SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala.

Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana, kad se u Zagrebu stvara ona tipična gradanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske.

Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848. I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju.

Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku.

U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten. Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu.

Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatska. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Pariz gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom.

Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska.

Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove.

Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo "Hervatske" i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari. Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom.

Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li hiljadu neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile.

Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti Austro Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti Graničari - domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje te bi time Graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali. Graničari su pretežito bili pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije stajalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.

U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku.

Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.

Istog dana Hrvatska narodna vlada izdala je proglas s ovim načelima:

U međuvremenu se vijest o Rakovičkoj buni raširila na sve strane pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele sabirati vojsku u cilju da je što brze pošlju prema Rakovici. U Zagreb stiže vrhovnom komandantu Vojne Krajine, generalu Molinariju, telegrafska vijest o buni tek 9. listopada ujutro. Molinari odmah obavijesti o tome cara i ministra predsjednika mađarske vlade grofa Andrassvja, dok je u Vojnu Krajinu razaslao telegrafska naređenja i upute kako da se buna što prije uguši.

U Plaškom dolazi do problema s ustankom, a da Kvaternik u prvi trenutak toga nije bio niti svjestan. Obrazovani kler, trgovci i obrtnici počeli su širiti glasine među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je prijatelj mađarona (naravno da to nije bilo istina, bio je dobar samo sa bivšim banom Levinom Rauchom koji mu je prije pomogao), protiv Cara (kojem su Graničari prisegli i koji je bio za Vojnu krajinu). Najposlije pričalo se da je Kvaternik u svojim govorima uvijek više udarao »na Švabu« i na samog cara i na Bečki dvor negoli na Mađara. Tako se među ustanicima širila glasina da je Kvaternik mađaron i mađarski agent i da je sramota za Srbe kad izdaju cara i kad se drže takoga čovjeka. Rezultat ovih glasina je da se najvećio dio ustaničke vojske razišao i otišao kućama, a među njima najviše iz Močila.

U popodnevnim satima stigla je vijest da iz pravca Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nastade panika i rasulo tako da je od 1700 ustanika ostalo tek njih 400. Kvaternik shvaća da se sa ovim snagama ne može boriti pa kreće nazada preko Ljupče i Rakovice za Bosnu kako bi izbjegao smrt. Kako je već pala noć utaborili su se na Ljupči planini nedaleko od sela Močila kako bi ujutro nastavili put. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja ne znajući da im je carska vojska pripremila zasjedu. Ujutro 11.10.1871. kad su krenuli na čelu kolone jahao je Ante Rakijaš, iza njega Rade Ćuić, a iza njih u četveropregu su bili Kvaternik i Bach. U Močilima dolazi do pucnjave, ustanička vojska se razbježala, a smrtno stradavaju Rakijaš, Kvaternik i Bach dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela Kvaternika, Rakijaša i Bacha su opljačkana i bačena u jarak pokraj ceste da bi nakon nekog vremena bila kolima prebačena u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević