SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

Kazivanja starca Joze Vidovića o zločinima Livanjskog kaznenog voda

Znatan broj livanjskih sijedih glava, a posebno onih koji su zašli u osamdesete, devedesete i stote godine, pamte i godine rata i godine po završetku Drugog svjetskog rata.. Neki starci su vidjeli, a neki više puta slušali o stradanjima grupa i pojedinih Livnjana.

Preživjeli sudionici rata znaju reći da je previše bolnih ratnih i poratnih uspomena i da ih je pripovijedanjem teško oživljavati, jer je poginuo odveć velik broj mladih nevinih ljudi.

Livnjani, oni koji su tijekom rata bili desetogodišnjaci i malo stariji, pamte i sudbine nekih bilo članova obitelji ubijenih, bilo njihovih rođaka i poznanika, pamte one skrivače koje je Livanjski kazneni vod lovio i bez suđenja ubijao. Lovljeni su i ubijani mahom oni ljudi koji su se krili od rata, a i oni koji su ili napustili neke vojske, ili su njihove postrojbe položile oružje.

U livanjskom kraju bilo je mnogo onih koji su živjeli u strahu od ratnih pobjednika, jer su ti pobjednici nastojali otkriti i eliminirati skrivače, otkriti sve moguće ideološke protivnike, sve one koji bi mogli biti smetnja ostvarenju programa II. komunističke internacionale.

Zaredala su česta istražna ispitivanja pojedinaca, provjeravanja podobnosti mnogih građana, optuživanja temeljem sumnji, odvođenja u istražne zatvore, te zatvorska mučenja, a i osude.

Sve one: koji su se tijekom rata i poraća krili po kojekakvim skrovištima, po logama u trapovima, po zapuštenim ruševinama kuća, pojata i košara ili po planinskim špiljama i sklepanim kolibama u narodu su zvali kamišarima, a one koji su imali i neko oružje i bili spremni braniti svoja skloništa, koji se nisu mirili s uspostavom komunističke države zvali su križarima.

Kada bi neki sjedokosi starci bili navođeni na razgovor o tim vremenima, nisu bili voljni otvoriti dušu i na upite odmahnuli bi rukom, a poneko bi rekao: „Ne daj Bože da se ponovi.“

Ako bi poneki starci otvorili dušu i kazivali svoja pamćenja, tada je bilo uzdaha, a i brisanja suza.

Slušajući pripovijedanja staraca mlađi ukućani bi se čudili kako su živa pamćenja tih sijedih glava, kako pamte brojna imena, godine i sudbine ljudi. Neki mladići su uzbuđeno s nevjericom upijali njihove riječi. Bake bi svoje priče redovno popratile suzama.

Srđevčanin Jozo Vidović, ostarjeli gorštak je rođen u dijelu sela Srđevića, onom dijelu kojeg od planine Kamešnice odvaja polje široko oko dva kilometra.

On je odlučio hrabro ispričati svoj osobni doživljaj i svoje viđenje stradanja onih Livnjana koji su bježali i skrivali se od rata, koji su bježali od vojničkih uniformi. Jozo je žarko želio da ta istina ne ode u zaborav.

Jozi su se natovarile mnoge godine na leđa, pa je prilično poguren, ali živo njegovo oko još je pronicavo i još živo vidi ratno i poratno doba i mnoga događaje.

Njegovo pričanje je sveobuhvatno, pa iz jedne priče druga izvire i sve skupa se na kraju u jednu stapa. Tipičan je primjer plemenitog gorštaka, onoga koji ništa bolno ne zaboravlja.

Svoje pričanje započeo je sjećanjem kad je prestajao biti dječak, a postajao momak. Naglasio je da ono o čemu želi pričati bilo vrijeme kad je počinjao raditi rame uz rame s odraslim ukućanima.

Jozo je naglasio da predviđa da mnogi mladi Livnjani neće nikad saznati bolna iskustva svojih djedova.

Za one koji su bili vojnici i koji su poginuli u borbama, za one Livnjane koji su imali oružje i u borbama ginuli Jozo ima utješna opravdanja, da su znali da se u ratu gine, da su znali za što se bore.

Za Livnjane bez oružja, za one koji su rat izbjegavali, koji se od djece nisu htjeli odvajati, koji su se brinuli za ostarjele roditelje, koji su se skrivali po rupama, po špiljama, u improviziranim šumskim kolibama, on osjeća sućut. Jozo zna mnoge vršnjake i one nešto mlađe koji su kao djeca bez očeva ostali i u neimaštini odrasli.

I mnogi Livnjani znaju da je po okončanju rata ‘Livanjski kazneni vod’, zvali su ga i udarnim, lovio skrivače i obavljao poslove prijekog suda.

U tom Kaznenom vodu su bili mahom pripadnici livanjskih partizanskih odreda. Za njih rat nije završen kapitulacijom Hitlerove Njemačke i za njih je lov na kamišare i križare bio nastavak ratnih akcija.

U Kaznenom vodu bilo je i onih koji su pataloški uživali u lovu i likvidacijama najčešće vrlo mladih kamišara i križara. Čak se razvilo rivalstvo tko će okrutnije, tko će svirepije, a posebno tko će ubiti više ulovljenih „strašljivaca“.

Vjerno su slijedilo doktrinu, koja je diktirala eliminiranje svih onih koji su stvarna i potencijalna smetnja uspostavi komunističkog društvenog poretka. Pretpostavljalo se da bi skrivači mogli ugroziti izgradnji socijalističke partizanske države.

Livanjski kazneni vod je imao odriješene ruke. Mogao je hapsiti, mogli su članovi tog voda likvidirati svakog pojedinca za kojeg su sumnjali da je mogući pomagač kamišarima, da je neprijatelj novog društvenog poretka.

Tijekom uhićenja po kućama redovno su i pljačali osumnjičenog. Komunisti su znali da svaka diktatura počiva na sijanju straha, da svaki diktator počini zločine i potom zemljom upravlja.

Diktatori se često fotografiraju sa djecom i mladeži koja im uručuje cvijeće ili ih cvijećem zasipa i tako o sebi stvaraju pozitivan dojam. Stariji Livnjani tvrde da Livanjskom kaznenom vodu nije odgovarala činjenica da je rat prestao, pa su još nekoliko poslijeratnih godina povećavali brojku ubijenih „neprijatelja“.

U tom vodu su bili vjerni sljedbenici novog društvenog režima. U njemu su bili i oni koji su se poslije lova na kamišare dobro pozicionirali, rotirali se na političkim funkcijama.

Postali su vladajući kadar, a bilo je i onih koje je progonila savjest, pa završili u duševnim bolnicama. Jedan egzikutor iz zloglasne jedne dalmatinske brigade je odselio u Vojvodinu i ružne slike ga i tamo pratile i u stanju teškog duševnog poremećaja ubio je suprugu, troje djece i sebe. Nije bio jedini kojega su progonili krici ubijanih ljudi.

Jozo je u svom pričanju pravio prekide, vraćao se unazad, a prije glavnog kazivanja rekao je riječ dvije o sebi i naglasio kako je Bogu zahvalan da mu nitko iz njegove uže obitelji nije dopao u ruke opakog Kaznenog voda.

Uvod u priču je oslikao opisom životnog puta. ”Ja sam se u životu lijepo snašao i dugo sam radio kao Gastarbeiter, pa sam potom kamion kupio i postao autoprijevoznik. Ova moja kuća na kraj sela je mali raj. Okružena je voćnjakom, a tribanjski prostor je blizu. On me uvijek privlačio, pa sam s dobrim društvom mnogo lijepog doživio. Volim društvo lovaca. Kao dječak, a kasnije kao odrasli čovjek, kao autoprijevoznik i kao ljubitelj lovačkog druženja, a često i u obiteljskim susretima, čuo sam mnoge priče o tragičnim događanjima. Dosta toga znam, jer sam dosta toga i osobno vidio.

Starina Jozo je svoju priču o kamišarima bojažljivo otpočeo riječima: ”Ovo ću ti ispričati, ali nemoj svakome moje ime spominjati. Još ima onih koji se stide grijeha svojih djedova i očeva i ne vole da se o njima govori. Ne zna se na što su oni sve spremni, što sve mogu učiniti” , a kad je završio uvodno pripovijedanje, udahnuo je zrak, popio malo dalmatinske loze i ohrabreno je rekao:

„Nemam ja straha ne reći istinu. Sve zapiši, jer ja stojim iza svojih riječi. Istina ne smije u grob otići. Kamišare, te uplašene ljude, te skrivače, ali i neke druge slobodoumnije Livnjane je po završetku rata lovio i ubijao Livanjski kazneni vod. Tih poratnih dana, poratnih godina sva livanjska sela je pod nadzorom držao UDBIN Kazneni vod i stizao je do svakog sela i zaseoka. Otići u goru, otići u planinu, bez koje nema kućnog ogrjeva, za Kazneni vod je često značilo ili biti kamišar, ili šurovati s kamišarima. Onaj koji je odlazio u goru bio im je sumnjiv i pretpostavljalo se da skrivače snabdijeva hranom i odjećom. Sva ta skrivanja kamišara su tumačena prkosom novoj komunističkoj vlasti.

ZLOČINI NA BILIM STINAMA

„Ovo što ću sad reći ovo je teško opisiva tragedija. Sedmorica livanjskih seljaka ispod Kamešnice nisu ni pomislili da krijući se ikome prkose, a razloga za strah od komunističke vlasti imali su zbog brojnih saznanja o partizanskim zločinima. Krili su se ti naši seljaci u planini Kamešnicii. To što su sa sobom ponijeli sjekire bilo je razumljivo, jer su morali skloništa graditi, drva sjeći, morali vatru ložiti i grijati se.

Kaznenom vodu je dojavljeno, po svakom selu je bilo dojavljivača, da se ispod Bilih stina, tamo ispod vrha planine, tamo na Grginoj kosi dimio dim, a znano je da tamo gdje ima dima ima i vatre, da se tamo gdje ima vatre netko grije ili suši mokru robu.

O akciju na Bilim stinama i sudionici iz Kaznenog voda su pričali i držali da im je to bio veliki uspjeh, Znali su prijetiti ljudima, da bi mogli doživjeti ono što su doživjeli oni na Kamešnici. Prema njihovim pričama i prema onome što se dogodilo, akcija lova kamišara je dobro isplanirana. Na Veliku subotu 1946. godine Kazneni vod je odlučio naći logu na Kamešnici, naći brvnaru u kojoj se kriju ljudi iz Lipe, Čuklića, Orguza. Vod je kamionom stigao do Prologa, a onda je pješice krenuo i lukavo se primicao selu Orguzu. Kad su krijući se zaobišli Orguz i kad su stigli pod planinu, neopaženo su se uzbrdicom primicali Bilim stinama. Stotinjak i više metara ispred voda išao je izviđač nadimka „Lenjin“ Rastom je bio nizak, a lukavo odjeven u seljačku odjeću. Kao pas tragač brzo je otkrio puteljak koji vodi. k Bilim liticama. Neprimijećen Kazneni vod se šuljao, a na čelu mu bio pomoćnik načelnika Unutrašnje državne bezbjednosti. Njegovo ime ne volim ni izgovoriti, a svatko zna o komu je riječ. Vod je iznenadio i izbezumio sedmoricu seljaka i od oružja kod njih našao samo sjekire. Pokazalo se da ti skrivači nisu bili oprezni, da im nije palo na pamet da bi se netko mogao uspeti pod vrh planine i otkriti njihovu kolibu i prići im neopaženo.

Ne krijući se predvečer je Kazneni vod prošao kroz selo, a nikoga svezanog nije vodio. O kamišarima nisu se ni raspitivali, ni govorili. Premda nikoga nisu vodili u selu je bilo puno onih koji cijelu tu noć nisu oka sklopili. Zlo su slutili, a ujutro krenuli u potragu. Sedam žena i devetorica dječaka, starih od deset do petnaest godina su se žurila prema Bilim stinama. Izdaleka su izvikivali i dozivali draga imena, a planina im samo jekom odgovarala. Po vidljivim tragovima su se penjali i našli kolibu i ugledali naslagana drva i razbacane sjekire. Sve su bile krvave. Zanijemili su kad su iza kolibe ugledali kako u krvavom snijegu leže njihovi najmiliji. Nikoga nisu mogli prepoznati, jer su svima bile raspolovljene glave, a nekima odsječene šake. Da bi rasječenu bratovu glavu prepoznala jedna sestra je morala lijevi i desni krvavi obraz spojiti. Gledajući sve to i momčići drhtali i zanijemili. Dok su mrtve po odjeći prepoznavli svima su se tresla ramena. Snijegom su očistili krvave polovice lica, a i sjekire oprali i potom su usjekli duge grane. Pravljene su taljige. Mrtve unakažene svoje najdraže su žene i momčići niz planinu spuštali. Kad su otkrili da se nekoliko odsječenih šaka pogubilo, petnaestogodišnjaci su se vraćali da bi ih pronašli.

Među ubijenima su bila trojica iz obitelji Čelana, a po jedan stradali iz seoskih porodica Pelivana, Novokmeta, Šperaca i Duvnjaka. Vukući mrtve povorka stigla do prvih kuća. Supruga ubijenog Luke Čelana u kuću uvela curice i četverogodišnjeg sina, pa se vratila i od straha se tresla dok je mrtva tijela gledala i jedva muža prepoznaala. Cijelo čelo bilo mu odsječeno.

Saznalo se da su „junaci“ Kaznenog voda tog dana u Prologu ubili i dvojicu Proložana. Obojica su bila iz obitelji Rada. Dvojica Rada su se krili u planinskoj špilji, po danu su u njoj boravili, noću boravili u svojim kućama. U sumrak su krenuli kući, a lovci na glave kamišara ih uočili. Viknuli im da stanu, a iznenađeni kamišari pokušali pobjeći. Ispaljeni puščani metci su bili brži.

Po selima se znalo tko su doušnici, tko je stekao povjerenje Kaznenog voda. Od takvih ljudi se zaziralo i sklanjalo s puta, ali im se nije smjelo zamjerati.

U Kaznenom vodu nije tadašnji dnačelnik, a potom načelnik voda bio jedini koji je uživao u lovu i likvidacijama kamišara. U vodu su bila tri Jakova. Dva istog prezimena su bila iz Zabrišća, a jedan iz Zagoričana.

Jozinom kazivanju valja pridodati i ono što je pripovjedač ovog kazivanja saznao od drugih Livnjana. Prosvjetna djelatnica Katica Mamić (Kaća) je ispričala kako je partizanski komesar Jakov Brdar bio nemilosrdan, kako je bio hladnokrvni egzekutor ulovljenih skrivača. Nije imao milosti ni prema svom tetkinom sinu, mladom dvadesetogodišnjem Joski Mamiću. Josko se uopće nije krio od partizana, a ipak ga ubio rođak Jakov. Ubio je i općinskog odbornika Jozu Vidovića. Znatan je broj Srđevčana, koji također pamte kako su ubijeni Jozo Mamić i Ibvo Bajko Vidović. Bože Vidović je sin Bajke Vidovića, pa se raspitivao o stradanju kako svog oca, tako i drugih suseljana, Njemu je više osoba kazivalo što su znali o tim tužnim događanjima.

Ni Josko Mamić, ni Ilija Mamić, ni Mirko Vukadin, ni Ante Kuprešanin nisu bili regrutirani ni u jednu vojsku, jer su 1941. godine bili maloljetni. Pred kraj rata su se sklanjali kad bi vojske selom prolazile.

U listopadu 1944. godine u Livnu nije bilo ni njemačkih vojnika, ni domobrana, niti ustaša, jer su se povlačili prema Zagrebu. Partizani su 10. listopada 1944. godine ušli u Livno i proglasili taj dan oslobođenjem grada. Po svim livanjskim selima su postavili straže, a jedna od straža bila je u Lipi u blizini Tabakovih kuća. Tih dana se po selima govorilo da je u livanjskom kraju prestao rat i momci počeli ići po sijelima. U Lipi i Čukliću je uvijek bilo lijepih i za udaju dospjelih djevojaka.

Svršetkom listopada baš uoči Blagdana Svih Svetih iz Srđevića je pet mladića otišlo djevojkama na sijelo u Lipu. Neprimijećeno su ušli u selo. Već se svitalo kad su se vraćali kućama. Četvorica opreznijih je zašla iznad mjesta gdje bi mogla biti skrivena straža, a Josko se hrabro uputio putom. Vjerovao je da će neprimijećeno proći pored partizanske sačekuša . Pucnjava iz loge ga zaustavila. Četvorica koja se zašla u goru za grmlje zalegla i sve su vidjeli i čuli, a u selu su šaptom kazivala što se dogodilo.

Pogođeni Josko Mamić je klečao. Puščano zrno mu desno oko okrznulo. Jaukao je. Pritrčao mu Jakov Brdar, a Josko prepoznao tog svog rođaka, svog tetkinog sina pa vapio: „Jakove, spasi me. Ja sam Josko Mandin. Ranjen sam! Manda ti je tetka. Bio sam na silu kod cure.“

Njegovu žalopojku je pucanj prekinuo. Rođak Brdar mu u ranjeno oko pucao.

U blizini sačekuše još je jedno mrtvo tijelo ležalo. Nije se ni znalo tko je taj drugi ubijeni. Cijeli dan ležala ta dva mrtva mladića , a susjedi su uvečer na dva konja samare stavili, vreće napunjene sijenom učvrstili i tako ležajeve napravili. Pokazalo se da je Joski dosta mozga iz glave iscurilo. Preko vlažnog polja su do seoskog groblja prenijeli tijela poginulih.

Pamti se da je Joskina mati Manda bolno kukala, krvave obraze i usne vodom i suzama oprala, a skupljajući dijelove Joskinog mozga, proklinjala je i sestru i njenog sina Jakova. Otrovom i ljudskim gadom ga nazivala.

Pripovjedač ovog kazivanje je od Jakova Perkovića, dugogodišnjeg knjigovođe livanjskog Rudnika Tušnica čuo kazivanje o tom zlom Jakovu, o tome kako se ponio na Križnom putu. Jakov je imao samo 18 godina kad je regrutiran u domobransku postrojbu. S kolonom hrvatskih izbjeglica stigao je do Dravograda, a onda doživio kalvariju Križnog puta.

Rekao je: „U koloni nas je bilo mnogo. Gonjeni smo na Kozaru. Govorilo se da je u stotinama kolona bilo oko deset hiljada zarobljenika. Mnogo je bilo onih koji su iznemogli, koji nisu mogli pješačiti, pa padali, a pratnja ih ubijala. Jakov Brdar je zaustavljao kolone, zaustavio je onu u kojoj sam bio i ja. Jahao je na konju. Pitao je ima li tko iz Livna. Nisam istupio, jer sam slutio da će počiniti zlo. Istupilo je desetak ljudi, a on naredio da ih pratioci odvedu do jednog šumarka i tamo su ubijeni. Mene je na Kozari spasio partizan Jozo Bakrač iz Šuice. Skupa smo išli u školu.Bio je dvije godine stariji od mene. Ugledao me pred dvoredom šibanja. Izdvoji me. Napisao mi propusnicu i zahvaljujući njemu vratio sam se kući. Ne znam bi li ostao živ da sam ušao u dvored. u kojem su razjareni civili debelim štapovima udarali sprovođene.“

I u selu Zabrišću se zna da je zli Jakov napredovao u službi Unutrašnje državne bezbjednosti i postao je upravitelj zloglasne kaznionice u Zenici. Pred kraj života Zenicu je napustio i preselio se u Zagreb. Tamo su se nastanili mnogi moćni UDBINI šefovi i iz drugih krajeva i udruženo su djelovali i još djeluju u političkom životu. Zagreb je bio, a govori se da je i ostao najjači njihov centar.

Za drugog Jakova iz Zabrišća starina Jozo je kazao:Drugi Jakov zvani Dušan je također po zlu upamćen. Čuo sam da se nije posebno isticao u lovu na kamišare i nije volio ulovljene tući ni teškim cipelama, ni kundakom. On se javljao u trojku za strijeljanje, jal kamišara, jal onih koje su zvali križarima.

Strašan i podmukao je bio član Kaznenog voda mrgudni Semkan iz Gubera. Govorim o Semkanu, Nasilnom Semkanu, jer je bio još jedan istog imena i prezimena, a taj je bio dobra i normalna osoba. U ubijanju kamišara Nasilni Semkan htio druge nadmašiti, pa ubijao potežim kamenom, ubijao tako što bi kamišaru glavu smrskao. Tog zlog čovjeka su se bojali i susjedi u Guberu. Ako bi neko dijete ugledao u blizini svoje voćke, bacao bi kamenice koje su mogle dijete usmrtiti. Semkana su ubili rođaci.Govorilo se da su trojica govorila: „Ja sam ga ubio“. Sva trojica su osuđena na zatvorsku kaznu od po osam godina.

Među desetak „junaka“Kaznenog voda izdvajao se i jedan Đorđilo iz Livanjskog donjeg polja. Bio je okrutniji od drugih sedam livanjskih Donjepoljaca. On je vodio evidenciju o broju ulovljenih i o broju ubijenih livanjskih skrivača.“

Iz više pripovijedanja ostarjelih Livnjana da se zaključiti da su zahvaljujući skrivenim izviđačima i nekim dojavljivačima, zahvaljujući onima koji su bili revni kao šepavi seljak iz zaseoka Budmalić, nekoliko godina poslije rata svako malo stradavali i kamišari i križari, a borba protiv komunističke vlasti vodila se po drugim europskim zemljama i po drugim kontinentima.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević