I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
KULTURA U HRVATA TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOG RATA
(Kratki pregled)
Piše: Ivica KARAMATIĆ
Tisućljetna žilavost starodrevnoga hrvatskog naroda.
Ovo otvaranje zamagljenog prozora u kulturne prilike u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata, ne imade političku ni politikansku pozadinu, već nakanu progovoriti, bez idologijskih natruha, o bogatome kulturnom životu Hrvata, unatoč teškim ratnim prilikama tijekom NDH. (...) Kroz stoljeća, prastara hrvatska uljudbena baština i sama hrvatska samobitnost bili su ugrožavani od: Mletaka, Turaka, Austrijanaca, Mađara... Nu, u napose veliku krizu Hrvati su zapali tijekom opstojnosti velikosrpske nenearavne tvorbe Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.). U kako smo teškom položaju tada bili zorno govore činjenice: nismo imali svoga Sabora, u javnome životu prvenstvo su imali ćirilica i srpski jezik, izravno i neizravno oko osamdeset tisuća Hrvata i Hrvatica stradalo je od velikosrpske ruke, oko dvjesto tisuća katolika silom je prevedeno na pravoslavlje, to jest posrbljeno.
Inače, u svjetskoj povijesti Hrvati nisu nevažan narod. Dapače! Nismo poznati samo po kravati, već i po iznašašćima padobrana, torpeda, otiska prsta, izmjenične struje, naliv-pera i inim novinama. Slomom Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941., stvorile su se nove okolnosti za hrvatsko slobodno kulturno djelovanje – poglavito u Zagrebu. Od proljeća 1941. dolazi do velikih promjena na području kulturnog života hrvatskog naroda, komu su nove ustaške vlasti posvećivale osobitu pozornost, podupirući novčano sve važne hrvatske ustanove, u cilju promicanja hrvatske narodne svijesti. Skrb nad hrvatskom kulturom imalo je Ministarstvo bogoštovlja i nastave, kasnije preimenovano u Ministarstvo narodne prosvjete.
Matica hrvatska
Matica hrvatska začeta je 10. veljače 1842., u vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda, kao „Društvo prijatelja narodne izobraženosti“. Prvi predsjednik MH bio je glasoviti hrvatski domoljub – grof Janko Drašković. Trnovita povijest MH zrcali se kroz progone austrougarskoga, starojugoslavenskog i jugokomunističkog režima. Vlasti Banovine Hrvatske, početkom 1941., uvode u MH prinudnu upravu, čime je MH i njezinu predsjedniku, katoličkom svećeniku prof. Filipu Lukasu, zapriječen rad. Projugoslavenskom banu dr. Ivanu Šubašiću, kao ni Vladku Mačeku, nije se sviđala pogotovo državoljubna usmjerenost MH.
Uspostavom NDH, 10. travnja 1941., za MH dolaze bolji dani. Zasebnom zakonskom odredbom, 13. listopada 1941., MH je jedina dobila povlasticu objelodanbe prijevoda inozemene književnosti. Time je, uz državnu podporu, MH došla do potrebitih prihoda za nakladnu djelatnost, premda je 1940. izdala dvadeset knjiga, s nakladom od pedeset sedam tisuća primjeraka. Taj se broj penje 1941. na dvadeset sedam objelodanjenih knjiga, s devedeset sedam tisuća primjeraka.
Godinu dana kasnije, uz Stoljetnicu postojanja, MH je objavila trideset različitih djela. Od 1943. do 1945., MH je objavila ukupno dvjesto sedamdeset knjiga (dvjesto knjiga prije 1941.). Izdavala je mjesečni časopis „Hrvatska revija“, u kome su zauzeto surađivali mnogi državoljubno i protukomunistički raspoloženi hrvatski intelektualci. U dugoj, bogatoj povijesti, MH poglavito domoljubnu ulogu je odigrala tijekom Hrvatskog proljeća (1967. – 1971.).
Hrvatsko sveučilište
Zagrebačko sveučilište 1941. mijenja ime u Hrvatsko sveučilište. Godine 1942. ustrojen je Farmaceutski fakultet u Zagrebu te Medicinski fakultet u Sarajevu, kao začetnik Sarajevskog sveučilišta. Pravo fakulteta dobili su: Viša islamska šerijatska vjerska škola i Franjevačka bogoslovija u Sarajevu te Hrvatskopravoslavna bogoslovija u Zagrebu. Tijekom NDH rektori Hrvatskog sveučilišta bili su: prof. dr. Stjepan Ivšić, dr. Božidar Špišić i prof. dr. ing. Stjepan Horvat. U onodobnoj Hrvatskoj djelovalo je više od sedamdeset različitih znanstvenih ustanova. Sveučilištarci su izdavali svoje glasilo „Glasnik hrvatskog akademskog društva“ te druge stručne listove.
Na Hrvatskome sveučilištu, u jesen 1941., študiralo je 6412 študenata. Zbog novačenja u Hrvatsku vojsku, broj študenata se naravski u idućim godinama smanjivao. Unatoč općim ratnim prilikama i teškomu gospodarskom stanju, Hrvatsko sveučilište susljedno je osposobljavalo nove visokokvalificirane stručnjake. U nekojim segmentima proširivalo je vlastitu djelatnost. Pri Hrvatskom sveučilištu su ustrojeni tako Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku botaniku. U Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta ustrojen je laboratorij za atomsku fiziku. Najznačajnija knjižnica u NDH bila je upravo Sveučilišna knjižnica. U NDH, u travnju 1943., djelovalo je: dvanaest fakulteta i viših škola, sedamdeset devet srednjih škola, dvesto četrdeset šest stručnih škola te čak tri tisuće pučkih škola.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Slomom Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941., prestala je djelovati tzv. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Dne 12. srpnja 1941. službeno je počela Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Cjelokupna imovina prava i obveze bivše JAZU prešle su na HAZU. Broj akademika bio je ograničen na četerdeset pet članova. Prvih deset hrvatskih akademika u NDH bili su: Mirko Rački, dr. Tomo Matić, dr. Franjo Francev, dr. Stjepan Ivšić, dr. Ivan Maurović, dr. Stjepan Zimmermann, dr. Stjepan Škreb, dr. Stjepan Hondl, Franjo Dugan i dr. Ljubo Karaman. Na glavnoj godišnjoj skupštini, 25. siječnja 1942., za predsjednika Akademije je izabran dr. Tomo Matić. HAZU je imala stožernu zadaću promicati znanstvena istraživanja i razvitak umjetnosti, nadovezujući se na svijetlu hrvatsku znanstvenu i umjetničku baštinu te voditi hrvatski narod stazom objektivne spoznaje istine. U NDH, HAZU je uz brojne znanstvene edicije, objavila sedam knjiga. Pri Akademiji se razvila knjižnica, koja je 1942. imala više od devedeset tisuća knjiga. Uz HAZU su još djelovale: Strossmayerova galerija slika sa sedamsto velevrijednih slika, i kipova tuzemnih i inozemnih umjetnika, Zbirka glagoljskih isprava, glasovita Orijentalna umjetnička zbirka s više od 2700 primjeraka iz turskog doba i Arheološki muzej. HAZU je izdavala, tijekom NDH, međunarodni vijesnik, pisan francuskim jezikom.
Društvo hrvatskih književnika
Tijekom opstojnosti nenaravne tvorevine Kraljevine Jugoslavije, u DHK primani su samo prorežimski orjentirani književnici, pa su u novim okolnostima stare članove Društva morali zamjeniti novi književnici. Dr. Mile Starčević imenovao je prvih dvadeset članova DHK. Za predsjednika je izabran glasoviti hrvatski književnik dr. Mile Budak, za dopredsjednika hrvatski pjesnik dr. Antun Bonifačić. DHK je 1943. imalo sto sedam članova, sve redom poznatih pisaca, od kojih je čak dvadeset osmorica primljeno u „Društvo europskih pisaca“. Društvo je bilo veoma djelatno. Utemeljilo je Dom za književnike u Zagrebu, priređivalo niz književnih večeri i priredaba, organiziralo česta gostovanja književnika u inozemstvu, potom „Večeri hrvatske lirike“ te Proslave obljetnica hrvatskih književnika.
Uz Budaka i Bonifačića članovi DHK, između ostalih, su bili: Slavko Kolar, Sida Košutić, Vinko Nikolić, Dragutin Tadijanović, dr. Julije Makanec ... Među novim naraštajima hrvatskih književnica značajno mjesto je zauzimala pjesnikinja Nada Kesterčanek. Objavila je knjigu pjesničke proze „Sutoni na Tiberu“ (1942.). Umrla je zaboravljena u izbjeglištvu. Glasoviti hrvatski pjesnik Tin Ujević objelodanjivao je lirske pjesme za NDH u raznim kulturnim časopisima. Državne vlasti ga nisu ostavile u neimaštini, već su mu pronašle prikladno zaposlenje. Vjerojatno su ga stoga, iako je bio apolitičan, partizani kaznili višegodišnjom zabranom objavljivanja. Poslije osude, zamahnuo je špagom koju je nosio umjesto remena te pronicljivo upitao «sud»: - A što je sa zapljenom imetka? – Poznati pjesnik, prevoditelj i gorljivi hrvatski domoljub u NDH bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Od Bokelja, hrvatskih pjesnika, isticao se Viktor Vida. Pjesnik Frano Alfirević objavio je dvije knjige za NDH: „More i daleki gradovi“ (zbirku pjesama iz 1942.) te knjigu „Putopisi i eseji“ (1943.). Prvospomenuta Alfirevićeva knjiga dobila je godišnju državnu Antunovsku nagradu Zavoda za narodnu prosvjetu. Tijekom NDH najviše su objavljivana književna djela dr. Mile Budaka.
Glazbena djelatnost
Glazbena djelatnost u NDH nije zaostajala za drugim područjima hrvatskoga kulturnog života. Dapače, glazbena umjetnost je bila na zamjetnoj razini. U Zagrebu su djelovali brojni izvrsni orkestri: Zagrebačka filharmonija, Orkestri Hrvatskog državnog kazališta, Krugovalni orkestar, Orkestar profesora Odaka, Zrakoplovni zbor, Učenički orkestar Hrvatskog konzervatorija, Nastavnički orkestar Glazbene škole, Komorni orkestar, Franjevački glazbenici ... Uz Zagrebačku filharmoniju uspješno je djelovala Osječka filharmonija. Poznato glazbeno središte bilo je Sarajevo. Nije bilo tjedna u Zagrebu bez glazbene priredbe.
Često je bilo nekoliko priredaba tjedno. Brojni orkestri nastupali su na državnim proslavama i dobrotvornim priredbama. Uz njih su nastupali brojni solisti, guslači, čelisti, orguljaši i komorne skupine. Hrvatski državi krugoval održao je u Zagrebu više od dvadeset koncerata. Glasoviti su bili koncerti Hrvatskog glazbenog zavoda i Zagrebačke filharmonije.
Među dirigentima ponajviše su se isticali: prof. Lovro pl. Matačić, Mladen Pozajić, Boris Papandopulo, Krešimir Baranović, Božidar Kunc, Ivan Muhvić, Branko Klobučar... Od onodobnih pjevača zabavne glazbe valja istaknuti Vikija Glovackog. Hrvatski pjevači, dirigenti i glazbenici istaknuli su se zapaženim priredbama u inozemstvu (Nizozemska, Njemačka, Češka, Švedska, Finska, Bugarska, Italija). U Zagrebu su gostovali brojni inozemni orkestri: Berlinska filharmonija, Bugarski carski simfonijski orkestar, Gradački komorni orkestar, Kvartet Avakumov i dr.
Državnom Antunovskom nagradom počašćeni su glazbenici: Ivo Parać, Ivan Brkanović, Boris Papandopulo, Miroslav Šlik, Rudolf Matz, Petar Dumičić i Vinko Žganec. Uz pedesetak KUD-ova, u NDH je u travnju 1943. djelovalo sto četrdeset pjevačkih zborova.
Kazalište i opera
Osim Hrvatskoga državnog kazališta u Zagrebu, djelovala su u NDH državna kazališta u Sarajevu, Osijeku, Banjoj Luci i Dubrovniku. K tomu, postojala su brojna djelatna gradska kazališta: Varaždinsko, Karlovačko, Zemunsko, Vukovarsko i druga kazališta. U godištu 1941./1942., sarajevsko kazalište izvelo je dvadeset praizvedbi, drama i opereta, od toga jedanaest hrvatskih auktora. Diljem Bosne i u Mostaru, do sloma NDH, rečeno kazalište izvelo je više od sedamdeset priredaba. Hrvatsko državno kazalište u Osijeku, pod ravnanjem prof. Mirka Perkovića, u godištu 1941./1942. izvelo je oko dvjesto priredaba, od toga dvadeset sedam praizvedbi. Na kazališnim daskama izvođena su djela hrvatskih auktora: Gotovca, Budaka, Držića, Ogrizovića, Begovića...
U godištu 1943./1944., osječko kazalište dalo je trideset osam praizvedaba, od toga trinaest hrvatskih auktora, među kojima opere „Porin“ Lisinskoga i Zajčev „Nikola Šubić Zrinski“. U više prigoda osječko kazalište gostovalo je u Zagrebu i Sarajevu. Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu djelovalo je od 6. rujna 1941., na čelu s intendantom prof. Dušanom Žankom. U prvih pet mjeseci djelovanja, izvedene su na njegovim daskama osamdeset tri opere, operete i drame, a u sezoni 1943./1944. izvedeno je čak petsto sedamdeset šest dramskih i opernih izvedaba. Tijekom NDH Hrvatsko državno kazalište izvelo je više od tisuću sto priredaba. Najpopularnije izvedbe u ono vrijeme su bile: Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinski“, Gotovčeve „Morana“ i „Ero s onoga sijeta“, Odakova „Dorica pleše“, Asićeva „Pjesmom kroz život“, Muradbegovićev „Zmaj od Bosne“, Šenoino „Zlatarevo zlato“ te, naravice, opera „Porin“.
Davana su i djela svjetskih majstora, a hrvatski kazališni i operni umjetnici nastupali su izvan tuzemnih dasaka u Njemačkoj, Bratislavi, Rimu, Sofiji, Beču i drugdje.
Novinstvo i nakladništvo
U NDH izlazilo je sveukupno oko tristo pedeset izdanja. Izdavano je deset dnevnih listova, trideset tjednika, trideset pet časopisa te mnoštvo stručnih, vjerskih, kulturnih i znanstvenih časopisa i glasila. Tiskana su čak četiri športska lista. Dvadeset hrvatskih gradova imalo je svoje tjednike, a u Zagrebu je izlazilo čak deset tjednika. Među najuglednijim glasilima su bili «Spremnost», „Sarajevski novi list“, „Hrvatski list“, „Nedjelja“, „Katolički list“, „Hrvatska revija“, „Hrvatska smotra“, „Književni tjednik“, „Hrvatska misao“...
Najpoznatiji dnevni list „Hrvatski narod“, svojedobno zabranjen u ožujku 1940., izlazio je neprekidno do sloma NDH.
Inače, u NDH je izdano više od tisuću knjiga. Od poznatih nakladnih zavoda valja spomenuti, uz Maticu hrvatsku, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Hrvatsku narodnu prosvjetu, Prvu hrvatsku dioničku tiskaru, Knjižnicu lijepe knjige (samo u Zagrebu radilo je više od dvadeset tiskara). Osobitu ulogu u nakladništvu imalo je HIBZ (Hrvatski izdavalački bibliografski zavod), ustrojen 9. kolovoza 1941. Najznačajniji projekt u izdavaštvu HIBZ-a zacijelo je bila Hrvatska enciklopedija, pod uredništvom prof. Mate Ujevića. Prvi svezak Enciklopedije objavljen je 1941. u Banovini Hrvatskoj, a s obimnim projektom Enciklopedije u dvanaest svezaka nastavilo se NDH. Do sloma NDH završena su još četiri svezka s po osam stotina stranica (do slova E). Uz Enciklopediju, značajna izdanja HIBZ-a bila su: „Rječnik hrvatskog književnog jezika“ te „Enciklopedija za hrvatsku mladež“. Od sto pedeset šest važnijih knjiga 1943., HIBZ je objavio njih trideset sedam.
Naklade knjiga su išle od tisuću do deset tisuća primjeraka. U Zagrebu i drugim većim hrvatskim gradovima svake godine priređivana je priredba „Dani hrvatske knjige“. Inače, poglavita pozornost u NDH posvećivala se čistoći hrvatskog jezika. Stoga je odmah u travnju 1941. ustrojen Hrvatski državni ured za jezik. Prišlo se i uporabi «korijenskog» pravopisa, koji se u Hrvatskoj rabio do 1892., a u rujnu 1942. u NDH je objelodanjena prva knjiga s pravilima korijenskog pravopisa, pos naslovom „Koriensko pisanje“.
Druga područja kulturnog života
Hrvatski državni krugoval (radio), pod ravnateljstvom dr. Radovana Latkovića u NDH je vršio važnu prosvjetnu ulogu te kulturno educirao hrvatski narod putem postaja u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku te razglasnih postaja u Varaždinu, Petrinji, Ogulinu, Požegi, Osijeku i Hrvatskoj Mitrovici.
Ni likovna umjetnost u NDH nije bila na niskoj razini. Dapače, već u studenom 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu Prva izložba hrvatskih likovnih umjetnika. Rečena izložba je privukla trideset pet tisuća posjetitelja. Slično je bilo na izložbi iste naravi 1943. na kojoj su sudjelovala 64 likovna umjetnika. Uz službene izložbe, u Ilici su priređivane pojedinačne i skupne izložbe skulptura i slika. Likovni umjetnici bili su onodobno okupljeni u Društvu hrvatskih umjetnika. Prof. Vladimir Kirin uspješno je organizirao hrvaske likovne izložbe u inozemstvu. Napose valja spomenuti 23. Bijennale u Veneciji (lipanj 1942.), na kome su izlagali: Joza Kljaković, Ivan Meštrović, Ante Motika, Ivo Režek, Bruno Bulić, Josip Crnobori, Antun Medić, Slavko Kopač i Slavko Šohaj. Onodobna Hrvatska likovna umjetnost obrađena je bila podrobno u zborniku „Naša Domovina“, te u već spominjanoj Enciklopediji. Na području umjetničkog svjetlopisa (fotografije) poglavito su se isticali August Frajtić i Tošo Dabac, s nizom izložaba u tuzemstvu i inozemstvu.
U NDH je bila veoma razvijena i slikopisna (filmska) umjetnost. U travnju 1943. u NDH je bilo više od sto slikokaza (kina). Na međunarodnom festivalu u Veneciji 1942. hrvatski slikopis „Straža na Drini“ proglašen je najboljim dokumentarnim filmom. Istom su zgodom pohvaljeni hrvatski slikopisi „Barok u Hrvatskoj“ i „Tamburica“. U NDH je snimljen i premijerno prikazan 10. travnja 1944., prvi hrvatski igrani slikopis (film) „Lisinski“, redatelja i snimatelja Oktavijana Miletića. Hrvatski radio je nedavno javio, da je u Austriji pronađen još jedan vrijedan dokumentarni Miletićev slikopis „Život seljaka“, iznimno filmsko ostvarenje iz razdoblja NDH.•
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
