HRVATSKA IZNAD SVEGA |
|
Iz Napretkova kalendara, 1.1.1941.
(Izvađeno iz starih knjiga i zapisa)Prebirući listove po hrvatskoj historiji... UvodLjudi nijesu radi čitati historiju, jer je historija — istina, a ljudi ne ljube istinu; ne podnosimo historiju, jer odmah uskrsnu godine, a mi smo siti i svojih godina, a kamo li ne bi bili siti tuđih godina. Zato ja, dragi čitatelju, ne ću pisati nikakvu historiju, jer nisam historik, nego ću ovdje ondje iznijeti preda te po koji zanimljivi događaj iz hrvatske historije, da se sjetiš činjenice, i da je ne zaboraviš, da smo i mi Hrvati imali nekakvu historiju. Bit će to kratke sličice i pričice, koje ćeš pročitati uz kavu i cigaretu. Nastojat ću, da to živo ispričam, jer i najzanimljivija priča postane dosadna i nesnosna, ako se ne pripovijeda čitko i glatko. Svaki ću događaj odvojiti od drugoga događaja i kad jedan pročitaš, ostat će ti iza toga još toliko vremena, da i drugi pročitaš, a od volje ti stoji kojem ćeš se događaju privoljeti.Starost hrvatskog imenaNekad se mislilo, da Hrvata nikad nije bilo, ali da ih danas ima; negda se pak držalo, da je bilo Hrvata, ali da ih nema više. Jednom se smatralo, da je Hrvate izmislila Austrija, a jednoč, da su ih izumjeli — Hrvati! Bilo, kako bilo, prvi put je ime Hrvat zapisano u povelji kneza Trpimira 4. ožujka 852. godine, dakle prije 1089 godina. U toj se latinskoj ispravi Trpimir zove knezom Hrvata (dux Croatorum), a svoju državu naziva Kraljevstvom Hrvata (Regnum Croatorum).Šta su mislili neki Hrvati o svom imenuU prijašnja vremena neki su Hrvati bili zaboravili svoje ime, a neki su se i stidjeli svoga imena! Ima međutim Hrvata, koji su s najvećim oduševljenjem govorili, da su Hrvati.Slavni ban Ivan Mažuranić rekao je 1878. godine u hrvatskom saboru: »Međutim štujuć zaključke štovane ove kuće i sam osjećajuć odlučna prava naše zemlje u tom pogledu, ja sam branio na odlučnom mjestu želje vaše, ne sarao radi toga, jer je to pisano u adresi, nego kao čovjek, koji otkada živim, osjećam, da sam Hrvat!«
Knez Nikola Zrinski Kuršanečki piše 28. lipnja 1659. iz Čakovca zagrebačkom podžupanu Ivanu Ručiću: »Ego mihi conscius aliter sum — etenim non degenerem — me Croatam et quidem Zrinium esse scie.«
Ilirac Mirko pl. Bogović izrekao je 1867. godine kao zagrebački veliki župan ove riječi: »Ja sam rođen Hrvat, te sam kao takav dužan ponositi se tim dičnim imenom, pa želim do smrti Hrvat ostati.«
Prvi zapovjednik hrvatskoga domobranstva grof Miroslav Kulmer u svom jednom govoru u hrvatskom saboru nazvao se sa zanosom, da je Hrvat.
Mogao bih navesti za primjer i Šenou, koji nije mogao napisati ni jednu stranu, a da na njoj ne bi spomenuo Hrvate i Hrvatsku.
Mogao bih uzeti za primjer i Matoša, koji je ne samo pjevao i živio o Kroaciji, nego je i umro za Kroacijom.
A Štrosmajer? Gdje to veliki biskup podiže Akademiju, univerzu, Galeriju i katedralu, ako li ih ne podiže u zemlji, koja se zove, ili se barem zvala — Hrvatska.
A Stjepan Radić? A Ante Starčević?
A kako bi bilo, da upitamo one, koji su poginuli za ovaj komadić hrvatske zemlje, da li su doista poginuli za Hrvatsku ili su izgubili život za Etiopiju i Nubiju, za Afganistan i Beluđistan ? .. .
Ej, vi toliki veliki i mali mrtvi Hrvati, zar je došlo vrijeme, da se morate iz mrtvih povraćati, da svjedočite o sebi, da ste bili Hrvati, kao da se o tome nismo osvjedočili!
Kakva mora biti domovina?Čuli ste za baruna Lazara Hellenbacha, koji doduše, nije bio Hrvat ni po podrijetlu ni po prezimenu, ali je svojim parlamentarnim radom u hrvatskom saboru bio bolji Hrvat od rođenih Hrvata. On je bio unionist iz uvjerenja, ali se 1868. godine za stvaranja ugarsko-hivatske nagodbe odijelio s grofom Julijem Jankovićem od unionističke matice i otišao u unionističku opoziciju, jer po njihovu mišljenju Hrvatska nije dobila nikakvo jamstvo za financijalnu samostalnost i nezavisnost izbora hrvatskih delegata u ugarsku delegaciju za zajedničke poslove Austro-ugarske monarhije. Tada je barun Hellenbach izgovorio protivunagodbeni govor u hrvatskom saboru, koji je ovako završio: »Prije sedam godina zaključio sam svoj govor i to prvi u saboru tim, kako ja želim, da bude jedna domovina od Karpata do Jadranskog mora; kako ja želim tu domovinu pod onim uvjetom, da bude u njoj svaki narod sretan, slobodan i zadovoljan. Isto ću kazati i danas. Ja vidim, da ste vi tu domovinu stvorili, no ne vidim je do danas niti sretne, niti slobodne, niti zadovoljne.«Šta je politika?Politika je došla iz grčkoga jezika, a to će reći briga za grad. Kako vidimo, politika se k nama doselila s Balkana, ali se kod nas udomaćila.Martin Polić, hrvatski publicist i autor Parlamentarne povijesti Kraljevine Hrvatske, SLavonije i Dalmacije veli na kraju ovoga djela: »Politika je znanost iskustva, koja se ne da iz knjige naučiti«, pa nastavlja: »te vidimo primjerice u Engleskoj, da njezini državnici stiču istom u starosti općenito priznanje i povjerenje i da se stopram u takvoj dobi smatraju sposobnima, da upravljaju državom«. Knez Dražen Dragušić u mletačkoj rizniciKnez Dražen Dragušić s Velebita, dopratio je u Veneciju duždeva poslanika, koji je donio mletački danak knezu Branimiru. Mlečani kneza dobro dočekali i ugostili, a onda ga odveli u riznicu, da vidi duždevo blago i da se svojim očima uvjeri o silnoj moći Venecije.Mislili su, vratit će se knez u Hrvatsku, pa će reći knezu Domagoju: »Prije će prestati rijeka teći nego duždeva kesa presušiti. Nemoguće je uništiti Veneciju i njezinu riznicu!«
Motri knez duždevo blago, a na kneza motre mletačka gospoda.
Kad se knez nagledao blaga, zapita ga conte Amalfo Donegatto: »šta veliš, kneže?«
»Velim, da će vam Branimir povisiti danak!«
Knez Mutimir i poslanik OrseoloHrvatski knez Mutimir vladao je Hrvatskom na koncu devetoga i u početku desetoga vijeka (od 892. do 910.) to jest prije hiljadu i trideset godina. To je onaj hrvatski knez, koji se u jednoj svojoj povelji naziva: S pomoću Božijom knez hrvatski.Na knežev dvor dođe jednom mletački poslanik Orseolo, da izruči knezu godišnji danak, što su ga Mlečani plaćali Hrvatskoj preko sto godina (od 887. do 1000). Mutimir je kneževski počastio poslanika Orseola. Pripremio je i viteške igre, a onda je pozvao poslanika na more, da mu pokaže mornaricu, koja je prije nekoliko godina (15. IX. 887.) nadjačala mletačku flotu kod današnje Makarske, gdje je zaglavio i sam dužd Candiano. Znajući da je knez pripremio viteške igre zato, da mu pokaže jakotu hrvatske flote i ljutit i zagrižljiv, kao što su svi Mlečani, Orseolo se tobože nađe u čudu i zapita: »Pa zar ti, kneže, imaš i mornaricu?«»Pitaj Veneciju, Orseolo!« — odgovori mu knez Mutimir, koji je, vele naši stari ljetopisci, oštro sjekao i mačem i jezikom.
Riječi kralja Petra SvačićaU proljeće 1097. godine (prije 944. godine!) došlo je u Gvozdu do krvave bitke između madžarske i hrvatske vojske, koju je vodio njezin kralj, legendarni Petar Svačić. Kad se pred veče počela pobjeda naginjati k Madžarima, pristupiše hrvatski velikaši ka kralju Petru. Svačiću, a u ime njih zamoli ga stari knez Suronja Čudomirović, da napusti bojište i da negdje u zavjetrini sačeka, dok se raščini vrijeme.Sjedoglavi kralj pogleda mrkoga kneza Suronju, a onda reče: »Zar bi pošteno bilo, dragi kneže, da vojska gine, a da zapovjednik bježi? Da Hrvatska umre, a da njezin kralj živi! Ne, kneže! Kad gine Hrvatska, neka pogine i njezin kralj!«Ovo izrekavši, uzjaše svoga bijelca i povikavši knezovima: »Za mnom Hrvati!« poleti na Madžare... I u tome boju u planini Gvozdu, a u današnjoj Petrovoj Gori nađe smrt posljednji kralj hrvatske krvi, naš veliki Petar Svačić!Junačko susretnuće bana Ivana Karlovića s Osmanlijom HajdarijomZa hrvatskoga bana kneza Ivan Karlovića — Gusića — Kurjakovića (banovao je u polovini šesnaestog vijeka), vele naši ljetopisi, da je osijedio u borbi s Turcima. Nije bilo ni kreševa ni okršaja bez gorostasnika.Turci su znali i za njegova konja Repana, od kojega ih je spopadao strah i trepet. Mnogi su Turci udarali na kneza Ivana, ali kojigod je na nj udario, taj se više kući nije vratio.
Jedne godine doletješe turske čete pod Modruše, a s njima i opojana junačina Osmanlija Hajdarija, koji je mnoge hrvatske majke ucvijelio.
Ban je više puta tražio zgodu, da se u boju ogleda s Hajdarijom i da mu plati za njegova djela, ali valja reći, da je i Hajdarija vrebao bana.
Hajdarija ne bijaše vješt u bježanju; to je bio delija od dočeka i pričeka.
I sastadoše se dvije delije, dva ponosa i turske i hrvatske vojske; sretoše se pod Modrušima, u domaji Karlovića.
»Gdje si, Turče?« grmi knez, a iz turske vojske izleti osmanlijska dika, silni Osman na svome Vilenjaku i progrmje: »Evo onoga, pred kim dršće Hrvatska!«
»Ne dršću i Modruši, a kamoli bi drhtala Hrvatska!« — oziva se ban.
Kad se sukobiše dva najslavnija junaka onih legendarnih vremena, poče tutnjeti polje ispod Modruša. Sukobi se sila sa snagom, hrabrost sa junaštvom, slava s ponosom — ban. Ivan i delija Hajdarija.
Obojica su bili jednaci i snagom i udarcem, nijedan nije bio siguran, da će nadvladati, da je Osmanlija imao kneževu mirnoću. Ovaj naš flegmatični knez igrao se u borbi s neprijateljem, pa je na junačkom dvoboju imao običaj, da ošine mejdandžiju i ćordom i šalom.
»Ne daj se, Turčine!« — udara ban Osmanliju i mačem i jezikom.
»Je li ti do igre ili do plača, Hajdarijo«« — pita knez Osmanliju i siječe ga ćordom posjeklicom.
Ta mirnoća i dovikivanje, ti udarci i peckanja, zbuniše Hajdariju i njegova snaga poče malaksati. Knez ga lupa sad s jedne, sad s druge strane, a kad se igre naigrao, uspravi se na Repanu, zamahnu sabljom i s pokličem: »Zbogom, Turčine!« — rasiječe Hajdariju napola.
Prvi FrankopanPonositi knezovi Frankopani postali su Frankopanima tek u 15. vijeku; prije toga zvali su se krčkim knezovima. Knez Nikola Krčki prvi je uzeo i nosio frankopansko ime. Bio je hrvatskim banom u prvoj polovini 15. vijeka, i imao je devet kršnih sinova.Vele stari naši ljetopisi, da je knez Nikola polazio u boj sa sinovima, i da ih je u boju poticao, da zasluže novo ime. Ovaj prvi Frankopan dočekao je smrt u dobroj starosti, i nije dao, da ga zovu starcem.
Kad mu je jednom rekao plemeniti Vuk Zagvozdić, da je star, odgovorio mu je starac: »Zar može biti star — mladi Frankopan?«
Kad je jednom htio konja uzjahati, pritrčaše mu sinovi u pomoć. Starac je sinove najprije mjerio očima, a onda se na njih nasmjehnu, i reče: »Zar mislite, djeco, da su Frankopani tako oslabili, da ne mogu ni na konja uzjahati!«
Kad to reče, skupi snagu na gomilu i baci se konju na ramena.
Grof Janko Drašković o Iirima i madžaronimaSaletjeli madžaroni grofa Janka Draškovića, da im kaže, zašto se smatra Ilircem, kad su Iliri bili pastiri.»A zašto se vi smatrate madžaronima, kad su to madžarski svinjari?« vrati im grof Janko šilo za ognjilo.
Kukuljević karakterizira ilirskog prebjega11. siječnja 1843. godine zabranio je car Ferdinand V. ilirsko ime u Hrvatskoj. Mnogi Iirci, koji su bili Ilirci još 10. siječnja, pretvoriše se jedanaestoga u madžarone, kao da za Ilircem ide madžaron, kao što za desetim ide jedanaesti, kako je rekao grof Janko Drašković. Zato što su Ilirci prešli u madžarone, niti su Ilirci šta izgubili, a niti su se madžaroni pomogli. Ali su neki Ilirci uskočili u madžarone s romantikom i s elegijom.Rastajući se s Ilirskom čitaonicom neki njezin odbornik polio se suzama i kleo se i zvijezdom i polumjesecom, da preko praga madžaronske Kasine ne će prijeći ni njegova noga ni njegova glava. Ali, gle ti čuda golemoga: U treći dan uđe naš Ilirac u madžaronsku Kasinu, suze prosipa, jeca i muca: »Dok sam ulazio, bojao sam se, da ćete me izbaciti iz Kasine, a kad tamo vi me objeručke primiste! Hvala vam obadvjeručke, moja mila i draga madžaronska braćo!...« A kad još nešto htjede tome dodati, tolike mu suze poletješe niz obraze, da mu suze zaglaviše labrde.Kad je ovu suznu priču ispričao Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom tadašnji juratuš Imbro Miković, upitao je Jurat Kukuljevića, kako čovjek može imati dva dana dva različna mišljenja, kako se može 10. siiječnja plakati za Ilirstvom, a trinaestoga za madžaronstvom, i »šta vi o tome čovjeku mislite, illustrissime?«
»Mislim to, dragi prijatelju«, odgovori mu Kukuljević, »da netko ima proljev straga, netko sprijeda, a ovaj naš madžaron ima i osprijed i ostrag!«
Stoku uvijek netko vodiZa Bachova absolutizma tužio se Adolf Veber Tkalčević barunu Ambrozu Vranyczanyu — Dobrinoviću kako su mnogi negdašnji Ilirci okrenuli kabanicu i odmetnuli se od naroda.Stari se barun zamisli, a onda reče Veberu: »E, moj Adolfe, stoka je stoka, nju ti uvijek netko vodi na uzici!«
Šta su bili austrijski konjidenti?U spisima austrougarske korpskomande u Zagrebu pronašli su i popis austrijskih konfidenata. Na popisu je bila i bilješka korpskomandanta generala von Rhemena: »Austrijski konfidenti nalik su na djevojčure; preziremo ih, ali nam trebaju ...«Kako je došlo do »Obzora«?Ne bi bilo pravo, da se ne sjetimo osamdeset-godišnjeg starca »Obzora«, u čijim je stupcima složeno osam decenija našeg života. Današnji naš starac rodio se kao »Pozor« 1. listopada 1859. godine u Zagrebu. život su mu poklonili Strossmayer, Ivan Perkovac i Slavoljub Vrbančić, a odgojili su ga: Franjo Rački, Ivan pl. Kukuljević, Ljudevit pl. Vukovitnović, Matija pl. Mrazović, Lavoslav pl. Šram, Bogoslav šulek, Milio Pavlinović i Ivan Vončina. Ti njegovi odgojitelji ujedno su i očevi narodne stranke. Kao i svako zdravo malo dijete, »Pozor« se u to vruće doba života bunio, pa su ga više puta globili, a i zatvorili (u zatvor su metali urednika Šimu Mazzuru). Tada je emigrirao u Beč, gdje se krio i nazivao »Novim Pozorom«.Poslije nekoga vremena vratio se kući i pojavio se kao »Zatočnik« u vojničkome Sisku 1. rujna 1869. godine. Za vrijeme ovog izlaženja borio se »Zatočnik« s banom barunom Levinom Rauchom, koji je izvukao kraći kraj (osuda u Petrinji od 8. sdječnja 1871.). Ali »Zatočnik« ne bi bio prognanik kad i u Sisku ne bi pretrpio muku svakojaku. I tu su ga progonili i zatvarali, doklen ga ne obustaviše. Ipak ga ne pokoriše; najprije se pojavi kao »Branik«, a malo poslije eto ga kao »Obzora«, pri kojem je imenu ostao i dan danji. Crveni princ u ZagrebuMalo je ljudi, koji znaju, da je u Zagrebu bio jednom jedan princ — princ Napoleon, koji se nazivao crvenim princom.Kad je došao u Zagreb, pozdravili su ga ban barun Rauch i korpskomandant general Gablenz. Hrvati su bili ponositi, što je princ Napoleon pohodio Hrvatsku. Mnogi opozicionalci pridavali su tome dolasku neku nadu i misiju.
Međutim od te nade i od te misije ostala je samo nada — a i to se potom zaboravilo.
Taj Napoleon bio je stričević nesretnoga cara Napoleona III. a boravio je u Zagrebu mjeseca svibnja 1869. godine.
Debata o trapistima u hrvatskom saboruVeć imade sedamdeset godina od vremena otkad su trapisti zamolili hrvatski sabor, da se nastane u Hrvatskoj. Odbor je preporučio Saboru, da molbu ne usliši, i kad je molba došla na raspravljanje, govorili su u sjednici mnogi govornici. Od mnogih govornika mi ćemo spomenuti samo unionistu Aurela pl. Kussevicha. Taj plemenitaš Kussevich bio je Hrvat staroga kova. Mrzio je na Austriju iz sve duše, i na sve ono što je iz nje dolazilo, a na svoju nesreću ti su trapisti bili Nijemci.Evo odlomka od duhovitog Kussevicheva govora o trapistima u saboru:
»Imao sam čast razgovarati sa priorom toga cistercitskog reda, koji je bio propovjednik u samostanu miiosrdnih sestara na Savskoj cesti u Zagrebu, pa ne znam iz kojih razloga skrbe Tirolci toliko, da u Hrvatskoj spasavaju duše naše. Ja se protivim tome unašanju tuđinaca u domovinu, jer mi Hrvati imademo dosti domaćih vrijednih svećenika, koje štujem i koji mogu to zvanje bolje vršiti od Tirolaca i Prusa. Ja te ljude, koji sami sebe muče kopajući svaki dan svoj vlastiti grob, smatram za bolesnike, pa želim, da se smjeste u bolnicu u Donjem gradu u susjedstvu milosrdnih sestara i da se ondje izliječe pomoću budimske vode ...«
Svećenik Mavro Broz (to je onaj unionist, koji je iza primljene ugarskohrvatske nagodbe prvi počeo iznositi na glas, da Madžari ne izvršuju nekoje nagodbene paragrafe, pa ga Martin Polić zove unionističkom Kasandrom) preporučivao je saboru s dokazima, da usliši trapiste. Uza sve to kuća je odbila prozbu. Ti su trapisti kasnije otišli u Bosnu, te su nedaleko od Banje Luke sagradili manastir i uveli u Bosnu industriju. Danas se vidi, da je hrvatski sabor pogriješio, što nije trapistima dopustio, da se usele u Hrvatsku. Zakletva biskupa MikalovićaKad je umro Haulik, zagrebački nadbiskup i kardinal, vodio se rat, tko će sjesti na stolicu hrvatskoga primasa. Govorilo se i o Strossmaveru i znamo za ono izmišljeno protivljenje rimske kurije Strossmaverovu imenovanju. Tada konačno imenovaše zagrebačkim nadbiskupom Josipa Mihalovića, titularnog ugarskog biskupa. To Hrvatima ne bijaše milo, jer su mislili, da je Mihaloviću miliji Madžar, nego li Hrvat. Novi nadbiskup još nije bio ni stigao na svoje mjesto, a već je u Budimu izjavio delegatima Zagrebačkoga prvostolnog kaptola, da je on doduše unionist, ali da je i Hrvat. Još je dao na znanje delegatima, da da će autonomiju Hrvatske i sva ostala njezina prava braniti sa svim zakonitim sredstvima, podupirati zborom i tvorenjem hrvatske zavode za prosvjetljavanje, kao što će nastojati i o tome, da se između Ugarske i Hrvatske uzdrže dobri odnosi. A kad je 6. kolovoza 1870. godine ulazio u Zagrebu u prvostolnu crkvu, izjavio je novi nadbiskup:»Kunem se Bogu pred vratima ove crkve, da ću uzdržati i braniti zemlje ove slobodu, prava, autonomiju i cjelokupnost, da se od nje ništa ne otkine i izdahnuo prije, nego bih ikakvu štetu učinio ovoj zemlji«.
Ovu zakletvu nije primas pogazio.
Muška riječ bana grofa Ladislava PejačevićaGrof Ladislav Pejačević banovao je u Hrvatskoj tri godine dana (od 1880. do 1883.). Ima plemića, kojima se vidi tek iz titule, da su plemići, ali naš ban Ladislav Pejačević bio je takva ljudina, da je mogao biti plemić i bez grofovstva. U mladosti bijaše znani kavalir; to je kavalirstvo unio i u bansko dostojanstvo, pa su ga i u Hrvatskoj i u Austro-Ugarskoj nazivali banom kavalirom. Prije nego li je odstupio od banske stolice, sukobio se s madžarskim ministrom financija grofom Szaparyjem i kad je jednoga dana došao ban službenim poslom u ministarstvo, poručio mu je ministar Szapary po podvorniku, da ga malo pričeka. Kad je podvornik isporučio banu kavaliru ovu nekavalirsku poruku, trgla se banu nausnica, ali odmah na to reče podvorniku:»Recite, gospodine, svome šefu, da grofovi Pejačevići nijesu znali do danas, da grofovi Szapary šalju poruke po slugama, a recite mu i to, da hrvatski banovi nisu čekali ni kraljeve, a kamo li bi iščekivali Szaparyje!«
Iz Pešte se ban odmah vratio u Zagreb, i toga istog dana demisionirao. ..
Ban i panPrije pedeset i nekoliko godina napao David Starčević u hrvatskom Saboru na bana Khuena Hedervarya. Napao ga, kako je to umio David; napao ga pravaški, lički, starčevićevski i davidovski, kako je dobacio Dr. Grga Tuškan, autor lozinke: S puškom na Beč! Slušaju to Khuenovi plaćenici, pa se mršte na komandu! A kad im je uzavrela mamelučka krv, povika jedan od njih Davidu:»Zar Vas nije stid, da ovako govorite o hrvatskome banu?« David se upanji, a onda se okrenu Khuenovcima, pa će svojim gromovnim, ličkim glasom: »Nije me stid, jer taj Vaš Khuen nije ni pan, a kamo li hrvatski ban!...«
Kad su u Hrvatskoj bile ukinute batine?Batine su stari hrvatski i pedagogijski instrumenat, koje su bile sastavina srednjevjekovne Hrvatske. Te hrvatske batine nkinuo je jednoglasno hrvatski sabor 1872. godine. Kad su nekoga hrvatskog Zagorca batinali za Khuena, rekao je seljak panduru, da su batine ukinute u hrvatskom saboru.»I jesu u hrvatskom Saboru, ali nisu u Hrvatskom Zagorju!« odgovorio je pandur.
Ein kleinet Konig, aber doch ein Konig!1859. godine došao car Franz Joseph u Zagreb, da otvori hrvatski teatar. Za odmora izišao car na balkon, a narod na trgu buči: živio hrvatski kralj!Was schreien denn die Leute? upita car svog ađutanta.
Hoch der kroatische Konig! odgovori ađutant.
Hm, km, hmka car, a onda će reći okolini: Ein kleiner Konig, aber doch ein Konig!...
Četiri Starčevićeve šaleNeki Starčevićev protivnik zapitao je jedared Staroga, zašto je on veliki Hrvat.»Zato što su mnogi Hrvati — mali Hrvati, pa drugi moraju biti veliki Hrvati, da očuvaju ravnotežu!«
Neki zastupnik zamjerava u hrvatskom saboru Starčevićancima što hoće, da od Male Hrvatske sagrade Veliku Hrvatsku, a Stari mu dovrgne: »Valda ne ćemo stvarati od Velike Hrvatske — Malu Hrvatsku!« Govori Eugen Kvaternik u hrvatskom saboru o Austriji, i završuje, da je treba izbaciti iz rječnika: »Ne iz rječnika nego iz Evrope!« zagrmje Stari.Tumači Starac u Saboru svoju velikohrvatsku politiku, i veli: »Dokle god htjed budu veliki narodi raditi, da postanu još veći, dotle moraju tako raditi i mali narodi. Jačanje velikih naroda može biti samo na štetu malih naroda, i eto, to je razlog zašto ja radim o Velikoj Hrvatskoj i zašto bih radio i za veću,„ i za najveću Hrvatsku!« Nekolike Matoševe burgijeU Kazališnoj kavani, u glavnome štabu hrvatskih bohema prije svjetskoga rata, upustili se bohemi u razgovore o problemu: zašto se toliki Hrvati odriču hrvatskog imena.A. G. Matoš, prvi i posljednji kralj hrvatskih bohema, šuti i tucka prstom po stolu, a onda diže glavu u svod kavanski i reče: »U carstvu životinjskom živi samo jedna životinja, koja bi odbacila svoje ime kad bi mogla, a to je naš poštovani hrvatski magarac!« Pitali su jednom Matoša da li bi se Francuzi odrekli svog imena?»Bi, kad bi oni bili Hrvati!«
Jedared su ga pitali šta bi učinio, kad bi slučajno nestalo Hrvata?
»Izmislio bih Hrvate!«
Tri Radićeve opservacijePoveo se razgovor u hrvatskome saboru o diplomatima. Jedni rekoše, da se diplomati prekinuše od posla, drugi izjaviše, da rade lagane poslove, a utom se javi Stjepan Radić i reče: »Koliko se diplomatski posao čini lasan, toliko je i još više težak. Ima li išta lakše nego li raditi od dvanaest sati do podne, a ima li išta teže, nego li za to kratko vrijeme svršiti toliki posao?!«Na jednoj skupštini rekao je Stjepan Radić o slavenskom bratstvu ove riječi: »Ništa nije ljepše od slavenskog bratstva, jer je dvostruko bratstvo — i slavensko i bratsko. Ali kao što kadikad brata prvi zaboravi njegov rođeni brat, tako isto višeputa Slavena prvi zaboravi Slaven. Kao što brata boli, što ga je zaboravio njegov rođeni brat, tako isto boli Slavena, što ga zaboravlja njegov brat. Slaven, a to se samo onda ne bi prigadalo, kad bi i brat brata, i Slaven Slavena nosio na srcu, a ne na jeziku!« Pitali su Stjepana Radića, šta on misli o grofu Aehrenthalu, a Stipa im ovo odgovori: »Kad bih mislio na Aehrenthala, onda bih o njemu ovako mislio: »Aehrental je najprije grof,. onda dugo vremena nije ništa, a tada je tek Aehrenthal!«Vjekoslav Klaić o patriotizmu i o historijiU početku 1919. godine predaje Klaić na zagrebačkoj Univerzi stoljetne ratove između Francuza i Engleza. Karakterizira jedne i druge, i iz toga svega zaključi, da su Francuzi zato održali pobjedu, jer su imali uza se oružje, koje Englezi nisu imali, a to je patriotizam.To je najsilnije oružje; top možete svladati topom, pušku puškom, sablju sabljom, ali patriotizam ne možete ničim nadjačati!
Poslije rada u seminaru govori nam Klaić o važnosti historije za kulturu i za karakter ljudi, i produžava: »Zašto su mnogi Hrvati slabi i nikakvi Hrvati? Zato što nemaju hrvatskog odgoja, i zato, što im fali hrvatska povijest! Pitam Vas, koliko je Hrvata pročitalo »Poviest hrvatsku« od Smičiklasa! Dok ne znaš svoju historiju, nisi, sinko, potpun Hrvat, a polovan Hrvat nije nikakav Hrvat!Zato čitajte hrvatsku historiju, jer je ona naše nacionalno Sveto Pismo!«
Pregršti šale od fra Grge MartićaČasni starina fra Grga Martić bio je napržit i sačuvaj Bože, da si ga krivo pogledao — skuhao bi ti odmah poparu!Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, našto će mu reći fra Grga:
»A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih goga mi, ni fra Anto Glavurda!«
Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo, da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: »Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio da Te zabiskupim!« Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio, da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: »Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!«, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: »Ne ću ja njega!«Došao u Kreševo đrugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: »Hoću do fra Grge!« Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: »Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!« U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik — razvezao se govor o tome i u Kreševu.Da ga bocne, reče neki fratar: »Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?«
»Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra — Vuk Karadžić!«
Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: »Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!« Ante NEIMAREVIĆ
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
