SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Piše: Krunoslav DRAGANOVIĆ

I. HISTORIJSKI OSVRT NA HERCEG-BOSNU

1. Historijska Bosna

Do X. stoljeća povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a historijski izvori o njoj šute. Ipak znamo o njoj nekoliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih župana. Znamo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao današnji Sandžak osim njegovog istočnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.

Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni banom. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. A Porfirogenet (Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287) spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje takoder i Hrvatsku i Dalmaciju.

Poznati historičar Dummler, imajući na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova; 100.000 pješaka i 60.000 konjanika) zaključuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je već u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373). S Dummlerom se slaže čitav niz historičara, koji nijesu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Ceh Niederle, Madjari Pauler i Thalloczy itd.

Isti taj zaključak nameće nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biaćima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija "metropola sve do obala dunavskih i gotovo po čitavoj državi hrvatskoj". Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj? Oko sredine X. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog kneza Castava. Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet piše negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo "O upravi carstva" (De administrando Imperio). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično protuslove ili i donose netočne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačno usklađeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti za našu povijest.

Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjunkturu iskoristi odlučni srpski knez Časlav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuše se tom zgodom od Hrvatske.

Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u Časlavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov "Salenes". Međutim to je bilo samo za kratak čas, jer već oko 960. hrvatski kralj "Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom", kako bilježi Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaže i veliki prijatelj Srba, inače objektivni češki historičar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I, 120-122). "U X. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je među slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme." (Handelstr., 19). To je upravo Srbija za kneza Časlava, koja za čas obvlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnjih hiljadu godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržac svih Grka i Srba, Dušan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i došao.

Od kapitalne je važnosti činjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame ("Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex"). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Madjari nijesu Bosne na maču dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono "rex Ramae", "kralj Bosne". Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske.

Doskora ovi tudjinci, vladari iz dinastije Arpadovića, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, čim utvrdiše svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva, kojemu su na čelu stajali. Radi toga, makar da Bosne nijesu sebi silom pokorili, već 1137. Bela II. proglašava sina K o l o m a n a b o s a n s k i m vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i B o s n u ("rex Ramae"). I taj naslov stotinama godina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Što je glavno, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao v a z a l i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poučna listina iz god. 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije "pred velikašima (svog) kraljevstva", medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu svjetovnim knezovima hrvatskog bana Beloša, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd. (Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3). Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, već vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje K u l i n ban svog sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odreče patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogumilstva i ispovjedili katoličku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slav. mer., I., 22). I sam ban N i n o s l a v, - da ne duljimo s nabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog naslova "kralj Rame (Bosne)" u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je B o s n a b i l a sastavnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog kraljevstva.

2.Ostali dijelovi Bosne

U Sjeveroistočnoj Bosni prostirale su se u Srednjem vijeku široke oblasti USORA I SOLI, koje nerijetko na čelu imaju svog posebnog bana. Usora obuhvaća ne samo poriječje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom. U času, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od katoličke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u čistoj nauci katoličkoj "kao ljiljan medu trnjem". Kraj oko Tuzle (turski "tuz" znaci sol) nazivao se uvijek Solinama i širio sve do rijeke Save i Drine.

Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borića (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoć u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih više puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopće za čitavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još vise Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja "bosanskaja i ugr'skaja",a nipošto kao "serbskaja".

Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali Hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje medu 12 župa Bijele Hrvatske Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su već prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove ZAVRŠJE ili ZAPADNE STRANE. Stanovništvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katoličkoj vjeri. U Duvnu je početkom XIV. stoljeća osnovana biskupija, dok Livno i Glamoč spadaju splitskoj nadbiskupiji. U Bistričkom gradu kod Livna postoji još god. 1400. kaptol (Miklosich, Mon. serb., br. 237) s arhivom i ispravama. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka.

Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varoš i ušće Ukrine bio od vajkada hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Davidovića i njemu sličnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske čak na rijeci Uni, spomenut ćemo nekoliko stvarčica, koje samo šišmiš u po bijela dana može da ne opazi.

Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske župe: gorička, drežnicka, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu "glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske", jer je tu više puta zasjedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubić, Ogled. knjiz. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75). Sredovječnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i župe dubička, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiške) i glaska (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebačkoj biskupiji.

Pripominjemo i to, da je sačuvan veći broj glagolskih listina, pisanih u Bihaću, Krupi i drugdje (vidi kod Lopašića). U tim krajevima nađen je veći broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. Za utjehu Dr. Glušcu i drugovima nađen je u Slatini kraj Banje Luke i jedan glagolski natpis na kamenu (Glasnik Zem. Muz., 1937., 31-35), a slično tako i kod Gradiške, da i kamenje progovori, da je to od starine hrvatska zemlja.

3. Hercegovina

Da su stari N e r e t l j a n i bili Hrvati, čini nam se sa Šišićem suvišnim o tomu i raspravljati. Neretljani su bili čakavci, a te i Vuk, i Glušac i Davidović priznaju Hrvatima.

Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pišući o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, da zauzme Duklju, veli, da si taj "čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku" (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207). Arapski pisac XII. stoljeća Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjužnijim) gradom u Hrvatskoj.

Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini ZAHUMLJE s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, k n e z a H r v a t a. Još jasnije nam govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. god. 912.: "Zatim i svu zemlju h r v a t s k u, kojom vlada knez Mihajlo Višević". - Splićanin Toma Arhiđakon, povjesničar XIII. vijeka, piše o Zahumlju, da je spadalo H r v a t s k o m kraljevstvu.

Nemanjici vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dođe pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, vise puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je H r v a t s k o j p r i p o j i o hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest "ban cijele Bosne, knez i gospodar Humske z e m l j e". Kralj Sigismund traži god. 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je "Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog kraljevstva" (Kovačić, Suppl. ad vestigia Comitiorum). Kralj Matijaš Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovačkoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti "za uzdržavanje grada našega Počitelja u našem Hrvatskom kraljevstvu " (Gjelčić-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 62 .

"Slaveni, koji žive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se H r v a t i m a" (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan ispravlja tu "pogrešku" na način, koji je samo potvrđuje. "Crnogorci, premda se H r v a t i m a zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srpskom miletu" (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nijesu, jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinović - Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str. 25) o pravoslavnom mitropolitu Rufimu: "Pravoslavnome blagocestiju osobitu je službu učinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i prikrijepio, sto je povratio u istočno bogoslovije Kuce, Bratonozice i Drekalovice iz rimskoga (zakona)". Cijela Crna Gora bila je nekad katolička, a zadnja katolička plemena prelaze na pravoslavlje pred 300 godina. Jasno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo prikrijepljeno već i konačno ustanovljeno. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari običaj medu muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodžiće kod Kolasina u Crnoj Gori, vele, da idu u C r v e n u H r v a t s k u. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću.

II. VJERSKE PRILIKE U BOSNI

Naprotiv o KATOLICIZMU u Bosni po historijskim dokumentima dale bi se napisati čitave knjige. Na području današnje Bosne prostiralo se u Srednjem vijeku (u XIV. i XV. stoljeću) d e v e t k a t. b i sk u p i j a. Bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija leže potpuno u granicama današnje Herceg-Bosne; zagrebačka, kninska, krbavska, makarska, splitska i stonska obuhvaćale su tek dijelove bos. teritorija. Tako n.pr. zagrebačka biskupija sirila se od današnjeg Bos. Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Kljuca i Jajca. Na ruševinama katoličkih crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne pod Turke i dolaska Srba u te krajeve brojne srpske crkve i manastiri npr. Mostanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi.

Na teritoriju današnje Bosne djelovali su u srednjem vijeku od katoličkih redovnika benediktinci (samostan sv. Petra u Cicevu kod Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini i franjevci, koji su u Bosni imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak još u XIV. stoljeću. Najstariji i najveći franj. samostani ležali su u Istočnoj Bosni, u Podrinju, a ti su Srebrenica (po njoj se provincija i zove Bosna Argentina, Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kod Bijeljine), Zvornik, Teocak, Ljubovija i Olovo. U tim stranama nestalo je potpuno katolika do XVII. i početka XVIII. stoljeća (zadnji spomen katolika u Srebrenici potječe iz god. 1724.). U svemu od današnjih 56 bos: herc. kotara za 52 od njih iz historijskih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katoličku župu, a svi kotari osim jednog (Gacko) sačuvali su izvjesne uspomene na katolike u tome kraju. Da daljnjim dokazima dokazujemo očevidnu stvar, čini nam se jalov posao. Radije upućujemo na dokumente, sabrane u Theineru, Farlatiju, Jeleniću ili Mandiću ili na zaokružen članak o Katol. crkvi u B. i H. u časopisu Croatia Sacra (1934., str. 175216), odakle i vadimo ove podatke.

Da su svi katolici bana Ninoslava ostali do danas katolicima, jasno je, čim bi se u nacionalnom pogledu osjećali, jednako oni u Praci ili na Drini, kao i oni u Travniku ili Kiseljaku.

O PATARENSTVU

Srpski dokument o pripajanju Srebrenice Srbiji veli za njezine stanovnike: "Se ze vsi jeresi bogomilske sut" (Gl. Srp. Uc. društva, XX. sv., III, 14 . A mileševsko prokletstvo iz XIV. stoljeća stavlja na prvo mjesto bana Stjepana Kotromanića, a onda tek druge bogumile (gosta Radina i ostale). Ovo usput spominjemo radi Dr. Glušca, koji je podgrijao staru Petranovićevu hipotezu, da je tzv. Bosanska crkva u Srednjem vijeku bila pravoslavna. Tu tezu, koja visi o vrbovu klinu, odmah je prihvatio i nas proto Davidović, pronašao je "nesumnjivo dokazanom" i odmah počeo redoslijed bosanskih episkopa i mitropolita s imenima patarenskih "didova" i "gostiju". Međutim sto god g. proto trabunjao o tome, istina je, da ozbiljni srpski historičari, jedan Jireček, Novaković, Stanojević, Ćorović, Ruvarac i Škarić, neće ništa da znaju o neozbiljnoj hipotezi pravoslavlja stare "Bosanske crkve". Međutim svi oni nemaju ni pojma o Bosanskoj crkvi; isto tako ni bosanski franjevci, ni papinski misionari, koji samo lazu i izmišljaju, ni Dalmatinci iz Trogira i Splita, ni Dubrovčani, ni srpski kaluđeri, ni svi oni zajedno, koji nam ostaviše brojne dokumente o bosanskim patarenima XIII. do XV. stoljeća, ne znaju ništa! Jedini o svemu nešto znaju Dr. Glušac i proto Davidović, a svi drugi nek se sakriju u mišje rupe! Doista moramo toj gospodi izraziti saučešće, sto im je trud ostao jalov. Ovako se moraju trostrukim znojem znojiti, da dokazu barem za jednu crkvu ili za jedan manastir u Bosni prije Turaka, da je bio pravoslavni, pa opet bez uspjeha. A onako, eto sreće, preko noći pola starih Bošnjaka postade srpskim pravoslavcima. Samo, po nesreći, "didove" i "goste" Bosanske crkve ne bi ni volovima mogli prevuci u Srpsku crkvu.

Inače je vrlo zanimljivo pismo carigradskog patrijarhe Genadija II. (1453.-1457.) sinajskim kaludjerima o "kudugerima" u Bosni, koje je neki episkop počeo s uspjehom obraćati na pravoslavlje (Migne, P. G., 118, c. 248 ss.). Eto čuda golemoga! Gluščevi pravoslavci obraćaju se na pravoslavlje!

PRAVOSLAVLJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Odgovor je jednostavan: sigurno ne znamo ništa, ne znamo ni to, je li uopće pravoslavnih bilo u Bosni, premda s Thalloczyjem i Prelogom rado dopuštamo, da ih je bilo u Istočnoj Bosni oko Drine, makar ih povijesna vrela nigdje ne spominju. Srpski povjesničar M i h a j l o D i n i c (Jug. istor. časopis, I. god., 151) utvrdivši, da Tvrtko I. nije bio pravoslavac već katolik, nastavlja: "Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raske se izuzimaju - nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno rešeno"

I kritični historičar, arhimandrit I l a r i o n R u v a r a c tvrdi, da se ni za jedan srpski manastir u Bosni ne može dokazati, da je opstojao prije Turaka. Samo za manastir Papracu misli, da bi mogao biti i stariji, ali to mišljenje, ničim ne dokazano, ne prelazi granice puke mogućnosti.

A moramo primijetiti, da bi g. proto za svoje vidovite oči ipak trebao nabaviti naočale. Onda ga one ne bi onako grdno prevarile, da kod franjevačkog samostana u Krupi na Vrbasu ne posumnja, da fratri nijesu možda srpski kaludjeri. Onda ne bi benediktinsku opatiju sv. Petra u Cicevu kod Trebinja ugledao naprosto kao srpsko-pravoslavni manastir (spom. dj., 1 .

Izvjesni historičari kova Davidovićeva pokušaše da dokazu opstanak izvjesnih srpskih manastira u Bosni prije Turčina. Tako je neki brzopleti junak u manastiru Ozrenu pročitao natpis, koji spominje nekog Nemanjića kao utemeljitelja. Iguman V i t a n o v i c promotrio je točnije stvar i mjesto "Nemanjic" čita naprosto "Maric", a manastir se tim pomladio sam za 300 godina! (Gl. zem. Muz. 1889., 32). Slično prođe i srpski manastir Zavala u Hercegovini. Spominje se prvi put tek 1513. god. Ništa zato, Davidović nalazi, da je sagrađen 1271., valjda zato, sto ima stari manastirski pecat iz tog doba. Ima, istina, samo zato čovjek mora biti ćorav kod očiju, da pečatu dadne ne 700 već 150 ili 200 godina starosti. A tko malo nazire, vidi u pečatu grubi falsifikat. - Slično je i sa starim pečatom manastira u Dobricevu. Krivotvoritelj se malo zaboravio, kad na pečatu broji godine s Latinima "od rozdstva Hristova", a ne od stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pecati uvijek cine.

Opstanak ni jednog srpskog manastira, ni jedne pravoslavne crkve ne može se dokazati u Bosni prije Turaka. S tim se slažu i Dr. B a s a g i c i c i S e j h F. K e m u r a, koji zaključuje, da Mehmed Fatih "nije našao u Bosni drugih bogomolja osim katoličkih i da prema tome nije pravoslavnih moglo biti u Bosni" (Gl. Zem. Muz., 1911., 297). - Jedinu iznimku čini, kako izgleda, stara pravosl. crkva Hercega Stjepana u G o r a z d i iz god. 1446. Samo ne valja zaboraviti, da su već 1430. Vrhbosna (današnje Sarajevo) i Hodidjed bili stalno u rukama Turaka. A krajevi na Drini, gdje je i Goražda, ili su već bili turski ili su priznavali tursko vrhovništvo.

Stonska eparhija podignuta je na ruševinama katoličke, latinske biskupije u Stonu, koja se javlja već 870. god. Na II. splitskom saboru (927.) javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Višević, odlučan katolik, kojemu papa Ivan X. piše poseban list. Kad su Nemanjići zauzeli Zahumlje, protjeraju iz Stona katoličkog biskupa i postave pravoslavnog. Katolicizam Humske zemlje do početka XIII. stoljeća arhimandritu R u v a r c u toliko je očit, "da su povesničko raspravljanje o Humskoj kneževini u X., XI. i XII. veku i o latinskoj stonskoj episkopiji nema mesta u Sematizmu Hercegovačke mitropolije" (Srp. prav. Herceg.-Zahumska mitropolija, 1901., 25). Dok mala Rasa broji 6 svetosavskih episkopija, dotle cijela Hercegovina tek jednu, i to u Stonu za Zahumlje, a u Travuniji ostaje i dalje samo katolički trebinjski biskup. Sto godina kasnije bježi pravoslavni episkop iz Stona i to ne nekuda u Hercegovinu, već čak u Sandžak u manastir sv. Petra i Pavla na Limu, koji mu je darovao Uroš III. Dečanski. Darovnica veli, da je "episkopija opustjela i da episkop nema ni bira ni vrhovine" (R u v a r a c, ib., 29). Nestalo pravoslavnih ovčica, pa nesta i pastira, koji nemade sto ni strići ni musti, pa i on odseli.

Mnogo puta ime je znak. Tako je i ime odnosno naslov dvojice sarajevskih vjerskih poglavara značajno za vjersku povijest njihova naroda. Katolički nadbiskup u Sarajevu zove se vrhbosanski. Ima pravo na to: pred 700 godina kraj Vrhbosne - Sarajeva stoji katolička katedrala sv. Petra. Katolici su od starine bili stanovnici Bosne. Srpsko-pravoslavni mitropolit zove se dabro-bosanski. Ima i on pravo: bosanski je, jer stanuje u Bosni, a dabarski je, jer je amo došao iz Dabra, od Sandžaka, on i velika većina njegove pastve.

PRILIKE U BOSNI IZA FETHA

O katolicima ovdje ne treba mnogo rijeci trošiti. Makar da su velike i ceste seobe te mjestimični prelazi na islam znatno umanjili njihov broj, ipak oni sve do današnjeg dana nastanjavaju ona mjesta i krajeve, na kojima su se odigravali glavni događaji bosanske povijesti; takva su mjesta: Kraljeva Sutjeska, Rama, Kreševo, Fojnica, Travnik, Soli (Tuzla), Tomaševićevo, Jajce, okolica Konjica, Mostara i Stoca, dakle u glavnom dolina odnosno porječje Bosne i Neretve. U XVI. i XVII. stoljeću katoličko je bilo Trebinje, Olovo, Srebrenica i Visoko. Ovo je moguće razumjeti samo tako, da su ti krajevi od starine i prije Turčina bili katolički, a tada katolici pripadaju starosjediocima Bosne.

O muslimanima tvrdi Dr. Glušac, da ih je u početku bilo malo i da su prešli na islam samo s pravoslavlja i katoličanstva. Broj muslimana zapravo se vrlo umnožio tek doseljenicima sa strane. Muslimana, veli on (Nekoliko pitanja iz prošlosti B. i H., str. 65), ima razmjerno vise doseljenih nego pravoslavnih i katolika. Tako čarobna sipka Dr. Glušca pretvara najvažniji dio autohtonog življa Bosne, muslimane, u doseljenike, a glavni dio kasnije doseljenog elementa u Bosnu, pravoslavce, u starosjedioce i domaćine od vajkada ovih lijepih krajeva.

Zvijezde se znaju po sjaju a ljudi po glasu. A taj glas, govor, jezik, upravo je fatalan po Gluščevo maštanje. Tko će biti nasljednik i potomak sredovječnog bosanskog plemstva i naroda nego onaj, tko govori istim narječjem kao i oni. A govor bosanskog vladarskog dvora, vlastele i naroda bio je prije Turaka ikavizam, tvrdi Vl. Škarić (Gl. Zem. Muz., 1930., 3.). U njemu su pitane listine i grobni natpisi toga vremena. Narječje, kojim govori većina bosanskih muslimana i katolika, jest i danas ikavština; a nekad su njom govorili skoro svi. I zato su po govoru muslimani i katolici jedna etnička skupina, koja je u Bosni starosjedilačka. A bosanski pravoslavci, koji su, bez iznimke ijekavci, nisu od starine u Bosni, barem najvećim dijelom. Oni su doseljenici pa ih kao takve i govor odaje. Srbin Škarić priznaje to na svoj način veleći na istom mjestu: "Poslije je došao s juga nov etnički element, koji je glas jat izgovarao kao ije. No to su bili Ijudi nižega reda, težaci i pastiri, čiji govor plemstvo, kršćansko a poslije muslimansko nije primalo nego je i dalje kroz stotine godina govorilo ikavski". I tako se sam Dr. Glušac, htijući jeftinom doskočicom zamijeniti uloge pravoslavaca i muslimana, zapetljao u vlastitu petljaniju.

O DOSELJENJU PRAVOSLAVNIH MASA U BOSNU

U jednom listu, pisanom 1483., kaže kralj Matija Korvin, da se u njegovu državu preselilo iz Turske u zadnje 4 godine 200.000 Srba (kod Erdeljanovica, str. 60). A kraj, koji je bio najviše na udarcu seobi, jest bez sumnje Jajačka i Srebrenička banovina u Sjevernoj i Sjeverozapadnoj Bosni, koje je i onako stvorio kralj Matijaš.

Radoslav Lopašić (Bihać i bihaćka Krajina, 1011) govoreći o prilikama današnje Bosanske Krajine veli: "Prvi Vlasi pomaljaju se na početku XVI. vijeka oko Dinarskih planina i kod izvora Une, oko Unca, Srba i Glamoča... God. 1551. javio je general Ivan Lenković kralju Ferdinandu, da su Turci izveli iz unutrašnjosti turske vise tisuća Morlaka ili Vlaha (i tamo ih naselili)... Po svoj prilici u to doba sa narodom došavši kaludjeri u Rmanji osnovali su pravoslavni manastir... Osvojivši Turci veliki dio Unske doline prema Buševiću i Krupi naseliše tamošnje krajeve narodom iz Bosne. Veliki zaštitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski pase i sandžaci (osobito Hasanpaša Predojević)... Po službenom izvještaju zaokupiše Vlasi po Hasanovoj odredbi krajeve oko Brekovice, Ripca i Ostrovice i u Velikoj dragi do Sokolca množeći se kasnije svakim danom".

Hrvatski povjesničar Dr. Prelog, koji je prenio (Povijest Bosne, II., 57) ovaj Kuripesicev citat, teško se zamjerio Dr. Glušcu, nanio Srbima "prave, teške i neoprostive uvrede", i služio austro-ugarskom ugnjetavaču (Nekoliko pitanja iz prošlosti B. i H., 66, 67). Ja kakvo li je istom zlodjelo učinio onda u očima Dr. Glušca rođeni Srbin Vladislav Škarić, koji je istraživao podrijetlo većine pravosl. naroda u sjeverozap. Bosni (Gl. Z. Muz., 1918., str. 228 i sl.) i na nesumnjiv način dokazao, da je taj "narod doselio iz srednjovjekovne Srbije u sjeverozapadnu Bosnu i sjevernu Dalmaciju" (str. 226). Pojava velikih masa Srba na hrvatskim granicama odmah, čim su Turci uzeli Bosnu, i to u krajevima, gdje "pravoslavnog elementa prije Turaka osim nešto Vlaha nije bilo", tumači Škarić doseljavanjem "voljom ili dozvolom Turaka " (str. 219). "Svud tuda su Turci iz vojničkih obzira morali naseljavati Srbe, koji su kao martolozi i drugi neredoviti vojnici čuvali granicu, četovali i u pravilnom ratu vojevali na turskoj strani". Naseljavanje je počelo odmah iza 1512., a kolonisti su došli iz Srbije, tadanjeg smederevskog sandžaka. Skarić se tu izrijekom slaže s Kuripesicem (str. 237).

Među važnije događaje valja svakako zabilježiti i PRELAZ JEDNOG DIJELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Prešla je i skoro cijela Trebinjska biskupija u Hercegovini tokom XVI. i XVII. stoljeća. Katolički narod ostao je bez svećenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa već iza pada Carigrada kompromis sa Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog pase. U Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Makar da pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, da su turski sultani ("ismailski car Bajazit") "nečastivi i troicihulni i hriscanom dosaditelni", ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje siri na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Započinje sistematsko proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravosl. vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, sto bi neminovno svršilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su vise progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade, jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer neće poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade vise puta katolici teze progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara. "Mi u njima ljuće dušmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave", piše fra Filip Laštrić. A biskup fra Marko Dobretić u okružnici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) "koji panjkaju na nas po tribunalih ono, sto ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuće u svako zlo; dave, globe i gule..." (J e l e n i c, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz Smičiklasa, Batinića, Jelenića i drugih, da je ne trebamo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, "da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da." Nas proto Davidović (Srpska pravosl. crkva u B. i H., 41) nalazi, da su to "fakti koji se ne daju pobijati, ali se daju lako razumjeti". Ti su progoni išli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, čak prelazio na pravoslavlje.

"Pravoslavni (kaluđeri!) na temelju toga fermana idu i tlače bijedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, sto im je sultan dozvolio. ) to vise, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta vise, nego sto stoji u fermanu, izjavljujući otvoreno, da će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu izgubljeni. Već su izjavili biskupu, da će morati preci na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda" (K. Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).

Smatrali smo potrebnim, da posebnu pažnju posvetimo vjerskim prilikama u Bosni. Vjera je bila jedan od prvih faktora za nacionalno opredjeljenje naroda u Bosni. Sljedbenik srpskog pravoslavlja nužno se smatrao Srbinom. I zato su npr. Trebinjci i Popovci danas medu najoduševljenijim Srbima u Herceg-Bosni kao sto bi bili vatrenim Hrvatima, da su ostali u katoličkoj vjeri.

III. BOSANSKI MUSLIMANI

Odakle se odjednom nađoše u Bosni toliki muslimani? Prelazom domaćeg stanovništva, u prvom redu onoga patarenske vjere, na islam. Patareni velikim dijelom postadoše muslimanima, a uz njih i nešto drugih kršćana, osobito katolika. Dr. Glušac, doduše, misli (str. 65), da je bilo vise prelaza s pravoslavne vjere na islam i to s dva razloga: 1.) sto je katolička crkva imala u Bosni bolju organizaciju nego pravoslavna, i 2.) sto muslimani i danas slave pravoslavne svece kao Đurđevdan, Ilindan itd. Nijedan od tih razloga ne stoji. Kako je katolička crkva dospjela u težak položaj najbolje dokazuje prelaz skoro cijele jedne biskupije na pravoslavlje (Trebinje) kao i sporadnični otpadi katolika u drugim krajevima Bosne. A na drugi Gluščev razlog lako je odgovoriti: g. doktor se krupno sefnuo u računu. U vrijeme pada Bosne i još čitavih 130 godina kasnije katolici su se držali starog kalendara pa je staro Jurjevo i stari Ilindan barem jednako tako uspomena na katoličku prošlost, kako bi imala biti na pravoslavnu.

Imade vijesti o prelazu bosanskih "krstjana" na islam. Pod Jajcem ih se je za jedan dan 36.000 poturčilo, kako Zinkeisen, izvrstan poznavać turske povijesti, pripovijeda (Gl. Zem. Muz., 1912., 3), premda ta vijest izgleda uveličana. O islamizaciji okolice Jajca govori i jedan stari sidzil (zapisnik sudskog poslovanja) iz god. 869. p. H.: "Sultan Fatih podijelio je i ostavio u vlasništvo zemlje sela iz okolice Jajca patarenima, koji su presli na islam. Ali kad su se isti patareni iznevjerili islamu i opet prešli na kršćanstvo, kad je kralj Matija osvojio Jajce, nevjerne te patarene protjera u Anadol i oduze im zemlje iz vlasništva" (Hamdija Kreševljaković, kalendar "Danica", 1916., 326.). - Zadnje vijesti o prelazu bogumila na islam nalaze se u Bakulinu Sematizmu franjevačke provincije Hercegovine god. 1867. (str. 124): "U selu Dubočanima (kod Konjica) pred malo je godina prihvatila islam obitelj Helez, koja se zadnja držala ludosti bogumilske".

1. Kojem su narodu pripadali bosanski muslimani?

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, piše o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedeće:

Nitko nije tako krasno opisao bosanske muslimane i nitko ih nije tako jasno pribrojio hrvatskom narodu, kao vrli turski historičar Aali.

Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka, Evlija Čelebija, putuje 1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj vise puta Hrvate. Pravo imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" ("Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Čelebija ne čini krivo Srbima, jer u Bosni češće puta spominje "Srbe i Bugare". Čini to valjda stoga, sto su medu doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Čelebija vise puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra "iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka" (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist i "latinskom sasvim blizu" (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Čelebija pretpostavlja, da je jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upućuje nas na misao, da Čelebija zeli da pokaze bliže veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom kulturom. Po Čelebiji su Livno i Bihać hrvatski gradovi. U Boci Kotorskoj nalazi on također Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 4 . U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvažnije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce" (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatacčkom polju opet "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka" (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49).

H. Mehmed Handžić osvrnuo se u "Obzoru" od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja ("Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove rijeci: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini H r v a t a". Na skrajnjoj granici Ruma (Evropske Turske) nalazi se pisčeva domovina, današnja Herceg-Bosna u nešto sirim granicama, koju on smatra zemljom Hrvata.

I kad se bosanski prvaci izričito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih njihovo prezime odaje, da su krv naše krvi i list naše gore. Tako se barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su npr. bezi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijici, Filipovići, i mnogi drugi hrvatskog koljena. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Tardića, Hrvata iz Šibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rodaju sa svojim rodom katoličke vjere s onu stranu Save i Dinare. A drugi opet, kao Kopčići, Kulovići, Hrasnice, Gradaščevići, Korici, Dugalići (Malkoci), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići) itd. potomci su sredovječnog bosanskog plemstva patarenske i katoličke vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sačuvana samo kod bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Djikica, Svrza, Čengića, Križevaca i slično nema, premda se neki muslimani bas iz tih obitelji osjećaju Srbima.

Prezimena kod Muslimana, izvedena iz rijeci Hrvat, vrlo su cesta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u Istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se čitav jedan gradski kotar Seher Sarajeva naziv još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne mirisi, pokušaše to ime izvesti iz perzijske rijeci "hur-vatan" tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove "slobodnim domom", to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek neće tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin.

Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

"Platno b'jeli rvacka djevojka U Krajini l'jepoj begovini, Begovini, u Hercegovini..."

Uz kolijevku pjeva majka svom čedu:

U zbirci Mehmed Dželaludina Kurta "Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)" nalazi se i pjesmica, koju je sabirač zapisao od svoje majke Nazife rođene Selimhodžić. Pjesmica počinje:

Pripjev, koji spominje Hrvate i Madžare, opetuje se u svakoj kitici. Kurt tumači u predgovoru knjige, da riječ "Madžar" ne znaci čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu katolike "Madzarima". Prema tomu izgleda, da ovdje riječ "Hrvat" označuje muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog pjesnika XVII. stoljeća, Kaimije, koji u vrijeme Kandijskog rata ( 1645.-1669.) Mlečanima poručuje:

Slično kao i putopisac Evlija Čelebija naziva i znameniti turski historičar Ibrahim ef. Pecevija (Alajbegović), pisac XVII. stoljeća, nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom". Osim toga riječ "Nam Hrvat" tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidzilima i kjitabima npr. "Kjitab Sakj" sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas naše starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o "arvackom kralju" i njegovim posjedima, o Kresim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom Dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuca ("arvacki tars") i "kapa hrvatka", koja se nekad nosila u Bos. Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške čete Don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Kreše u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipaša Rizvanbegović (Stocevic) i Alaga Dadic i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela "hercegovačkom caru" Alipaši Stocevicu, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i još po koja druga džamija u Bosni.

Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani služe istotako kao i bosanski franjevci, svjetovni svećenici i katol. narod bosančicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez iznimke crkveno-slovenska ćirilica. Konačno valja spomenuti rezultate antropoloških istraživanja Weissbacha, Glicka, Filipesca i drugih o pripadnicima raznih konfesija u Herceg-Bosni. Muslimani i katolici pretežno su svjetlijeg tipa, dok pravoslavci vise naginju crnomanjastoj pigmentaciji. Tamnookih muslimana ima 46.9%, katolika 46.8%, a pravoslavnih za 10% vise (56.3%). Slično tako tamnokosih pravoslavaca ima za 10% vise nego muslimana. Uopće tamnom tipu pripada 47.9% bosanskih pravoslavaca, a katolika i muslimana za 11% manje. Cisto svijetlom tipu pripada 9.4% muslimana, 7.5% katolika i 5.6% pravoslavnih (Truhelka: O porijeklu bos. muslimana, str. 18-19). U jednoj svojoj ranijoj raspravi spominje isti pisac, da prema antropološkim istraživanjima plavokosih katolika ima 25.7%, muslimana 17.5%, a pravoslavnih tek 6.3%. - Kad bi se uzela u obzir Bosanska Krajina, gdje je pravoslavni narod mahom doseljenik s vrlo malo konvertita, onda bi taj razmjer postao još očitijim. Iz ovih činjenica rezultira, veli Truhelka (Cit. dj. 19), da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije najbliži, pače posve jednaki s katolicima. Po cisto svijetlom tipu, koji je kod muslimana relativno najviše zastupan, zaključuje on, da su bas muslimani najčišći Slaveni u Bosni, drugim riječima ono, sto veli Starčević, najčišća hrvatska krv.

Odlična svojstva duha, koja izdigoše brojne bosanske muslimane na prve položaje u Turskoj carevini i učiniše joj neprocjenjivih zasluga, neka im danas pribave dostojno mjesto u radu za hrvatsku domovinu, za koju oni nikad nijesu ni "anacijonalni elementi" niti roba za eksport u Aziju već jednako mili sinovi i jednakopravni Hrvati, kao i oni katoličke vjere, sto vise "najčišća hrvatska krv".

Arhimandrit je srpstvu iz duše progovorio. Nego upravo zato jedan musliman ili katolik ne može biti korjeniti Srbin, on je tek tijelo bez srpske duše ili duša bez srpske savjesti. On postaje potpunim Srbinom tek onda, kad se vrati sebi tj. svetosavlju, "pradedovskoj veri", a za to opet ni muslimani ni katolici nemaju ni najmanje volje. I tako se oni i ne opredjeljuju za srpstvo. To je činjenica. A drukčije ne može ni biti.

Odnošaj muslimana prema srpstvu još je mučniji nego li katolika. Jer srpsko pravoslavlje jest "svetosavlje". Nikad se iz srpske narodne duše ne će moći istrgnuti sjecanje, da su kosti sv. Save upravo muslimani, Turci, spalili, kao sto se ne može istrgnuti ni spomen na proslavljeno Kosovo. Posve realno, vadeći iz duše naroda, pjeva vladika Njegoš u "Gorskom vijencu":

IV. NEKOLIKO PRIGOVORA

1. Franački ljetopisac Einhard navodi, da je Ljudevit Posavski iza svoga poraza 822. pobjegao "Srbima, za koje se kaže, da drže velik dio Dalmacije". Odatle izvode, da je Ljudevit pobjegao nekom srpskom knezu u Bosnu i da je prema tomu Bosna bila u IX. stoljeću srpska. Međutim to nikako ne slijedi. Rimska provincija Dalmacija protezala se od Jadrana do Rudnika, Ibra i Šar planine u Srbiji. I Ljudevit, koji je imao za saveznike Branicevce i Timocane u Srbiji, mogao je lagano, i bez Bosne pobjeći nekom srpskom knezu u Dalmaciji na teritoriju današnje Srbije.

2. Dr. Glušac i po njemu prota Davidović navode mjesto iz bule (povelje) pape Urbana II. (god. 1188.) i Grgura IX. (1227.), koje glasi "Regnum Servilie quod es Bosna" i koje krivo prevode sa "Srpska država tj. Bosna". Ponajprije Urban III. umro je već 20. listopada 1187. pa je onda godina krivo navedena. A onda riječ "regnum", ne znaci kraljevina, jer ni Bosna ni Srbija u to vrijeme nijesu bile kraljevine; niti znaci država, jer su u to vrijeme Bosna i Srbija bila posebne države, te u prvoj vlada Kulin ban, a u drugoj veliki župan Stefan Nemanja. Ono "regnum" znaci naprosto biskupija, koja bi navodno imala biti jedna za Bosnu i Srbiju. Međutim iz starijih dokumenata npr. iz papinske bule god. 1089. ili iz "Provinciale vetus" jasno vidimo, da su Bosna i Srbija bile posebne biskupije. Nego izgleda, da je tim samo dubrovački nadbiskup htio da sto bolje utvrdi svoja metropolitanska prava na Rasu (Srbiju), koja mu je Nemanja bio počeo krnjiti. I radi toga nadbiskup informira papu, da su Bosna i Srbija iste biskupije, a bosanski biskup, vjerni dubrovački sufragan, da ima ista prava u Bosni kao i u Srbiji. I tako pade i taj veliki dokaz za srpstvo Bosne.

3. Najglavniji argument za srpstvo Bosne bile bi izvjesne povelje bana Mateja Ninoslava, u kojim se spominju rijeci Srbljin i Vlah (Miklosich, Mon. serb, br. 30, 36 i 39). U četvrtoj povelji nema tih rijeci (br. 36). "A se este: Ako veruju serblin vlaha, pa se pri (parnici) pred knezom; ako veruje vlah serblina, da se pri pred banom" (br. 30). O tim stvarima vodila se živa polemika po novinama. Ban spominje osim Srba i Vlaha i treću skupinu ljudi, koje on zove "moji kmeti i moji Ijudi i moji vladalci", a to su upravo Bošnjaci. U polemici su ostali i jedni i drugi tvrdokorno kod svog mišljenja, jedni braneći, da su banovi kmeti, Ijudi i vladalci isto sto i Srblji, a drugi to pobijajući. Svršetak polemike bio je taj, da su za polemičare s hrvatske strane Srbi i Bošnjaci Ninoslavljevih povelja ostali dva različita pojma, a za one sa srpske jedan te isti.

Sačuvane su nam povelje bosanskih banova i kraljeva i prije i poslije bana Ninoslava. Ni jedna od njih za dugih 300 godina ne zove Bošnjake Srbljima nego Bošnjacima. "Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana..." (Spom. dj., br. 85), piše ban Stjepan Kotromanić god. 1332. Radi čega čini samo Ninoslav iznimku u dugom lancu bosanskih vladara?

A tako sigurno i jest. Gramatik Desoje kao i pisari onih dviju kasnijih listina, u koliko ih nije pisala ista osoba, sigurno su stranci, nebošnjaci. Odaje ih njihov jezik. U Bosni je u Srednjem vijeku vladala ikavština, a sve tri listine bana Ninoslava pisane su cistom srpskom ekavštinom. Listina br. 35, a slično tako i ostale spominju "presvetu Bogorodicu devicu vladiku Mariju"; ban se kune Dubrovniku u "večni mir" "sa pravom verom", "od veka", "pre i posle"; "a sizi mir i sizi obet da se nikakore nikimre delom... da se ne resi... da bude tverd u veki" "od mene samoga i od mojih det (djece)...". Navodimo mjesta, gdje je nevjestina pisara stavljala mjesto slova "jat" slovo "e". Međutim i na drugim mjestima jasno se vidi, da se i samo "jat" ima citati kao "e" npr. u riječima velik, se, mučenik itd., koje Desoje piše sa "jat". Istotako on poluglase ispisuje sa "e" kao npr. kelnemo se, Serblin itd. I tako na temelju analize jezika gramatika Desoja (ne dijaka, kako obično bos. listine vele!) vidimo, da se tu radi o ekavcu, Srbinu. Povrh toga ni za jednu od te tri povelje, ne da se dokazati, da su pisane u Bosni, dočim ona iz god. 1240. direktno veli, da je nikla u Dubrovniku. Srp. učenjak Stanoje Stanojević tvrdi za dvije povelje, da su pisane u Dubrovniku i po dubrovačkom formularu (Glas, sv. 106, 2). A za dubrovačke trgovce bili su svi Slaveni u zaleđu Dubrovnika, koje je već pola vijeka bilo pod vladom Srbije i Nemanjića, naprosto Srbi i pismo im srpsko.

4. Grbovnik popa Rupčića iz god. 1340., sačuvan je u fojničkom manastiru, dokazuje tobože srpstvo Bosne, jer piše: "Rodoslovje bosanskoga ali iliričkog i sarpskoga vladanja zajedno postavleno. Po Stanislavu Rubčiću popu; na slavu Stipana Nemanjića cara Sarbljena i Bošnjana 1340." - Od ovog grbovnika Hrvate u Bosni neće glava zaboliti. Godina 1340. svakako se krivo navodi, jer se bosanski ban Tvrtko istom 1377. okrunio za kralja Srbljem i Bosni. Pisac rodoslovlja dobro razlikuje dvije stvari, dva vladanja, koja "zajedno postavlja": bosansko (iliričko) i srpsko. Dakle protivno od onog, sto se želi dokazati: bosansko i srpsko vladanje dvije su različite stvari. Grbovnik sadrži rodoslovlje plemenitih porodica i izvan Bosne i Srbije i zato on nije dokaz bugarskog ili hrvatskog osjećanja njegova pisca. Stefan Nemanjić nije nikad bio car, a najmanje car Bosne i Srbije. Pisac mu, ako je bio katolički svećenik, po svoj prilici posvećuje svoje djelo zato, da propagira vjersko jedinstvo pravoslavnih i katolika. Poznato je dobro, da je Nemanja, otac sv. Save, kršten u Ribnici (Podgorici) u Crnoj Gori po latinskom, katoličkom obredu. U Crnoj Gori, kao posve katoličkoj zemlji, nije tada uopće bilo pravoslavnog sveštenstva. - Nego izgleda, tvrdi Truhelka, Rupčićevo rodoslovlje pisano je iza pada Bosne i pisao ga je neki član obitelji Ohmučevića.

5. U Bosni, osobito u Srednjem vijeku, govorilo se samo srpskim jezikom i pisalo samo srpskim pismom, ćirilicom. I zato je Bosna oduvijek srpska zemlja.

Kad je bosančica uslijed nepraktičnosti ustupila svoje mjesto latinici, opet katolici i skoro svi muslimani prihvaćaju latinicu, a Srbi ostaju i dalje kod ćirilice. Latinicom štampaju svoja djela Bandulović i Ančić, pisci XVII. stoljeća. Ali zato ona nema pristupa u srpski tabor. Sto vise, pravoslavni vladika proklinje svoje vjernike samo zato, sto su slali svoju djecu u Travniku u školu nekom Ličaninu, koji ih je učio i latinicu (Alaupović, I. F. Jukić, 4 .

6.U Bosni se govorilo samo srpskim jezikom. Istina je, srpski se govorilo, to nitko ne niječe, jer su srpski i hrvatski jedan te isti jezik. Onda pravo veli, tko kaže, da se u Bosni uvijek govorilo samo hrvatski ili samo srpski, jer je to jedno te isto. Nego Dr. Glušac i prota Davidović ne misle tako. Oni jezik podijele na narječja i nadu, da su samo čakavci pravi Hrvati, kajkavci neka smjesa Srba i Slovenaca, a štokavci čisti Srbi. Jadna nam majka, tko god od nas upita "Sto radiš?" mjesto "ča radiš?", postade čistim Srbinom, kao da si ga triput zaronio u srpsku bogojavljensku vodicu. Nastupaju još teze komplikacije:

Hrvati su uzeli (drugi bezobzirniji vele: ukrali) od Srba svoj književni jezik, u Zagrebu se od Ilirskog pokreta počelo govoriti i pisati srpski, a prije Vuka Karadžića nitko od Hrvata nije pisao štokavštinom. Posljedice svega toga za Hrvate u Bosni upravo su katastrofalne: kako u njoj nema ni kajkavaca ni čakavaca, a nije ih valjda osim najrjeđih iznimaka, nikad ni bilo, ostade u Bosni sami, goli Srbin od tri vjere. Zađi u po bijela dana sa svijećom od Broda do Trebinja i naći ćeš u Bosni prije kakvog krokodila ili čak mamuta nego li Hrvata.

Kako se vidi, situacija postaje skrajnje napeta, samo još trebaju braca jedna drugoj predati ultimatume. Nego srećom nije stvar ni opasna ni ozbiljna. Gg. senator i proto z a k a s n i l i su samo sto godina sa svojim tvrdnjama. Uzajmili su ih iz "Kovčežića" velikosrbina Vuka, koji još 1836. piše članak "S r b i s v i i s v u d a". Vuka i njegovu apsurdnu teoriju ostavili su svi ozbiljni srpski filolozi od Daničića do Rešetara. Samo je sada dva ozbiljna gospodina izvlače ispod brda prašine i smeća, sve u interesu "nepristrasne istorije" i "iskrenog sporazuma Srba i Hrvata". Aferim, gospodo! Da počnemo odgovarati naopakim redom. Niko od Hrvata da nije pisao štokavskim dijalektom sve do V u k a? Cista istina, samo ako ćemo žmireći gledati! Skoro cijela hrvatska protureformatorska književnost od XVI. stoljeća pa dalje pisana je štokavski. Štokavštinu, i to slatku bosansku ikavicu, odabire za opći književni jezik isusovac B a r t u l K a s i c, Hrvat s Paga, skoro 200 godina prije Vuka. J a k o v M i k a l j a (1600.1654.) u predgovoru svog rječnika "Blago jezika slovinskoga" ističe, da je općem mišljenju bosanski jezik najljepši kao sto je u Italiji toskanski. Štokavski je pisana d u b r o v a c k a lijepa knjiga, ures cijele hrvatske literature, pa katol. vjerska k n j i z e v n o s t B o s n e ponosne (Divkovic, Ancic, Bandulovic, Posilovic itd.), pa duhovni proizvodi s l a v o n s k i h i znatnog dijela d a l m a t i n s k i h književnika. Smatra li g. prota Srbinom fra A n d r i j u K a ci c a - M i o s i c a, pisca "Razgovora ugodnog naroda slovinskog" (1756.), kad se hrvatsko pleme Kačića spominje 800 godina prije Vuka? Ili možda fra F i l i p a G r a b o v c a, Vrli čanina, koji je 1747. napisao jedrom štokavštinom "Cvit od razgovora naroda i jezika iliričkoga ili r v a c k o g a"? A i drugi pisci zovu svoj jezik čas ilirskim, čas slovinskim ili bosanskim (kao npr. Kačić u "Korabljici"), čas opet hrvatskim, smatrajući sve te nazive i s t o v j e t n i m p o j m o v i m a. To isto tvrdi i profesor praškog Karlova sveučilišta, Dr. M. M u r k o:

Što je s krađom srpske štokavštine za književni jezik Hrvata?

Sam Vuk mora se god. 1815. u II. dijelu svoje "Srpske nar. pjesmarice" opravdavati, zašto je pjesme zapisivao onako, kako ih je čuo: "...Da sam sve napecatao hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti itd.), onda bi rekli Sremci (osobito varošani i varošanke): pa šta ovaj nama nameće h o r v a t s k i jezik."

Glede čakavštine svi smo složni, da je ona izrazito hrvatsko narječje. Glede štokavštine mišljenja se razilaze. Ali sigurno je to, da je ono doista i hrvatsko narječje, kojim su govorili Hrvati u raznim krajevima stare Hrvatske države. A ta je po Porfirogenetu i drugim piscima, kako naprijed rekosmo, obuhvaćala cio sjeverozapad Bosne, a isto tako Slavoniju i dio Srijema. U tim krajevima odvajkada govorilo se s t o k a v s k i pa je zato i štokavština hrvatski dijalekt istodobno kao sto je i srpski. Ako gg. Dr. Glušac i Davidović ne misle tako, onda neka dokazu, da se, recimo, oko Livna, Jajca, Banje Luke i Vinkovaca nekad govorilo čakavski ili kajkavski. Mogu to pokušati i trostrukim se znojem oznojiti, ali dokazati ne mogu. Vuk je u svom "Kovčežiću" (str. 17-19) utvrdio glavne točke, u kojim se čakavci razlikuju od š t o k a v a c a. Medu ostalim navodi on, da čakavci glas d pretvaraju u j i skupinu st u sc.

Isto tako katolici i muslimani u dosta znatnoj mjeri, a pravoslavci nikada, mjesto mladji, medjas, tudji govore mlaji, mejas, tuji. Rešetar je to našao u Travniku, Žepču, Zenici, Fojnici, Tešnju, Krupi, Sanskom Mostu, Rami, Jajcu, Bugojnu, Jablanici, Mostaru, a za sarajevski muslimanski dijalekt stvar je i onako poznata. Tu je pojavu zapazio Dr. Rešetar također u starobosanskim poveljama(spom.dj.,l5).Kod katolika i muslimana bilježi Dr. Rešetar također pojavu, da se dj ili c (cz) pretvara u jd, sto kod pravoslavaca u cijelosti manjka (dojde, projde, najde, ili dojti mjesto dodje, prodje, nadje, doci).

Danas govori ikavicom, jezikom stare Bosne, većina bosanskih muslimana i katolika. Od pravoslavnih Srba ne govori njom u Bosni nitko, a izvan Bosne tek šačica pravoslavaca na donjoj Drini oko Loznice. Međutim su oni bez sumnje potomci katoličkih rudara, doseljenih iz zapadnih krajeva, koji kasnije primiše pravoslavlje (vidi kod P a v l o v i c a: Sokolska nahija, Naselja srp. zem., knj. 26).

Zanimljivo je t u m a č e n j e navedenih jezičnih osobina, koje pokazuje narječje bosanskih muslimana i katolika. Po Kopitaru, Miklošiću i Vuku, uz koje je isprva pristajao Rešetar i Belić, svi ikavci su nekada bili čakavcima. Onaj stari naglasak, zamjena glasa dj sa j i slične pojave samo su o s t a c i čakavštine (Resetar, Der stokav. Dialekt, 13). Ako je to tako, ode sredovječna Bosna s kraljem, vlastelom i narodom u ciste Hrvate. Onda su i današnji bos: herc. muslimani i katolici Hrvati, jer s promjenom čakavštine u štokavštinu, dakle jednog narječja u drugo u granicama istog jezika, nijesu valjda od Hrvata postali Kinezi.

Da li je hrvatsko ime uopće bilo poznato u Bosni prije crnožute Austrije?

Vratimo se na pitanje tragova hrvatske svijesti u Bosni prije crnožute Okupacije. O hrvatskom imenu kod muslimana, o tome, kako su oni svoj jezik i zemlju nazivali hrvatskim, a sebe same Hrvatima, već smo prije govorili. Spominjali smo i turske pisce, jednog Aalija i Evliju Čelebiju, koji su u bosanskim muslimanima gledali ljude hrvatskoga roda i plemena. A sada nek bude riječ o bosanskim katolicima.

God. 1637. štampao je Sarajlija Augustin Vlastelinović pjesmicu u čast svog rodjaka biskupa fra Jeronima Lucica iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi:

Pod puk hrvatski broji Vlastelinović ne samo Hrvatsku, već i Hercegovinu i Bosansko kraljevstvo. Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lašvanin, rodom od Travnika, bilježi u svojoj kronici, da je "Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje" (Jelenić, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti bilježi borbu katolika u Livnu protiv srpskog "pacare Stanislava", koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Medjutim se domaći narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:

Bošnjaci-katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvaćani, Hrvati.

Fra Lovro Šitović, rodom iz Ljubuškog, štampa 1727. u Mlecima svoju "Pismu od pakla" i slaže u "h r v a t s k i jezik i pivanje". On veli za svoju pjesmu:

Četrnaest godina ranije (1713.) štampa Sitovic svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu piše čitatelju: "Jur je tebi očito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Španjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauče gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomacene". U njegovoj gramatici spominje se "konjugacija verbah hrvatskih" kao i izvjesne "rike hrvatske zemlje".

Svoj jezik zovu h r v a t s k i m fra Marijan Lekusic iz Mostara ("Bogoljubna razmišljanja", Mleci 1730.), fra Filip Lastric iz Ocevja kod Vareša, historičar Bosne Srebrene (1700: 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579: 1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je god. 1627. štampao "Iztumacenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u j e z i k h r v a t s k i". On također prevodi "Život Margarite, bl. divice" u "h r v a t s k i j e z i k". Pjesmu "Život Magdalene od knezov Zirova plemena Budrisica" počinje riječima:

U XIX. stoljeću hrvatska misao sve više jača, osobito u redovima bosanskih franjevaca. Fra Martin Nedić, Tolisanin, u svom "Razgovoru vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841." glavno mjesto dodjeljuje v i I i H r v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmašila i koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoć Bosni, koju treba osloboditi (Jelenić, Spom. dj., II., 171 ).

Fra Mato Mikić, pisac sredinom XIX. stoljeća, zove bosančicu"bosanskim-hrvatskim p i s m o m". Poslije 1848. svud se Bosnom kroz vise godina ori pjev: "Do dva, do tri dana, - Eto nama J e l a c i c a bana" (Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo Martic pjeva uz lijes biskupa Sunjica g. 1860.:

Opisujući godinu 1866. i srpske pretenzije na Bosnu, veli Martić, "da se H r v a t i u Bosni svog imena odreci neće" (Jelenic, spom. dj., II, 213).

Tomo Herkalović, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, piše članak "Srbi i Hrvati u Bosni". (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.). On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba imena, pa nastavlja: "Dok su se zvali medjusobno inteligentniji pravoslavni "Srbi", a inteligentniji rimokatolici "Hrvati", dotle se zvaše vani uopće pravoslavni "Vlasi, Riscani i Erkaci", a rimokatolici "Katolici, Sokci", službeno se zvaše pravoslavni "Rum", a rimokatolik "Katolik". Dolaskom valije Topal Osman-pase pritisak je popustio, a propaganda i srpskog i hrvatskog imena oživjela.

A taj navodni Srbin, kad je pred njim i drugim članovima poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac pravoslavac na Zmijanju izjavio, da je "ovo srpska zemlja", piše: "A ja zubima grizem i pljuvačku zderem", valjda ne od dragosti (Zapamcenja, 113).

Sve je ovo bilo prije Austrije. A ipak Vlatko Bogičević (B. i H. srpske su zemlje po krvi i jeziku, str. 27) junački tvrdi: do okupacije se nije znalo za hrvatsko ime u B. i H.; a ako bi ga ko našao u našim bos.-herc. starim pisanim spomenicima, da označava Bosance i Hercegovce, ja bih mu dao, da mi obadva oka iskopa...

Na koncu jednu riječ i o prigovoru: Austrija je stvorila Hrvate u Bosni.

Jest, u prvo vrijeme je Austrija forsirala ime i narodnost bosansku. Ali malo je mozga za to potrebno, da se uvidi, da je to činila jednako protiv Hrvata kao i protiv Srba. Tim se sigurno nije stvaralo hrvatstvo, nego gušilo, a ako Davidović, Glušac i drugi hoće da u tom vide "stvaranje hrvatstva", halal im vjera! Usprkos Austrije i protiv nje ipak se u Bosni sirila hrvatska misao jednako kao i srpska. Zar je možda zasluga Austrije, sto se ono 41 mjesto u Bosni, koje nosi oznaku "pravoslavno", "riscansko" ili "hristijansko" (npr. Pravoslavna Zelinja) prema službenim Rezultatima popisa stanovništva od 1. V. 1885. već za 10 godina pretvorilo u "srpsko" (npr. Srpska Zelinja) u istim Rezultatima popisa od 22. Iv. 1895.? Ludost bi bila to pripisati Austriji, sto se to u doba njezine vlade dogodilo. Isto tako je ludost njoj pripisivati sirenje hrvatstva, kad bas austrijske vlasti u svojoj crnoj knjizi, na prvim stranicama svojih policijskih albuma drže sliku Dr. Ante Starčevića, političkog vode Hrvata. Njemu i njegovim zastupnicima zabranjen je pristup u Bosnu pod prijetnjom uhićenja i šupiranja, a slično i pravaškim novinama. Bas se Austrija morala najesti ludih gljiva, kad ne da u Bosnu čovjeku, koji bi joj najviše mogao pomoći u "stvaranju Hrvata" u Bosni!

Bosna i Hercegovina čine karakterističan trokut, na čijim se vrhovima nalaze Kladusa, Raca i Sutorina, a uglove im ispunjavaju cazinski, bijeljinski i trebinjski kotar. Sa dvije strane zagrlila je Hrvatska Bosnu kao majka kćerku. S treće strane, sa istoka, granici ona sa Srbijom. Da je granica Hrvatske od starine bila na Uni, a Bosna i Hercegovina oduvijek srpske zemlje, bila bi Hrvatska geopolitička nemogućnost, jedna pijavica od Kotora do Srijema, jedan čovjek, koji ima samo glavu i noge, a trupa nema. A takvi Ijudi ne žive, niti su ikada živjeli. Isto tako ni takve države nijesu mogle nikad dulje opstojati, a Hrvatska je opstojala stoljećima. Već odatle je jasno, da je Bosna bila hrvatska, a mi smo to pokazali i u kratkom osvrtu na njezinu historiju. Autohtono, starosjedilačko stanovništvo Bosne cine bosanski muslimani i katolici, a od pravoslavnih tek manji dio, i to samo na istoku zemlje. Bosanski muslimani i katolici hrvatske su krvi i plemena, pravi, korjeniti Hrvati. Hrvatska svijest, koja je nekad pod pepelom bila zapretana, sve življe plamti i sve dublje prožima dušu bosanskih Hrvata. Utrnut je ne može ni bura, ni oluja, ni orkan, a kamo li sitničavo puhanje po novinama i brošurama iz mijeha nekih senatora i prota. Ugasit je ne može, ali može samo još jace raspiriti, da zaplamsa u punom svom sjaju.

Da završimo. Iznijeli smo naše razloge i dokaze protivnoj stranci, samo se bojimo, da je ututanj gluhu šaptati i ćoravu namigivati. Pa dobro, a tko su izvjesna gospoda toliko uvjerena u snagu argumenata Dr. Glušca i prote Davidovića o srpstvu bosanskih muslimana i katolika, neka se pobrinu, da taj narod Bosne javno i slobodno progovori, sto je i čim se osjeća. Onda, kad oni progovore, kad se iz njih čuje glas njihova uvjerenja, njihove krvi i povijesti, past će u prah kabinetske teorije i prazni argumenti o srpstvu bosansko-hercegovačkih Hrvata katoličke i muslimanske vjere.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević