Osmanska vlast i islamizacija

Neke procjene o broju i stanju katolika na prostorima današnje Bosne i Hercegovine za vrijeme turske vladavine do 1700. godine prema nekim turskim i drugim izvorima

Iz doba prije pada Bosne pod tursku vlast nemamo, na žalost, točnih brojčanih podataka, ni svjetovnih ni vjerskih, o broju stanovnika na tim prostorima. On se ipak može približno utvrditi iz turskih statistika, koje odmah na početku turske vladavine navode broj muslimana i kršćana u pojedinim pokrajinama. Na osnovi tih statistika te broja obraćenih bogumila1 i njihovih ostataka prije pada Bosne može se približno izračunati broj stanovnika na prostorima današnje BiH. "U prvoj polovici 15. st. Bosna je uživala veliko ekonomsko blagostanje, pa je broj pučanstva morao biti dosta velik. Padom Bosne godine 1463. i sljedećih godina iselio se ili je bio odveden u ropstvo znatan broj bosanskih Hrvata. Usto je u neprestanim ratovima koncem 15. i tijekom 16. st. dobar broj bosanske mladosti izginuo. Prema tome, prije konca 16. st. Bosna nije dosegla onaj broj pučanstva koji je imala prije 1463. godine. Polazeći od toga stajališta, a koristeći se turskim i drugim statističkim podacima iz 15., 16., i početka 17. st., smatramo da je u današnjoj BiH, prije pada pod tursku vlast, moralo biti od 850.000 do 900.000 stanovnika. Od toga je pravih, etničkih Srba u Podrinju, zajedno s kojom doseljenom srpskom obitelji u Travunji i drugdje, moglo biti oko 3% ili nešto preko 25.000 duša. Tri četvrtine tih Srba slijedile su pravoslavnu vjeru, a otprilike jedna četvrtina pripadala je bogumilskoj sljedbi. U Duklji i Travunji bilo je pravoslavnih Vlaha i popravoslavljenih Hrvata oko 4%, tj. oko 30.000 duša. Sve drugo pučanstvo BiH bilo je etnički hrvatsko, i to 80.000 do 90.000 vjernika bogumilske crkve i oko 750.000 katolika, naime starih sljedbenika katoličke crkve i novoobraćenih bogumilskih vjernika."

Prema turskim službenim defterima, koji su do danas u originalu sačuvani u Carigradu, 1477. godine, dakle 14 godina poslije pada Bosne, u Foči, sjedištu turskog sandžaka koji je obuhvaćao Hercegovinu, bilo je 227 kršćanskih kuća, 33 odrasla neoženjena muškarca i 5 udovica, a samo 3 muslimana. Tada su katolici u Foči obavljali vjersku službu u lijepoj romaničkoj crkvi iz XII. stoljeća. Ona je 1506. godine pretvorena u Carevu džamiju, koja i danas postoji. U fojničkom kraju (Hvojnici) bilo je 1469. godine 329 obitelji i 20 neoženjenih stanovnika. Na području Prače, koja se spominje u poznatoj Povelji Bele IV. iz 1244. godine kao "biskupija Prača u župi Borač", u 1469. godini bile su 74 obitelji i 15 neoženjenih. Olovo je 1469. godine imalo 126 kršćanskih obitelji i 30 neoženjenih. U olovskom kraju te se iste godine spominje pazar Žrnovica (koja danas ne postoji), a imala je 38 obitelji i 3 neoženjena, te selo Knežina, kasnije Tekmir a danas Šahbegovići pod Romanijom s 13 obitelji i 2 neoženjena muškarca. Oko 5 km sjeverno od ušća Žepe postoji i danas selo Vratar, koje je 1469. godine imalo 32 obitelji i 4 neoženjena stanovnika. Grad Foča (Hotča) je 1469. godine imao 192 obitelji i 70 neoženjenih. Veleposlanik Francuske u Carigradu Filip Di Fren-Kane prošao je kroz Foču 20. siječnja 1573. te između ostalog zapisao i to da su "svi kršćani iz ovoga mjesta prešli na tursku vjeru". Pazar Čajniče je 1477. godine imao 190 obitelji i 5 neoženjenih stanovnika." Goražde je 1469. godine imalo 144 obitelji i 115 neoženjenih, a te iste godine Ustikolina je imala 60 obitelji i 21 neoženjenog muškarca. Godine 1477. Ustikolina je imala 82 kršćanske obitelji i 11 neoženjenih kršćana. U nevesinjskom kraju naselje Biograd je 1469. godine imalo 132 obitelji i 24 neoženjena. U gatačkome kraju spominju se mjesto i trg Cernica, koja je 1469. godine imala 81 obitelj i 18 neoženjenih. U mostarskom kraju trg Mostar imao je 1477. godine 19 kršćanskih kuća neoženjenog stanovnika, a 1519. godine Mostar je imao 75 kršćanskih i 19 muslimanskih obitelji. U visočkom kraju su 1485. godine bile 232 kršćanske obitelji, 12 neoženjenih muškaraca i samo 7 muslimana. Travnik je 1485. godine imao 36 kršćanskih ili muslimanskih obitelji, Maglaj-tvrđava te iste godine imala je 90 obitelji, selo Maglaj 32 obitelji. Prema istom izvoru Maglaj su tada naseljavali "Vlasi koji dolaze izvana i tu se nastanjuju". U Hlevnu (Livnu) je 1485. godine bilo 37 kršćanskih obitelji i 26 stanovnika bez stalnog boravka. Dakle, nije bilo niti jedne muslimanske kuće. Godine 1516. Livno je imalo 63 kršćanske obitelji, 5 samaca i samo 2 muslimanske obitelji. U Travniku je 1489. godine bilo 36 kršćanskih i 11 muslimanskih kuća, a 1516. godine Travnik je imao 20 muslimana (6 neoženjenih), 8 muslimana nomada te 32 kršćanske kuće i 28 neoženjenih kršćana. Prema defterima iz 1528./29. Travnik je imao 44 kršćanske kuće i 28 neoženjenih kršćana, 20 muslimana, 6 neoženjenih muslimana. Isti defter donosi i popis sela u Lašvanskoj nahiji s brojem muslimana i kršćanskih kuća (ali ne i brojem kršćana po selima), vrste imanja, a navodi i prihode s imanja za svako selo. U svim selima pored katolika živi i manji broj muslimana. Budući su sva sela naseljena i muslimanima, možemo sa sigurnošću tvrditi da to nisu muslimani pridošlice koji su nastanjeni u gradu, nego uglavnom domaći ljudi koji su prešli na islam. U Dlamoču (Glamoču) su 1516. godine bile 32 obitelji i 8 samaca u pet sela. Iste godine Kupres je imao 79 obitelji i 17 neoženjenih u 12 sela.

Prema turskom službenom defteru iz 1489. godine, koji se i danas čuva u Carigradu, te je godine u Bosanskom sandžaku, koji se protezao od Novog Pazara do Sane i od Ivan-planine do Maglaja, bilo kršćana: 25.068 obitelji, 1.332 udovice i 4.026 neoženjenih, a muslimana: 4.485 obitelji i 2.348 neoženjenih. Današnji neki povjesničari obično smatraju da su tadašnje bosanske obitelji prosječno imale 5 članova. Tako bi godine 1489. u Bosanskom sandžaku bilo 130.698 kršćana ili 80,07%, a muslimana 24.773 ili 19,93%. Budući da se tada u Bosni živjelo zadružno, a na osnovi podataka koje imamo za katoličke obitelji iz 17. i 18. stoljeća može se broj tadašnjih bosanskih obitelji množiti s 8 članova. Godine 1489. bilo bi u bosanskom sandžaku: 205.902 kršćana ili 84,42% i 38.228 muslimana ili 15,58%.

Broj obitelji po vjerama prema defterima, koje je proučio povijesni statističar, carigradski sveučilišni profesor Omer Lufti Barkan, i objelodanio 1950. godine u djelu Les deportations (str. 67.-131.), u bosanskohercegovačkim sandžakatima 1528./29. godine bio bi sljedeći:

L. Barkan smatra da je u svakoj kući bilo prosječno 5 osoba (neki povjesničari smatraju da je bilo prosječno 8 osoba), a to znači da je broj osoba u pojedinim sandžakatima prema Barkanu godine 1528./29. po vjerama bio sljedeći:

L. Barkan napominje da u njegove statističke podatke nisu uvedena tri kadiluka u Hercegovačkom sandžakatu, jer su se defteri o njima izgubili, a u tim kadilucima moglo je biti oko 30.000 kršćanskih kuća ("Les deportations...", str. 129.). Riječ je o kadilucima u južnoj i zapadnoj Hercegovini te o primorju i zagorskoj Dalmaciji do Krke. Prema mišljenju D. Mandića na današnju Hercegovinu otpadalo bi najmanje 10.000 kršćanskih kuća, koje nisu navedene u spomenutoj statistici. Na tom području moralo bi biti i do 1.000 muslimanskih kuća. Dakle, prema Mandiću 1528./ 29. godine broj osoba (uzima prosjek od 8 osoba po kući) po vjeri u tadašnjoj BiH sljedeći:

Prema turskim službenim podacima 1528./30. godine u današnjoj je BiH bilo oko 220.000 muslimana ili oko 34%, oko 360.000 katolika ili oko 57%, a pravoslavaca, većinom neslavenskih Vlaha, oko 55.000 ili 9%. Godine 1624. u Bosni je bilo 450.000 muslimana ili 67%, 150.000 katolika ili 22%, a pravoslavnih, većinom Vlaha, 75.000 ili 11%

U dolini Krivaje moćno središte katolicizma bilo je Gospino svetište i franjevački samostan iz XIV. stoljeća Olovo. Godine 1655. imao je olovski distrikt 5.063 katolika, sigurno većinu stanovništva današnjeg kladanjskog područja. Župa i samostan Visoko kod Sarajeva imali su 1600. godine 800 katoličkih kuća.. Na pola puta između Olova i Zavidovića postojala je stara župa Jelaške, koja je prema biskupu Olovčiću 1672. godine imala 1.400 kuća. Tu se spominje i katoličko selo Predražići (općina Zavidovići). Na putu između Olova i Tuzle, na obroncima Konjuha, nalazila se župa Gostilja-Tuholj koja je 1672. godine imala 830 katolika. U području rijeke Spreče bile su 1672. i 1673. godine župe u Donjim Solima (Donja Tuzla) i na Gradovrhu, brežuljku između Gornje i Donje Tuzle. Soljanska župa brojala je 1.200, a gradovrška 1.400 vjernika. U obje župe postojali su franjevački samostani: onaj u Tuzli (Sv. Petra) postojao je još 1708. godine, ali nenastanjen i trnjem obrastao. Pod Majevicom je postojala župa Dragunja s 4.161 katolikom. Prema zapisima biskupa Ogramića jedna od najvećih župa u cijeloj Bosni bila je maglajska župa, koja je 1673. godine brojala 4.672 duše i protezala se 3 dana hoda u duljinu i dan u širinu. Toj župi pripadala su katolička sela oko Maglaja i Žepča; od njih su Mićurići, Brusnica, Lazine, Jelovac i Rakovica danas nekatolička. Župa Maglaj propala je 1697. godine, a njeno sjedište preneseno je u Žepče poslije odlaska katolika iz doline Bosne za vrijeme Austrijsko-turskog rata.

Početkom Bečkih ratova 1683./99. u BiH je bilo oko 120.000 katolika, ali i taj će broj iseljavanjem u slobodne zemlje koncem 17. i početkom 18. stoljeća pasti na samo 25.000. Za vrijeme toga rata katolici iz doline Bosne i istočne Bosne sele se u Slavoniju. Izbjeglice iz istočne Bosne (Tuzle, sela oko Majevice i iz Posavine od Semberije do ušća Bosne) te srednje Bosne (Kaknja, Sutjeske, Vareša, Očevlja, Olova, Kreševa, Zenice, Žepča, Tešnja i Dervente) između 1692. i 1702. godine ostavile su svoja vjekovna ognjišta i prešle starim brodovima kod Rače, Subotišta (u blizini Jamnine), Gunje, Županjskog Blata i Mihaljevica (današnji Šamac) na lijevu stranu Save. Otuda su se rasuli po svim susjednim slavonskim krajevima od Broda do Gunje, naročito Oprisavcima, Svilaju, Šamcu, Kruševici, Županji, Bošnjacima, Podgajcima, Rajevom Selu i Gunji. U Komletincima, Ivankovu i Račinovcima bosanski su doseljenici do danas sačuvali govorne značajke svoga starog kraja. U ljeto 1687. iz dunavsko-savskog međurječja Mitrovice, Rume, Iriga, Petrovaradina, Karlovaca te Rače, Moravića, Nimaca, Grgurevaca, Čerevića, Bonštara, Iloka i okolice, zatim Sotina i Vukovara, zbog Bečkog rata, veliki broj muslimana odlazi iz tih područja i naseljava pusta područja koja su napustili katolici i pravoslavci u Bosni oko Žepča, Maglaja, Visokog, Vareša, Olova, Kladnja, Bijeljine, Teočaka, Brčkog, Koraja, Gradačca, Gračanice, Zvornika te područja oko Tuzle. Ivankovačko muslimansko stanovništvo kroz četiri-pet naraštaja bilo je pod jakim ekavskim utjecajem, a kada su iz njega muslimani izbjegli u Bosnu, odnosno u Gračanicu, Maglaj, Tešanj i Žepče, oni su ponijeli i govor. Od njih najvjerojatnije potječe ekavica kod nekih muslimana u žepačkom kraju. Pretpostavlja se da je u to vrijeme u BiH doselilo oko 100.000 muslimana iz hrvatskih oslobođenih krajeva u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Bačkoj i Baranji. Val iseljavanja u Slavoniju 1717. godine prouzrokovao je neuspjeli pohod generala Petraša na Zvornik pa Turci u opustjela sela naseliše grkoistočnjačke kmetove, koji od tada na tim prostorima predstavljaju većinu. Zbog svega ovoga pučanstvo BiH je sredinom 18. st. etnički izgledalo ovako: muslimana je bilo oko 400.000 ili 73%, katolika oko 50.000 ili 9%, pravoslavnih Vlaha i drugih oko 100.000 ili 18%.

Prema zapisima putopisca Luisa Gedoyna početkom siječnja 1624. godine u Sarajevu je bilo "najmanje šest stotina rimokatolika (...) koje su u njihovim crkvama opsluživali franjevci, koji u ovoj pokrajini imaju pet ili šest čuvenih samostana". Na putu za Beograd L. Gedoyn prenoćio je u Srebrenici "u jednom lijepom samostanu franjevaca". Putopisac ističe rudna bogatstva ovoga kraja, čije su planine "pune rudnika"; od njih se najviše rudnici srebra, ali se u njima "zasad sporo radi, s obzirom da se Turci, stvoreni da ruše i upropašćuju, ne trude mnogo da za rudom tragaju, a sa nesrećnim kršćanima koji su im u službi tako surovo postupaju da većina njih napušta ovu lijepu zemlju iz straha od nasilja". Jedan od razloga zašto su kršćani napuštali Bosnu ili su prelazili na islam u tome je što je sultan uzimao od svojih kršćanskih podanika strašni danak u krvi. "Svakih pet ili deset godina šalju Turci ljude (adžam-oglane) po svome carstvu, da izaberu mladiće i dovedu u Carigrad. Osobito ih se iz Bosne dovuče velik broj. I tako nekom zgodom izginuše u perzijskom ratu silni janjičari. Kad je čuo sultan Sulejman I., reče, da ga zato ništa ne boli glava, jer mu i onako bosanske kobile daju slične ždrebadi, koliko ih samo treba." Još godine 1667. "dođoše Turci adžam-oglani, tj. katoličke djece ulovitelji, poslani od svog cara, te mnogo njih odvedoše uz prevelik plač i jauk kršćana. Strašan je to prizor, kako bi to rekla narodna pjesma:

Roditelji zato nerijetko sakate svoje sinove, da ih spase od odlaska u janjičare. Vjerojatno je radi sultanova harema zaveden običaj da se katolička ženska djeca tetoviraju po rukama, prsima i na čelu znakom križa.Danak u krvi samo je jedan od niza pritisaka na kršćane za vrijeme turske vladavine. Recimo i to da su se za gradnju i najjednostavnije popravke crkvenih objekata trebale tražiti posebne dozvole od turskih vlasti. Tek poslije 1852. godine, kad je Omer-paša silom slomio pašaluk i premoć bosanskih Turaka, moglo se pomišljati na gradnju crkava u BiH, a naročito poslije Pariškog ugovora kada je kršćanima u tome dana nekakva sloboda, ali uz takve uvjete, da je i ta sloboda bila upravo smiješna. Ti uvjeti su glasili:

Od ta tri uvjeta najlakše je bilo ispuniti drugi jer se crkve nisu nikad gradile blizu džamija. Ne bi li ispunili prvi uvjet, katolici su morali već izdaleka svoje "komšije" (muslimane-Turke) mititi, častiti, što ljepše susretati kako bi nekako dobili suglasnost za gradnju crkve. Ali za treći uvjet trebalo je potrošiti najviše "živaca" i novaca jer "do cara ima sto cara"! Ogromne svote novca trebalo je potrošiti da bi se smekšali carski veziri, njihovi doglavnici i drugi niži činovnici. Cesto su u Carigradu izaslanici morali čekati do dvije godine kako bi dobili željenu dozvolu za gradnju crkve. Navodimo samo jednu od niza zamolbi u Bosni za popravljanje katoličkih objekata. Zamolbu su 5. lipnja 1703. uputili fra Marijan i fra Ivan za popravljanje sutješke crkve i samostana. Zamolba je upućena kadiji Jusufu Asim-efendiji. "Fra Marijan i fra Ivan, svećenici crkve u selu Sutjeska, nahije visočke a kotara sarajevskog, dođoše na ovaj šerijatski sud i izjaviše:

'U pomenute crkve oštetila je kiša duvar od ćerpiča, koji stoji na kamenom podzidu prema rijeci, te su mnoga mjesta posve oborena, a u duvaru istruhle su drvene hatule, u same crkve pokvario se krov, starije ćelije i kuhinja a prema brdu istruhla je na duvaru streha i treba popravka. Pošto oni imaju u rukama stari veliki berat, koji govori, da im se ima dozvoliti, da se na starom mjestu načinjaju i popravljaju crkvu, mole oni, da se sa strane šerijata ode i pregledaju te popisu oni dijelovi, koji su oštećeni, da se uzmognu popraviti.'

Od strane uzvišenog šerijata odaslan je na to Jusufefendija, sin Mustafe Ćelebije, koji je s dolje navedenim ljudima nepristrano svojim očima pregledao oštećena i oborena mjesta u spomenute crkve te oni izmjeriše duvar od ćerpića na kamenom podzidu, dug 30 dunđerskih aršina a u visinu 3 i po, u komu su sve drvene hatule istruhle a po vrhu baskije te treba sav duvar u visinu od 2 i po aršina oboriti i na novo izidati. I mnoga druga su mjesta posve porušena, tarabe su truhle, krov u pomenute crkve i uz nju ćelije prislonjene uz stari duvar, kuhinja i avlijski duvar prema brijegu i krov ovog duvara. ... na osnovu izjave ljudi koji su bili na licu mjesta osuđeno je, da se poprave ona mjesta, ali da se ne smiju zidati ni viša ni šira nego su prije bila, na starom mjestu, starom obliku, kako je gore navedeno, to jest duvar od ćerpića, ne dirajući u kamen, mogu se novo popraviti i načiniti pod uvjetom, da ne dozidaju ništa na novo..."

Dakle, dok se nije pitala turska vlast, nije se smjelo ništa raditi i popravljati iako su osigurana materijalna sredstva, građa i novac, a onaj tko bi kojim slučajem proširio ili produljio oštećene zidove bez znanja vlasti, platio bi drastičnu kaznu. Osim problema s gradnjom vjerskih objekata bilo je i drugih neprilika. "Kad je oko 1536. bosanskim biskupom bio fra Blaž Kovačić iz Kreševa, bježeći od nasilja i ispred turske potjere, utopio se u rijeci Drini. Turci, bezdušni lašci, optužili su ga rekavši da je on iz Rima ponio zastave da ovu zemlju izda papi. Zbog toga je Provincija morala izdati mnogo novca da spasi život braće (franjevaca). Turci su, naime, tvrdili da su braća bili njegovi ortaci.

Džulus

"Franjevci su bili izuzeti od mnogih poreza ali su ih, u stvari, često morali plaćati. Osobito težak teret bio je džulus, porez za vršenje vjerskih obreda, zaveden negdje u drugoj polovici 17. st. Njega su plaćali gvardijani triju samostana svake godine i prilikom nastupa novog vezira (prvi ministar, po vlasti odmah iza sultana - turskog cara). Kako su se često veziri mijenjali, to bi ponekad platili i po tri pa i četiri džulusa na godinu. Ukupni trošak u novcu za jedan džulus bio je tijekom godina 1770.-14.00 groša, od čega je na fojnički samostan otpadalo 600, na sutješki 420 a na kreševski 380 groša. Uz taj iznos valjalo je veziru predati i 1 ovna, 2 oke (1 oka = 1,283 kg) šećera, 20 kruhova, 20 sapuna i 2 svijeće od pola oke voska u svakoj. Slično su davali u naravi i sarajevskoj muli (učeni turski sudac). Nešto manje morali su davati kadiji (sudac-šerijatski) i serdaru (oblasni starješina), koji su se mijenjali svakog mjeseca."

Oko godine 1573., kad je biskup bio fra Anto Matković, on na povratku iz Rima umre u Požegi. I evo, nasilnici-lažljivci izmisle da je donio ogromni novac od pape da potakne kršćane na izdaju Bosne itd. Dođoše mnogi da traže izmišljeno blago, a kad ga nisu našli, otvoriše grob misleći da je s njim pohranjeno. Budući da su se u svojoj nadi prevarili, potvoriše braću da su sakrila novac. Nakon gadnog zlostavljanja iznudiše od braće preko tisuću talira. Povrh toga, tada ili nešto kasnije, sravnili su samostan sa zemljom, dok je crkva uzeta za turski hram, a braća (određena) za službu kršćana stanovala su u stančiću kod crkve Sv. Filipa i Jakova."

Oko godine 1563. fra Danijel, duvanjski biskup, pobjegao je, progonjen od Turaka, u naš samostan u Mostaru. Kad su saznali opaki progonitelji, dođoše do samostana, iz kojeg je biskup već pobjegao, i kad ga ne nađoše, za osvetu srušiše do zemlje ne samo ovaj samostan nego i drugi u Ljubuškom; nijedan ni drugi nije više sagrađen. Spomenuti dostojanstvenik, kad je vidio da ne može stanovati u svojoj biskupiji, pobjegne. Malo kasnije zarobe ga Turci blizu Korčule i odvedu u Vrgorac. Držali su ga u tamnici dok ga Provincija nije otkupila kao da je rob.

Oko godine 1589. bosanskim je biskupom bio fra Franjo Baličević; on je krenuo u Rim i došao tako do samostana u Zaostrogu. Turci su saznali da ide u Rim pa su ga opaki lažljivci potvorili da sa sobom rimskom papi nosi novac skupljen od katolika. Provališe stoga u samostan, a kad ga ne nađoše, jer su ga braća čamcem prevezla na otok Hvar, mjesto Sućuraj, staviše na muke nekog o. Petra Jakića da prokaže gdje se skriva biskup sa skupljenim novcem. Istukli su i biskupova slugu, zatim opljačkali samostan i oteli biskupova konja. Povrh toga dadoše braća Turcima mnogo novca da ih više ne muče tražeći od njih biskupa.

Oko godine 1588. kad je u Dalmaciju došao fra Nikola Ugrinović, smederevski biskup, uhvate ga Turci kao uhodu i izdajicu države i odvedu u Livno. Držali su ga dugo u tamnici, dok ga braća nisu otkupila izbrojivši više od tisuću talira. Ipak mu, poslije nekoliko godina, zbog sumnje na veleizdaju, Turci odsjekoše glavu blizu Ključa zajedno s dvojicom svećenika i jednim laikom ili svjetovnjakom.

Oko godine 1624. na povratku iz Rima biskup mjesta Osci Tribalorum ili, po narodnu, Sofije svratio je u svoj zavičaj Gornju Tuzlu - u samostan Gradovrh. Tu se razbolio i umro. Kad su Turci doznali da je došao iz Rima i ondje umro, navale i svu braću povežu u lance tražeći novac kao da ga je biskup mnogo donio i kao da to već pripada državnoj blagajni. Tako su ih grozno zlostavljali da su morali izbrojati dvije tisuće talira. Samostan je bio napušten jer tu više nisu mogli opstati. Poznat je također slučaj iz "godine 1769. kad je preuzvišeni i prečasni gospodin fra Pavo Dragičević službeno obilazio župe kreševskog samostana smještene na granici Dalmacije. Kad je skupio narod župe Posušje da mu podijeli sv. krizmu, došli su svi okolni župnici da biskupu pri obredu pomognu, kako i treba. Tu silna domaća turska gospoda, dijelom valjda stoga što nisu bili darovima toliko podmazani, koliko su u svojoj nezasitnosti očekivali, a dijelom (i to najviše) iz urođene mržnje, okrive fratre lažnim tužbama da su se tobože sabrali na vijećanje opasno po državu itd.; tako je kreševski samostan isplatio stotinu venecijanskih dukata da obrani i opravda župnike.

Godine 1752. o. Anto Tomić iz Kreševa, dok je služio u tuzlanskoj župi, branio je slobodu sakramenata, a posebno ženidbe. Stoga su ga Turci teško isprebijali pa je poslije malo godina tu i umro.

Godine 1756. o. Miju Momčinovića iz Kreševa, župnika u Ljubuškom, bijesni su Turci iz istog gore navedenog razloga strmoglavili niz stepenice pa je poslije nekoliko mjeseci umro. Godine 1763. o. Franju Blekića iz Poljana sutješkog okružja, župnika u Tuzli, mjesni turski zapovjednik, kapetan, najprije je nečovječno mlatio štapom po leđima, dok su sluge držali jadnika nagnuta, zatim su ga ti isti sluge na kapetanov mig udarili toljagom, oborili na zemlju i bezdušno gazili nogama tako da je ostao napola živ. Sve to, jer je branio slobodu ženidbe. Poslije mnogo dana nešto je prizdravio, ali je iza četiri godine u cvijetu mladosti prestao da živi. Tako godine 1719., zatim 23. veljače 1721. pišu manifest katolici Jajca "kojim obznanjuju, kako im muslimani pri ženidbi otimlju djevojke mlade žene, te ih prevode na islam. Potanko se opisuje zlostavljanje Lucije Barevac i fra Ljudevita Ivančica, koji ju je vjenčao. Manifest potpisuju knezovi katoličke župe u Jajcu, bosanski franjevci i spljetski nadbiskup". Biskup Delivić pripovijeda kako se neki kršćanin odrekao svoje vjere, ali se mučen grižnjom savjesti htio opet povratiti na kršćanstvo. Dobio je savjet da bježi preko granice. To je on i učinio, ali je onda državna turska vlast tražila krivca i ne našavši ga, kadija je oglobio kršćansku zajednicu za 50 dukata.

Fra Bono Benić u svom Ljetopisu sutješkog samostana donosi teži slučaj koji se dogodio mjeseca kolovoza godine 1777. Radi se o djevojci muslimanki koja je s jednim "momčetom krstjanskijem dalmatinom" pobjegla iz Skoplja (Uskoplja) u Dalmaciju. Turske vlasti bile su posebno uzbuđene jer je bila riječ o muslimanskoj djevojci koja bježi s kršćaninom. Na demarš turskih vlasti u mletačkoj Dalmaciji izručiše "žalosni (op. kukavni) Mlečani", kako piše Benić, djevojku natrag u Bosnu Turcima zbog sumnje da su za ovaj slučaj fratri triju samostana znali, a stvarno za tu djevojku nikada nisu čuli, Turci nametnuše globu za tri samostana tako da je svaki samostan platio 253 groša i 80 jaspri. "I za istu djevojku biše umorena četiri krstjanina Skopljaka, prava, i jedna žena, koja, prije negoli su ju dignut htjeli na višala, kažu Turci isti, da se lijepo Bogu pomolila i kuca se u prse i tri puta prikrstila se, Isusa i Mariju pominjući."

Osim turskom nasilju, katolici u Bosni bili su izloženi i pritiscima pravoslavnih vjerskih vođa, a u prilog tome navodimo nekoliko primjera. "Sumnja u vjernost katolika ponukala je Portu na nove mjere, te pećkom patrijarhu dala ferman, kojim se u Bosni podvrgavaju njegovoj jurisdikciji zimije. Tim se imenom službeno označavaju svi kršćanski podanici u turskoj carevini, bili oni rimskog ili grčkog obreda, za razliku od stranih kršćana, kaura. S tim fermanom dođe patrijarh u Bosnu, da podčini katolike, i to ne toliko iz prozelitskih, koliko iz čisto materijalnih pobuda, jer istim fermanom dobiva pravo da pobire tzv. bradara po jedan dukat, od svake kršćanske kuće po 12 rinu, tj. od svakog popa ili kaluđera po jedan dukat, od svake kršćanske kuće po 12 akči godišnje u ime patrikluka, dok se isti prihod odobrava mitropolitima u ime mitropolitluka. S tim fermanom dođe patrijarh 1661. godine u Livno, ali ga tu stiže zla kob. Livnjaci, ogorčeni radi pokusa da ih neko prevede na grčki vjerozakon, skočiše na noge i oboružani kamenjem i kolcima navališe na mešćernu te je razoriše, a patrika ili paćara, kako ga prozvaše, iznese iz nje jedva živu glavu. On uteče u Banja Luku, gdje je bio valijin divan, i tu pozva fratre na murafu. Međutim, on izgubi parnicu, jer su fratri protiv njegova fermana iznijeli Ahdnamu, što je sultan Mehmed II. Fatih 1463. godine na Milodraževu polju dao fra Anđelu Zvizdoviću i njom katolicima zajamčio vjersku slobodu, a sud je sudio, da je Ahdnama preča i jača od svih fermana, koji su kasnije izdani. Još je gore sreće bio patrik 1669., kada je s istim zahtjevima došao u Sarajevo te tužio fratre, jer ga je u mešćemi usred rasprave od uzbuđenja udarila kap, te ga sakata odnesoše, a jednog od njegovih pratilaca osudiše radi neke vražbine na veliku globu. Godine 1697. obnovi tadanji patrijarh taj pokus i pozva fratre u Sarajevo na sud; ali vas sarajevski latinluk skoči na noge i krenu u deputaciju valiji Mehmedpaši, koji im obeća pravdu i zaštitu. Na sudu bi tužba i ovaj put odbijena.

Uza sve to borba za bradarinu se i u poznijim vremenima ponavlja. Godine 1779. pokuša hercegovački mitropolit da podloži katolike kadiluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljubuški i Duvno; ali je na sudu i on odbijen kao i mostarski vladika, koji je 1781. pozvao fratre mostarskog kadiluka na sud radi iste stvari." Osim navedenih primjera bilo je i ranijih pokušaja pravoslavnih svećenika da stave pod svoj nadzor franjevce, katolike i nevjernike.

"Sudsko rješenje iz prve polovice rujna 1567. godine, kojim se odbija zahtjev predstavnika srpskog patrijarha Antuna, plemića i prvaka pravoslavnih iz Gabele da mu franjevci i katolički narod plaćaju vjenčanje i druge daće." "Sudsko rješenje mostarskog kadije od polovice prosinca 1575. godine u kojem opisuje nasilje mitropolite Savatina prema katolicima u zapadnoj Hercegovini, od kojih silom utjeruje novčane pristojbe i čini nasilja i prema samim turskim ženama." "27. travnja 1576. na tužbu latina nevjernika sultan Murat III. zabranjuje da patrijarsi i episkopi Srba nevjernika traže od tužitelja ženidbene i druge takse." "Rim 8. svibnja 1665. Na pismo trebinjskog biskupa Sc. De Martinisa, u kojem se tuži kako su hajduci gotovo uništili kršćane u njegovoj biskupiji, između drugoga da su tri katolika prodali kao robove u Napulj, sv. Kongregacija de Propaganda zaključuje, da se piše nunciju u Napulj radi oslobođenja zarobljenih." "Rim, 7. kolovoza 1665. Sv. Kongregacija de Propaganda zaključuje, da se ponovo piše nunciju u Veneciji o nasilju hajduka u trebinjskoj biskupiji." "Drinopolje, 9. lipnja 1675. Ferman Mehmeda IV., koji na molbu dubrovačkog poslanika Marina Kaboge zaštićuje katolike Bosne i Hercegovine protiv zahtjeva i progona pećkog patrijarha i njemu podložnih vladika i sljedbenika istočnoga obreda."

"Katolici iz Sarajeva mole papu Inocenta XII., da preko francuskog poslanika u Carigradu dobiju ferman, kojim bi bili zaštićeni protiv Grko-istočnjaka, koji hoće silom da ih podvrgnu vlasti pećkih patrijarha." "Dubrovnik, 29. siječanj 1693. Franjo Ricciardi, zastupnik sv. Kongregacije de Propaganda u Dubrovniku, preporučuje sv. Kongregaciji sarajevske katolike u njihovoj borbi s pećkim patrijarhom."

"Sarajevo, 26. veljače 1693. Katolici iz Sarajeva mole sv. Kongr. de Propaganda, da preko francuskog poslanika u Carigradu podupru njihove izaslanike Jakova Brnjakovića i fojničkog gvardijana, kako bi dobili ferman, kojim bi se oslobodili pećkoga patrijarha." "Beograd, 6. travnja 1693. Ferman Ahmeda II. naređuje, da katolici u Hercegovini imaju plaćati mitropolitu pećkom Simeonu vjenčane i druge pristojbe." "Drinopolje, 26. svibnja 1693. Izaslanici bosanskih katolika zahvaljuju sv. Kon-gr. de Propaganda na preporuci francuskom poslaniku na otomanskoj Porti, čijim su zagovorom dobili više fermana u korist katolika BiH, a poimence, da se pećki patrijarsi ne smiju više miješati u katoličke stvari." Iz ovih nekoliko na prethodnim stranicama navedenih primjera, vidi se kojim su sve pritiscima bili izloženi katolici u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vladavine. Neki su prihvatili islam, jedni radi privilegija ili samoodržanja, a mnogi silom zbog turskog zuluma. Neki su prihvatili i pravoslavlje zbog nedostatka katoličkih svećenika, zatim stalnih pritisaka, ucjenjivanja i maltretiranja od strane prekodrinskih pravoslavnih vođa.

REKAPITULACIJA

Dosada istraženi podatci o islamiziranju Bosne i Hercegovine za razdoblje 1448.-1535. godinu izgledaju ovako:

Sandžak Bosna:

Sandžak Hercegovina (današnja Hercegovina + dijelovi današnje Crne Gore - Stara Hercegovina):

Sandžak Zvornik (Sjeverna Bosna + dijelovi Srbije na desnoj obali Drine):

Podatci iz Mandićeve "Etničke povijesti" vrijedni su i korisni iz više razloga, a najviše zbog toga jer pišući o temi islamizacije autor jednostavno nije imao manevarskoga prostora za razne spekulacije, nego je dokumentaristički vjerno prenio činjenice iz onodobnih spisa. Samo objelodanjivanje nečega takvog ne bi bilo nimalo "revolucionarno" ili novo-da se u novije doba, i to poglavito od 1990ih godina, uporno ne podmeću bajke o tobožnjoj dobrovoljnoj islamizaciji u Osmanskome carstvu. Novokomponirana bosansko-muslimanska historiografija (kao i njeni inozemni pokrovitelji) često ponavlja dvije tvrdnje:

Obje teze ne mogu, kao što je vidljivo iz ovoga dijela Mandićeve studije, izdržati kritičko propitivanje.

7) - Prijelaz na islam Hrvata katolika u Slavoniji

U pismohrani Predsjedništva vlade u Carigradu postoje na turskom jeziku izvorni defteri s popisom pučanstva u Slavoniji, i to popis požeškoga sandžakata iz godine 952/1545 u defteru br. 243; popis pakračkoga sandžakata iz g. 971/1563 u defteru br. 348, te popisi požeškoga sandžakata u defteru 486 iz g. 977/1569 i br. 672 iz g. 987/1579 (M). Ali, nažalost, podaci tih popisa još uvijek nijesu objelodanjeni. Međutim, mi ipak znamo iz zapadnih izvještaja, napose onoga Atanazija Jurjevića, da je g. 1626 požeški sandžakat mogao dati 15.000, a cernički (pakrački) 5.000 vojnika. Od toga je gradskih ljudi bilo nešto manje od trećine, a sela su davala više od dvije trećine. To nam govori, da je tada bilo u Slavoniji najmanje 80.000 muslimana, od toga po selima preko 50.000 duša. Tade Smičiklas, a za njim Mehmed Handžić i drugi misle, da su se slavonski muslimani doselili iz Bosne, pa prema tome da nije bilo mjesnih Hrvata katolika, koji bi prelazili na islam.

Istina je, da je iz Bosne došla većina posada turskih tvrđava u Slavoniji, i uz njih njihove obitelji te izvjestan broj maloobrtnika i trgovaca po gradovima, koji su svuda pratili vojsku u novoosvjenim zemljama. O tome nam govori Benedikt Kuripečić g. 1530 i Evlija Čelebija g. 1660/64. Ali nije nikako vjerojatno, da su bosanski seljaci muslimani ostavljali svoja bosanska sela i naselili ona u Slavoniji. Seljak teško ostavlja svoju rodnu grudu, iko ga na to ne prisili siromaštvo i manjak zemlje u starom, rodnom kraju. Mi smo pak već napomenuli, da pučanstvo u Bosni prije konca 15-st. nije doseglo onaj broj, koji je imalo zadnjih godina bosanskoga kraljevstva. Dosljedno, za vrijeme osvojenja Slavonije, muslimanski seljaci u Bosni nijesu bili još iskoristili svu zemlju, koju su imali na raspolaganju u Bosni, pa nije vjerojatno, da su ostavljali svoj rodni kraj i preseljavali se u Slavoniju. Zato, postanak muslimana po slavonskim selima valja tražiti u islamiziranju domaćih seljaka Hrvata katolika. Kada su osnovani slavonski sandžakati, i to: požeški 1538 i čazmanski g. 1557, koji je kasnije prenio sijelo u Pakrac, odnosno u Cernik, strane su posade malo pomalo bile zamijenjene s posadama, koje su bile stvorene od mjesnih slavonskih muslimana iz gradova, ali najviše iz sela. Kako pak po općem zakonu života gradsko pučanstvo izumire i obnavlja se iz okolnih sela, okolni muslimani seljaci, potomci starih slavonskih Hrvata katolika, doseljavali su se u obližnja gradska naselja i ta obnavljali i umnožavali. Na taj način za kojih 100 i nešto više godina slavonski muslimani, po selima i gradovima, bili su velikom većinom potomci starih slavonskih Hrvata katolika.

Da je velik broj slavonskih Hrvata katolika prešao na islam, svjedoče nam stari vjerodostojni izvori. Na prvom mjestu navodimo svjedočanstvo isusovca Bartola Kašića, koji je g. 1612 i 1613, po naredbi pape Pavla V. (1605-1621) osobno posjetio Srijem, Slavoniju i predjele Pečuha i Temišvara. Nakon povratka, još tokom 1613, on je podnio papi više predstavaka, u kojima je opisao crno stanje katolika u navedenim pokrajinama. Kašić se napose tuži, da biskupi ima 60 godina ne posjećuju te krajeve i da je velik manjak svećenika. U jednoj od tih predstavki on piše:

" U negdašnjoj kraljevini Slavoniji, među rijekom Savom i Dravom, ima 30.000 zaselčana [casali], a imaju samo 8-10 svećenika. Mnogi nigda ne vide Mise i umiru bez svećenika; vjenčavaju se pred turskim službenicima ili raskolničkim svećenicima " .

U drugoj predstavci iste godine Kašić piše papi Pavlu V. ovo: "Ta dva nedostatka [manjak biskupskih pohoda i manjak svećenika] bili su uzrokom, da su se mnogi kršćani u ovim pokrajinama, pa i u samoj Bosni, poturčili ".

Bartol Kašić, kada je koncem g. 1612 i početkom g. 1613 osobno prošao Srijemom i Slavonijom, on se, bez sumnje, raspitivao i provjerio je podatke, koje će u Rim dostaviti, kod mjesnih svećenika i katoličkih vjernika. Tada je još bilo na životu staraca, koji su doživjeli pad požeške krajine (g. 1536), Virovitice i Čazme (1552) i bili svjedoci očevici prijelaza na islam mnogih slavonskih Hrvata katolika. Zbog toga je svjedočanstvo Kašićevo, da je velik broj domaćih Hrvata katolika prešao na islam, prvorazredno i neprijeporno.

Na drugom mjestu navodimo Splićanina Atanazija Jurjevića. On je g. 1626 kao izaslanik bečkoga cara prošao Slavonijom i Bosnom, pomno se raspitivao o stvarnom stanju i putem pravio pismene bilješke. Između drugoga on navodi, da se tada Slavonija, koja je bila pod turskom vlasti, dijelila na dva sandžakata, cernički i požeški. U prvom se moglo podići 5.000 vojnika, a u drugomu oko 15.850. Od toga broja kupilo se po selima u cerničkom sandžakatu 4.000 vojnika, a u požeškom sandžakatu 10.000, dakle, više od dvije trećine. Budući da se od sveukupnoga pučanstva može podići u vojsku najviše jedna četvrtina, navedeni podaci govore nam, da je g. 1626 u Slavoniji bilo u kućama vojnih obveznika preko 80.000 duša, od toga oko 56.000 po selima. U turskoj državi, napose u Slavoniji kao pograničnoj pokrajini, vojni obveznici, u slučaju potrebe, bili su svi muslimani, a od kršćana samo oni, koji su se svojevoljno obvezali na vojnu službu u turskoj vojsci, kao što su bili pravoslavni Vlasi filurdžije i katolički "predavci". Ovih je g. 1626 u Slavoniji moglo biti najviše 1.500-2.000. Ostalih 18.000 ratnika bili su muslimani, u čijim je obiteljima živjelo oko 72.000 osoba.

Te brojke možemo provjeriti i potvrditi drugim navodom A. Jurjevića. On navodi, da je g. 1626 u cerničkom sandžakatu po gradovima i varošima bilo muslimanskih kuća oko 1.000, a po selima, odbivši Vlahe i predavce, oko 3.000. U požeškom sandžakatu bilo je muslimanskih kuća po gradovima 4.580, a po selima oko 9.000 kuća. Broj članova u pojedinim kućama valja uzeti za gradove po 5 osoba, a po selima od 6-8 osoba, jer se u selima bolje održavao zadružni život, usto je svijet na selima zdraviji i životniji, pa ima brojnije porođaje i obitelji. Prema tome g. 1626 živjelo je u Slavoniji muslimana po gradovima oko 28.000, a po selima oko 75.000, svega preko 100.000 duša.

Govoreći poćenito o bosanskom pašaluku, u koji on uključuje i požeški i cernički sandžakat, Jurjević kaže ovo: "Turci, koji rade zemlju... kad se ne bi bojali [smrti od puščane] vatre, gotovo svi bi postali kršćani [katolici], dobro znajući, da su njihovi pređi bili kršćani ".

Svoje podatke Jurjević je crpio od prvorazrednih svjedoka: od očevidaca za prijelaze na islam od sredine 16-st. pa dalje i od svjedoka, koji su to čuli od očevidaca počevši od prvoga velikoga progona katolika u Bosni g. 1516 do 1526 pa sve do sredine 16-st. Ako Jurjević tvrdi, da su slavonski muslimani seljaci bosanskoga pašaluka potomci domaćih kršćana katolika, to on tvrdi, da su slavonski muslimani požeškoga i cerntčkoga sandžakata potomci domaćih Hrvata katolika iz Slavonije. Na koncu navedimo svjedočanstvo zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdedi, koji je 24. studenoga 1536 svomu prijatelju, bivšemu hrvatskom banu Franji Bacanu (Batthyany) ovako pisao o prijelazu domaćih Hrvata katolika u Slavoniji na islam:

"Oba sandžaka, bosanski naime i smederevski, izdali su proglas, da će svi oni, koji priznaju vlast, ili turskoga cara ili Ivana [Zapoljskoga], steći mir i sloboštinu. I ovo mogu smjelo ustvrditi, da je poslije osvojenja Broda, zajedno s onima, koji su bijedno pali u ropstvo, više od 40.000 ljudi otpalo od kršćanske vjere i svakim danom otpada ih bez broja, držeći, da će ono života, što im preostaje, lakše proživjeti u mirnijim vremenima. I naši podložnici, čuvši za slobodu, koju su Turci proglasili, tako su postali bijesni, da se bojim, da će jednoga dana i plemići i seljaci jednodušno izjaviti vjernost Turcima tako, da ja ni u svojoj kući nijesam siguran ". Biskup Erdedi o tome je izvijestio i kralja Ferdinanda pismom od 3. prosinca 1536. Iz svoga dvora u Dubravama u Slavoniji on piše: "Bijedni svijet u očajanju zbog tolikih nevolja svojevoljno, nažalost, prihvaća muhamedansku sljedbu odričućivjere Krista Spasitelja. To je dotle došlo, da i moji kmeti na dobrima oko tvrđave Sopje ostavljaju mene i priznaju vlast Turaka ".

U prvom svjedočanstvu zagrebački biskup Erdedi jasno i nedvojbeno svjedoči, da je g. 1536, kada je pao Slavonski Brod i krajevi oko Požege, bilo odvedeno u ropstvo ili prešlo na islam više od 40.000 slavonskih Hrvata katolika, i da ti dnevno prelaze na islam, kako Turci zauzimlju razne krajeve i utvrđuju svoju vlast u Slavoniji. Tadašnje hrvatsko seljaštvo u Slavoniji trale su dvije velike nevolje. S jedne strane domaće plemstvo tražilo je velike namete i podavanja, da utvrde svoje gradove i brane ih od Turaka; s druge strane Turci su sve to češće prodirali u Slavoniju preko Save iz Srbije i Bosne. Budući da sela nijesu bila zaštićena, svaki put odveli bi iz sela velik broj roblja i stoke. Ovako izmučenim slavonskim seljacima Turci su g. 1536 prije provale u požešku županiju proglasom obećali "mir i sloboštinu (immunitatem)", tj. oslobođenje od tlake i kmetskoga odnošaja prema plemićkoj gospodi. Uza sve to slavonski seljaci htjeli su svoju domovinu braniti i oduprijeti se Turcima. Sredinom srpnja 1536 na poziv svojih gospodara bilo se sabralo 25.000 boraca, da suzbiju Turke. Kada su se skupili, među gospodom se porodila svađa, tko će od njih biti vrhovni vođa ili kapetan. Nesloga i rasprave do te su se mjere rasplamtjele, da su se svi razišli kućama raspustivši svoje podanike, koji su inače bili oduševljeni za borbu. To je slavonske seljake toliko razočaralo, da su dogovorno neka sela prihvatila turski proglas i priznala tursko gospodstvo ostavši u svojoj katoličkoj vjeri, ali većina sela s priznanjem turske vlasti primila je i islamsku vjeru. Iz požeške županije taj se pokret širio i po ostalim krajevima Slavonije, kada su Turci u te krajeve prodirali. To je 3. prosinca 1536 zagrebački biskup Erdedi zabilježio o svojim kmetovima u okolici Sopja, sjeverno od Slavonske Slatine. Na taj način slavonski seljaci katolici još sredinom 16-st. prešli su na islam u velikoj većini tako, da je Slavonija bila prije i razmjerno jače islamizirana nego Bosna i Hercegovina u ta vremena.

9) - Veliki progon katolika od g. 1606 do 1640 i prijelaz na islam srednje Bosne

Porazom bosanskoga beglerbega Hasan-paše Predojevića pod Siskom g. 1593, u kojemu je poginuo cvijet muslimana BiH, nastaje preokret u turskom osvajanju hrvatskih i zapadnih kršćanskih zemalja. Ta velika kršćanska pobjeda i proglas kralja Rudolfa II. (1576-1608) Bošnjacima od 14. travnja 1595 podigli su nadu među b. h. katolicima u oslobođenje i ujedno pripravili duhove za dogovore i potajne pokrete. U velikom četrnaestgodišnjem ratu od g. 1593 do 1606 Turska je napregla sve sile, da popravi izgubljeni ugled i položaj u srednjoj Evropi, ali je g. 1606 morala potpisati mir na rijeci Žitva Torogu u Ugarskoj, u kojemu je po prvi put odstupila Hrvatskoj neke osvojene zemlje .

Dugi četrnaestogodišnji rat Tursku je iscrpio novčano, stvorio nezadovoljstvo i premoć janjičara i ujedno oslabio ugled sultana i državne uprave. To se odražavalo i u Bosni. I tu je središnja vlast bosanskoga beglerbega oslabila, a porasla premoć nezadovoljnih i osiljenih janjičara i spahija. Ovi domaći ljudi znali su, da se b. h. Hrvati katolici vesele pobjedi kršćana i svoje braće slobodnih Hrvata, pa su nakon povratka s vojne g. 1606 počeli činiti velika nasilja nad domaćim katolicima i njihovim pastirima franjevcima. U tome su s njima surađivali i mnogi mjesni državni službenici i kadije-suci. O tome nam glasno govore zapadni izvori, a i oni turski u pismohrani franjevačkoga samostana u Fojnici. Ti progoni osobito su bili jaki od 1606 do 1623, te od 1630 do 1640.

O trpnjama i progonima franjevaca od g. 1606 pa do 1623 prefektu Kongregacije de propaganda javio je bosanski provincijal fra Andrija Kamengrađanin naglašujući između redaka, da su se muslimani u zadnje vrijeme umnožili, naravno prijelazom katolika na islam. Njegov nasljednik fra Martin Brguljanin pisao je istom prefektu dne 26. lipnja 1633, da su "siromašni fratri s tolikim krvavim znojem obrađivali ovaj mali vinograd [Gospodnji], da je u tom radu njih 15 bilo posječeno, drugi su bili na kolac nabijeni, neki najokrutnije batinani po tabanima; i nema fratra u habetu, koji ovo zadnjih 10 godina nije dobio svoj dio ".

Za ovih progona mnogo je Hrvata katolika po svoj Bosni i Hercegovini prešlo na islam, da spase život i svoje imanje. O tom nam govore slijedeći izvori i činjenice:

Papinski pohoditelj Petar Masarechi javio je Kongregaciji de propaganda g. 1624 ovo: "Na području Sutjeske u prošlim godinama otpalo je od vjere šest sedam tisuća duša ".

Iz drugih izvora znamo, da su ti otpadi zahvatili i druge krajeve srednje Bosne od Rame pa do Vareša. Tako, kada se g. 1635 radilo, da se fra Jeronim Lučić-Bogoslavić redi za biskupa, njegovi su protivnici javili u Rim, da su njegova braća Hehrem, Alija i Pervan sa svojim obiteljima prešli na islam i da će se miješati mitre i turbani Jeronim bude posvećen za biskupa. Fra Jeronim se je rodio u Varešu, a škole je svršio u Italiji g. 1600. Prema tome njegova su braća prešla na islam najranije g. 1590, kada je budući fra Jeronim već bio otišao na škole, a po svoj prilici početkom 17-st., kada su i drugi katolici u Varešu prešli na islam.

Drugi pak slučaj zabilježen je g. 1631, kada je bio izabran za starješinu bosanskih franjevaca (minister provincialis) fra Martin Brguljanin iz Vareša. Tada je javljeno Kongregaciji de propaganda u Rim, da mu je gotovo sva rodbina prešla na islam. Fra Martin Brguljanin bio je mlađi od fra Jeronima Lučića i mogao je otići na nauke tek prvih godina 17-st., pa je njegova rodbina prešla na islam koju godinu poslije toga.

Dva navedena slučaja govore nam, da je val prijelaza na islam, o kojemu piše Petar Masarechi, bio tako jak, da je zahvatio stare katoličke obitelji Lučića i Brguljanina, koje su Crkvi dale tako odlične svećenike. Ako su u tadašnjem naletu otpadale od katoličke vjere obitelji, koje su rodile i odgojile buduće svećenike, što onda treba misliti o drugim katoličkim obiteljima, o kojima izvori nijesu imali prigodu pisati.

Da je velik broj Hrvata katolika srednje Bosne prešao na islam u prva dva desetljeća 17-stoljeća, razabire se iz izvještaja bosanskoga biskupa fra Franje Baličevića g. 1600, iz izvještaja biskupa fra Marijana Maravića g. 1655, pa biskupa fra Nikole Ogramića iz g. 1672, kao i iz izvješća fra Pavla Papića iz g. 1623. U svom izvještaju Baličević je izvijestio Rim, da u slijedećim mjestima srednje Bosne i njihovoj bližoj okolici (ville vicine) ima katoličkih kuća: U Olovu 600, u Sutjesci više od 1.000, u Visokom 800, u Kreševu 500, u Sarajevu 200, u Fojnici više od 3.000, u Rami 300, svega, dakle, 6.400 kuća. Baličević računa po svakoj kući samo 4 osobe, tako da je po njegovu računu g. 1600 u srednjoj Bosni oko gornjega toka rijeke Bosne bilo katolika samo 25.000. Ovdje pak Baličević ima pred očima samo odrasle katolike, koji su se pričešćivali, kako su i neki drugi onodobni izvjestitelji izvještavali Rim. Da su u to vrijeme bosanske katoličke obitelji bile brojnije, govore nam ovi izvori: biskup Maravić g. 1655 navodi, da su katoličke kućne zadruge imale u Kreševu po 8 članova, u Rami po 10, a u Olovu po 13 osoba. U potankom popisu biskupa Dragićevića g. 1743 na svaku katoličku kuću otpada prosječno 8.1 osoba, a na onom biskupa Bogdanovića g. 1768 po 4.42 osoba. U srednjem vijeku i za turske vladavine kod Hrvata katolika u Bosni još se dobro podržavao stari hrvatski način življenja u obiteljskim zadrugama, gdje bi po više oženjene braće i rođaka živjelo u istoj kući.

Zbog toga broj katoličkih kuća, koje g. 1600 navodi Baličević, valja pomnožiti najmanje s osam osoba tako, da je te godine u srednjoj Bosni u 6.400 kuća bilo oko 51.000 duša. U izvještaju fra Pavla Papića i Jure Neretvanina iz g. 1623 i u onom biskupa fra Marijana Maravića iz g. 1655 ne navodi se, koliko je bilo kuća u svakom pojedinom mjestu. Prvi izvještaj ipak navodi, da je u Kreševu i Varešu polovica pučanstva kršćanska, a polovica muslimanska. Ali tu se za Visoko kaže da ima samo 12 kršćanskih obitelji. Po Maravićevu izvještaju g. 1655 bilo je katoličkih kuća: u gradu Olovu 135, u Sarajevu 100, u Kreševu 23 i u Visokom 8.

Prema izvješću biskupa Baličevićeva g. 1600 u Fojnici i okolnim selima bilo je više od 3.000 katoličkih kuća, dotično 20-24 tisuće duša. Biskup fra Nikola Ogramić na službenom pohodu g. 1673 nije našao na tom prostoru nego samo 400 katoličkih kuća; svi su drugi bili prešli na islam.

Po turskom popisu iz g. 1485 u Visokom je bilo kršćanskih katoličkih kuća 232 i 12 odraslih neoženjenih, a muslimana samo 7. Biskup Baličević g. 1600 navodi pak, da je u Visokom i bližoj okolici bilo 800 katoličkih kuća. Ako je taj broj, uza sav naravni porast, pao g. 1623, kako izvješćuju fra Pavao Papić i fra Jure Neretvanin, na 12 kuća i g. 1655, kako izvješćuje Maravić, na 8 kuća, to nam govori, da je između g. 1600 i 1623 bio velik prijelaz visočkih katolika na islam. Kako razabiremo iz pisma biskupa Baličevića, koje je 24. veljače 1612 pisao papi Pavlu V., prijelaz katolika u Bosni, napose onoj srednjoj, započeo je koju godinu prije g. 1612, bio je u punom jeku te godine i nastavljao se i dalje. Baličević žalobno piše papi, da je teško održati narod u pravoj vjeri, "pošto se svaki dan broj nevjernika [muslimana] povećava, a nesretni vjernici se smanjuju".

Ovo dnevno umnožavanje muslimana i smanjivanje katolika nije moglo biti doseljavanjem azijskih muslimana u Bosnu, ili iseljavanjem katolika iz Bosne, jer primjetnoga doseljavanja azijskih muslimana nije nigda bilo, a o iseljenju katolika iz srednje Bosne početkom 17-st. u izvorima nema nikakva traga. Dnevno umnožavanje muslimana i smanjivanje katolika, o kojima g. 1612 piše biskup Baličević, moglo je biti samo prijelazom Hrvata katolika na islam, koji je u srednjoj Bosni morao početi s progonima g. 1606, i u punom jeku biti g. 1612. O velikom prijelazu katolika na islam govori biskup Baličević i u drugim svojim pismima ovih godina. Dne 15. travnja 1612, on piše državnom tajniku Scipionu Borghese, da će ga kustos bosanske provincije, koji dolazi u Rim, moći obavijestiti, "kako idu stvari u ovim potpuno nesretnim krajevima". Dne 24 studenoga iste godine on piše Berlingeriju Gessi, papinskom nunciju u Mlecima: " Ove siromašne duše idu iz dana u dan iz zla u gore, padaju u propast ". U isto vrijeme Baličević piše papi Pavlu V.: " Već sam više puta izložio i ponizno obavijestio Vašu Svetost o pogibiji i propasti ovih katoličkih duša ". Dne 10 studenoga 1613 ponovno piše papi, da se " iz dana u dan smanjuje broj ovih [katoličkih duša] uslijed vanrednih nameta i pritiska Turaka ". O neprestanom prijelazu bosanskih Hrvata katolika na islam tijekom prve četvrti 17-st. govori i Ivan Tomko Mrnavić u svom "Opisu Bosne" g. 1627. On piše, da u Bosni i Albaniji " kršćani radi nemara kršćanskih vladara [da oslobode te zemlje], svakim danom slabe i u nadi zbog sporosti [vladara] i u broju trajnim otpadima".

Za ove prijelaze morao je čuti i Bartol Kašić, pa ih je g. 1613 upleo i spomenuo, kada je pisao o prijelazu katolika na islam u Slavoniji i Vojvodini. Ovih godina na islam moralo je prijeći 6 do 7 tisuća katolika oko Sutjeske, o kojima g. 1624 piše apostolski pohoditelj Petar Masarechi i navodi iste razloge kao i Baličević, naime strahovite namete i pritisak Turaka. U srednjoj Bosni, uključivši sutjesku okolicu, prvih desetljeća 17-stoljeća, moralo, je prijeći na islam 40-45.000 katolika, a u cijeloj Bosni i Hercegovini toliki i još veći broj.

Dne 29. kolovoza 1623 stupio je na sultanski prijesto Murat IV. (1623-1640). On je bio dječak od 14 godina, ali njegovi savjetnici i veliki veziri nastojali su uspostaviti ugled vrhovne vlasti u Carigradu i pokrajinama. Za njegovih prvih godina jenjali su i progoni katolika i njihovih duhovnih pastira, franjevaca, u Bosni, koji su se tada povratili u svoje samostane i župe. Kako je bosanski provincijal fra Martin Brguljanin 26. lipnja 1633 javio u Rim, franjevci su od g. 1623 pa do novih progona 1630 popravili više od 60 crkava i svih svojih 17 samostana. Dne 15. veljače 1628 biskup fra Toma Ivković, upravitelj bosanske biskupije, piše iz Fojnice prefektu Kongregacije de propaganda: "U miru sam s Turcima i kršćanima, i kršćani se milošću Božjom množe svaki dan ". Ovdje Ivković ne govori o naravnom množenju kršćana katolika, nego o njihovu vanrednom porastu. Taj je mogao biti samo na taj način, da su se mnogi bivši katolici, koji su za progona bili prešli na islam, ponovno vraćali na katoličku vjeru, naravno potajno, kada su progoni popustili. Nakon neuspješne vojne g. 1629 protiv Hrvata i rimskoga cara, austrijskoga vladara, ponovno nastaju sumnjičenja i progoni katolika i franjevaca u Bosni i Hercegovini. God. 1630 gvardijan samostana Sv. Petra u Solima bio je ubijen, jer nije mogao dati dovoljno jesti i piti Turcima, što su željeli. Iste godine Turci su fra Matu iz Jajca i fra Gabrijela iz Poljane na putu tako isprebijali štapima, da su umrli.

Kanižki paša dne 25. travnja 1631 naredio je, da se fra Marku, gvardijanu Požege, dadne 713 batina, što jedne večeri nije mogao pripraviti pečeno janje dvojici pašinih službenika. Novi bosanski provincijal fra Martin Brguljanin pisao je prefektu Kongregacije de propaganda 7. srpnja 1631, da su bosanski franjevci pobjegli u šume kao šumske životinje, da su napustili 5 svojih glavnih samostana u provinciji, naravno onih s područja srednje Bosne, i da više ne nose redovničko odijelo. Petar Sabatini, generalni vikar, 13. travnja 1635 pisao je u Rim o velikim progonima katolika, koje on ispoređuje s progonima prvih kršćana.

Iste godine 14. svibnja pisao je u Rim na hrvatskom jeziku don Šimun Matković, svjetovni svećenik: "Mnogokrat otio sam pisati vašemu gospostvu, ali niesam mogao od velika progona i napasti ... [h]ako bude ova persekution durati iošte tri godišta, znajte vaša gospostva, da se neće moći katolik u Bosni i u Slavoniji i Ungarij odaržati. Sadanji vesir, koji posadi Cirila patriarku, na to ufati nas tri sacerdota i drža nas od mladoga Božića do Kandelore na ledu i sniegu, da nam su spali nokti od prsta od nogu, gvozdje na ruku i na grlu; po jedanput s ledom vode pismo i po malo kruha crna; [vid]jesmo gdi nabijaju na kolje ljude, a druge pod palicama more, a treće sieku, koje sam podpomagao pred smrt ispovedju i ponukovao da umru veselo ... neznate što se ovamo čini, koje persekutioni ako je ovako činio Dioklecian ... ".

Dne 1. lipnja 1635 sarajevski trgovac Ante Matijević javio je u Rim, "da su Turci počeli nasilnički postupati [s katolicima], da ćemo biti dokončani, ako nas Gospodin ne pomogne ". Novi bosanski provincijal fra Nikola Brajković 12. ožujka 1635 nalazio se u Rimu na općoj skupštini reda, pa je odlučio, da se radi nepodnosivih progona ne će više vraćati u Bosnu. Kada se, na nagovor sarajevskih trgovaca, ipak povratio, dne 15. lipnja 1635 iz Fojnice je javio prefektu Kongregacije de propaganda u Rim, da je "cijelu provinciju našao u očajnom stanju i da trpi gore, nego je igda trpjela, otkako postoji naša vjera u ovim krajevima. Budući da su braća bila oklevetana kod bosanskoga paše, bili smo u pogibili da budemo spaljeni svi, koji smo pod njegovom vlasti. Da spasimo život i izbjegnemo potpuno uništenje katoličke vjere u ovim krajevima, bili smo prisiljeni od raznih Turaka posuditi 7.000 skudi uz lihvarske kamate, za što smo založili samostan u Fojnici i sakristiju (crkveno ruho). Drugi samostani pridonijeli su svoj dio, da se ne ćemo nigda odužiti, ako nas kršćanstvo pusti bez pomoći. To isto čine s ovim siromašnim katolicima tako, da ne znam, šta bih vam rekao o ovoj našoj propasti ".

Da bi barem donekle katolike i sebe zaštitili od progona bosanske vlasti i domaćih nasilnika, bosanska provincija g. 1635 zatražila je od Kongregacije de propaganda, da pošalje dva franjevca u Carigrad, koji će stalno zaštićivati katolike kod Velike Porte. To je Kongregacija odobrila na sjednici od 30. lipnja 1635. Na 25. ožujka 1637 Kongregacija je zaključila, da se u Carigrad pošalje fra Filip Jajčanin, koji dobro poznaje turski i arapski jezik. Ali ni to nije pomoglo. Dne 2. veljače 1640 fra Martin Brguljanin pisao je prefektu Kongregacije de propaganda u Rim, da su "od zajedničkoga neprijatelja poslani [u Bosnu] upravitelji tako okrutni barbari, da takvih nije nigda u našim vremenima. Ovi otimlju samostanima i kršćanima sva njihova dobra". Bosanski biskup fra Jeronim Lučić dne 8. travnja 1640 piše prefektu spomenute Kongregacije: "živimo pod mačevima Turaka, koji nas ne puštaju živjeti, ako im trajno ne dajemo mnogo novaca". Pod tako dugim i teškim progonima veliki broj katolika po svoj Bosni i Hercegovini prešao je na islam, da spasi svoj goli život.

Literatura

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević