I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Kraljica ili politički falsifikat?
Sjećate li se one izjave vođe pbunjenih "Srba" u Hrvatskoj Jovana Raškovića 1991. godine, "Mi Srbi smo lud narod"?
Da su Srbi lud narod uobće nije upitno, oni su to u zadnjih 200 godina više puta dokazali. Ali sudeći barem po ovome što se u Hrvatskoj odigrava od 2000. godine na ovamo izgleda da smo mi Hrvati luđi od njih.
Da bi to moglo biti istina pokazali su ovi zadnji izbori za "hrvatske" predstavnike u parlamentu Euroslavije na kojima je Ruža Tomašić, kako tvrde suverenisti, dobila najviše glasova i zato su je odmah proglasili svojom kraljicom.
Znajući da bez ujedinjenja svih domoljubnih ili, kako ih se voli zvati, desnih udruga, prije ovih izbora grupa suverenista, čija velika većina su pošteni i čestiti hrvatski domoljubi, a da i ne spominjemo dobrim dielom obrazovani i politički iskusni ljudi, svim je silama, kako su govorili, radila na tome da dođe do ujedinjenja desne opcije, poglavito sa strankom Nezavisni za Hrvatsku čiji su vođe Bruna Esih, dr. Zlatko Hasanbegović i general Željko Glasnović.
Uza sve napore do ujedinjenja ipak nije došlo i nije dugo trebalo da suverenisti krivnju prebace na Nezavisne za Hrvatsku, uglavnom na Brunu Esih. Bruna je bila najmekša meta jer se nitko od nije usudi dirnuti u hrvatstvo i domoljublje Zlatka Hasanbegovića i Željka Glasnovića. Kao glavni razlog za neslogu navodi se nekakve prepirke Brune Esih i zastupnika HRAST-a, Hrvoja Zekanovića. Nikako ne mogu vjerovati da ti ljudi, barem oni obrazovaniji, ne znaju da ta izprika ne drži vodu. Svatko imalo razuman zna da je glavni stumbling block (kamen smutnje) nitko drugi nego njihova "kraljica" i u manjoj mjeri još neki njihovi članovi.
Oni koji su glasali za Ružu Tomašić hvale se njezinim "velikim uspjesima u borbi za Hrvatsku" jer se u 5 godina službe u EU parlamentu (za petnaest puta veću plaću od hrvatskog radnika) izborila da EU Hrvatskoj ne uvede kvote za ulov male plave ribe. Nitko se od njih nije sjeto da Ruži, ni nijednom drugom "hrvatskom" zastupniku nije ni palo na pamet da u tih 5 godina u parlamentu EU barem jednom izjavi da Hrvatskom vladaju jugokomunisti, etnobiznismeni, ratni profiteri i razni drugi kriminalci. Da su pravosuđe i sve druge državne institucije u Hrvatskoj podpuno korumpirane i zašto postavi zašto ta tvorevina ne traži da Hrvatska poštuje propise Rezolucije 1481.
Ne, to je pitanje umjesto "naših" zastupnika postavio nitko drugi nego Englez Nigel Farage. Marijana Petir, koja nije prošla na ovim izborima, zauzimala se za ljudska i ženska prava i prava nacionalnih manjina, valjda smatrajući da manjine srbska, talijanska, ciganska i druge koje vladaju Hrvatskom nemaju dosta prava.
Sada Ruža najavljuje da će se u EU parlamentu boriti za hrvatski jezik. Koji hrvatski jezik? Temelj jezika jednoga naroda je njegov pravopis. Svi vi u Hrvatskoj, a vama su se, na žalost, "prilagodili" i neki u diaspori, pišete "srpsko-hrvatskim pravopisom" određenim tzv. Novosadskim dogovorom 1954. godine, što znači da ne govorite hrvatskim, nego "srpsko-hrvatskim" jezikom. Jedini od obrazovanih ljudi koji u Hrvatskoj piše hrvatskim pravopisom je dr. Stjepan Razum.
'NOVOSADSKI DOGOVOR'
Poslie "ujedinjenja" 1918. godine Srbijanci u hrvatske krajeve postupno guraju ovaj svoj - Karadžić-Đorđević-Stojanovićev pravopis.
Poslie poglašenja diktature kralja Aleksandra 1929. godine to čine naglo i nasilno pa "Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca" ukida Hrvatski pravopis i objavljuje "Pravopisno uputstvo" za sve osnovne, srednje i stručne škole s naredbom: "U svim se školama naše zemlje ima da se upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića".
Likvidacijom Aleksandra Karađorđevića u Marseilles-u 1934. godine oštrica srbijanskog juriša na hrvatski pravopis je otupljena, a uzpostavom Mačekove Banovine Hrvatske velikosrbijanski pohod je donekle zaustavljen.
Svega nekoliko mjeseci poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., donesen je zakon o čistoći hrvatskog jezika kojim je on u vrlo kratkom roku bio očišćen od svih ubačenih srbijanština.
Kao i sve druge odredbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za današnje "antifašiste" i ovaj zakon spada u "ustaške rasne zakone", nu uza sve napore ne mogu izbjeći činjenicu da su njihovi boljševički vođe na čelu s šumskim maršalom za vrieme tzv. drugog zasjedanja AVNOJ-a donieli odluku da se "sve (njihove) odredbe i proglasi moraju objavljivati na četiri jezika - srpskom, hrvatskom slovenačkom i makedonskom".
Kasnije je na sva ta četiri jezika napisan i jugokomunistički ustav, čime je hrvatskom književnom jeziku i pravopisu (prividno) osigurana osebujnost.
Kako bi se udaljilo od "ustaških" zakona i propisa Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba počelo je pripremati novi hrvatski pravopis i 1952. počelo tiskati "Jezik" - časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, na čelu s dugogodišnjim glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom.
Kao reakciju na pripreme novog poslijeratnog pravopisa srbijanska je strana preko "Letopisa Matice Srpske" raspisala "Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa" zalažući se za jedinstven "srpskohrvatski" jezik koji bi trebao imati i jedinstven pravopis i jedinstvenu terminologiju na čitavom "srpskohrvatskom" prostoru i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore i prigovore četrdesetak sudionika.
Poslije završene "ankete", zapravo preslikane ankete Jovana Skerlića iz 1952., održan je pod visokim pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića sastanak na kojem je zaključeno kako je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova diela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma latinica i ćirilica, da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog / srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis.
Taj sastanak održan je 10. prosinca 1954. u Novom Sadu. Po tome je dobio naziv "Novosadski dogovor".
I ne samo to, taj jezik kojega vi smatrate hrvatskim pun je čistih srbijanština kao što su napr.: metak, mitraljez, sahrana, trpeza, bukvalno i tisuće drugih.
Vama, učena hrvatska gospodo, još nije jasno zašto stranci taj jezik ne zovu Croatian, nego Serbo-Croatian. A što je još gore, iako je vama obrazovanim suverenistima sve ovo o "novosadskom pravopisu" vrlo dobro poznato vi se nadate da će Ruža Tomašić, koja o hrvatskom jeziku ( i većini drugoga) nema ni najosnovnije znanje, uspjeti uvjeriti strane jezikoslovce da je to zaseban hrvatski jezik.
A koliko je Ruži stalo do borbe za bilo što osim za ono što je od koristi njoj samoj, može se vidjeti iz ovoga što je prije nekoliko godina napisao Željko Koroman:
"Ruža Tomašić i nekoliko ljudi oko nje ipak imaju namjeru uraditi ono što se još prije pola godine jasno vidjelo, a to je da sve ono što se napravilo kroz četiri godine sada zapakira u jedan paketić s mašnom, stavi na licitaciju i proda onome tko će ponuditi nekoliko fotelja za pojedince u vrhu stranke.
Uslijed zaokupljenosti time politiku stranke konstantno provodi falsificirajući činjenice koje je već netko izrekao.
Da je Ruža Tomašić plagijator i vodi politiku naknadne pameti, danas govori i činjenica kojom ovih dana Ruža Tomašić istupa u medijima počevši od priče kojom se predstavlja kako je "ona" protiv izgradnje Pelješkog mosta i zagovornik izgradnje tunela. Projekt izgradnje tunela HSP AS je ponudio dipl.ing. Zvonimir Ajduk iz Splita još u srpnju 2012. s kojim je Ruža Tomašić ispred Hrvatskog sabora održala konferenciju za medije govoreći o toj temi s materijalima koje joj je prethodno Zvonimir Ajduk izradio. Istog tog čovjeka koji je vrhunski stručnjak Ruža Tomašić je mjesec dana poslije prisilila da napusti stranku sa 700 splitskih starčevićanaca.
Dana 31.10.2013. Ruža Tomašić na konferenciji za medije u Splitu govori kako traži da se proglasi isključivi gospodarski pojas u Jadranskom moru i kako je pitanje o proglašenju gospodarskog pojasa uputila Europskoj komisiji. Uvedite gospodarski pojas, poruka je studije koju je financirala Europska komisija o financijskim prednostima i troškovima proglašenja morskih zona na Mediteranu, bilo gospodarskog pojasa u punom smislu riječi ili njegovih pojedinih elemenata, poput zaštićenih ribolovnih, ekoloških, arheoloških. Istaknuti pravaš dr. sc. Tonči Tadić, predsjednik Euro-mediteranskog foruma, još je 2001. godine, kada se u Saboru prvi put, po njegovu prijedlogu, raspravljalo o zaštićenoj zoni, pokrenuo cijelu priču oko proglašenja gospodarskog pojasa.
Dakle, EK je sama već napravila studiju i preporučila studiju, a gđa Tomašić poznata po citiranju izjava poznatih pravaša kao što je mene citirala u mom odgovoru Anti Tomiću i izjavu u Slatini objavila kao svoju.
Nakon što sam jučer podnio ostavku u HSP AS, dobio sam na stotine poziva podrške iz čitavog svijeta sa željom da nastavimo naš rad i mi ćemo i nastaviti okupljati sve istinske hrvatske domoljube. Pravaštvo promatramo kao izvorište hrvatske državotvorne misli i nećemo dozvoliti da se to izvorište zatruje i kompromitira. Jedan od razloga ostavke je i taj što su svi oni koji su dali veliki doprinos da HSP AS u percepciji naroda postane ono što je bio do prije par mjeseci i oni koji su najviše radili i nesebično se davali su marginalizirani ili izbačeni iz stranke".
Da je plagiator i lažljivac ona sama potvrđuje u razpravi s Pupovčevim Novostima, gdje kaže da pjesme koje je 80ih godina pod svojim imenom objavljivala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mjesečniku Ujedinjenih Kanadskih Hrvata u Torontu, nije pisala ona nego Goroslav Mandić. Prvi urednik ovih novina bio je pok. Drago Sudar. Poslie Draginog pristupa reorganiziranom krilu HOP-u na čelu s drom Vrančićem 1963. godine, tu dužnost je obavljao Goroslav Mandić, a kasnije Srećko Pšeničnik.
Pupovčeve Novosti pišu: "U tom listu, u izdanju iz 1985., tada 26-godišnja Tomašić je djevojačkim prezimenom Budimir potpisala pjesmu "Hrvatskoj". U njoj, između ostalog, slavi "hrabrost i gordost Ante Pavelića" te najavljuje kako će "srdca opet kucati kao jedno, Domovino za te i za Poglavnika". Pjesma završava pokličem Za dom spremni. U pjesmi iz 1985., naslovljenoj "Poglavniku", stoje stihovi: "Poglavniče, plemeniti vođo…", završavajući i ovu pjesmu pozdravom Za dom spremni".
Ruža Tomašić danas tvrdi da pjesme nisu njeno autorsko djelo, već im je autor njen mentor Goroslav Madić. Kaže kako je tuđe pjesme objavljivala pod svojim imenom jer je "to bio dio plana da jednom preuzme Hrvatski oslobodilački pokret u Kanadi u koji se učlanila 1976."
Sjetimo se onoga kako je ista ta Ruža kad se početkom 2014. godine odlučila natjecati za predstavnika u EU počela vikati da joj je "pun kufer" onih koji nisu odbacili pozdrav Za dom spremni. Ta njezina izjava da je postojao nekakav plan da jedna takva glupara kao što je ona preuzme Hrvatski Oslobodilački Pokret u Kanadi je toliko absurdna da čovjek mora zaključiti da se tu radi o jednoj umno poremećenoj osobi. Ja sam se u HOP učlanio u rujnu 1960., kad je Ruža bila stara dvie godine i siguran sam da strukturu i pravila ove nekadašnje organizacije poznam malo bolje od nje.
Oni koji ne vjeruju da je ona uz druge "odlike" i patološki lažljivac, neka se sjete onoga što je u veljači 2014. izbrbljala kod Ace Stankovića. Tu Ruža Tomašić (rođ. Budimir) u selu Matoševica kraj Žepča,10. svibnja 1958., između ostalog kaže da je u Kanadu došla 1974., što znači da je tada mogla biti stara 16 godina, (u Hrvatskom listu kaže da je "otišla trbuhom za kruhom i da je s napunjenih 15 godina došla u Kanadu"), da se iz Kanade vratila u Hrvatsku 1990, što znači da je u Kanadi živjela točno 16 godina. Sve bi to bilo u redu da nije nastavila razglabati o svojoj policijskoj karijeri u Kanadi, gdje kaže da je u toj službi provela punih 16 godina.
Da samo navedem neke kvalifikacije koje su u Kanadi potrebne jednoj osobi da bude primljena u policijsku službu; državljanstvo (na koje je u ono doba svaki imigrant morao čekati najmanje 5 godina), starosno doba (najmanje 18 godina), podpuno poznavanje engleskog jezika, vozačku dozvolu i druge, naša Ruža je sve to svladala u devetsatnom letu od Zagreba do Toronta i odmah sutradan postala "najbolja policajka i prva ženska koja je sjela na policijski motorbicikl". Sada u "razgovoru" s Pupovčevim Novostima kaže da je oblačila ustašku odoru i recitirala pjesme sedamdesetih i ranih 80ih godina, prije nego je primljena u policiju.
Pupovčeve Novosti dalje pišu da Tomašićka danas negira da je tada, 1985., nastupala u ustaškoj uniformi. "Nema šanse. Već sam bila u policiji. U Cleveland sam možda tih godina išla na krštenje, ali sigurno tamo nisam bila obučena u ustaškoj odori. Kažem vam: tu sam uniformu nosila do kraja sedamdesetih godina, odnosno početka osamdesetih". A Aci Stankoviću i svim drugima se hvalila da je u policiji bila 16 godina.
"Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo. Nakon puno pročitanih knjiga i razgovora s ljudima poput Vinka Nikolića, shvatila sam da je ustaški pokret bio odgovor na Šestojanuarsku diktaturu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dešavalo se puno zločina. Tijekom te četiri godine NDH se odvajala od onoga što je predstavljao ustaški pokret…."
Holy Moses! Nitko od nas neukih tikvana nije do sada skužio da pokret i država nisu jedno te isto! Svatko, a posebno osoba koja je "trebala preuzeti" jednu organizaciju kao što je bio Hrvatski Oslobodilački Pokret morala bi znati da je Ustaški pokret osnovan kao odgovor na tisuće i tisuće srbijanskih zločina nad hrvatskim narodom čija je kulminacija bilo ubojstvo hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem u srbijanskoj razbojničkoj špilji, a Aleksandrova diktatura je bila samo jedan od finalni akt koji je ubrzao proces osnivanja.
Izgleda da je Ruža, koja je "pročitala puno knjiga", nekako promašila pročitati ono što je o tom ubojstvu napisao srbijanski politički prvak Milan Stojadinović. Stojadinović, koji je bio u srbijanskoj Skupštini kad je crnogorski posrbica Puniša Račić počeo pucati u hrvatske zastupnike, piše da su se svi ostali razbježali, "jedino je hrvatski zastupnik Ante Pavelić stao uz jedan stup u sabornici i čuo sam da je rekao "Platit ćete vi za ovo!"
Nu kruna Ružinih gluparija je ono gdje kaže "Tijekom četiri godine NDH se odvajala od onoga što je predstavljao Ustaški pokret". Prema oxfordskom i drugim rječnicima država je - a nation or territory considered as an organized political community under one government (narod ili prostor smatran kao organizirano političko družtvo pod jednom vladom). Sve četiri godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske skoro svi članovi vlade bili su članovi Ustaškog Pokreta na čelu s Poglavnikom Antom Pavelićem, pa kako se onda država mogla odvojiti sama od onih koji su je stvorili, branili i za nju ginuli?
Za što su se ustaše onda borili i ginuli? Za državu koja se na neki čudotvoran način od njih "odvojila"? Dosta je čuti samo neke od njezinih budalaština da se dođe do zaključka da je njezina tvrdnja da je pročitala puno knjiga samo još jedna od njezinih fantazija. S profesorom Vinkom Nikolićem vjerojatno nikada nije bila, a da i jest ne znam o čemu i na kojoj intelektualnoj razini bi ona mogla s nijm razgovarati.
Na njezinu blesavu izjavu o narcisoidnosti Poglavnika ne treba trošiti vrieme. A to gdje kaže da dr. Pavelić "nije morao pristati na rasne zakone" samo je još jedan dokaz da ona nije u svom životu ništa vriednoga pročitala. Naša "mudra kraljica" očito ne zna za ovo pismo koje je odmah poslie podpisa tih zakona dr. Pavelić poslao ministru dr. Mili Budaku
Nezavisna država Hrvatska
Ured Poglavnika
Dne. 29. svibnja 1941.
Dragi prijatelju i brate Mile,
I na ovaj način želim Te zamoliti u dvije stvari o kojima smo načelno razgovarali prije nekoliko dana. Neovisno o Zakonima koji su na snazi, a tiču se neprijatelja naše Države medju kojima je i dobar broj Židova, molim te da Ti na svoj način pomogneš kako bi Židovska Bogoštovna općina u Zagrebu nesmetano, bez ukidanja, mogla djelovati. Protivu onih koji se ogrieše o Zakone neka se primiene sve propisane mjere, ali nema potrebe kažnjavati sve pripadnike naše po vjeri starije braće. Posebno ne one koji su u braku s katolicima.
Nadalje, molim Te uredi da se ne diraju oni židovski sviećnjaci na vrhu ugaone zgrade na Trgu Barthoua. Izložio sam Ti zašto mi je to važno, a kada su osobni razlozi u pitanju, onda me sigurno razumieš.
ZA DOM SPREMNI
Gledam je na internetu kako s ostalim suverenistima razdragano pjeva Bojnu Čavoglave - bez uvodnog pokliča - naravno - i mislim kako će ona u nekom skorom budućem vremenu reći da ona tu pjesmu nije pjevala, nego (kao oco Porfirije) samo otvarala usta. Nu njoj bi najpametnije bilo da se drži savjeta koji je takvim političarima prije kojih 150 godina poslao Mark Twain: It is better to keep your mouth shut and appear stupid, than open it and remove all doubt. ( Bolje ti je držati usta zatvorena i izgledati blesava, nego ih otvarati i ukloniti svaku sumnju).
Uz Ružu Tomašić su i još neki drugi članovi suverenista, koji svojim nesuvislim izjavama nesviestno postaju stumbling block na putu za ujedinjenje svih domoljubnih udruga. Iako vrlo pošten domoljub, jedan od njih je i Pero Kovačević koji u Bujici između ostaloga kaže da je "..tamo (u Bleiburgu) ubijeno i muslimana i nekih drugih nacija". Zar su oni desetci tisuća Hrvata islamske vjere - hrvatskih vojnika, službenika, ministara u NDH i običnih ljudi - koje su Titini krvnici smaknuli zaslužili samo taj mali "i"?
Nitko od stotina tisuća umorenih na Bleiburgu i Križnim putevima nije umoren samo zato što je bio katolik, musliman ili pripadnik bilo koje druge vjere, nego samo i jedino zato što je bio Hrvat.
Među braniteljima Hrvatske i u ovom oslobodilačkom ratu 1991.-1995. Bilo je više od 30.000 hrvatskih muslimana. Nije važno zovu li se oni Bošnjacima, Bosancima ili bilo što drugo, oni su hrvatski branitelji. Njih 1.695 izgubilo je svoje živote u obrani svoje domovine Hrvatske. Hoćemo li i njima pripisati onaj mali "i"?
Što mislite kako se moraju osjećati Zlatko Hasanbegović i svi drugi hrvatski muslimani među političarima koji stalno naglašavaju svoje kršćanstvo? Svaki iole prosviećen čovjek zna (ili bi trebao znati) da postoji samo jedan Bog stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog, svega stvorenog i još nestvorenog. Stvoritelj, gospodar i čuvar čitavoga svemira. Prema tome svi smo mi njegova djeca bez obzira na to na koji način ga slavimo i na koji način mu se molimo ili klanjamo. Ali izgleda da to čelniku Hrasta Ladislavu Ilčiću nije jasno pa on priča o nekom svom posebnom kršćanskom Bogu, koji je, kako reče, milostiviji i bolji od muslimanskog Boga.
Gospodin Ilčić se vjerojatno nikada nije potrudio pročitati Kur'an. On i oni koji misle kao i on trebaju znati da svi muslimani nisu islamisti i vahabisti i da svi bosansko-hercegovački muslimani nisu zadrti jugopoturice kao Bakir Izetbegović, Muhamed Filipović, Mustafa Cerić, Abdulah Sidran i drugih njima slični.
Znam da i u drugim vjerama ima svašta i svačega, ali ni mi Hrvati katolici nemamo puno toga s čime bi se u zadnje vrieme mogli pohvaliti. Imamo kardinala za kojega svi koji su bili (ili su) za Nezavisnu Državu Hrvatsku, uključujući blagopokojnog kardinala Stepinca i više od pola milijuna Hrvata koje su Titini komunistički krvnici bez ikakva suda pobili, ne mogu biti kršćani, ali njihovi krvnici mogu. Imamo "svetog oca" papu argentinskog Talijana, "socijalista" Jorgea Maria Bergoglia koji je svet koliko i one indijske svete krave. Papu koji voli šurovati s najgorim mrziteljima svega hrvatskog, ali mnogi vjerujemo da će Stepinac biti svet tek onda kada ga svetcem proglasi taj papa, ako se s time složi srbski patrijarh Irinej i njegovi četnici.
Stari Albigensiani (isto poznati kao katari ili patareni) su vjerovali da je Bog stvorio samo duhovni sviet, a Sotona ovaj naš materijalni. U 13. stoljeću, po naredbi pape Inocenta III., milijun i dvjesto tisuća ovih "heretika" masakrirali su francuski križari i zatrli im svaki trag, osim ruševina tvrđave Montségur na jugu Francuske, koja se još i danas može vidjeti. Da, to je bio isti onaj Inocent (na hrvatskom Nevini) koji je "kaznio" svoje križare koji su na putu u "oslobađanje" Jeruzalema do temelja razorili hrvatski (katolički) grad Zadar ukorom da su mogli biti "malo blaži".
Kad čovjek danas pogleda na sva ova nekontrolirana nasilja manjine nad većinom, pederizam, razularenost i masovna orgijanja spodoba koje ne poštivaju ni najtemeljnije principe humanizma, pokvarenost i licemjerstvo političkih i vjerskih lidera i sve druge perverzije i lopovluke u ovom današnjem ludom materijalnom svietu mora pomisliti da su patareni bili u pravu kada su vjerovali da ga je sam Sotona stvorio.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
