HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
Udbin dosje jednoga hrvatskog "teroriste" Zvonimir Došen
Nedavno mi je jedan čestiti hrvatski branitelj, častnik Hrvatske vojske, pronašao i poslao dosje u kojem je, na 27 stranica, jugoslavenska Udba a.k.a "Služba državne bezbednosti" pohranila dojave svojih agenata i izviješća svojih službenika o mome "dugogodišnjem terorističkom djelovanju protiv Jugoslavije". O, znao sam ja da se bivša jugoslavenska Udba za me "brinula" od dana kada sam prešao austrijsku granicu do njezina "nestanka" 1991. godine, a vjerujem da ne griešim kad mislim da je tu brigu preuzela i nova Udba (kako god se ona danas zove) u Republici Hrvatskoj.Znao sam da je u svakoj hrvatskoj emigrantskoj organizaciji i na svakom mjestu gdje su se okupljali hrvatski domoljubni emigranti uvijek bilo i udbinih doušnika, koji su toj jugokomunističkoj krvavoj službi dostavljali sve informacije do kojih su mogli doći. Kako se može vidjeti u dokumentima u ovom mom dosjeu, mene je Udba počela pratiti od najranijih dana u izbjeglištvu, a pod posebnu pozornost došao sam kad sam u logoru primio dužnost glavnoga tajnika organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Pošto je to bila organizacija emigranata u tranzitu ona nije imala redovit sustav organizacije kao odbor, predsjednika itd., jedino je imala tajnika i njegova zamjenika. Kad je tajnik odlazio u druge zemlje on je dužnost predavao jednome iztaknutom članu koji će malo dulje ostati u logoru.Kada sam ja početkom rujna 1960. došao u logor, tajnik je bio nadporučnik HOS-a i bivši uznik iz Lepoglave, Branko Keleminec. On me je primio u organizaciju. Po njegovom odlazku u Švedsku, dužnost je primio ratni vojni invalid Ante Miletić, rodom od Doboja, dugogodišnji uznik u zloglasnoj Zenici. Poslie njegova odlazka u Švicarsku, dužnost tajnika primio sam ja. Sve citate iz udbaških pisama navodim sa svim grješkama, točno onako kako su pisani.Da je i ova organizacija bila infiltrirana od strane Udbe ukazuje i ovaj dokument, u kojem stoji: Došen Zvonimir /Zvonko/, rodom od Knina, sada sekretar i blagajnik organizacije. Došen vodi sve poslove organizacije HOP u logoru Trajskirhen i prema izjavi "Hitnosti" povezan je s logorskim vlastima. Naklonjen je alkoholu i saradnik misli da bi ga se moglo potkupiti. Pored ove dvojice, "Hitnost" je uspostavio poznanstva sa nizom drugih emigranata, čija imena nisam zapamtio, jer po mojoj ocjeni nisu toliko za sada ni važna. > Izvod iz izvještaja "Hitnosti" od 19/4 - 1961. god.Kako se vidi, depeše ovoga doušnika je vrlo površna i, osim ondje gdje kaže da sam tajnik "sekretar" HOP-a, podpuno netočna. Tako on piše da sam rođen kod Knina, a udbaški službenik to precrtava i izpravlja: "Rođen 1941. god. u Lukovu Šugarju…" Ne znam odakle mu ta "sklonost alkoholu", jer ja i drugi moji suborci smo ponekad, kao i svi drugi, išli na piće u gostionicu, ali nikada se nismo opijali. "Hitnost", ni nitko drugi nikada me nije pokušao podkupiti.Razlog tomu je najvjerojatnije strah "Hitnosti" da mi se približi da me bolje upozna, jer smo ja i dečki, kao Jerko Boban, Vido Perić, Suljo Bešlagić i drugi koji su uz mene uvijek bili, znali da nam prieti opasnost kako od udbinih agenata tako i od četnika koji su također u logoru imali svoju organizaciju, pa smo uvijek bili naoružani kamama. S četnicima smo se obračunali na badnjak 1960., pa nas više nisu smetali. Da mi se doušnik nije usudio približiti pa je moj "teroristički" rad promatrao s distance dokazuje i ono gdje navodi da sam "povezan s logorskim vlastima". Nu istina je da sam jedno vrieme, kao tumač, radio u upravi logora (Lagerleitung). Mizerni doušnik me je vjerojatno promatrao kada sam išao na posao, a pošto mi se nije usudio približiti on je donio zaključak da sam, za Bog zna za koji razlog, povezan s upravom logora. Nije vrag da je "sveznajuća Udba" sumnjala da su i Austrijanci na neki misteriozan način povezani s ustašama.Ali, dosta je samo površno prelistati izvještaje raznih udbaša u mome dosjeu da iole pismen čovjek dođe do spoznaje da ta toliko izvikana jugoboljševička tajna služba nije bila ništa drugo nego moba mučkih ubojica, većinom nepismenih primitivaca. Jer, kako drugačije ocieniti policijsku službu koja u jedan dosje uvrštava desetke podpuno proturiječnih informacija primljenih od svojih službenika u raznim mjestima, pa čak i od jednoga te istoga udbaša.I ne samo to. Na registru "Državnog Sekretarijata za Unutrašnje Poslove - centralni registarski broj 306440" piše: - Rođen 7 decembra 1941. godine, naselje Lukovo Šugarje, Karlobag, opština Otočac, srez Gospić. Svi znamo da je Otočac takorekuć na drugoj strani Like i da nikada nije mogao biti općina, ni opština, za mjesto gdje sam rođen. Na istom registru piše: "Mjesto prebivališta - Lukovo Šugarje, Karlobag, Gospić, Karlovac, šumski radnik, završio osnovnu školu, djelomično govori njemački.Prvo, nikada nisam bio šumski radnik, a ovo o osnovnoj školi i njemačkom jeziku podsjeća me na davne 60te godine prošloga stoljeća kad su jugonovinari Đorđe Ličina i Jelena Lovrić poslie ubojstva hrvatskih emigranata Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića pisali kako je Mile Rukavina bio nepismeni seljak, ustaša koji je ubijao savezničke pilote koiji su k njemu dovođeni jer je on u tom sektoru bio jedini ustaša koji je govorio engleski. U drugim formularima i pismima piše da sam rođen 7. srpnja 1941. godine, što je točno. Ali nastavku registra piše: Datum poslednjeg odlaska u inostranstvo - 26. Aprila 1960. Godine, otišao ilegalno u grupi posle rata. Uzroci - Neprijateljske pobude. Dobio politički azil. Sadašnje zanimanje - Radnik na održavanju objekata. Gde je zaposlen u emigraciji - Radio stanice i televizija (radnik kod neke radio stanice). Sadašnje imovno stanje - Dobro materijalno obezbeđen. Pripadnost emigrantskim i iseljeničkim organizacijama - Ujedinjeni hrvati (hrvati malim slovom nap. a.) u Kanadi - organizacije u SAD i Kanadi. Uticaj emigranta na sredinu u kojoj je živeo ili živi - U zemlji ima uticaj radi ostalog na negativna lica. U inostranstvu ima uticaj zbog političke aktivnosti u emigraciji. Da li je dolazio legalno u FNRJ - Nije. Da li je u emigraciji kažnjavan - Nepoznato. Da li njegove karakterne osobine iz prošlosti ukazuju da bi mogao učestvovati u ekstremnim akcijama - Da, u javnim demonstracijama protiv SFRJ u inostranstvu. Kakvo je držanje porodice emigranta u FNRJ - Neprijateljsko.Prvo, granicu, između Dravograda i Lavamünda, prešao sam 21. Kolovoza 1960, a ne 26. "aprila". Drugo, nikada nisam bio radnik na održavanju nekakvih objekata. Nu što je najzanimljivije u ovim udbaškim naklapanjima je ono gdje stoji da sam u emigraciji zaposlen u nekoj radio stanici. Ni to uobće ne bi bilo interesantno da nije utemeljena na jednoj sasvim pogrješnoj predpostavki, koja se samo mogla izleći u glavama zaostalih jugoslavenskih kretena. O čemu se tu radi? Ja sam 1963. godine na radio postaji CHIQ u Hamiltonu otvorio hrvatski radio program. Program je, u trajnosti od jedan sat vremena, emitiran svake subote. Program je unapried bio snimljen na magnetofonsku vrbcu, a onda na ugovoreno vrieme predan u studio. Ne sjećam se točno, ali mislim da je za svaki program postaji plaćano 60 dolara, što je u ono vrieme bio dosta velika svota. Nu nešto smo dobivali od sponsora koje smo oglašavali, a najviše iz svojih vlastitih džepova, pa je išlo. Pošto sam ujedno bio i voditelj programa, udbin doušnik je to dojavio svojim "handlerima", a ovi, misleći da se kao u njihovoj Jugi, nigdje ne može biti voditelj radio programa ako nisi zaposlen na radio postaji, ocienili da sam tamo zaposlen. A da sam u ono vrieme bio "dobro materijalno obezbeđen" više je nego smiješno.Titini heroji žive u strahu i na sve načine nas pokušavaju neutralizirati Ondje gdje navode da je moja obitelj u domovini neprijateljski razpoložene prema njima i njihovoj krvavoj državi mogli su bez problema upisati i drugih miljun i četiristo tisuća hrvatskih obitelji koje su bile pod njihovim nadzorom. Ipak, moja obitelj je bila jedna od onih koje su bile određene za "special treatment". To se, uz ostale, vidi i iz "Službene bilješke" ličkoga Vlaha, udbaša Branka Orlovića, gdje uz ostalo piše:"Dana 4.X. 1963. godine obavio sam razgovor s Došen Antom…koji je otac od emigranta Došen Zvone, koji se sad nalazi kao emigrant u Hamiltonu - Canada, gdje je aktivan u svome neprijateljskom radu protiv naše zemlje. Ovom prilikom sam Anti predočio anonimna pisma koja su propagandnog i prijetećeg sadržaja koje je njegov sin uputio iz Hamiltona u našu zemlju….. Anti sam saopštio da je najbolje neka piše svome sinu Zvoni da prestane sa svojom aktivnošću i neprijateljskim radom prema našoj zemlji, jer ukoliko Zvone bude bilo što činio za vreme posjete druga Tita u zemljama Amerike, da ćemo mi ovdje najoštrije postupiti prema njima Zvoninim roditeljima i braći, koji se nalaze ovdje u Jugoslaviji. Ante je na ovo oštro reagirao i bio vrlo drzak govoreći mi da nam eno njegovog sina Zvone u Canadi pa neka se s njim obračunamo, a da njega i ostale njegove sinove ostavimo na miru. Da im se ne smijemo prijetiti zbog toga što bi Zvone nešto činio u inostranstvu, jer da bi oni u tome slučaju činili kao i 1941. godine, da bi bježali u šumu branili se i da bi naše mjere bile bilo kakove prema njima koje bi mi poduzimali bile protiv zakonite."Da, to je bio moj otac. Iako se 1945. pukim slučajem spasio od strieljanja i već sada bio u poodmaklim godinama on se, kao ni za vrieme rata, ni sad nije plašio Titinih šumskih bandita. Na koncu Orlović kaže da je, "Ante na kraju ipak rekao da će pisati svome sinu Zvoni u Canadu da jednom prestane sa svojim radom protiv naše zemlje u koliko to ne prestane da će oni ovdje stradati zbog njega". Naravno, moj otac je to morao reći da ga se što prije riješi, a meni nikada nije napisao niti jednu rieč da prestanem s mojim radom, niti mi se potužio, pa to neće biti posliednji put da ga Udba pozove na "ispit".Kako bi se svojim šefovima pokazali da uredno vrše svoju dužnost, pojedini udbaši i milicajci pišu toliko nevjerojatne gluposti da čovjek mora pomisliti da se tu radi o grupi pacijenata iz neke institucije za težko umobolne. Među takvim pismima najsmiješnije je pismo milicajca Đorđa Stojakovića u Barić Dragi, koje on 23. Travnja 1961., piše svome komandiru u Karlobagu, a ovaj proslieđuje gospićkoj Udbi. Stojaković piše: "Dana 14. IV. 1961 godine, doznao sam preko svojih povjerljivih ljudi, da je u IV. mijesecu o. g. pisao kući ocu Anti i majci Mariji Došen Zvone iz Austrije i u pismu navodi sledeće: da je kod njega u Austriju u nekoliko navrata sa kolima iz Zapadne Njemačke dolazio Vukić Ante zv. "Antika" sa još nekoliko oficira legije stranaca. Piše kući da ga je svaki put "Antika" pozivao sa sobom to jest da neka ide s njime u Zapadnu Njemačku. Zvone navodi da se to njemu nije svidjelo i da se on nije mogao odlučiti da ode s Antikom u Zapadnu Njemačku. Navodi i to da je Antika svaki put kad je dolazio kod njega u logor u Austriji bio u oficirskoj uniformi. Piše kući da je dobio garanciju iz Kanade i da će za kratko vrijeme da predje iz Austrije u Kanadu, ali da mu se ni to ne svidja da bi više volio da je mogao da ode u Australiju…."Ovo su gluposti nad svim glupostima. Prvo, kad su već sva moja pisma otvarana (što se jasno vidi u drugim zapisima u dosjeu) kako to da ovo nije bilo otvoreno, ili barem pronađeno u brojnim pretresima kuće mojih roditelja, nego je moj otac nekome rekao, a ovaj netko nekome drugome, a ovaj opet Stojakoviću. Antika Vukić nikada nije bio u Legiji stranaca, niti je, koliko ja znam ikada bio u Austriji. A da je u Austriju dolazio u nekakvoj "oficirskoj uniformi" mogli su zamisliti samo umno poremećeni Titini "borci", koji su strahovali da se s onu stranu granice treniraju legije ustaša koji će uskoro doći i sve ih poklati. Drugo, U logor nitko nije mogao ući tko nije imao propustnicu (Lagerkarte). Jedino je mogao doći svećenik, ali i on je morao imati posebnu dozvolu. Uz veleč. Čovića koji je tamo svake nedjelje dolazio držati Misu, jednom je iz Salzburga u logor došao veleč. Vilim Cecelja. Da sam ja želio ići u Australiju to sam vrlo lako mogao, ali to mi nikada nije padalo na pamet. U istom pismu Stojaković piše da je od svojih "povjerljivih ljudi" čuo da je i Ivan Pavičić iz Traiskirchena pisao da ga je Antika zvao da ide s njim u Njemačku i da mu je otac Lovre odmah savjetovao da to učini. Ivan je u Traiskirchenu bio vrlo kratko vrieme prije nego je premješten u drugi logor, Kgran.Uz zloglasnoga ratnog i poratnog zločinca Josu Bubaša, drugi poznati udbaši u Gospiću u moje vrieme bili su Mane Knežević, Ivica Ercegović i, nešto kasnije, Branko Orlović. Knežević i Orlović su bili lički Vlasi, a.k.a. "Srbi", Ercegović je bio "hrvat", rodom iz Rogoznice u Dalmaciji, oženjen s ličkom Vlahinjom. Za vrieme rata bio je partizan, vjerojatno s Antom Josipovićem u zloglasnoj 11. Dalmatinskoj. U mnogo čemu on je bio gori od Kneževića, Orlovića i svih drugih. Njegova omiljena izjava za Hrvate na koje je imao pik, bila je: "Bili smo toliko humani da ga nismo streljali četrdesetpete." O krvniku Josi Bubašu sam već prije pisao. Kako su u Lukovu Šugarju, Karlobagu i svim hrvatskim mjestima svi milicajci bili "Srbi", to jest (većinom) lički Vlasi, u velikom broju sinovi četnika koji su se za vrieme rata, prije ili kasnije, popartizanili, o njihovoj mržnji na sve što je bilo hrvatsko nije potrebno puno govoriti. Ipak i među njima je bilo nekih razlika tako da ih se moglo podieliti u dvie grupe - na one koji su nas iz duše (ako su je imali) mrzili i one koji su nas mrzili, ali nešto manje od ovih prvih.Da spomenem samo njih nekoliko, među onima koji su nas manje mrzili bili su Dušan Popović i Jovo Dobrijević, a među onima koji su nas iz duše mrzili, ali su nas se ujedno i bojali, bili su Bogdan Končar, Jovo Boškot i Đorđe Stojaković. Stojaković se po našem selu počeo šepuriti tek poslie što su selo napustili skoro svi mladi ljudi, netko preko granice, netko u vojsku, netko na razne poslove u Rijeci, Zagrebu, Sloveniji itd. Kasnije sam čuo da je Stojaković bio premješten negdje u blizinu Bihaća i da ga je tamo netko usmrtio nožem. Nema sumnje da je to i zaslužio. Svakih nekoliko godina većina njih su bili premješteni u druga mjesta, a na njihova mjesta su postavljeni drugi Bogdani, Stojani, Đure i Dušani. Nevjerojatne izmišljotine udbaša i njihovih doušnikaUz broj drugih toliko nevjerojatnih izmišljotina u mom dosjeu nalazi se i ova pod naslovom PODACI:"…Iz Kanade piše kako će doći kraj našem poretku i komunistima i kako će on i ostali emigranti ustaše ponovno stvoriti slobodnu Hrvatsku i kako će opet skoro doći 10. travnja. Šalje fotografije sa sastanka s generalom VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM i nekim Jerkom Bobanom, sinovcem od Rafaela Viteza Bobana sa kojim se u emigraciji skupio. Također se dopisuje sa katoličkim svećenikom Kapšem, koji živi u Trnovcu kraj Brušana u kojim pismima veliča moć ustaša emigranata i čvrstinu njihovih redova koji čekaju na konačni čas za kretanje u domovinu. U pismima se potpisuje kao tajnik ogranka organizacije Vitez Rafael "Boban" i povjerenik ustaške promičbe za Kanadu.Predlažemo da se isti uvede u kategoriju III.
Gospić, dne 30.X 1962. god.
Iako se ne navodi ime autora tih "podataka", više sam nego siguran da ih je pisao Ivica Ercegović, jer to pismo sam poslao samo njemu. Ali točno je u glavnom samo to što piše u prvoj rečenici nu to nije bio samo moj cilj, nego cilj svih hrvatskih političkih emigranata. Tu poruku jugokomunističkim vlastima svatko je mogao naći u skoro svakom članku u svim emigrantskim novinama. Sve druge tvrdnje u ovim "podacima" su tako nevjerojatne i glupe da se iole zdrav čovjek mora upitati kako je tako dugo mogla postojati tvorevina koju su štitile službe sazdane od tako glupih i podpuno nekompetentnih mulaca, koji svakim svojim novim izvješćem proturiječe ono što su naveli u prošlim i neprestano jednu glupost pobijaju drugom, još većom.Kruna u ovom izviješću je ono gdje kaže, "Šalje fotografije sa sastanka s generalom Vjekoslavom Luburićem i nekim Jerkom Bobanom…" Prvo, general Luburić nikada nije bio u Kanadi, a ja nikada nisam bio u Španjolskoj tako da nisam imao priliku, ni čast, s njim se sastati. Jerko Boban je iz logora Traiskirchen otišao u Švedsku nešto prije nego sam ja otišao u Kanadu, pa kako sam se ja mogao s nim slikati u Kanadi?Nu što je najzanimljivije, Ercegović ne samo da uz te podatke nije priložio nikakve slike, nego on uobće ne spominje komu sam ih poslao, niti da ih je on ikada vidio. Njegova tvrdnja da sam se dopisivao sa svećenikom Josipom Kapšem ima sasvim drugi cilj i posebnu dimenziju. O tome kasnije. Moj ilegalni dolazak u DomovinuJedna poslovica kaže da Bog štiti lude i odvažne. Kada promislim na ono što sam sve u životu poduzimao i radio moram priznati da danas u poodmaklim godinama nisam siguran u koju kategoriju ja spadam.Izviješće udbaša Ivice Ercegovića (Priepis bez izpravaka, točno onako kako je napisan) SLUŽBENA ZABILJEŠKA
Sastavljena povodom dolaska u zemlju emigranta DOŠEN (Ante) ZVONKA, rodjenog 1941 godine u Lukovu šugarju, općina Gospić, koji kao emigrant boravi u Kanadi od 1962 godine. Prema depeši Službe DS-i RSUP-a SR Hrvatske br. 755 od 22.11.1969 godine, Služba DS-i Subotica dostavila je informaciju u kojoj se navodi, da je Došen pretsjednik terorističke organizacije "Kupres" u Kanadi i da će doći na 15 dana u zemlju da posjeti roditelje. Depeša je dobivena 26.11.1969 godine, a pošto su bile u kvaru veze s Odelenjem milicije u Karlobagu, odmah sam otišao na t ren i utvrdio da je Došen bio u posjeti kod roditelja u L.Šugarju i otišao prethodnog dana u Zagreb od kuda namjerava otputovati avijonom za kanadu.Telefonske I druge veze sa Karlovcem i Zagrebom bile su također u kvaru dva dana, te sam zbog toga i drugih službenih poslova istoga dana (26.11.69) otišao za Karlovac i Zagreb. Cilj je bio da se Došen pronađe i sa njime obavi razgovor. Posebno se namećala takova potreba zbog toga što se u informaciji spominje da je terorista, a kako je poznato emigracija je pripremala ter. akcije u zemlji za vrijeme praznika Dana Republike. Zajedno sa drugovima iz Centra DS-i Zagreb ustanovio sam, da je Došen otsjeo jedan dan kod brata Jure i Kreše u Zagrebu i otputovao za Kanadu prethodnog dana na veče.Način na koji je došao i kako se ponašao na terenu očito ukazuje, da se bavi nep. radom protiv Jugoslavije (prinio je neku poštu - navodno od organizacije - prije nego što je doputovao u rodno mjesto,nije se prijavljivao, prikriveno je dolazio rodbini i ponovo odlazio, da bi se opet vratio, posjetio je neka nep. lica I t.d).
Kako je izjavio ima kanatski pasoš i da će ponovo u posjetu sljedeće godine.Zbog toga sve ovo treba imati u vidi kada dodje. Posebno zbog toga što od ranije posjedujemo informacije, da je pripadnik organizacije UH-a, da širi nep. Propagandu protiv Jugoslavije i da kontaktira s kanatskom policijom. Registrovan je u evidenciju pod br. 66445. Udbaška nagađanjaIako je ovaj stari "iskusni" udbaš otvarao, čitao i u priepisima "modificirao" sva moja pisma i u ranijim izvještajima pisao da sam u Kanadu otišao u proljeće 1961. (što je točno), u ovom ovdje piše da sam u Kanadi od 1962. godine. Uz ostalo, Ercegović u ovom njegovom izviješću piše da sam terorist i da su me lovili za to da bi sa mnom obavili razgovor. Zna se kakav bi "razgovor" udbaški ubojice sa mnom obavili da sam im pao u ruke.Iako za to nema ama baš nikakvih dokaza, Ercegović ovdje piše da sam prenio neku poštu, da sam izjavio (ne kaže komu) da imam "kanatski" pasoš, da sam u Zagrebu odsjeo kod braće Jure i Kreše itd. Iz ovoga se jasno vidi da udbaš ovim svojim, ničim nepodkriepljenim, predpostavkama želi prikriti svoju nekompetentnost, jer stvarnost je ipak bila malo drugačija. Prvo, ne znam odkuda bi Služba DS-i u Subotici znala da ja planiram doći u posjetu kad ona nije bila unapried planirana.Drugo posjeta nije bila planirana na određeni rok, nego na koliko bude potrebno, a trajala je 7 dana. Ako je Ercegovićeva tvrdnja istinita da je Udba u Subotici primila izvještaj o dolazku jednoga "teroriste" u Gospić 22. 11. 1969., a njega obavijestila tek 4 dana kasnije, onda nema nikakve sumnje da su tom jugoboljševičkom organizacijom upravljali policajci tipa inspektora Jacques-a Clouseau. Jedina razlika je u tome što francuski Clouseau nije bio podmukli balkanski ubojica. Nema sumnje da je moj dolazak u jugokomunistički osinjak bio vrlo opasan, da me je mogao stajati života i da je za takav potez trebalo i nešto smjelosti, ali kao mlad čovjek koji se odmah po prielazu granice dragovoljno uključio u borbu protiv okupatora svoje domovine nisam o tome puno razmišljao.Negdje sam u jednom od policijskih priručnika pročitao da najdulje izbjegavaju uhićenje oni - who are hiding in plain sight (u slobodnom prievodu - oni što se kriju na otvorenom). Kako u ono vrieme još nije bilo kompjutera kontrola putnika na svim graničnim prelazima, u zračnim lukama itd. nije bila previše efikasna. Drugo, na mojoj putovnici bilo je moje "middle name" (srednje ime) Rudy, koje sam usvojio u Kanadi uglavnom radi toga što glupi anglosaksoni nikako nisu mogli izgovoriti moje pravo ime, pa je vjerojatno i to pomoglo da se jugoslavenski Clouseau-i ne dosjete varci.. Po dolasku u Zagreb odsjeo sam u Esplanadi gdje sam se sastao s čovjekom koji mi je naručio auto. Pošto sam znao voziti automobile samo s automatskom transmisijom, a takvih tada u Zagrebu nije bilo, morao sam uzeti skupi mercedes, koji je dopremljen iz Ljubljane. Za svega nekoliko dana morao sam platiti najamninu od 350 dolara, što je onda bila dosta velika svota.Taj čovjek mi se predstavio kao "Sertić". To je sve što sam o njemu ikada saznao. Kad sam ga kasnije upitao za pravi identitet toga poštenoga čovjeka, osoba, koja nas je stavila u vezu, mi je rekla da ni ona to ne zna. Na putu u Liku i kroz Liku prošao sam pokraj nekoliko milicajaca (a vjerojatno i udbaša), a da me nijedan nije pokušao zaustaviti. Nijedan nije obraćao puno pozornosti meni - svi su zurili u skupi auto s ljubljanskom registracijom, kakvoga su vjerojatno malo kada vidjeli.Kod roditelja sam bio u dva navrata, svaki put po jednu noć. Po povratku u Zagreb ostavio sam auto na ugovorenom mjestu i zrakoplovom otišao u Kanadu. To da sam nekome rekao da ću iduće godine opet doći ili je Ercegović, za samo njemu znani razlog, izmislio ili mu je to netko podvalio da ga se što lakše rieši. Ako je istina što Ercegović piše da su u dva najodsudnija dana moga boravka telefonske veze između Gospića, Karlobaga, Karlovca i Zagreba bile u kvaru, onda moram zaključiti da se radilo o intervenciji onoga koji me nekoliko puta u životu spasio od sigurne smrti.Puno kasnije, još smiješniji izvještaj biti će onaj Branka Jažića, komandira milicije u Karlobagu, koji on 12. veljače 1973. šalje gospićkoj Udbi. U tom izvješću Jažić piše da je "doznao preko prijateljske veze u L. Šugarju" da ću ja uskoro doći kući u posjetu, da sam emigrirao prije nekoliko godina i živio dugo u Australiji i da sam 1968. godine bio u posjeti kod kuće… "Naša služba je", piše Jažić, "tada bila nešto zainteresovana za Zvonu i on je to doznao i uspio je pobjeći sa avijonom iz Zagreba, ali nama nije poznato zašto je za službu bio interesantan. Također smo saznali da je Zvone 1968 godine kada se jednom prilikom vraćao sa Jadovnog za Šugarje preko Velebita pješice da je tada nosio sa sobom pušku karabin, ali ćemo ovu informaciju provjeriti i ako budemo mogli tačno utvrditi. Zvone sada dolazi kući navodno zato, jer mu je snaja t.j. žena od Milenka rodila dvoje djece prije mjesec dana…"Jažić dalje piše da će ga njegova veza u Lukovu Šugarju odmah obavijestiti kad ja dođem. Kako bi onaj tko ovo pročita barem donekle mogao dokučiti zašto je Jažić svojim šefovima napisao ovako glup i u svakom pogledu lažan "raport", potrebno je da barem nešto zna o čovjeku koji ga je pisao.Branko Jažić bio je jedini Hrvat koji je ikad postavljen za komandira milicije u Karlobagu - ili u bilo kojem čisto hrvatskom mjestu u Liki. Upoznao sam ga 1960. godine u Brušanima gdje je tada bio obični "cajkan" i, koliko ja znam, radio je samo ono što je morao i nije se nikome zamjerio. Poslie pogibije Đure Uzelca, komandira milicije u Karlobagu, kojega su na Velebitu 1972. ubili hrvatski gerilci Mate Prpić i Ivan Matičević, Jažić je postavljen na njegovo mjesto, najvjerojatnije iz ova dva razloga; prvo, zato što, radi straha od "ustaša", nijedan se "Srbin" nije usudio primiti tu dužnost, a drugi razlog je vjerojatno bio da, u slučaju sukoba s gerilcima, na obe strane ginu Hrvati.To će se kasnije i dogoditi. U okršaju u Dabrima na Velebitu 1974., u kojemu su poginula oba gerilca, poginula su i dva mlada Hrvata, policijska specijalca, koji su tamo poslani iz Zagreba, a život je skoro izgubio i Jažić. Navodno, rafal iz Prpićeva Thompsona bi ga sigurno bio presjekao da nije pao jer mu se u tom trenu nije pod nogama odlomio kamen na koji se bio popeo. Bilo kako bilo, Jažić se poslie toga podpuno promienio, uvijek je bio nekako ožalošćen i tjeskoban.Jažić je bio rodom od Imotskoga. Sjećam se da mi je njegova sestra Mara Kukavica, koja je živjela u Torontu, jednom rekla kako su Branka kao 15-godišnjeg dječaka partizani odveli u šumu. Marin sin Miro bio je čestiti domoljub. Sjećam se da je u ona vremena, 80-ih godina, bio aktivan u svim demonstracijama protiv Jugoslavije koje je u Torontu i okolici organizirao pok. dr. Josip Gamulin. Izgleda da su poslie likvidacije Đure Uzelca gospićki udbaši vjerovali da sam možda i ja na neki način bio povezan s Prpićem i Matičevićem, pa su naredili Jažiću da "ode na teren, detaljno izpita stvar" i da im podnese raport.O njegovom izvješću nema potrebe puno govoriti. Iako ja, osim na mapi, nikada nisam vidio Australiju, on piše da sam tamo "dugo godina" živio. On također piše da sam u posjeti bio 1968., a ne 1969. godine, pa je za vjerovati da su njegovi šefovi ocienili da sam vjerojatno bio oba puta. Nu sve ostale gluposti nadmašuje Jažićevo "saznanje" o mome skorom dolazku, "jer mi je snaja prije mjesec dana rodila dvoje djece". Moga najmlađega brata Miljenka i moju staru majku posliednji put sam vidio 1969. godine. Miljenko je u čudnoj i nikada nerazjašnjenoj prometnoj nesreći poginuo 1974., a majka je umrla 1981. godine.Svatko imalo pismen tko pročita ovo što Jažić u ovom svom izviješću piše mora pomisliti da je Jažić svoje udbaške šefove namjerno (da ne rabim pravu rieč) - zafrkavao. Ali, onaj tko je imao nesreću upoznati jugoslavenske "organe narodne bezbednosti" vrlo dobro zna da se tu ne radi o nikakvoj zafrkanciji, nego o niskom mentalnom kapacitetu i nedostatku najosnovnijih kvalifikacija koje mora imati svaki uspješan policajac, a to su; intuicija, kritički i analitički pristup rješavanju svih problema, stroga pozornost na sve pa i one naoko najneznačajnije detalje, objektivnost i, povrh svega, barem osnovna pismenost.Moje "tajne veze" sa svećenikom mučenikomIzvještaj saradnika "Ličanin"Primio: Vuksan 17.X 62.
U ovome izvještaju navodni doušnik "Ličanin" piše: "U Canadi se kao emigrant nalazi DOŠEN ZVONED, ali neznam da li je ratni, posljeratni ili predratni emigrant.: On je 12. X 1962 godine uputio jedno pismo na NOVAČIĆ ANTU iz Jadovnog kuće broj 128 s molbom da to pismo lično uruči svećeniku KAPŠ JOSIPU iz Trnovca. Nakon što je pismo pročitao i vidio da je neprijateljskog sadržaja, on ga je bacio pred mene i rekao da se s takvim stvarima on ne bavi. To je vjerovatno učinio zbog toga što u mene nema povjerenja.Sadržaj pisma doslovno glasi: Poštovani fra Josipe! Prije nekoliko dana primio sam vaš list, te vam sada na istog odgovaram, a vredno želim da vas moj list nadje u dobrom zdravlju, te božjem miru i blagostanju, kao što se i ja nalazim. Potvrda je odmah bila. Sve je u redu. Drugo da vam sve pišem svakako ne mogu pošto ne dozvoljava današnja situacija i kratko vrijeme, pa dolaze dani kada će Hrvati u svojoj kući biti svoj gospodari……" Ono što tobožnji "saradnik" ovdje dalje nabraja je kopija onga što stoji u svim drugim izvještajima - čvrsto zbijeni redovi, velika sloga, konačni obračun, bla, bla, bla.Prvo, veleč. Josipa Kapša sam jedini put prije odlazka u emigraciju vidio u Smiljanu 1960., za vrieme sv. Mise na blagdan Gospe Karmelske. Nikada nisam s njime progovorio niti jednu rieč, niti sam od njega primio bilo kakav "list". Znao sam da Josip Kapš nije je bio fratar, nego dijecezanski svećenik, pa zar bih ja, koji sam o tome ipak nešto više znao, u mome pismu njega oslovljavao fra a ne velečasni?Antu "Antonu" Novačića nikada u životu nisam sreo. Kako sam čuo od njegove rodbine, on je za vrieme rata služio u 4. satniji 9. ustaške bojne, koja je neko vrieme bila stacionirana na otoku Pagu, pa je Udba tim "listom" i njega htjela uvući u mrežu mojih "suradnika" i strpati u zatvor.
Nu ovdje se jasno vidi da je to "moje pismo" pisao neki nepismeni i podpuno glupi udbaš, lički Vlah, najvjerojatnije taj Vuksan, koji ne samo da ne zna da ja nisam baš toliko nepismen i da nikada u nijednom pismu nisam rabio srbijanštine, nego on čak ne zna ni jesam li ja predratni, ratni ili poslieratni emigrant. Da sam u pravu kada kažem da je to pisao neki nepismeni lički Vlah može se vidjeti u predzadnjoj rečenici gdje kaže da se podpisujem kao tajnik ogranka "Vitez Repoel Bokan". Prezime Bokan samo imaju lički Vlasi, pa mu se to nekako zaplelo u njegovom zakržljalom mozgu.Ali kruna ovih udbaških absurda je ono gdje piše: "On je 12. X 1962 godine uputio jedno pismo na NOVAČIĆ ANTU iz Jadovnog kuće broj 128 s molbom da to pismo lično uruči svećeniku KAPŠ JOSIPU iz Trnovca. Nakon što je pismo pročitao i vidio da je neprijateljskog sadržaja, on ga je bacio pred mene i rekao da se s takvim stvarima ne bavi. To je vjerovatno učinio zbog toga što u mene nema povjerenja." To znači da sam ja svećeniku kojega ne poznam, kao odgovor na njegovo navodno pismo, poslao čovjeku kojega isto tako ne poznam. To moje pismo je onda nekim čudom došlo u ruke doušniku "Ličaninu", koji ga je donio Novačiću da ga pročita. Novačić nije u njega imao povjerenja pa je pismo bacio pred njegove noge, a ovaj je onda uzeo pismo i predao ga gospićkim udbašima, koji su ga prepisali na pisaćem stroju, traskript stavili u moj dosje, a orginal bacili u koš za smeće. Kada se pogleda tko je bio Josip Kapš svakome će biti jasno da je Udba tim fasifikatom pokušala "dokazati" da je on u vezi s jednim "ustaškim teroristom" i na temelju toga "dokaza" ovoga čestitog Hrvata, uzor svećenika i mučenika poslati na robiju s koje se više neće vratiti. Nu nije im uspjelo, jer je popa Josu, kako su ga zvali njegovi župljani, čuvao netko puno moćniji.Pošto, kako sam već naveo, znam vrlo malo o njegovom životu i radu, evo što su o njemu i njegovom mučeničkom životu napisali drugi: Tko je bio Josip Kapš? vlč. Josip Kapš (1917.-2006.)
Komunistička ga je vlast 1954. godine 'u ime naroda' osudila na šest godina zatvora. U Lepoglavi je istu sudbinu dijelio s blaženim kardinalom Alozijem Stepincom.
U Liku je u pastoral došao odmah nakon zatvora. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je nekoliko desetaka ličkih župa ostalo bez svećenika koji su pobijeni ili osuđeni na robiju, gospićkom župniku vlč. Josipu Tomcu 1959. godine dolazi u pomoć Josip Kapš. Tada pop Joso počinje pod Velebitom sijati svoje žito života koje i danas raste, i kad njega više nema. Bacio se na gradnju crkava u Trnovcu, Smiljanu, Bužimu, Brušanima, Rosuljama, Smiljanskom polju i Jadovnom.Posla je bilo puno, ali sve se stiglo sagraditi, samo da se sačuva vjera u olovnim vremenima. Remek djelo mu je gradnja križnog puta u Velebitu s 14 postaja. Kod svake postaje kapelica, a na kraju puta crkva Marije Žalosne. Usprkos starosti, posljednjih je godina života po svome burnom životu prebirao kao najbolji svirač po strunama. Sjećao se s ponosom gradnje svake crkve i kapelice, svakog podignutog tornja i oltara. Kad bi čuo zvono kako probija Velebit s neke nove crkve koju je sagradio, nije bilo kraja njegovoj sreći, to mu nitko nije mogao platiti.- Život je san. Muči, trpi, pati. Takav ti je bio moj. Sudili mi, tukli su me, ali ja sam uz pomoć Boga pobijedio sve sotone koje su me napadale. Bog je bio uz mene kada sam ostao živ na križnom putu u Bleiburgu. Sagradio sam crkve uz njegovu pomoć, ispričao je autoru knjige taj britki borac za vjeru i domovinu, uz staru peć u oronulom županom stanu u Trnovcu 2001. godine. I STARINA VELEBIT BI ZAPLAKAO- Kad mi je teško u životu, svećenik mi puno puta vrati vjeru u život. Zrači bogatstvom duha. Svatko tko s njime popriča i popije čašu vina, shvati kojim životnim putem treba ići jer njemu u životu ništa ne znači materijalno bogstvo. On svoju mirovinu podijeli sirotinji kojoj je podredio cijeli život, ispričala nam je jedne zgode, dok je Kapš još bio živ, trnovačka župljanka Sonja Marković. Mještani Trnovca tvrdili su da se među njih odavno spustio Bog samo zbog Kapša koji mu je bio dokazani vjerni sluga. Svašta se tom plemenitom čovjeku događalo za života. U župnom uredu zimi se grijao na staru peć. Jedne hladne zime složio je na ploču peći drva da se suše i otišao u selo. Drva su se zapalila i vatra je zahvatila drveni zid. Plamen je zahvatio i sliku Sv. Josipa. Kada su mještani došli gasiti požar, okvir je izgorio, ali sliku svetca vatra nije htjela ni načeti jer, valjda, Bog nije dao.Pop Joso pokopan je lijepog jesenjeg dana kada je lišće opadalo u Trnovcu uz najviše crkvene i narodne počasti. Da je mogao, i starina Velebit bi zaplakao!
Razgovarao Marin SMOLČIĆ (30. 03. 2002.)
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
