ZAPADNI BALKAN JE VELIKA OBMANA

Prof. dr. Ivo Biondić upravo je objavio zanimljivu knjigu Magna Fraus (Velika obmana), slom ideologije otvorenog društva (u nakladi autora, AMAC-RB Mreže te Hrvatskog foruma; Zagreb 2002, str. 272). Autor u knjizi, koristeći se obiljem literature (riječ je o 1.317 bilježaka, 206 referentnih knjiga i više od 200 referentnih članaka), otvoreno i argumentirano piše o opasnostima koje prijete novonastaloj hrvatskoj državi, kao i o šutnji, koja je sve to prekrila. Što je doista sadržaj knjige i tko su tvorci i ideolozi razbijanja Hrvatske, govori prof. dr. Ivo Biondić u ovom razgovoru za ULTIMATUM!.

Premda je Jugoslavija i formalno, kao pojam i ime, nestala, i premda nas međunarodni čimbenici uvjeravaju da je njezina obnova nemoguća Vi ipak svojom knjigom Magna Fraus (Velika obmana) dokazujete sustavno građenje neke jugoslavenske asocijacije. Tko želi obnovu Jugoslavije?

Ako krenemo od Sorosova aksioma kako je "Balkan pokus da cijeli svijet postane globalno otvoreno društvo", svjetski moćnici nikako da odustanu od versajskog integralističkog koncepta na "ovim prostorima". U toj funkciji djeluje i Ivo Banac, vodeći jugoslavenolog, čiji je rukopis prepoznatljiv kao idejna osnova poznatog "Izvještaja međunarodne komisije za Balkan" (objavljen kao Nedovršeni mir, 1996) i, u svezi s tim, operativnog plana "Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu". Uvažavajući kolonijalni imperativ "Balkanu se ne možete oduprijeti", banacizam je posebice politički operacionaliziran u strategiji Goldstein-Pusićkine Erasmus Gilde, koja je projektirala "Drugu Republiku Hrvatsku". Naime, polazeći od lažne dileme "demokracija ili nacija", erazmičari po treći put Hrvatsku nastoje okupirati i izdvojiti iz njena srednjoeuropskog civilizacijskog i kulturnog okružja, te je neprirodno i nepovratno smjestiti na Zapadni Balkan.

U čemu je, posebice glede Hrvatske, bit balkanskih integracija?

Rješavajuci balkansko pitanje u ozračju globalizacije, zapadnjačka politika bi htjela da se područje bivše komunističke Jugoslavije nekako reintegrira, tj. da se zapadni Balkan uspostavi kao zasebni geopolitički entitet po uzoru na zapadnoeuropske integracije. Štoviše, Banac misli da bi se "upravo na Balkanu mogla početi osmišljavati jedna nova Europa". Projektom Zapadni Balkan europski čimbenici žele stvoriti eksperimentalnu političku radionicu iz koje bi izlazili futuristički modeli vlasti, čija je osnovica relativizacija suvereniteta. Glede toga, jedna je od temeljnih ideja eurokrata, kako otkriva Charles Landry (izvjestitelj VE za Hrvatsku), da "Hrvatska postane poligon za razrješenje problema s kojim će mnoge druge zemlje u budućnosti biti suočene, poput multikulturnog razumijevanja".

Ustrajavaju na ponavljanju loše povijesti?

U tome nije teško vidjeti loše ponavljanje povijesti. Već je politika austroslavizma - posebice u inačici Strossmayerova jugoslavenstva, koji je rekao da "u interesu pak civilizacije, kršćanstva i slobode [...] orijentalno se pitanje može riješiti samo posredstvom oprijateljena si i pobraćena si putem federacije Jugoslavenstva"- došla glave Monarhiju, naravno i hrvatski narod. Rušenje jugoslavenstva u proteklom stoljeću prouzročilo je najgore radikalizme, kako lijeve tako i desne. Zbog svega toga, raščlamba pokazuje da je projekt Zapadni Balkan, kako god ga njegovi kreatori nama hvalili, ipak s onu stranu povijesnih procesa emancipacije naroda na "ovim prostorima". Naime, ostavljajući nedovršenu povijest, taj projekt vuče u još veće neizvjesnosti, pa možda i katastrofe.

U Ivi Bancu vidite glavnog ideologa preuređenja Balkana, čak govorite o banacizmu kao historiografsko-geopolitičkoj paradigmi. Zašto?

Monografijom Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (Zagreb 1988), izravno pred raspad Jugoslavije, Banac ulazi na velika vrata znanosti i politike na južnoslavenskim prostorima. Riječ je zapravo o disertaciji koju je Banac ranije obranio kod "istoričara" Voje S. Vučinića, američkog Srbina, pod čijim je imenom Bančeva knjiga dobila prestižnu američko-srpsku nagradu Vucinich Book Prize (1984). Svojom knjigom o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, Banac je, po vlastitu priznanju, imao "najviše utjecaja na sustavnije razmišljanje o problemima ovoga podneblja". S obzirom na središnji cilj - skladno jedinstvo Jugoslavije, Bančeve su (ne)izravne temeljne političke teze: da stvaranje multinacionalne Jugoslavije nije bio kriv potez, da je "uzajamna isključivost nacionalnih ideologija", posebice nesrpskih (!?), "najodgovornija za sukobe među pojedinim nacionalnostima", da se, u svezi s tim, na bilo koji način, mogući i(li) očekivani raspad te dobre Jugoslavije, može staviti samo na račun "uzajamne nacionalne isključivosti" i da bi se, naspram povijesnih procesa emancipacije jugoslavenskih naroda, skladno jedinstvo ipak moglo postići, ako bi se, namjesto ranijeg jugoslavenstva, uspostavila neka od inačica neojugoslavenskog, euroslavenskog, zapadnobalkanskog liberalnog saveza.

Koje su političke konzekvence Bančevih, kako Vi velite, nezaobilaznih jugoslavističkih polazišta?

Davši si zadatak da spasava i pripremi treću (poslijetitovsku) Jugoslaviju, Bančeva se knjiga pojavljuje u nas po izlasku zloglasnog Memoranduma SANU (1986.), ubrzo postajući platformom Goldsteinova socijalno-nacionalno-liberalnog kruga koji, polazeći od novog neojugoslavenskog liberalnog saveza, kako zapaža Miroslav Brandt, "u svoj program uopće nije unio formiranje samostalne hrvatske države". Kada njegova opcija u HSLS-u nije prevladala, on napušta HSLS. Dakle, isključujući mogućnost samostalne hrvatske nacionalne države, unaprijed alibirajući velikosrpsku agresiju i amnestirajući velesile od intervencije, Banac je svojom knjigom osiguravao bokove Memorandumu SANU, koji je, kako je 1996. primijetio akademik Jakov Sirotković, računao "na treći zivot i potporu SAD-a". Komparativna analiza pokazuje kako Banac u osnovi dijeli visoko suglasje s velikosrpskom historiografijom, posebice s Krestićem, autorom teze o genocidnosti Hrvata. Po svemu očitom, Bančeva je knjiga trebala potisnuti i nadomjestiti knjigu Južnoslavensko pitanje i svjetski rat (1918) od L. v. Südlanda (Ivo Pilar). Iako je Pilarova knjiga bila i ostala ključ za razumijevanje složenih vjerskih, etničkih i nacionalnih odnosa na balkanskim i srednjoeuropskim prostorima, Banac Pilara spominje tek u jednoj fusnoti, i to negativno.

Važno uporište za obnovu neke nove Jugoslavije neki povjesničari vide u tezi da je svaka hrvatska nacionalna država nemoguća, odnosno genocidna. Tko su ti povjesničari i kako opravdavaju spomenutu tezu?

Tragom Viktora Novaka, ex-klerika i jugoslavenskog masona, koji razlikuje pravašku Hrvatsku, čiji je suutemeljitelj Ante Starčević, kao promicatelj "rasističkog nacionalizma" i "duhovni vodja budućeg klerofašizma", i jugoslavensku tradiciju, koju promiče J. J. Strossmayer, "istinski propovjednik bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda", standardna hrvatska historiografija, a ne neki povjesničari, kako Vi kažete, promiče dvoznačnost hrvatske nacionalne integracije. Prvo, "jugoslavizam, najprije u obliku ilirizma" i drugo, "ekskluzivni hrvatski nacionalizam, tj. pravaštvo". Dakle, riječ je o historiografiji koju osobito podupire autoritet Mirjane Gross, kojom Banac razdjeljuje negativni starčevićizam od dobroga strossmayerizma, koji politički rehabilitira Bančev doktorand William B. Tomljanovich, inače, sudac istražitelj u Haagu. Kao takva, ona je postala temeljni kriterij za reviziju hrvatske povijesti tijekom postkomunističke tranzicije, što je posebice oblikovano u krugu Goldstein-Pusićkine Erasmus Gilde. Naime, naspram integrativnog smjera Gaj-Strossmayer-Trumbić (ilirstvo-južnoslavenstvo), okomicu Starčević-Kvaternik-Frank, koju 90-tih uspostavlja Tudjmanov HDZ, Eugen Pusić (1994) uzima kao "ekstremni hrvatski nacionalizam" koji polazi od "učvršćenja separatnih nacionalnih identiteta", odnosno "apsolutizacije hrvatskog identiteta", čija je politika "ili se pokloni ili se ukloni".

I, onda, koje su političke implikacije ovakva historiografskog pristupa?

Pusićev opis HDZ-ova hrvatskog integralnog nacionalizma posve je suglasan s velikosrpskom ideološkom propagandom o genocidnosti, odnosno ustaštvu svih Hrvata, koja se temelji na tvrdnji o pravocrtnom kretanju od Ante Starčevića do Ante Pavelića. Prema tome, svaka samostalna hrvatska nacionalnu država u kojoj bi Srbi bili etnička manjina, drži se eo ipso ekskluzivnom, klerikalnom, genocidnom i fašistoidnom. Budući da je 90-tih, nakon dramatičnog raspada Jugoslavije, hrvatska nacionalna država nastala s onu stranu jugoslavenske nacionalne ideologije, ona po ideološkom obrascu recentne hrvatske historiografije, i njoj prispodobne politike, predstavlja crimen. U tom surječju, kako svjedoči revizionistički govor aktualnog predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića u izraelskom Knessetu, Tudjmanova državna epizoda predstavlja kontinuitet ustaške tradicije, koju tek treba registrirati, pa je njen spomen dostojan samo komemoracije. Kako je, prema Bancu, "Haag jedini instrument da dođemo do istine što se ovdje događalo", u svojoj konačnici Haški sud, uz ostalo, vodi k poništenju "neoustaške" hrvatske nacionalne države i u rekonstrukciju raspale jugoslavenske države. Zato je vrlo sretan spomenuti Bančev doktorand jer mu se, kao haškom istražitelju, pružila "jedinstvena mogućnost da svoja znanja i iskustva povjesničara iskoristi za nešto trenutačno važno, ali i nešto čime će se jednog dana baviti budući povjesničari". S obzirom na to, povijest se piše u Haagu! To znači da će se, kako je već najavljeno iz perspektive otvorenog društva, povijest jugoistočne Europe morati "u potpunosti napisati iznova".

Mislite da se negiraju činjenice i da se radi o različitim kriterijima za prosudbu povijesnih događaja?

Svakako! Kako dobro primjećuje povjesničar Jure Krišto, svako usmjerenje prema učvršćenju jugoslavenskog zajedništva interpretira se kao napredno, progresivno, dok su nastojanja oko punoga, pa i samo malo potpunijega, ostvarenja nacionalnog suvereniteta obilježena kao hrvatski ekskluzivizam koji je, dakako, nazadan i negativan. Znači, i nakon uspostave hrvatske nacionalne države (1990), ostvareni nacionalni suverenitet nije postao paradigmatska odrednica za vrednovanje povijesnih zbivanja. Štoviše, Neven Budak žali što je još "komunistička vlast nehotice podržavala nacionalnu historiografiju", tako da su "nacionalne historiografije bile nepovezane", pa zato, misli on, "nikada nije postojala jugoslavenska historiografija, nego hrvatska, srpska, slovenska". Slično je i u Tuđmanovo doba, tvrdi Budak, gdje je hrvatska historiografija "iz raznih razloga uvijek bila, neću reći nacionalistička, nego vrlo nacionalno orijentirana". Zato bi po njemu i sličnima hrvatska povijest, kao samostalni dio svjetske i europske, trebala nestati kako bi se uspostavila kao odsječak (privjesak) regionalne zapadno-balkanske historiografije. Štoviše, na balkanskim studijama, koje nakon debakla u Budimpešti Banac pokreće u Dubrovniku, poričući nacionalnu povijest, postdiplomanti bi svojim disertacijama trebali, kako tvrdi Banac, "značajno pridonijeti pisanju povijesti regije, čemu posebnu pozornost posvećuju brojni međunarodni i regionalni projekti". Naime, balkanska znanost, čiji udžbenici "distrikt Dubrovnik" već smještaju u Crnu Goru, ovdje se izravno stavlja u funkciju naknadnog opravdavanja kolonijalnih političkih projekata.

Vaša je teza da je kriminalizacija domovinskog rata u funkciji razbijanja Hrvatske?

Da! U mojoj knjizi sustavno je razrađena i dokumentirana teza kako je Pusić-Goldsteinova Erasmus Gilda idejni i intelektualni stožer za kriminalizaciju Domovinskog rata i zatiratelj svake ideje hrvatske nacionalne države. Simbolično je počelo na okruglom stolu "Srbi i Hrvati" u Mimari (Zagreb, studeni 1993). Tada, nakon što je među hrvatskim delegatima bio prihvaćen prešutan veleizdajnički dogovor, kako kasnije svjedoči Ivo Goldstein, "da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat", prvi je put uvedena kategorija vjersko-etničkog sukoba, odnosno građanskog rata na "ovim prostorima". I dok je na taj način skandalozno alibirana velikosrpska agresija, već na erazmičkom okruglom stolu "Muslimani i Hrvati" (Sarajevo, lipnja 1994), Hrvatska je otvoreno optužena za međunarodnu agresiju i komadanje Bosne i Hercegovine. Osim što su općeprihvaćene u dnevno-političkoj uporabi, spomenute su kategorija ušle i u međunarodne dokumente, pa tako i u poznato izvješće Nedovršeni mir (1996). To izvješće, što za Ivana-Zvonimira Čička "predstavlja Bibliju budućnosti za ove prostore", obvezni je priručnik američkoj i europskoj administraciji za politiku prema balkanskim državama.

Zbog toga vjerojatno tom izvješću, koje je u našoj akademskoj i političkoj javnosti gotovo nepoznato, dajete iznimnu pozornost?

Držim da je to izvješće pisano pod Bančevim mentorstvom, budući da se on sam predstavlja kao vodeći autoritet izvan Hrvatske za povijest Hrvata i drugih južnoslavenskih naroda. Štoviše, Banac piše pogovor tom izvješću, tvrdeći da je ono, osim što je "jezgrovito ušlo u uzroke i tijek ratnih sukobljavanja na Balkanu zadnjih desetak godina", dalo i naputak "za izlaz iz sadašnjeg kriznog stanja". Sve u svemu, posve dijeleći Bančeva historiografska i geopolitička polazišta, glede Hrvatske, Nedovršeni mir je dao dijagnozu (etničko-građanski sukob), propisao terapiju (revizija povijesti i denacionalizacija Hrvatske) i prognozu ozdravljenja (uspostava balkanske konfederacije) za rješenje balkanskog pitanja. Znakovito je da izvješće verificiraju "eksperti" za srpsku povijest Veselin Đuretić i Milorad Ekmečić (akademici SANU i pisci njena Memoranduma, 1986) i "ekspert" za hrvatsku povijest Slavko Goldstein, koji je, iako navodno tek nedovršeni knjigovođa, predstavljen kao povjesničar i urednik časopisa Erasmus. U izvješću je ispisana optužba Hrvatske za genocid. Ono svjedoči da je "nakon vojne akcije Zagreba, uslijedila kampanja etničkog čišćenja srpskog stanovništva u Krajini", zbog čega je "pobjeglo oko 200.000 ljudi, što je mozda najveća seoba Srba u povijesti". S obzirom na to, Nedovršeni mir pitanje Srba u Hrvatskoj rješava obnavljanjem teze o konstitutivnosti, legitimirajući zavnohovski status o dvojnom suverenitetu. Time se praktično hrvatske Srbe žrtvuje, instrumentalizira i onemogućava da se uključe u hrvatski nacionalni korpus.

U knjizi ste osobitu pozornost posvetili analizi teza otvorenog društva. Zbog čega?

Većina naših ideologa otvorenog društva, kao praxis-marksisti, jos su se ranije otvoreno razračunavali s nacionalistima iz Hrvatskog proljeća (1971), čak i na nedavnoj 30-oj obljetnici. Nakon raspada Jugoslavije, kao UJDI-jevci, ta je "avangarda" pokušala politički oživjeti Bančevu liberalnu Jugoslaviju i kroz tobožnje demokratsko konstituiranje Jugoslavije po principu "jedan čovjek - jedan glas". Oni su, kao deklarirani marksistički filozofi i sociolozi, preko noći promijenili stranu, neobrazloženo odbacili svoj kolektivističko-egalitaristički marksistički svjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma. Međutim, u jednom se nisu promijenili, a to je osporavanje hrvatske nacionalne samobitnosti i državnog suvereniteta. I utoliko je razumljivo, zaključuje Mislav Kukoč, da su vodeći ideolozi otvorenog društva nastavili teorijske bitke protiv hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, samo što su to u bivšem režimu radili s pozicija jugoslavenstva i marksističkog internacionalizma, a danas s pozicija građanskog univerzalizma i globalizma. Inače, ideologiju otvorenog društva uspostavlja Karl R. Popper, koji je, poopćavajući svoja tragična iskustva ("njegov kozmopolitizam nastao iz židovske marginalnosti i odražavao je dileme asimiliranih Židova") ostavio niz dilema. Uz ostalo, Popper nije objasnio "kako će nacionalni i kozmopolitski identitet koegzistirati", tako da je provalija, što je ostala među njima, rezultirala "utopijskim kozmopolitskim identitetom". Alain Finkielkraut, francuski Židov, kozmopolitski identitet, čiji je revni zagovaratelj u nas erazmički filozof Nenad Miščević, stavlja u red "najnesuvislijeg, najnesnošljivijeg i najblesavijeg od svih identiteta". Budući da, kaže starokineska poslovica, pogrješni pojmovi vode u rat, ideologija otvorenog društva, koja iza sebe sije i ostavlja beznađe i nered, mogla bi ubrzo uspostaviti krvave račune.

Konkretno, koje bi praktične posljedice politike otvorenog društva mogle uslijediti?

Kako činjenice pokazuju, politički projekt Druge Republike ("od nacionalne države k državi građana"), kojoj je Vesna Pusić prividno osigurala filozofski i sociološko-politološki diskurs, ima izrazitu prevratničku narav, jer izravno nasrće na suverenitet i identitet hrvatske nacionalne države koja je, uz istinsku potporu međunarodnih čimbenika, neizostavan uvjet izgradnje suverene građansko-demokratske zajednice. Naime, pod egidom Druge Republike Hrvatska se sustavno i uporno geostrateški i gospodarski obezvrjeđuje, ne bi li tako kao kolonija tzv. novog svjetskog poretka potpala pod posvemašnju kontrolu svjetskih političkih (ne)vidljivih struktura. S onu stranu teorije o inozemnoj uroti, primarno je na djelu nastavak i kontinuitet domaćeg grijeha struktura Prve Republike, koje nisu shvatile ili željele prihvatiti povijesnu i političku činjenicu da je bez samostalne hrvatske države ugrožena opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda (nacije). Sve u svemu, u konstelaciji društveno-političkih odnosa, gdje, kako alarmantno upozorava Josip Županov, "sadašnje političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom", Hrvatska ulazi u dramatičnu završnu etapu nacionalne integracije.

Je li Bančeva teza "Balkanu se ne možete oduprijeti" doista nešto neizbježno i fatalno?

Nikako! Ako bismo pristali na pravo jačega, nikad ne bismo postali partnerima, jer se ne može opstati na tuđoj moći. Da bismo opstali kao subjekt kulture i civilizacije, moramo sebe osposobljavati za proizvodnju kulturne i materijalne osnove. I zato što je to ostvarivo tek iz pozicije samosvjesnog odgovornog društva, tj. s onu stranu importiranih erazmičkih ideologija koje promiču kolonijalni mentalitet. Dakle, polazeći od samosvojnog mentaliteta, današnji i budući hrvatski naraštaji trebaju se izboriti za novi početak, te, vodeći računa o geopolitičkim okolnostima, moraju jasno odrediti svoje nacionalne interese. Jer, ako ne znate tko ste i što ste, ne možete stvarati ni modernu Hrvatsku. Prema tome, kako nas upozorava Slavko Kulić, moramo osvijestiti svoje stanje unutar genetskog i memetskog kôda, koji nam omogućava opstanak na moći iz sebe, što znači da moramo poštivati naše kulturne i tvarne sposobnosti u proizvodnji života iz sebe. Ukratko, cijeneći povijest, samo na temeljima vlastite samosvojnosti i prepoznatljivosti možemo u kontekstu proturječnih geostrateških interesa na jugoistoku Europe stvoriti modernu Hrvatsku. U protivnom, kao trajna opomena, ostaje poznata engleska poslovica: "Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete negdje drugdje".

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević