SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE
SLUŽITI SVOM NARODU
HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje
promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi,
i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje
stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo
koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i
zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne
mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo
uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati
narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali
ćemo izgubiti narod. (bl.
Alojzije kard. Stepinac)
Sanguis martyrum,
semen christianorum. Krv mučenika,
sjeme kršćana.
Tako su govorili stari kršćani. Iz smrti narodnih mučenika,
rađa se sloboda naroda. Zahvaljujući toj činjenici, hrvatski je narod
uspio opstati u svojoj domovini i osloboditi se neprijatelja, koji su
kroz tisućljeće na nj nasrtali, htijući ga podpuno iskorijeniti, a
njegovu zemlju sebi prisvojiti. Među istaknutijim mučenicima, koji su
iz naraštaja u naraštaj svjesno žrtvovali svoj život, da bi Hrvatska
mogla živjeti, bio je Stjepan Javor.
Javor je rođen u Brinju, u Lici, 27. studenoga 1877. godine.
On nije završio visoke škole, imao je formalno samo četiri razreda
pučke škole, ali je svojim životom i radom pokazao, što može bistar,
moralno neiskvaren i marljiv seoski mladić postići. Do svoje šesnaeste
godine ostao je na selu, živeći tipičnim seljačkim životom svoga kraja,
a onda je krenuo u svijet u potrazi za poslom. Radio je fizičke poslove
u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Srbiji i Rumunjskoj. Radeći, učio je i
sticao naobrazbu, kako gospodarsku (trgovina i poduzetništvo), tako i
političku. Godine 1913. vratio se je u Hrvatsku, a od 1920. stalno živi
u Zagrebu. Ušteđenom glavnicom otvara trgovinu vatrogasnom opremom i
posluje sa svim hrvatskim krajevima, uključivši i Bosnu i Hercegovinu.
Tako postaje poznat i ugledan čovjek u hrvatskomu narodu, osobito u
gradu Zagrebu.
Politički put Stjepana Javora
Nastanjivanjem u Zagrebu, Stipe Javor se djelatno uključuje u politiku.
On o tomu na glavnoj raspravi pred Sudbenim stolom u Zagrebu, koji
odgovara sadašnjem Županijskom sudu, 18. svibnja 1931. kaže: »Ja sam
pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga
stekliša (pravaša – op.I.G.) simpatizirao sa Strankom prava od malih
nogu» (1). Ta Stranka prava, odnosno punim imenom Hrvatska stranka
prava, kako se je tada nazivala Čista stranka prava, bila je iznimka
među ostalim hrvatskim političkim strankama. Odbacujući dosljedno
jugoslavenstvo i sveslavenstvo, čvrsto je stajala na čistomu hrvatskom
stajalištu i svom svojom djelatnošću zalagala se je za uspostavu
nezavisne hrvatske države. Na tomu programu okupljala je i radnike i
seljake, ali i najbriljantnije hrvatske intelektualce onoga vremena,
kao što su dr. Mile Budak, prof. dr. Milan Šufflay, prof. dr. David
Karlović, prof. dr. Fran Milobar, prof. dr. Bare Poparić i drugi. Ali
Javor, vidjeli smo, ističe ne samo, da je u Hrvatsku stranku prava
stupio 1920., nego i da je «kao sin staroga stekliša» s njom
simpatizirao «od malih nogu». Dakle, pravaštvo je za nj ne samo osobno
uvjerenje, nego i obiteljska tradicija, predaja otaca, s kojom je on od
rođenja srastao i kojoj se ni pod kakvim okolnostima ne smije
iznevjeriti. I zaista se nikada nije iznevjerio.
Zbog svoga tako odlučnoga držanja u obrani hrvatske narodne
samobitnosti i državne nezavisnosti, spremnosti na žrtvu, osobnoga
poštenja i nadarenosti, Javor je ubrzo postao vrlo ugledan u pravaškim
političkim redovima. Zato je bio biran za predsjednika Građanskoga
kluba Hrvatske stranke prava i oblasnoga zastupnika za oblast Zagreb.
Kao istaknuti pravaš, u godini 1927. i 1928. u više je navrata javno
nastupao u Zagrebu, s poznatim pravaškim imenima (Pavelić, Budak,
Milobar, Karlović i sl.), i tumačio politička stajališta Hrvatske
stranke prava(2).
U svomu političkom radu postao je blizak suradnik dr. Ante Pavelića,
koji je stvarno bio glavni politički čimbenik u toj političkoj stranci,
iako je formalno bio njezin podpredsjednik. O njegovu je radu Javor
imao izvanredno povoljno mišljenje. To proizlazi i iz njegovih riječi,
koje je, kako piše «Hrvatsko pravo», izrekao 1. siječnja 1928.,
čestitajući Paveliću u ime Građanskoga kluba Novu godinu, prema kojima
on «drži, da će rad g. dr. Pavelića, koji je tako rekući poslije
prevrata (1918. – op.I.G.) uskrisio Stranku prava, doživjeti i podpuni
uspjeh i slobodu hrvatskog naroda, pa mu zato želi sretno novo ljeto»
(3).
Ove riječi, ali i drugi dokazi, demantiraju tvrdnje Eugena- Dide
Kvaternika i njegovih prijatelja, prema kojima je početkom listopada
1927. u Hrvatskoj stranci prava stvarno, iako ne i formalno, nastao
raskol, jer su na sjednici Vijeća te stranke Pavelić, Budak, David
Karlović i još neki predlagali, da Pavelić kao zastupnik sudjeluje u
radu beogradske Narodne skupštine, dok su se tomu Milobar, Javor i
Branimir Jelić odlučno protivili, pa je pobijedilo stajalište
Pavelićeve skupine samo s četiri glasa većine (4).
Po tomu bi ispalo, da Javor nije odobravao Pavelićevu
politiku, što on sam, vidjeli smo, izričito poriče. Branimir Jelić
ništa ne piše o ovomu događaju, ali Pavelića naziva motorom svih
njihovih revolucionarnih podhvata (5), pa time neizravno pobija Didu
Kvaternika, koji svoje tvrdnje o suprostavljanju Paveliću proteže na
cijelu pravašku mladež.
Ali o sjednici Vijeća Hrvatske stranke prava, koja je održana 3.
listopada 1927., na kojoj se je raspravljalo o Pavelićevu sudjelovanju
u radu beogradske Narodne skupštine, izvijestilo je i «Hrvatsko pravo».
Kako ono izvješćuje, nakon rasprave je «velikom većinom zaključeno, da
zastupnici izabrani na listini «Hrvatskoga bloka» (Trumbić i Pavelić –
op. I.G.) imadu izvršavati dobiveni mandat i vršiti parlamentarni rad»,
a nigdje ne spominje, da je Javor uopće sudjelovao u raspravi o toj
stvari (6).
Dakle, tvrdnje Dide Kvaternika o Javorovu suprostavljanju Pavelićevoj
politici, odnosno o njihovom političkom razmimoilaženju, puka su
izmišljotina taštoga i politički uvrijeđenoga čovjeka.
Radićeva politička kapitulacija, kojom je on godine 1925.
priznao Vidovdanski ustav, teško se je dojmila, praktički, cijeloga
hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava, koju, već je rečeno, stvarno
predvodi dr. Ante Pavelić, shvatila je, da hrvatskomu narodu dolaze još
teži dani i da se treba pripremati za ilegalni rad, pa čak i za oružanu
borbu. S tim pripremama započeto je još prije lipanjskoga atentata na
hrvatske narodne zastupnike. Uspostavljaju se političke sveze s
inozemnim državama, s predstavnicima potlačenih naroda u Kraljevini
Srba, Hrvata i Slovenaca (Macedonci, Albanci i Mađari) i pojačava rad s
mladeži, koja treba činiti glavnu okosnicu u borbi hrvatskoga naroda za
slobodu.
Pravaška sveučilišna mladež bila je organizirana u Hrvatskom
akademskom pravaškom klubu «Kvaternik» i pod vodstvom Branimira Jelića
naglo se je širila među sveučilišnom mladeži, a od 1926. proširila je
svoje djelovanje i na srednjoškolsku mladež.
Nešto prije toga organizirana je i građanska i Hrvatska pravaška
radnička mladež. Na čelu te pravaške radničke mladeži bio je Stanko
Hranilović do svoga odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. (7). Nakon
toga vodstvo te mladeži su preuzeli Marko Hranilović, mlađi brat
Stankov, Mijo Babić i Matija Soldin (8). Unutar te mladeži osnivane su
ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko
Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin
Križnjak (9). Prema iskazu Antuna Hercega, što ga je dao na glavnoj
raspravi, na čelu te petorke, kako mu je pričao Gustav Perčec, stajao
je Marko Hranilović (10).
Ta hrvatska revolucionarna mladež se je već od 1927. godine počela
ilegalno naoružavati, predviđajući da dolaze dani, kada će se hrvatski
narod samo oružanom borbom moći osloboditi srpskoga jarma. Jasno je, da
pravaška mladež nije ove podhvate poduzimala sama na svoju ruku, nego
sa znanjem vodstva Hrvatske stranke prava ili barem jednoga njegova
dijela. Naime, Hrvatska stranka prava je imala pročelnika za rad s
mladeži, a taj pročelnik bio je Stjepan Javor. Na glavnoj raspravi
Marko Hranilović ga naziva delegatom, «koji je kontrolirao rad
omladine, dolazio na sastanke, predavanja itd.». Javorov iskaz je na
toj istoj glavnoj raspravi nešto drugačiji, pa tvrdi, «da sa radničkom
pravaškom omladinom nije bio u vezi», ali da je bio «sa strane vodstva
određen pročelnikom omladine i gledao je, da sva pravaška omladina
zajednički radi» (11).
Dakle, on je koordinirao rad sve pravaške mladeži, njegove ovlasti bile
su čak i šire nego što bi to proizlazilo iz Hranilovićeva iskaza, pa je
sigurno bio upućen i u cjelokupni ilegalni rad te mladeži i bio jedan
od najpovjerljivijih ljudi u stranci.
Pripreme za oružanu borbu
Lipanjski atentat i događaji, koji su iza njega slijedili, jasno su
pokazali, da su pravaške procjene razvitka političke situacije u
Hrvatskoj podpuno ispravne, pa je još odlučnije nastavljeno s ilegalnim
organiziranjem i naoružavanjem. Radi pripreme za oružanu borbu Pavelić
je, zajedno sa skupinom najpovjerljivijih političkih suradnika, pokušao
u listopadu 1928. osnovati «Hrvatski domobran», kojemu bi tobože bila
zadaća, «da razvija tjelesno i duševno zdravlje svojih članova». To je
bio fiktivni cilj, sadržan u njegovim pravilima, koja su bila priložena
uz zahtjev državnim vlastima, da odobre rad društva. No, prema njegovim
stvarnim, ali prikrivenim ciljevima, «Hrvatski domobran jest hrvatska
narodna državotvorna organizacija, koja radi svim sredstvima na tome,
da se uspostavi posve samostalna i Nezavisna Država Hrvatska, na
cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području» (12).
Naravno, jugoslavenske vlasti su očito prozrele ovu namjeru,
pa nisu dopustile osnivanje «Hrvatskog domobrana», te su Pavelić i
njegovi suradnici počeli 16. studenoga 1928. izdavati povremenik pod
istim imenom. Među tim najpovjerljivijim Pavelićevim suradnicima, s
kojima je sastavljao ustav i pravila rada «Hrvatskoga domobrana», bili
su Stjepan Javor, Gustav Perčec i Gabrijel Kruhak (13).
Dalji događaji razvijali su se strjelovitom brzinom. Kralj
Aleksandar Karađorđević je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav,
oduzeo narodu sva politička prava i slobode, svu vlast preuzeo u svoje
ruke i proglasio osobnu diktaturu. Političke stranke su bile
raspuštene, a sama upotreba hrvatskoga imena bila je zabranjena.
Pavelić i njegovi suradnici već sutradan su odgovorili na taj kraljev
nasilnički čin. Dana 7. siječnja iste godine u Zagrebu je, kako se
tvrdi u literaturi, osnovan tajni Ustaški pokret, koji je protiv srpske
diktature odpočeo borbu oružanim putem. Među njegovim osnivačima bio je
i Stjepan Javor. Da ne budu uhićeni, Hrvatsku su odmah iza toga
napustili Branimir Jelić i Gustav Perčec i emigrirali u Austriju, a
onda je to zbog istih razloga 19. siječnja 1929. učinio i dr. Ante
Pavelić, koji je bio neosporni vođa Ustaškog pokreta. Kako piše sam
Pavelić, u slučaju da njemu bude onemogućeno stajati «u izravnoj vezi
sa središnjicom u Zagrebu» bilo je određeno, «da Stipe Javor, jedan od
najaktivnijih članova naše stare Starčevićeve stranke, čovjek
četrdesetih godina, veliki rodoljub i borac», održava s njim vezu i da
ga zamjenjuje. Na drugom mjestu naziva ga prvakom «pokreta u domovini».
Branimir Jelić mu pripisuje nešto skromniju ulogu, pa ga naziva «naš
pouzdanik za grad Zagreb» (14). Ovo nije rijedka pojava u memoarskoj
literaturi, da dva pisca o istom događaju ili osobi različito pišu, jer
oni pišu na temelju pamćenja, a u tomu su neke pojedinosti zaboravili.
Stoga nas ne smiju iznenaditi stanovite razlike u prikazivanju Javorove
uloge u Ustaškom pokretu. U svakomu slučaju, Stipe Javor je bio povezan
s ustaškim prvacima u emigraciji.
I tako je protiv jugoslavenske velikosrpske vlasti započela
oružana borba, za koju su pravaši već nekoliko godina sazrijevali i
pripremali se. U toj borbi bili su odlučni i spremni na najveću žrtvu.
Cilj im je bila slobodna i nezavisna hrvatska država. Kako tvrdi Antun
Herceg, jedan od suoptuženih i osuđenih u kaznenomu postupku protiv
Marka Hranilovića, Matije Soldina i Stjepana Javora, «Perčec mu je već
u prvoj polovini lipnja god. 1928. govorio, da je potrebno, da se
Hrvati organiziraju, da se slože sa svim neprijateljima Srba u cilju
slobodne Hrvatske». Stjepan Javor je optužen i osuđen, između ostaloga,
i zato što je Stjepanu Horvateku, također jednomu od suoptuženih i
osuđenih, govorio, «da nešto treba poduzeti, ako se hoće riješiti ove
gamadi (velikosrpske vlasti – op.I.G.), jer bez krvavih gaća nema
slobode» (15).
Na zločine srpskih vlasti ustaše su odgovarale atentatima na istaknute
ličnosti režima, na oružničke i redarstvene postaje i sl. Dana 22.
ožujka 1929. u večer u Zagrebu je, u Deželićevu prilazu, ustrijeljen
Toni Schlegel, ravnatelj dioničkoga društva «Jugoštampa», mason i
Jugoslaven, za kojega se držalo, da je po njegovu savjetu uvedena
šestosiječanjska diktatura. Zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj
je na sjednici gradskoga zastupstva 23. svibnja 1929. izvijestio, da će
kralj Aleksandar uskoro posjetiti Zagreb i odsjesti u dvorcu Brezovici.
Ocijenivši, da bi taj posjet bio politički štetan za hrvatski narod,
ustaše su odmah, čim su saznale za kraljev dolazak, podmetanjem
paklenih strojeva oštetile mostove na cesti, koja ide prema Brezovici,
pa se je kralj uplašio i nije došao u Zagreb. U noći između 5. i 6.
kolovoza 1929. ustaše su također podmetnule eksploziv pod zgradu
vojarne Savske oružničke pukovnije u Zagrebu, Branimirova broj 19, i
izazvali paniku i štetu većih razmjera.
To su samo neki od podhvata, što su ih ustaše poduzele, a koji
su svijetu jasno govorili, da Hrvatska još uvijek nije pokorena i da će
borba biti teška i krvava. Radi dobivanja oružja i uputa za dalji
revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više
su se navrata sastajali s ustaškim prvacima, naročito s Perčecom, u
inozemstvu. Početkom ožujka 1929. Javor je posjetio Pavelića u Beču,
kojom zgodom ga je izvijestio o stanju Ustaškog pokreta u domovini i
primio upute za dalji rad. Javor se je u inozemstvu sastajao i s
Jelićem (16).
Hapšenje i suđenje
Naravno, jugoslavensko redarstvo je pratilo sve sumnjive osobe, a takvi
su bili svi oni, koji su se prije proglašenja diktature isticali
hrvatskim radom i mišljenjem. U takve su svakako spadali Javor,
Hranilović, Soldin i ostali glavni optuženici u kaznenomu postupku,
koji se je vodio protiv njih, pa su bili i uhićeni. Javor je uhićen 31.
listopada 1929., a isto tako i Hranilović i Soldin. U zatvoru su bili
strahovito mučeni i izjave su davali pod prisilom.
O mučenju Stjepana Javora već je pisano u «Političkom
zatvoreniku», pa je nepotrebno opet opisivati, kako su ga mučili.
Općenito se može reći, da su političke zatvorenike u zatvorima
Kraljevine Jugoslavije grozno zlostavljali. Mnogi su pod mukama
izdahnuli, a bilo je slučajeva, da su mrtve bacali s 3. ili 4. kata,
kako bi njihovu smrt prikazali kao samoubojstvo, što se, na primjer,
učinilo godine 1929. s Husnijom Čengićem u Sarajevu ili u veljači 1930.
s Josipom Poropatom u Zagrebu.
Po zlostavljanju političkih uhićenika osobito je bio poznat šef
zagrebačkoga redarstva dr. Janko Bedeković. Zahvaljujući snažnoj
tjelesnoj građi, Stjepan Javor je uspio preživjeti do glavne rasprave
torturu, kojoj je bio podvrgnut. Ali su mu i na glavnoj raspravi, iako
je od uhićenja prošlo 18 mjeseci, bile po nogama rane, koje su «ispod
okova curile» (17).
No, mogli su ga lomiti i mučiti koliko su i kako su htjeli,
ali njegov duh nikako nisu mogli slomiti. On je bio jači od njihove
mržnje i zloće. Javor je ostao i u patnji vjeran svojim idealima. U
tomu je njegova veličina. Isto se može reći i za Hranilovića i Soldina.
To je pojava, koju redovito susrećemo i kod drugih ustaških
revolucionaraca, koji za svoje uvjerenje odlaze u smrt ili na doživotnu
robiju bez suze u oku (Oreb, Begović, Pospišil).
Što znači Titovo teatralno držanje pred sudom u usporedbi s
ovim herojima duha? Ali Titovo se držanje reklamira, a o ovim se
hrvatskim rodoljubima i herojima i u hrvatskoj državi šuti.
Javoru, Hraniloviću, Soldinu i ostalim optuženicima suđenje je
započelo 4. svibnja, a završilo 22. lipnja 1931. godine. Ušavši u
sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje
sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili.
Dr. Ilija Jakovljević tvrdi, da je uzviknuo: «Živjela slobodna
Hrvatska! Živio dr. Maček!». Novinar Vilim Peroš piše, da je povikao:
«Živjela slobodna i nezavisna država Hrvatska!» (18). Što je točno
uzviknuo, danas je na temelju nepodpune dokumentacije teško utvrditi.
Ali jedan i drugi uzvik u onim političkim prilikama i zatvorskim
okolnostima bio je herojski čin, a za jugoslavensku vlast svetogrđe,
koje se kažnjava teškom kaznom. Jakovljević je bio jedan od branitelja
u tomu kaznenomu postupku, pa je mogao osobno čuti, što je Javor, a za
njime i ostali optuženici, uzviknuo. Maček je bio jedan od Javorovih
branitelja, pa je klicanje Mačeku mogao biti i čin osobne zahvalnosti.
U to vrijeme i ustaše su mislile, da se Maček bori za hrvatsku državnu
nezavisnost, pa ne bi bilo ništa neobično, da mu i one kliču kao
jednomu od narodnih vođa. To bi sve govorilo u prilog, da je istinita
Jakovljevićeva tvrdnja. Ali pod pojmom slobodna Hrvatska Maček i
Hrvatska seljačka stranka su mislili na hrvatsku autonomiju unutar
Jugoslavije, pogotovo nakon 1936. godine, kada je to Jakovljević pisao.
Jakovljević, koji je kasnije završio u partizanima, bio je u to vrijeme
član Hrvatske seljačke stranke, pa je imao interesa Javorov golemi
moralni kapital iskoristiti za tu stranku.
Nasuprot tomu, ustaše su se uvijek služile izrazima nezavisna
Hrvatska, nezavisna država Hrvatska ili slobodna i nezavisna država
Hrvatska, da bi time naglasili, da ne će nikakvu ni federaciju ni
konfederaciju u okviru Jugoslavije, nego podpuni raskid svih
državnopravnih sveza sa Srbijom. To je pravaška duhovna baština, koja
je bila sastavni dio Javorova bića. Stoga je nezamislivo, da on kao
pravaš i ustaša ne bi upotrijebio baš te izraze i da ne bi klicao, kad
se je već odlučio na taj junački čin, i dr. Anti Paveliću, kojemu su
ustaše bile fanatično odane.
Zato držim, da je istina ono, što Vilim Peroš piše. Javor je misli
hrvatske državne nezavisnosti bio dosljedan na cijeloj glavnoj raspravi
i za cijeloga svog života. Kad ga je predsjednik sudskoga vijeća pitao,
čiji je državljanin, Javor, a isto tako i Hranilović i Soldin, je
odgovorio: «Ja sam državljanin države Hrvatske!» (19). To je značilo,
da oni ne priznaju nikakvu Jugoslaviju.
Sudska osuda objavljena je 30. lipnja 1931. Marku Hraniloviću,
iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio maloljetan, i Matiji
Soldinu izrečena je smrtna kazna vješanjem. Obješeni su 25. rujna 1931.
u dvorištu Sudbenog stola, današnjega Županijskog suda, u Zagrebu.
Ostali su osuđeni na ukupno 114 godina i šest mjeseci robije. Stjepan
Javor je pak osuđen na 20 godina robije. Stol sedmorice je potvrdio ove
drastične osude, nad kojima se je hrvatska javnost zgražala. I dok su
Hranilovića i Soldina vješali, Javor je, a tako i drugi osuđenici, koji
zbog duljine kazne nisu pušteni iz pritvora, upućen u okovima u
kaznionicu u Lepoglavi, a kasnije je premješten u Srijemsku Mitrovicu.
Ukratko bi se moglo reći, da je osuđen zbog svoga sastajanja s
Pavelićem u inozemstvu i primanja preko Hranilovića uputa od Perčeca, u
svrhu poduzimanja ilegalnih podhvata za odcjepljenje Hrvatske iz
sastava Jugoslavije; zbog primanja oružja i njegove raspodjele drugim
osobama i zbog nagovaranja drugih osoba, da se priključe borbi, koju
vodi dr. Ante Pavelić, kao i da spriječe kraljev dolazak u Zagreb (20).
Javorova smrt
Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu
slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je
u više navrata štrajkao glađu, te je njegovo nekad snažno tijelo tako
oslabilo, da je nakon jednoga takvoga štrajka obolio od upale pluća i
umro 27. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. Zbog svoje
žrtve i čistoće svojih ideala još za života postao je legenda
hrvatskoga naroda. Nakon mučeničke smrti bio je to još i više. Njegova
smrt je opet ujedinila, makar i prolazno, praktički cijeli hrvatski
narod.
I dr. Vladko Maček, iako se je već javno politički razišao s
ustašama, uputio je hrvatskomu narodu pisanim putem sućut zbog smrti
toga borca-mučenika za slobodu Hrvatske, kako to stoji u sažalnici.
Javorovo mrtvo tijelo pokopano je 30. ožujka 1936. na Mirogoju, u
arkadama, u istu grobnicu u kojoj počivaju Stjepan Radić, Pavao Radić,
dr. Đuro Basariček i dr. Milan Šufflay. Na njegovu pogrebu skupilo se
je preko 100 000 građana, koji su mu iskazali počast.
Na žalost, redarstvo je pucalo na mirne građane, pa je više
osoba što teže što lakše ranilo, a Dragutin Kraljić, 17 – godišnji
radnik, od zadobivenih ozljeda sutradan je umro (21).
Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi
njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante
Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je
hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom
silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina
kasnije bilo Republike Hrvatske.
Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana
Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru.
Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u
Zagrebu zvala se je Javorovom.
Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa
Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih
osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.
Ivan GABELICA
O sedamdesetoj obljetnici mučeničke smrti
Bilješke:
1. «Jutarnji list», Zagreb, 19.5.1931., str.4.
2. Dr. Ante Pavelić: Putem hrvatskog državnog
prava, prir. Višnja Pavelić, Buenos Aires – Madrid, 1977., str. 202.,
215., 224 i 362.
3. Isto, str. 270., i «Hrvatsko pravo», Zagreb,
7.1.1928., str. 2.
4. Eugen – Dido Kvaternik: Sjećanja i zapažanja
1925.- 1945., prir. dr. Jere Jareb, Zagreb, 1995., str. 111.- 112.
5. Branimir Jelić: Političke uspomene od jeseni
1923. do proljeća 1948., u knjizi Političke uspomene i rad dra
Branimira Jelića, prir.dr. Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 23.
6. «Hrvatsko pravo», Zagreb, 8. 10. 1927., str.
1.
7. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo,
Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka
Hranilovića i dr., str. 28., i Marija Hranilović: Moja su braća dala
živote za Hrvatsku!, «Politički zatvorenik» br. 58, Zagreb, siječanj
1997., str. 10.
8. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo,
Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka
Hranilovića i dr., str. 28.
9. Marija Hranilović, nav. dj., str. 10.
10. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo,
Kns, gl. Broj 163/ 1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka
Hranilovića i dr., str. 27.
11. Isto, str. 28. i 46.-47.
12. Mijo Bzik: Ustaški pogledi, Zagreb, 1944.,
str. 30. – 32.
13. Ante Pavelić, nav. dj., str. 384.
14. Ante Pavelić: Doživljaji II, Zagreb, 1998.,
str. 214. – 215. i 253., i Branimir Jelić, nav. dj., str. 37.
15. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo,
Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka
Hranilovića i dr., str. 6. i 26.
16. Isto, str. 46. – 47., i Ante Pavelić, nav.
dj., str. 214. – 215.
17. Marija Hranilović, nav. dj., str. 12
18. Ilija Jakovljević: Mučeništvo i slava
Stjepana Javora – Robijaš u hrvatskom Panteonu, «Evolucija» 4/1936.,
br. 6.-8., str. 348., i Vilim Peroš: Dvije smrtne osude vješanjem i 116
godina robije, «Ustaša» br. 12, Zagreb, 1943., str. 6.
19. Isto, str. 6., Ilija Jakovljević, nav. dj.,
str. 348.
20. HDA, Fond 397 – Državno nadodvjetništvo,
Kns, gl. Broj 163/1931., kutija 252 – Kazneni postupak protiv Marka
Hranilovića i dr., str. 6.
21. Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu,
Zagreb 1942., str. 570.-571.
„Hrvatski Krugoval“,
Zagreb, 28.ožujka 1943. Godina III.Broj 13.,str.7.,Zatajna priča
mučenika...
USTAŠA – MUČENIK STIPE
JAVOR
Još u mladim danima Stipe Javor zadojen je besmrtnim naukom Otca
Domovine u kući svoga otca Ivice, starog pravaškog stekliša, koju je
vodio odlučnu rieč u Brinju. Rodjen je 27.studenoga 1877.i svršivši
četiri razreda pučke škole, do svoje sedamnaeste godine pomagao je
roditeljima u težačkim poslovima. Ali Stipe Javor nije bio za brinje.
Njegova duša, gladna znanja i nauke, vukla ga je u sviet i u 17.godini
života ostavlja roditelje, roditeljsku kuću i rodno Brinje.
Javor Hrvatske
Svakako da ovaj Javorov korak od velike zamašnosti, a možemo reći i
prvi Javorov nastup, jer da nije bilo njega, sigurno ne bi Javor bio
ono, što je danas-bio Javor Brinja, a ne Javor Hrvatske. I u ovom
Javorovom koraku, recimo revolucionarnom, ali najviše prema njemu
samome, jasno se očituje ono veliko bogatstvo Javorove duše –
odlučnost, koja će u kasnijem Javorovom životu odigrati veoma značajnu
ulogu. Promozgao – izvršio, odraziva se na svim Javorovim djelima.
I tako seoski momčić, a sada naš velikan i mučenik, ustaša
Stipe Javor, polazi u široki, šareni ali i prazni sviet, ponesavši sa
sobom samo onu veliku i žarku ljubav prema svojoj domovini i prema
svome narodu, koju je usisao u roditeljskom domu i koja je u njemu
buktila mladenačkim žarom, da tek kasnije dodje do skrajnjih i
savršenih svojih oblika – žrtve, pregovaranja i odricanja.
Možda bi sada očekivali, da će se mladi Javor u svijetu izgubiti i
postati probisviet. Ali ne! Bistro ličko oko vidi sve, a prirodnom
bistrinom intelekta brzo shvaća sve. Naučio je brzo njemački jezik i za
kratko vrieme od običnog radnika postaje gradjevinarski poduzetnik i
stručni voditelj kod izgradnje tunela. Radio je po raznim mjestima
bivše Austro-Ugarske carevine i Njemačke.
Njegova žarka domovinska ljubav, koju je ponio sa sobom od
kuće, poprima sada veće i savršenije oblike i postaje prodahnuta snagom
duha i uma. Ona ga vuče uz striminu života i ne da mu nazad.
Zapuštenost, nevolja hrvatskog naroda i smisao njegove slobode tek mu
sada u stranome svietu izskaču pred oči u jasnoj slici i silno ga bole.
Otvorenim očima gleda sve oko sebe i ništa mu nezapaženo ne izmiče.
Muči svim zapažanjima svoj mozak i iz svega vadi dobro i korisno, sve
skuplja u svoju dušu i čuva za se. Uči se na životu! Već tada postaje
revolucionarac. Ne odazivlje se vojnom pozivu austrijskih vlasti i tek
1901. odlazi u vojničtvo. Smatrao se samo Hrvatom, a kao takovim samo
hrvatske vlasti mogle su njime raspolagati!
Godine 1920. prekida Javor s unosnim poduzetničtvom i vraća se u svoj
dragi i toliko žudjeni Zagreb. vraća se u svoju domovinu i postaje
trgovac vatrogasnih potrebština najprije kao sudrug, a tek kasnije kao
samostalni trgovac. Nije taj korak učinio Javor iz kakove obiesti, nego
je tome bio jedini i veliki uzrok, za čovjeka kova Javorova.
Kao Hrvat svuda je zapostavljan i šikaniran, a svoje hrvatstvo
nije htio spustiti ni do čijih nogu
Evo što sam kaže o tome prekidu: I ako mi je svagdje posao uspievao i
napredovao, prestao sam biti gradjevinarski poduzetnik i bez ikakovih
kvalifikacija postao sam trgovac.
Obično sviet kaže: trgovac kao trgovc!, ali i tu su karakteri
izuzeti. Jedan od tih karaktera bio je i Stipe Javor. nikada ga o
trgovačkim poslovima nije zaniela zveka novaca i uviek je
predpostavljao obćenarodnu korist svojoj vlastitoj. Osobitu je brigu
posvetio hrvatskom vatrogastvu želeći ga postaviti na zdrave i čvrste
temelje. Neumorno je obilazio pokrajinu, davao savjete i svuda
uspievao. Ona vruća i žarka ljubav prema svome narodu, koja uči čovjeka
i govoriti i postupati s narodom i tu je odigrala važnu ulogu.
Javorova ličnost tek u Zagrebu dolazi do punog izražaja. One mutne
političke prilike u kojima je Zagreb tada plovio, čine na njega dubok
dojam. Ona strašna politička razcjepkanost i one bogate stranke, njemu
nisu prijale. sve ono traženje spasa u sitnim političkim i
politikantskim nadmudrivanjima i gledanje na velike političke oči, ali
kroz zgusnutu kazansku atmosferu Javor je mrzio iz dna duše. Bježao je
od svega toga, predajući se istinskom radu za narod s onima, koji su
zbilja radili za narod, i njegov rad ubrzo dolazi do izražaja. Postaje
predsjednik Građanskog kluba Stranke Prava. Svi oni,.koji su
dolazili s njime u dodir, odmah su ga zavoljeli uočivši njegovu veliku
odlučnost, izdržljivost i radinost. A njegovo poznanstvo s dr. Antom
Pavelićem namjerilo je Javora na čovjeka, kakva je tražio, a Poglavnik
je u Javoru našao oslonac, kakovim je želio učiniti cieli hrvatski
narod. Javor odmah postaje desna ruka Poglavnikova i njegov glavni
pomagač u svim njegovim podhvatima i namjerama.
Sva ona trgovačka putovanja Javorova uzko su skopčana s
političkim radom Javorovim. Javor je svuda poticao narod na borbenost i
izdržljivost.Ali na tim svojim putovanjima Javor nije politizirao i
korteširao ni za kakvu stranku, jer on nije bio politikant. Snagom svog
prirodnog intelekta izdigao se je iznad svakog strančarstva i poput
svoga učitelja dr. Ante Starčevića, vidio je spas samo u čistom i
nekompromisnom hrvatstvu.
Bieda, u koju je 1918. uvalila hrvatski narod iz dana u dan rasla je
sve više. Namjere Beograda postajale su sve očitije, dok su se žvalje
srbske nemani sve jače i jače širile, oblivene svježom hrvatskom
krvlju.
Javor je svuda nastupao kao pravi i sviesni Hrvat i svuda
podizao vjeru u hrvatstvo i dan njegove slobode. bodrio krvlju.
Jugoslavenstvo, koje je mnoge i mnoge duše uljuljalo u sladunjavi san,
počelo je razplinjavati se i tančati, ali malo ih je otvorilo podpunoma
oči. Mnogi, ne oslobodivši se ni prvoga zla, srljali su u drugo i tako
sami stvarali nad Hrvatskom atmosferu još nepodnošljivijom. Gutali su
fraze i krilatice raznih političara i zaplićali se u množtvu stranaka,
kao pile u kučinama. Srljali su s jedne strane na drugu, preskakali s
jedne putače na drugu, neopruživši nikada pravim putem, koji je bio
očit i vidljiv, ali težak. Svakomu je bilo jasno, da nam Beograd neće
dati milom ono, što nam je oduzeo prevarom i silom i svatko je znao da
treba silu silom suzbiti. I da nije bilo Poglavnika i njegovih
pomagača, taj bi glavni put ostao nekako po strani i možda bi i danas
srljali po pergamenama na bajunete.
Učitelj, otac i sudac
Osobitu brigu posvetio je Javor odgoju mladih i mladima je predao svega
sebe. Bio im je učitelj, otac i sudac. Radi boljeg odgoja mladeži u
krilu Stranke Prava osnovana je Pravaška revolucionarna omladina, i ta
mladež radi uspješnijeg organiziranja bila je podieljena u dvije
organizacije: Pravašku gradjansku omladinu i Pravašku radničku
omladinu, a obim je organizacija bio na čelu Stipe Javor kao glavni
zapovjednik, upravljajući njima po uputama Poglavnikovim. Nikada nije
hvalio ni na jednom sastanku i bio je najrevniji, te je zato i dobio
častni naziv stari omladinac.
Svi oni javni iztupi hrvatstva u dva prošla desetljeća i
početkom sadašnjega djelo su te Javorove i Poglavnikove mladeži, a iz
te su mladeži novačeni i prvi ustaški rojevi i prvi ustaški borci. Iz
onih krvavih lipanjskih dana od 1928., kada je Beograd podpunoma skinuo
masku i zaigrao otvorenih karata prorešetavši metcima u beogradskoj
sabornici hrvatske narodne zastupnike i medju njima neumrloga vodju
Stjepana Radića, ta je mladež bila glavni pokretač i vodja onih
spontanih javnih prosvjeda hrvatstva. Redarstvo je pucalo u goloruku
masu i gazilo je konjima, ali je i Javorova mladež – ustaše –
odgovorila hitcima na hitce. Za još bolju ilustraciju važne uloge te
mladeži dovoljno je spomenuti još samo 1.prosinca 1928., kada su na
tornjevima zagrebačke katedrale zavijorile crne zastave, a nepobediva
srpska vojska morala pod pratnjom redarstva stupati zagrebačkim
ulicama i unatoč toga na Prilazu ostaviti glasbala i oružje i bježati.
Naravno, kao kolovodja buntovnog i zdravog hrvatstva, hrvatstva, koje
je tražilo svoja prava i za njih se pripremalo za borbu, nije Javor
mogao ostati uvijek tajnim i neodkrivenim. Njuškanja agenata, koji su
vrebali na svakome uglu i izdaja doveli su Javora onamo, odakle smo mu
tek kosti iznieli.
Izdaja
31.listopada 1929. izdajom Javor sa svojim drugovima Hranilovićem i
Soldinom pada u ruke redarstva.
31.listopada 1929. početak je težkog mučenja i zlostavljanja
ustaše i mučenika Stipe Javora, početak je njegova mučnog penjanja uz
strmu Golgotu, početak je potezanja od Iruda do Pilata. O tim mukama,
koje je mogla izmisliti samo pokvarena duša pokvarenog Beograda, po
onoj Salustijevoj, bolje je šutjeti nego premalo reći, a isto tako i o
načinu sabiranja izkaza kod vodjenja razprave i o vodjenju same
razprave, jer to ni po čijem zakonu osim srbskom, nije opravdano. Ta,
kod Srba je bilo sve moguće, a osobito kada se radilo o Hrvatima. Pa i
sam jedan srbski književnik ironično je uzkliknuo: O blaženi
Stradijo (Srbijo), svi ti je u tebi moguće!.
Izmučen dugogodišnjim tamnovanjem, gladju i strašnim mučenjem,
27.ožujka 1936. konačno je izpustio u zidinama mitrovačke kaznionice
svoju patničku i veliku dušu.
Nije pokleknuo
Umro je, ali nije pokleknuo! Čitav je život radio, trpio i patio za
čitavi hrvatski narod i za njega i umro. Bolje, ne umro nego pobiedio.
27.ožujka 1936. dan je Javorove pobjede i pobjede hrvatstva,
što je došlo do najjačeg izražaja 30.ožujka 1936. na njegovom ukopu.
Stotinu tisuća Hrvata našlo se je sjedinjeno jednom mišlju i jednom
željom kod njegova otvorenog groba, a stotine tisuća i stotine tisuća
suosjećalo je s njima.
Hrvatska se ujedinjuje, Hrvatska se osviešćuje, Hrvatska
počinje da živi!
30.ožujka 1936. dan je Javorova slavlja!
Tomica Penavić
MUČENIČKA SMRT STJEPANA
JAVORA
Na tisuću i devet stotina
Trideset prva bijaše godina
Draga braćo, da vam žalost kažem
Ne sumnjajte da vam nešto lažem
Tešku muku Stjepana Javora
Da i kamen proplakati mora
Slična muka nikom nije dana
Nit u kakvu povijest zapisana
Težu muku ljudi ne bilježu
Već sam Isus što umri na križu
Na svršetku prvog svjetskog rata
Srbin uze Hrvata za brata
I ugovor napraviše taki
Da će biti u svemu jednaki
Da za narod bude bolje sreća
I država snažnija i veća
Kad nas pod svoj jaram uhvatiše
Ugovore bratske poništiše
I htjeli su da Hrvata nije
N
ego samo ime od Srbije
Protiv toga Hrvati ustaju
Da hrvatsko ime sačuvaju
Al Srbija Hrvate prevari
I sramotno brata nasamari
Vojsku pusti prisvoji obranu
Sve oružje i ratnu džabanu
Postaviše diktaturu strogu
Što dosadi narodu i Bogu
Stjepan Javor biše Hrvat vrijedan
U Zagrebu trgovac ugledan
Dosta bogat i moćan je bio
I mnoge je sirote volio
Još kojim su oci zatvoreni
Pomoć pruža i djeci i ženi
Tko je život za Hrvatsku dao
Il od grozne smrti utekao
Još je mnogi bio sličan njemu
Što sirote pomaže u svemu
Jer su mnogi brze noge stekli
U tuđinu od smrti utekli
Ostavivši i kuću i ženu
Roditelje i djecu malenu
Sve je ovo Javor potpomaga
I hrvatsku borbu, braćo draga
Čujte, braćo, sada što su jadi
Diktatura što od nas uradi
Kakve muke ljudi podnosiše
Jer hrvatski hrabri borci biše
Uhitiše Javora Stjepana
Mučiše ga punih osam dana
I s njim mnoge Hrvate ugledne
Lavske snage naše borce vrijedne
I htjeli su da se sviju riješe
Te ji strašno mučit započeše
Tada krivi spisak napraviše
I Javora sile da potpiše
Takovi su spisak napravili
Zlo veliko da su počinili
Da je Javor zločin počinio
Pred ostalim da je vođa bio
Taj uopće zločin ne postoji
Al im tako diktatura skroji
Čujte braćo nevolje i bide
Kad im Javor potpisat ne tide
Najprvu mu tako muku daše
Po tabanim štapim udaraše
Da ne može ni na pamuk stati
Siluju ga šuderom šetati
Drugog dana muče ga zločinci
Dvadeset i pet štapa po zadnjici
Trećeg dana veća muka biše
Pod nokte mu klince udariše
Dan četvrti pravi muku veću
Na ruke mu patent zmiju meću
To Francuske jesu patent zmije
Što mu i kost na ruci probije
Petog dana obadva tabana
Vežu za dva stupa vodoravna
Te niz brdo glavu obišaju
Dok mu jadne kosti popucaju
Šestog dana srama ne imaju
Već mu ciglu za mošnje vezaju
Nogomet se sa ciglom igraju
Sram nemaju za Boga ne znaju
U toj muci moja braćo draga
Odoše i život i snaga
Da se oprijet ne može djetetu
Sitnoj ptici ni malom piletu
Nesretnjaka tako obišena
Kome snaga biše izgubljena
Tukuć nogom lice nagrdiše
I oko mu iz glave izbiše
Sad počujte je li muka ova
Slična isto ko i Isusova
Samo Isus više je trpio
Jer je za nas o ranam visio
U ćeliji biše stolić mali
Pun su krasnim jelom natrpali
Potpis nude jela obećaju
Al badava koristi nemaju
Sad poslušaj dragi pobratime
Što Javoru rade od rodbine
Drugog dana kad ga uhitiše
I u tome dosta im ne biše
Uhitiše sina i suprugu
Sve nažalost i njegovu tugu
A kod kuće dvi su kćerke male
Bez ikoga plačući ostale
Od jedanaest i devet godina
Tužno plaču dječica nevina
Susjedi bi djecu utješili
I rad Boga u pomoć priskočili
Ali straža po danu i noći
Tim sirotam ne dade pomoći
Kad su više od gladi zabulale
Iznemogle plakati prestale
Tužnu djecu straža je povela
Polumrtvom ocu ji dovela
Kad ugleda svoju djecu jadnu
Blijedu žednu, žalosnu i gladnu
On uzdahnu problijedi u licu
I upita nesretnu dječicu
Šta j’ zaboga moja djeco mila
Kakva zloća na vas se sručila
A djeca ga u strahu gledaju
Jer nakazan pa ga ne poznaju
Dok najednom poznaše ga djeca
Ta ti li si, naš mili tatica
Kakav si nam, naš tatica mili
Čudno li su tebe izgrdili
Evo ima sedam dana, tata
Ni kora nam kruha nije data
Molimo te, naš mili tatica
Ne pusti nas jer smo tvoja dica
Daj što traže potpiši im sada
Ne pusti nas umrijeti od glada
Ti ako ćeš spisak potpisati
Rekla nam je straža jesti dati
Javor suze niz obraz obori
I žalosno djeci progovori
Draga djeco, nemojte me molit
Vašoj želji neću udovoljit
Volim skupa sa vama umrijeti
Neg sramotni spisak potpisati
S tim potpisom sebe na smrt sudim
I ostale mnoge prave ljude
A rad sebe ja bi potpisao
Sebe smako a vas sačuvao
Al to neću učiniti nikada
Pa da s mene netko drugi strada
Milu djecu izljubit je htio
I da bi se s njima oprostio
Lice bolno izbijeni zubi
Pa ne može djece da poljubi
Niti može kao otac mili
Sa prebitom rukom da ji grli
Šljaku držeć drugom ji miluje
Da osjećaj od ljubavi čuje
Muku trpi čuje žalost veću
Ženu, sina na muke mu meću
Po ćeliji čuju se udarci
Plaču braća i ostali znanci
Djeca majku po glasu poznaše
Ko dvi ljute guje zaplakaše
Od žalosti Javor se uguši
I u nesvijest na zemlju se sruši
A od svijesti kada se povrati
On žalosno poče uzdisati
On uzdahnu reče Bogu svome
Ne drži me na svijetu ovome
A zločinci kada to vidiše
Na pola ga mrtvog podigoše
Ni u tome dosta im ne biše
Već ga takvog sudu predadoše
A ni sud ga poštedio nije
Dvadeset godina pade mu robije
Ali nije dugo robovao
Mučenik je Bogu dušu dao
Crna zemljo ti mu laka budi
A Hrvat nek zločincu sudi
I ostale tako su sudili
Što su život u mukama svršili
Koji umre slušaj šta mu rade
Da ni mrtav mira ne imade
Već ga bace sa trećega kata
To je ljubav od Srbina brata
Sutradan bi u novinam bio
Sam skočio i smrt učinio
Sve to čini Aleksa Komita
Što rastavi majku od diteta
Ej, Aleksa, dugo nisi moga
Tebi kazna pristiže od Boga
Na tisuću i devet stotina
Trideset četvrta bijaše godina
Devetoga listopada svanu
Listopada u jesenskom danu
Božija ga sudbina donijela
Parobrodom do grada Marseja
Od Francuza tražit savjet, brate
A kako će pokorit Hrvate
U Marseju siđe s parobroda
Tu ga mnoga dočeka gospoda
Sve se tako odvijalo sjajno
Al se nađe jedno momče glavno
Što ti ružu i revolver pali
Poslao te da te nose đavli
Da ne smetaš hrvatskom narodu
Već u pako đavlim nosi vodu
* Potaknuti Javorovom neustrašivošću i
zauzetošću za narod i Domovinu, Jago Augustin Soldo kao gimnazijalac uz
pomoć Mirka Leske, još davne 1943. godine, spjevao mu je u čast ovu
pjesmu.
