Škrinja hrvatske misli
Otac Domovine
Početna
Pišite nam
Knjiga gostiju
Komentirajte
Pisma dida Vidurine
Hrvatska misao
Potreba za međunarodnom sudskom osudom za zločine počinjene od strane totalitarnih komunističkih vlada
Ustav RH
Ustav BiH
Ustav FBiH
Croatio
iz duše te ljubim

Svake noći Boga za te molim
Pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
Umorna si, samo mi ne plači

Sve ću pisme pokloniti tebi
Sve đardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
Ja te volim ka i mati dite

Još se sićam onih riči
Što mi uvik priča Ćaća
Nemoj sine nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača

Nek te rani kora kruva
Kap'ja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al Hrvatsku sine voli

Pisme će ti pivati slavuji
Svirat će ti moje mandoline
Svaku stopu ove zemlje ljubi
Kad odrasteš voljeni moj sine

Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
broj posjeta:
e-pošta
Nezavisna Država Hrvatska - Video
Flag Counter

Sve istine prolaze kroz tri faze:

Prvo se ismijavaju.
Zatim im se nasilno suprostavlja.
I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!

Arthur Schopenhauer

Bog i Hrvati!

Za Dom spremni!

Hrvatska Hrvatom!

SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

11. listopada spomendan na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika...

EUGEN KVATERNIK - VELIKI HRVATSKI REVOLUCIONAR

Eugen Kvaternik (Zagreb, 31.10.1825. – Rakovica, 11.10.1871.)
Hrvatski političar i revolucionar, rođen 31. listopada 1825. godine u Zagrebu. Bogoštovlje je studirao u Senju i Pešti, ali ubrzo prelazi na pravo i diplomira 1847. godine. Svojim državnopravnim spisima i saborskim govorima uz Antu Starčevića je položio temelje pravaške politike. Kada je nakon ukidanja feudalizma građanska klasa iznevjerila narodnu borbu za slobodu i povela oprtunističku politiku kompromisa pa i otvorenog služenja tuđinskim porobljivačima Hrvatske, Kvaternik je sa Starčevićem stao na stranu naroda i stvorio narodni pokret protiv Austrije i Mađarske te mu dao ideologiju i borbenu političku organizaciju: Stranku prava.

Smatrao je da se Hrvatska ne može oslobiti tuđinske vlasti bez pomoći neke od stranih zemalja pa je boravio u Rusiji, Francuskoj i Italiji radi pridobivanja vlada tih zemalja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti. Kako mu to nije uspjelo, 1860. vratio se u Hrvatsku. Zbog svoje popularnosti i političkih stavova još dva puta je bio prognan iz Hrvatske da bi se 1867. opet vratio. Na kraju ne vidjevši drugog riješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti u Rakovici 1871. podiže narodni ustanak - Rakovičku bunu.

Sudbina revolucionarnih prvoboraca razapeta je između one nadljudske težnje za ostvarenjem buntovnih zamisli, i prigušene tragike, koja ih prati na životnim putevima, plamen misli proždire živote i veliki apostoli sagorjevaju kao žrtve paljenice za ideal, koji postaje znamen njihovim sljedbenicima. Na tom veličanstvu tragike razapet je život najvećeg hrvatskog revolucionarca Eugena Kvaternika, najnemirnijeg buntovnika, što ga je Hrvatska ikada imala.

Njegov nemirni životni put sadrži svu tragiku hrvatskog života i čovjeka. Eugen Kvaternik rođen je u Zagrebu godine 1825., njegova mladost pada u vrieme zanosnih ilirskih dana, kad se u Zagrebu stvara ona tipična gradanska sredina, koja će odigrati onako značajnu i sudbonosnu ulogu u kasnijem političkom životu Hrvatske.

Za vrieme gimnazijskih nauka, Kvaternik se susreće s Antunom Starčevićem, od kojeg je nešto mlađi po godinama i gimnazijskim razredima. Taj susret će biti sudbonosan za razvoj jednoga i drugoga, oni ostaju nerazdruživi prijatelji za čitavi život, predstavljajući cjelinu pravaškog političkog naziranja.

Nakon svršenih gimnazijskih nauka Kvaternik odabira pravnički studij i u najtežim godinama apsolutizma postaje odvjetnik. On je osjetljiviji od Starčevića i jače reagira na sve nepravde onog vremena, apsolutizam djeluje na njega razdražljivo, a osobito, kad pod pritiskom režima ostaje tako reći bez kruha. Ta ga nepravda strahovito pogađa, i Kvaternik odabire najradikainiji izlaz: put u emigraciju. Sudbonosna odluka u nemirnim vremenima nakon 1848. I u siečnju godine 1858. Kvaternik odlazi u emigraciju i to u Rusiju.

U Hrvatskoj je još svježe sjećanje na Gajeva putovanja i on vjeruje, da će tamo naći najviše pomoći i antiaustrijskog duha, tim više, što se već moglo nazrievati obrise političkog razvoja u odnosu između Rusije i Austrije. Iste godine dolazi u Petrograd te uspjeva doći u dodir s vodećim ljudima carske politike, ali već na prvom koraku nailazi na nerazumjevanje, koje ga u početku strahovito zapanjuje, ali tek kasnije uviđa pravu širinu jaza, koji se provalio između njegovih nacionalističkih zahtjeva i pravaca ruske imperijalističke politike. Sa službene strane dobiva mnogo rieči, ali vrlo malo iskrene podpore i nakon dužeg kolebanja ostavlja Rusiju i odlazi u Italiju, koja će u onim lombardijskim ratovima do ujedinjenja biti stjecište svih austrijskih emigranata. Tamo se najjače osjeća strujanje svih europskih političkih potresa i revolucija.

Kvaternik dolazi u Italiju godine 1853. i s dobrim preporukama prodire do samog Cavoura. Već tada je solferinski udarac skoro gotova stvar i Kvaternik je primljen više nego dobro. Oduševljen je tim prvim nastupom, objavljuje u talijanskom novinstvu čitavi niz političkih članaka o Hrvatima i njihovim zahtjevima i u isto vrieme šalje proglase na naše graničarske pukovnije u Lombardiji, da odustanu od borbe. U grozničavom radu vrieme prolazi brzo i tada dolazi solferinski poraz. U Turinu je oduševljenje na vrhuncu i tada Kvaternik ponovno dolazi Cavouri u nadi da će iz tog austrijskog poraza izbiti nešto i za Hrvatsku.

Međutim sada je primljen mnogo hladnije i spretni ga Cavour spretno upućuje u Pariz gdje se upravo održavaju mirovni pregovori dajući mu do znanja, da bi tamo mogao nešto isposlovati za svoju stvar. Kvaternik doista odlazi u Pariz, ali tamo dolazi nepoznat i teško se probija. Međutim ga sklopljeni mir gorko razočara i on zajedno s drugim emigrantima osjeća, da su im razbijene mnoge iluzije. Ta zajednička nesreća ujedinjuje sve austrijske emigrante, koji jače ujedinjuju svoje redove i nastoje pridobiti Napoleona III. za svoje planove.

U Parizu je još svježi trag Solferina, emigranti se približuju Napoleonu, ali je on vrlo oprezan u tim stvarima. Tako i Kvaternik dolazi u dodir s princom Jeromeom Napoleonom nastojeći preko njega prodrieti do cara, ali časoviti uspjeh nije u stvari značio ništa. Napoleonidi se niesu htjeli upuštati u pustolovine, prema njihovom shvaćanju. Politika je išla novim putevima. Francusko-talijanski savez bit će naskoro zamienjen taliansko-pruskim, a dva cara nastoje naći zajedničke političke puteve. Tako Kvaternik ostaje opet napušten. Položaj je ovog puta za njega gotovo očajan. Razočarao se već u Rusiji, Carouzu i Napoleonu, i gotovo je izgubio nadu u vlastiti uspjeh. Tada nastaje pokret u Hrvatskoj. Apsolutistički sustav konačno je oboren, Hrvatska se vraća svojem ustavnom životu. Kvaternik se nada, da će tada nastupiti nove prilike u kojima može težište borbe prenieti iz emigracije u domovinu, i on se u studenom godine 1860. vraća natrag u domovinu.

Sliedeće godine 1861. sastaje se hrvatski sabor u kojeg dolazi i Kvaternik kao zastupnik. Rad saborskog zasjedanja godine 1861. znači temelj pravaške stranke, koju stvaraju Starčević i Kvaternik. Sve nade Beča razbijaju se na složnom odporu tog sabora, i zato je on skoro i raspušten zbog svoje tvrdokornosti.

Već tada se jasno vidi, da su Stari i Kvaternik stupovi opozicije i zato se nastoji onemogućiti svaki njihov rad. Kvaternik je optužen zbog jednog političkog spisa i osuđen. Ali tada iskrsava nešto neočekivano. Dok je Kvaterniik boravio u Rusiji uzeo je rusko državljanstvo, i sada je zbog toga dobio izgon iz Hrvatska. Strahoviti udarac težko ga se dojmio i on satrven opet odlazi u Pariz gdje ulazi u krug emigranata medu kojima su prilike sve teže. Svi počinju gubiti nadu u Francusku, koja se približava Austriji, i zato se emigranti opet obraćaju na Italiju, gdje se predosjeća novi rat s Austrijom.

U Italiji Kvaternik započinje novim ustrajnim radom i nailazi na prilično razumievanje, jer su prilike i opet povoljne: predosjeća se novi rat s Austrijom. Kvaternik stoji u užoj vezi s domovinom, i nastoji ustrojiti posebnu emigrantsku legiju, koja će u prikladnom času upasti u Hrvatsku. Ali prilike su odviše teške i misao o osnivanju legije propada, jer baš tada Francuska i Italija sklapaju sporazum, prema kojem ni jedna strana ne će podpomagati bilo koju antiaustrijsku djelatnost. To je bio izravni udarac emigrantima, među kojima zavlada novi očaj.

Tako je Kvaternik i opet napušten. Međutim se u Hrvatskoj ponovno otvara sabor i Kvaternik vjeruje i nada se, da bi mogao uspjeti kao i godine 1861. i vraća se u domovinu. Međutim ovog puta Beč je požurivao nagodbu i nikako nije želio imati u blizini tog emigranta i on je za kratko vrieme opet istjeran iz Hrvatska.

Ponovni izgon iz vlastite domovine još ga se jače kosnuo. Ogorčen je krenuo u treće progonstvo, da opet započne revolucionarnim radom. Krenuo je ovog puta u Italiju, jar naslućuje, da je novi sukob neizbježiv, i u jeku ratnih priprema on započinje svoju novu djelatnost, u kojoj ga je zatekao i rat, ali u sukobu između Austrije i Italije dolazi do novih momenata, Kvaternik je gotovo razočaran i nakon svršetka rata on tek životari između nade i očaja.

Prilike su teške, vrlo teške i Kvaternik osjeća, da je osamljeniji nego ikada. Držala ga je samo jaka revolucionarna vjera. Prilike u domovini naglo se razvijaju. Austro-pruski rat donosi prvu nagodbu, a zatim drugu, Kvaternik iskorišćuje pomilovanje i nakon desetgodišnjeg lutanja vraća se u domovinu godine 1868. Njegov dolazak u domovinu pada u jedno od najtežih dana hrvatske politike, kad je nagodba ubacila mnogo očaja u hrvatske redove.

Ali u tom mraku krug oko Starčevića biva najširi, razvoj dogođaja dao mu je pravo i sada pravaštvo zauzimlje velike razmjere među mlađima. U taj krug mladih ulazi i Kvaternik nakon svojeg povratka u domovinu, ulazi u uredničtvo "Hervatske" i odgaja novo pravaško pokoljenje. Njegovo jakobinstvo odgovara mlađim elementima, koji oštrije prosuđuju položaj u onim godinama, kad mržnja protiv bečke politike biva sve jača. Nemirni Kvaternikov duh ne miruje ni u Hrvatskoj. Planove revolucije on nije napustio, već čeka pagodan čas, da ih ostvari. Položaj je zategnutiji i tada, u jeseni godine 1871. dolazi do gibanja u Krajini. Zbog novih upravnih mjera dolazi do pobune među pučanstvom.

Kvaternik se nada, da je došao čas njegovog rada. S nekoliko istomišljenika odlazi u Rakovicu i diže rakovički ustanak, čvrsto uvjeren, da je blizu čas ostvarenja države Hrvatske, za čime je čeznuo u progonstvu i revolucionarnom radu. Činilo mu se, da je sada najpovoljniji čas za to. I tada je pošao u Rakovicu. I više se nikada nije vratio. A Rakovica je postala zavjet i znamen novog ustaškog pokoljenja.

)

Više vrijede deset ustaša, koji su priviknuti stegi, koji su ideološki izgrađeni i koji su disciplinirani ustaše, nego li hiljadu neorganiziranih, ideološki neizgrađenih i neizobraženih ljudi iz gomile.

Poglavnik

RAKOVIČKA BUNA

Buna je podignuta 8. 10. 1871. u selu Broćancu, odakle je prenešena u Rakovicu. Buna je trajala tri dana. Kvaternik je svoj plan o podizanju ustanka za puno oslobođenje od Austrije počeo kovati već 1859. godine. O pripremanju zajedničkog talijansko-mađarsko-hrvatskog ustanka protiv Austrije on je, bez uspjeha, vodio pregovore u periodu od 1863. do 1865. godine. U jesen 1871. Kvaternik je pristupio podizanju ustanka vlastitim narodnim snagama.

Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti Austro Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti Graničari - domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje te bi time Graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali. Graničari su pretežito bili pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije stajalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.

Objašnjenje ovog Kvaternikovog razmišljanja leži u tome što široke narodne mase u Vojnoj krajini nisu bile obrazovane te se oni nisu osjećali Srbima u nacionalnom smislu nego je to bilo njihovo vjersko obilježje naspram katolicizma i po tome su se razlikovali od Hrvata. Nacionalnu pripadnost srpskom narodu gajio je obrazovani kler, trgovci i obrtnici kojih je dosta bilo u Plaškom gdje i počinju problemi s ustankom.

U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku.

Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Ćuić brdo blizu Rakovice i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom.

Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.

Sutradan, 8. X. 1871. planula je buna. Kvaternik s pratnjom i četom od dvjesto oružanih Graničara i s razvijenim hrvatskim barjakom kreće u kočiji zajedno s Bachom u Rakovicu jer je u ovom mjestu bio određen glavni stan hrvatske vlade u kući trgovca Ive Vučića. Kad su ustanici stigli u Rakovicu odmah uhvatiše i zatvoriše zatečene neke niže oficire jer se ni jedan od njih nije želio pridružiti buni. Potom zaplijene magazine s vojničkom mondurom i razdijeliše je narodu, a kasnije zaplijeniše i vojničku kasu s tri tisuće i nešto forinata. Poslije toga prešlo se na organizaciju ustanka uz koji su u prvi čas pristala najbliža sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Kako bi uhvatili neposrednu granicu s Bosnom, odnosno s Turskom, zaključili su da treba što brže pridobiti za bunu važni Drežnik. Odmah potom zaputi se u Drežnik s trista ustanika Ante Rakijaš no došavši u selo nađe narod sabran u katoličkoj crkvi na blagoslovu. Međutim, sve nagovaranje pa i prijetnje ustanika nisu ništa pomogle; Drežničani, upozoreni još ranije na opasnost bune od svoga župnika starca Petra Korenića i kapetana Dursta, ne htjedoše se nikako priključiti Kvaterniku. Ovaj je neuspjeh teško pogodio Rakijaša i on se neobavljena posla vrati u Rakovicu.

Istog dana Hrvatska narodna vlada izdala je proglas s ovim načelima:

1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva.
2. Jednakost pred zakonom.
3. Pravedno sudstvo.
4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.
5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu.
6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.
7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.
8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.

U međuvremenu se vijest o Rakovičkoj buni raširila na sve strane pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele sabirati vojsku u cilju da je što brze pošlju prema Rakovici. U Zagreb stiže vrhovnom komandantu Vojne Krajine, generalu Molinariju, telegrafska vijest o buni tek 9. listopada ujutro. Molinari odmah obavijesti o tome cara i ministra predsjednika mađarske vlade grofa Andrassvja, dok je u Vojnu Krajinu razaslao telegrafska naređenja i upute kako da se buna što prije uguši.

Sutradan u zoru 09.10.1871. zaputio se Kvaternik sa ovećom četom ustanika u Plaški jer se proširila vijest da je tamo jedna pobunjenička kumpanija Graničara koja bi se pridružila ustanku. Istina je bila ta da je ta kumpanija stvarno bila pobunjenička, međutim, regimentske vlasti su je na vijest o buni u Rakovici još prije povukli u Ogulin. Kvaternik je prespavao u Plavčoj Dragi da bi u podne 10.10.1871. bez otpora ušao s vojskom u Plaški. Kako je Kvaternik bio izuzetno religiozan prva briga mu je bila da se posveti oružje i zastave. Katolički svećenik već je prije pobjegao prema Ogulinu pa jedva nađoše jednog paroha da to obavi kako ne bi izazvali nezadovoljstvo ustanika.

U Plaškom dolazi do problema s ustankom, a da Kvaternik u prvi trenutak toga nije bio niti svjestan. Obrazovani kler, trgovci i obrtnici počeli su širiti glasine među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je prijatelj mađarona (naravno da to nije bilo istina, bio je dobar samo sa bivšim banom Levinom Rauchom koji mu je prije pomogao), protiv Cara (kojem su Graničari prisegli i koji je bio za Vojnu krajinu). Najposlije pričalo se da je Kvaternik u svojim govorima uvijek više udarao »na Švabu« i na samog cara i na Bečki dvor negoli na Mađara. Tako se među ustanicima širila glasina da je Kvaternik mađaron i mađarski agent i da je sramota za Srbe kad izdaju cara i kad se drže takoga čovjeka. Rezultat ovih glasina je da se najvećio dio ustaničke vojske razišao i otišao kućama, a među njima najviše iz Močila.

Stanoviti trgovac Jovo Trbojević potajno se sastane sa svojim davnim znancem Radom Ćuićem i napriča mu sve ove gore navedene laži. Ćuić mu povjeruje i kaže: "Brate Jovo! Hvala ti od srca, što si mi otvorio oči. Dajem ti vjeru, da ovi ljudi, koji nas navedoše na tanak led, više živi neće vidjeti Rakovice".

U popodnevnim satima stigla je vijest da iz pravca Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nastade panika i rasulo tako da je od 1700 ustanika ostalo tek njih 400. Kvaternik shvaća da se sa ovim snagama ne može boriti pa kreće nazada preko Ljupče i Rakovice za Bosnu kako bi izbjegao smrt. Kako je već pala noć utaborili su se na Ljupči planini nedaleko od sela Močila kako bi ujutro nastavili put. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja ne znajući da im je carska vojska pripremila zasjedu. Ujutro 11.10.1871. kad su krenuli na čelu kolone jahao je Ante Rakijaš, iza njega Rade Ćuić, a iza njih u četveropregu su bili Kvaternik i Bach. U Močilima dolazi do pucnjave, ustanička vojska se razbježala, a smrtno stradavaju Rakijaš, Kvaternik i Bach dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela Kvaternika, Rakijaša i Bacha su opljačkana i bačena u jarak pokraj ceste da bi nakon nekog vremena bila kolima prebačena u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik.

Ovime je završena Rakovička buna.


comments powered by Disqus


Naslovnica


Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."

Dr. Ante Starčević

Sveta prava našeg naroda...

"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."

dr. Ante Starčević

Narodne mane...

"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:

mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."

dr. Ante Starčević
© Stina hrvatskih pradidova