|
KALENDAR NAPREDAK, 1.1.1942
Djed Hrvata - Chroatorum ded U autentičnim izvorima hrvatske povijesti XI. stoljeća i to između godine 1062. i 1072. susrećemo među svjedocima kraljevskih povelja, ili koje su u vezi s kraljem Hrvata, jednu neobjašnjenu oznaku časti na kraljevskom dvoru Petra Krešimira IV. pod imenom djed Hrvata (dad, ded). Svi hrvatski povjesnici, najstariji i najnoviji, zadovoljavaju se konstatacijom, da je djed bio odličan dostojanstvenik na kraljevom dvoru.Mišljenje naših historikaNestor među njima, Ivan Lučić kaže jednostavno, da su Hrvati posudili od Franaka naslove i službe svojih dvorjanika. Među njih stavlja i "dad" ili "ded", što prevodi na latinski sa avus ili senior.Franjo Rački djeda ubraja među ostale dvorjanike kraljevske kuće: komornike, tepčije, peharnike, konjušnike, ubrusare, štitonoše i vratare. Tade Smičiklas veli: "Djed Hrvata ili starosta hrvatski. Časno ovo ime spominje nas na onu davnu dobu života otaca naših, kada je djed žrtvu donosio u ime roda svoga bogovom i djedovom. Služba djedova na dvoru bila je valjda u svezi s narodnim običajima, a prilična bi mogla biti i franačkomu majordomu. Da su pod nazorom njegovim bili mladi kraljevići, da je pod njegovom rukom bio kraljev posjed, o tom nedvojimo. On je na putovih kraljevih obično uz njegovu sjajnu pratnju."Ferdo šišić kaže ukratko: "Djed ili major domus zapadnih vladara, koji je upravljao prihodima kraljevskog gospodarstva". Vladimir Mažuranić tumači ovu riječ ovako: "Djed, s dodatkom Chroatorum, čini mi se, kao dostojanstvenik državni, narodni, a ne kraljeva dvora... ne bih rekao, da bi to mogao biti major domus".Naši su, dakle, povjesnici prelazili preko jedne činjenice ne pokušavajući da se o njoj pobliže zabave. Tvrdnja, da je ova čast preuzeta od zapadnih, poimence franačkih, vladara, uvjerIjiva je, jer su i druge časti na dvoru hrvatskih vladara jamačno otuda uzete. Time ipak nije još utvrđeno, tko je bio djed Hrvata, koje su njegove dužnosti bile i koja je imao prava i dužnosti na kraljevskom dvoru. Budući da ova oznaka časti dolazi uz ime svjedoka na kraljevskim poveljama, i to samo u sedmom deceniju XI. st., nuka nas, da o tome dulje razmišljamo. Još više nas je ponukala na razmišljanje činjenica, da je djed bio glava, "svršitelj bosanske crkve, bosanske vjere", pače i "episkup bosanske crkve", u XIV. i XV. stoljeću.Da li "djed Hrvata" i "djed bos'nski", vremenski jedan od drugoga razdaleko preko 230 godina, stoje u kakovoj vezi? Čini se, da je smjelo ovo tvrditi, ali mogućnost, pače i vjerojatnost nije isključena, uz preinake, koje su tijekom vremena i stjecajem stoljetnih izmjena nastupile i one oblike iz XI. stoljeća transformirale i odvele drugom kolotečinom, odnosno ostavile u prastarim oblicima, koji su još i zakržljali.Djed u izvorimaŠta znamo iz povijesti o djedu Hrvata? Prvi, čije je ime u izvorima sačuvano, jest djed Voleša. On se spominje u povelji kralja Petra Krešimira IV., izdanoj u Ninu oko god. 1062., s kojom ovaj kralj potvrđuje darovnicu svoga pradjeda Krešimira (Mihovila II. 949.-970.).Na ovoj povelji djed Voleša vrši funkciju svjedoka, a podpisan je poslije tepčije Boleslava i dvojice župana, Adamca i Vukca. Poslije njega dolaze svjedoci: Budac posteljnik, Ivan kapelan kraljev, Zovac volar, Dragonja štitonoša, Djedovit vinotoč i najposlije Grubonja dekan (samostanski). Ovaj isti djed spominje se drugi put na darovnici istoga kralja, kojom daruje otok Maon samostanu sv. Krševana u Zadru. Isprava je izdana u Ninu 1069. Na njoj je podpisan uz kralja Krešimira i Stjepan zadarski biskup. Prisutni su svjedoci: Adamic, ninski župan, Boleslav tepčija, Vukac župan lučki, Voleša dad, Budac posteljnik i bribirski župan, Ivan kraljev kapelan, Petar dvorski sudac, Studac dvorski peharnik, Leo carski protospatar, Želislav ninski sudac, Adam benediktinac i opat sv. Bartola, Petar sidraški župan, Dragomir cetinski župan i Andrija biogradski načelnik. Ispravu je pisao Anastazije, "hrvatski biskup i kraljev kancelar".Drugi se spominje Djed Ivan na tri dokumenta. Najprije kao svjedok na darovnici nekog Radovana, pisanoj u Ninu god. 1070.,"za vladanja Petra Krešimira, kralja Hrvata i Dalmatinaca i bana Zvonimira". Radovan daruje sav svoj imetak, što ga je baštinio od svoga djeda Ljiljka, samostanu sv. Krševana. Isprava je pisana u prisutnosti opata Petra, a svjedoci su bili: Petar kapelan (kraljev), Desina župan, Adam župan, Sovina satnik, Ivan ded, Vitodrag, Nepostoj, Petar svećenik, Mihovil svećenik, Prodan, Rugota, Andrija svećenik. Darovnicu je pisao Adam svećenik i samostanac. Budući da je ovoj darovnici prigovoreno, Radovan se je obratio na samoga kralja Krešimira, "na Uskrs (1070.), u prisutnosti mnogih hrvatskih plemića", da odluči u ovom sporu.Svjedoci kraljeve osude bili su župani: ninski, bribirski, cetinski, poljički, lučki i sidraški, Sracimir satnik, Jakovica zastobrinski (župan), Bolin tepčija, Ivan djed, Ivan kapelan, Dudac posteljnik, Desimir, Tolimir psar, Vitomir dvorski (pristav). Ovu je ispravu napisao Anastazije, hrvatski biskup i kancelar kraljeva dvora. Veoma su karakteristične druge dvije isprave, koje izdaje sam djed Ivan. U prvoj, pisanoj u Biogradu 1070., prodaje samostanu sv. Krševana svoj posjed u Čepriljanima (na otoku Ugljanu). Darovnica glasi:"Ja Ivan, djed Hrvata, sa znanjem svoje žene Dobrice, prodajem svoj posjed u mjestu Čepriljani samostanu sv. Krševana u prisutnosti opata Petra za 20 solida, da ga posjeduje na vječna vremena... Prisutni su ovi svjedoci: Lovre, Desina župan, Adam župan, Sovina satnik, Saracen satnik, Petar kapelan, Vitodrag, Nepostojan, Mihovil svećenik, Prodan, Rugota, Andrija svećenik i Radovan". Ovu je ispravu, "zamoljen", napisao također Adam, svećenik i samostanac. Drugom ispravom Ivan, djed Hrvata, daruje istom samostanu dvorac (curtem) u mjestu zvanom Brdo. Ova darovnica, pisana iste godine, glasi:"Isto tako, ja Ivan, djed Hrvata, radi spasa svoje duše, istodobno, ustupam u prisutnosti opata Petra, samostanu sv. Krševana mučenika na vječna vremena posjedovanje dvorca u mjestu zvanom Brdo. Ovu istu zemlju dobio sam (zaslužio sam) od gospodina svoga Krešimira kralja i s njegovim pristankom činim ovaj poklon. Ovo bijaše učinjeno u gradu Biogradu pred samim gospodarom mojim kraljem Krešimirom i pred ovim svjedocima: Dragonjom štitonošom, Mihovilom (svećenikom), Ivanom kapelanom. I ja Dominik, svećenik i samostanac po zapovijedi darovatelja pisah vlastitom rukom". U Ninu, godine 1072., na darovnici braće Sovine: Desimira, Petra, Grimele i Slavića iz Nina, kojom poklanjaju svoj posjed u Bravici samostanu sv. Krševana, navodi se, da je ista pravljena u prisutnosti Krešimira, kralja Hrvatske i Dalmacije i da su bili svjedoci (hrvatski) Družnik ded, Pribidrug posteljnik, Dragonja kraljev štitonoša, Adam župan, Desina župan, Prodan župan.Zatim se nabrajaju "latinski" svjedoci (7 ih). Ispravu je pisao Adam, zamoljen od darovatelja. Ovaj isti Družnik, "djed Hrvata", darovao je (oko g. 1072.), "sa privoljom" kralja Krešimira, samostanu sv. Krševana u Zadru neki dvorac na Brdu, u mjestu, koje se zove Slivnica.Zadnji djed, koji nam je po imenu poznat, bio je svjedokom, da je Čika (Cicha), opatica samostana sv. Marije u Zadru, "u vrijeme kralja Krešimira i bana Zvonimira", kupila neke zemlje u Petrčanima kod Zadra. Na dokumentu su svjedoci ovako poredani: Dobrila, Sega, Dobrostreza, sudac Margastrona, svećenik Seralija, Dobrica, Trudalata, Doda, đakon Madije, svećenik Barba, Santas, Dragovit, Spitar, Stojana ded, Krasonja dvornik, Žarko Gradšćik i njegov brat Adam.Djed uz kraljaNa prvi pogled na ovih devet dokumenata, u kojima se spominje ime djeda Hrvata, zapaža se, da su oni bili u najbližoj okolini hrvatskih vladara. Po redu, kojim su podpisivani, ne može se točno ustanoviti, koji su stupanj časti imali među dostojanstvemcima na kraljevom dvoru.Na nekim ispravama navode se isti svjedoci, ali nijesu svaki put istim redom pisani. Djed je podpisan koji put među županima, koji put pred njima, a koji put i poslije njih, ali ipak svaki put među najodličnijim svjedocima. Na darovnici Sovine i njegove braće djed Družnik upisan je na prvom mjestu, i to u nazočnosti samoga kralja P. Krešimira. Naročito upada u oči, da se djed nalazi skoro redovito pred svima svećenicima, dapače i pred samim kraljevim kapelanom i pred opatima kraljevskih samostana i samostanskim dekanima.K tomu uz djeda na svakom dokumentu ima po koji svećenik ili redovnik sv. Benedikta kao svjedok. Iz navedenih dokumenata jasno proiziazi, da je djed sin hrvatskoga naroda, te da njegove interese zastupa na kraljevskom dvoru. Ovo je naročito jasno iz darovnice Sovine i njegove braće, gdje se izričito naglasuje, da je djed Družnik sa još četvoricom odličnika svjedok ispred Hrvata, dok je drugih sedam svjedoka ispred Latina.Ovo se još bolje vidi iz darovnice djeda Ivana, koji ponosno i svečano počinje svoja pisma: "Ja Ivan, djed Hrvata". Dalje je posve sigurno, da djed nema svoga stalnoga boravišta. On slijedi hrvatskog kralja po svemu kraljevstvu. Sačuvane listine pisane su u Ninu i u Biogradu, gdje se je kralj tada s pratnjom nalazio. Historijska je činjenica, da hrvatski kralj nije imao svoje stalne residencije.Isto tako hrvatski biskup nema svoje residencije. Također ni djed Hrvata nema svoje residencije. Karakteristična je činjenica, da ni djed bosanski nije imao svoje stalne residencije. Kao što je djed Hrvata slijedio svoga kralja svukuda sa ostalom stalnom kraljevom pratnjom, jednako je i djed bosanski pratio bosanske vladare s jednoga mjesta na drugo, gdje su se oni nalazili. U blizini kraljevog dvora i sezonskih residencija nerazdjeljivo je i on uz njega. U nekim, naročito spornim pitanjima, dapače i u pitanju nasljedstva i prava na kraljevski prijesto, djed je imao, ako ne glavnu, ono svakako veliku riječ.To se jasno razabire iz dokumenata dubrovačkog arhiva, za vrijeme borbe kralja Ostoje i Tvrtka II. 1403.-1404. godine. Koju je ulogu igrao djed Hrvata poslije smrti kralja Petra Krešimira, nažalost, izvora nemamo, da nam kažu. To možemo samo nagađati. Kralj je "Hrvata i Dalmatinaca"; hrvatski biskup brine se za duhovno dobro Hrvata na cjelokupnom teritoriju države.Koga predstavlja djed Hrvata?Hrvatski se kralj podpisuje: "Ja Krešimir, inače zvani Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca"; hrvatski biskup piše se: "Ja Anastazije, biskup Hrvata", i djed se podpisuje: "Ja Ivan, djed Hrvata".Samo ova trojica u naslovu ističu svoje odnošaje prema Hrvatima kao narodu. Ovo svakako ima svoje značenje. Njihov je odnos prema narodu kao cjelini morao biti poseban, jer se to bez razloga u naslovu ne bi sticalo. Funkcije kralja i biskupa jasne su, ali za djeda treba ustanoviti.Djed Ivan oženjen i posjeduje imetak. Ako se postavi hipoteza, da je djed Ivan bio redovnik sv. Benedikta, pače opat, gornje dvije njegove isprave, čini se, da je isključuju. Prema njima djed Ivan daruje i poklanja svoj imetak, usto je i oženjen. Ovo sve isključuje redovnički stalež, koji traži celibat i isključuje svako privatno vlasništvo, odnosno raspolaganje s njime. Uza sve to, djed Ivan mogao je biti član reda sv. Benedikta. U ispravi se bjelodano ističe, da je djed Ivan bio oženjen, kao i to, da bez privolje svoje žene Dobrice nije rnogao prodati svoj posjed u Čepriljanima, jer inače ne bi isticao njezin pristanak na prodaju.Poznato je, da su žene pridržavale pravo na svoju baštinu i na svoje lične posjede i onda, kada su bile udate, te muž s njima nije mogao posve samostalno raspolagati. Žene, koje su ostale u svijetu, kada bi muž stupio u samostan ili u svećenički stalež, morale su dobiti sredstva za uzdržavanje. Ako bi i one stupile u samostan, imale su donijeti miraz, da se tako u samostanu uzdržavaju. Kakav je slučaj bio sa Dobricom, iz ove listine ne možemo odgonetnuti. Jasno je, da nužno ne slijedi, da djed Ivan živi u zajednici sa Dobricom u času, kada čini ugovor sa Petrom opatom sv. Krševana.Priličnije je istini, da tada nije živio s njome u bračnoj zajednici. Kao vjerojatna narneće se misao, da je utržak od prodatog posjeda išao u korist Ivanovu i Dobričinu. Svakako stoji činjenica, da imovinski odnosi među njima nijesu bili određeni, jer jedno bez drugoga nije moglo raspolagati, poklanjati i prodavati. Analogan slučaj ovome imamo u ispravi đakona Petra, koji oko god. 1020.daruje dio svoga imetka samostanu sv. Stjepana "Pod borovima" kod Splita, u koji je i sam stupio "po Božjem nadahnuću i s dopuštenjem svoje žene".Isti je ovu zemlju primio od svoje majke, kada je stupio u sv. "red klerikata". Ostatak svoga imetka poklanja svome sinu, ako ga nadživi. Ovdje je očito, da se je tražio pristanak žene, ako je muž htio stupiti u samostan. Đakon Petar stupio je u samostan za života svoje žene, s kojom je imao i sina. Petar Črne sagradio je samostan i crkvu sv. Petra u Selu i obdario ih sa mnogim posjedima i drugim dobrima. Sve je ovo činio u sporazumu sa "gospođom Anom, svojom ženom". Ovaj isti Petar zavjetovao je, da će - ako od teške boiesti ozdravi - stupiti u samostan sv. Benedikta. Petar bi svoju namjeru izvršio, da ga nijesu "odgovorili nadbiskup Lovro i ostali svećenici". Mjesto sebe on "postavlja" svoga sinovca Grgura za opata u samostanu. Logično se mora zaključiti, da je Petar svoju ženu Anu učinio suvlasnicom svega svoga imetka i baštinicom poslije svoje smrti, jer inače ne bi s njome rapolagao sa svojim imetkom, kojega je sam stekao.Jasno je također i to, da je s njezinom privoljom htio stupiti u samostan. Onodobna crkvena disciplina bila je, po našem današnjem shvaćanju, nešto blaža. Lateranski koncil, držan za velikoga pape Inocencija III., 1215. u jednom kanonu (11.) izričito naređuje: "Oženjen može postati biskupom samo onda, ako na to pristane njegova žena". Takva šta danas bi se teško moglo dogoditi. Ovo smo naveli samo zato, da istaknemo, da je djed Ivan mogao biti oženjen, i onda biti članom duhovnog staleža, svjetovnoga ili redovničkoga. U biti je redovničkog staleža, da članovi ne posjeduju ništa i da ni s čime ne raspolažu kao svojinom.Djed Ivan prodaje i poklanja "svoj" imetak. Stoga bi jedini logičan zaključak bio, da je on mogao biti svakoga drugog staleža, samo ne redovničkoga. Ipak, nije isključeno, da je on bio uistinu redovnik. Ne samo djed Ivan, nego su i mnogi drugi redovnici u samostanima raspolagali sa svojim imetkom. Tako Dabro, opat samostana sv. Stjepana "Pod borovima" kod Splita daruje sav svoj imetak samostanu u kojemu je bio opatom.Isto tako neki Petric, poslije nego je postao redovnik raspolaže sa svojom imovinom: zgradama, slugama, sluškinjama, konjima, volovima itd. Ovakvi slučajevi nijesu u skladu sa propisima regule, ali ne dokazuju drugo nego da se ona nije striktno opsluživala, kako i gornji primjeri svjedoče. Tomu se ne treba nimalo čuditi. Tako nije bilo samo kod nas. Isti je slučaj po svoj Evropi onoga vremena. Stoga je mogao djed Ivan, prema onodobnoj praksi, biti fino redovnik, pače u časti opata, ujedno imati svoj privatni imetak i s njime raspolagati."Hrvatski biskup"Osim djeda Hrvata bila je još jedna posebna institucija u hrvatskoj povijesti za vladanja narodne dinastije. Ta je hrvatski biskup. Postojanje ove ustanove priznaju svi povjesnici, iako se ne slažu s terminom, kada je ustanovljena.Priznaju također svi, da je hrvatski biskup, odnosno biskup, koji je upravljao crkvom u Hrvatskoj, bio izravno ovisan o rimskom papi, i bio potpuno izuzet ispod jurisdikcije splitskog metropolite. On je na sinodi u Splitu (925.-928.), zaključkom većine članova sinode, izgubio svoj iznimni položaj i podvrgnut metropolitanskoj vlasti splitskog nadbiskupa. Lako je shvatljivo, da je tim zaključkom, zapravo, više pogođen hrvatski kler negoli sam biskup.Stoga je i razumljivo, da se je sav narod digao da brani svoja stečena prava zajedno sa svojim svećenstvom, svjetovnim i redovničkim. Šta su oni sve poduzimali i kojim su se sredstvima i načinima služili u dugotrajnoj borbi, izvori nam malo kazuju. Priča se, da je na sinodi u Splitu ogorčenu borbu vodio hrvatski biskup Grgur. Da je koji drugi "hrvatski biskup" šta poduzimao u obranu svojih prava i svoga posebnog položaja, nije poznato.Iz sačuvanih izvora može se s velikom vjerojatnošću zaključiti, da su se hrvatski biskupi držali ili po strani ili se slagali s latinskim klerom, koji je zastupao mišljenje splitskoga metropolite. To već iz toga slijedi, jer ih viđamo u društvu latinskih biskupa na saborima i drugim svečanim zgodama. Po svemu izgleda, da se na njega narod i svećenstvo nijesu ni oslanjali, niti od njega kakvu potporu očekivali.Možemo pouzdano tvrditi, da je "hrvatski biskup" Rajnerije na sinodi u Splitu 1060.-1063., zajedno sa svim ostalim, osudio i kaznio Vuka, Sedehdjeda i Potjeha, prokleo ih i iz zajednice vjernika isključio. Kolikogod je dvojbena uloga "hrvatskih biskupa" u pokretu 1060.- 1063. za prava i privilegirani položaj hrvatske crkvene organizacije, toliko je sigurna hrvatskog glagoljaškog svećenstva i redovnika sv. Benedikta. Funkcija hrvatskog biskupa pomalo sa smrću kralja P. Krešimira, odnosno sa g. 1075., prestaje.Za Zvonimira (1076.- 1089.) postoji istina još po imenu, ali nije više kraljev kancelar. Već godine 1089. piše se: Grgur, nekada biskup Hrvatske. Dočim za kralja Petra Stjepana (1089.-1091.) kao da se vraća na staro, jer u izvorima ima vijest, da je Grgur opet kraljev kancelar. Sa gubitkom državne samostalnosii nestaje ga posve. Drugi su njegovu funkciju preuzeli. Godine 1185. briše se za vazda i njegovo ime.Vuk, Sedeh-djed i opat PotjehS imenom hrvatskog biskupa usko je povezana borba Vuka, Sedeh-djeda i Potjeha, koja je dala povod tzv. hrvatskom raskolu (1060.-1075.). Te žalosne stranice iz hrvatske povijesti opisuje Toma Arciđakon u svojoj kronici splitske crkve.On, sa mnogo sarkazma, očito izruguje hrvatsko glagoljaško svećenstvo i njegovo poslanstvo papi Aleksandru II., koje su sačinjavali od naroda izabrani biskup svećenik Sedehdjed (Zdeda), benediktinski opat Potjeh i svećenik "došljak" Vuk (Ulfo). Oni su od naroda poslani, da sklone papu da ne potvrdi zaključke splitske sinode, držane g. 1060. Na ovoj je sinodi zabranjena (skučena) uporaba slavenskog jezika u bogoslužju, i "sve su hrvatske crkve bile zatvorene, a slavensko je bogoslužje posve zamuknulo".Istodobno je hrvatskom biskupu oduzeta jurisdikcija nad cjelokupnim teritorijem hrvatske države. Toma - pravo ili krivo - bilježi, da hrvatsko poslanstvo kod pape nije uspjelo, ali da su ipak izabrani biskup Sedehdjed i opat Potjeh - ne obzirući se na zaključke splitske sinode ni na papine opomene - pošli dalje svojim putem. Tim su svojim nepromišljenim korakom odveli hrvatski narod u raskol i nepokornost crkvenim vlastima. Obadvojica su nakon toga udareni crkvenim kaznama i svečano izopćeni iz crkve.Toma tvrdi, da se Sedeh-djed do smrti nije pokorio. Nemamo razloga sumnjati, da ga opat Potjeh nije slijedio. Zašto Toma ne navodi daljnu sudbinu opata Potjeha, možemo samo nagađati. Možda ga nije zanimao odnos hrvatskih i latinskih Benediktinaca. Profesor Barada dosta uvjerljivo dokazuje, da je ova borba Sedeh-djeda i opata Potjeha vođena između 1024. i 1030. g. Ako je ovo točno, onda je to jasan dokaz, da se prilike u Hrvatskoj nijesu sredile sve tamo od 925.-928. godine.Dosljedno, borbe su se vodile, kad s manjom, kad opet s većom žestinom kroz X. i XI. stoljeće. U svakom slučaju stoji historijska činjenica, da je hrvatska crkva u XI. stoljeću bila u raskolu. Da su vođe raskola bili glagoljaški svećenik, "izabrani biskup" Sedeh-djed (nobilissimus Gothorum vir, najugledniji muž među Hrvatima) i benediktinski opat, dakako i on glagoljaš, opat Potjeh. Ove činjenice treba da zabilježimo. Tko je stao iza pokreta? Samo se po sebi nameće pitanje, kako su ova dva čovjeka, ne znam kako oni bili ugledni, mogli povesti sav narod u borbu i na otpor, u shizmu? Naši se historici izreda ljute na hrvatske kraljeve, od Tomislava do Krešimira, da su oni vođe i narod pustili svojoj sudbini, pače, pristajali uz t. zv. latinsku stranku.Da li je ovo mišljenje opravdano? Kategorički moramo odgovoriti, da nije. Jedinstven otpor cjelokupnog naroda sa svećenstvom zajedno ne može se pojmiti bez potpore ili barem konivencije hrvatskih kraljeva i njihovih upravnih organa. Već sama ta činjenica, da Sedeh-djed i Potjeh nijesu dopali žalosne sudbine siromašnoga i - kako po svemu izgleda- Božjega čovjeka, svećenika Vuka, očito dokazuje, da ih je štitila nečija moćna ruka. Tko je to drugi mogao biti nego hrvatski kralj i njegovi ljudi? Sam Vuk je dobrovoljno, uvjeren da zastupa pravednu stvar, došao na sud, ali je - ništa zla ne sluteći - bio oštro kažnjen i osuđen na doživotnu tamnicu. Tu je čamio, dok ga nije Grgur VII. oslobodio nakon 12 godina teškog tamnovanja.Stoga samo uz jaku potporu državne vlasti mogao je složan sav narod sa svećenstvom u zajednici poduzeti i izvesti tako jak otpor. Čim je nestalo kralja Petra Krešimira sa historijske pozornice, naskoro je u Hrvatskoj nastao metež, nered i nesigurnost - tragedija 1097. i katastrofa 1102. U tim mutnim danima gubi se svaki trag pokretu Sedeh-djeda i Potjeha. Oni su ustali na obranu slavenske službe Božje i stečenog prava, da hrvatska crkva bude izravno podložna rimskom papi, bez ikakvih veza sa metropolitom u Splitu. Protivnici su sa disciplinsko-liturgijskog polja prenijeli borbu na dogmatsko područje.Time su im onemogućili uspjeh i otjerali ih u skrajnost. Radi pomanjkanja historijskih izvora svi napori historika nijesu uspjeli da razjasne ovo razdoblje hrvatske povijesti, u kojem je svećenstvo, razdijeljeno u dva protivnička tabora, jedno drugo bezobzirno napadalo. Spor se je toliko zaoštrio, da je došlo do otvoreng raskola. Ishod ovoga sukoba i njegove posljedice nijesu nam ni danas u tančine poznate. Gdje je sve svršilo, ne znamo. Za naše je pitanje veoma karakteristična činjenica, da se baš u ovom razdoblju javlja, prvi i zadnji put u hrvatskoj povijesti, djed Hrvata, koji je ugledna ličnost kod naroda i na dvoru hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.Treba naročito da istaknemo, da pojava djeda Hrvata koincidira s otporom naroda, koji je bio jak, odlučan i velikih dimenzija, te da se ne može zamisliti bez izdašne pomoć hrvatske državne vlasti, t. j. hrvatskog kralja, koji je bio faktični gospodar cjelokupnog državnog teritorija. Osim toga na otpor se je digao sav narod na cijelom teritoriju države, koji su Hrvati naseljavali. Još jednu činjenicu moramo imati pred očima, naime, da su hrvatski vladari bili osvjedočeni kršćani. Njihov život, ukoliko nam je poznat, i njihove povelje to nam jasno pokazuju. U svima poveljama, koje su istina pisane po stanovitim formularima, odiše kršćanski duh.Oni su bogato darivali crkve i samostane. Imali su svoga biskupa, koji im je upravljao kancelarijom. Imali su i svoje dvorske kapelane. Uza nje se nalaze i redovnici sv. Benedikta. Imali su svoje posebne crkve i kraljevske samostane. "Htjeli su imati svoga posebnog biskupa, neovisnog od splitskog metropolite, koji se je zvao hrvatski biskup." Ovoga se je biskupa jurisdicija protezala po svemu kraljevstvu: do istočnih i sjevernih granica države, kao i preko teritorija drugih biskupija u primorju, gdje je bilo naseljenih Hrvata.Ovaj je biskup bio predstavnik crkve i svjetovnog klera na kraljevom dvoru. Uz svjetovni kler najugledniji je bio stalež red sv. Benedikta. Ovi se redovnici spominju u kraljevskim poveljama kao svjedoci ili inače prisutni uz druge velikaše kraljevstva. Samostana ovoga reda bilo je latinskih i hrvatskih. Benediktinci su bili na velikom glasu po cijeloj zapadnoj Evropi. Njih su cijenili mali i veliki. I u Hrvatskoj su ih uvažavali hrvatski vladari i plemići, bogati i siromašni ljudi. Njihove su samostane kraljevi obasipali počastima i imanjima. U Hrvatskoj su bili naročito t. zv. kraljevski samostani: sv. Bartola (u Kninu ili u Biogradu) sv. Grgura kod Vrane, sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Marije kod Solina i sv. Ivana u Biogradu.Gore smo rekli, da je hrvatski narod sa svećenikom Sedeh-djedom, izabranim biskupom, g. 1060. poslao papi Aleksandru II. benediktinskog opata Potjehu, da zagovaraju njegove interese kod Sv. Stolice. Njih su smatrali kao najodličnije i najsposobnije, koji bi mogli i znali pred najvišim crkvenim forumom uspješno obraniti njihovu stvar. Ovo je ujedno jasan dokaz njihova ugleda i narodnog povjerenja. Ljubimci naroda, ljudi povjerenja, svome kralju odani i vjerni, zar su mogli biti bez svoga čovjeka na kraljevom dvoru? Stoga možemo pouzdano tvrditi, da je uz hrvatskog biskupa i hrvatski opat bio stalno na dvoru hrvatskih vladara.Tko je bio djeđ Hrvata? Gore smo naveli mišljenja naših povjesnika o značenju imena djed Hrvata na dvoru hrvatskih kraljeva u XI. stoljeću. Oni se zapravo međusobno kopiraju. Njihovo mišljenje ne može biti ispravno. Upravitelja kraljevskih dobara, kao i odgojitelja "mladih kraljevića" morao je imati svaki hrvatski vladar. Djed nije mogao biti nadglednik i odgojitelj, jer se spominje samo između 1062. i 1072. Istina, ne može se ni to tvrditi, da je djed samo za toga razdoblja bio na kraljevskom dvoru. Moguće je, da je djed, pod tim ili drugim imenom, bio i za vremena kralja Tomislava i drugih njegovih nasljednika, te bio korelativ hrvatskog b i s k u p a. Spomenici, koji su rijetki, o tome nam ne kažu ništa, ali, da je djed bio uvijek u velikoj časti, o tome ne može da bude nikakova sumnja.Tko je dakle mogao biti djed Hrvata, koji je jednom bio na dvoru hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.? Ovo pitanje čeka na odgovor. Djed je od iskona časna i uvelike štovana osoba. Zadružni život ljudi seže u najdublju starinu. Starješine zadruga bili su djedovi, oci otaca pojedinih obitelji, što je uostalom i najprirodnije. Oni su bili veza više familija sinova i unuka, pače i praunuka.Takav oblik zadružnog života proširivao se je i na čitavo pleme, koje vuče lozu od istoga panja. Na taj je način bivalo više generaciia ujedinjeno pod jednim stariješinom, kojega su svi jednako slušali i poštivali, a svima je bio djed. Da li je djed u prastara vremena vršio funkcije svećeničke, to ne znamo. Ima učenjaka, koji tvrde, da su očevi familija, pa i djedovi, obavljali svećeničke poslove za svoje pleme. Ovo samo po sebi ne bi bilo nevjerojatno, čovječja duša traži neku vezu sa nadnaravnim bićem, kojemu se klanja i žrtve mu prikazuje. Ko je za to pozvaniji od djeda kao predstavnika zadruge odnosno plemena?Stoga nije isključeno, da je neko naročito poštovanje i kult djedova prastara tradicija i hrvatskog naroda, koju je u drugoj formi i sa drugim značenjem zadržao i u kršćanstvu. Uostalom, o prastaroj vjeri Slavena postoje hipoteze i nagađanja, kojima se može vjerovati jednako kao ne vjerovati. Svi, koji su o slavenskoj mitologiji pisali, sve što su napisali bilo je i ostaje smišljanje i izmišljanje. Oni vide u gorama i pećinama, rijekama i potocima, svugdje, neka božanstva i tragove slavenske prareligije. U tome svemu nema ništa pozitivna i određena. Da li i ukoliko ima kakvu vezu djed Hrvata s ovim prastarim kultom djedova, ne može se ništa reći. Svakako je teško vjerovati, da se kroz duga stoljeća ovo praiskonsko poimanje nije izmijenilo ili se posve izgubilo.Ne znamo, da li je u XI. stoljeću kod Hrvata bio kakav pisani zakon po kojemu se je sudilo. Vjerojatno, da nije bilo kodificiranog zakona, da se je sudilo prema narodnom običajnom pravu. Hrvatski su vladari obilazili sve krajeve države, usput rješavali sporove, izricali osude i krojili pravdu. Uz kralja je išla velika pratnja, u kojoj je bio među najuglednijim članovima i djed Hrvata. On je morao biti član porote kraIjevskog suda. Uistinu, nije nitko bio pozvaniji da bude vještak za narodne običaje od samoga djeda, koji u svom imenu nosi starinu i živi auktoritet.Jamačno mu je baš ta dužnost bila glavna na kraljevskom dvoru. Time je mnogo doprinosio za javni poredak i mir u zemlji, što mu je davalo velik ugled i ulijevalo opće poštovanje prema njemu. Da su bili mnogo cijenjeni i poštovani, to inače znademo. Samostani su umjetno načinjene zadruge sa jednakopravnim članovima, koji sebi biraju starješinu, kojega slušaju i poštuju svi. U početku članovi samostana nijesu bili svećenici, osim iznimnih slučajeva. Starješina samostana zvao se je opat (aramejski abba, polatinjeno abbas), što znači otac. Ovo je ime, istina u najstarija vremena, davano svakomu pustinjaku, kasnije samo starješinama pojedinih samostana na Istoku i na Zapadu, i to u zadrugama, koje su imale članove vezane na određeno mjesto (stabilitas loci).Potrebno je i ovo istaknuti, da je bilo vrijeme, kada su ime opata nosili ne samo svjetovni svećenici nego i lajici, nažalost, često puta i nedostojni. Oni su od svojih vladara dobivali opatije kao t. zv. komende na uživanje. Ovo je potpuno upropastilo materijalno, još više moralno red i disciplinu samostana (abbacomites). Ne zna se, da li je takvih lajičkih komenda bilo u hrvatskoj državi za vrijeme narodnih vladara. Znamo da ih je bilo mnogo poslije 1102. Poznato je, da je i u Hrvatskoj bilo mnogo samostanskih zadruga sa velikim brojem članova.Trpimir, u svojoj darovnici splitskoj crkvi, 4. ožujka 852. izričito naglasuje, da je sagradio samostan kod Klisa i u njega postavio "mnoštvo braće" (catervas fratrum). Poznato je također i to, da su na hrvatskom kraljevskom dvoru pohrvaćeni svi nazivi dvorskih dostojanstvenika i svih nižih časti, pa se po sebi nameće misao, da su i samostanske časti pohrvatili.Na dvoru kralja Krešimira svi, niži i viši, dvorjanici imali su narodna imena: hrvatski biskup, ban, župan, tepčija, posteljnik, vinotoč, štitonoša, ubrusar, dvornik, vratar, sokolar, psar i volar. Stoga bi moglo lako biti, da su predstavnika hrvatskih Benediktinaca na dvoru nazvali imenom djeda mjesto opat. Nijesu ga zvali otac, tj. abbas, jer je djed časnije: očev otac. Nepobitna je činjenica, da je Benediktinaca bilo na kraljevu dvoru. Budući da se navode svi dvorski službenici od biskupa i bana do volara i psara, zar da se ne navodi samo predstavnik Benediktinaca? Da nije taj baš djed Hrvata?Nije vjerojatno, da bi djed bio dvorski dostojanstvenik samo za vrijeme nekih desetak godina, stoga se je mogao i drukčije nazivati u službenim spisima. Ovo se mišljenje upravo nužno nameće, ukoliko stoji tvrdnja F. Šišića koji kaže: "čast kraljevog kancelara nosio je najprije - kako se čini - opat samostana sv. Bartola kod Knina, a onda sam kninski (hrvatski) biskup". Moglo bi biti, da je baš ovaj kraljevski opat dobio narodno ime, djed Hrvata, za razliku od ostalih starješina samostana, analogno nazivima drugih dvorskih ljudi, napose biskupa Hrvata. Da je uistinu djed Hrvata, poimence Ivan, bio u velikoj časti kod Benediktinaca, slijedi već iz toga, što njegovu darovnicu samostanu sv. Krševana piše Dominik svećenik i benediktinac "po zapovijedi darovatelja".Ovom napomenom Dominik jasno izražava svoju podložnost i ovisnost od djeda Ivana. Drugu ispravu istoga djeda pisao je Adam, koji se u starijim dokumentima navodi "izabrani biskup" i opat istina, u ovoj ispravi stoji samo svećenik i redovnik s napomenom, da je piše "zamoljen i nakon što je ustanovio istinitost". Ovaj ničim ne izrazuje ovisnost od djeda Ivana kao što to čini prosti svećenik i redovnik Dominik. Djed je bio duhovno liceIz gornjega bi razlaganja slijedilo, da je djed Hrvata bio duhovno lice. Već je VI. Mažuranić izrazio sumnju, da bi djed na dvoru hrvatskih vladara mogao biti duhovnik. On piše: "Nije li djed bosanski postao po primjeru djeda hrvatskoga, a ovaj nije li bio po tome neki dostojanstvenik duhovni?"Ovo mišljenje uvaženog učenjaka, koje on nije pokušao da obrazloži, ima jakih razloga da se usvoji, radi ovih historijskih činjenica: Vjerski starješina bugarskih heretika zvao se je dedo (djedić). Dakle je bio duhovno lice, pače i poglavica sekte. Ban Stjepan Kotromanić, "gospodin' bosn'ski" izdaje u Mojštri (1335.) povelju Vukoslavu sinu kneza Hrvatina Ključkoga, "prjed' djedom' velikim' Radoslavom' i prjed' v'som' cr'kvom' i prjed' Bosnom'."Ovdje se djed veže uz crkvu kojoj je on na čelu. Još se jasnije izražava Hval "kršćanin" u svom rukopisu knjiga Novoga Zavjeta, koji na kraju stavlja, napomenu: "Pisaše se ... v' dni episkup'stva i nastavnika i s'vr'šitela cr'kvi bosan'skoj gospodina djeda Radomjera." Radoslav "kršćanin" zabilježio je, da je svoju knjigu (Apokalipsu) napisao "u dni gospodina kralja Tomaša i dida Ratka". On uz bok kralju stavlja "dida" kao duhovnog glavara. Bosanski vladari izreda se pozivlju na pravorijek djedova kao predstavnika bosanske crkve. Da navedemo samo kralja Ostoju, koji pisaše Dubrovčanima (6. I. 1404.): "prjedasmo (Pavla Klešića) gospodinu djedu ... i vsoj cr'kvi bosan'skoj".A sam djed o sebi veli (8. I. 1404.): "gospodin episkup cr'kve bosanske". Dubrovčani jasno kažu (30. IV. 1405.): "Djed, koji je gospodin i otac duhovni crkve bosanske". U ostalom duhovničko zvanje bosanskih djedova nitko ni ne poriče. Gornje nas činjenice upućuju na zaključak, da je i djed Hrvata bio duhovno lice. Imamo dobrih razloga vjerovati, da je djedom nazivan i opat benediktinskih samostana. Sv. Benedikt u 63. glavi svoje Regule naređuje, da "mlađi svoje starije zovu noni, što znači očinsko poštovanje". Ovu su rečenicu hrvatski Benediktinci preveli ovako: "a mlad'ši zovite starješine none, to est razumiti počtenie otče".Moramo odmah naglasiti, da je sv. Benedikt propisao, da se smatra starijim onaj, koji je prije u samostan stupio. Dakle, prema Reguli, svaki je nonnus visavis onoga koji je kasnije došao u samostan. S vremenom je ipak ovaj naziv davan isključivo starješinama, opatima. Ovo se jasno vidi iz naredbe sinode, držane u Aachenu, 10. srpnja 817., koja u točci 54. propisuje: "Starješine samostana moraju se zvati noni". Što zapravo znači riječ nonnus, nije poznato, ali je ipak toliko sigurno, da se njome izražava poštovanje prema osobi, koja se tako oslovljava.Ova riječ dolazi prvi put u poslanici sv. Jeronima Eustohiji (Ep. 22), kojoj on naređuje, da se njezine drugarice imaju međusobom zvati "čiste i none". U njegovo vrijeme ova je riječ imala svakako određeno značenje. Općenito je mišljenje pisaca, da se je njome označivala osoba starija i vrijedna poštovanja, kao gospodin, velečasni. U sredovječnoj latinštini ovo bijaše počasni naslov, koji se je davao redovnicima i redovnicama. Nijemci i danas sa Nonne označuju svaku redovnicu, napose one, koje polažu svečane vječne zavjete. Naši su Benediktinci u hrvatskom prijevodu ostavili originalnu riječ nono.Ističemo, poznatu inače činjenicu, da Talijanci djeda zovu nonno. Od njih, ili bolje od naših Benediktinaca, primili su naši Dalmatinci, naročito u primorju, pa i danas ne kažu djedu djed nego nono, a babi nona. Treba imati na pameti i ovo, da se svugdje običaje u godinama odmaknulim ljudima kazati djed, iako nije očev otac, u znak poštovanja prema njegovoj dobi. Dapače se često čuje, da se tako nazivlju i mlađe osobe, ako pokazuju naročito upadnu ozbiljnost i trijeznost. Benediktinska Regula ne predviđa, da starješina bude svećenik, pa je, valjda, i zato prevladao običaj, da se opat nazivlje djedom- nono, ne opatom tj. ocem.Djed bosanski nasljednik djeda HrvataDa je Bosna uzela iz Hrvatske ovu ustanovu djeda možemo i odatle izvesti, što je, vrlo vjerojatno, i u Bosni bilo benediktinskih samostana još za vrijeme hrvatske samostalnosti.Moramo postaviti pitanje: Kamo se je sklonio opat Potjeh nakon što je zajedno sa svima svojim pristalicama udaren strogim crkvenim kaznama i bio izopćen iz crkve? Da nije i on, poput mnogih drugih od Ludovika, panonsko-hrvatskog kneza, Paližne, biskupa bosanskog Jurja itd. do Omer paše Latasa našao utočište u klasičnoj zemlji bjegunaca - Bosni?Kao što je mnoge druge ustanove Bosna uzela iz Hrvatske, tako je lako moglo biti, da je naslijedila i ustanovu djedova, koji su najprije bili samostanski, onda i vjerski poglavice. Ustanovu bana pozna samo Hrvatska i Bosna. U Hrvatskoj su uz kraljeve vladali i banovi, prema sačuvanim spomenicima, tamo od polovice X. stoljeća. Prvi poznati bosanski vladar bio je ban Borić (1154.-1168.). I njegovi nasljednici bili su banovi, dok se nije Tvrdko ban proglasio kraljem (1377.).Velika je čast u Hrvatskoj bila tepčija. Isto tako i u Bosni. Dostojanstvo satnika poznato je i u Bosni i u Hrvatskoj. Kao što su hrvatski vladari imali svećenike za svoje kancelare i dvorske kapelane, imaju ih također i bosanski, premda su se nalazili u posve drugim okolnostima. Orbini navodi, da je Domanja Bobali, dubrovački kanonik bio kancelar bosanskog bana Stjepana Kotromanića, usto veoma uplivan na dvoru banovu. Tvrdkov je kapelan bio Ratko, dubrovački svećenik, koji je kasnije postao trebinjski biskup (oko 1393.). Istomu kralju bio kapelan drugi dubrovački svećenik Mihovil (1390.).Neki Teodor arciđakon služio je Sandalju i bio mu kancelar. Franjevac Stjepan bio je poslanik kralja Ostoje i "gospođe kraljice bosanske" (11. travnja 1418.) ujedno i posrednik između kralja Tvrdka II. i dubrovačke republike (13. XII. 1422.), a Kustos bosanskih Franjevaca fra Marin služio je kralju Tomašu za poslanika (17. XI. i 14. XII. 1452.). Poznato je isto tako, da su bosanski vladari i vlastela izdavali svoje povelje i druga pisma prema istim formularima kao i hrvatski. Datiranje je također od rođenja Kristova jednako kao i u Hrvatskoj, ali različno od srpskih vladara, koji su datirali od stvorenja svijeta i svoja pisma podpisivali. Jireček, Staat und Gesellschaft im mittelalt. Serbien (Denkschriften d. w. akad. Bd. LVI, 19.)Pače i sredovječne crkvene građevine u Bosni (n. pr. bazilika u Zenici) podsjećaju na stare hrvatske crkvene spomenike u Kninu. Sličnost hrvatskih crkvenih prilika IX.-XI. st. sa onim u Bosni XI.-XV. st. sile nas da ustanovimo njihovu srodnost i genetičku identičnost. Na to nas upućuju i narodna imena uopće, napose crkovnjaka. Poznata su imena djedova Hrvata: Voleša, Družnik i Stojana (Krasonja). Budući da su izvori pisani latinski, možemo opravdano misliti, da su i djeda Johannes zvali Ivan.Imena poznatih bosanskih katoličkih biskupa jesu: Vladislav (oko 1141.) Milovan (1154.), Radgost (1195.-1203.), Dragonja (oko 1209.), Vladimir (oko 1220.) i Bratoslav (spominje se u jednome dokumentu iz godine 1252.). Znamo za imena ovih bosanskih djedova: Miroslav (1305. -1307.), Radoslav (1323.-1325.), Radomir (1404.), Miloje (1446.), Ratko (1450.) i Rastudije (Pljevlja). S ovakvim i sličnim imenima susrećemo se često u hrvatskim spomenicima IX.-XI. st., a i kasnije, ne samo među svjetovnjacima nego i među crkovnjacima, svjetovnim svećenicima i redovnicima. Za to imamo pravo obilje primjera.Mi ćemo ih navesti samo nekoliko iz raznih crkvenih staleža i iz raznih stoljeća. Osim ovih i ovima sličnim imena lajičkih lica ima mnoštvo, kao Hval, Hvališa, Golub, Ostoja i t. d., koje nalazimo u bosanskim spomenicima. Narodna su imena rabljena sve dotle dok se nije od strane crkvenih vlasti u XVI. stoljeću počelo zabranjivati, posebno redovničkim osobama, uzimanje "poganskih" imena.Ovako je bilo u staroj i u sredovječnoj Hrvatskoj, dočim "u srpskim manastrima, piše Dr. Jireček, nailazimo isključivo na imena iz Staroga i Novog Zavjeta i na svetačka imena iz kalendara... narodnih imena nikako nema". Slično je i sa imenima popova u pisanim dokumentima. Imena crkvenih i svjetskih ljudi i žena, od vladarskih i plemićkih do sluga i robova, istovjetna su u Hrvatskoj i u Bosni. Skoro nema imena, koje se nalazi u bosanskim spomenicima, da se ne nalazi i u staroj Hrvatskoj.Ovakvu sličnost drugdje ćemo uzaludno tražiti. Zar nas ovo ne vodi do zaključka, zar nije pače evidentno, da stoje blizu, da su srodni i da je slijed jednih od drugih prirodan i očit? Jasno je to i stoga, što se, poslije pada samostalne Hrvatske, kao prirodna posljedica narodnog života, formira u zaleđu samostalna Bosna, najprije banovina, onda kraljevina. Kolijevka bosanskih "kršćana" u HrvatskojOsim navedenih ima i drugih činjenica, koje nas dovode do istih zaključaka: U Hrvatskoj je slavenska služba Božja sa glagolskim pismom, jednako i u Bosni; u Hrvatskoj rimski obred, isto i u Bosni; u Hrvatskoj se odvajkada priznaje vrhovna vlast rimskoga pape, tako isto i u Bosni, - posve sigurno do kobne godine 1233.-1247. - Sve ove činjenice potvrđuju autentični povjesni izvori.Genezu bosanskih "kršćana" imamo tražiti na tlu stare hrvatske samostalne države. Tu ćemo ih naći sa svim osebinama u pojedinostima. Oni nijesu došli iz Bugarske; nijesu protjerani iz Srbije od velikog župana Nemanje i u jatima pali u Bosnu; nijesu se doselili niodakle iz dalekog Zapada. Nijesu imali ništa sa bugarskim bogomilima ni sa perzijskim manihejcima, niti sa lombardskim patarenima, francuskim katarima i albinenzima. Oni su bili i ostali autohtoni bosanski i samo bosanski "kršćani" sa tradicijama XI. stoljeća ponesenim iz Hrvatske.Djed Hrvata bio je ortodoksan, ni djed bosanski - u prvom početku posve sigurno - nije bio heterodoksan. Stjecaj općih crkvenopolitičkih, specifično bosanskih, prilika učinio je, da se je djed bosanski početkom XV. stoljeća iščaurio u vjerskog poglavicu - "episkupa" crkve bosanske. Koban i jednako tužan udar sudbine zadesio je djeda Hrvata i djeda bosanskoga. Sa nestankom hrvatskog kralja i narodne samostalnosti briše se svaki spomen djedu Hrvata, s pogibijom zadnjeg kralja Bosne, s propašću bosanske nezavisnosti, nestaje traga i glasa bosanskih djedova, kao da ih nikada ni bilo nije.Nesreća jednog i drugog pripremana je od istog njihovog sjevernog susjeda, koji je krivac tragediji njihove domovine.. Našao ih je i u novoj domovini, tu ih natjerao na stramputicu i vječni im grob iskopao. Njima i njihovoj djedovini zajedno. Djed ima svoj postanak u Hrvatskoj. Kasnije se je pojavio u Bosni.S njime je nerazdruživo skopčana ustanova bosanskih "kršćana" sa svom skupinom pitanja poznatih pod imenom "Bosanske crkve", - Bosanske vjere", koja dominira javnim životom u sredovječnoj Bosni. Djed sa svojim strojnicima predstavlja bosansku crkvu, on joj je glava, svršitelj, njezin "episkup". Oni nijesu došli izvana. Oni su postali i ostali na rođenoj grudi.Leo PETROVIĆ
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
