I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Jadna naša Hrvatska i njeni mučenici...
PUCANJ VRHOVNOG SUDA U POKLANU OBITELJ ČENGIĆ
Nebojša Travica (54) i Željko Travica (51), zvani Žorž, pripadnici paravojnih postrojbi tzv. SAO Krajine, pravomoćno su oslobođeni krivnje za sudjelovanje u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva na području Ervenika, i to zbog propusta šibenskog ŽDO-a koje, kako je to u svom rješenju naveo Vrhovni sud, nije u optužnici 'naznačio koji bi propis međunarodnog prava bio prekršen u konkretnom slučaju',
Vrhovni sud odlučio je tako još u lipnju ove godine, a presuda je tek sad javno objavljena.
Naime, Travice su 1993. godine bili pravomoćno osuđeni na po 15 godina svaki, i to zato jer su zajedno sa Slobodanom Kovačevićem, Damirom Travicom, Veljkom Travicom, Vujom Šašićem, Vojislavom Romićem i Boškom Kovačevićem 18. siječnja 1992. godine ubili Hrvate Dragu Čengića, njegovu suprugu Nevenku te njihove malodobne sinove Slobodana i Gorana, tada u dobi od jedanaest i pet godina
A ubili su ih na monstruozan način klanjem i paljenjem u siječnju 1992. godine!
Krvavi pohod otpočeo klanjem nevine obitelji
Krvavi pohod iz siječnju 1992. godine se začeo u glavi vlasnika gostionice Taverna u Erveniku, 35-godišnjeg Damira Travice, po saznanju da su u šibenskom zaleđu u selu Rupe poginuli srpski paravojnici Nebojša i Rajko Kovačević te Rade Vrcalin iz Ervenika.
O tomu oodmah obavještava svog sudruga u zločinu Slobodana Kovačevića zvanog Ćipe i podsjeća ga na krvavu prisegu:
“Shodno našoj ranijoj zakletvi koju smo dali jedan drugom ako se desi i jednom našem mještanu srpske nacionalnosti bilo što, da ćemo protjerati i popaliti sve Hrvate iz našeg sela, pozivam te da to i učinimo.”
Travica i Kovačević su od podneva do večeri razrađivali svoj zločinački plan u čemu im se pridružio i Nebojša Travica zvani Nebesilo. A onda su zajedno krenuli u krvavi pohod na zaseok Šašiće kraj Ervenika.
Utvrđeno je da je Damir Travica s još sedmoricom pripadnika srpskih paravojnih postrojbi koji je i prije provodio teror prema stanovništvu hrvatske nacionalnosti lišavajući ih slobode i maltretirajući ih u kninskom zatvoru, te večeri zajedno sa zločincima zapalilo sve preostale hrvatske kuće u selu.
Nekim čudom, bijegom su se spasili Pavao Đakulović sa ženom i sinom, te Drago i Mara Čengić, roditelji Drage Čengića.
Mara Čengić pronašla pobijenu obitelj
Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijeg sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće.
“U 19 sati u prizemlje kuće našeg sina Drage Čengića navalili su Srbi iz našega mjesta, a u kući su se nalazili sin Drago (39), supruga Nevenka (32) i njihovi sinovi Slobodan (11) i Goran (5).
Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i jedanaestogodišnjeg Slobodana koji su poliveni benzinom i zapaljeni, a u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti sina Gorana koji je imao četiri godine, zaštitivši ga svojim tijelom, no jadnica nije uspjela.
Zaklana je ispred svoje kuće dok je u naručju držala ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana.
U isto vrijeme dok je jedna grupa ubijala u kući moga sina Drage, druga je grupa krenula u našu kuću u kojoj smo živjeli ja i moj muž. Igrom slučaja smo uspjeli pobjeći na sporedna vrata, a istog trenutka zapaljena nam je kuća, gospodarske zgrade i uništeno u jednoj večeri sve što smo imali”, svjedočila je baka Marija.
Priznali da su klali i spaljivali
Pred istražnim sucem tzv. Republike Srpske Krajine, čiji je sudski zapisnik s ostalom dokumentacijom zaplijenjen nakon „Oluje”, Travica i Kovačević priznali su i u detalje opisali zločin nad susjedima, četveročlanom obitelji Čengić.
Međutim, „Krajinski sud" je bio obična farsa, jer su se ubojice ubrzo našli na slobodi. Nakon "Oluje" prebačeni su u zatvor u Banju Luku, a otuda su pušteni na slobodu.
Da bi tek Damir Travica, drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora, bio izručen od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine.
Travica je hrvatskim vlastima izručen temeljem molbe koja je britanskoj strani dostavljena još krajem 2002. godine radi izvršenja 15-godišnje zatvorske kazne na koliko ga je u odsutnosti osudio šibenski Županijski sud zbog ratnog zločina protiv civila počinjenog od svibnja 1991. do 20. siječnja 1992. na kninskom području. Sud je utvrdio da je s još sedmoricom pripadnika srpskih paravojnih postrojbi provodio teror prema stanovništvu hrvatske nacionalnosti, lišavalo ih slobode, odvodio u zatvor u Kninu, maltretirao te da su 18. siječnja 1992. u Erveniku na osobito zvjerski način ubili četveročlanu hrvatsku obitelj, supružnike Čengić, Dragu (39) i Nevenku (32), te njihove sinove u dobi od pet i jedanaest godina.
Putniče, pomoli se u tišini
Svake godine u mjesecu siječnju na tužnu obljetnicu masakra u znak sjećanja vijence i svijeće na grob obitelji Čengić polažu visoka izaslanstva Grada Benkovca, UHDDR-a i HVIDR-e Benkovac.
Na spomeniku podignutom od strane Grada Benkovca i Grada Knina piše:
“Ovdje su dva anđela, otac i mater nevinu krvcu prolili na pragu.
Putniče, pomoli se u tišini jer oni se mole za nas i domovinu dragu.”
U Erveniku je do 1940. živjelo preko 600 Hrvata. No, njihov je broj nakon Drugog svjetskog rata umanjen, a danas u mjestu žive tek nekoliko hrvatskih obitelji. Nekad većinsko hrvatsko mjesto doživjelo je sudbinu brojnih hrvatskih mjesta na području Bukovice i samo nadgrobni spomenici na mjesnom groblju svjedoče da je nekad na ovom području živjelo hrvatsko stanovništvo.
Na oslobađajuću presudu reagirala je Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Ervenika priopćenjem koje potpisuje predsjednik Vlado Čengić:
'Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Ervenika, kao i obitelj, prijatelji nevino ubijene četveročlane obitelji Drage Čengića iz Ervenika su sa nevjericom i zgražanjem primili vijest da su Nebojša Travica zvani Nebesilo i Željko Travica zvani Žorž iz Ervenika pravomoćno oslobođeni od krivnje za ubojstva četveročlane obitelji Čengić kao i protjerivanje Hrvata Erveniku u siječnju 1992 god.
Postavlja se pitanje kako to da se netko može osloboditi za ono što je pravomoćno osuđen 1993 godine, odnosno koja je presuda bila pravomoćna. Ovdje je jasno, ako je netko dosad i dvojio, da se maksimalno izlazi u korist srpskim ekstremistima koji su na području samoproglašene „Krajine“ ubijali, zastrašivali i maltretirali hrvatski živalj kako bih tu tvorevinu očistili od hrvatskog življa.
Da je tome tako je primjer je da se stalno „kopa“ po pravomoćnoj presudi iz 1993 god te se traži razlog da se na kraju oslobode svi optuženi, bez da su sami tražili ponovno suđenje, kao i ostali sa te presude tako i ova dvojica osuđeni su u odsutnosti i nikad nisu bili dostupni hrvatskom pravosuđu.
Nevjerojatno je da naše se institucije RH maksimalno trudi da ubojice, bez da sami to traže, oslobađa svake krivnje na tako olak način.
Ova udruga je, kao i pravosuđe, u posjedu je svih iskaza koje su te osobe dale istražiteljima organa tz „Krajine“ koje te iste potpisali sa svim priznanjima što su, kad i gdje radili.
Pravosuđu RH niti to nije bilo dovoljno da ih osudi za ono što su i sami priznali. Postavlja se pitanje jesu li istražitelji tz „Krajine“ bolje odradili posao oko istrage u ubojstvu ove četveročlane obitelji i paljenje uništavanje imovine preostalih Hrvata kao i samo protjerivanje iz Ervenika, nego institucije RH od kojih se to očekuje.
Ovo je još jedan pucanj u tu nevinu dječicu i njihove roditelje, ali sad od strane onih koji su ubojice trebali osuditi i odrediti im primjerenu kaznu.
Pitam sebe, Vas i svekoliku hrvatsku javnost zašto, radi čega se maksimalno hrvatsko pravosuđe trudi da omalovaži nevino ubijene.
Gospodo postavljam Vam pitanje, da li bih se ovako ponašali da se radi o vašim najmilijim? Pa i ova obitelj je bila nečija i oni su htjeli živjeti i podizati svoju dječicu i radovati se njihovom odrastanju i svemu onom što obiteljski život donosi. Pored tog što je Nebojša Travica priznao da je bio sudionik ubojstva ove četveročlane obitelji Vi ste se maksimalno potrudili da ga oslobodite. Postavlja se pitanje za čiji interes i iz kojeg razloga.
Ova udruga je pri stanovišta da se tu ne radi o pustom propustu ovoga ili onoga, te nismo toliko naivni da bih tome povjerovali, da se netko za ubojstvo može tako jednostavno osloboditi samo zato što se DO nije pozvala na odredbu međunarodnog prava. Kako to da se je netko sjetio 2014 godine pravomoćne optužnice iz 1993 godine i njezinih nedostataka. Pa i tu presudu je donijelo hrvatsko pravosuđe.
Ponovili bih još jednom da su te osobe, kao i ostale, imale već pravomoćnu presudu iz 1993 god te nisu mogle zatražiti ponovno suđenje iz razloga što hrvatskom pravosuđu čitavo vrijeme nisu bile dostupne.
Ovdje se ide ka smišljenom umanjivanju i omalovažavanju hrvatske žrtve koje su pale u stvaranju Republike Hrvatske. Radi čega se to radi? Nadamo se da će pokazati što skorije vrijeme!
comments powered by Disqus
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
