Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)

Bog i Hrvati!

IVAN ORŠANIĆ:

Premda je Hrvatska republikanska stranka bila osnovana u Buenos Airesu, tadašnjem središtu hrvatske političke emigracije, još 1951. godine, njeno je snažnije širenje započelo tek nakon nekih 17 godina. Do tada je brojčano jačanje bilo otežano između ostalog i činjenicom da su u emigraciji djelovale dvije veoma snažne političke ličnosti, dr. Ante Pavelić i dr. Vladko Maček. No njihova smrt, a još više dolazak nove emigracije, koja je bila potaknuta političkim i ekonomskim razlozima, omogućili su brže širenje HRS-e, posebice među novim emigrantima i mlađom generacijom.

Međutim, naglo širenje predstavljalo je i realnu opasnost da Stranka neće biti u stanju ideološki i programatski izgraditi nove članove, pa da se vremenom izrodi u nešto sasvim drugo; dakle da nova stranka bude tek po imenu identična s onom koju je osnovao Ivan Oršanić. Ta se opasnost ipak nije ostvarila, jer smo je mi, koji smo tad bili njeno vodstvo, ne samo predvidjeli nego i onemogućili snažnim ideološkim izgrađivanjem novih članova.

Godine 1991., četrdeset godina nakon svog osnutka u emigraciji, preselila se je Stranka u domovinu. Nažalost, zbog legalnih razloga morali smo promijeniti njeno ime, nazvavši je Hrvatskom republikanskom zajednicom.

U ovoj domovinskoj stranci gotovo da nema onih članova koji su se kroz tolike godine pripadnosti Stranci politički izgradili i stvorili jednu cjelinu, koja nije bila samo organizacijska nego i (što je puno važnije) ideološka, idejna. Postoji zato, ako i ne opasnost a onda bar mogućnost da se domovinski nastavak emigrantske, Oršanićeve stranke vremenom pretvori u nešto drugo. Uostalom, sličnu pojavu vidimo i kod nekih domovinskih stranaka, koje bi željele biti nastavak predratnih hrvatskih političkih stranaka, ali koje su istovjetne s prijašnjim strankama uglavnom samo po svom imenu.

Danas domovinski nastavak Oršanićeve stranke još nije dovoljno brojčan, pa zato u njoj postoji idejna homogenost. No budemo li u stanju izdržati današnje poteškoće i ustrajno nastaviti radom ne gledajući na časovite uspjehe ili neuspjehe, prije ili kasnije doći će vrijeme kada ćemo doživjeti najprije naše idejno, a zatim i organizacijsko širenje. I tada će se pojaviti opasnost koja nam danas izgleda (barem nekima) nemogućom: opasnost zastranjivanja i pretvaranja naše stranke u nešto drugo, možda čak i u njenu suprotnost.

Svrha je ovog članka upoznati članstvo Stranke i hrvatsku javnost uopće s onim primjedbama i savjetima iz Oršanićevih većim dijelom neobjavljenih pisama, članaka i bilježaka iz kojih je vidljivo kakvu su stranku željeli stvoriti on i njegovi suradnici, s ciljem da ona ne bude korisna njenim članovima, nego u prvom redu hrvatskom narodu. Ukoliko današnji članovi Stranke, koji su kostur i vjerojatno buduće vodstvo stranke, savjesno i ozbiljno prihvate Oršanićeve savjete i budu li ih onda kad dođe do većeg priliva članstva htjeli i znali prenijeti novodošlima, neće se pojaviti opasnost zbog koje se je Oršaniću znalo, kako sam piše, "smrknuti pred očima", opasnost "da bismo i mi izdali smisao svoga rođenja i stavili se u red tragedije, da bismo i mi pali zbog slabog karaktera, oportunizma, lijenosti i neznanja".

Potreba idejne sigurnosti

Među papirima koji su ostali iza Oršanićeve smrti pronašao sam jedno razmatranje pod naslovom "Bolest" napisano drhtavim i mjestimice skoro nečitljivim rukopisom. U tom nedovršenom spisu, koji je nastao vjerojatno kratko prije njegove posljednje bolesti, Oršanić ne razmišlja prvenstveno o sebi i o svojoj bolesti, nego o stranci koju je osnovao, kakvom ju je zamišljao i kakva bi trebala biti da bi koristila hrvatskom narodu: "Hrvatska politika ne će biti mirno i privlačno središte demokratske politike, nego uvijek borba za demokratsku politiku sa silama nasilja. Zbog toga treba stvoriti povijesnu silu republikanske slobode za Hrvatsku i za cijeli Balkan. Na kraju se ne radi samo o tome, da republikanci osnuju stranku, nego da stalno nose u narodu duh pune narodne i ljudske slobode, što je toliko potrebno hrvatskom prostoru u povijesnom smislu. Republikanska stranka je osnovana, da u tradicionalnom smislu slobode, u kojem je hrvatski narod doživljavao Sabore, Starčevićanstvo, Radićevstvo i ustašku borbu za narodnu slobodu, izgradi i dade jedan životni oblik slobode kao politička sila, kao životna jedinica, odnosno kao zajednica u svom doživljavanju ideje cjeline."

Nekoliko godina ranije, 12. svibnja 1960., u pismu ing. Tihomilu Milasu, koji se je bio preselio iz Argentine u SAD, piše pak o opasnostima kojima će prije ili kasnije biti izložena Stranka, kao i o potrebi idejne sigurnosti da bi njeni članovi, a posebice oni koji su u vodstvu, bili u stanju odhrvati se i očuvati od tih pritisaka i napasti:

"Što hoće stranka u kojoj je sve prepotencija, špekulacija, prodanost? Samo je narodna nesreća. Zbog toga naglašavam: povijesnoj želji hrvatskog naroda za slobodom treba dati revolucionarnu dinamiku protiv njegove konkretne nepodobnosti i nespremnosti za sve moguće oblike slobodnog života. Republikanstvo treba biti taj nepatvvoreni fluid u narodnoj duši s kojim će se odupirati konkretnim zabludama, a ne smije ono postati čak možda najaktivnijim ostvariteljem zabluda u naslijeđu različitih neprijatelja. Narod će izbaciti sve svoje zablude, naravno po različitim ljudima, skupinama i pokretima, ali po republikanstvu mora osjetiti, da se radi o zabludama i po njemu mora naći pravilni put upravo za svoj tisućugodišnji poriv slobode. Vama može biti pomalo smiješno ovo naglašavanje idejne sigurnosti. A ja Vam kažem, da pod najblažim pritiskom vlasti, stranih sila, novca, laskanja, ponuda i položaja ideje počnu izgledati kao najgluplja stvar na svijetu, kao nešto za djecu, studente i profesore, a ne tobože za odgovorne političare."

Ovaj Oršanićev oprez, pa i strahovanje, da bi se čak i njegova stranka mogla izroditi u svoju suprotnost, počivala je na gorkom iskustvu hrvatskog naroda i njegovih stranaka, od kojih je najgorče to, da se Starčevićeva slobodarska i državotvorna stranka izrodila nakon njegove smrti u dvije stranke, koje su obje bile negacija Starčevića i njegova slobodarskog duha.

"Ne smijemo dopustiti," piše zato 16.7.1961. jednom novom članu iz Njemačke, "da nastupe prekidi u osnovnim stvarima, kao što se to dogodilo u Stranci prava i u HSS-i. Stranka prava umrla je, kad je napustila ideju hrvatske države, te usvojila njene oportunističke negacije: Austrougarsku i Jugoslaviju. HSS-a umrla je, kad je zadatak osvješćivanja hrvatskog naroda izvrnula u jugoslavenstvo, dakle u negaciju njegove svjesnosti, tj. hrvatske državnosti.

Isto tako Republikanska stranka može umrijeti, ako napusti smisao svoga rođenja i postanka, hrvatsku državu kao organizaciju i organizam republikanske integralne slobode.

Sasvim je točno, da ni jedna pojava ne dolazi kao iz oblaka, nego da se nastavlja na prošlost. Mi smo to točno naglasili u uvodu naših "Načela", i moramo toga bit svjesni, pogotovo u našim kritikama. Zbog toga moramo znati razlikovati početnu vrijednost u gornjim pojavama od završne vrijednost.

Sigurno su Starčević i Stranka prava, Radić i HSS-a, te Pavelić i ustaštvo pozitivne pojave u svojim počecima, a negativne u onome što predstavlja njihov završetak. No stvar je u tome, da kritizirajući taj svršetak ne uništavamo vrednotni smisao njihovih početaka, koji za nas trebaju predstavljati pozitivnu prošlost i povijesni temelj našeg djelovanja.

U ovoj spoznaji možemo naći izvjesnu snagu da naš pozitivni početak ne upravljamo ni pod koju cijenu idejnom izvrtanju, jer nam povijesno iskustvo nameće zaključak o žalosnom svršetku.

Naše republikansko osjećanje i čvrstina treba da se hrane na ovoj tragediji i treba da se upravljaju strahovitom nepokolebljivosti prema republikanskom ostvarenju. Zato među ljudima moramo birati one osobe, koje nose izvjesnu vjerojatnost u ljudskim proporcijama, da će ostvariti čvrstoću, a to su osobe s karakterom i radinošću.

Moramo tražiti karaktere, ako želimo oboriti tragično iskustvo i dovesti narod do integralne slobode.

Smrkne mi se pred očima pri pomisli, da bismo i mi izdali smisao svog rođenja i stavili se u red treagedije, da bismo i mi pali zbog slabog karaktera, oportunizma, lijenosti i neznanja."

"Hrast ili bukva?"

U jednom predavanju, koje je održao u zatvorenom krugu jedne naše republikanske skupine u Buenos Airesu u siječnju 1955., a koje smo objavili deset godina kasnije, u br.100 našeg časopisa "Republika Hrvatska" , istaknuo je Oršanić koliko je važno da prije svega mi sami, pripadnici republikanske stranke, budemo svjesni zbog čega postojimo, koji je naš temeljni cilj i koja je naša bit, tj "da li smo hrast ili bukva".

"Mi, dakle, moramo imati svoju egzistencijalnu doktrinu, u kojoj ćemo djelovati, izgrađivati, razvijati se, te biti stvaralačka skupina u hrvatskoj sudbini. Ne možemo sve predvidjeti i sve utvrditi, ali moramo znati da li smo hrast ili bukva, moramo znati razlikovati sebe od drugih i među drugima, moramo znati našu strukturalnu logiku, moramo znati što nam pripada a što isključujemo, moramo znati, konačno, kakav mora biti naš plod prema drugim plodovima. Kako će nas moći narod ispravno i solidno doživljavati, ako ni mi sami ne znamo što doživljavamo i ako mi sami ne znamo kako možemo misliti i reagirati u izvjesnim važnim i odlučnim časovima?" *1

Poznavanje vlastite biti važno je i zbog toga, što "ne možemo reći da je naša problematika potpuno produbljena, makar imamo program" *2, a potrebno je i zato što je osim programa važno i samo djelovanje, koje također treba proizlaziti iz naše biti. Program, naime, ne može predvidjeti sve okolnosti u kojima će Stranka trebati djelovati, ali između djelovanja i programa treba postojati logički vez, utemeljen na našoj biti:

Komunizam, antikomunizam i liberalizam

U doba postanka Stranke vladala je u svijetu oštra podijeljenost na dva bloka: komunistički i antikomunistički. Ta je podjela postojala i unutar hrvatske emigracije kao i samog hrvatskog naroda.

Oršanić, međutim, nije prihvaćao da bi se naš stav uokvirio u tu simplicističku shemu. Objašnjavajuću u seriji članaka naša stranačka načela, napisao je 1956. godine u Republici Hrvatskoj u poglavlju "Nema vraćanja na staro" *4:

"Kad komunistički režim s Jugoslavijom propadne, može ostati nešto dobra, oslobođena od prljavih ciljeva komunizma i Jugoslavije. Ne možemo stati na stajalište: "Briši, pa sve nanovo". Ne može biti vraćanja na staro u svim stvarima, jer prije svega ni sve staro nije valjalo. Komunistički sustav ne valja, ali ne kao negacija kapitalističkog sustava, nego kao negacija čovjekove prirode, koju i kapitalistički sustav prostituira tek samo na drugi način. Ako je pak komunizam likvidirao izvjesne jezgre i oblike kapitalističkog sustava, nije naša stvar da ih oživljujemo samo zato što ih je on srušio."

Oršanić nije odbijao samo nehumani komunistički sustav, nego je s istom žestinom odbijao doktrinarni liberalizam, odnosno njegovo ostvarenje, nehumani sustav kapitalističkog iskorištavanja:

"Živeći pod pritiskom najmoćnijih i najorganiziranijih materijalističkih snaga i izraza što ih je ikada posjedovalo čovječanstvo, pod pritiskom Rusije i Sjeverne Amerike, čovjek dolazi na pomisao da je izgubljen smisao života, ili bolje reći, da izvan materijalističkih poriva i oblika drugog života i smisla ni nema", piše Oršanić 1967. godine *5, samo godinu dana prije svoje smrti, sav sretan što je upravo izišla Enciklika Pavla VI. "O razvitku naroda" koja je također upozorila na tu žalosnu činjenicu.

"Današnji društveni poredak", nastavlja Oršanić, "u svom liberalističkom i komunističkom izdanju prisiljava čovjeka na požudnu gramzljivost za materijalnim dobrima. Kako američke statistike donose, samo je malen broj njenih građana koji u toj liberalnoj igri da se zadovolje ljudske potrebe nisu izvršili neki prijestup i zločin i nisu došli u sukob s pozitivnim zakonom. Čovjek očevidno jede i zarađuje svoj kruh ne samo u znoju i prljavštini svog lica, nego i u znoju i prljavštini svoje duše. Pa dok se donekle uči i priučava prati svoje lice, dotle se previše priučava živjeti s nečistom dušom. Priučava se znanstveno i filozofski. Priučava se stvorivši na jednoj strani društveno uređenje liberalne slobode u kojoj cvjeta sposobnost volje i samovolje, i na drugoj strani društveno uređenje komunizma kao sustava nasilja i zločina. Tu, naravno, nema i nije bilo mjesta ni duhu, ni ljubavi, ni Isusu Kristu."

"Papa jadikuje nad stanjem pravde i slobode", nastavlja Oršanić *6, "te izražava stvari s kojima se i mi mnogo slažemo. Praktično značenje čovječanstva u glavnome je u tome kakvo je stanje pravde i slobode u razvitku čovjeka i naroda, kako se ostvaruje vlast i kapital, kakva je socijalna pravda. Pri tom se, naravno, ne radi o nekom izvanrednom savršenstvu i pretjeranom zanovijetanju, nego u najmanju ruku o tome da se ne živi u bijedi i u strahu. Sustav bijede koji označuje dobar dio kapitalističkog područja i sustav bijede i straha, koji označuje cijeli komunistički sustav, sramota su za čovječanstsvo."

Mi smo nacionalisti i altruisti

Oršanć je ispravno isticao da republikanci, iako su protiv komunizma, ne smiju sebe definirati kao antikomuniste, dakle kao negaciju komunizma (ni bilo čega), jer nije ispravno isticati ono što nismo, nego treba isticati ono što jesmo.

No, ako nismo ni komunisti ni antikomunisti, što smo onda mi republikanci? Jesmo li, možda, liberali? Koja je naša bit, "da li smo hrast ili bukva"?

U prije spomenutom predavanju, koje je u siječnju 1955. održao unutar Stranke, Oršanić je jasno definirao našu bit u zdravom, konstruktivom i prema svijetu otvorenom i solidarističkom nacionalizmu kao i u dubokom altruizmu:

"Ako mi kažemo, na primjer, da je država logički zahtjev jednog naroda," kaže Oršanić, "onda je time rečeno da je narod pojava u kojoj su životne varijante organski a ne mahanički elementi života. Po tome smo dakle nacionalisti i ne možemo priznati klasno društvo kao strukturu čovječanstva, nego narode kao prirodne nosioce unutrašnjeg kolektivnog smisla i kao prirodno logične nosioce suradnje i solidarizma u svijetu. U toj nacionalnoj ideji mi se borimo za državu, slobodnu, i ona je naša obveza, naša kulturna vrednota. Bezuvjetno dolazimo do toga, da ideja slobode, u svom kolektivnom smislu, obvezuje na naklonost čovjeka Hrvata prema drugom Hrvatu. Te životne, organske i prirodne naklonosti upotpunjuju se kao dvije strane jedne te iste naravi koja obvezuje dobrovoljno i na podnošenje žrtava. Na jednoj strani čovjek je obvezan po svojoj savjesti dati i život za državu, a na drugoj pak strani za svoga bližnjega. Time se definira temelj bitno kulturnog, u krajnjoj liniji altruističkog društva. Evidentno je da smo u svojoj kulturnoj orijentaciji altruisti i nacionalisti. Mi po tome ne možemo biti internacionalisti-marksisti, niti univerzalni-utopisti, niti izvan-iznad indiferentisti." *7

Oršanić je jasno isticao, da borba za punu slobodu nije istovjetna niti s klasičnim, doktrinarnim liberalizmom, kao što bi nekima moglo izgledati. Tako pet godina nakon gore navedenog predavanja piše u Republici Hrvatskoj *8:

"Krivo bi bilo suprotstaviti hrvatski republikanizam komunizmu kao jednu vrst doktrinarnog liberalizma. Liberalizam kao teza o slobodi spoznajno se dovinuo vrlo zbrkano tek do najnižih ljestvica svih zakona slobode. Proglašavajući kulturno i gospodarsko područje nezavisnim (područjem prava jačeg pojedinca ili jakih skupina), a ne autonomnim područjima ljudskog života, pa zatim supstancijalno niječući politički i vjerski život, a tek praktično ih tolerirajući, stvorio je doktrinarnu anarhiju kao sadržaje slobode. Najviše se dovinuo u načelu razvijenosti, pa ne došavši doktrinarno dalje, sam je sebe osudio u spoznajnom razvitku na reakcionarnu etapu, barem na europskom tlu. Naše stajalište o potrebi autonomnosti sindikata, pa političkih skupina, pa crkava i vjerskih društava, kao supstancijalnih čimbenika ljudskog društva, unutar kojih se definiraju slobodni izbori i slobodne doktrine, nezavisno od javnih ili tajnih diktata i diktatura, javlja se kao antiliberalna teza u povijesno-doktrinarnom smislu."

Principijelnost a ne oportunizam

No u svakom radu, pa dakle i u političkom bitna je motivacija, bitan je razlog zbog kojega se odlučujemo na neko određeno djelovanje. Bitno je da li želimo da naš rad i borba budu u službi ideje, ili želimo iskorištavati ideju, misleći "koliko to nosi novca, časti, slave ili bilo kakvih osobnih koristi". Bitno je: želimo li živjeti za politiku, za narod, ili želimo, suprotno tome, živjeti od politike i na grbači naroda. Bitno je, dakle, da li se naš rad temelji na principima ili na oportunizmu: "Služiti jednoj ideji", piše Oršanić u jednom pismu u siječnju 1961. godine, "znači nositi teški križ na leđima, križ razočaranja, poniženja i požrtvovnosti. Tek kad smo to shvatili, smijemo si i trebamo si odabrati ideju i krenuti iskreno i pošteno ka njenom ostvarenju. Ako ćemo pri tom pitati, a koliko to nosi novca, časti, slave ili bilo kakvih osobnih koristi, te koliko nas ima, onda nismo borci za pobjedu te ideje, nego korisnici i špekulanti oko te ideje. Pa, kad smo odabrali jednu ideju, udružimo se s borcima oko iste ideje, makar ih bilo nekoliko u početku, da bi različite sposobnosti sudjelovale udružene, svaka na svoj način, u ostvarenju ideje. Ako nas borba dovede u zatvor ili smrt, hvala Bogu jednako kao ako nas dovede do najviših časti i uspjeha. Ali neka borba bude uvijek u službi ideja, a nikada ideja u našoj osobnoj službi.

A kada su me izabrali po prvi puta za tajnika Stranke, napisao mi je za Uskrs 1958. godine Oršanić pismo u kojem mi savjetuje:

Oršanićevo bogato iskustvo upozoravalo ga je da uvijek postoji opasnost da nam taktika pojede strategiju, tj. da zaobiđe i izigra program, dakle da pod krinkom lakše pobjede postanemo oportunistima čije djelovanje neće biti u skladu s našim načelima, s našom biti.

Stranka kao politički čimbenik ne smije nikada zaboraviti, da sva njena djela moraju biti usmjerena u ideji cjeline. Izgubiti ovaj ravnotežni odnos znači postati neuravnoteženim političkim parazitom, znači izgubiti smisao postojanja i djelovanja." *9

Ako postoji ikoja politička njiva u Europi, manje obrađena od naše, volio bih je znati! A tako je malo radnika na njoj i još daleko manje vjere, da je rad potreban i uspješan.

Jezgra i masa

Danas se u Hrvatskoj nalazimo u sličnom položaju koji smo proživljavali u emigraciji u prvim godinama nakon osnutka republikanske stranke. Nalazimo se, naime, u razdoblju kada treba misliti prvenstveno na stvaranje stranačke jezgre. Bez jezgre, snažne, požrtvovne i politički izgrađene odnosno osposobljene, ne može se misliti na masovno širenje. Ne radi se tu o nekakvom elitizmu, nego o činjenici da se ne može graditi kuću bez čvrstog temelja. Iskustvo nam osim toga govori da treba čekati i na povoljni čas, kao što smo čekali i u emigraciji u prvim godinama nakon osnutka stranke, te kao što su na to morale u prošlosti čekati i druge stranke, kako hrvatske (Starčević, braća Radići), tako i stranke drugih naroda.

Toj je temi posvetio Oršanić posebnu pažnju i godinu dana ranije, u svom predsjedničkom izvještaju koji je podnio na Glavnoj godišnjoj skupštini Stranke, u ožujku 1957.:

Gledajući u ovakvoj perspektivi svoju poziciju prema hrvatskom narodu, bez obzira na nevaljalosti naših protivnika i na izvjesne važne uspjehe koje smo izrazili u emigraciji, mi kao stranačka skupina, kakva smo još danas, ne bismo mogli pretendirati na vodstvo hrvatskog naroda s osjećajem odgovornosti i osvjedočenja, da bi se to vodstvo izrazilo kao sreća za hrvatski narod. A ne smijemo zaboraviti, da smo politička stranka, koja u krajnjoj liniji hoće voditi politiku hrvatskog naroda, bilo da se radi o njegovoj borbi vanjskog karaktera, bilo o njegovoj unutrašnjoj organizaciji.

Koga privući u jezgru?

No kakva nam jezgra treba, koga trebamo posebno nastojati privući? Opisujući postanak Hrvatske republikanske stranke *10, Oršanić navodi da su "odlučili graditi stranku na sljedećim ljudima:

Pritom nije tražio da kostur bude sastavljen samo od visokoškolovanih ljudi, nego je prije svega tražio poštene i karakterne ljude:

A mladima i novonadošlim emigrantima, braći Tomićima, koji su pokrenuli u Torontu mjesečnik "Naš put" te vremenom postali republikancima, ističe u pismu koje im je napisao za Badnjak 1962. godine:

Mržnja, zavist, preosjetljivost

Oršanić je duboko poznavao ljudsku psihu i probleme koji nastanu unutar jedne skupine zbog raznih ljudskih mana, posebno radi mržnje, zavisti i preosjetljivosti. Prije ili kasnije takve mane dovode do unutrašnjih problema, a mogu dovesti i do stagnacije, podjele ili propasti stranke. Zanimljivo je, da sam misli veoma slične njegovima našao u članku Zlatka Šrama: "Narcisoidnost lidera kao uzrok stranačkog raskola" *11, u članku koji bi trebali pročitati mnogi stranački lideri i "lideri".

"Kako smo mi jedna skupina ljudi, najstrašnije je, ako se međusobno ili prema drugima odnosimo sa sljedeće tri osobine: mržnjom, zavisti i preosjetljjivosti. Ako čovjek svjesno ne uništava te osobine, lako ga ovlada ma koja od njih i onda je u svakom slučaju nepodoban član skupine i ljudske zajednice. Ne možemo niti jedan drugoga mrziti niti možemo biti skupina mržnje u hrvatskom narodu. Na mržnji nema bratstva ni slobode. Zavist pak najstrašniji je izraz egoizma u praktičnom djelovanju.

Iskreno Vam želim da ne budete čovjek mržnje, zavisti i osobne preosjetljivosti, a mislim, da ne želiite ni Vi meni, da bih bio drugčiji. Prema tome, ako se Vi u pisanju meni bilo u čemu zaletite, krivo izrazite, viknete, kritizirate, razljutite ili što slično, treba da znate, da nećete doživjeti nikakvu reakciju preosjetljivosti ili mržnje, jer ću ja znati, da Vas u svemu muče i tjeraju dobre namjere, koje se ne mogu uvijek izražavati s ispeglanim rukavicama, točno izračunatim frazama i pretjeranom autokritičnosti, koja ubija iskrenost i slobodu.

Unutrašnja sloboda

No čovjek, koji je želio da kostur Stranke sačinjavaju ljudi "otvoreni, koji su sposobni pitati, govoriti, misliti, kritizirati", ljudi koji su "slobodni, a ne špekulanti i poslušni klipani", čovjek koji je smatrao da je glavni i temeljni cilj Stranke borba za ostvarenje pune narodne i osobne slobode te socijalne pravde, ovakav čovjek mogao je koncipirati i raditi na ostvarenju jedino takve stranke u kojoj će i na unutrašnjem području vladati puna sloboda, jer bi drugačija stranka bila negacija njega samoga i njegovih načela. Jer "stranka koja nema duha slobode u sebi ne može ga ostvarivati ni u narodnoj zajednici"*12.

"Tajnik stranke ima dužnost organizirati jedinstvenu stranku, čvrstu stranku, no bilo bi opasno organizirati monolitsku stranku, u kojoj ne bi moglo biti strujanja, gibanja i kretanja. Svakako je u tom pogledu najvažnije znati granicu elastičnosti do koje se mogu natezati načela, kao i orijentacije strujanja. Ako strujanja u stranci teže oslabiti ili čak napustiti načela stranke, to je otprilike isto kao kad kretanja u čamcu žele čamac napustiti ili izvrnuti. Sve se može dopustiti, sva strujanja i kretanja unutar čamca, unutar načela, ali ni jedno protiv čamca, protiv načela, jer bi to značilo dopustiti djelovanje stvarne pete kolone, svjesne ili nesvjesne, na području stranke. Slabost, obzirnost, popuštanje i neobaziranje na ovakve pojave mogu izručiti stranku tuđim idejama, špekulantima i neznalicama, te onemogućiti izvornu idejnost stranke."

No ne samo u uputama tajniku ili u uputama o djelovanju mjesnih stranačkih temeljnih skupina, nego i u pogledu prihvaćanja raznih strujanja čak i unutar Glavnog odbora očituje se Oršanićev stav o potrebi pune slobode unutar republikanske stranke. To je vidljivo iz "Izjave Izvršnog odbora" od kolovoza 1958. godine, nastale nakon prve pojave unutrašnje opozicije:

"U pogledu pojave kritike opozicije na području stranke ili nečega što bi tome moglo supstancijalno biti slično Izvršni odbor smatra, da se tom pojavom ne povređuje ni duh ni slovo stranke, jer je ona prirodna u razvitku stranke. Izvršni odbor će smatrati svojom dužnosti predložiti Glavnom odboru na razmatranje Pravilnike o djelovanju Izvršnog odbora, Glavnog odbora i Izborne skupštine, u kojemu će biti predviđeno također pravo kritike i zaštita opozicije na stranačkom području. Izvršni odbor daleko je od shvaćanja da bi se trebalo propisivati ton s kojim će netko nekoga zbog njegova djelovanja kritizirati. U tom pogledu smatra, da je bolje dopustiti svaki ton, nego li započeti s ograničenjima, koja bi u stvari mogla postati oružjem većine, da manjini uopće onemogući govoriti."

Svojstva vodstva

Nakon smrti Ivana Oršanića, dne 17. prosinca 1968. godine, gotovo svi su očekivali da će Stranka ili nestati ili tek životariti, kao što se to dogodilo i s drugim organizacijama u emigraciji nakon gubitka glavnog utemeljitelja. Pa i u domovini, gubitak glavnog čovjeka obično je dovodio do bitnih promjena unutar njegove stranke. No, premda smo snažno osjetili gubitak Ivana Oršanića, Stranka je ne samo nastavila svojim radom, nego je, kad je za to došlo vrijeme, počela naglo rasti pa se vremenom proširila po raznim kontinentima te je imala značajan utjecaj i ulogu u političkoj emigraciji. Mnogi su se pitali, kako to da se u našem slučaju nije ponovilo isto iskustvo kao s mnogim drugim emigrantskim skupinama. Odgovor je u tom da smo mi, koji smo ostali iza njega i preuzeli njegovu luč, slijedili njegove smjernice.

"Stranka, koja ima vodstvo sasvim sigurno u osnovim idejama, koje se neće rastepsti ni zbog idejne nesolidnosti, niti zbog ambicija, niti pritiska stranih sila, niti novca, ima pravo računati na realizaciju svojih ideja", piše Oršanić ing. Tihomilu Milasu 12.5.1962.

"Zamislite Vi skupinu volova ili magaraca u zapregu, da se svađaju", objašnjava 18.11.1961. naše unutarnje odnose jednom novom članu iz Europe. "Mi smo međusobbno idejno toliko sigurni i radno toliko okupirani, da je naše međusobno razlikovanje samo različito iskušavanje oko pojedinih stvari, kako da se bolje izvedu. Otprilike kao kad je jedan šahist na potezu, pa onda iskušava različite poteze prije nego stvori konačnu odluku. Ne može nitko od nas povući potez, koji mu prvi puhne u glavu, a da drugi ne bi imali pravo išta primijetiti. No ne može se sve pretvoriti ni u neprestano diskutiranje o svakoj sitnici. Zbog toga su poslovi podijeljeni, jer ne može sve biti u rukama jednoga."

U takvom skladnom odnosu unutar vodstva, posebice unutar užeg vodstva, vidio je Oršanić sigurnost republikanske stranke i nakon svoje smrti. Ostavio je i pismeni zapis o tim svojim željama i razmišljanjima, koji ni nama samima nije bio poznat u doba njegove smrti, ali kojega smo se stalno držali, pa i onda kada nismo za nj znali. U toj poruci Oršanić posebice govori o dr. Korskom i meni, ali to što govori o nama vrijedi isto tako za današnje ili buduće novo stranačko vodstvo:

"Svakako bi bilo poželjno, da za dobar razvitak i uspjeh stranke vlada među njima dvojicom razumijevanje i poštivanje. Zato je potrebno, da obadvojica bezuvjetno poštivaju i iskreno prihvate demokratski princip u traženju i donošenju odluka."

Mi smo, sve i neznajući, slijedili ovu Oršanićevu rekao bih posljednju želju i poruku. A dao Bog da tako postupe i oni na kojima je sada ili na kojima će biti u budućnosti vodstvo republikanske stranke.

Dao Bog da takvi odnosi vladaju i unutar svih hrvatskih političkih stranaka, na korist tih stranaka, demokracije i hrvatskog naroda.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević