegova Sina Isusa, te da ga mogu cijeli život slaviti, častiti, zahvaljivati, biti samo Njegova, služiti Mu u radosti i ljubavi, te pjevati Mu hvale

Sestra Celina Sarić

Rim, 2008.

MOLITVA

Pogovor

Željka Šaravanja

Široki Brijeg, 21. Lipnja 2018.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević