|
Sinovi dida Jure Guce Ministar u NDH, pukovnik HOS-a, inž. Ivica vitez Frković - Gucin
(Gospić, 3. veljače 1894. - Buenos Aires,20. studenog 1980.)
Hrvatsko je plemstvo u dugom nizu stoljeća častno izvršilo svoju ulogu. Borbe za slobodu i državnu neovisnost, za rod i vjeru otaca, izpunjale su život staleža koji su od davnih vremena predstavljali hrvatski narod.
Međunarodni ugovori, povelje, darovnice i spomenici uklesani u sivom kamenu niemi su svjedoci prošlosti u kojima se odražava život onog naroda koji već tisuće godine prkosi zubu vremena nad jednom od najvažnijih stratežkih postava na granici Iztoka i Zapada.
Ti su spomenici pripadali hrvatskom plemstvu, koje je na taj način ostalo sačuvano za buduće naraštaje, da bi njihovim primjerima učili, o nama sudili, pa ako je potrebno i osuđivali ih za korist Hrvatske.
Srednji građanski stalež te seljaštvo i radništvo nisu, zbog onodobnih prilika, mogli biti zabilježeni na tim spomenicima, ali se ipak već 1700. godine u javnom životu spominje i jedan pučanin. Bio je to sudac Mate Frković, koji je 'u Bilaj Grad išao na neke razgovore s Turcima (Bilaj je ustvari iztočni dio Gospića).
Ovaj Frković sigurno nije pripadao tzv. Krvnom plemstvu, nego možda vojničkom staležu iz redova nekadašnjih senjskih uskoka.
Jedan od roda tih Frkovića, ministar šuma i ruda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ing. Ivica vitez Frković desetljećima je u Argentini prikupljao svaku tiskanu rieč o radu i životu svojih predaka. Te informacije, koje je ing. Frković pomno prikupljao i slagao, svjedoče o rađanju jednoga novog hrvatskog plemstva - plemstva žuljeva. Kada se u obzir uzmu sve tragedije, muke i nevolje koje je ovaj hrvatski vitez proživio u skoro 35 godina izbjegličkoga života, čovjek se mora upitati odkuda njemu tolika ljubav prema Domovini?
Na čemu se temeljila silna snaga njega, njegove braće i njihovoga otca "dida Jure", koji su u svakom trenu bili spremni žrtvovati sve pa i sam život za Hrvatsku? Jedino čemu se to može pripisati je ljubav prema svetoj vatri hrvatskoga ognjišta, koja se ni u tuđini nije dala ugasiti, jer ta naša hrvatska vatra nije ništa drugo nego žarka ljubav prema Bogu i rodu sadržana u Starčevićevu geslu - BOG i HRVATI! U čijem srdcu gori takav plamen, ono nikada neće (niti može) biti izgubljeno za Hrvatsku. Počelo je u Senju. Kao da su ti Frkovići, potomci uskoka i uzori ličkih ustaša upravo morali dati svoju prvu krvnu žrtvu baš na ulicama uskočkoga Senja. Iste one krvave ruke koje ubiše jednoga od trojice poviesnih hrvatskih učitelja i vođa, ubile su i petoricu njihovih sliedbenika i oduševljenih učestnika u borbi i radu za hrvatsku slobodu - petoricu braće Frkovića. PETAR "PEĆO" je prvi pao. Ubili su ga u Senju srbski žandari skupa s drugih šest mladića i jednom djevojkom, 9. svibnja 1937. godine, gdje je mladež iz Gospića došla da nazoči koncertu sarajevskoga pjevačkog družtva "Trebević".U tom divljačkom masakru nevine hrvatske mladeži dva Pećina brata, Marko i Jurica, pukim slučajem ostadoše na životu.
(Uz Peću Frkovića taj su dan poginuli mladići: Nikola Bevandić, Petar Frković, Frane Jelača, Jakov Milković (brat moga tetka Nikića, nap.a.), Tome Nikšić, Marko Smolčić i djevojka Katica Tonković.)
MARKO je prvi poginuo u obrani Nezavisne Države Hrvatske, 1942. dok je bio ustaški logornik u Gospiću. Bilo mu je tek 29 godina. LUKA, otac šestero djece, izrešetan je partizansko-četničkim strojnicama na kućnom pragu u Ličkom Novom. Bio je 59 godina star.MARTIN, pričuvni častnik i predsjednik HSS-e za kotar Benkovac, pada u vlaškom selu Divoselu pokraj Gospića, kad mu je bilo 43 godine. Devetero njegove djece ostati će siročad. JURICA, prvi pučki župan u Liki i stožernik Gospića u NDH, mučki je 1944. od komunističkih odmetnika ubijen iz zasjede u Senjskoj Dragi, kada je sa Sušaka dopremao hranu za svoju županiju. Mlad čovjek, od svega 34 godine starosti ostavio je iza sebe dvoje djece. Njegova prsa krasila su razna odlikovanja među kojima je bilo i ono što mu je davalo naslov viteza.JOSIP, zrakoplovni poručnik, na povlačenju 1945. bio u pratnji ministra Mirka Puka s kojim su ga Englezi u Austriji predali Titinim krvolocima. Malo kasnije ubijen je u komunističkom mučilištu u Gospiću. STIPE je kao hrvatski vojnik poginuo još u 1. svj. ratu.MATE, liečnik i inženjer IVICA, su se uspjeli spasiti i prebjeći u Argentinu, gdje su i umrli. MILAN, vođa križarske grupe, obkoljen u zaselku Vukelja u jesen 1945., izvršio je samoubojstvo radije nego da pane u ruke Titinim krvnicima,STIPE (drugi), mladi trgovački pomoćnik. Titina Ozna je zapisala da je "nestao pri likvidaciji skupine", ali za njegovu sudbinu se ne zna. Obitelj Frkovića ima svoju malu jedinstvenu poviest. U jednoj od tih pojedinosti je zapisano kako se "did Jure" "zakonski i na papiru podielio sa svojim bratom, kojemu je bilo ime Mate, ali prošle su godine a da ni susjedi ni suseljani nisu za tu podjelu znali". Did Jure je mnogo puta znao reći onu ličku: "Nije bogat tko ima volove, neg' je bogat tko ima sinove".Polazeći s tog stanovišta, njega se zaista nije moglo smatrati siromahom, premda ni sam nije slutio koliko se stvarnoga bogatstva krilo u njegovom porodu.
Jure Frković, poznat pod nadimkom "Guca", ženio se tri puta. S prvom ženom iz roda Kosovića, imao je sina Luku. S drugom, koja je bila iz Zdunića, imao je petero djece: Mariju, Stipu, Ivicu, Franjku i Rožu. Sa trećom ženom, sestrom njegove prve žene dobio je: Martina, Katu, Matu, Milana, Ivku, Jelu, Antu, Maru, Juricu, Marka, Peću, Josipa, Ljubicu i drugog Stipu. Kad se uzme u obzir da su sva ova djeca nikla na ne baš tako plodnom terenu Like i da su odgojena od malih nogu radeći sve pa i one najteže poslove, onda nas neće čuditi ni bezprimjerne žrtve koje je soj Frkovića položio na oltar Domovine.U obitelji dida Jure Frkovića sva djeca su radila sve težačke poslove, a muški su uz to naučili i remenarski zanat svoga ćaće.
Kod naših seljačkih obitelji starija djeca su najčešće ostajala na selu pomažući roditeljima. U domu dida Jure imamo zanimljiv i upravo neobičan slučaj. Neka starija braća su posavršavala i najviše škole, a oni najmlađi su ostali raditi s otcem u njegovom remenarskom zanatu. Način na koji je did Jure odgajao svoju djecu bio je prava škola najsuvremenijega i najpriznatijega zdravog odgajanja. On je dopuštao svakom svom djetetu iznositi svoje mišljenje. Dopuštao je svakome birati i stvarati vlastitu budućnost. Tko je htio ići dalje u školu, dobio je podporu. Tko je htio u zanat ili trgovinu, vrata su mu bila otvorena, a tko se odlučio čuvati kućno ognjište, čuvao ga je - i kao Luka posvetio svojom krvlju. U Frkovićevoj kući nije bilo svađe. Toliko djece i dječice, toliko snaha i unučadi, a red, mir i rad kao u ulištu. Nad svime je vladala mudra rieč dida Jure, koji je uvijek znao reći: "Dico moja, među pravom braćom ne smi bit svađe. A ako se kadgod i pririči, to ne treba trajat više od deset minuta - dok se vidi 'ko ima pravo. Mržnje nek vas Bog oslobodi". I djeca od tri majke slušala su svoga otca.Did Jure je kod svoje djece razvijao osjećaj samostalnosti i smisao za pravi rad te ocjenu vriednosti i važnosti svakog rada, pa i onoga nagrubljeg. Uvijek je znao dati dobar savjet i upute. Svaki je sin u kući dida Jure predstavljao jednog radnika. Svi sinovi dida Jure su se od malih nogu naučili raditi, tako su naučili cieniti sve i ljude koji u znoju lica zaslužuju kruh svagdašnji. Oni su u političkom smislu predstavljali onaj bunjevački duh ličkih seljaka sliedbenika Ante Starčevića, republikanaca Stjepana Radića i ustaša Ante Pavelića. Pred Prvi svietski rat did Jure je kupio kuću u Gospiću jer je već bilo dosta djece koja su išla u školu, pa je za tu djecu trebalo stvoriti bolje uvjete. Ivica i Mate su jedno vrieme iz Ličkog Novog u Gospić (oko 6 km) išli pješice.Frkovićeve kuća u Ličkom Novom bila je ono što je bila Došenova u Gospiću, a kad je did Jure preselio u Gospić onda je njegova kuća u Gospiću postala sestrom kuće Marka Došena. Marko je često dolazio kod Frkovića, gdje ga je rado slušalo staro i mlado.
Did Jure je bio ponosan što je njegova kuća postala sastajalištem i mjestom dogovora svih borbenih Hrvata Like; građana, seljaka i intelektualaca, a još više što je postao desna ruka Marka Došena.
Na nacionalni odgoj Frkovića u Ličkom Novom osobito je djelovao mjestni župnik glagoljaš Mikan. Pred svake izbore on bi išao na čelu povorke sa hrvatskom zastavom. Frkovići su uvijek glasovali za Stranku Prava.
Kad je uoči jednih izbora k didu Juri došao veliki župan Bude Budisavljević i počeo ga nagovarati da glasuje za "Koaliciju" (Srbsko-hrvatska koalicija), jer će mu inače sin Ivica izgubiti "štipendiju", did Jure, koji je tada bio županijski viećnik, mu odgovori: "Ja živim sa svojim narodom pa ću s njim i dalje bit, a moj sin ako tu podporu nije zaslužio unda mu je i ne treba davat. Oduzmite je!"
Hrvati Like bili su među prvima koji su uočili onu gadnu zabludu onih iz tzv. Jugoslavenskog Odbora 1918. godine. Gospić je zato postao razsadnikom Starčevićevog pravaštva i Radićevog republikanstva. Hrvatska mladež Gospića i okolice okuplja se u "Matiji Gubcu". Ovo družtvo bilo je pravo sveučilište kasnijih ustaša u Domovini i inozemstvu.
Uz Mimu Rosandića, Matu Oreškovića, Milu Starčevića i druge, braća Frkovići su među najborbenijim u bitkama za rušenje velikosrbijanske države. Njihovi vođe su starina Marko Došen i advokat dr. Andrija Artuković.
Poslie Velebitskog ustanka u jesen 1932., velikosrbski žandari i vojska vrše nekontrolirana nasilja i zločine nad hrvatskim narodom u čitavoj Liki. Balkanski divljaci razbijaju glave, lome rebra i žive u bunare bacaju hrvatske mladiće. Zatvori su puni hrvatske mladeži. Nevinim mladićima velikosrbijanski sudovi izriču drakonske kazne. Među ovima su i četiri brata Frkovića; Jurica, Marko, Pećo i Martin. "U ime zakona o zaštiti države" trojica starijih dobili su od pet do osam godina robije, malodobni Marko godinu dana. Gospićka "Žuta kuća", Lepoglava, Zenica, Kruščica, Mitrovica i niz drugih kazamata napunjeni su hrvatskom domoljubnom mladeži. Za čitavu Hrvatsku, a pogotovo za Liku to su bili težki dani: podmetanja, premetačine, uhićenja, zlostavljanja, otimačine i orobljavanja. Osobito su stradale obitelji Marka Došena i Jure Frkovića. Dok je Martin Frković ležao po srbijanskim zatvorima brigu o njegove šestero nejake djeca preuzeli su njegova braća i did Jure.Did Jure je dočekao obnovu Nezavisne Države Hrvatske. Svi njegovi sinovi odmah su, kao uzor ratnici i ustaše, stupili u izgradnju i obranu svoje narodne države.
Početkom 1. svj. rata Ivica Frković je u Zagrebu unovačen u 53. Hodačku pukovniju i poslan u častničku školu u Rijeci. U proljeće 1915. vraća se u Zagreb s činom zastavnika gdje odmah biva uvršten u satniju koja odlazi na bojište na talijanskom frontu. Tu Ivica sudjeluje u prvim borbenim redovima; na Soči, Piavi, Brenti, i drugim bojišnicama, najprije kao zapovjednik satnije a kasnije bojne.
Na bojištu ostaje sve do pred konac rata, do polovice 1918., kada je ranjen prevezen u Zagreb. Postigao je čin nadporučnika. Nagrađen je s dvie srebrene kolajne za hrabrost, dva srebrena pohvalna znaka (signum laudis), križem s mačevima i ratnim odlikovanjem za zasluge.
Na 29. listopada 1918., kad je Hrvatski Sabor razkinuo sve državnopravne veze s Austrougarskom i proglasio neovisnost Hrvatske, Ivica je bio na Trgu sv. Marka kao zapovjednik počastne satnije, a 5. prosinca bio je očevidac zločina koji je po zapoviedi brata djeda Vesne i Zorana Pusić, izdajnika Grge Angjelinovića, na Trgu bana Jelačića počinjen nad pobunjenim hrvatskim vojnicima, koji su se pobunili protiv "ujedinjenja s prekodrinskom braćom". Odmah poslie "ujedinjenja" Ivica je, kao i svi drugi hrvatski domoljubi, razvojačen. Kao i njegova braća, Ivica je pučku školu završio u rodnom selu, Ličkom Novom, a klasičnu gimnaziju u Gospiću. Kasnije na sveučilištu u Zagrebu završava izpite za inženjera šumarstva. Najprije radi u Ravnateljstvu šuma na Sušaku, a kasnije je šef Šumarije u Škarama, Rudopolju, Ogulinu, Otočcu i Novoj Gradišci.Na dan Male Gospe, 8. rujna 1923., vjenčao se u Zagrebu u crkvi Sv. Marka s Ljerkom Vuković - Podkapelski, rodom iz Jezerana u Liki.
Ljerkin stric, kapetan bojnog broda "Viribus Unitis" Janko Vuković-Podkapelski, je na koncu 1. svj. rata na Viribus Unitisu austougarsku zastavu zamjenio hrvatskom zastavom i tako postao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice. Na početku rata bio je zapovjednik 1. torpedne divizije koja je 1915., potopila talijanski razarač "Turbine".
Ivica i Ljerka su imali troje djece - dvie kćeri , Jasnu i Mirnu i jednog sina, Vladimira.
"Protivudržavni elemenat"Nakon izbora od 8. veljače 1925., ing. Ivica Frković je (brzojavno) odpušten iz službe kao "protivudržavni elemenat", da bi nekoliko mjeseci kasnije (18. VII.), kad je uzpostavljena vlada Pašić-Radić, bio ponovno postavljen na dužnost ravnatelje jednog odjela u Ministarstvu šuma i ruda u Beogradu. Na tom mjestu ostao je do 1934. godine, kad je poslie "iznenadne" smrti "kralja ujedinitelja" u Marseillesu odpušten s posla.Ali glavni razlog za njegovo uklanjanje vjerojatno je bio što on ni u Beogradu nije mirovao. S još nekoliko hrvatskih rodoljuba koji su tamo radili, on je 1926. u tamo osnovao Hrvatski Klub s glavnim ciljem da se po raznim ministarstvima smjesti što više sposobnih hrvatskih činovnika i prokušanih rodoljuba koji će raditi za hrvatske probitke. Članom Kluba mogao je postati svaki čestiti Hrvat, bez obzira na vjersku ili stranačku pripadnost. Članovima Kluba postali su mnogi hrvatski zastupnici među kojima su bili Džafer-beg Kulenović i i Stjepan Radić. Kad je crnogorski posrbica Puniša Račić po uputama kralja Kara-Aleksandra, u srbijanskoj Skupštini izvršio gnusna ubojstva nad hrvatskim zastupnicima, djeca ubijenog Pavla Radića sklonjena su u stan Ivice Frkovića, gdje ih je njegova obitelj brižno čuvala.Na 7. lipnja 1932. srbijanski su plaćenici izvršili atentat na dra Milu Budaka. Tri mjeseca kasnije podignut je Velebitski ustanak u kojem je pukla prva ustaška puška i odjeknula prva bomba u ličkom selu Brušane. Diljem Like i sjeverne Dalmacije srbijanski žandari i vojska uz golemu pomoć domaćih pravoslavnih Vlaha čine nad hrvatskim pukom vrše do tada neviđene zločine. Uveden je redarstveni red - ili kako to Srbi kažu "opsadno stanje". Masovna uhićenja i divljačka premlaćivanja su na dnevnom redu. Na temelju sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine osnovana Banovina Hrvatska i za bana postavljen Frkovićev školski kolega Ivan Šubašić. Šubašić Frkoviću nudi mjesto predstojnika Odjela za šumarstvo. Frković je prihvatio ponudu poslie što se posavjetovao s Milom Budakom i Slavkom Kvaternikom i tako taj Odjel u vrhu "službenog Zagreba" postaje razsadištem hrvatske revolucionarne misli uglavnom i zato što je u to vrieme ministrom šuma i ruda u Beogradu postao dr Džafer-beg Kulenović.Frković i Kulenović su bili istoga uvjerenja da za hrvatski narod nema života bez Nezavisne Države Hrvatske, da Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine, a ni Herceg-Bosni života bez Hrvatske. Zato su se uvijek lako razumjeli u svim političkim pitanjima. Zato dolazi do tajnog sastanka Kulenović-Frković-Kvaternik, koji je održan u Frkovićevom stanu u Zagrebu. Poslie ovog sastanka Frković često "zvanično" putuje u Beograd gdje od Kulenovića dobiva nove obavijesti koje na povratku prenosi Kvaterniku, a Kvaternik Glavnom ustaškom stanu u emigraciji. Hrvatski nacionalisti diljem Hrvatske prkose i pružaju silan odpor velikosrbijanskoj tiraniji. Ban Šubašić, vjerni sluga Karađorđevića i poslie Acine smrti u Marseille-u, počima s progonima svih koji bi digli svoj glas protiv srbijanske tiranije. Kad su Petrinjska, Kerestinec i Lepoglava postale premalene Šubašić zajedno s ubojicom kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage, "đeneralom" Perom Živkovićem, u Kruščici osniva prvi koncentracijski logor u HrvatskojUz poznate nacionaliste: Jucu Rukavinu, Mladena Lorkovića, Ivana Oršanića i niz drugih, u to vrieme u Lepoglavskoj kaznionici je bio i Ivičin brat Jurica. Bez da pita Šubašićevo dopuštenje Ivica polovicom studenog 1940. Odlazi u Lepoglavu u posjetu svome bratu i drugim hrvatskim nacionalistima. Čim su ugledali Ivicu svi ovi zatvorenici su počeli pjevati - Doba je težko, Hrvatska nam strada, dušmanin na nju lije svoju žuč. Al' mi smo mladi i prepuni snage, uztrajne borbe nosimo luč i Ustaška se vojska diže za slobodu vodit' rat, dok ne stigne sve do Drine nit će klonut, nit će stat'! Još prije nego se Frković vratio u Zagreb, Šubašić je o svemu obaviješten i on je Frkovića odmah pozvao "na razgovor". Ovaj zadnji razgovor između nekadašnjih školskih kolega bio je sve samo ne kolegijalan i završio je Frkovićevom ostavkom. Par dana kasnije Frković je dobio poziv da se odmah prijavi na "vojnu vežbu" u Sarajevu. Iako su Šubašić i njegovi nalogodavci mislili da će ga tako "izolirati", Frković tu izolaciju koristi i stupa u dodir s velikim hrvatskim nacionalnim vođama u tom gradu Ademagom Mešićem, vrhbosanskim nadbiskupom Ivanom Evanđelistom Šarićem i drugim iztaknutim Hrvatima.Kad su prvih mjeseci 1941. prilike u "lepoj državi" postale vrlo konfuzne, Frković glumi da ima problema sa srcem i odlazi u Zagreb na pregled. U Zagrebu je našao i druge "bolestnike", dra Milu Budaka i dra Filipa Crvenkovića. Dijagnoza liečnika, koji je bio nihov istomišljenik, bila je da "postoji" angina pectoris, pa je Frković zadržan u klinici u Draškovićevoj ulici do 30. ožujka, a onda je "prekomandovan" u vojničku bolnicu u Vlaškoj ulici gdje mu nitko nije smio doći u posjetu. Nu uza sve "mere predostrožnosti" veza s "vanjskim svietom" je brzo uzpostavljena, ovaj put preko Luje Ivandića koji je tu služio vojni rok. Ovdje želim navesti da sam imao čast u Kanadi sastati se s ovim čestitim hrvatskim svećenikom i domoljubom fra Lujom Ivandićem, kad je kao predsjednik Hrvatske katoličke zajednice (organizacije koja je u Americi osnovana kao protuteza jugofilskoj Hrvatskoj bratskoj zajednici) došao u London, Ontario, gdje sam tada živio. Fra Lujo je na mene, koji sam tada bio vrlo mlad, ostavio utisak najčistijeg domoljublja.Na 10. Travnja 1941., Frković u građanskoj odjeći bježi iz bolnice. Na večer poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, pukovnik Slavko Kvaternik ga poziva da dođe na Trg Sv. Marka. Pri sastavu prve Hrvatske vlade Frkoviću je povjereno mjesto ministra šuma i ruda, a on za glavara svog kabineta postavlja iztaknutog hrvatskog domoljuba inženjera Halida Muftića. Nu Ivica Frković nije cielo vrieme rata ostao u svom ministarstvu. On je bio jedan od onih hrvatskih "terenskih" ministara, koji su poput Vjekoslava Vrančića i Lovre Sušića, proveli više vremena na bojišnici nego u svojim uredima. Početkom 1943., Poglavnik dr Ante Pavelić ga imenuje svojim opunomoćenikom kod 369. "Vražje Divizije" u Petrinji, sa zadatkom da strogo pazi da se vojničke vlasti ne upliću u građansku upravu i da se u svemu rabe i poštivaju hrvatski zakoni. U toj dužnosti ministar Frković je (u činu pukovnika) sudjelovao u borbama protiv četnika i komunističkih odmetnika kod Gline, Bosanske Krupe, Grmeča, Glamoča, Livna, Šujice, Bugojna, Gornjeg Vakufa i Jablanice. Početkom rujna 1943. Frković je poslan k njemačkoj Lovačkoj diviziji pod zapovjedništvom generala Egelsehera, čije su jedinice tada bile u Lapcu, Kninu i Drnišu.Na dan kapitulacije Italije bio je u Drnišu odakle se odmah uputio u Šibenik gdje je s jednom jakom jedinicom hrvatske vojske i oružnika prisilio fašističku posadu na predaju. Odmah poslie toga uputio se u Zadar gdje je uzpostavio hrvatsku vlast.
Kada je s naše obale odklonjena težka mora talijanske fašističke okupacije Frković kreće u okršaj s onom srbijanskom na iztočnoj granici Hrvatske. U studenom 1943. imenovan je glavarom građanske uprave u Sarajevu i na toj dužnosti ostaje do 4. Travnja 1945. godine kad je zrakoplovom kojim je upravljao satnik Veličan, zajedno s nadbiskupom Šarićem napustio Sarajevo i odletio u Zagreb. Samo mjesec dana kasnije Hrvatska se našla pred najezdom boljševičke Crvene armije i njezinih prirepaka divljih jugokomunističkih šumskih razbojnika koje su Englezi i Amerikanci obilno snabdjevali oružjem, streljivom i svim što im je bilo potrebno za rušenje hrvatske države. Hrvatska vojska imala je streljiva za svega nekoliko dana ratovanja, pa je Hrvatska vlada odlučila povlačenje prema "civiliziranim" Zapadnim saveznicima. Znamo kakav je bio izhod.Ovaj egzodus hrvatskoga naroda izbacio je i viteza Frkovića iz krila Domovine. Nu njegove muke su tek počele poslie prielaza austrijske granice. Podmukli Britanci najprije su mu oduzeli djecu i vratili ih u ralje balkanske zvieri. Onda su njega i dra Džafer-bega Kulenovića strpali u jedan zatvor, a njihove supruge i Kulenovićevu kćer Aidu otjerali u neki logor. Njega i Kulenovića prebacuju iz zatvora u "žicu" iz "žice" u neki civilni logor, pa iz logora opet u neki žicom ograđen tor, odakle se spašavaju bijegom. Dugo vremena poslie završetka rata uspio se sastati sa svojom suprugom Ljerkom i sinom Vladom, ali njegove liepe kćerke Mirnu i Jasnu nikada više neće vidjeti - pale su u Kolonama smrti od krvničke ruke Titinih tifusara ušljivih balkanskih humanoida.Njihova imena danas nose dva bistra jezera u visokim Andama Argentine.
Poslie dolazka u Argentinu 1948., Frković se kao stručnjak zaposlio u Ravnateljstvu šuma. Na toj dužnosti proputovao je veliku Argentinu od prašuma toploga sjevera do hladne Ognjene Zemlje.
Zajedno s kolegama: ing. Ivanom Asančaićem, Maksom i Slavkom Hranilovićem i Jurom Pertakom, on je u Argentini odkrio do tada nepoznate planine, rijeke, jezera, slapove, potoke, uvale i doline. Svemu što su pronalazili dali su hrvatske nazive. Tako, uz divna bistra jezera Jasna i Mirna, danas u visokim Andama na granici Argene i Čilea imamo rijeke: Bosna, Lika, Bosut, Cetina, Korana, Kupa, Drina, Drava, Mura i Sava i dva divna vodopada - Budak i Mime (Mile Budak i Mime Rosandić, nap. a.)  Mirnu i Jasnu je srbokomunistički krvožedni Moloh progutao na Križnom putu dok je Vlado spasio živu glavu
U pismu jednom prijatelju 1968., Frković piše: "Ja sam doduše na dan Sv. Blaža navršio 74 godine života, ali uza sve to, moje nade još nisu izgubljene da ćemo doskora doživit uzkrsnuće Hrvatske.
Nije ga dočekao, s otvorenim nikad ne zacieljenim ranama za svojim kćerkama, svojom braćom, svojim poklanim narodom i svojom zarobljenom Domovinom hrvatski vitez Ivica Frković umro je u Buenos Airesu 21.studenog 1980. godine.
Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
