I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
TOMISLAV JONJIĆ
Čija je bila Nezavisna Država Hrvatska?!
Kad bi tko crno-bijeli film ponudio kao vrhunac filmske tehnike, ozbiljan bi čovjek odmahnuo rukom. Međutim, ako se danas, nakon punih šezdeset godina, kad su već mnogi arhivi dostupni, ponudi crno-bijela slika hrvatske povijesti u Drugome svjetskom ratu, pisac računa na to da se bez bojazni može potpisati kao Petar Strčić, akademik i, štoviše, upravitelj arhiva HAZU-a.
Tekst, naime, koji je pod naslovom Čija je bila Nezavisna Država Hrvatska akademik Strčić ponudio u Stajalištima (Vjesnik br. 19261/LXII. od 29. lipnja 2001.), posve je neoriginalno ponavljanje općih mjesta, utemeljenih na političkim ocjenama tako uobičajenima u prethodnim desetljećima.
Upravo se zbog toga tekst gospodina akademika sastoji od isključivo apodiktičkih tvrdnji, pa pozorniji čitatelj neizbježno zaključuje kako je akademiku Strčiću sve, ama baš sve potpuno jasno.
Doista, takvu znanstveniku treba zavidjeti (ako postrance ostavimo raspravu, je li tamo gdje je sve jasno
znanost potrebna i, zapravo, moguća).
Ima, ruku na srce, u Strčićevu članku i tvrdnji koje su neprijeporne.
Nitko neće zanijekati nedemokratsku narav Pavelićeva režima, ograničen suverenitet NDH, postojanje sabirnih (koncentracijskih) logora, tzv. rasno
zakonodavstvo, ni to da je u ime tadašnje hrvatske države stradao znatan broj ne samo
njenih vojničkih i političkih protivnika, nego i nedužnih civila. Sve su to stvari koje zaslužuju
osudu i kojima se, kao pripadnici hrvatskoga naroda, ne možemo ponositi.
One se mogu
objašnjavati i opisivati, mogu se analizirati i ocjenjivati, ali - ne mogu se nijekati, baš kao
sto se ne smiju uveličavati i koristiti kao instrument protiv prirodnoga prava i težnje
hrvatskog naroda da živi u vlastitoj državi.
Ima, međutim, u Strčićevu članku niz tvrdnji,
koje očito ne stoje ili su dvojbene. Ne stoji tako tvrdnja, izrečena već u prvoj rečenici, da
su sile Osovine sudjelovale u napadu na (tadašnju) Hrvatsku, jer je Osovina sa svojim
saveznicima napala Kraljevinu Jugoslaviju, državu koja je bila sve prije nego afirmacija hrvatskog identiteta i državnosti. Ni nakon ograničena razbijanja unitarnog ustrojstva Jugoslavije u kolovozu 1939., Banovina Hrvatska koju akademik - zanimljivo - kiti neobičnom i znakovitom sintagmom teritorijalno veoma prostrana upravna jedinica, nije stekla elemente državnosti. Stvorena pod pritiskom raznorodnih snaga, koje je ujedinjavala težnja za očuvanjem Jugoslavije, Banovina Hrvatska je i ustrojena s tim ciljem. Ona je doista donekle izgradila dijelom autonoman upravno-sudski sustav, koji će u proljeće 1941. pridonijeti brzom ustrojavanju vlasti NDH, ali je trajno ostala politički i ustavnopravni provizorij, koji je u svakom trenutku mogao biti ukinut običnom većinom glasova u beogradskoj Narodnoj skupštini, a na području vanjske politike, vojske i financija hrvatski je utjecaj trajno ostao mali ili nikakav. Dvojbena je tvrdnja, da je Maček odbio njemačku
ponudu proglašenja hrvatske države zbog svoga antifašističkoga (kao i antikomunističkog)
raspoloženja.
Ako se već površno poistovjećuju fašizam i nacionalsocijalizam, nije dobro
prešutjeti, da je Banovina Hrvatska u sklopu Kraljevine Jugoslavije, također bila pod
izrazito nedemokratskom upravom. U toj tvorevini, kojoj je Maček bio, kako akademik
Strčić kaze, stvarni upravitelj, doneseni su prvi protužidovski propisi, zabranjeno je
djelovanje slobodnog zidarstva, ograničeno je izborno pravo, protuzakonito su poništeni
izborni rezultati, a otvoreni su i prvi sabirni logori za komuniste (što se pola stoljeća
pisalo), ali i za hrvatske nacionaliste (što se pola stoljeća prešućivalo, čak i među
akademicima). U te su logore ljudi bačeni bez sudskih odluka, što je također korisno znati.
Moglo bi se kazati, da je to bilo u duhu vremena, baš kao i članci u mačekovskome
Hrvatskom dnevniku, kojima se - zbog pritiska na Beograd - hvale Hitlerova postignuća i
ostvarenje načela narodnog samoodređenja u slovačkom slučaju. Ja sam, međutim, skloniji
mišljenju da je riječ o logičnoj posljedici tendencije totalitarizacije jedne stranke, koja
se htjela identificirati s čitavim narodom i koja je sve druge nazivala izdajicama,
otpadnicima ili pokvarenom gospodom.
Ujedno, vodstvo te stranke nije vjerovalo u mogućnost samostalnoga državnog života Hrvatske, pa se - većini članstva nasuprot - iskreno priklonilo reformiranju Jugoslavije. Radi toga se ograničava djelovanje hrvatskih separatista,
uvodi se komesarijat u Maticu hrvatsku (valjda kao preludij revolucionarnom zahvatu avangarde radničke klase iz 1972.?) i zabranjuje imenovanje Akademije hrvatskim imenom.
Budući da je Mačekova politička kratkovidnost bila poslovična, teško je vjerovati da on, koji
potkraj ožujka 1941. ne sumnja u snagu Osovine i glasuje za pristup Trojnom paktu, svega nekoliko dana kasnije otklanja ponudu da proglasi hrvatsku državu u uvjerenju da će Osovina uskoro izgubiti rat. Jer riječ je o vremenu kad Nijemci hladuju na obalama Seine, osigurani naizgled čvrstim savezom sa Staljinovim SSSR-om. Ne računajući nekoliko sklonih joj ili
indiferentnih neutralnih država, protiv Osovine je samo Velika Britanija, a Amerikanci se -
barem javno - nadmeću izolacionističkim frazama. S obzirom na sve to, čini mi se mnogo
uvjerljivijom teza, da je Maček odbio njemačku ponudu ne zbog ideoloških razloga (jer glasovao je za pristup Trojnom paktu!), nego zbog svoje neodlučnosti i manjka vjere u mogućnost opstanka Hrvata izvan Jugoslavije. Dok se o tome može raspravljati, suvišno je
raspravljati o Strčićevoj tvrdnji da je Maček popustio pritisku i javno priznao činjenično
stanje odnosno okupaciju, jer je riječ o pukoj izmišljotini.
U Mačekovoj se desetotravanjskoj
izjavi nikakva okupacija ne spominje, a niz očevidaca potvrđuje da predsjedniku Hrvatske
seljačke stranke ipak nije bilo mrsko, što je proglašena hrvatska država. Na žalost, na njenoj
izgradnji nije htio sudjelovati, a onda se opet vratio svojim starim maglama, upakiranima u
plavo-bijelo-crvenom ovitku.
Ni razglabanja akademika Strčića o postojanju i tobožnjoj suprotstavljenosti ustaških skupina u Italiji i Njemačkoj nemaju nikakva uporišta u
činjenicama, ali imaju jasnu funkciju: pokazati da je riječ o pukim instrumentima u tuđim
rukama.
Istovjetna je funkcija tvrdnje, da je Treći Reich dao proglasiti Nezavisnu Državu
Hrvatsku. Uloga Trećeg Reicha svodila se na vojničko slamanje jugoslavenske vojske, uslijed čega je postalo moguće da organizirane skupine hrvatskih nacionalista počnu preuzimati vlast u svoje ruke, te na koncu proglase Državu Hrvatsku u ime poglavnika ustaškog pokreta, dr. A. Pavelića. Do toga dolazi usporedno u nizu gradova, sto svjedoci o raširenosti težnje za neovisnošću u hrvatskom narodu, bas kao i činjenica da je efektivna vlast na praktično čitavu području Banovine Hrvatske, a onda i široko izvan njega, preuzeta za svega nekoliko dana. Izvješća o oduševljenju naroda tih dana mnoga su i jednoznačna.
Akademik Strčić ima pravo da su Nijemci i Talijani uglavili demarkacijsku crtu, koja je
išla sredinom NDH. Međutim, nema pravo kad tvrdi da je potezanje demarkacijske crte zapravo formalno razgraničenje teritorija, jer demarkacijska crta ima vojno-pothvatno, a ne
državnopravno značenje. Nema pravo ni onda kad tvrdi da je ta crta tekla između dvaju
okupatora, jer njemačke, a od Rimskih ugovora, ni talijanske postrojbe na državnom području NDH nemaju značaj okupacijskih (Besetzungs-), nego posadnih (Besatzungs-) snaga. One su se doista cesto puta ponašale kao okupacijske trupe, ali
bi bilo zgodno kad bi barem znanstvenik istaknuo da formalno nisu imale takav status.
Najzanimljivije je da akademik Strčić, koji - podsjetimo - govori kako je Banovina Hrvatska
bila teritorijalno veoma prostrana upravna jedinica, spominje da je demarkacijska crta
tekla od Samobora preko Petrinje do Gline i dalje. No to dalje je mnogo dalje: ispod
Prijedora, Jajca i Sarajeva do Drine ispod Višegrada. To hoće reći, da je NDH - poslužimo
se atributom koji je Strčić našao prikladnim kod opisa Banovine Hrvatske - teritorijalno bila
veoma prostrana, mnogo prostranija od Banovine.
Strčić, međutim, retorički pita, čija je bila NDH. Unatoč svim njenim teškim nedostatcima, Hrvati su NDH većinom doživljavali hrvatskom. I kad su bili protivnici ustaškog režima, znali su da NDH nema hrvatske alternative. Alternativa je bila Jugoslavija: monarhistička (karađorđevićevska) ili komunistička (Titova). Prvu su iskusili u Senju i Sibinju, u Glavnjači i u Mitrovici. Druga je svijetlila iz Sibira i svojom petokrakom obasjavala Kulen Vakuf, Španovicu, Daksu i Široki Brijeg.
Upravo u svjetlu te alternative jasna je i shvatljiva izjava nadbiskupa Stepinca: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!" Radi toga je Strčićevo retoričko pitanje političko, a ne znanstveno.
Nije dovoljno ozbiljna ni njegova tvrdnja, da su Rimski ugovori iz svibnja 1941. posljedica Pavelićevih obećanja iz 1927. Prije ozbiljnije rasprave o tome, trebalo bi analizirati promemorije koje su u prvoj polovici 1927. Talijanima predali pripadnici tzv. prve hrvatske emigracije (I. Frank, S. Sarkotic, V. Stipetic), i kontekst u kojima je do njih došlo, a onda i mnoge kontakte s Talijanima koje su imali Maček i njegovi izaslanici (A. Košutić, A. Carnelutti, grof Bombelles).
No u svakom slučaju treba imati na umu, da u travnju 1941. ni Mussolini, ni njegov ministar Ciano, ni Cianov šef kabineta Anfuso nisu znali da im je Pavelić ikad obećao dio hrvatskoga narodnog teritorija. Kakva korist, kad je to znao Bogdan Krizman, a za njim i akademik Strčić!?
Akademik Strčić će također znati, koji su to talijanski, odnosno njemački zakoni s denacionalizatorskom, talijanizacijskom i mađarizacijskom potkom uvedeni i na onome malome dijelu NDH koji nisu tako čvrsto nadzirali okupatori.
Potkrepa te tvrdnje bila bi jedini vrijedan doprinos Strčićeva članka znanstvenoj obradi Drugoga svjetskog rata u Hrvata.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
