|
Novi "sultan" želi uzpostaviti novo Otomansko carstvo
 Sultan Rçep Tayyip Veličanstveni
Turski predsjednik, Reçep Tayyip Erdogan je i u najmirnijim danima vrlo ljut i arogantan Turčin, ali u zadnje vrieme nadmašio je u tom pogledu i samoga sebe pa poručuje Amerikancima: "Ovo je što mi imamo reći svim našim saveznicima: Ne postavljajte se između nas i terorističkih organizacija, ili mi nećemo biti odgovorni za nepoželjne posliedice."
To je bila Erdoganova vrlo tanko prikrivena prietnja da će upotriebiti silu protiv američkih trupa ako ga pokušaju spriečiti u napadima na Kurde u susjednoj Siriji.
Željezni zakon međunarodne politike na Srednjem iztoku oduviek je bio da svatko na koncu iznevjeri Kurde. To se moglo, ne znam po koji put, opet vidjeti u listopadu prošle godine kada je vlada u Bagdadu jednostavno prisvojila skoro polovicu kurdskoga teritorija koji su kurdski ratnici oslobodili od islamskih terorista. Poštivajući taj nepisani zakon nitko, osim samih Kurda, nije se na to pobunio, uključivši i Amerikance iako su oni bili ti koji su naoružavali i trenirali Kurde da se bore protiv ISIL-a. Ali sada američka je vlada poručila sirijskim Kurdima (postojbina starih Kurda - Kurdistan - proteže se preko teritorija četiriju država: Sirije, Turske, Iraka i Irana), da oni mogu zadržati onaj dio svoje zemlje u Siriji koji su oslobodili od ISIL-a. Ta odredba je ionako ljutog Erdogana učinila balističnim.U njegovoj knjizi on kaže da su svi Kurdi su teroristi i zločinci, a njihova oslobodilačka vojska "vojska terora". Ustvari, ta je vojska, podpomognuta američkim ratnim zrakoplovstvom, uništenjem sirijskih baza ISIL-a, odigrala najvažniju ulogu u uništenju stvarnih terorista što je rezultiralo da je skoro polovica Sirije pod kontrolom kurdskih 'Sirijskih Demokratskih Snaga'. Taj, sjeveroiztočni dio Sirije je relativno prazan prostor u kojem živi manje od jedne petine od ukupnog sirijskog stanovništva, ali on uključuje čitavu granicu između Sirije i Iraka i skoro čitavu granicu s Turskom. Američka vlada je nedavno potvrdila da će pomoći Sirijskim Demokratskim Snagama da kroz idućih nekoliko godina stvore nove pogranične zaštitne snage od 30.000 vojnika, koje će nadgledati te granice uključujući i "unutarnje" granice između prostora koji su u Siriji pod njihovom kontrolom i ostatka te zemlje".Taj "ostatak zemlje" je sada, poslie šest godina rata, u većini opet pod kontrolom režima Bašara al-Asada, zahvaljujući intervenciji ruskoga ratnog zrakoplovstva i Iranskih dragovoljačkih milicija. Moskva i Teheran odmah su obtužili Ujedinjene Američke Države da planiraju razdieliti Siriju - obtužba u kojoj može biti i malo istine. Svi su izgledi da Amerika u sjeveroistočnoj polovici Sirije stvara kurdski protektorat i najavila je da će 2.000 američkih vojnika, koji su sada tamo, tamo i ostati "dok budu potrebni da pomognu da se stvari normaliziraju". Ili, točnije, dok se postigne progres u mirovnim pregovorima koji se pod vodstvom Ujedinjenih Naroda vode u Ženevi i dok bude sigurno da je "Islamska država" za stalno poražena.Glavni cilj ove nagle eskalacije u američkoj obvezi u Siriji po svoj prilici je zaustaviti Ruse da u toj zemlji postignu podpunu pobjedu. Sirijski je režim, naravno, obtužio taj američki plan kao "bezobziran napad na suverenited Sirije", ali Turska je jedina zemlja koja prieti da će radi toga ubijati američke vojnike. Deklaracija o de facto američkom protektoratu nad dielom Sirije koji kontroliraju Kurdi, Erdogan smatra provokacijom i neprijateljstvom pa u svome govoru u Ankari kaže: "Zemlja koju mi zovemo saveznikom inzistira na formiranju terorističke vojske na našim granicama.... Naša misija je zadaviti je prije nego se rodi!"To je obična glupost, jer i Erdogan vrlo dobro zna da sirijski Kurdi nisu teroristi. Oni su američki saveznici i kada je turska vojska napala u Siriji predjele koji su bili pod kontrolom Kurda, američki vojnici su se, kako bi branili svoje saveznike, u svojim Humvee-ima, na kojima su vijorile velike američke zastave, vozili izpred prvih kurdskih linija, da ih zaštite od turske vatre. Kako bi bili pravedniji u prosudbi tko je tu pravi terorist, agresor i okupator a tko žrtva potrebno je malo pogledati u poviest.Tko su Turci?Stara postojbina Oguz (na arapskom Uguz) Turaka bile su stepe današnjeg Kazahstana. Negdje oko 985. godine A.D., devet klanova plemena Kvinik na čelu s poglavicom zvanim Seljuk uputilo se na dugi put i naselilo u srce tadašnje Perzije. Kada je 1038. godine Seljuk umro pleme je usvojilo njegovo ime. Tako su nastali Seljuk-Turci - ili Seljuci.S vremenom su se izmješali s Perzijancima i već 1055. preuzeli kontrolu nad većim dielom Perzije sve do Bagdada gdje je suni kalif Abasid al-Qa'im tadašnjem seljuškom vođi Togril-begu za njegovu pomoć u borbi protiv njegovih neprijatelja Ši'a muslimana dodielio titulu sultana. Tako je nastala ona bosanska legenda o "Ćetristo ćetrdeset i ćetri Turćina" koji su kad su došli u Anatoliju tobože vijećali kojoj će se zaraćenoj strani priključiti. Nu razumljivo je da su se oni kao suni muslimani morali priključiti istovjermom al-Qu'aimu u njegovoj borbi protiv "nevjernika". Vrhunac snage seljuškog sultanata u zapadnom dielu ondašnje Perzije bio je za vrieme vladavine Alp Arsalana i njegovog sina Malik Šaha. Poslie Malikove smrti došlo je do naglog opadanja. Granice sultanata bile su pod stalnim udarom, sa zapada su udarali Križari, s juga Arapi, a s iztoka Mongoli. Povrh toga neprestane unutarnje svađe i krvavi sukobi dovele su 1192. godine do podpune propasti dinastije.Kad su izbili sukobi između vođa viših klanova, vođe onih nižih počeli su širom Anatolije osnivati svoje begluke i organizirati svoje vojske. Ali 26. Lipnja 1243. njihove vojske su porazili Mongoli, a svi preživjeli Seljuci postali su njihovi vazali. Nu Mongoli su se odjednom samo pokupili i otišli odakle su došli. Iza sebe su ostavili niz mini-begluka i njihovih mini-begova. Jedan od tih bio je Osman, koji će postati utemeljiteljem novog turskog carstva koje će po njemu dobiti ime "Osmanlijsko carstvo".Na nekim dijalektima ime Osman se izgovaralo Otman (na arapskom Utman), pa je na temelju toga za Osmanlijsko carstvo počeo se rabiti i sinonim "Otomansko carstvo". Tko su Kurdi?Kurdi su jedan od najvećih naroda na svietu koji nemaju svoju državu. Njihove žene danas zauzimaju prvo mjesto u svietu u oružanoj borbi za nezavisnost njihovoga naroda, oko 40% kurdske oslobodilačke vojske. U kurdskom područnom parlamentu ima 30% žena, više nego u parlamentima Ujedinjenih Američkih Država i Vel. Britanije zajedno.Računa se da me Kurd potječe od perzijske rieči "kvrt" koja znači, nomad ili onaj koji stanuje u šatoru. Poslie muslimanske okupacije Perzije ta rieč se rabi u arapskom jeziku kao Kurd. Engleski pak orientalist Godfrey Rolles Driver tvrdi da ime Kurd potječe od drevnog sumerskog naziva Karda koje je zapisano na glinenim tabletima još u trećem mileniju prije Krista. Oko 35 milijuna današnjih Kurda žive uglavnom u zapadnoj Turskoj, iztočnom Iranu i sjevernoj Siriji. Njihova predpoviest kaže da Kurdi već milenijima žive na tim prostorima. Dosta velik broj ih također živi u Armeniji, Libanonu i Rusiji. U zemljama Europske Unije ima ih oko 1,5 milijun, a polovica od toga u Njemačkoj. Prema nedavnoj procjeni CIA-e u Turskoj ih živi oko 14,5 milijuna. Većina Kurda su suni muslimani.Od njihovoga dolazka u Malu Aziju i uzpostave njihovoga Otomanskog carstva Turci svim silama pokušavaju asimilirati Kurde. A kada to nije uspjelo onda uporabom svakovrstnog terora, progona, genocida i etnocida, pokušavaju uništiti skoro 15 milijuna Kurda koji žive na prostorima na kojima taj narod živi više od tri tisuće godina. Jedan od načina na koji Turci već više od 500 godina pokušavaju uništiti Kurde je niekanje njihovoga identiteta nazivajući ih "Brdskim Turcima". Najprije su zakonom zabranili njihov jezik i proglasili ga jednim dijalektom turskoga jezika. U svim većim mjestima pod turskom upravom Kurdima je zabranjeno oblačiti njihovu tradicionalnu odjeću. Erdogan je u Turskoj zabranio svaki spomen imena Kurd jer, prema njegovom tumačenju, to pojam je istovjetan s pojmom terorist. U svom dosta dugom osvrtu na teror nad Kurdima u Turskoj profesorica filozofije i političkih nauka na kanadskom sveučilištu Queens u Kingstonu, Dilan Okçuoglu (rodom Kurdkinja), piše: "…Za vrieme pogreba četvorici poginulih kurdskih gerilaca u mjestu Amed snage Turske državne sigurnosti bez ikakva povoda ubijaju 10 civila, među kojima je petero djece. U ožujku iste godine policijski helikopteri bacaju bombe s otrovnim plinom na kurdske civile, djecu i žene."Odbor za ljudska prava u Turskoj kasnije je izjavio da se za vrieme pogreba dogodila težka povrieda ljudskih prava i da je među ostalom djecom ubijen i devetgodišnji Abdulah Duran kojeg je policija ustrielila pogodkom u glavu dok je sa balkona svoje kuće promatrao pogreb. U toj izjavi se također navodi da je turska policija tom prilikom bez ikakva povoda otvorila nekontroliranu vatru po kurdskim civilima kojom je usmrtila deset i ranila nekoliko stotina civila, žena, djece i staraca, te da su policajci namjerno ciljali u nihove glave i prsa u namjeri da ubiju što veći broj. Nekoliko dana kasnije turski premijer izjavljuje da će "turske sigurnostne snage učiniti sve što je potrebno u borbi protiv terorista i onda ako su oni žene i djeca", te da su sva kurdska djeca teroristi jer se za vrieme protesta nabacuju kamenjem i uzvikuju zabranjene slogane. Jedan od tih zakonom zabranjenih slogana u Turskoj je i spominjanje genocida koji su Turci 1915. Počinili nad Armencima u kojem su na zvierski način pobili više od 1,5 milijun civila. To je samo mali dio zločina koje su Turci počinili nad drugim narodima a da nikada za njih nisu odgovarali. Dapače, nitko njihove zločine ne želi ni spominjati.Provalom u Bosnu 1463. godine Turci su nasilnim odnarođavanjem hrvatskog puka u toj hrvatskoj pokrajini, te kroz 400 godina osvajanja i uništavanja drugih dielova Hrvatske, baš nad hrvatskim narodom počinili najveće zločine genocida i democida od kojih se nikada nije oporavio. Nu to je prošlost kojoj se ne možemo oteti, ali pogledajmo zašto nas ova današnja gibanja u Turskoj trebaju zabrinjavati. George Friedman utemeljitelj i glavni direktor agencije STRATFOR koja se izključivo bavi iztraživanjem uzroka za prošle sukobe među svietskim silama i, na temelju njihove analize, predviđanjem što će se događati u budućnosti. Na temelju tih iztraživanja Friedman je 2009. godine napisao knjigu pod naslovom "The Next 100 Years", u kojoj predviđa što će se na svietskoj političkoj sceni događati tijekom idućih 100 godina. Od 2009. do danas više od 90% njegovih predviđanja se pokazalo podpuno točnim.Uz niz drugih događaja koji će u budućih nekoliko desetljeća dovesti do velikih promjena u čitavom svietu, Friedman predviđa da će radi velikog priliva azijskih i afričkih imigranata u Njemačkoj tijekom idućeg desetljeća doći do ekonomske stagnacije i političkog kolapsa što će Europsku Uniju učiniti neodrživom. Neodrživosti Europske Unije doprinieti će i utemeljenje tzv. Poljskog Bloka u koji će biti uključene, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska i, moguće, Austrija. Istovremeno će doći do razpada Ruske Federacije i jačanja Turske koja će od saveznika postati jedan od glavnih neprijatelja amerike. Turska će kako bi se dočepala bogatih naftnih polja u okolici Kavkaza, zaobilaznim putem kroz Balkanski poluotok, naime kroz Sandžak i Bosnu kao nekadašnje Osmanlije u pohodu na zapadnu Europu, presjeći iztočnu Hrvatsku (Slavoniju), ući u Mađarsku okrenuti desno, preći Karpate i kroz Ukrajinu doći do Kavkaza. Kasnije će na red doći i sve arapske zemlje koje su bile sastavni dio Otomanskoga carstva. Kad o tome malo razmislimo moramo se upitati nisu li Erdoganova nazočnost na obilježavanju 450. godišnjice bitke kod Sigeta, ljubav i klanjanje u Sarajevu s Bakirom Izetbegovićem i njegovim poturicama, velom "prijateljstva i dobrih susjedskih odnosa" prekrivene pripreme za ostvarenje toga plana.Friedman dalje kaže da će oko 2045. Rijeka postati glavnom lukom Poljskoga Bloka i da će Turci, kako bi članicama Bloka spriečili izlaz u Sredozemno More, a Americi ulaz u Jadran pokušati blokirati Otrantski prolaz. Rađe nego da se upletu u direktni sukob s Turskom Amerikanci će članicama Bloka dostaviti potrebnu tehnologiju koja će im omogućiti da se same suprostave turskoj najezdi. Razpadom Ruske Federacije Srbija će biti izolirana, a članice Bloka (Hrvatska i Mađarska) "neće htjeti zaglibiti u glib srbijanske politike", nego će prema njoj uzpostaviti jake granične postave. Vjerojatno sudeći po njezimom ponašanju u prošlosti Friedman smatra da se "Zapadna Europa" neće uključiti u obranu od nove turske najezde. What else is new?Nas starijih već sigurno neće biti, a vi mlađi nećete imati drugog izbora nego poput Zrinskih, Jurišića, Bakača i tisuća drugih braniti svoja ognjišta. Nu budite sigurni da ovaj put od nove "multikulturalne" Europe i od rimskoga pape (ako bude imalo sličan ovome današnjem argentinskom "socijalistu") nećete za to dobiti naslov "Antemurale Christianitatis". Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
