I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
ZVONKO BUŠIĆ: MOJ IZVJEŠTAJ HRVATIMA
Hrvatskoj je javnosti poznato, da sam u noći između 16. i 17. travnja pobjegao iz tamnice i da sam nakon trideset sati bio ponovno uhićen. Dva tjedna nakon uhićenja nije mi bilo moguće stupiti u dodir s vanjskim svijetom. Kad sam prvih dana svibnja brzoglasom nazvao u nekoliko američkih metropola i razgovarao s mojim prijateljima, čuo sam da se glede mog bjegstva i ponovnog uhićenja pričaju kojekakve fantastične priče. Zbog toga sam odlučio iznijeti pred hrvatsku javnost okolnosti mojeg bijega i uhićenja. Smatrajući da će moje brojne prijatelje i poznanike - a vjerojatno i većinu hrvatskih rodoljuba diljem dijaspore - zanimati uzroci i povod mog bijega iz tamnice, te namjere (u slučaju da je bijeg uspio) i posljedice (kojih zbog neuspjeha bijega nema), reći ću usput i nekoliko načelnih riječi.
Svoj izvještaj šaljem gosp. Rullmannu, nadajući se da će ga on tiskati u "Hrvatskoj Domovini" ili, pak, u vidu posebnog priloga u toj istinski profesionalno uređivanoj i vrlo informativnoj publikaciji. Iako je, kako čujem, gosp. Rullmann organizirao solidnu mrežu razdjeljivača tog mjesečnika, vjerujem da ipak ima dosta hrvatskih iseljeničkih zajednica u koje "Hrvatska Domovina" još uvijek ne dolazi. Zato prepuštam volji svih uredništava hrvatskih rodoljubnih listova, da, prema vlastitim željama i namjerama, ovaj moj izvještaj objave i u svojim glasilima. Čitatelj će lako moći zaključiti, da moj izvještaj nije nikakva javna izjava, nego samo moja iskrena i otvorena ispovijed prijateljima i svim rodoljubima koje zanima moja sudbina.
Tamnica iz koje sam pobjegao nalazi se na vrhu jednog brda, bogatog gustom šumom, a od New Yorka je udaljena oko stotinu kilometara. Taj brdoviti kraj podsjeća me na naša bosanska brda, tamo u dolini Vrbasa, kad se vozi od Sarajeva prema Banja Luci. Tamnica je sagrađena prije sedam godina i nakićena brojnim sigurnosnim i najsuvremenijim tehnološkim napravama. U njoj se nalazi osam stotina zatočenika, čije se kazne kreću od jedne pa do sto godina. Jedan od prvih zatočenika u toj tamnici, koju eufemistički nazvaše Savezni popravni centar Otisville, bijaše hrvatski politički zatočenik Ivan Čale. Prije pet godina u tu tamnicu bijaše iz Alabame premješten i Čalin sukažnjenik Štef Ivkošić, a nedugo poslije njega prebačen je iz Oklahome i Franjo Ivić. U svibnju 1985. prekomandiran sam iz Kalifornije u Otisville. Tako smo se u istoj tamnici našli nas četiri Hrvata; nakon nekog vremena bijasmo sva četvorica i u istom bloku. Budući da smo u jednoj ćeliji spavali ja i Čale, sada se on, nakon afere sa mnom, nalazi u samici i možda će ga prebaciti u neki drugi zatvor. Meni ga je jako žao, budući da on nije imao nikakve veze s mojim bijegom; posebno mi je žao njegove supruge i djece, jer oni žive u blizini Otisville-a i mogli su ga često i lako posjećivati.
Odluka za bijeg - zašto?
Užem krugu ljudi bijaše poznata odluka Komisije za uvjetnu slobodu, donesena još u siječnju prošle godine, po kojoj bi nakon šest mjeseci Julie bila puštena na slobodu. Mi smo vjerovali da je do te odluke najviše doprinijelo uvjerenje suca Bartelsa, koji je već nekoliko godina pisao Glavnoj komisiji u Washingtonu. U svojim pismima on je naglašavao, da je kao sudac tražio da Julie ne služi kaznu duže od osam godina, te iz tog razloga zahtijeva njezino puštanje na slobodu odmah. Za nas četvoricu - Matanića, Vlašića, Pešuta i mene - sudac Bartels je kod izricanja osude nekoliko puta naglasio, da on, neovisno o visini kazne, predlaže da nas nakon deset godina puste uvjetno na slobodu.
Uz odluku Glavne komisije, da će njih trojica biti nakon 12 godina puštena na slobodu, postojala je i nada da se to za još koju godinu skrati. Ja sam računao, da će, ako puste Julie na slobodu, i njima trojici smanjiti dvije godine kazne, a mene zadržati 2-3 godine duže - i mirna Bosna. Mi smo se nadali da će ovoga puta Glavna komisija u Washingtonu i formalno potvrditi obećanje dvojice svojih izaslanika, koji su posjetili Julie u tamnici i s njome o svemu tome temeljno razgovarali. Međutim, nakon više od tri mjeseca nestrpljivog čekanja (u svim drugim slučajevima odgovor dođe za mjesec dana), Julie je primila umjesto odgovora nekakvu doznaku. U toj doznaci stoji, da se za vrijeme zadnjeg saslušanja o nekim stvarima nije vodilo dovoljno pažnje, pa da će ju zato komesari ponovno posjetiti. I tako prođoše opet 3-4 mjeseca čekanja, kad su - nešto oko desete obljetnice našeg robovanja - došla ponovno ona dva izaslanika. Oni su manje-više ponovili istu priču i otvoreno joj rekli da bi je oni odmah pustili na slobodu, ali se njihov šef ne bi s time složio. Zato su joj puštanje iz tamnice odgodili za dvije godine, naglašavajući da će to i u Washingtonu biti potvrđeno.
Konačno, nakon jednogodišnjeg (vjerojatno kalkuliranog) duševnog mučenja, stigao je polovicom prosinca šokirajući odgovor šefa komisije. Komisija je, naime, odlučila Julie pustiti na slobodu tek nakon 15 godina robovanja. Smatram da bi svakome, u naš slučaj makar donekle upućenom i razboritom čovjeku, moralo biti potpuno jasno, da je takvu odluku nemoguće opravdati; niti kao odgovarajuću kaznu za taj prekršaj, niti nekakvom brigom za zaštitu američkog društva od terorista i zločinaca (Ja tu odluku ne mogu objasniti čak ni prijateljskim odnosima između Washingtona i Beograda, jer sumnjam da bi jugo-vlasti prosvjedovale zbog puštanja Julie na slobodu). Po mojem dubokom uvjerenju taj postupak i krvavo teški udarac nije moguće drukčije shvatiti, nego kao jednu kamuflirano proračunanu i prilično samovoljnu primjenu starozavjetnog zakona protiv onih koji ljube svoj rod i dom, jer oni, kao takvi, stoje na putu internacionali i njezinim urotničkim ciljevima. Kad čovjek vidi kako se u današnjem svijetu kojekakve gluposti (kao "borba za ljudska prava") papagajski ponavljaju i sustavno proglašavaju najvećom svetinjom, dočim se istinske svetinje (kao borba za nacionalnu samobitnost i prava naroda) ismijavaju i izjednačavaju sa zločinom, onda je lako razumjeti zašto sve nacionaliste i rodoljube prikazuju luđacima i zločincima. Pitanje, kakva to ljudska prava može imati pripadnik jednog okupiranog naroda, nitko ni ne postavlja.
Vijest da Julie ostaje još pet godina u tamnici više me je potresla i uzbudila, nego što me je šokirala. Postalo mi je kristalno jasno, da unatoč sudčevih preporuka i mog dugogodišnjeg uzornog vladanja u tamnici, zakulisne snage u Washingtonu mene ni ne namjeravaju pustiti na slobodu prije nego me potpuno skrše. Ta spoznaja je moje brižno čuvane nade u jednom mahu rasplinula u prozirne iluzije. Osjećajući se samim i zaboravljenim, skupio sam sve svoje' unutarnje snage i suočio se s nemilom i krutom realnošću.
Obzirom da mojoj naravi ne odgovara neko samorazaranje, nakon dugog i temeljitog razmišljanja dođoh do zaključka: želim li ostati vjeran sebi i svojim idealima, ne preostaje mi ništa drugo nego ponovno uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Da bih to mogao, jasno je da sam morao pobjeći iz tamnice. Ne samo da sam znao težinu tog problema. nego sam također bio svjestan da će me i u slučaju uspjeha čekati teški i opasni putevi te daleki ciljevi. Usprkos svemu, bodrila me je neka unutarnja snaga i ja se morah uputiti prema cilju, bez obzira hoću li ga živ ikada dostići. Pretpostavljajući da će se proboj iz tamnice i život u podzemlju mnogima učiniti fantastičnim planom očajnika, ne mogu im ja sada ništa objašnjavati, ali braneći svoj razum, želim naglasiti da nikako nisam išao glavom u zid. Sjedeći pred Božić u ponoćnim satima u mraku tamničke ćelije i gledajući kroz prozorske rešetke čvrsto sam odlučio pobjeći iz tamnice - pa kom opanci, kom obojci.
Priprema i bijeg
Jedna engleska poslovica glasi u hrvatskom prijevodu: "Gdje ima volje, nađe se i način." Možda imaju pravo oni koji tvrde da su Englezi preveli hrvatsku narodnu poslovicu, koja pak glasi: "Sve se može što se hoće." Bilo kako mu drago, u mom se životu točnost te poslovice često puta potvrdila, tim više što sam još od rane mladosti volio lutati vratolomnim stazama i prolaziti smrtonosnim klancima. Obzirom da me siguran i lagodan život nije nikada privlačio na duže vrijeme, ja ne znam jesam li prekasno ili (možda) prerano rođen, ali sam kroz osobna iskustva i studij filozofije povijesti došao do uvjerenja, da kod ljudi, koji žive ugodnim životom u miru, dolazi do degeneracije duha mnogo prije nego kod onih što žive napornim i mučnim životom punim neizvjesnosti.
Nalazeći se u smrtnim opasnostima ja sam duboko zavirio u život i dobro ga upoznao, te mogu s izvjesnim autoritetom tvrditi, da čovjek najintenzivnije živi i osjeća najveću životnu sreću baš u trenutku kada, Božjom providnošću i vlastitom odvažnošću, iznese živu glavu iz smrtne opasnosti. Razmišljajući danas o onoj noći kad sam odlučio bježati iz tamnice, moram priznati da sam se čvrsto odlučio na bijeg još prije nego što sam uzeo u obzir sve opasnosti i ozbiljno analizirao njegovu mogućnost. Vjerojatno sam - u smislu spomenute poslovice - instinktivno znao da će se uz moju jaku volju naći također i načina, a da se s opasnostima treba obračunati tek kad ih susretnem. S posebnim elanom sam idućih nekoliko dana odlazio u izvidnice, tražeći možebitne slabosti tamnice. Gledao sam i tražio greške graditelja tamnice; pokušavao pronaći neku nezačepljenu rupu.
Da bi imali približnu sliku tamnice i njenih sigurnosnih uređaja, reći ću i o tome nekoliko riječi. Šest blokova u kojima spavaju zatočenici zaključani su u vremenu između deset sati uvečer i šest sati ujutro, tako da osim promjene straže u ponoć, iz tih blokova nitko ne izlazi. Zatočenici se broje u devet sati uvečer, a pola sata prije ponoći zaključavaju se ćelije. Do poziva na zajutrak stražari u zaključanim ćelijama vrše još tri brojenja, ali ne lupaju po vratima niti bude zatočenike kad mu posvijetle kosu ili neki dio kože. Vrata su željezna, a na prozorima se nalaze kao kutija šibica debele čelične šipke, koje su bez jako dobre čelične pile neumoljive. Čitava tamnica je ograđena s dvije 4 metra visoke žičane ograde. Na prvoj (unutarnjoj) ogradi ugrađeni su alarmni uređaji a na njezinom vrhu nalazi se red okruglih spiralnih obruča koji su načičkani kao britva oštrim, dvosjeklim nožićima. Dovoljno je u ogradu baciti drvce i odmah se uključi alarm i prosto dolete stražarska kola, budući da im kontrolni centar točno locira mjesto zadrmavanja žičane ograde. Tri metra daleko od te ograde nalazi se vanjska ograda, koja pak nema alarmnog uređaja, ali je zato cijela prekrivena spiralnim kolutima, na kojima se sjaje guste čelične oštrice dvosjeklih nožića.
Četiri do pet metara udaljena od vanjske ograde nalazi se jedna asfaltna cesta, po kojoj cijelu noć kruže dvoja kola s automatskim puškama, koje najčešće drže povratnici iz Vijetnama. Kružeća kola naprave oko tamnice puni krug - u prosjeku tri do tri i pol minute. Oko blokova i po unutarnjem dvorištu povremeno obilazi jedan stražar s radiom i svjetiljkom, koji je zadužen za ispravnost alarmnih uređaja i pregled unutarnjeg terena. Oko cijele tamnice postavljena je jaka rasvjeta, tako da se za vedra neba ovdje bolje vidi po noći, nego po danu.
Priznajem da sam, nakon nekoliko dana temeljnog izviđanja, počeo u sebi ponavljati stihove iz jedne naše narodne pjesme: »Kud se spremaš, čemu li se nadaš. Da si vila i da imaš krila, ne bi perje iznosilo mesa." Ali i pored svega toga, moja odluka ostala je čvrsta i volja nepokolebljiva. Mene je, dapače, sve više sokolila vjera u vlastitu sposobnost, što se problem pokazivao težim. Intuicija mi je govorila da sve to nije tako strašno kako inače izgleda. I zbilja, ne prođe ni tjedan dana, točno prvog dana ove godine, imah u glavi plan za bijeg. I ovog puta se pokazalo da me intuicija nije prevarila. Dakako da moj plan ne bijaše bez rizika, ali je, uz malo sreće, ipak bio izvediv i ja bijah spreman prihvatiti taj rizik.
Ne bijaše problem prikupiti potrebne stvari, ali sam morao čekati na proljetne magle i pronaći vani nekoliko dobrih skloništa, dok se sredim i pripremim za daljnje korake. Nadao sam se u međuvremenu stupiti u vezu s nekim hrvatskim prognanikom-neimarom, koji bi bio spreman i sposoban krenuti u hajduke i uskoke. S tim u vidu raspitivao sam se o brojnim hrvatskim rodoljubima i mojim nekadašnjim poznanicima, te pipao pulseve onima s kojima sam imao prigodu razgovarati. Ubrzo mi postade jasno da je vrijeme učinilo svoje i da se je, za dugo vrijeme mojega tamnovanja, mnogo toga napolju izmijenilo. Stare su staze zarasle travom. Saznadoh da se od onih, za koje sam se raspitivao, većina njih poženila, djecu dobila i da imaju punu kapu svojih osobnih briga i obveza, dok se neki pak - ustrašeni ili razočarani - prokockaše i propiše. Pa ni ona nekolicina, za koje smatrah da bi, nakon što pobjegnem iz tamnice, došli po mene i sklonili me u sklonište, nisu me oduševili. Nakon opipavanja pulseva, nisam u njihovim očima vidio vjere u Hrvatsku, a ni spremnosti izvrgavanja bilo kakvoj opasnosti. (Nakon što sam jednome samo s par riječi nabacio o čemu se radi i rekao mu da nema za njega nikakve opasnosti, on je izrazio spremnost pomoći mi, ne vjerujući da je bijeg uopće moguć; on se vjerojatno osjećao kao čovjek koga poslaše da u brdu lovi ribu). Istini za volju, moram priznati da bijaše nekoliko mojih starih prijatelja koji bijahu spremni učiniti sve što bih od njih zatražio, ali ja načelno nisam nikada za osjetljive akcije uzimao obiteljske ljude s velikim obvezama. Da sam bio samo malo sigurniji u uspjeh svog bijega, napravio bih ovoga puta najvjerojatnije iznimku glede toga.
Tako dođe i mjesec travanj (namjeravao sam pobjeći 10. travnja, ali se tog dana u Otisville nije spustila gusta magla), a da još nisam imao pouzdanog čovjeka koji bi došao po mene. S velikom tugom i gorčinom u srcu tih sam se dana često puta sjetio mojih mrtvih prijatelja i suboraca, posebno Josipa Senića i Rafe Medića, te zamišljao kako bi mi, da su oni još živi, poslali nekog člana HRB-a ili HKB-a, s kojim bih mogao gaziti pitomijim krajevima i poznatim stazama, umjesto po njujorškim brdima. Budući da sam pripremio sve potrebne stvari za bijeg, a neke sam morao kriti u ćeliji, strahovao sam da ih stražari ne primijete za vrijeme rutinskih pregleda ćelija i uhite me još prije nego što i pokušam pobjeći. Zato odlučih nestati u prvoj većoj magli, nadajući se da stražari neće do jutra otkriti moju mumiju u krevetu. Vjerovao sam da ću imati na raspolaganju jednu čitavu noć. Kako sam već ranije odredio nekoliko prikladnih skloništa (privremenih), računao sam naći negdje i telefon i tako obavijestiti određenu osobu o mom uspješnom bijegu, da bi ona došla po mene. Osim toga, ponio sam 20 dolara sitniša za eventualno putovanje autobusom iz nekog udaljenijeg mjesta.
Bijaše mi jako žao što se na 10. travnja nije spustila magla, jer sam na taj način htio obradovati i preživjele hrvatske ratnike i rodoljube, koji su osobno preživjeli taj najznačajniji i najslavniji dan u novijoj povijesti hrvatskog naroda, u danima kada se Država Hrvatska zajedno s Europom borila protiv internacionale i njezinih lakaja. Mojim bijegom na taj dan htjedoh upravo oživjeti nadu tim danas već ostarjelim hrvatskim junacima i prognanicima i poručiti im da još uvijek ima hrvatskih sinova koji nisu klonuli duhom niti zaboravili da je hrvatski narod još uvijek bez svoje države, osuđen na sigurnu propast, te da nema države Hrvatske bez krvavih gaća.
Očekivana magla počela se spuštati u predvečerje na 16. travnja. Ivan Čale je tog dana radio prekovremeno u tamničkoj tvornici i vratio se tek u devet sati uvečer, tako da sam se nalazio sam u ćeliji. Odlučio sam krenuti te noći, pa što dadne Bog i sreća junačka. Najprije sam - oko pola osam uvečer - odrezao jednu trećinu svoje kose, koju već par mjeseci namjerno nisam skraćivao. Zatim sam pomoću ljepila za kosu poslagao na jednu polovinu unaprijed napravljene glave odrezanu kosu i tada tu glavu položio na jastuk. Kao imitaciju tijela napunih krpama jedne hlače i kaput. Tog mojeg privremenog "zamjenika" prekrih pokrivačem do ušiju, da se "jadnik ne prehladi". Zadovoljan njegovim izgledom i uvjeren da će dobro odigrati svoju ulogu, otišao sam do stražara i zatražio tablete protiv glavobolje. Time mu posredno objasnih zašto "idem rano u krevet".
Te je večeri zadnje slobodno kretanje zatočenika oglašeno u osam sati (preko zvučnika). Zatočenici, naime, imaju slobodu kretanja i mogu odlaziti u knjižnicu ili u prostorije za zabavu i tjelovježbe deset minuta svakog sata.
Dok je stražar bio nečim zauzet, ja sam kliznuo iz grupe i uputio se u prostorije za tjelovježbu. Oko osam sati iskoristio sam priliku da me nitko nije opazio i popeo se na uređaje za ventilaciju (unaprijed određeno i isprobano sklonište) i tu se pritajio. Nakon dvadeset minuta oglašen je preko zvučnika poziv iz kontrolnog centra, da se svi zatočenici moraju vratiti u svoje blokove radi brojenja. Ja sam se po prvi put u deset godina tamnovanja oglušio na taj poziv. Nakon što su svi stražari i zatočenici napustili prostorije, čekao sam napetih živaca i ušiju na signal koji javlja da je prebrojavanje završeno. Prođe petnaest nevjerojatno dugih minuta. Kad se oglasio očekivani signal, duboko sam odahnuo. U potpunom mraku polako se izvukoh iz skloništa i spustih u prostoriju u kojoj sam na nekoliko mjesta posakrivao svoje potrebne stvari: aparat za brijanje, nekoliko metara sterilnog zavoja, žigice, 20 dolara sitnog novca, dva para kožnih rukavica, dva siva odijela s kapom-kukuljicom (za kamuflažu), 20 kljuka za povezivanje obruča s oštricama, željezne grablje i konop izvučen iz rezervne mreže za odbojku. Prikupio sam sve stvari, obukao oba odijela, ali u trenutku kad sam htio probiti pregradu da bi se uvukao u potkrovije, začuh okretanje ključa u vanjskim vratima. Začuden i iznenađen, gurnuh stvari iza jednog ormara i u dva skoka nađoh se ponovno u istom skrovištu. Upale se svjetla i ja vidjen kako u prostorije ulazi dvadesetak stražara na čelu s dvojicom, koji tu večer imahu službu. Pomislih u sebi: gotovo je, došli su pretražiti prostorije. Međutim, umjesto povika i poziva, čuh klapanje u prostoriji s utezima i igranje košarke u velikoj dvorani. Meni bi jasno: nakon što zatočenici odu u svoje ćelije, odlaze stražari u zatvorske prostorije za tjelovježbu i počnu vježbati.
Ta iznenadna spoznaja me je jednako toliko iznenadila, koliko i zabrinula. Naime, dok su se stražari nalazili u prostoriji za tjelovježbu, ja se nisam mogao ni maknuti sa svog mjesta. Suočen s tim novim i potpuno nepredviđenim okolnostima, razmišljao sam o mnogim stvarima: koliko će se stražari zadržati u prostoriji, da li će u bloku, nakon smjene stražara u ponoć, novi stražari otkriti moju prijevaru, hoće li se magla u međuvremenu podići, da li ću moći kasnije locirati vanjskog (šetajućeg) stražara? Odgovori na ta pitanja bijahu mučni i zabrinjavajući. Vrijeme je protjecalo i sporo i brzo.
Tek nakon dva sata, nešto oko tridesetak minuta prije ponoći, završiše stražari svoje vježbe i odoše. Iako mi je svaka minuta bila dragocjena, nisam smio previše žuriti. Znao sam da sada moram dobro odmjeriti svaki svoj korak, onako kao vojnik koji prelazi preko minskog polja. Ponovno se spustih s uređaja, uzeh prikupljene stvari i, nakon desetak minuta budnog prisluškivanja, probih pregradu i zajedno sa svojim stvarima nađoh se između krova i stropa.
Da bih što bolje izvidio sve mogućnosti, promijenio sam prije nekoliko mjeseci svoj posao, zaposlivši se kao čistač u dvorani za tjelovježbu. Tako sam u jednoj prilici ušao i u potkrovlje i primijetio da kod vrata, koja vode u tamničko dvorište, krov i strop za jedan čitav korak prelaze vanjski zid zgrade i da je moguće tu izaći van, nakon što se probije strop, napravljen od šperploče
Sa zapaljenom sporogorećom uzicom puzao sam između žica i željeznih šipki koje drže strop i brzo pronašao mjesto gdje trebam probiti taj strop. Prvo sam nekoliko minuta osluškivao, budući da nisam smio odmah početi s lupanjem, prije nego što saznam, je li šetajući stražar u blizini ili ne. Taj stražar, naime, nakon što u dvorištu prodrma na desetak mjesta žičanu ogradu s elektronskim uređajima i od kontrolnog centra primi potvrdu o funkcioniranju alarma, mora proći kroz vrata iznad kojih sam se ja našao, da bi nastavio svoju obveznu šetnju oko blokova. Zadovoljan postojećom tišinom, naglo lupih nogom po stropu i začudih se da sam jednim jedinim udarcem napravio pola metra široku i skoro jedan metar dugačku rupu. Izbijeni komad stropa ostade visjeti uz zid zgrade. Naglavačke viseći promotrio sam okolni teren i uvjerio se da moj udarac nije privukao ničju pozornost. Tada se spustih u vanjsko dvorište. Na moju sreću i radost bijaše vidljivost tako loša, da se nije moglo primijetiti čovjeka ni na tridesetak metara udaljenosti. Padala je kiša, zbog čega sam nevidljivost tumačio spuštenim oblacima, a ne maglom. Kao lovac, poguren i napet, krenuh prema žičanoj ogradi. Budući da je rasvjeta oko žice jača, pa prema tome i vidljivost bolja, bacih se na zemlju i puzah zadnjih trideset metara. Puzao sam ispod nekih željeznih tribina i, osjetivši potrebu za točnom ocjenom stanja, zaustavih se na njihovom kraju. Bio sam udaljen od žice svega desetak metara.
Gledao sam kako su oboja kola polako kružila oko tamničke zgrade, ali najviše me je mučilo pitanje, gdje se u tom trenutku nalazi šetajući stražar. Znao sam da je on, u svojoj prvoj noćnoj šetnji, prolazio ispod prozora moje ćelije i kretao se u pravcu vanjskog dvorišta.
Ja bih već davno bio u šumi, da me nije iznenadila grupa stražara "športaša". Kazaljka na satu je pokazivala deset minuta prije ponoći. U ponoć je, kako već rekoh, vršeno prebrojavanje zatočenika. Budući da mjesto gdje namjeravah prokopati svoj prolaz nije bilo daleko od parkirališta i glavnog ulaza u tamnicu, mogao sam dakle vidjeti kola s noćnim čuvarima. Ne htijući se izložiti opasnosti da me neki izlazeći stražar možda slučajno primijeti, odlučio sam pričekati dok se stanje ne smiri i dok prođe ponoćno prebrojavanje zatočenika.
Nakon pola sata čekanja, bijaše mi jasno da je moj "zamjenik« u ćeliji ponovno položio svoj ispit. Do slijedećeg prebrojavanja ostala su mi dva sata vremena na raspolaganju. Kad ni nakon dvadeset minuta osluškivanja nisam ništa primijetio, prepuzao sam i tih ostalih desetak metara i našao se kod ograde.
Počela je padati susnježica i vidljivost je postajala sve slabijom. Kad su pored mene prošla prva kola, moram priznati da sam se osjećao dosta nelagodno i uplašeno. Pošteno ni ne odahnuvši, ponovno čuh šetajućeg stražara i dobro se stresoh od muke. Nisam ga mogao vidjeti, ali mi se činilo da je od mene udaljen najviše pedeset metara. Zahvaljujući dobrom sluhu, a još više sreći koja me je služila (naime, da je stražar došao desetak minuta kasnije, morao bi me opaziti između dvije ograde), brzo se povukoh natrag ispod tribine.
U tom trenutku kao bljesak sjevnu mi pomisao da bi stražar, kad bude otključao vrata, mogao vidjeti kako visi dio probijenog stropa i nastalu rupu. Dakako da bi nakon toga uslijedila uzbuna. Međutim, sada ne bijaše vrijeme za kuknjavu i prijekore zašto nisam mislio i na tu "sitnicu", već je trebalo nešto poduzeti - i to odmah.
Jednako kao već nekoliko puta u prošlosti, kad se nađoh u stisci, uspio sam i ovog puta riješiti dilemu u nekoliko sekundi. Stajala su mi, naime, na raspolaganju dva izbora. Prvi: ostaviti svoje stvari i pratiti stražara, te, ako on pozove na uzbunu (mogućnost da me ne opazi procijenio sam na 30 %), munjevitom brzinom zaletjeti se prema ogradama i pokušati popeti se preko njih. Jasno da bi me bodljikava žica povrijedila makar na desetak mjesta. Postojala je, dakako, i mogućnost zapletanja u žicu. Tada bih, sputan i ranjen, bio pogodan cilj puščanim nabojima, budući da bi nakon uzbune stražarska kola došla na određeno mjesto već za dvije minute.
Drugi izbor: ostaviti stvari i prije stražara trčati do vrata, popeti se kroz otvor i držati viseći komad stropa sve dok stražar ne prođe. Odlučih se na ovaj drugi izbor. Računao sam, naime, da ako mi taj pokušaj ne uspije mogu još uvijek - iako s malim zakašnjenjem - pokušati s onim prvim izborom. Tako sam, u trenutku, kad je stražar zatresao žičanu ogradu, naprosto odletio do vrata. Nakon nekoliko neuspjelih skokova postade mi jasno da je strop dosta visok. Budući da nisam predpostavljao da ću se morati vraćati, nisam o toj mogućnosti svojevremeno uopće ni razmišljao. Iako sam imao najbolju tjelesnu kondiciju od svih zatočenika u Otisville-u, ipak sam strahovao da neću uspjeti uhvatiti željeznu ploču na kojoj je ležao odvaljeni dio stropa.
Oni koji su u svom životu doživjeli slično, znaju da čovjek u tim trenucima dobije neku tajanstvenu snagu i da je u stanju učiniti neusporedivo više nego što bi inače mogao učiniti u normalnom stanju, pa da mu za nagradu dadnu i cijeli svijet. Kad sam po zveckanju ključa primijetio blizini stražara i shvatio da sada nemam vremena tražiti podmetač za noge, nadahnut tom tajanstvenom snagom vinuh se u zrak i dohvatih ploču vrhovima prstiju, te se popeh gore. Viseći komad stropa bijaše lako privući natrag i držati ga. Nakon nekoliko sekundi približio se stražar, tromo koračajući. Kroz malu pukotinu sam ga gledao kako s džepnom svjetiljkom u ruci prebire po snopu ključeva i traži odgovarajući za ta vrata. Prije nego što je otvorio vrata, javio je kontrolnom centru i kružećim kolima da je u vanjskom dvorištu sve u redu, da njegov sat pokazuje 48 minuta poslije ponoći, te da se sada vraća u unutarnje dvorište. Nakon što je stražar otišao, ja sam, viseći jednom rukom, namjestio odvaljeni komad stropa kao poklopac i spustio se u dvorište. Nakon nekoliko kritičnih i izuzetno napornih minuta zadovoljno sam odahnuo i sigurnim koracima se uputio prema mjestu gdje prije toga ostavih svoje stvari. Više nisam morao puzati; ako bih čuo kola koja se primiču, mogao sam se jednostavno baciti na zemlju i čekati dok prođu. Uzeo sam svoje stvari i približio se ogradi, te počeo kopati na određenom mjestu. Nosio sam dobre kožne rukavice i kopao više rukama nego grabljama, jer one ne bijahu najprikladniji alat za kopanje pješčanokamenitog tla. Iskopanu zemlju razbacivah naokolo, da ne bi gomila te zemlje kasnije privukla pažnju stražara. Iako je žičana ograda ukopana desetak centimetara u zemlju, uspio sam za desetak minuta iskopati rupu kroz koju bih se mogao provući ispod žice. Bio sam izmazan blatom i od padajuće kiše, uz dodatak znoja, mokar kao čepina. Grablje i konop - koji bi mi poslužio za vezanje alarmne ograde i prebacivanje preko nje, ako mi ne bi uspjelo iskopati prolaz - bacih na stranu, a ostale stvari prebacih preko ograde. Puzajući na leđima i pazeći da ne dodirnem i zadrmam žicu ili elektronske kablove, provukoh se na drugu stranu žičane ograde i nađoh se na brisanom prostoru.
Na ovom mjestu valja reći slijedeće: Da su me stražari do ovog trenutka i mjesta primijetili, bio bih naravno optužen za pokušaj bjegstva, ali u smrtnoj opasnosti se do ovog trenutka nisam nikako nalazio. Naime, drukčije nego s bjeguncima preko Berlinskog zida, stražari u američkim tamnicama prema zakonu ne smiju pucati na bjegunce dok ovi ne prođu alarmnu ogradu. Zato se prostor između dvije ograde smatra brisanim prostorom i na njemu se bjegunca ne zaustavlja pozivima i poklicima, nego mecima. Da li će kod toga bjegunac biti odmah ubijen ili pak samo ranjen, ovisi o karakteru i streljačkim sposobnostima stražara.
U potpunosti svjestan svog stanja brzo pronađoh kljuke i poredah ih oko pasa i pažljivo pretrčah nekih pedesetak metara do mjesta koje sam smatrao najpogodnijim za prelazak preko druge ograde. Čovjeku se iz daljine sve stvari čine manjim nego što jesu. Ta mi je činjenica bila dobro poznata, ali me je ipak jako iznenadilo i zaprepastilo stvarno mnoštvo isprepletenih obruča, postavljenih na podnožju ograde. Budući da bijaše nemoguće sve ih prekoračiti (što sam inače planirao), morao sam ugaziti u njih, da bih mogao dohvatiti ogradu. Znajući da stražarska kola neće doći u slijedeće dvije minute, zagazih u te obruče i nastavih kljukama povezivati redove obruča postavljenih na ogradi. Međutim, kad mi ostadoše gornja tri reda koja ne mogoh dohvatiti, pokušavao sam izvući noge iz obruča - ali uzalud. Zapleo sam se kao čičak u vuni, a pri svakom trzaju tijela oštrice ograde su se sve dublje zabadale u mene. Morao sam se povući natrag, što me je stajalo dvadesetak sekundi vremena. Tek tada uspjeh osloboditi noge i pri brati se.
Iako u tom trenutku nisam osjećao nikakav strah, danas, kad se sjetim tih trenutaka, čitavim mi tijelom prođu trnci. Zaista je samo čelična volja i odlučnost doprinijela svladavanju tih vražjih čeličnih naprava.
Nakon što lijevom rukom uspjeh prebaciti u desnu što je moguće više obruča i stežući ih, nagazio sam ih desnom nogom. Tako sam uspio objesiti se za ogradu i osloboditi noge. Preostala tri reda obruča uspio sam povezati bez ikakvih komplikacija i onda se prebacih preko ograde te se nađoh na slobodi.
Strah od mogućeg dolaska stražarskih kola, te trijumfalna radost glede uspješnog bijega toliko me osvojiše, da se ni dan danas ne sjećam kako sam pretrčao onih pedesetak metara od ograde do susjedne šume. Tek kad sam se desetak sekundi odmorio, vidio sam stražarska kola kako promiču pored mjesta gdje sam se ja probio. Nemoguće mi je opisati moj osjećaj sreće, oduševljenja i ponosa koje sam osjećao u tom trenutku i vjerujem da to može shvatiti samo onaj koji je doživio nešto slično. Čini mi se da se takva sreća može usporediti s tajanstvenom radošću sretne majke u trenutku kad ugleda svoje prvo novorođenče. Jedna minuta tog kozmičkog snagom nabijenog oduševljenja je ne samo vrijednija od svih drugih užitaka, nego ona nagrađuje i sve napore i nadvisuje svojom snagom sve patnje. Kad sam nakon par kilometara trčanja skidao gornje, blatom zamazano odijelo, primijetio sam mnogo krvi na desnoj rukavici. Upalio sam žigicu i pregledao se. Vidio sam nekoliko ozljeda na nogama i veću krvareću porezotinu na desnoj ruci. Brzo previh ruku i nastavih trčati. Budući da u to doba noći ne bijaše prometa na cesti, trčao sam po njoj, ali bijah spreman svakog trenutka skočiti u šumu, ako bi se pojavilo neko vozilo. Tek nakon jednog sata naišla su prva kola. Povukao sam se u šumu i čuh žubor potočića. Dotrčao sam do njega i napih se vode. Zavoj na desnoj ruci bijaše natopljen krvlju, znojem i kišom, te sam ga odmah promijenio. Lijevom rukom obrijah nekako svoju bradu. Sjedoh na jedno obližnje stablo kod potočića i odmarah se. Iako pun jada, s uživanjem sam slušao žuborenje potoka u gluhoj noći. Glava mi je vrvjela brojnim mislima i željama. Budući da bijah potpuno mokar, a noć, nažalost, dosta hladna, poče mi se tijelo tresti od zime. Zbog toga nastavih trčati.
(Za detaljnije opisivanje zgoda i nezgoda u idućih 28 sati mojeg izleta u slobodu nemam za sada inspiracije, niti smatram da je to u ovoj prilici poželjno i potrebno. Možda s vremenom dobijem volju za opširnije opisivanje svoje odisejade, koja bi sigurno inspirirala jednog današnjeg Preradovića da spjeva pjesmu putniku, jer novog i zalutalog hrvatskog putnika tjerahu, pored svih njegovih jada, još psima i helikopterima udruženi odredi američke policije. U ovoj prigodi iznijet ću samo neke stvari, da bi mogli dobiti makar površnu sliku moje drame i donekle shvatiti njezin tragični svršetak.)
Uvjeren da moj bijeg neće biti primijećen do osam sati ujutro, odlučio sam kao prvo tražiti telefon i nazvati nekoga da dođe po mene. Nažalost, vrijeme je odmicalo a često prolazilo sve više i više vozila, tako da bijah prinuđen kretati se kroz šumu. Iako sam imao kartu čitavog tog predjela, nisam se u tamnoj noći i gustoj magli mogao dobro orijentirati. Probijajući se po prilično neprolaznim i strmim brdima izgubih putom i veliki dio sitnog novca, tako da nisam mogao računati s putovanjem autobusom u New York.
Zastao sam iscrpljen na vrhu jednog brda i u tom me stanju dočeka svanuće hladnog i kišovitog Velikog petka. Umorno i promrzlo tijelo počele su ozljede sada i peći. Pod takvim okolnostima malaksava i volja i odlučnost. Čovjek postane ravnodušan, zbunjen i do te mjere opsjednut trenutnim problemima, da ga počne jedino zanimati gdje će se ugrijati i odmoriti.
Da nisam to doživio, nikad ne bih vjerovao u mogućnost potpunog sloma svoje volje. U nepodnošljivoj želji da se osušim i ugrijem, palio sam vatru u nekoliko pećina, ali je svaki put ubrzo ugasio, bojeći se da me ne opazi neki helikopter. Oko tri sata poslije podne stigoh u neki trgovinski centar na tromeđi i konačno primijetih telefonsku govornicu.
Znajući da je potjera za mnom u punom jeku, bijaše mi jasno da je policija posjetila sve Hrvate u tom predjelu, prije svega one koji su bili sa mnom u bilo kakvoj vezi posljednjih nekoliko mjeseci. Nakon razgovora s nekim od tih Hrvata, saznao sam da je moja pretpostavka bila točna. Obzirom da potjera nije imala pojma gdje se nalazim, u slijedećih dvanaest sati nazvao sam neke svoje poznanike i, ukoliko su se javili na telefon, objasnio im svoje stanje, nadajući se da će nekoga poslati s ciljem da izbave sa fronte iznemoglog ranjenika. Jedan od njih mi je obećao doći po mene, tako da nisam tražio slijedeća rješenja.
Nažalost, kraj bijaše loš. U jednom baru punom mlađarije, koji se nalazio na jednom raskrižju s prometnim svjetlom u jednom malom gradiću, uzalud sam čekao sve do tri sata poslije pola noći. Kad je vlasnik zatvorio bar, vrtio sam se još dva sata oko raskrižja i nadao se čuti hrvatski glas iz jednih prolazećih kola. Iscrpljen, pospan, gladan, razočaran, izgubljen i na hladnom jutarnjem vjetru smrznut do kostiju, doteturao sam se oko pet i pol sati ujutro do neke daščare i srušio se na snopove novina, ne vidjevši uopće da moja slika "krasi" naslovnu stranicu tih novina. Skršene volje i slomljenih krila primijetiše me prodavači novina i pozvaše policiju. Iako sam policajcu odmah rekao svu istinu, prošlo je više od sat vremena dok je on nakon dvadesetak telefonskih razgovora uspio uvjeriti maršale, te državnu i saveznu policiju da sam napokon uhićen. Oni nisu mogli zamisliti da je jedan obični provincijski policajac uhitio "opasnog i najtraženijeg terorista-bjegunca", te me je začuđen upitao: "Kakva sam to ja velika riba, da mi nitko od onih 'gore' ne vjeruje?" Nakon nekoliko sati stigoše i predstavnici svih policijskih odreda, među njima i neki koji su me još od prije poznavali. Vidio sam im na licima razočaranje što me oni nisu uhvatili, te sam im, s usiljenim podsmjehom, izrazio žaljenje što je za njih, a i za mene, neslavno završena, trka i potjera.
Posljedice i nekoliko napomena o nekadašnjoj i sadašnjoj obrani
Ovih dana podignuta je protiv mene optužnica zbog bjegstva iz tamnice. Ako me proglase krivim, moram računati s kaznom od jedne do pet godina tamnice. Kako se u ovoj zemlji trgovaca može nagađati u svezi sa svim, ponuđena mi je najniža kazna ako priznam krivicu. Moj je odgovor glasio, da sam po mom sudu - a i mišljenju sudca koji me je osudio zbog otmice zrakoplova - svoju kaznu pošteno odslužio i da sam imao pravo napustiti nezakonito tamnicu, kad mi je već onemogućeno zakonsko napuštanje. Glede krivice rekao sam da ona leži na Glavnoj komisiji u Washingtonu, koja u ime navodne brige za red i sigurnost američkog društva drži hrvatskog rodoljuba u tamnici do maksimuma - za počinjene, kao i za nepočinjene prekršaje. Istovremeno pušta svakih par godina na slobodu razne kriminalce, lopove, siledžije i trgovce drogom. Još sam dodao da namjeravam na sudu poroti prikazati svoje stanje, nadajući se makar nekoga uvjeriti u svoje razloge i opravdanost mog bijega. S vladinim tužiteljem ću se složiti tek onda ako mi poništi optužnicu zbog bjegstva.
Dopuštam si na ovom mjestu spomenuti nekoliko stvari u svezi sa svojevremenim fondom za našu obranu. Meni su, naime, s vremena na vrijeme u proteklih deset godina neki prijatelji predbacivali moj propust što se nisam javno zahvalio hrvatskim rodoljubima diljem svijeta na uistinu nevjerojatno širokogrudnoj moralnoj i materijalnoj potpori prigodom našeg sudskog postupka. Priznajem da su ti prigovori opravdani i da mi je žao što to radi reda i običaja nisam učinio, tim više što je akcija za našu obranu jedinstven slučaj zajedničkog nastupa cijele iseljene Hrvatske.
Nakon što su nas teško kaznili, povremeno su dolazili do nas komentari, da je uzalud potrošen toliki novac, kojeg se moglo i trebalo uporabiti u korisniju svrhu. Užem krugu mojih poznanika bijaše poznato moje odbijanje uzimanja branitelja (moji prijatelji imahu dosta muke dok me privoliše uzeti branitelja, jer je radi političkog odjeka bilo potrebno organizirati dobru obranu). Meni nije ni danas ugodno što smo hrvatskim novcem napunili džepove hohštaplerskih odvjetnika, dok smo se nas petoro, kad nam je zatrebala koja šolda, morali isključivo oslanjati na nekolicinu osobnih prijatelja. Međutim, ja to ne smatram pogreškom ili štetom, a ne vjerujem da je itko zbog toga osiromašio. Smatram da je i sama činjenica, da se iz fonda za našu obranu platilo odvjetnicima 850 000 US dolara (po današnjoj vrijednosti skoro dva milijuna), za hrvatske prijatelje i neprijatelje vrlo uvjerljivi dokaz jedinstvene želje i volje hrvatskih prognanika. To je također i nepobitni dokaz da hrvatska politička emigracija nije nikakva šaka jada, a niti samo nekoliko grupica posvađanih ekstremista. Ovdje se taj novac dovoljno isplatio. Onima, pak, koji smatraju da se novac mogao uporabiti u korisniju svrhu (znajući na što ciljaju), moram reći da se varaju. Dok u Americi umirovljeni generali i rijetki patrioti u vrhovima vlade osnivaju tajne fondove i u čarapama nose desetke tisuća dolara crnog novca s namjerom da pomognu antikomunističke borce u Nikaragvi, svakome bi trebalo biti jasno zašto je u hrvatskom slučaju svaki pokušaj trošenja javno sakupljenog novca za tajne akcije siguran put u tamnicu. Dokle god svijetom manipulira internacionala, mora se priprema bilo kojih akcija u iseljenoj Hrvatskoj također i njihovo izvođenje u domovini - izvesti u potpunoj tajnosti i financirati crnim novcem. Na kraju, glede te teme želim reći, da je fond za našu obranu potpuno presušio još prije završetka svih onih ceremonija i natezanja na sudovima. Kao što krpci instinktivno probiru debelu ovcu, tako i američki pravnici upoznaju debljinu novčanika svake svoje mušterije i teško se okanu njega prije nego što mu isprazne sav novčanik. To spominjem samo zato jer su - što se kod takvih slučajeva redovito zbiva - u svezi s našim fondom zli jezici širili kojekakve priče i bacali sumnju na voditelje fonda, koji su - neka i to bude rečeno - vodili kartoteku uredno, časno i odgovorno. Toliko o tome i neka mi se oprosti na nemaru što nisam pravovremeno izvršio te svoje dužnosti.
Glede mojeg sadašnjeg stanja i nadolazećeg postupka, ne treba se nitko uznemiravati ili brinuti. Ja sam se svojevoljno pokušao vratiti u prve redove, ali nisam u tome uspio, nego sam silom vraćen u pozadinu i hladovinu. Na sudu ću se sam braniti, pa makar mi ponudili najboljeg odvjetnika u Americi. Budući da će to biti jedan kratak i jednostavan sudski postupak, smatram da ću moći sam sebe najuvjerljivije predstaviti. Suđenje, koje će po proračunu trajati najviše jedan do dva dana, održat će se negdje u drugoj polovici srpnja ili u početku kolovoza. Nije, dakle, potrebno sakupljati sredstva za moju obranu. Ukoliko u svrhu prikupljanja potpisa ili slanja pisama bude ustrebala pomoć hrvatske javnosti, ja ću se pravovremeno javiti.
Moram priznati da se prema meni postupalo ljudski i s izvjesnim štovanjem, iako sam od ponovnog uhićenja pa do danas bio u rukama brojnih agenata, maršala i policajaca. Raspitivali su se o detaljima i čudili mom uspješnom bijegu. Još im čudnije bijaše, da meni - koji sam, prema njihovom mišljenju, među Hrvatima vrlo cijenjen - nitko nije pomogao. Čudili su se, zatim, da "opasni terorist« nije nakon kompliciranog bijega pokušao izvršiti neku provalu ili uporabiti silu, s ciljem da što dalje umakne. Ja sam im odgovorio, da se oni Hrvati, koje sam nazvao telefonom, nisu usudili doći, jer su im oni još prije mog telefonskog poziva prijetili svojim metodama i ustrašili kojekakvim pričama (neke su uvjeravali da sam ubio stražara i da će zbog toga svakog pozvati na odgovornost za sudjelovanje u ubojstvu, ako mi na bilo koji način pomognu). A glede "opasnog terorista" sam im rekao, da moje ponašanje u tim okolnostima najbolje pokazuje koliko pogrešnu sliku oni imaju o meni. Nekoliko dana nakon prisilnog povratka u tamnicu, njezin upravitelj me je zamolio da, u svrhu podučavanja radnika u zatvorskom sustavu, snimim na video-kazetu intervju, u kojem bi detaljno ispričao pripreme i izvođenje bijega. Nakon što je on potpisao da će to biti isključivo primijenjeno za tamničko osoblje i stražare, pristao sam na njegov prijedlog. Snimljena je jednosatna vrpca i ja sam trebao posebno naglasiti kako sam nadmudrio stražu. Kao protuuslugu dobio sam izvjesne privilegije u samici, u kojoj ću ostati nekoliko slijedećih mjeseci.
Još par odgovora i neka razmišljanja o Hrvatskoj
Iako je moja višegodišnja praksa meditiranja i joge urodila prilično dobrim plodovima osobne samodiscipline i samokontrole, moram ipak priznati, da sam u tamničkoj samici u Pensilvaniji trebao 3-4 dana dok sam se pribrao i smirio svoj unutarnji nemir. Mučili su me odgovori na mnoga pitanja a različite misli nalijetale takvom brzinom, da ih je bilo nemoguće zabilježiti, pa i da sam imao čime. Pa i da sam imao bilo kakvu knjigu, ta me u tom trenutku ne bi zanimala. Zato ću sada, na kraju ovog zaista neplaniranog podužeg izvještaja, pokušati dozvati u sjećanje neke od misli koje su me tih nekoliko dana nemilo mučile i progonile. Moj najbolji prijatelj i meni dakako najdraža osoba nedavno mi poruči, da se ne može načuditi - te želi zato moje objašnjenje - kako je moguće "da se ja na obali utopim, nakon što sam preplivao ocean". Bijaše jednom jedan ratnik kojemu je na kućnom pragu pala cigla na glavu i usmrtila ga, nakon što se vratio doma preživjevši mnoga bojišta. Njegov oprez i ratna sreća čuvali su ga od smrti za sve vrijeme rata, ali ga je ona zatekla u trenutku kad ju je najmanje očekivao. Čovjekovu sudbinu je nemoguće objasniti. Kad danas analiziram unatrag svoj bijeg, čudim se da me je sreća najviše služila u prvom i zaista najtežem dijelu bijega (za koji sam se pažljivo pripremio). U drugom dijelu, međutim (mislio sam da ću se tu lako snaći), sreća me je ne samo napustila, nego se čak i okrenula protiv mene. Sam snosim krivicu što se nisam bolje pripremio i za taj drugi dio bijega. Budući da nisam nikad izbjegavao odgovornost za svoja djela, spreman sam danas prihvatiti posljedice mojih promašaja. Iako mi je jašno zašto je na tuđim iskustvima i pogreškama gotovo nemoguće učiti, ipak se nadam da bi moji propusti nekim hrvatskim djelatnicima mogli poslužiti kao pouka i upozorenje. Potpuno se slažem s izrekom, da je sreća uvijek na strani odvažnih, ali pod uvjetom da oni pored svoje spremnosti i odlučnosti unaprijed spreme i detaljno razrade strategiju i pripreme djela koje namjeravaju izvršiti.
Obzirom da su se svi moji prijatelji, s kojima sam ovih dana razgovarao, zgrozili da sam ostavljen na cjedilu, smatram da je i o tome potrebno kazati nekoliko riječi. Od šest telefonskih brojeva koje sam tog nesretnog Velikog petka po nekoliko puta okretao, dobio sam vezu samo s trojicom. Treba imati u vidu da je te ljude pet-šest sati prije tog posjetila grupa naoružanih maršala i agenata i prijetnjama im utjerala strah u kosti. Dakako da krivicu snosi dijelom i moja iscrpljenost i zbunjenost, zbog čega ne znadoh nazvati nekog drugog, iako sam u svom adresaru imao telefonske brojeve od preko 50 ljudi koji su živjeli u okolini. Kriva su također i dvojica Hrvata; oni su mi, nakon mojeg upornog inzistiranja, obećali sigurnu pomoć, da bi na kraju iznevjerili. Ja vjerujem da su oni ipak krenuli na put, ali im se u strahu svaka kola učiniše puna agenata u civilnom odijelu, koji ih prate i nadgledaju. Računam da oni svoje povlačenje nisu smatrali kukavičlukom, nego su ga opravdavali oprezom, ne želeći policiju dovesti do mene. Tu se, dakle, nikako ne radi o izdaji, nego o običnom strahu, nesnalažljivosti i neodlučnosti, što ih ne može učiniti lošim Hrvatima ili slabićima. Ja sam sada uvjeren, da se oni neugodno osjećaju nakon svega i vjerojatno me u sebi preklinju što sam od toliko Hrvata upravo njih izabrao i doveo u tu nepriliku.
Neprestanim fizičkim i psjhičkim terorom nad Hrvatima i dugogodišnjim sustavnim ponavljanjem izmišljenih hrvatskih zločina, naši nam neprijatelji utjeraše strah u kosti i nametnuše kolektivni osjećaj krivnje. Svrha toga je držanje cijelog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu u pokornosti i nemoći. Kad vidimo da je većina hrvatskih prognanika rođena, odgojena i odrasla u strahu, zar je onda čudno da se njega nisu ni u tuđini oslobodili, te se pred domaćinima gotovo uvijek ponašaju plašljivo i upadljivo ponizno. Nije onda čudno, da se u takvom stanju u okupiranoj domovini nađe izroda koji služe tuđinu, da bi mogli "vladati" nad svojima. Ali kad s hrvatskih pozicija kojekakvi sveznadari, pokajnici i politički žutokljunci počnu riječju i perom otvoreno napadati naše najveće junake i najzaslužnije hrvatske sinove ovog stoljeća, strahujem da su to znaci bolesti koja prelazi u kronični stadij mazohizma. Ja zato smatram, da je za našu narodnu dušu, za uspjeh naše borbe te za budućnost Hrvatske najvažnije kakvo mi imamo mišljenje o sebi samima. To je važnije od mišljenja našeg neprijatelja o nama, ili od njihovih internacionalnih trubnji o tome, da li su za vrijeme rata Hrvati ubili pet i pedeset tisuća Židova, te da li je hrvatski heroj Andrija Artuković odgovoran za 70, 700 ili pak milijun i 700 tisuća Srba.
Budući da internacionalna mašinerija pobjednika već 40 godina širi laži o zadnjem veleratu i da se iz istih izvora i na hrvatsko ime neprestano baca blato, te o Hrvatima šire kojekakve crne legende, uvjeren sam da se naši javni radnici i rodoljubi uzalud brane i peru, jer hrvatska narodna borba ne može imati stvarne koristi od toga što će nekoliko novinara (potaknutih masovnošću hrvatskih prosvjeda ili krajnjim primjerom samopožrtvovanja) u nekim bulevarskim novinama ponekad napisati koji članak naklonjen Hrvatima. Ne želeći umanjiti trud i žrtve hrvatskih javnih radnika, koji. na taj način pokušavaju svratiti pozornost svijeta na hrvatski narodni problem, moram izraziti ipak sumnju u stvarnu korist činjenice, da poneki ogranak Međunarodne amnestije ili nekakav Komitet za ljudska prava uvrsti u svoj popis i pokojeg Hrvata. Ne mogu vjerovati ni u njihove časne namjere; i to sve do tada, dok ne počnu izvještavati o genocidu koji se provodi nad Hrvatima već pune 42 godine, i ne počnu isticati prava naroda, umjesto smišljenu krilaticu "o ljudskim pravima".
Hrvatskim prvacima i političkim promatračima u okupiranoj domovini i gorkoj tuđini moralo bi konačno postati jasno, da su svi značajni političko-gospodarski procesi u nastojanja u ovome našem poslijeratnom svijetu - a naročito u onome koji se općenito naziva Zapadom - usmjereni smišljenom i sustavnom miješanju naroda, nacija, kultura i rasa, i da se zato uglavnom sve čežnje naroda koji se nalaze u borbi za svoj vlastiti identitet i samoodređenje, prije svega ako se radi o europskim narodima, smišljeno sabotiraju, a smjelije zagovarače tih narodnih aspiracija proglašavaju zločincima i nemilice ih progone. Sudeći po svemu, zakulisni plan tih sektaško-megalomanskih i nacionalno-internacionalnih mešetara počeo je međudržavnim novčanim sustavima i postupnim mongoliziranjem naroda oblikovati svjetsku vladu, s kojom će oni i njihovi rasni kolinovići u tijeku vremena moći potpuno upravljati. Jasno mi je, da su potrebne temeljite i opširne filozofsko-političke studije, da bi ljudima mogle biti donekle objašnjene te manipulacije.
Tu sam urotu morao makar uzgred napomenuti, da bi mogli shvatiti neke moje prigovore i poglede. Budući da nad svim popularnim sredstvima javnog izvještavanja i kojekakvim humanitarnim udruženjima upravlja upravo ta klika financijskih lordova, koji preko svojih zajmova (novaca dobivenih legalnom pljačkom) upravljaju unutarnjom i vanjskom politikom gotovo svih država, duboko sam uvjeren, da je svako kucanje od strane hrvatskih rodoljuba na ta vrata potpuno uzaludno, sve dok se taj političko-gospodarski pravac ne izmijeni. U današnjem svijetu kompjutera i satelita nije problem u tome što svijet ne bi bio dovoljno obaviješten, nego u tome što je on potpuno krivo obaviješten. Ja zato u zadnje vrijeme s velikim zanimanjem pratim revizionističko pisanje europske i američke rodoljubne inteligencije, te i jačanje nacionalnih frontova u nekim europskim državama.
Također smatram vrlo opasnim samozavaravanje onih ljudi koji polažu bilo kakve nade u vodeće komuniste republika Hrvatske i BiH, jer je uza ludno očekivati da bi oni kroz neku političku metamorfozu mogli vremenom postati hrvatski nacionalisti. Kad bi i bilo moguće zaboraviti da su te okupatorske sluge preko 40 godina šurovale u zločinu i pljački vlastitog naroda, ipak se ne smije zaboraviti jedna činjenica: da su ti anacionalni beskičmenjaci neprestanim iskrivljavanjem povijesti sustavno ubijali hrvatski narodni duh. Duhovna, pak, smrt jednog naroda mnogo je gora i tragičnija od njegove fizičke likvidacije. Oni se, jednako kao i tvorevina kojoj služe, nalaze danas pred potpunom političkom i gospodarskom propašću, koja je toliko skora i neizbježna, da i oni sami više ne nalaze riječi zataškavanja. Dugogodišnje tuđinske sluge ne mogu imati nikakve vizije ili mudrosti, nikakve odvažnosti ili dostojanstva, kojima bi hrvatskome narodu u nadolazećim i prekretničkim vremenima mogli išta dobra ponuditi. Može se, doduše, očekivati povratak većeg broja mladih komunista hrvatskome narodu, ali ja sam duboko uvjeren, da za one vodeće nema nikakve nade. Oni predstavljaju izgubljene duše, skamenjene u izdaji, te za njih nema mjesta u krilu hrvatskoga naroda. Studentima povijesti i pažljivim političkim promatračima moralo bi biti jasno da su oni crni oblaci, koji se u zadnje vrijeme sve više gomilaju iznad naše okupirane domovine, puni oluja. Također su se primakle velike napetosti i sukobi širih razmjera. Današnji svijet se nalazi na pragu velikih i značajnih promjena. Prošlost je nemoguće shvatiti i razumjeti, ako se istovremeno ne poznaje i priroda čovjeka. Samo poznavanje povijesti je nedostatno. Samo oni, koji shvaćaju povijest u filozofsko-političkom smislu, mogu razumjeti sadašnjost i gledati u budućnost. Onima, pak, koji bistro gledaju u buduća vremena, potpuno je jasno da se današnji svijet nalazi upravo sada na velikoj prekretnici i praskozorju. Kad se za sve europske narode danas završava pogubno razdoblje klasnih sukoba, počinje svitati novo vrijeme oživljavanja prastarih tradicija pojedinačnih naroda i rasa. Zato je krajnje vrijeme da hrvatski prvaci, javni radnici i sve rodoljubne grupe ispitaju svoja dosadašnja stajališta i da, umjesto obijanja tuđih pragova i očekivanja pružanja nam hrvatske države na tanjuru od strane okupatora i izdajnika, prikupe sve svoje umne i tjelesne snage i okrenu ih prema unutra, prema rastrganom, ranjenom i uplašenom organizmu hrvatskog naroda, da ga sastavljaju, liječe, bodre, te duhovno i fizički okrijepe. Također je krajnje vrijeme zaboraviti na međusobne razlike i okaniti se jalovih političkih natezanja i suvišnih ideoloških rasprava. Hrvate treba ozbiljno, usmenom i pisanom riječju oslobađati osjećaja krivnje i straha, a posebno treba hrvatskoj mladosti očeličiti duh i tijelo.
Činjenica, da su u zadnjih dvadesetak godina neprijatelji probrali najbolje plodove s hrvatskog narodnog stabla i otrgnuli ih prije nego što su sazrijeli, ne može služiti na čast hrvatskim javnim radnicima. Jer, da su oni složnije i brižljivije njegovali to stablo, ono bi urodilo brojnim takvim plodovima. Tada bi se, dakako, pjevala sasvim druga pjesma. Kao što već rekoh. na vrata Hrvata uskoro će zakucati velike opasnosti, a ako se bude oklijevalo, bojim se da se današnje hrvatske generacije neće pokazati dosljednim sljedbenicima svojih junačkih očeva i dostojnim potomcima naših ratničkih predaka.
Svakome bi trebalo biti jasno, da su duhovne, umne i fizičke snage te postojanost preduvjet uspješnoj osloboditeljskoj borbi i nacionalnoj nezavisnosti. Svaki bi hrvatski prvak trebao zato prvo zaviriti u svoju dušu da u njoj oćuti bilo prohujalih stoljeća te očuje tajanstveni zov Ahura Mazde. Tek će onda on imati nadahnuće i snagu za buđenjem uspavanog nacionalnog duha i sokoljenjem mladih Hrvata, pokazujući im da mi nismo narod prosjaka i kukavica, već da smo sinovi i kćeri jučerašnjih junaka i potomci slavnih ratnika. Istina, hrvatski narod je kroz duga stoljeća često gubio svoju slobodu i predugo živio u neslobodi ili poluslobodi, ali nam do ovog našeg stoljeća nikad nije prijetila opasnost gubljenja narodne biti hrvatskog naroda. U povijesti se može više puta izgubiti sloboda naroda, zatim je više puta ponovno dobiti, ali jednom izgubljena nacionalnost nikad se više ne može povratiti. Mrtvi narod, jednako kao i mrtav čovjek, nikad ne ustaje. U našu hrvatsku nacionalnost utkane su stare tradicije Hrvata, zbog čega se naša draga Kroacija i pored svega uspjela održati kroz sve bure i oluje. Nitko je nije mogao (a i ne može) uništiti, sve dok te duhovne tradicije žive u srcu svakog Hrvata i Hrvatice. U tome leži najveći značaj onih, ponekad napuštenih i usamljenih hrvatskih muževa koji perom ili mačem u ruci brižno čuvaju stražu nad svetim vatrama hrvatstva. Kao što je lako biti rodoljub u slobodnom narodu, jednako tako lako će svaka kukavica krenuti u boj kad vidi na pomolu sigurnu pobjedu. Koliko se naroda može pohvaliti tolikim brojem junaka, koji su odlazili u boj, iako su znali da je taj u tom trenutku izgubljen? Ti hrvatski velikani ginuše svjesni da ima pobjeda gorih od bilo kojeg poraza.
U današnjem materijalističkom i degeneriranom svijetu, u kojem se utrkuje tko će više prigrabiti materijalnih dobara i nasladiti se tjelesnih užitaka, vlada zaprepašćujuće siromaštvo duha. Nakon što izgubi vjeru u Boga i ljubav za vlastiti narod, današnji čovjek uzalud traži sreću u tjelesnim ugodnostima a smisao života u materijalnom bogatstvu.
Što može činiti čovjek u jednom svijetu u kojem se s ponosom ističu misleći kompjuteri, a preziru ljudi koji misle? Zar je čovjek zaboravio zašto svjetlost bolje svijetli po noći nego po danu i zašto sreća nije voće koje samo po sebi raste? Veliki Nietzsche je to vrlo dobro znao i lijepo nam poručio: "Hej, vi uvijek komotni sretnici, što vi znate o pravoj sreći čovjeka, jer sreća i nesreća su brat i sestra (blizanci) koji zajedno veliki narastu ili, kao kod vas, zajedno malešnim ostanu." (prijevod je slobodan i prema sjećanju).
Ako poznajemo misao Dostojevskog, da su "patnje i stradanja jedini pravi izvori znanja i vlastitih spoznaja", nameće se pitanje, što će biti od svijeta u kojem čovjek po svaku cijenu zaobilazi najmanje napore i izbjegava bilo kakve patnje? Taj životni paradoks dobro je poznat i Schoppenhaueru. On je svoje studente često podsjećao na prastaru mudrost; naime, da svakim povećanjem znanja u čovjeku raste i bol. On bi na to, u svom pesimističkom stilu, uvijek nadodavao, da su na ovome svijetu samo neznalice uvijek sretni, ali im se na toj njihovoj sreći ne može zavidjeti. Ne znam da li je Yeats imao pravo kad je rekao: "Mi ne počinjemo živjeti dok ne spoznamo da je život tragedija." Ali se slažem sa spoznajom Dostojevskog, da "tajna ljudskoga života nije u tome da se živi, nego da se ima nešto zašto se živi".
Da bih donekle otkrio tajnu moga života, iznijet ću jedan moj razgovor s prijateljem. Mene je, naime, u jednom razgovoru jedan moj bliski prijatelj zapitao, da li sam nesretan i kako se nakon tolikih godina uistinu osjećam, koliko me bole Julijine patnje, žalim li što nismo osnovali obitelj, kajem li se što sam krenuo tim putem, te kakvi su me vjetrovi životne sudbine odveli tim pravcem? Mi smo o tim pitanjima dugo i vrlo otvoreno razgovarali, a ja ću na ovom mjestu ukratko navesti srž mojih odgovora. Nisam sretan, ali samo vrlo rijetkima zavidim na njihovoj sreći. Osjećam se poput čovjeka koji sam putuje nepreglednom pustinjom, ali se nisam pokolebao i znam da ću izdržati, jer vjerujem da me iza dalekog horizonta čeka stara njiva - da na njoj zaorem novu brazdu.
Julijine patnje me mnogo bole. Iako prije nisam namjeravao svoj plod sijati u tuđini, danas mi je, i to najviše zbog nje, žao što propustismo dobiti potomke. Ipak, po onoj da u svakom zlu ima i nešto dobroga, uvjeren sam da naše patnje neće biti uzaludne.
Kao što svjetlo jače svjetli u mraku, tako i nada mora biti čvršća u nevolji. Kukavice koje tada plaču i proklinju vlastitu sudbinu trebalo bi podsjetiti, da nema ništa gorega od prepuštanja očaju u slučaju muke i nevolje. Dakle: nikad se nisam pokajao što krenuh tim putem, a vjetrovi koji me ovamo zanesoše nastali su u dubinama moje vlastite duše.
Ja sam još od rane mladosti sa stanovitim čuđenjem promatrao oko sebe svijet i život, i nije mi bila jasna ni žalost ni strah, koji su u onim teškim poslijeratnim godinama pritiskali posebno one ustaške krajeve hercegovačko-dalmatinskog kamenjara. Nakon što sam kao gimnazijalac bio nekoliko puta kažnjavan samo zato što se usudih izgovoriti ime svog naroda, postajala mi je u tijeku vremena jasna sva tragedija hrvatskog naroda. Obzirom da je svaki čovjek po svom narodu ono što jest, razumljiv je i nastanak krize mojeg osobnog identiteta, a time i pitanje: koji cilj i kakav smisao života može imati čovjek, čiji je narod osuđen na propast? Nisam se mogao varati, budući da je stvar bila kristalno jasna. Zato sam čvrsto odlučio - neovisno o opasnostima i porazima - sve svoje umne i tjelesne snage posvetiti hrvatskoj narodnoj stvari. Time su budućnost i sreća mog naroda postali cilj i smisao mojega života - rekoh svom prijatelju, završavajući time odgovore na njegova pitanja. Međutim, prije nego što promijenismo temu razgovora, primijetih iskrenu sućut u očima prijatelja. Postalo mi je jasno da me on, i pored mog iscrpnog obrazlaganja, još uvijek nije potpuno shvatio.
Drage Hrvatice i Hrvati, svi vi koji imaste volje i strpljenja pročitati ovaj moj izvještaj, nadam se da me razumijete i da mi ne zamjeravate na tih nekoliko prigovora. Meni je jasno da narodna borba nije nekakva dječja igra, a još mi je jasnije da se do države ne dolazi čekajući ili obijajući tude pragove. Do slobode vode opasne i smrtonosne staze i zato su promašaji i padovi normalna pojava. Zato ne treba prestroga osuditi one hrvatske borce koji se i pored velikih žrtava i časnih namjera pokažu nedoraslima te nastradaju, jer njih razumjeti i podržati znači jamstvo da će i drugi krenuti tim putem. Svaki pokušaj je i mogućnost uspjeha. Davno je bilo kad vas je zračna petorka pozvala na dostojanstvo i slobodu; priznajem da je bilo i dana kad sam proklinjao što se niste odazvali u većem broju, ali krv nije voda i uvjeravam vas da nije prošao dan a da ne bijaše u mojem srcu i mislima. Posebno me raduje i ohrabruje, da smo mi, usprkos teškoj narodnoj tragediji, uspjeli sačuvati stare hrvatske tradicije i sve ljudske vrline, jer je od svih zakona na ovom svijetu najveći onaj: živjeti ljudski, pa kako bilo.
Neka mi stihovi velikog Tina iz pjesme "Hrvatski velikani" pomognu završiti ova moja razmišljanja o Hrvatskoj:
"O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena, i da li kojim rodom krvca vaša rodi. Jer roblje još smo snijuć samo o slobodi, dok smrt je blizu gluha našeg plemena ... Al' vrcnuti će iskra iz vašeg kremena ... i rodit će se plod od slavnog sjemena. A, ako neće sam ću zazvat pakla vatre, da spale sve i grom da ropski narod satre."
Kao što sam uvjeren da će se u slijedećih deset godina sigurno krojiti sudbina Hrvatskoj, jednako tako vjerujem da će Tinova iskra zapaliti vatru koja će zasvijetliti puteve u sretnu budućnost hrvatskog naroda. Da bi današnja generacija bila dorasla tom u čitavoj povijesti Hrvata najtežem zadatku, moramo vjerovati čak i onda kad nema nikakve nade, slušati, ako to znači sigurnu smrt, te se do zadnjega boriti, ali nikako pokoriti. Neka nas tješi spoznaja, da herojski duh ne može nadvladati nikakva materijalna sila. Znam da će mnogi morati patiti a neki i poginuti, ali ne pitajmo zašto, jer je to neobjašnjiva tajna života.
Grli vas i pozdravlja Hrvatskoj uvijek odani Zvonko Bušić.
P.S. Najvjerojatnije do kolovoza glasi moja adresa ovako: 150 Park Row, New York City, New York 10007. Još uvijek imam stari tamnički broj: 03941.
* * *
(Tekst Zvonka Bušića izvorno je objavljen u br. 8/1987, str. 21.-44. časopisa Hrvatska domovina, koji je uređivao Hans Peter Rullman)
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
