I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Svi današnji nemiri u svietu posliedica su britanskog i francuskog imperijalizma
Podjela Srednjeg iztoka ugovorom Sykes-Picot
Ne vjeruj u britanska obećanja
Čim je Otomansko carstvo 1914. stalo na njemačku stranu sile su Entente (Vel. Britanija, Francuska i Rusija) počele raditi na planu za njegovo poslieratno komadanje. Rusija je bila prva koja je u ožujku 1915. svojim saveznicima dala na znanje da ona namjerava zaposjesti i prisvojiti Istanbul i tjesnace Bospor i Dardanele koji povezuju Crno more s Sredozemnim.
Francuska se slaže s ruskim zahtjevom i objavljuje svoj plan za aneksiju Cilicije, to jest južnu obalu Turske s gradovima Alexandreta i Adana, te veliku Siriju (današnja Sirija, Libanon, Palestina i Jordan).
Kako njegov imperij ne bi ostao kusastih rukava britanski premier Herbert Asquith 8. travnja osniva odbor za "razmatranje scenarija za poslieratnu podjelu poraženog Otomanskog carstva.
Za predsjednika odbora izabran je Sir Maurice de Bunsen po kojem će odbor dobiti ime "Bunsen Committee". Odbor ima raditi na "balansiranju buduće prednosti Britanskoga imperija u preuređenju stanja u azijatskoj Turskoj i neizbježnom porastu britanske imperijalne odgovornosti."
Koncem lipnja 1915. Bunsen Committee predaje britanskom parlamentu svoje "nalaze" u kojima se kaže: "U slučaju razdjele Otomanskoga carstva Britanija mora zadržati svoju poziciju i ekskluzivnu sferu upliva u Perzijskom zaljevu, od Kuvajta do Trucialnih država (današnji Ujedinjeni Arapski Emirati).
Dalje, Britanija će tražiti da se pod njezinu kontrolu stavi čitava Mezopotamija - današnji Irak. Kako bi osigurala imperijalne komunikacije Britanija također zahtijeva da se uzpostavi i pod njezinu kontrolu stavi koridor s željezničkom prugom koji će spajati Mezopotamiju s lukom Haifa na Sredozemnom moru."
Kako bi uzpostavili svoju kontrolu nad Srednjim i Blizkim iztokom, Britanci su između 1915. i 1917. sklopili tri zasebna ugovora za poslieratno parceliranje arapskih zemalja koje su još bile pod otomanskom upravom.
Prvi sa beduinskim Saud klanom za stvaranje Saudijske Arabije, drugi s Francuskom za međusobnu podjelu Mezopotamije, Sirije i ostalih arapskih zemalja i treći s zionistima za stvaranje njihove nacionalne države u Palestini. Jedan od izazova britanskoj poslieratnoj diplomaciji bio je naći riešenje za predratna kontradiktorna obećanja njihovih vodećih političara drugim narodima.
Njihovo prvo obećanje bilo je najobsežnije. Odmah nakon Bunsenovog reporta britanskoj vladi ministar rata lord Kitchener "odobrava" britanskim kolonijalnim službenicima u Egiptu da stvore savez s šerifom Meke kojega je turski sultan postavio za vjerskog poglavara toga najsvetijeg islamskog grada.
Britanci su bili zabrinuti da bi otomanski poziv na sveti rat (jihad) mogao u arapskom svietu izazvati obći ustanak i destabilizirati britanske kolonije u tom dielu svieta. Savez sa šerifom ima cilj kontra-jihadom Arapa protiv Turaka promieniti situaciju na poluotoku Galipoli gdje su britanske trupe u ljeto 1915. bile na rubu poraza. U srpnju te godine šerif Meke Husein ibn Ali i britanski visoki komesar u Kairu Henry McMahon počimaju s dopisivanjem koje će trajati do ožujka 1916. godine.
McMahon obećaje šerifu da će, ako on podigne Arape na ustanak protiv Turske, Velika Britanija priznati nezavisno arapsko kraljevstvo kojim će vladati on i njegova hašemitska dinastija.
Britanci će pobunjenim Arapima dati "svu potrebnu pomoć u novcu, oružju i žitu".
Najviše vremena uzelo je natezanje oko granica budućeg arapskog kraljevstva. Husein je bio vrlo precizan u svojim zahtjevima. On je uporno tražio da mu McMahon garantira da će u njegovo kraljevstvo biti uključena čitava Sirija, Sinajski poluotok, dio Turske od Cilicije do Taurus planine, čitava Mezopotamija (današnji Jordan, Irak, Kuvajt, Oman, Arapski emirati i dr.) do granice s Perzijom i čitav Arapski poluotok osim britanske kolonije Adena (današnji Jemen).
U svom famoznom pismu 24. listopada 1915., McMahon piše šerifu Huseinu da se vlada Velike Britanije slaže sa svim njegovim priedlozima za granice njegova budućeg kraljevstva osim dva;
Cilicija i dielovi Sirije koji leže zapadno od Damaska, Homsa, Hama i Alepa u kojima Francuska ima svoje interese i privincije oko Bagdada i Basre u kojima Britanija ima svoje interese. Husein mu odgovara da on težka srdca prihvaća britanski priedlog, s napomenom da će poslie završetka rata tražiti sve dielove koje će zaposjesti Francuska.
Na temelju ovoga sporazuma Velika Britanija i šerif Husein 5. Lipnja 1916. pozivaju Arape na ustanak protiv otomanske vlasti. S obilnom britanskom pomoći arapski pobunjenici na čelu s Huseinovim sinom Fajsalom (kasnije kralj Saudijske Arabije) u srpnju 1917. uspjevaju zauzeti tursku tvrđavu u luci Aqaba na Crvenom moru.
Ali poslie ove pobjede ustanici su suočeni s jakim odporom turskih jedinica s kojima se rame uz rame bore i neka arapska plemena. Vriedno je napomenuti da uza sva britanska obećanja i promičbu arapska ustanička vojska nikada nije imala više od 8.000 vojnika. Tek koncem rata, 2. listopada 1918., zajedno s britanskom vojskom na čelu s generalom Edmundom Allebyem ustanici ulaze u Damask. Arapi misle da su padom Damaska ostvarili svoj vjekovni san - oslobodili se turskog imperijalizma, a šerif Husein je vjerovao da će Englezi izpuniti svoja obećanja.
Husein nije znao da su dok su on i McMahon pregovarali o granicama njegove buduće arapske kraljevine Englezi i Francuzi već podpisali ugovor i skrojili mapu kojom su međusobno podielili skoro sve zemlje koje su bile pod otomanskom upravom, osim diela Arapskog poluotoka.
Taj ugovor poznat je pod imenom "Sykes-Picot Agreement".
Pod tim nazivom, 16. svibnja 1916. vlade Vel. Britanije i Francuske, uz pristanak Rusije, podpisale su tajni sporazum kojim su definirane granice njihovih poslieratnih sfera upliva i kontrole u zapadnoj Aziji. Program tog sporazuma trebao je stupiti na snagu, kako su zaključili, "poslije očekivane propasti Otomanskog carstva, negdje tijekom 1. svj.rata".
Tim sporazumom arabske provincije izvan Arapskog poluotoka koje su bile pod otomanskom vlašću efektivno su podijeljene na teritorije koji će biti pod budućom kontrolom britanskih i francuskih interesa.
Pojedine točke ugovora razradili su britanski pukovnik Sir Mark Sykes i francuski diplomat François Georges Picot, stoga i taj naziv.
Ovim ugovorom Britanija je trebala dobiti obalna područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordana uključivši Haifu i Acru, današnju kraljevinu Jordan, južni Irak i neke druge predjele.
Francuska bi dobila kontrolu nad iztočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Rusiji je trebao pripasti sam Istanbul, te prolazi Bospor i Dardaneli i armenijski vilajeti.
Sve je to bilo tajno spakovano, ali izbijanjem boljševičke "Oktobarske" revolucije 1917. boljševici su odkrili i objavili taj tajni ugovor. Njegovim odkrićem Britanci su tobože bili postiđeni, Arapi zaprepašćeni, Turci veseli, a Francuzi, kao i uvijek, glumili Francuze.
Poslie poraza na poluotoku Galipoli Britanci su uvidjeli da do komadanja Turske neće doći, poglavito poslie izbijanja boljševičke revolucije kad su ostali bez saveznika koji je trebao zaposjesti Istanbul i tjesnace Bospor i Dardaneli. Na koncu Turska će samo izgubiti svoje arabske kolonije, ali njezin temeljni dio, u koji je spadao i veći dio Armenije, ostala je cjelovita.
Poslie preuzimanja vlasti u Rusiji boljševici su počeli objavljivati tajne dokumente koje su našli u uredima carevine Rusije. Među prvima koje su objavili bio je ovaj Sykes-Picot ugovor.
Za franko-britansku perfidiju najprije su saznali turski lideri u Istanbulu i zajedno s Niemcima pokušati će je uporabiti kao klin za razbijanje britansko-arapskog saveza.
Turci u Palestini i Libanonu, pokušavaju izkoristiti ovu prevaru kako bi nagovorili Arape da razkinu ugovor s podmuklim Britancima i podpišu mirovni ugovor s Visokom Portom.
U svom govoru u Beirutu 4. prosinca 1917. zapovjednik turske posade Cemal-paša šalje poruku Arapima u kojoj uz ostalo kaže: "Nije li oslobođenje koje su Britanci obećali šerifu Huseinu iluzija i obmana? Da je itko zdrav mogao povjerovati i u najmanju mogućnost da će s Britancima postići nezavisnost ja bih mogao razumjeti barem mrvicu razloga za pobunu u Hejazu. Ali, stvarna britanska namjera sada je poznata i nije trebalo tako dugo da iziđe na vidjelo. Radi ovoga šerif Husein će doživjeti poniženje koje je sam na sebe navukao kad je dostojanstvo koje mu je dodielio kalif islama (sultan) zamienio za britansko robstvo:"
Husein se oglušio na ove Cemal-pašine rieči. Ostao je vjeran Britancima koji će ga na kraju nasamariti kao i sve druge kojima su uz svoju "britansku častnu rieč" dali obećanja. Nu, iako puno manju od one koja im je obećana, Husein i njegovi Saudi će ipak dobiti svoju državu Saudijsku Arabiju.
Drugi, napose Židovi, morati će čekati još jedan svietski rat, da bi na koncu oružanom borbom protiv Britanaca, Francuza i Arapa u arapskoj Palestini stvorili svoju državu.
Balfour Declaration
Za vrieme 1. svj. rata pod patronatom moćnih engleskih lordova-masona djelovao je silan zionistički lobi koji je direktno i indirektno bio upleten u sve pore britanske politike.
Na stalno lobiranje zionističkih lidera megakapitaliste "baruna" Waltera Rothshilda i njegovih kolega vođa Zionističke federacije u Londonu, Chaima Weizmanna i Nahuma Sokolova, u oči boljševičke revolucije 2. studenog 1917., ( Po starom, Julianskom kalendaru"Oktobarska revolucija" je počela 25. listopada, a po Gregorijanskom 7. studenog. ) britanski ministar vanjskih poslova Arthur J. Balfour u ime "Vlade njegovog kraljevskog veličanstva" šalje pismo lideru Britanske židovske zajednice barunu Rothschildu.
U pismu je "Deklaracija" koju Rothschild treba proslijediti Zionističkoj federaciji Vel. Britanije i Irske.
Pismo glasi:
"Dragi lorde Rothschild,
S velikim užitkom prenosim vam, uime Vlade Njegovog Veličanstva, slijedeću deklaraciju o sućuti s židovskim zionističkim aspiracijama, koje su bile podnesene Kabinetu, i od njega odobrene".
"Vlada Njegovog Veličanstva s naklonošću gleda na uzpostavu u Palestini nacionalnog doma za židovski narod i uporabiti će svoja najviša nastojanja i trud kako bi olakšala postignuće ovog cilja, s time da se jasno razumije da ništa neće biti učinjeno što bi moglo prejudicirati građanska i vjerska prava postojećih ne-židovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status - koje židovi uživaju u svakoj drugoj zemlji".
"Biti ću zahvalan ako ovu deklaraciju prenesete Zionističkoj federaciji".
Vaš odani
Arthur James Balfour
Nu, kako će se uskoro vidjeti, ni mudri Židovi se nisu sjetili da Britanci nikada nisu izpunili niti jedno svoje obećanje i da je i ovo samo jedan dio njihova doubletalk-a.
U siječnju 1944. grupa židovskih ektremista u Palestini navijestila je rat Vel. Britaniji ovim riečima: "Više nema primirja između židovskoga naroda i britanske administracije u Eretz Isroelu koja našu braću izručuje Hitleru. Naš narod je u ratu s tim režimom."
Izgleda nevjerojatno da bi židovski doseljenici u Palestini imali neki razlog za ići u rat protiv Britanaca koji su Balfourovom deklaracijom obećali zionistički san o židovskoj nacionalnoj državi u Palestini pretvorili u stvarnost.
Ali kao i sva duga i ovo njihovo obećanje je bilo ludom radovanje. Poslie okončanja 1. svj. rata kad su poveljom UN-a dobili mandat (vlast) nad Palestinom Britanci naglo zaboravljaju svoja obećanja u Balfourovoj deklaraciji.
Britanski parlament 1939. donosi odredbu za stroga ograničenja useljavanja Židova u Palestinu i uzpostavu nezavisne Palestine (najzad do 1949.) pod vlašću većinskog arapskog naroda.
Ova je britanska prevara razbjesnila zioniste.
Kad je počeo 2. svj. rat i Hitlerovi progoni Židova većina zionista stala uz Davida Ben-Guriona koji je smatrao da nema drugoga izbora nego pomagati Britancima u borbi protiv nacizma.
Ali druge, radikalnije zionističke organizacije smatrale su Britaniju većom opasnosti od Hitlerove Njemačke i podigle oružani ustanak za, kako su objavili, "izgon Britanaca iz Eretz Isroela".
Dvie židovske terorističke organizacije - Irgun i Štern Gang bti će odgovorne za niz bombardiranja i drugih terorističkih akcija.
Stvaranje židovske države
Menachem Begin - terorist - premier Izraela - dobitnik Nobelove nagrade za mir
Podzemna zionistička paravojna organizacija Irgun Zvai Leumi (Narodna vojna organizacija)
formirana je 1937. godine u Palestini kako bi, kako je izjavljeno, od Arapa zaštitila nove židovske naseobine (kibuce). Poslie usvajanja odredbe tzv. White paper-a u svibnju 1939. kojom britanski parlament donosi zakon za stroga ograničenja useljavanja Židova u Palestinu i uzpostavu nezavisne Palestine pod vlašću većinskoga arapskog naroda pojedine zionističke organizacije smatraju Britance glavnim neprijateljem zionizma.
Na čelu ovih je Irgun koji protiv britanskih vlasti u Palestini započima nemilosrdnu borbu svim razpoloživim sredstvima. Na čelu organizacije je doseljenik iz Bjelorusije David Raziel. Irgun počima s bombardiranjima ureda britanskih vlasti i policijskih postaja u Palestini. U lipnju 1940., poslie što su Britanci naviestili rat Njemačkoj, Raziel popušta zahtjevima vođe Židovske agencije Davida Ben Guriona i protiv njih suspendira sve akcije.
Jedna frakcija Irguna se ne slaže s tom odlukom i nastavlja napade na britanske intalacije diljem Palestine. Ova grupa biti će poznata kao Lehi, kratica za Lohamei Herut Yisrael (Borci za slobodu Izraela) nu Britanci će je prozvati The Stern Gang (Skupina Štern) po njezinome vođi Abrahamu Šternu.
Štern i njegovi pristaše su vjerovali da židovski narod ima "neotuđivo pravo na zemlju Izraelovu" i da je njihova dužnost tu zemlju osloboditi, ako bude potrebno i oružanom silom. Štern je smatrao Britance ilegalnim okupatorima te zemlje i umjesto da se pridruži njima u borbu protiv Hitlerove Njemačke on kontaktira s nacistima kako bi zajedno s njima stupio u borbu protiv Britanaca. Bez obzira na nacistički antisemitizam Štern se, kao i neki od arapskih lidera, nadao da će u savezu s nacistima lakše osloboditi Palestinu od britanske okupacije.
Po Šternovom mišljenju nacistička Njemačka je bila samo progonitelj židovskog naroda dok je Engleska bila neprijatelj koji nieče njegovo pravo na nacionalnu državu u Palestini.
Koncem 1940. Štern šalje svog predstavnika na sastanak s njemačkim predstavnicima u Beirutu da im prenese njegovo mišljenje o podudaranju njihovih interesa u uzpostavljanju Novog poredka u Europi. Ako Njemačka dozvoli neograničeno izseljavanje njemačkih Židova u Palestinu i prizna židovsku državu Štern im za protuuslugu nudi uporabu židovskih trupa za izgon Britanaca iz Palestine.
Niemci su se oglušili na njegovu ponudu. Nu on je nastavio s napadima na Britance u kojima je porobio nekoliko njihovih banaka. Irgun i Ben Gurionova Židovska agencija uzko surađuju s Britancima na njegovoj likvidaciji. S njihovom pomoći britanski su ga agenti u veljači 1942. godine uspjeli pronaći u njegovom stanu u Tel Avivu i likvidirati. Njegovom smrću Lehi je privremeno prestao djelovati.
Krhko primirje i suradnja između Židova i Britanaca u Palestini trajati će do 1944. godine, ali u Irgunu je još 1943. izvršena reorganizacija kad na njegovo čelo dolazi dinamični zionist Menachem Begin.
Rođen u Poljskoj 1913. Begin je još kao dječak postao članom Zionističkog pokreta. Begin odmah uzpostavlja vezu s novim vođom Lehi-a Jicakom Šamirom, koji će kao i on kasnije postati premier Izraela, bez obzira na to što su obojica svoje karijere počeli kao teroristi.
Nastavak britanskog ograničenja židovske imigracije u Palestinu i saznanja za nacističke logore smrti još je više pojačalo napetost između radikalnih zionističkih organizacija i britanskih vlasti u Palestini. Koncem 1943. Irgun i Lehi više ne priznaju primirje i započimaju nove napade na sve što je britansko u Palestini.
Irgun i Lehi rabe podpuno različitu taktiku u borbi protiv Britanaca. Menachem Begin i njegov Irgun eksplozivnim napravama ruše britanske urede i infrastrukturu za komunikacije, a Šamirov Lehi vrši atentate na britanske vojne i policijske častnike i druge službenike.
Jedna od žrtava ove terorističke organizacije biti će britanski ministar za Srednji iztok lord Moyne, kojeg su 6. studenog 1944. pred njegovom kućom u Kairu ubila dvojica Šamirovih atentatora, jer je, kako je Šamir tada izjavio, "bio kriv za smrt milijun mađarskih židova".
Da je ta tvrdnja svojevrstni absurd nije potrebno nikome dokazivati. Moyne je samo bio jedan od najviših britanskih službenika koji je javno podržao White Paper za ograničenje židovskog useljavanja u Palestinu.
Atentatori su uskoro poslie atentata uhićeni i obješeni. Radi straha od britanske odmazde Židovska agencija i njezino vojno krilo "Haganah" na čelu kojih je David Ben Gurion javno se distanciraju od Šamira i njegova Lehi-a, ali čim je 2. svj. rat završen Irgun, Lehi i Haganah sdruženim se snagama bore protiv Britanaca.
Kroz deset mjeseci Haganah sudjeluje s Irgunom i Lehijem u orobljavanju banaka, bombardiranjima infrastrukture i kidnapiranjem britanskih službenika u Palestini, ali iako svatko tko nije sliep i gluh zna da se to skoro svakodnevno događa, Ben Gurion bez imalo ustručavanja stalno izjavljuje da on i njegov Haganah s time nemaju nikakve veze.
Nu koliko god bili podmukli Britanci nisu bili ni sliepi ni glupi i vrlo dobro su znali da je većina Yišuva (Židovi u zemlji Izraela) upletena u ove terorističke podhvate i na njih odgovaraju masovnim racijama. U roku od dva dana 29. lipnja do 1. srpnja 1946. uhićeno je i u zatvore strpano preko 2.700 Židova, među kojima je i dobar broj članova i nekoliko vodećih ličnosti Haganaha. Britanska je policija u uredima Židovske agencija našla silu dokumenata, koji bi ako iziđu u javnost odkrili mnoga njezina kriminalna djelovanja.
Britanci su Dokumente odnieli u svoj sekretariat koji je tada bio u Hotelu Kralja Davida u Jerusalemu. Među dokumentima su bili i dokazi da je Haganah bio umješan u orobljavanje banaka i napade na britanske instalacije. Ukoliko Britanci pronađu dokaze da je Židovska agencija umješana u ove i druge terorističke napade oni će podpuno zaustaviti daljnju imigraciju britanskih Židova u Palestinu i udovoljiti zahtjevima palestinskih Arapa za uzpostavu njihove vlasti u toj zemlji.
Odmah poslie što su Britanci zaplienili ove dokumente, 1. srpnja 1946., Haganah šalje zapovied Irgunu da "hitno izvrši operaciju protiv hotela Kralj David". Pripreme za bombardiranje hotela uzele su tri tjedna. Nešto prije podne 22. srpnja grupa Irgunovih operativaca kamuflirana u dostavljače mlieka dopremila je u podrum hotela nekoliko velikih kanti "mlieka" u kojima je umjesto mlieka bilo oko 225 kg jakog eksploziva. Na "mliekare" su iznenada naišla dva britanskih vojnika. Između njih i terorista došlo je do oružanog okršaja, ali Irgunovci su već bili aktivirali vremenske sprave (timere) koji će za 30 minuta prouzročiti strašnu eksploziju. I, 30 minuta kasnije čitav Jerusalem se zatresao.
Eksploziv u podrumu bio je postavljen direktno izpod hotelske kafeterije a do detonacije je došlo za vrieme ručka, pola sata poslie podne. Eksplozija je razorila čitavo jedno krilo hotela čijih se svih šest katova srušilo u podrum. Devedeset i jedna osoba je poginula a preko stotinu ih je ranjeno.
Ovaj je zločin šokirao sviet, a Ben Gurion licemjerno izjavljuje da je to "kukavički čin grupe desperadoa" iako je znao da je Britancima i svakome drugom bilo jasno da su u taj zločin on i njegova Agencija duboko umješani. Britancima je bilo jasno da se tu ne radi samo o nekoj radikalnoj grupici, te da se Židovska agencija i Haganah mogu razlikovati od Irguna i Lehija u taktici i metodama, ali da su one ujedinjene u jednoj te istoj namjeri: izgon Britanaca i uzpostava židovske države u Palestini.
Zionistički zločini za koje nitko nikada nije odgovarao
Jedan od zionističkih zločina nad civilnim pučanstvom u Palestini je Deir Jasin masakar. U noći 9. travnja 1948. Irgun-Lehi milicija od 120 do zuba naoružanih zionista upada u mirno arapsko selo Deir Jasin u blizini Jerusalema.
Poslie kratke bitke s malobrojnim braniteljima zionistička milicija ide od kuće do kuće i ubija sve što nije uspjelo pobjeći. Židovi su izjavili da su tu noć ubili 124 osbe, 7 za vrieme borbe i 117 poslie nje. Ali predstavnik Crvenog križa Jaques de Reynier, koji je s ekipom ove organizacije kasnije ušao u selo, piše da je uz te žrtve čija tiela su ležala po cesti ili u kućama bio i veliki broj drugih.
Reynier kaže da je samo u jednoj cisterni našao 150 unakaženih leševa s odsječenim glavama ili razporenim trbusima. Kao i uvijek prije, Židovska agencija, Haganah i dva vrhovna rabina "osuđuju" ovaj zločin i šalju pismenu izpriku jordanskom kralju Abdulahu, koju on s prezirom odbija i drži ih odgovornim za masakar, jer oni su glavni vođe svih zionističkih podhvata u Palestini.
Ali ima i dobar broj savjesnih i poštenih ljudi i organizacija koji bezrezervno osuđuju ove zločine. Među ovima je Albert Einstein i Hanna Arendt, Organizacija Ujedinjenih Naroda, Anglo-američki odbor za izpitivanje (Anglo-American Committee of Inquiry) i neke druge.
Einstein Menachena Begina naziva teroristom i fašistom. U pismu New York Times-u 4. prosinca 1948., 27 iztaknutih židovskih intelektualaca izravno obtužuje Irgun za Deir Jasin masakar, gdje uz ostalo kažu: "Terorisričke bande napale su mirno selo, koje u ratu nije bilo vojni cilj, ubijaju većinu stanovnika, 240 žena i djece, a nekoliko ih ostavljaju na životu kako bi ih paradirali ulicama Jerusalema."
Pismo opominje američke Židove da odbiju slati pomoć Beginu koju on traži za utemeljenje njegove političke stranke "Herut" (Stranka slobode).
Pismo završava opomenom: "Razlike između sadašnjih smionih zahtjeva Begina i njegove bande i njihovih prošlih podviga u Palestini ne ukazuju na pečat neke obične stranke. Ovo je očevidan žig fašističke stranke za koju su terorizam i krivotvorenje jedini načini borbe…"
Početkom veljače 1947. Britanci vide da su ih njihova obećanja, poglavito ona u Balfourovoj deklaraciji dovela u bezizlazno stanje i javno priznaju da "Britanija ne može židovskom narodu dati nacionalnu državu jer bi time prejudicirala prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini".
Nemajući nikakvoga riešenja za Palestinu i 25. veljače 1947. britanski Foreign Secretary (ministar vanjskih poslova) Ernest Bevin "predaje" palestinsko pitanje nedavno osnovanoj Organizaciji Ujedinjenih Naroda. OUN saziva Special Committee for Palestine (Poseban odbor za Palestinu) na kojem sudjeluje jedanaest država; Australija, Kanada, Čehoslovačka, Gvatemala, Indija, Iran, Nizozemska, Peru, Švedska, Urugvaj i komunistička Jugoslavija. (Sve do jedne za to vrieme podpuno bezvažne države i državice, nap. a.). Sve ove države i državice bile su zauzete svojim problemima i mnoge su jedva u onom poslieratnom periodu preživljavale i osim Irana ni jedna od njih nije ni najmanje bila zainteresirana za probleme u Palestini. Ovaj odbor biti će poznat pod akronimom UNSCOP.
Britanski i francuski antisemitizam
U lipnju UNSCOP u Palestinu šalje grupu svojih delegata, koji se kroz pet tjedana boravka pokušavaju sastati s arapskim i židovskim političkim vođama. Dok arapski vođe odbijaju bilo kakve pregovore s ovim delegatima lideri Židovske agencije koriste priliku da ih uvjere u legitimnost zionističkog prava za stvaranje židovske države u Palestini.
Bez obzira na sve restrikcije i obstrukcije, dok je delegacija OUN-a još tamo boravila, Židovska agencija organizira masovno ilegalno useljavanje europskih Židova, koji val za valom u starim brodovima dolaze u Palestinu. Britanci poduzimaju sve mjere kako bi ovim Židovima, čija su većina bili oni koji su preživjeli holokaust, spriečili ulaz u Palestinu. Najpoznatiji od ovih starih zahrđalih brodova bio je brod s imenom Exodus, koji je 18. srpnja 1947., s 4.500 židovskih izbjeglica, stigao pred Haifu.
Exodus
Britanski ratni brodovi brod zaustavljaju pred lukom i pod prietnjom da će ga potopiti prisiljavaju ga da se, s 4.500 gladnih, žednih i iznemoglih izbjeglica, vrati nazad u Francusku. Vrativši se u Francusku ovi nesretnici su smješteni u bivše njemačke logore, u kojima su mnogi od njih bili za vrieme rata. Međunarodna je zajednica javno osudila Britaniju za ovakav postupak prema izbjeglicama - i s time je sve završeno.
Borbe i nasilja između Židova i Britanaca eskaliraju. Britanci na smrt osuđuju tri člana Beginovoga Irguna. Irgun kidnapira dva britanska vodnika Cliffa Martina i Mervyna Paicea i, kako bi ih zamienili za svoje osuđene drugove, drži ih kao taoce.
Nu čim su Britanci objesili Beginove vojnike on je naredio da se odmah objese Martin i Paice. Na njihova tiela Irgunovci su objesili kartone na kojima je pisalo: "Britanski špijuni osuđeni na smrt radi kriminalnih antihebrejskih aktivnosti, kao što su ilegalni ulaz u hebrejsku domovinu i članstvo u zločinačkoj terorističkoj organizaciji poznatoj kao Britanska okupacijska vojska". U njihova tiela Irgunovci su postavili eksplozivne naprave koje će ekplodirati prilikom njihova skidanja s vješala.
Novost o vješanju dvojice njihovih vojnika izazvalo golemi val antižidovskih demonstracija diljem Engleske i Škotske. U pet dana dugim demonstracijama u Liverpoolu je napadnuto, uništeno ili oštećeno 300 trgovina i drugih biznisa čiji su vlastnici bili Židovi. Izvršeni su napadi na sinagoge u Londonu, Glasgowu, Plymothu i drugim mjestima. Po britanskim gradovima izvješeni su nadpisi i transparenti sa svastikom i sloganima "Objesiti sve Židove" i "Hitler je bio u pravu".
U kolovozu 1947. delegati UNSCOP-a jednoglasno odlučuju da se u Palestini ukine britanski mandat i osam njih predlaže da se Palestina podieli na židovski i arapski entitet. Indija, Iran i Jugoslavija su bile za nekakvu federalnu Palestinu.
Poslie skandala s Exodusom, vješanjem njihovih vojnika i masovnih antižidovskih demonstracija diljem Vel. Britanije Britanci su vidjeli da je s njihovim "mandatom" gotovo i nisu čekali na konačnu odluku UN-a. Njihova vlada 26. rujna 1947. Izjavljuje da se Britanija unilateralno povlači i Palestine. Povlačenje će biti dovršeno do 14. svibnja 1948. godine. Njihov antisemitizam i svi njihovi zločini ubrzo su zaboravljeni i nitko ih više nije spomenuo.
Do 1947. u čitavoj Palestini bilo svega 600.000 Židova, od kojih su većina bili novi doseljenici. Iako teritorijalno mala (svega 20.770 kvadratnih kilometara) Izrael je danas jaka država s više od 9 milijuna stanovnika. Od njezina utemeljenja 14. svibnja 1948. do danas na njezinom kormilu izmienivat će se svi akteri koji su sudjelovali u terorističkim podhvatima ne samo protiv Britanaca, nego i protiv domicilnog palestinskog stanovništva.
Prvi predsjednik biti će šef Židovske zajednice David Ben Gurion. Notorni terorist Menachem Begin, koji će zajedno s Arielom Šaronom 1973. osnovati stranku Likud, biti će 1977. izabran za premiera. Godinu dana kasnije on dobiva Nobelovu nagradu za mir (?). Šef Lehi-a Jicak Šamir izabran za premiera dva puta.
Od svoga postanka Izrael na svaku i najmanju provokaciju palestinskih prognanika odgovara masivnim bombardiranjima u kojima živote gube stotine civila, djece žena i staraca, ali nitko ga ne obtužuje za "prekomjerna granatiranja" kao neke druge.
Beginov Likud je i danas na vlasti u Izraelu. Njegov današnji oholi premier Benjamin "Bibi" Netanyahu nedavno je (s Trumpovim blagoslovom) izvršio aneksiju sirijske Golanske visoravni i nitko u Međunarodnoj zajednici nije na to reagirao. Ali, hajde, barem nama Hrvatima treba biti jasno da Izrael nije Hrvatska.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
