I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Fra Didak Buntić bio veliki i iskreni domoljub, nesebičan čovjekoljub i pravi bogoljub. Taj velikan srca, uma i žrtvovanog života ušao je u legendu i prepoznatljiv je ne samo po širokobrijeskoj bazilici (1905.), nego i po gospodarskim podvizima, kalemljenju i širenju plemenitih sorti voća, povišici otkupa duhana, gradnji duhanske stanice, gradnji kanala za navodnjavanje, planiranju i izgradnji cesta, širenju telefonske mreže, opismenjenoj Hercegovini, spašenom stanovništvu (1917.), po širokobriješkoj gimnaziji i konviktu, smještaju hercegovačkih studenata u Zagrebu, zaštiti vojnika i puka. Saznajte više o tom našem velikanu iz pera prof. dr. fra Andrije Nikića...
Piše: prof. dr. fra Andrija Nikić
FRA DIDAK BUNTIĆ - HRVATSKI I CRKVENI VELIKAN (1871.-1922.)
Rođen je 9. listopada davne 1871. – prije 135 godine na Paoči. Na krštenju dobio ime Franjo, a u legendu je ušao kao fra Didak Buntić, dobrotvor Hercegovine, graditelj širokobriješke bazilike, ravnatelj Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, borac protiv nepismenosti, skrbnik za talentirane hercegovačke srednjoškolce i studente, spasitelj hercegovačke sirotinje, hrvatski rodoljub i domoljub, karizmatični preporoditelj, narodni zastupnik i provincijal. Umro 3. veljače 1922. na Čitluku u 51. godini živorta, 34. redovništva i 28. svećeništva preminuo fra Didak Buntić. Dva dana kasnije pokopano je na Podadvoru/Čitluk njegov tijelo. „Ne pamti se, da je jedan svećenik toliko oplakan bio kao on.“ Šesnaest godina kasnije, na svetačko iznenađenje, njegovo neraspadnuto tijelo je ugledano u otkopanom grobu u zemlji, postavljeno u limeni sanduk, prevezeno preko Mostara i i svečano pokopano u njegovoj bazilici na Širokom Brijegu.
1. Istup pred Visokim predstavnikom
Fra Didak je 1909. napisao Memorandum Austrougarskom ministru Burianu ili Spomenica. U tom svojevrsnom faktografskom prikazu ondašnjeg stanja hrvatskog pučanstva i svećenstva u Hercegovini fra Didak piše: Ovu Vam spomenicu posvećuje katolički narod u Hercegovini kao jednu kitu cvieća, u kojoj doduše ne ćete naći liepih i mirisavih ruža, ali tim više gorkoga pelina i čemerike, kojim cviećem obiluje Hercegovina, navlastito sjeverozapadna polovina njezina, od željeznice do dalmatinske i bosanske granice u površini od kojih 3.000 četvornih kilometara sa 150.000 žitelja. Prije svega iskrena Vam i topla hvala od čitavoga našega naroda na Vašem trudu i nastojanju oko uveđenja ustava i po tomu svrgnuća težkoga absolutističkoga jarma, koji nam je najviše kriv današnjemu našemu kulturnomu i gospodarskom nazadku. Svoje misli fra Didak njima saopćava, a od njih dobiva potvrdu i podršku.
A javnosti je iste 1917. godine poručio: Poslije rata ne ću priznati u Bosni i Hercegovini ničiju vlast, nego bana hrvatskoga. Ta poruka je odjeknula u Budimu, te je grof Tisza bahatošću jednog stranca izdao tajnu naredbu 1918. godine da se fra Didak Buntić deportira u Arad, jer je previše glasno poricao Austro-Ugarskoj svako pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ni on nije tada slutio, da će mu se fra Didak iste godine dostojno odužiti otpremivši ga bez riječi iz Mostara, da prijeđe Savu i »umre« prije svoje tjelesne smrti. Usprkos svemu, sve do 1918. Mostar je središte hrvatske aktivnosti u zemlji. Fra Didak piše Kršnjaviju: Zublja narodne svijesti hrvatske, Starčevićanstvo nije došlo iz Slavonskog Broda u Bosnu nego iz Hercegovine, napose iz kamenitog Mostara, koji je zadržao svoj narodni karakter naprotiv malom Berlinu-Sarajevu. Svršetka rata dočekao je fra Didak kao član Narodnog vijeća u Zagrebu, a zatim zastupnik u Privremenom narodnom predstavništvu i Ustavotvornoj skupštini.
To mu je bilo priznanje za njegov rad koje su mu odali prijatelji i rodoljubi u Zagrebu. Na početku svog javnog djelovanja stvorio je program i njega ostvarivao. Hercegovački narod treba uzdignuti kulturno, prosvjetno i gospodarski do onog stupnja na kojem se danas nalaze svi narodi zapadne Europe, jer i zemlja i narod imaju za to sve uvjete. To treba ostvariti nesebičnim radom, a za to smo pozvani upravo mi franjevci, sinovi toga naroda s kojim smo sudbinski povezani još od davnih vremena i s kojim smo dijelili dobro i zlo. U taj program želio je uključiti svoje učenike, a i sve narodne kapacitete. Hoćete li igdje na svijetu - njegove su riječi - naći kršnijega, krepčijega, zdravijega i bistrijega naroda, kao što je naš narod hercegovački, kome ništa drugo ne fali nego prosvjeta, naobrazba i dobar uzgoj. I zato ste tu Vi, moji mladi prijatelji, da taj manjak nadoknadite i odstranite. Godine 1898. generalni pohoditelj fra Urban Talija je susreo fra Didaka Buntića na Širokom Brijegu i za njega zapisao: O. fra Didak Buntić, profesor književnosti, mladić dobra duha i prirodnih sposobnosti. Kad bi se nalazio u povoljnijim prilikama, još bi se bolja nada mogla u njega polagati. God. 1911. izabran je za direktora Franjevačke gimnazije i na toj dužnosti ostao dok nije 27. svibnja 1919. izabran za provincijala. Kao direktor Gimnazije predlagao je franjevačkim provincijalima »da se u Zagrebu osnuje konvikt za profesore» franjevačkih gimnazija, a kao provincijal već 1920. predlaže gradnju nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu. Godine 1921. pozvao je inž. Vancaša da napravi nacrt za novi konvikt. Iste godine razaslao je studente teologije na razna europska sveučilišta, želeći da po njihovu povratku zavlada u Hercegovini novo vrijeme rada i preporoda. Želim da mi budete utjeha, veselje i radost u starim danima, pisao je studentima i nadodao: Kod vas su sve moje misli, sva briga, strah i nada. "Svojim duhom i radom, ističe dr. Tugomir Alaupović, ispunjavao više od 20 godina naše zamršene i mutne prošlosti u Bosni i Hercegovini. Svagdje je bio prvi ili među prvima, na zboru i dogovoru, u društvu i radu" Evo nekoliko pojedinosti: 1. Uzdizanje gospodarstva Prvih godina svog djelovanja na Širokog Brijegu fra Didak je, da bi poticao poboljšanje životnih uvjeta, najprije osobno poučava đake i seljake kalemljenju plemenitih sorti voća, nabavljao sadnice i dijelio ih seljacima širokobriješkog kraja, pa Hercegovini, a kasnije promiče unapređenje stočarstva, navodnjavanje polja, izgradnju otkupne duhanske stanice u Lištici. Podigao je zgrade za duhansku stanicu. Trasirao je nove ceste i putove. Širio je poštansku i telefonsku mrežu. Zauzimao se za zaslužni otkup žutog zlata - duhana, i slično. Zahtjeve o ispravnoj otkupnoj politici duhanske proizvodnje zapisao je 1909. u poznatoj Spomenici koju je predao ministru Burianu.
2. Gradnja širokobriješke bazilike
Godine 1905. započinje gradnju monumentalne crkvu na Širokom Brijegu – prije stotinu godina! Crkva je pokrivena 1910. Za gradnju crkve osnovao je i klesarsku školu za mladiće iz okoline Širokog Brijega. Između raznih stilova izabrao je romanski, zbog njegove veličajnosti i jednostavnosti. Na njoj nije ostavio uklesano svoje ime, ali je na cijeloj zgradi ostavio otisak svoje ličnosti! U toj 'pjesmi od kamena' i 'drami na otvorenom' tko i nema glazbenog sluha, čuje pjesmu svoje prošlosti, shvaća je i uživa u njoj. Jer te tvrde stijene sviraju himnu žuljevitih ruku, gladnih želudaca i duboke vjere u Boga i čovjeka. To je najpitomiji napjev hrapavim sazvučjima hercegovačke bure, kiša i škrtosti tla. I nije nimalo čudo, da se pod njezinim svodovima i starci raznježe i osjete se vizionarima poput starozavjetnih proroka: Ovdje je, odjekuju poruka fra Rufina Šilića, konačište naše ljubavi. Ovdje je polazište naše revnosti. Ovdje je privlačna snaga našega bratstva. Ovdje je pohvala i ukor našeg čovjekoljublja. Ovdje je naš žrtvenik i naše svetište ... Ovdje je naš Nazaret i Betlehem, naša Kana i čitava Galileja. Ovdje je naš Jeruzalem i Kalvarija.
3. Rat nepismenosti
Prosvjeta je takva biljka koja niti raste niti cvjeta ako se ne zalijeva suzama i krvlju. Za vrijeme višestoljetnog mračnjaštva pod turskom upravom u Herceg-Bosni prosvjeta je samo tinjala. God. 1910. proveo je prosvjetnu revoluciju u Hercegovini sa svrhom iskorijeniti nepismenost. Sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega, a po njegovoj metodi – 1. da je svatko u stanju drugoga naučiti ono što sam zna i 2. narod se mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka, bili su temelji uspjehu rata protiv nepismenosti. Mladež, posebice ženske, u pravom su značenju riječi, prisiljavale fratre, učitelje i učiteljice da ih poučavaju po metodi fra Didaka Buntića. Do kolike časti je uzdigao učiteljstvo potvrđuje činjenica da su se pismeni natjecali tko će postati učiteljem. Tako samo dvanaest godina su imali učitelji Jago Slišković i Frano Jelić s Trna. Ova naša prosvjetna organizacije, piše fra Didak, stoji pod zaštitom i pokroviteljstvom Bezgrešnog Začeća B. D. Marije i sv. Ante. Njihove godovine jesu naše svetkovine. Fra Didak je imenovao i nadzornike škola. Od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati do 20.000 osoba, a između 1922. i 1943. naučilo je čitati i pisati još 10.000 osoba. Nakon svečanih ispita 1374 učenika i učenice održanih 24. svibnja 1914. na Širokom Brijegu državni predstavnik Ivo Dobržanski je zapisao: Tko pozna fra Didaka, zna da bi se on, kad je sve svoje sile i velike vrline stavio u službu jedne župe (Široki Brijeg), isto tako rado stavio u službu cijeloga naroda hrvatskoga. I kad bi se svuda ovaj sistem proveo, riječi su samog fra Didaka, a župnici i učitelji osnovnih škola za to zagrijani bili, preko noći bi kod nas analfabetizma nestalo; oni sami sa nješto truda, odvažnosti i ugleda bili bi ne samo župnici i učitelji, nego još i pravi apostoli pučke prosvjete, koji bi narod blagoslivao i kroz pokoljenja ih se sa zahvalnošću sjećao. To bi bili pravi heroji narodni, mnogo drugačiji, nego oni što su očistili Augijasovu štalu, ubili laernijsku zimu i nemejskoga lava. Tim bi oni morali odvažniji i srčaniji biti, što bi taj napor trajao koju godinu i što bi u tom radu išli putem poznatim, utrvenim i prokršćenim.
4. Spašavanje sirotinje
Godine 1916. "rat je učinio crtu" preko fra Didakove prosvjetne djelatnosti. "Nijesmo ipak skrštenih ruku stali, nego se radilo na drugom polju, što se dalo i moglo i ne bez uspjeha, zahvaleć Bogu." To je već god. 1916. i početak spašavanja sirotinje. U pismu što ga je fra Didak uputio zemaljskom poglavaru Sarkotiću o zaštiti vojnika fra Didak kriči: Ali vajme meni o čemu je pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našeg bijednog i siromašnog naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijede i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu. I šta sad? Uzdat se u aprovizaciju? … Pitamo našu kotarsku oblast i urgiramo dnevno, a ona nam odgovara: Što da činimo? Ono što imamo, to Vam i damo. Potaknut jaukom i suzama fra Didak je pošao caru Karlu I. u Beč. Umjesto očekivanih darova fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha čim se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove kore. Među brojnim upozorenjima, zahtjevima i vapajima fra Didak je Sarkotiću napisao: Kad je ovo ovako... vi nam pribavite nekoliko starih lađa, pa nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti, koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti... Morituri te salutant –pozdravljaju te umirući! Stvarno od gladi desetine umiru u pojedinim dijelovima Hercegovine, stotinama, tisućama prijeti ista smrt, jedan mučenički naraštaj bio je pred Kalvarijom bez uskrsnuća. Moralo se učiniti i nemoguće da se spasi budućnost. Jedan čovjek učinit će to nemoguće – naš fra Didak. Oni moraju živjeti, ponavljao je često gledajući kako stradaju i umiru od iscrpljenosti, gladi i bolesti najmlađi – djeca njegove Hercegovine. Slavonija postaje obećana zemlja. Tako je fra Didak u ratnom vihoru organizirao u Hrvatskoj sabiranje pomoći za gladne u Hercegovini a djecu odvodio u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju te ih razmještao kod dobročinitelja. I spasio oko 17. 000 osoba, bole rečeno spasio je narod. "Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću" (Ante Pandžić), riječi su jednog sijedog čovjeka s Humca koji je godine 1917. otet smrti. Tu kratku rečenicu mogu ponoviti tisuće spašenih od gladovanja i prerane smrti. To mogu ponoviti tisuće njihovih potomaka koji i ne slute da ih ne bi bilo da srećom nije živio jedan veliki neobičan i energičan čovjek – fra Didak Buntić. To mogu ponoviti i tisuće Hrvata rasutih po slavonskim ravnicama! Drugi bjegunac od gladi izjavio je kratko o svom dobročinitelju: "Kao što je dobri Spasitelj zemljom hodio i svakom dobro činio, tako je i fra Didak Buntić radio." Bolje i ljepše nije mogao reći.
5. Zauzimanje za narod
Godine 1918. našao se hrvatski narod na prekretnici. Svjetski se rat primicao svome kraju, pala carstva i prijestolja, a stvarale se nove države i sklapali se novi savezi. Te je godine nestalo i stare Austro-Ugarske Monarhije, a na njezinim ruševinama niču nove države. U mutnom i kaotičnom stanju, opći metež svih slojeva narodnih, val socijalnog vrenja i poremećenja, a osobito val bezvjerja koji je ozbiljno potresao i crkvenom organizacijom završio je u kuhinji Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Izbornicima je zasvjedočio: Hvala Vam na povjerenju, koje ste mi na izborima zasvjedočili usprkos tolikih nedostojnih kleveta i podvala naših protivnika. Uzdam se u Boga, da se nikada za to ne ćete pokajati i da ću ja Vaše veliko i dragocjeno mi povjerenje znati i moći sačuvati, jer ne mogu dozvoliti, da itko živ toliko srca i samilovanja za bijedu i potrebe, toliko zauzetosti za dobro svoga naroda imati može, koliko baš glavom Vaš zemljak i zastupnik. Posljednji dan svoga života planirao je proživjeti s ljudima u Čitluku da im uredim to što sam, im obećao. Pred kraj života, 21. studenog 1921. fra Didak ponovno brani sadioce duhana. Sada kod nove vlasti, one iz Beograda. U svom prosvjedu i poruci sadiocima duhana fra Didak, najprije upozorava na razlike u otkupnim cijenama u Hercegovini, Dalmaciji i Srbiji, te između ostalog, odlučuje: 1. Zatražiti pristojnu povišicu duhana u razmjeri sa životnim namirnicama i lošem stanju naše valute: 2. zatražiti dokinuće svakoga poreza na duhan i 3. ponovo pozvati Upravu monopola, da ona svoju komisiju pošalje ne kao prošle godine po zaključku predaje duhana nego na početku i pri otvoru vage…Radi toga pozivam sve vas, da počekate spomenutu komisiju i da ni jednoga kila duhana ne dadnete otkupiti dok ta komisija ne prođe i ne ustanovi nove cijene i uzroke duhana. Rađe neka sav do vraga ide i propane, nego se dati ovako zapostavljavati i izrabljivati vječno! Početkom god. 1922. objavljen je njegov energični zahtjev za premještaj promrzlih vojnika koji su iz Hercegovine i Dalmacije u kolima za prijevoz stoke otpremljeni u vojarne Srbije i Makedonije. - Zahvalni narod mu je dao naziv: otac Hercegovine, naš Ćiril i Metod, Mojsije, Leonida, spasitelj sirotinje, naš otac i majka.
6. Provincijalstvo
Za provincijala je fra Didak izabran nekoliko mjeseci nakon raspada stare i osnutka nove Kraljevine. Tad je prisegno: Obećajem pred Bogom i svima vama da ću u radu pred očima imati jedino ono što će promicati slavu Božju, dobro Provincije, dobro braće i kršćanskog puka koji je povjeren mojoj braći... Imate dakle slugu i ministra koji se može sa svakim sažaliti, koji zna cijeniti zasluge, prekršaje kazniti. Pomozite nas vašim tradom, nastojanjem, savjetima. A đacima je govorio: Ja sam ponosan i sretan, kad si predstavim ono doba, kad će toliko vrsnih, plemenitih, odgojenih, učenih i kreposnih mladića i nesebičnih radnika zaći u svoj narod te ga buditi na novi jošte neviđen život. Vi ste život i put, sol i začin, svijetlo i ogrijenje, vi ste uzdanje naše i našega naroda. Fra Didak je na čelo Provincije donio sa sobom ljubav prema Zajednici tako veliku i tako zanosnu da joj je teško naći premca. Ponavljao je: Nije li, dakle, naša Provincija takova, da se s punim pravom njom ponositi i dičiti možemo, da ju kao majku ljubiti i sve za nju žrtvovati i pregorjeti, na slavu Boga, moramo? Zaista, braćo, ako smo svjesni svoga zvanja, svoga stanja, svoje uzvišene zadaće i lijepe budućnosti, zavidan je i idealan naš položaj u lijepoj i kršnoj našoj Hercegovini. Zato se ja nimalo ne čudim nekim visoko položenim svjetovnim i crkvenim osobama, od kojih sam toliko puta čuo, da bi najvolili biti hercegovčakim franjevcem! – Dakako, ta mi smo i danas u svom narodu najugledniji stalež, mi smo vođe,vitezovi i plemstvo zemlje...
7. Zaštita duhanara
Duhansko je pitanje Hercegovcu, piše fra Didak 1909., životno pitanje, pitanje kruha, pitanje njegova opstanka. Duhan je njegov prvi i glavni proizvod, jedina njegova zarada, odmah od okupacije monopoliziran, što je osobito nesretnoga kmeta teško tištilo, jer je tim de facto uprava dosudila agi pravo trećine, dotično četvrtine ne samo na rod zemlje, nego također i na svu njegovu zaradu, koje pravo aga pod turskom upravom nije imao. Jedanaest mjeseci neprekidno traje naš rad o duhanu. U svojoj Spomenici iz 1909. fra Didak se tuži Sarkotiću: Preuzvišeni gospodine ministre, naš je narod osiromašen i na prosjački štap spao te mu prieti očita propast, osobito ove godine, gdje ništa nemamo do ovo žalostnoga duhana, koga smo više sa suzama i znojem nego sa vodom odgojili. Pa ipak nam se ovako ove godine - kao da se sve proti nama urotilo - kraj svih naših molba, kraj svih naših tužba, kraj istoga obećanja Vaše Preuzvišenosti i kao za inad procjenjuje i plaća kud i kamo gore negoli dosadašnjih godina. Šta treba dotle naš siromašni narod, koji ništa više izgubiti ne može, u očajnost tjerati? Ovako, preuzvišeni gospodine, ne može dalje ići. Stoga apeliramo na čovjekoljubivi osjećaj Vaše preuzvišenosti, da smjesta odredite Vama podčinjenim organima, neka vrše Vašu rieč, koju ste nam u ovogodišnjim delegacijama dali, i da ne sile narod, da se laća nezakonitih sredstava i očajnih u obranu svoga bitka i obstanka. I nakon 82. godini od far Didakove smrti mogu ponoviti: Fra Didak Buntić bio je uistinu velik, ali mi tu veličinu ne možemo iskazati, ona se može smao osjećati. Čini mi se da se, ipak, iz više razloga, treba zaustaviti na onome što je nakon vijesti o fra Didakovoj smrti napisao njegov politički protivnik i poglavar zemaljske vlade u Sarajevu. Ja ne vjerujem piše Sarkotić, da u Hercegovini ima ijedna duša, koja Didaka ne bi poznavala, koja nije osjetila i nešto primila od njegove dobrote, koja nije u njega gledala s ljubavlju i poštovanjem, koja u njemu ne bi gledala branitelja naroda, siromašnog, ali junačkoga, koji je u stalnoj borbi s prirodom, a kojemu je on s iskrenim oduševljenjem posvetio svoj život i rad... Ali šta je sve to prema njegovom prebogatom radu koji je izvršio izvan svoga zvanja! Ako danas u Hercegovini skoro svaki katolik zna čitati i pisati, ako danas prosvjeta u hercegovačkom puku stoji na dosta visokom stupnju, ako danas jedan drugomu u naobrazbi može pomoći, sve se to može zahvaliti njemu i njegovoj »metodi za suzbijanje nepismenosti.« On nije bio samo duhovni vođa nego također istaknuti politički vođa svoga naroda. Gdje je on stajao, stajala je cijela Hercegovina. Hrvatski narod ga je slijedio gotovo slijepo, i s pravom, jer boljega predstavnika hrvatske duše, hrvatske misli nije ni mogao izabrati. Za vrijeme rata on se našao u jugoslavenskom taboru, ali ubrzo je upoznao potrebu zajedničkog nastupa svih čisto hrvatskih snaga. No smrt ga je zatekla iznenada u provodenju i ostvarenju te misli. Šta je on učinio u danima glada za vrijeme rata za svoj narod, kako se on mučio i borio za unapređenje sadnje duhana, za povišenje cijene tom jedinom izvoznom proizvodu siromašnih hercegovačkih seljaka, to znadem samo ja i to zna cijeniti samo njegov zahvalni narod. Ja sam mu davao uvijek moju iskrenu potporu i moje su simpatije bile uvijek na strani tog strpljivog naroda koji je svoju tešku sudbinu dostojanstveno podnosio, a u čijoj sam sredini i ja proživio svoje najljepše mladenačke godine…. Ali eto ipak je to plemenito srce prestalo kucati, srce koje je uvijek bilo ispunjeno brigama za narod, Red i mladež, koje je bilo premoreno hodanjem po brdima Hercegovine i slušanjem želja naroda.
P r i j e d o l o z i
Orijaški lik fra Didaka Buntića i sveukupno njegovo djelovanje još nije dovoljno istraženo ni vrednovano.
Valjalo bi:
1. skupiti sve fra Didakove zapise i pisma i osnovati Institut Fra Didaka Buntića koji će prikupljati, sortirati, analizirati i čuvati vrela i literaturu o fra Didaku Buntiću i organizirati svakogodišnje Dane fra Didaka Buntića (Gradnići, Mostar, Široki Brijeg, Zagreb, Osijek, a zašto ne Beč i Innsbruch), te ih uključiti ne samo u republičku, nego uzdići na međunarodnu razinu;
2. nastaviti s proširenjem kolonije umjetnika na temu fra Didakova života i djela;
3. pokrenuti publikaciju Fra Didak Buntić, koja će promicati ne samo lik i djelo našeg velikana nego i njegovih suvremenika;
4. sagraditi staru hercegovačku kuću - s nazivom kuća fra Didaka Buntića i u njoj postaviti stalnu izložbu, te održavati povremene manifestacije;
5. organizirati znanstvene skupove o fra Didaku Buntiću i njegovu djelu. Simpozij bi se mogao prirediti u Čitluku – Širokom Brijegu – Mostaru –Zagrebu;
6. objaviti njegova Sabrana djela ('opera omnia') – vrela za upoznavanje osobe i djela fra Didaka Buntića, jer ona svjedoče Buntićevu iznimnu erudiciju, ne samo u okviru klasičnih, lingvističkih, biblijskih, patrističkih i povijesnih podataka nego i socijalno-gospodarskih prilika;
7. napisati monografiju - mogla bi to biti doktorska disertacija;
8. podignuti doličan spomenik fra Didaku Buntiću; imenovati trg i ulicu u Čitluku, Mostaru, a zašto ne i u Zagrebu;
9. nastaviti s natječajima za najbolji pjesnički i književni rad, sastaviti kviz za učenike raznih profila, ministrante, framaše, trećoredce i fratre, te katoličku i hrvatsku javnost;
10. snimiti film i TV emisiju o fra Didaku Buntiću: vrijeme, osoba i djelovanje, te ga prikazivati na javnim i privatnim TV programima, ali umnožiti ga na videokasete za naše ljude u inozemstvu;
11. tiskati markice, slike, plakete… s likom i djelima fra Didaka Buntića koje će biti najrašireniji veleposlanici njegove misli, poruke njegovih djela i dokazi njegova postojanja i naše zahvalnosti - već je zalaganjem potpisanoga tiskana prigodna markica s likom fra Didaka Buntića;
12. osnovati Kulturno društvo Fra Didak koje će promicati hrvatsku kulturno-glazbeno-etnografsku baštinu.
13. Konačno, ali na prvom mjestu, potrebno je pokrenuti proces za kanonizaciju fra Didaka Buntića. Taj događaj bi bio vrelo radosti, zahvalnosti, slavlja, istraživanja, upoznavanja i nasljedovanja velikana hercegovačkog krša. Potonje ističem jer vjerujem da se na poseban način Bog proslavio u tom Malom bratu, po rođenju sužupljaninu, po zvanju subratu, koji nam na početku trećeg kršćanskog tisućljeća poručuje kako se, ma koliko bio mali, neznatan, u Bogu može biti velik, i u Bogu učiniti velika djela, i oplemeniti kršnu Hercegovinu, i ovu župu, i ovo mjesto i današnji svijet. I može se, Bog je to dopustio, i dopušta, i nudi nam se da ga unesemo u svoju svakidašnjicu, da s njime učinimo današnje čovječanstvo blagoslovljeno.
14. A već sada potrebno je urediti fra Didakov grob na Podadvoru, premda u njemu nema njegovih posmrtnih ostataka, jer je u njemu pokopana fra Didakova ljubav prema hercegovačkom narodu i Hercegovini;
15. djeci nadijevati ime Didak i
16. utemeljiti fond Fra Didaka Buntića za potpomaganje i stipendiranje srednjoškolaca i studenta.
I na kraju ponosni smo što je hrvatski narod u Hercegovini imao jednog takvog velikana čija jedinstvena i brojna životna djela rječito govore o njegovoj omiljenosti. Može se slobodno reći da je Fra Didak i osamdesetak godina nakon njegova odlaska između nas među nama nazočan. Imajući na pameti da je Buntić svoj plodni životni put završio kao žrtva ljubavi prema bližnjemu, može se slobodno reći da kao spasitelj sirotinje spada među najplemenitije, a kao širitelj prosvjete i graditelj širokobriješke bazilike među najznamenitije likove što ih povijest prosvjete i graditeljstva kod nas poznaje. Time bi ovaj veliki sin hrvatskoga naroda bio otet zaboravu, svijetlio bi mladim naraštajima svojim uzornim životom i cijela naša javnost bila bi upoznata s njegovim doprinosom opstojnosti hrvatskog naroda, te hrvatskoj socijalnoj, političkoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti. Na njega s mogu primijeniti riječi velikog i umnog pjesnika: Nije velik tko se velik rodi, nit’ je visok tko na visu stoji, već je visok tko u nizu stoji, a visinom nadmaša visine. I velik je tko se malen rodi, a kad padne, golem grob mu treba. (P.P. Njegoš) Fra Didaku je bila potrebna njegov prostrana bazilika u kojoj nagoviješta slavu Božju koja se po njemu počela prosipati po pučanstvu Hercegovine od prvih desetljeća dvadesetoga stoljeća pripremajući prihvatilište njegovim brojnim đacima - franjevačkim mučenicima.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
