I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Iz Napretkova kalendara, 1.1.1943.
Zaboravljeni velikani
Velik i važan naučni rad Dra Franje Fanceva
Dr. Franjo Fancev(Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943)
Poderane i prašne stranice domaćih i stranih arhiva i knjižnica, izglodane vlagom i prašinom, stoljećima stara hrvatska pismena književnih djela XV, XVI, XVII, I XVIII stoljeća, privukla su njega i osvojila svojom ljepotom, etikcm i dušom naše nacije, koja je zborila sa tih prastarih stranica o sviesti, religiji, poštenju, časti, viteštvu duha i nacicnalnog ponosa našeg roda.
Dr. Franjo Fancev svojim neumornim i neprekidnim radom kroz punih 37 godina, znači od 1905., kada su mu tiskani prvi radovi pa do danas, prircdjenom ljubavlju velikog naučenjaka za istinu, srcem i dušom rodjenoga Hrvata, sa sviešću o našoj velikoj povjesnoj i uljudbenoj prošlosti nad kojom su stoljeća naslagala debeli pokrivač i tako otela novim naraštajima Hrvatske ogromno blago.
Kao što je Šufflay svojim genijem prodirao u epohu oskudnih zapisa, medju banove, kraljeve i hrvatske narodne vladare X., XI., i XII. stoljeća i šetao se duhom po kolievci hrvatske uljudbe i hrvatske nacije, o kojoj svjedoče zapisi popa Dukljanina, De Administrando Imperio Konstantina Porfirogeneta, živi jezični spomenici Bijele i Crvene Hrvatske i tako u razasutim odlomcima kamena sa usječenim pismenima, likovima i ornamentima, podrtim zidovima, grobnica, opatija i crkvica nalazio žive svjedoke naše prošlosti, buljio uztrajno u crkvici Sv. Mihovila na Stonu u lik Kralja s Krunom na glavi i usporedjivao ga s krunom kralja Tomislava na basrelijefu krsticnice u Splitu, zaključivao da ju je sagradio Tomislav i taj jaki dokaz su mu, da je prije osnutka srpske autokefalne crkve 1216. na istočnom Jadranu od Dalmacije do u Albaniju postojao cjelovit katolički nasip bez ijedne pukotine, i takc odmjerio prostiranje hrvatstva prema Mediteranu u prošlim vjekovima.
Kao što je veliki Bulić podigao debele naslage, koje su stoljeća staložila na stare hrvatske bazilike, gradove i grobnice nasih kraljeva i knezova i na kamenom bloku razsvietlio nadpis »Pro duce Trepimiro«, a iz sitnih kcmadića sastavio nadgrobnu ploču Stare hrvatske Kraljice Jelene i na njima razbuktio plamen sviesti i ponosa o plemenitosti našeg roda i koljena, tako je i sveučilišni profesor Franjo Fancev uronio medju stare stranice naše hrvatske književnosti, koja je cvala kroz sva stoljeća sad manjim sad jačim stvaralačkim zanosom našeg narodnog genija. Zlatno doba Dubrovačke i stare Dalmatinske književncsti nije ostalo neka osamljena oaza u pustoši kasnijih stoljeća, već postoje neprekinuta stvarateljska narodna naprezanja na području prosvjete i umjetničkog stvaranja od klasičnog Dubrovnika do Preporodnoga Zagreba.
U svojim mnogobrojnim naučnim radovima dokazao je, kako V. Štefanić u Spremnosti br. 30. veli, da je hrvatska književnost od najstarijih vremena na svem svojem etničkcm i poviestnom području bila genetički i duhovno jedinstvena, javljala se ona na bilo kojem hrvatskom pismu: glagolici, bosančici ili latinici. Sviest i ponos jednoga naroda ne može se nikada graditi na pustom fraziranju i grandomanskim obećanjima koje generacije — već se ona gradi na ljudskim podhvatima, umnim naporima, umjetničkim, herojskim djelima, koja su oličenje jedne velike nacionalne prošlosti, gdje se je narodna volja uzdizala do velikih napora za vječnim vrednotama istine, poštenja i pravde, liepoga i dobroga. Za razumievanje duše narodnog kolektiva mogli bismo primjeniti psihologiju ljudske ličnosti. Prošlost čovjeka izpunjena priznatim vriednim i uzvišenim djelima diže ponos i vjeru u samoga sebe, a jača se volja za stvaranje novih vriednijih djela.
Tako je i sa narodnom sviešću. I narodni kolektiv kao pojedinac ponosi se sa svojom častnom, ali se srami svoje nečastne ili kukavičke prošlosti. Narodno jastvo mora to biti svježe i živo, a ono se gradi na narodnom pamćenju svojih svietlih i časnih časova, kad je nacija žrtvovala za vječne i uljudbene vrednote. Kad bi Hrvati bili u podpunosti sviestni svoje veličine, svih svojih velikana, svih svojih poviestnih i vječno vriednih djela i kulturnih stvaralaca, kad bi hrvatsko narodno bitstvo bilo lievano iz svih naših umnih, voljnih i čuvstvenih narodnih doživljaja i ostvarenja, onda se ne bi bilo dogodilo, da su nama, hrvatskoj naciji sa tako velikom uljudbenom i stvaralačkom prošlošću podmetnuli Kopitara, Kolara i Karadžića za preporoditelje i uskrisitelje narodne misli i narodne ideje, osvježitelje narodnog pamćenja i osvjestitelje narodnog jastva.
Time se je sudbina bolno našalila s našom velikom tradicijom i našom slavnom poviešću i poslala nam je strašno povjestno razpeće, gdje smo pod pritiskom narodnih bolova zadanih udarcima iztoka, sjevera i juga morali samo čuvati svoj vlastiti život, a zaboraviti i zapustiti na momente svoje veliko nacionalno i uljudbeno blago, da ga tudjini razvlače, nište, zaniječu, a time da zaniječu naše jastvo, našu narodnu samostalnost i naše narodno i državno pravo.
Tek kad se u ovo uživimo, onda nam likovi Starčevića, Kvaternika, Šufflaya i Lukasa u nacionalnom, pa Klaića, Bulića i Fanceva u uljudbenom pogledu izkaču u svojoj pravoj veličini. Dok jedni na temelju velikih historijskih momenata, gdje je govorila ciela nacija izdižu neutrnjenu iskru suverenosti i državnosti, dotle im drugi pomažu i podkrepljuju iznalazeći djela gdje je narod ostavljao tragove svoga velikoga duha usječena u kamenu, zapisana u starim incunabulama, darovnicama, pcveljama, brevijarima, misalima, molitvenicima, pjesmaricama i drugim zapisima.
Ono što je dosad učinio Franjo Fancev na području stare hrvatske književnosti, koja je bila zasuta težkom naslagom zaboravi i skoro pokopana u starim prašnim arhivima i knjižnicama, savjest nas nuka, da sveučilištnom profesoru dru Franji Fancevu, da mu mi sinovi ove generacije, koji smo ga slušali i slušamo sa katedre hrvatskog sveučilišta, kada je tako zanosno odkrivao djela i ličnosti naše prošlosti, izreknemo veliku hvalu, a vjerujemo, da će ga budućnost uvrstiti u red naših prvih velikana, zato, što je čitav svoj život posvetio odkriću stvaralačtva našeg narodnog duha i osvjetljenja naše hrvatske uljudbe. Time je on podigao naš ponos, našu sviest, našu vjeru u život, borbu, vjeru u same sebe i to u najteže razdcblje naše narodne poviesti, kad je Hrvatske i hrvatstva imalo nestati izpod sunca.
Dr. Fancev je rodom iz Virja. Rođen je 1882., gimnaziju svršava u Bjelovaru i Zagrebu, a sveučilište u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. doktorirao. Dugo gcdina službuje u sveučilištnoj knjižici, najprije kao pristav, a onda kao ravnatelj, dok nije 1926. godine imenovan redovitim profesorom na hrvatskom sveučilištu. Bio je predsjednik društva Hrvatskih književnika, član Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Njegov je prvi naučni rad »Sveta braća Ćiril i Metod, slavenski vjerovjesnici« (Hrvatske novine 1905. gcdine, Virje). Od tada pa do danas objavio je oko 130 izcrpnih i argumentarnih studija iz naše stare hrvatske književnosti. Osvietlio je čitav niz naših književnika, pjesnika, leksigrafa, dramatičara, prevodilaca i prosvjetnih radnika. Odkrio je riznicu najljepših stranica naše davne prošlosti sa područja Dalmacije, Bosne, Slavonije i Banske Hrvatske. Iznio je množtvo argumenata u podkriepu svojih izvodjenja i tako oborio sve neistine, što su ih nešto nestručni a drugo zlonamjerni i tendenciozni autori unašali u službene školske knjige, čime su potamnjivali narodnu sviest i naš narodni ponos.
Medju prvim radovima takodjer je studija iz područja naše dialektologije na njemačkom jeziku pod naslovom »Beitrage zur serbokroatischen Dialektologie« tiskana u »Arhiv fur slavische Philologije«. Ogromni broj njegovih radova razasut je po revijama i listovima počevši od već spomenutih »Hrvatskih Novina«, »Archiva«, Narodnih Novina, Savremenika, Viestnika kraljevskog zemaljskog arhiva, Hrvatskcg pokreta, Hrvatske, Rada Akademije, Nastavnog Vjesnika, Jugoslavenske Njive, Ljetopisa Akademije, Riječi, Južnoslovenskog filologa, Obzora, Sv. Cecilije, Zbornika za pučku prosvjetu. Suradnik je Kataloga kulturne historije grada Zagreba, Zbornika Kralja Tomislava 1925., Narodne Starine, Grafičke Revije, Priloga za književnost, Zbornika B. Popovića, Godišnjaka Sveučilišta, Šišićeva Zbornika 1929., Rešetarova Zbornika 1931., Zbornika za poviest Isusovačkog reda pc hrvatskim krajevima 1935., Minervina Leksikona, Hrvatskog Dnevnika, Zbornika za narodni život i običaje, Hrvatske Mladosti i Hrvatskog Naroda.
Kako vidimo suradnik je publikacija najstrože i najstručnije naravi kao i popularnih dnevnih listova, a broj radova kao i broj listova u kojima je surađivao su stvarni svjedoci i ogromnog rada ovog naučenjaka, koji je sav svoj život dao iztraživanju stare hrvatske književnosti. Kao pristav Sveučilištne knjižnice, a kasnije ravnatelj, napisao je nekoliko vriednih studija iz područja bibliotekarstva. Iz tog područja studije su mu: »Naša sveučilisna biblioteka« (Savremenik 1911.), »Nekoliko pitanja bibliotečne organizacije«, (Jugoslavenska Njiva 1920.), »Bibliografija Hrvata i biblioteke u Hrvatskoj«, (Narcdna enciklopedija — Stanojević), »Kraljevska Sveučilišna knjižica u Zagrebu«,, (Amrinah Sveučilišta kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1924.), a u Grafičkoj Reviji 1926. godine zašao je u historiju hrvatskog tiskarstva (»Prvi izgradjivači hrvatskog štamparstva«).
Prvu stalnu javnu tiskaru u Hrvatskoj uredio je Pavao Ritter Vitezović 1694. godine u Zagrebu, za koju je kalnički plemić Petar Bošnjak ostavic 1900 forinti. Od pojave Gutenberga pa do konca XVII. stoljeća bilo je više pokušaja, da se osnuje tiskara u Dubrovniku i Hrvatskom Primorju, ali uviek bez jedne stalne svrhe. Prvi se tiskom koristiše naši glagoljaši Baromić, Bedričić, Kožičić, Glavinić, Bošnjak, Vitezović, pa se oni smatraju i prvim pobornicima tiskarstva u Hrvatskoj. — Tako je ustanovio prof. Fancev.
Prevrćući stare arhive i knjižnice, a željan što više istine unieti u našu najdavniju prošlost, posve je razumljivo, da je Fancev posegnuo i za starom dubrovačkom, dalmatinskom i glagoljaškom književnosti, koja je bila toliko bujna i na umjetničkoj visini, da se snazi duha, kompoziciji djela, jeziku i umjetničkoj stvaralačkoj snazi divimo i danas. Fancev piše o najstarijim pisanim spomenicima »Baščanska ploča u novome svietlu«, (Savremenik 1913.), kao što osvjetljava stare književnike ranijih i kasnijih stoljeća »Marko Andriolić Trogiranin, zaboravljeni pisac XVI vijeka« (Zbornik A. Belića 1921.). »Najstarija dosad poznata pučka pjesma iz sjeverne Dalmacije« (Zbornik Popovića 1929.), »Dva dubrovačka komediograra iz "craja XVIII. vijeka«, (Prikzi za književnost, knjiga VIII.), »Dubrovačka pjesma u počakavljenom priepisu«, (»Rešetaro\i Zbornik 1931.), »Dvije dubrovačke pučanske družine iz kraja XVII. stoljeća« (Nastavni Vjestnik), »Gradja za poviest hrvatske crkvene drame«, »četiri dubrovačke komedije iz kraja XVII. vijeka«, (Gradja, Knjiga XII.), »Nova poezija Splićanina Marka Marulića«, (Rad Akademije 240)., »Fragment dosad nepoznate pjesme Osmana« — (Nastavni Vjestnik), »Hrvatska književna i jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz godine 1607«, (Vrela i princsi, knjiga VI.), »Tri priloga za poviest starije hrvatske književnosti« (Nastavni Vjestnik 1937.), »Bartcl Kašić« (Vrela i prinosi, svezak VIII.), »Dvije poslanice M. Pecinića Marulića«. (Gradja 1938.), »Plač Blažene Djevice Marije« (Gradja 1938.), zatim »Sitni prilozi« (Gradja, knjigaXIIL 1938.). Osim toga »što od poezije Dubrovčanina Nikole Dimimitrovića nije njegovo?«, »Dva sitna priloga uz 22ti stih Čubranovićeve Jedjupke — Res incantatae i Marulićevi Začinjavci«, »Dubrovnik i razvitak Hrvatske Književnosti«, (Ljetopis akademije 1940.).
Franjo Fancev je potvrdio pomoću množtva živih jezičnih dokaza, koje je našao, da hrvatska poezija ne počinje sa hrvatskim trubadurstvom Šiška Menčetića i Džora Držića, već je davno prije i mimo ove poezije, koja je posvećena gospojama i vilama, postojala poezija, u kojoj je narod opjevavao crkvene dogadjaje, kac i religijsko vjersko doživljavanje, a pjesnici su se zvali začinavci, što je nastalo od glagola začeti/začinati, što je kasnije prešlo u pjevati. Marko Marulić u svojoj posveti Juditi Don Dujmu Balistriću kaže: »Evo bo historiju tuj svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet, kim ni zadovoljno počitati, kako im je dilo prošlo, va, mnoge načine obkladaju, neka je vičnije cnim, ki budu čtiti, naslidujući umitelnu sredbu raskošna kuhara, ki na gospockoj trpezi ne klade listo varene ali pečene jistvine, da k tomu pridaje saprana i paprana i inih tacih stvari, da slaje budu onim, ki su prišli blagovati«.
Osim Marulića medju najstarije književnike kod kojih se javlja rieč začinjavac — pivalac, prema talijanskom cantore, spada Ivan Zanotti — Tanzlinger. Kod Vitezovića se spominje započinjavac, a mladji oblici su kod Jakova Mikalje spjevalac — začinalac, kod Ardelija Della Belle začinalac i kod Joakima Stulića — začinjalac. Imenica zažinavac, koja dolazi kod Marka Marulića, ima tisuće prilika, gdje se nalazi u pjesmotvorima starih književnika, a ovi mnogobrojni primjeri, kaže Fancev, pokazuju, da etimoložki i semantički treba polaziti samo od korelativa: začeti — začinati — začinavac, jer samo za nj imalo vrlo veliko množtvo sasvim sigurnih pctvrda za razna nijansiranja i značenja glagola pjevati. To pokazuje stotine i stotine primjera jednake upotrebe cd kraja 15. stoljeća i dalje sve do 18. stoljeća, razasutih po knjigama pisanim u svim hrvatskim stranama, pisanim počevši od Istre i Hrvatskog Primorja, pak ciele Bosne i Dalmacije na jug sve do Kotora.
U prilozima za poviest hrvatske crkvene drame nalazi Fancev, da crkvena poezija seže do XIV. vieka, a drama do XV. vieka, ali uz to navadja Baroniusa, koji opisuje doček Pape Aleksandra III. u Zadru, pa veli, da ga je puk dočeko pjesmom, a to je bilo 1177. godine, pa po tome Fancev zaključuje, da poezija siže i mnogo dalje. Pojedine pjesme su se širile diljem ciele Hrvatske uzprkos dialektoložkoj i liturgijskoj pociepanosti (u latinsku i glagoljažku crkvu) hrvatskog naroda, a isto tako i hrvatska drama širila se po Hrvatskoj na sve strane iz svoga zavičajnoga mjesta, Fancev je dieli na glagolsku, splitsku, hvarsku i dubrovačku. Glagolska drama razširena je više na jugu od Velebita prema Zadru, gdje je Šime Klimatović pisao i radio, a ne na sjeveru, kako su mislili drugi iztraživači. Faneev zaključuje, da je zavičajnost glagolske drame razširena na jugu od Velebita po tome, što je Muka Isusova Tkonskog zbornika pisana koncem XVI. stoljeća i »Misterij vele lip i slavan od Isusa, kako je s križa snet zatim u grob postavljen«, a oba se djela dodiruju s hvarskim misterijem »Skazanje slimljenja tila Isusova«. Da je glagolska drama nastaia na jugu, upućuje Fanceva još to, što je u Tkonskom Zborniku našao ikavske oblike mjestimično zamienjene s ekavskim, a prema tomu prepisivač je morao biti iz kraja, gdje se ekavski govori, a ekavštine našlo se je u Zoranićevim »Planinama«, Lekcionaru Bernardina Splićanina i kod Marka Marulića. Time je Fancev pobio mišljenja Valjavca, Milčetića, Strohala, Vodnika i Urojića, koji su glagolsku dramu zavičajili u Istri. Glagolska drama sjeverne Dalmacije utjecala je na razvitak šibenske, splitske, hvarske i dubrovačke crkvene drame, iz kcjih se je kasnije razvila svjetovna drama. Jezično sve naše drame mogu se zavičajiti u Dalmaciji, a utjecaj se osjeća iz Italije. Što se tiče formalne strane drame, ne osjeća se jak utjecaj iz Italije, nego više po samcme sadržaju.
Kao što ga je vukla kulturna prošlost na južnim dielovima hrvatskih zemalja, koje su bile pod zapljuskivanjem kulture sa sredozemlja, tako ga vuče prošlost kulturncg razvitka gornje Hrvatske. U Zborniku Kralja Tomislava 1925. donaša studiju »0 najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj« i tamo piše: »Panonska Hrvatska ostade bez crkvene organizacije nakon propasti sisačke biskupije u VII. stoljeću, pa sve do osnutka zagrebačke biskupije 1093. Pokrštenje izvršeno je krajem VIII. vieka za kneza Vojnomira oko 795. godine, kad je gornja Hrvatska uredjena u zasebnu kneževinu. U to vrieme Ljudevit Posavski vodi borbe za uzpostavu svoje suverenosti. Njegovi napori propadaju, a iza toga i potrebe za crkvenu organizaciju nisu rasle. Za dolazka Franaka Posavska Hrvatska pcdpade pođ franačkooglajsku hijerarhiju, a neko vrieme bila je i pod Metodovom biskupijom, ali kada su skršeni Franci i kad se javlja Tomislav, dolazi Posavska Hrvatska u sklop hrvatske države i pod ninskoga biskupa, dok ninska biskupija nije 928. godine ukinuta iza čega je došla pod splitskoga nadbiskupa, a od 1040. godine Posavska Hrvatska podpada pod kninsku biskupiju. Posebnu crkvenu organizaciju dobila je Posavska Hrvatska za Ladislava 1093. godine.«
Dr. Fancev misli, da slovensko bogo1služje odpočinje oko 864. god., ali ujedno i navodi, da je prilično nemoguće točno odrediti godinu, nego jedino djelovanje svete braće u Moravskoj, koja je s Panonskom kneževinom tiesno vezana, pa postoji vjerojatnost, da je onda slovenska služba prešla i u Posavsku Hrvatsku. Što se tiče slovenskog bogosluženja u zagrebačkoj nadbiskupiji jedni drže, da se odpočelo na slovenskcm, koje se je održalo sve do XVII, stoljeća. Ovo mišljenje zastupaju Mikoci i Kukuljević, dočim drugi, Horvat i Rittig zastupaju latinsku tezu i tvrde, da je bogosluženje u zagrebačkoj nadbiskupiji odpočelo na latinskom jeziku. Osim ove važne studije o starom hrvatskom bogosluženju u Posavskoj Hrvatskoj, neobično su izcrpni i vriedni radovi »0 drami i teatru kaptolskog Zagreba« (Hrvatsko Kolo god. 13.), »Zagrebački pasionali u hrvatskoj stolnoj crkvi« (Narodne starine gcd. 4.), »Zagrebaeki pasionali u hrvatskoj crkvenoj književnosti« (Sv. Cecilija god. 1925.).
Fancev je izvrstan poznavalac razvitka kajkavske književnosti. Razvitak književnosti u Banskoj Hrvatskoj na hrvatskom kajkavskom narječju vezalo se obično uz prodor protestantizma u hrvatske krajeve, a kao glavni ncsilac smatran je Juraj Zrinski, koji je navodno rušio crkve i samostane, medjutim, Fancev navodi, da od njegovih suvremenika o tome nitko ništa ne zna, a kad je Zrinski umro 1603. gcdine sahranili su ga Pavlini u samostan Sv. Jelene, a da je bio progonitelj kršćanstva i redova, ne bi mu bili dali takvu počast. Varaždmski podžupan Grgur Petthee hvali Jurja Zrinskoga, a ne udara na njegove zulume. Veli se, da je 1570. Juraj Zrinski protjerao sve svećenike, a 1574. godine na sinodu u Zagrebu sudjeluje iz Medjimurja 11 svećenika, a gdje i kako bi se ovi bili onda zadržali. Juraj Zrinski nije ni osnivač tiskare, u kojoj su se navodno tiskale protestantske knjige. Uvodnik Pergošićev kazuje, da je Hoffhalter bio putujući tiskar, a tako i njegov sin. Tiskara se u Nedelišću nije zadržala, već putuje od mjesta do mjesta, a zagrebački sinodi 1591. i 1602. uobće ne razpravljaju o protestantskom pitanju, po čemu se dakle vidi, zaključuje dr. Fancev, da kajkavska književnost nije došla pobudom nosilaca protestantizma, kojeg u ovim hrvatskim krajevima nije ni bilo. Bardi hrvatske kajkavske poezije jesu Gabriel Jurjević Varaždinac, Matija Magdalenic i Belostenec, kako je zabilježio Benger u Catalogus autorum. Kajkavska poezija XVII. stoljeća uglavnom je religijske sadržine, a pod utjecajem je njemačke katoličke poezije. Većinom se pjeva o četiri posljednje stvari čovjeka. Pisano je u čistom Aleksandrincu. »Ove mira vete, svet v veliku grehu I vse ide naopak z mudri norei behu Pregnana je pravica, nego božje služba, Ljubomorstva pun je svet, nazloba i tužba.« Osim Jurjevića i VIagdalenića su takodjer jednim dielom kajkavski književnici Zrinski i Frankopan, Vitezović, Baltazar Patačić. U to doba na kajkavskom narječju se tiskaju tri velika pjesnička djela o zauzeću Sigeta.Tako Krnarutićevo »Vazetje Sigeta grada«, Zrinskoga »Adrianskoga mora sirena« i Vitezovićevo »Odiljenje Sigetsko«. Osim toga spjevano je množtvo manjih pjesama, a od pjesnika se spominju još Stjepan Bedeković, Josip Keresturi zvani Panonijus, pokopan u remetskoj crkvi. Napisao je »Reflexiones de reformaticne cleri Zagrebiensis.«
Poznate studije Fanceva iz ovog područja jesu: »Početci kajkavske književnosti i štampanje kajkavskih knjiga«, »Prilozi za historiju kajkavske poezije XVII. stoljeća« (Nastavni Vijesnik god. 31.), »Prilozi za povijest književnosti hrvatske« (Nastavni Vijesnik god. 39.), »Tragom hrvatske kajkavske poezije 16. v.« (Ljetopis Akademije). U traganju za prvim početcima našeg književnog stvaranja kako u Dalmaciji, Primorju, Banskoj Hrvatskoj, tako je Fancev zašao i na pcdručje prvih početaka slavonske književnosti. Razvitak knjige u Slavoniji po iztraživanju dra Fanceva vezan je s dolazkom Isusovačkog reda u Hrvatsku. U svojoj studiji »Isusovci i slavonska knjiga u 18. stoljeću« piše prof. Fancev o osnutku isusovačkih misija u Hrvatskoj. 1606. osnovaše svoju rezidenciju u Zagrebu, 1609. u Dubrovniku, 1628. na Rijeci, 1634. u Varaždinu, 1687. u Osieku i 1698. u Požegi. Osnivači misija su većinom sinovi iz Hrvatske. Sve školstvo 17. i 18. stoljeća bilo je u glavnom u njihovim rukama i zato im Hrvati mnogo duguju. Nikad nisu radili za tudjinske interese, već štogod učiniše u prosvjeti i kulturi učiniše za hrvatski narod. U narod su prodirali živom narodnom riečju. U Dubrovniku ulaze u kolo dubrovačkih književnika, u Banskoj Hrvatskoj razvijaju kajkavsku književnost, a u Slavoniji izdaju knjige.
Isusovački red je dao najbolje stručnjake i naučenjake. Jezično pitanje proučavaju Alberti i Komulović, Bartol Kašić, Jakov Mikalja, Habdelić, Sušnik i Jambrešić. Kašić pokušava pronaći i izgraditi jedinstveni jezik za sve Hrvate (»Blagomimilom štiocu«) »Velekrat sam razmišljao, kojim načinom najboljim i najzgodnijim mogli napisati naša besidenja slovinska, ali svaki Človik svoga grada govor brani, Hrvat svoj, Dalmatin svoj, Bošnjak opet hvali svoj govor.« Mikalja izdaje »Blago jezika slovinskoga«. Mikalja i Kašić su prilično i uzpjeli. Njihcvim jezikom pjevaju dubrovački pjesnici u XVII. stoljeću. Prvi pokretači pismenosti, školstva i književnog stvaranja u Slavoniji jesu opet slavonski isusovci Kanižlić, Juraj Mulih i Josip Milunović. Pišu početnice, naputke, pjesmarice, molitvenike.
Prva knjiga je tiskana 1694. godine »Hrvatska abekavica i krstjanski nauk«. Milunović je osnivao trivijalne škole i vršio promičbu za pismenost. Kori sve natražnjake i nezaglavnu čeljad, koja nema volje za napredak. Protivnike pismenosti zove opačinom i zloćom, napada i kori otčeve i matere: »Ne date ih u škole, već ih pušćate da se vratolome od igre do igre, od kuće do kuće, pušćate ih na prelo. Psuju, ruže, sramote.« Fancev smatra Milunovića prvim pretečom Reljkovića, i ako ga je Reljković poznavao, onda mu nije bilo potrebno poznavati francuzko i njemačko prosvjetiteljstvo.
Da Fancev nije ništa učinio na području naše literarne historije, nego da je samo sakupio dokumente za podrietlo hrvatskog preporoda i razbio po našu tradiciju i uljudbu u historiji ponižujuća mišljenja, da je hrvatski preporod nastao pod utjecajem stranih ideja i da su nosioci stranci Šafarik, Kolar i Vuk Karadžić, koji da su navodno snažno utjecali na Ljudevita Gaja, morali bismo mu odati najveću hvalu. Medjutim sve ono što je Fancev osvietlio iz naše stare dubrovačke, pa kajkavske, pa slavonske književnosti 16., 17. i 18. stoljeća nije ništa drugo nego jedan snažan dokaz nepresušive duhovne energije naše nacije, koja je u najtežim svojim razdobljima duhovno stvarala, a to je bilo ono, što je pobjedjivalo, što je živu narodnu sviest pronielo kroz najteža uzpeća Kalvarije. Nije nikada prekinut kontinuitet stvaralačtva u Hrvatskoj od zlatnog doba dubrovačke književnosti pa sve do preporoda u gornjoj Hrvatskoj. Ciljevi ilirskog preporoda, kaže Fancev, manifestirali su se čitavo jedno stoljeće unapried«.
Narodni preporod nije nastao u jednoj godini niti je stvoren po jednom čovjeku, u preporodu je sudjelovala ciela Banska Hrvatski. Na preporodu Hrvatske i hrvatstva radilo se je decenije i decenije prije i poslije 1835. godine. Preporod je nikao iz težkih nacionalnih borba sa Bečom i Peštom, za svoja nacionalna prava, za svoju uljudbu, svoj jezik, za svoju suverenost. Hrvatski narodni preporod je nosilo jedno cielo pokoljenje, a nije ga stvorio jedan student u svojoj sobici pod utjecajem tudjinskih ideja i tudjih preporoditelja.
Djela Mikocija, Ratkaja, Mikloušića, Katančića, Kanižlića, Vitezovića, postala su program čitavih generacija i čitavog jednog stoljeća, a iza toga program ciele nacije za uvieke. Kad je cjelokupnost Hrvatske bila iznakažena te nešto odkinuli Turci, a nešto Mletčani, onda »Reliquiae reliquiarum« postaju rasadište ideje o cjelokupnosti hrvatskih zemalja i hrvatskog naroda. To je dakle već bio program do oslobodjene Hrvatske.
Vitezović proučava hrvatsku poviest, hrvatsku literarnu prošlost, piše prvu gramatiku, uvodi jedinstvo pravopisa i jedinstvo jezika. Tako su Vitezović i njegovi sljedbenici zasijali sjeme za narodni preporod. Iza toga razvija se u Hrvatskoj školstvo, osnivaju se kazalištne družine na Griču i drugim školama. Prikazuju se djela s rodoljubnim sadržajem, a to sve pomalo budilo je narodnu sviest i vjeru u budućnost. Osvježavani su naši prvi herojski likovi Toma Erdodi, Nikola Zrinski, Čeh, Leh i Meh, proučava se hrvatska poviest. Otac Franjo Zdelar piše djelo o banovima Hrvatske i Slavonije. Sušnik i Jambrešić izdaju 1742. »Lexicon latinum«, a u to, vrieme izdaju se mnogi kalendari s razpravama iz hrvatske pcviesti. Štampaju se djela Katančića, Farlatija, Krčelića, Emerika Pavića, Tita Brezovačkoga. Širi se Kačićev razgovor ugodni itd.
Osim Vitezovića djeluju na području povjestnog iztraživanja Baltazar Krčelić, Josip Mikoci i Andrija Blašković. Hrvatska književna histcrija je od Vitezovića zamišljena, od Krčelića načeta, a od Baričevića proučavana i iztraživana, a iza njih doiaze Ferić, Joakim Stulić, Lučić, Miličić, Josip Krmpotić, Emerik Pavić, Vid Došen, Josip Reljković. Sve je ovo dovelo do probudjenja i osvještenja. Pjesme Tita Brezovačkoga i drugih obojene su dubokim nacionalnim prizvukom. »Dobra zemlja ti Horvatska, Kaj će tebi ta Madjarska«. To je bilo razdcblje kad su se Hrvati borili protiv Madjara, koji su izašli s devizom: »Velika Madjarska od Karpata dc Adrije«. Tada uslieduje predstavka križevačke županije u kojoj se kaže, da je madjarski jezik atentat na ilirički t. j. hrvatski i narodnost.
Pod vodstvom snažnih hrvatskih duhova nastavili su dalje radom Toma Mikloušić, Josip Sermage, Ladislav Žužić, Ljudevit Jelačić, Janko Drašković; Valentin Kirinčić, Josip Romualdo Kvaternik, Marić, Štoos, Kundek, Rakovac, Farkaš Vukotincvić, Derkos, Mažuranić, Smodek, Maksimilijan Vrhovec, Antun Mihanović, Josip Kušević, Marko Makanović, Franjo Streha i Šipuš.
Kako vidimo, čitava plejada hrvatskih uljudbenih radnika kroz 18. stoljeće spremala je i izvela narodni preporod. Zato je prof. Fancev imao pravo kad je zaključio: »Sliepci su oni, koji kod svoje kuće ne traže izvore za postanak hrvatskog preporoda, već ga traže na strani.« Na temelju toga Dr. Franjo Fancev zaključuje u svojoj studiji »Hrvatski ilirski preporod nije ni gradački, ni bečki, ni peštanski, ni Kolarov, ni Šafarikov import, već je autohtoni produkt sredine. Po dosadašnjem tumačenju postojao je Filius anti patrem. To bi bilo čudo kad rodoljublje očitovano u Gajevim pjesmama prije nego ode u Graz i Beč ne bi imalo zamaha u čitavoj sredini, u kojoj je Gaj živio.« Nekoliko generacija prije Iliraca radile su u pokretu, ali nije mogla biti tako ostvarena tako velika ideja dok se 1832. godine na Griču ne zapali oganj koji obasja čitavu Hrvatsku. M. Bogović kaže: I u 18. stoljeću je bilo ljudi kojima je stalo do naroda svoga (Vitezović, Belostenec, Jambrešić, Došen, Kanižić, Kačić, Katančić, Appendini, Stulli i Vrhovec).
Ovim svojim ogromnim radom na području hrvatske književne historije učinio je Dr. Fancev velebno djelo našoj naciji i našoj uljudbi. Historijom u ruci rekao je za vječna vremena, đa lažu svi oni, koji su hrvatsku nacionalnu kulturu kroz vjekove htjeli preskočiti, a hrvatski narodni preporod pripisati tudjincima. Ni Gaj ni Mihanović nisu pod utjecajem nekih sastanaka u Gracu i Beču (Mihanović je sve škole svršio u domovini!), zadojeni hrvatskom sviešću. Sredina u kojoj su živjeli nosila je u duši duhoku nacionalnu i uljudbenu tradiciju. Oni su samo prvi exponenti svoje sredine i svoga naroda.«
Proučiti radove dra Franje Fanceva znači osjetiti i doživjeti živo i djelotvorno hrvatstvo kroz vjekove. Ono što je Fancev dao to su samo živi živcati dokumenti, koji očito govore o srdcu i duši i umu naše nacije, proti koje je ustala bila i sama sudbina koja joj je dosudila razpeće, kakvo su doživljavali riedki narodi Europe.
U tim težkim časovima prošlosti pored toga što je borbena još je više bila stvaralačka i uljudbena. Mi se ne trebamo sramiti Europe. Imena Gundulića, Boškovića, Clovića, to su svjetska imena, ali mi Hrvati imamo još jedan višak kojeg Europa nema, a to je da smo mi Hrvati tu Europu branili od najezde Iztoka. Mi tu Europu branimo i danas.
Ovaj veliki naučni rad dra Franje Fanceva za našu tradiciju jest neizkazan. Ako se ljude procjenjuje prema radu i djelima, kojima su doprinieli svoj obol vječnim vrjednotama istini, pravdi, đobrom i liepom, onda čitav život dra Fanceva od 60 godina, koje je navršio u ovoj 1942. godini, bio je u službi hrvatstvu, jer je razodkrio čitava stoljeća našeg kulturnog narodnog rada i otvorio vrata u našu veliku prošlost i time nam pojačao našu sviest i naš ponos i skupa sa Bulićem, Klaićem, Starčevićem i Šufflayem učvrstio naše narodno jastvo!
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
