I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)
KOČEVSKI ROG - NEKAŽNJENI GENOCID
STRAHOTA KOČEVSKOG ROGA VAPI ZA ISTINOM
Piše: dr. Zoran Božić
Pokolj na Kočevskom Rogu izvršen je u razdoblju od 29. svibnja do 9. lipnja godine 1945.Zapovijed za izvršenje masovnog pokolja donesena je 28. svibnja u najužem vrhu Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom. Zapovjednici pokolja bili su major Simo Dubajić i njegova nadređena komesarka - oboje časnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije. Dobili su i posebnu jedinicu za taj zločin, a pridružena im je i nepoznata slovenska partizanska jedinica.
Zauzimanjem tjednika Hrvatsko slovo ponovno je otvorena rasprava o partizanskom pokolju zarobljenih hrvatskih vojnika i nezakonito uhićenih svje-tovnjaka (srpski civila), izvršenom krajem svibnja i početkom lipnja 1945. na širem području Kočevskog roga u Sloveniji.
DVA ZAPOVJEDNA SUSTAVA
Uz partizanskog majora Simu Dubajića, svojedobno glavnog zapovjednika, a nakon sloma komunizma samozvanog i hvalisavog krunskog svjedoka po-kolja, izravnu zapovjednu odgovornost za taj ratni zločin kanibalskih razmjera pouzdani izvori pripisuju i partizanskoj časnici neutvrđene osobnosti iz Hrvat-ske. Naime, jugoslavenska partizanska horda, kao paravojska Komunističke par-tije, imala je dvojni sustav upravljanja. Tvorili su ga ustrojbeno neovisni vojno-zapovjedni i političko-zapovjedni lanac. Svaka jedinica i pojedini veći ratni pot-hvati partizanske paravojske, imali su vojnog zapovjednika ograničene samostal-nosti pri vođenju borbenih djelovanja, te političkog zapovjednika zvanog komesar, koji je donosio sve bitne vojne odluke i bio svima u svakom pogledu nadređen. Komesar je ujedno bio jedini vojni dužnosnik ovlašten za izdavanje naredaba za ubijanje, silovanje, pljačku i druga nasilja nad uhićenicima i zarobljenicima.
PLANIRANJE GENOCIDA I IMENOVANJE IZVRŠITELJA
Sukladno navedenom pravilu, dvojni je zapovjedni sustav bio ugrađen i za pokolj na Kočevskom rogu. Tom naredbom, donesenom 28. svibnja 1945. u Ljubljani na pijanci najužeg vrha Komunističke partije Jugoslavije predvođenog Titom, Dubajiću je kao vojnom zapovjedniku imenovan politički pretpostavljeni komesar ženskog spola. Važno je naglasiti da su se i Dubajić i njegova komesar- ka za svoj zločinački zadatak izborili dragovoljno, s velikim zadovoljstvom i u vrlo oštrom nadmetanju.Oboje su časnici 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije, tada borbeno raspoređene u Sloveniji. Nakon postavljenja, prvo su s generalštabom partizanske tzv.Jugoslavenske armije(JA) potanko isplanirali svaku pojedinost pokolja. Potom su među(duševno poremećenim?) divljacima iz redova 11. dalmatinske brigade odabrali dragovoljce oba spola željne prolijevanja ljudske krvi i poveli ih u nepristupačno prašumsko područje Slovenije na izvršenje jednog od najtežih zločina u cjelokupnoj ratnoj povijesti.
Istom je naredbom u izvršenje pokolja bila uključena i nepoznata slovenska partizanska jedinica, koja je brojem boraca višestruko nadilazila dragovolja-čki odred dalmatinskih krvoloka, te također bila zapovjedno podređena Dubajiću i njegovoj komesarki. Slovenski su partizani, kao dobri poznavatelji kočevskih gudura punih jama i ponora, pomno odabrali skrivena mjesta pogodna za masov-no ubijanje i skrivanje leševa, te odredili vodiče do tih mjesta.
"JUGOSLOVENSKO KRVAVO PROLEĆE" NA BBC-u
O strahotama kočevskog zločina, izvršenog pod zapovjedništvom spomenutog koljačkog muško-ženskog dvojca, javno se govori i piše preko tri desetlje-ća, čemu je poseban doprinos dao program britanske radio stanice BBC na srp-skom jeziku. Prvi krugovalno posredovan opis Kočevskog pokolja BBC je po-slao u svijet 1976. prigodom razgovora s Borivojem Karapandžićem, piscem knjige "Jugoslovensko krvavo proleće". Autor je u emisiji neuvijeno iznio imena naredbodavaca i počinitelja tog krvavog zločina.
Sljedeći, mnogo podrobniji osvrt na Kočevski pokolj BBC je dao 1977. tijekom razgovora s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi"Vreme ratno",izdanoj izvan tadašnje Jugoslavije. Doveden u nepriliku, Đilas je nevoljko priznao da je kao član najvišeg partijskog tijela politbiro KPJ bio jedan od naredbodavaca ko-čevskog zločina,no kasnije ga je,kajući se, nazvao"besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja".U razgovoru se nije libio imenovati"izvršitelje pokolja i njihove tadašnje dužnosti".
DUBAJIĆEV KOMUNISTIČKI FANATIZAM
BBC je nadalje, u opsežnoj četvrtsatnoj recenziji članka britanskog povjesničara grofa Nikolaja Tolstoja objavljenog u časopisu "Encounter" 1983, potanko opisao pokolj na Kočevskom rogu i iznio imena njegovih glavnih izvr-šitelja. Tom je prigodom kao jedna od zapovjedno najodgovornijih osoba javno prozvana "stanovita visoka jugoslavenska partijska i državna dužnosnica". Do-datno i još iscrpnije svjedočanstvo o kočevskom zločinu pružio je 1990. na valovima radio Zagreba osobno grof Tolstoj. U jednosatnom razgovoru,koji je zgro-zio hrvatsku i svjetsku javnost,iznio je potresne podatke dobivene dva dana ranije u Beogradu od pukovnika JNA u miru Sime Dubajića, nekadašnjeg zapovjednika pokolja na Kočevskom rogu.
Dubajić je Tolstoju opisao mnoge pojedinosti tog događaja, te javno izrekao imena naredbodavaca i svojih suradnika u masovnom ubijanju ljudi. Pritom se pravdao da je u mladosti bio komunistički fanatik, što mu je dalo nadnaravnu snagu za iscrpljujuće višednevno ubijanje ljudi, koje je, prema vlastitom prizna-nju,obavljao s velikim užitkom. Od tada pa do svoje smrti,Dubajić je u usmenim i pismenim istupima, unatoč određenim nedosljednostima i izljevima primitivizma, bitno rasvijetlio okolnosti pokolja kojim je zapovijedao i uklonio sve dvojbe oko ustroja zapovjednog lanca u tom ratnom zločinu. Velik nedostatak njegovog "priznanja"suzdržanost je u opisu metodologije izvršenja zločina.Tu su prazninu vrsno popunila svjedočanstva onih izvršitelja pokolja koji su, potaknuti voljom Svevišnjeg, smogli snage da istinu o strahotama s Kočevskog Roga istrgnu iz ralja tiskovne i pravosudne cenzure predaju na ocjenu sudu povijesti.
OČEVIDAC JURE - TAKO JE TO BILO
Tijekom jedne 24 satne smjene Jurina je skupina uspijevala pobiti i baciti u jamu oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka
OBRAĆENJE DRUGA JURE
Do sada najpotpuniji i stoga najvrijedniji opis događaja na Kočevskom Rogu, svjedočanstvo je sudionika samog pokolja "druga" Jure, dano autoru ovog teksta 1992. godine. Ovaj ozbiljno poremećeni duševni bolesnik dao je izjavu nakon naglog obraćenja u vjeri uoči svoje smrti i to na preporuku ispovjednika. Jura godinama nije mirno spavao. Stalno su mu se vraćale "slike iz rata", a uz to patio je i od patološkog straha da će ga UDBA kao svjedoka pokolja kad-tad ušutkati metkom". Prema njegovoj tvrdnji takvu je sudbinu doživjela većina izvršitelja kočevskog zločina hrvatskog podrijetla. Stoga je Jure punih 47 godina "šutio kao zaliven". Iako se pokajao za grijehe i okrijepljen svetim otajstvima pomirio s Bogom, u razgovoru sa mnom nije pokazao znakove iskrenog žaljenja zbog zvjerstava koje je počinio nad pripadnicima vlastitog naroda.
Jure se u Sloveniji zatekao kao borac 11.dalmatinske brigade 26.dalmatinske divizije JA. Za vlastoručno ubijanje zarobljenih i uhićenih Hrvata dragovolj-no se javio na poziv "jedne drugarice komesarke". "Drugarica komesarka" borci-ma je prenijela naredbu druga Tita da "bez ikakve milosti jednom za svagda li-kvidiraju hrvatsku bandu"i u njegovo im ime obećala"promaknuća u više činove, odlikovanja i potpunu slobodu u pljački i spolnom nasilju nad žrtvama". Onima koji se u "likvidaciji"posebno istaknu,najavila je bogate nagrade u zlatu i drugim dragocjenostima. Nakon odziva boraca i popune dragovoljačke kaznene jedinice, njezini su pripadnici predvođeni Dubajićem i komesarkom, u nekoj kovačkoj radionici blizu Ljubljane dobro nabrusili noževe i žlice za vađenje očiju. Iz vlastite su "komore" preuzeli vreće soli za soljenje ljudskih rana,a iz usput provaljene željeznarije otuđili veći broj sjekira i batova, te kliješta pogodnih za vađenje ljudskih zuba.
Tako opremljeni,prvo su se u okolici Ljubljane dva dana "zagrijavali" ubijanjem manjih skupina "bandita", nakon čega su kamionima prevezeni na stratišta Kočevskog roga.
SIMO I MILJA
Tu su ih dočekale slovenske partizanske jedinice, koje su dragovoljne koljače razvodile do teško dostupnih stratišta, osiguravale šire područje zločina, brinule za opskrbu koljača hranom i pićem, te ravnopravno sudjelovale u ubijanju i zlostavljanju žrtava. "Komandira operacije", koji se predstavljao kao Simo, svjedok nije pobliže poznavao, a na stratištima ga je viđao povremeno. Naprotiv, ubijanjem na poprištu zločina cijelo je vrijeme zapovijedala komesarka,koju isto nije pobliže poznavao. Simo ju je u vokativu zvao Miljo. Prema partizanskom običaju iz tog "herojskog" doba, borci su se međusobno oslovljavali osobnim imenima, nadimcima ili konspirativnim, tj. lažnim imenima, pa je poznavanje nečijeg punog imena i prezimena, čak i u istoj četi bila rijetkost. Stoga očevidac Jure nikad nije doznao pravu osobnost, ni "komandira", ni "komesarke", a niti većine ostalih dragovoljaca koljača.
UBIJANJE OD 4 DO 22 SATA
Jure tvrdi da je u pokolju sudjelovao punih 12 dana i to od utorka 29. svibnja do subote 9. lipnja 1945. "Likvidacije" je vršio u smjenama od 24 sata ubijanja i potom 24 sata odmora. Na dane odmora spavao je u brvnarama nekakve partizanske bolnice, uz najstrožu zabranu bilo kakvog dodira s mjesnim stanovniš-tvom. Ubijanje je trajalo od svitanja do punog mraka, tj. od 4 do 22 sata.Tijekom jedne24-satne smjeneJurina je skupina uspjevala pobiti i baciti u jame oko 1.500 ljudi. Njihovu odjeću i obuću tovarili su potom na kamione i vraćali u Kočevje. Žrtve su na stratišta bile dovođene i ubijane bez provjere osobnih podataka, bez prozivke i bilo kakvog pisanog traga. Naredbodavac i izvršitelji zločina nisu vidjeli potrebu za potankim utvrđivanjem ukupnog broja ubijenih, te njihove dobne i spolne strukture. Važno je uočiti da nijedna osoba smaknuta na Kočevskom Rogu nije bila saslušana, optužena, niti osuđena na smrt od bilo kakvog, pa čak ni partizanskog prijekog suda.
Njihovo zajedničko ubojstvo prema Đilasovu je svjedočenju osobno naredio Josip Broz Tito 28. svibnja 1945. mrtav pijan tijekom cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske u Ljubljani. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja,bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.To je pitanje prepustio svojim partizanskim "revolucionarnim saradnicima". Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja pijani je maršal izabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog Staba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica su odlično poznavali bespuća i pećine Kočevskog roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata.
VRHUNCI PSIHIJATRIJSKE NASTRANOSTI
Opisane okolnosti otežavaju utvrđivanje točnog broja hrvatskih i ostalih žrtava smaknutih na Kočevskom Rogu. Očevidac Jure nije imao pregled nad radom svih, međusobno udaljenih stratišta, pa nije mogao osobno procijeniti ukupan broj ubijenih ljudi. Približan broj s kojim je baratao, pretpostavka je uteme-ljena na razgovoru s pripadnicima dalmatinske i slovenske koljačke jedinice. Nakon izvršenog zadatka, Jure i ostali koljači iz dragovoljačkog kaznenog odreda, odoka su zaključili da je na Rogu pobijeno "više desetaka tisuća ljudi". Jure, naprotiv, s daleko većim stupnjem pouzdanosti tvrdi da je njegova skupina krvoloka pobila oko 11.000 ljudi. Izuzev osam stotina Slovenaca, svi su bili Hrvati.
Među žrtvama bilo je dosta svjetovnih osoba, žena svih dobi, djece, pa i čitavih obitelji. Nad brojnim su žrtvama prije smaknuća izvršena spolna sakaćenja i druga nepojmljiva zvjerstva. Velik broj zarobljenika i uhićenika na stratišta je stizao već ranije teško pretučen i unakažen.
Partizanski su živoderi marljivo nastavljali s krvničkim premlaćivanjem žrtava sve do njihove "likvidacije". Gotovo sve djevojčice i žene zrele dobi bile su prije ubojstva silovane. Silovanja su bila javna, serijska i vrlo brutalna. Borci su žene redovno prisiljavali na felaciju i mokrili im u usta. Neki su partizanski krvoloci čin silovanja završavali klanjem žrtve i pijenjem mlazeva tople krvi iz prerezanih vratnih žila.Jure navodi da je na Kočevskom rogu nazočio silovanjima dječaka i odraslih muškaraca. No,vrhunac psihijatrijske nastranosti partizanskih egzekutora, nedvojbeno je bilo učestalo prakticiranje prisilnog pasivnog i ritualnog aktivnog kanibalizma. Aktivni se kanibalizam javio u obliku lizanja i pijenja ljudske krvi, te kušanja posoljenog svježeg ljudskog mozga na vrhu noža.
POVLAŠTENI POLOŽAJ SRBA
Žrtve su prije ubojstva redovito temeljito pretraživali i skidali do gola, te pritom pljačkali njihov nakit i satove. Zlatne zubne krune čupali su kliještima, a u slučaju da je žrtva pružala otpor, čeljust bi joj izbili udarcima kundaka, sjekire ili čekića. Prste s kojih se nije dalo skinuti prstenje odsijecali su noževima i sje-kirama. Pljačka nakita i satova pokazala se vrlo unosnom,pa su se neki"drugovi" nakon razvojačenja vratili kući s više kila zlatnih predmeta. U partizanskoj pljački vrijedilo je pravo prvenstva i pravo jačega, što znači da se plijen među borcima nije dijelio ravnomjerno.
Podjela plijena medu koljačima katada je izazivala "nedrugarske" trzavice, koje su znale prerasti i u oružani obračun. Tako je nekoliko nezasitnih "drugova" iz Dalmatinske zagore pronađeno zaklano i bez podebljeg zavežljaja s opljačkanim zlatnim zubima i nakitom, a da počinitelji tog nedjela u sveopćoj orgiji smrti nisu otkriveni. Jurina skupina ubojica tijekom cijelog pokolja nije smaknula, niti vidjela, ni jednog zarobljenog Srbina. To nedvojbeno ukazuje na povlašten polo-žaj Srba u partizanskom zarobljeništvu i opovrgava Đujićeve tvrdnje o tobož-njem masovnom pokolju četnika na Kočevskom Rogu. Udio četnika među žrtva-ma kočevskog pokolja očigledno je bio beznačajan i zanemariv.
NEVJEROJATNE TEHNIKE MUČENJA I UBIJANJA
Osobe ubijene na Kočevskom Rogu prvo su pješice i vlakovima dovođene u Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju ljudi Kočevje, odakle su u manjim skupinama kamionima prevožene na stratišta. Partizani su zarobljenike i uhićenike tijekom prijevoza u Kočevje, boravka u logoru i sprovođenja na ubijanje, danima mučili glađu i žeđu. Stoga su mnogi od njih, koristeći svaku priliku, jeli travu i lišće, te pili vodu iz lokava
Prije odvodenja na "likvidaciju", zarobljenicima su u logoru Kočevje bodljikavom žicom stezali ruke iza leđa, povezujući ih istodobno po dvoje troje zajedno. Žicom svezane ljudske "dvojke" i "trojke", teturajući poput sijamskih bli-zanaca, tjerane su potom na mjesto smaknuća. Zbog stalnog požurivanja komesarke Milje na "što bržu likvidaciju hrvatskih bandita,kurvi i njihove kopiladi", većina je žrtava ubijena automatskim vatrenim oružjem. No unatoč svakodnevnom natjecanju partizanskih ubojica u brzini ubijanja, Jurini su krvoloci ipak uspjeli polako i s velikom nasladom "dvije i po do tri tisuće Hrvata iskasapiti i dotući hladnim oružjem".
I DANAS SU KOSTI NEPOKOPANE
Prema načinu izvršenja, najveći broj žrtava ubijen je rafalima iz strojnica, a potom pojedinačnim hitcima u glavu, nakon čega su sami padali ili gurnuti u jame. Dio ih je smaknut u stojećem stavu na samom rubu ponora pojedinačnim pucnjima iz blizine u glavu, što je izazivalo prskanje mozgovine, krvi i komada lubanjskih kosti po ubojicama. Velik broj žrtava je nakon zadobivanja strojnič-kih prostrijela i bacanja u jame, još uvijek pokazivao znakove života, pa su ubojice za njima bacali ručne bombe. Prema procjeni sudionika pokolja, od jedanaest tisuća njegovih žrtava, barem tri su bačene u jame još uvijek žive. Danima su iz mraka zapomagali i molili da ih dokrajče. Lakše ranjeni pokušavali su ispuzati van, pa su ih morali, kako tvrdi Jure, "po nekoliko puta ubijati". U kočevskom je pokolju stanovit broj ljudi pobijen na šumskim proplancima i nepokopan ostavljen za hranu zvijerima.
Njihove su kosti u velikom broju još uvijek virile iz zemlje 1981, u što sam se osobno uvjerio kao sudionik velike vojne vježbe JNA, održane u tom dijelu Slovenije. Pukovnik JNA Aksentijević je tada nađene kosture pripisao ostatcima nepokopanih njemačkih vojnika iz 2.svjetskog rata. Nažalost, te iste ljudske kosti, na zemlji kočevskih stratišta nepokopane leže i dan danas.
JEDNIM SNAŽNIM I DUBOKIM REZOM
Posebna "poslastica" kočevskog zločina bila su masovna klanja i škopljenja Hrvatica i Hrvata,u čemu se posebno isticala komesarka Milja. Ona je,prema navodu svjedoka, uistinu bila sotonskom maštom obdaren vrhunski stručnjak za mučenje i ubijanje ljudi. Upravo je njezinom zaslugom "obična" partizanska masovna "likvidacija narodnih neprijatelja" na Kočevskom rogu pretvorena u kani-balsku orgiju ubijanja. Osobno je izdvajala veće skupine mlađih muškaraca i naređivala borcima da ih kolju, žlicama i noževima kopaju oči, odsijecaju uši,noseve i spolne organe,te im u prazne očne šupljine nabijaju izvađene testise, a u usta odrezane penise. Prema naredbi komesarke, partizanski su koljači sve amputacijske rane obilno solili i potom žrtve puštali da se što dulje muče. Milja je koljačke šeprtlje, koji su muškarcima rezom odozgo nevješto odsjecali vanjske spolne organe gubeći vrijeme na "dugotrajno testerisanje", stručno podučavala tom zvjerskom postupku.
Prema Milji pravilni je partizanski postupak kastriranja započinjao rezom ispod skrotuma, a nož se pritom polagao koso u preponu. Tako se penis zajedno sa skrotumom odsijecao jednim snažnim i dubokim rezom. Milja je, isto tako, "drugarski kritikovala" nespretnjakoviće, koji su zbog predubokog reza na vratu žrtava, zatupili noževe na njihovim vratnim kralješcima, a u šumi ih nisu imali gdje naoštriti. Nevještim je koljačima pokazivala kako rez na vratu mora ići kružno kroz meke česti i zahvatiti velike žile obje strane vrata zajedno s grkljanom, da "hrvatska svinja" ne može glasno urlati.
IZBIJANJE NEZAVISNE IZ GLAVE
Milja je vlastoručnim kastriranjem umorila više stotina hrvatskih mladića srednjoškolske dobi iz nekakvog internata školske ustanove i pritom ritualno lizala njihovu krv s noža. Rukom im je utrljavala sol u amputacijske rane i naslađivala se njihovim mukama. Prije toga istu je skupinu mladića na šumskoj čistini grupno silovala i na felaciju prisiljavala skupina koljača na čelu sa zapovjednikom Simom. Milja je nekolicini dragovoljnih koljačica demonstrirala vitalnu ekstirpaciju još uvijek kucajućeg srca kao vlastiti "specijalitet" zvan "usoljeno ustaško srce". Nakon četiri snažna udarca sjekirom u prednju starlit grudnog koša u obliku četverokuta i otkidanja prsne kosti,još uvijek živim žrtvama izvlačila je srca, rane obilato zasipala solju i potom ih potežući za srca i pripadajuće krvne žile, vukla po zemlji. Na kraju je nožem bušila otvor na stijenci kucajućeg srca, usmjeravala mlazeve krvi žrtvi u usta i tjerala je da pije vlastitu krv.
Drugi Miljin "specijalitet" zvao se "klinčani hrvatski mozak". Ova psihijatrijska bolesnica, s velikom je nasladom živim ljudima kladivom zabijala zidarske čavle kroz lubanju u mozak i nakon svakog zabijenog čavla žrtvu pitala: "Jesam li ti izbila Nezavisnu državu Hrvatsku iz glave?". Žrtve su dobro podnosile tu vrstu mučenja i začuđujuće dugo preživljavale. Prema Miljinoj naredbi, borci su svakodnevno na ražnjevima žive pekli časnike hrvatske vojske.Postupak nabi-janja živog čovjeka na kolac i njegovo pečenje na laganoj vatri obavljan je tako, da žrtva što dulje ostane na životu i pritom trpi nesnosne muke.
UŽASNA MUČENJA ŽENA
Jure,nadalje, tvrdi da su u svim vrstama zvjerstava prednjačile "drugarice" partizanke. Žrtvama oba spola palile su cigaretama i užarenim željezom najosjetljivije djelova vanjskog spolovila i bradavice na dojkama. Ženama su kroz rodnicu bajunetom izrezivale i čupale maternice, te potom iste žrtvama gurale u usta i gušile ih vlastitim organima. I muškarce su gušile uguravanjem odsječenog vlastitog vanjskog spolovila u usta. Na nagovor komesarke Milje, partizanke su komade bodljikave žice za vezivanje ruku muškarcima sadistički zabijale kroz penis u mokraćnu cijev. Trudnicama su nožem parale trbuhe, vadile im nerođenu djecu i dječje ručice provlačile kroz nožem napravljene proreze na dojkama majke. Partizanke su skupini časnih sestara i svjetovnih žena, nakon serijskog silovanja, vlastite ruke provukle kroz proreze na dojkama, međusobno ih svezale žicom i potom ih prisilile da prije smaknuća tako sputane i gole, uz zvuke harmonike, plešu kozaračko kolo i pjevaju:
"Mi smo kurve, joj mi smo kurve i hrvatsko smeće, časne sestre, joj časne sestre, đubre su najveće".
Neke su drugarice "likvidacije" vršile tako da su ženama i muškarcima puščane cijevi zabijale u rodnicu ili analni otvor i zatim pucale u njih. Na poticaj komesarske Milje,"drugarice" su većem broju žena odsijecale dojke, solile rezne površine i potom posoljene odsječene dojke pritiskale natrag na amputacijske rane. Uz to su im žičanim četkama nanosile grozne ozlijede vanjskog spolovila i nakon toga solile rane. Teško unakaženim žrtvama mokrile su i defecirale po ranama i po licu. Svaki, pa i najzvjerskiji postupak prema žrtvama, na Kočevskom je rogu bio praćen skupnim poticanjem, javnim odobravanjem i kanibalskim oduševljenjem zločinaca.
TITOVA OSOBNA ODGOVORNOST
U petak, 1. lipnja 1945, tijekom prijepodneva, kočevska je stratišta uz iznimno jako oznaško osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojno izaslanstvo
Simo i Milja su među dragovoljcima izdvojili skupinu koljača s mesarskim iskustvom i zadužili ih za deranje kože živim ljudima. Te su "drugove" oslobodili svih drugih zločinačkih obveza i dali im povlašten status u kaznenoj jedinici. Svjedok navodi da su ih zvali "specijalisti", a njihov zločinački uradak "specijalnom obradom". "Specijalisti" su žrtve vješali naglavačke na drvene križeve za deranje svinja i živima im derali kožu počevši od stopala prema glavi. "Specijalnu su obradu" namjerno izvodili potanko i što dulje, a oderane dijelove tijela obilno zasipali solju. Urlici koje su ove žrtve ispuštale prije bi se mogli nazvati životinjskim, nego ljudskim. Obrada je završavala skidanjem skalpa i potom pribijanjem u cijelosti oderanih ljudskih koža na obližnje drveće radi sušenja.
"Specijalist" živoder potom bi oderanu žrtvu ostavio da posoljenog ogoljenog potkožnog tkiva polako umire u mukama ili bi joj u položaju naglavačke rasporio trbuh, izvukao i presjekao šupljine i vijugu iz koje se cijedio izmet, provukao u usta.
RASPOLOŽENJE UZ LOGORSKU VATRU
Koljačka 24-satna smjena obično je završavala paljenjem logorske vatre i cjelonoćnim dežurstvom nad svježe popunjenim grobištem. Uz logorsku se vatru jelo,opijalo i pjevalo,prepričavala su se koljačka iskustva iz proteklog dana,a po-edini parovi partizanskih kanibala izdvajali su se i podalje od vatre javno kopulirali. Idući dan u zoru nastupala je druga smjena i nastavljala s ubijanjem. Tijekom pokolja poneki od "drugova" slabih živaca povraćali su,padali u nesvijest ili čak doživjeli živčani slom. Jure je iznio vrlo zanimljiv podatak o postupku parti-zanskog stožera prema takvim pojedincima: "Prolupale je koljače odmah odvodila OZNA i vjerovatno ih po kratkom postupku ubila, jer ih više nitko od nas nikad poslije nije vidio,niti je čuo bilo što o njima". U "drugova" su se prigodom klanja znali javiti tzv. jurišantski napadi, pri čijem su nastupu u svojevrsnom transu žrtve ubijali "kao po tekućoj traci".
Pojedine su "drugarice" pri ubijanju dobivale psihomotorične napade poznate pod pučkim nazivom "Kozara". Tada su u stanju tobožnje opsjednutosti mahnito unakazivale i ubijale ljude, lizale krv i mozgovinu žrtava, te trgale vlastitu odjeću, vadile dojke i javno masturbirale.
Svjedok Jure navodi da su, protivno dojmu koji vlada u javnosti, slovenski partizani ravnopravno sudjelovali u svim vrstama nasilja nad žrtvama. Prema Ju-rinoj procjeni,na kočevskim su stratištima slovenski koljači obavili približno po-lovicu posla i to na osobito okrutan način. Sa sobom su donijeli velike šumarske tandem-pile"žage"i s njima "hrvaške bandite žagali" na pola i to vrlo polako,tako da se žrtva čim dulje muči i zapomaže. Svjedok ističe da je osobno promatrao Slovenku, kojoj su njemački vojnici navodno pred očima pobili čitavu obitelj, kako u stanju potpune izbezumljenosti živim ljudima nožem izrezuje utrobne organe i sjekirom odsijeca udove.Ista je osoba kasnije postala viđenija dužnosnica KP Slovenije. Slovenski su partizani pojedinim žrtvama prilikom klanja odsijecali glave i s njima za vrijeme odmora igrali nogomet. Osim toga ljudske su glave nabijali na štapove i pekli na žaru.
PUNIH DVANAEST DANA POKOLJA
Jure je osobno vidio Dubajića kako kolje hrvatske zarobljenike dvosjeklim bodežom zvanim kama. Pritom je pio mlazeve krvi iz njihovih vratnih žila i lizao krv sa noža. Neki "drugovi i drugarice", uključujući i komesarku Milju, lizali su posoljen svježi mozak žrtava na vrhu noža. Milja je nakon brojnih vlastoručno izvršenih "likvidacija" poprimala sotonski izgled. Bila je tako krvava, da joj se ljudska krv cijedila s odjeće i ruku. Čizme su joj bile ružičasto-bijele od gaženja po ljudskoj mozgovini, a u naborima odjeće i kosi nosila je komadiće raznesenih lubanjskih kostiju i ljudskog mozga.
Punih 12 dana vrletima Kočevskog Roga prolamali su se urlici i jauci ljudi podvrgnutih neopisivim mukama. Velik broj unakaženih žrtava, posebno žena, na koljenima je molio partizane da prekinu s daljnjim mrcvarenjem i odmah ih ubiju. Završnih dana pokolja posebno dovedene diverzantske jedinice počele su eksplozivom urušavati grotla jama i usjeke u kojima su ležali desetci tisuća trupala i pokoji umirući nesretnik. U slučajevima kada bi eksploziv neoprezno bacili na ljudska tijela, eksplozija bi iz jama visoko u zrak izbacivala i okolo raznosila kašu od ljudskog mesa i kosti.
TITO PRED ODERANIM SVEĆENIKOM
U petak 1.lipnja 1945.tijekom prijepodneva,kočevska je stratišta uz iznimno jako oznaško osiguranje, natkrivenim američkim džipovima obišlo visoko partijsko i vojno izaslanstvo. Jure i "drugovi" uspjeli su među njima prepoznati maršala Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, potpukovnika Milana Žeželja, te generale Aleksandra Rankovića, Peku Dapčevića, Ivana Mačeka, Franca Leskošeka, Koču Popovića i Petra Drapšina. Prilikom prolaska te skupine kroz Kočevje i okolna sela, bio je proglašen redarstveni sat sa strogom zabranom izlaska iz kuća i gledanja kroz prozore.U svakoj kući na smjeru kretanja kolone vozila, naoružani je partizan na nišanu držao sve ukućane i silio ih da borave u prostorijama bez pogleda na cestu. Spomenuta se delegacija najkrvoločnjih partizana pri obilasku živo zanimala za rezultate svog udruženog zločinačkog pothvata.
Kako je ubijanje "hrvatske bande" bilo u punom zamahu, borci su vrhovnom komandantu i pratnji uživo prikazali sažetak krvoločne metodologije za eksterminaciju Hrvata. Između ostalog, pokazali su im razapete svježe oderane ljudske kože pune muha, te na stablo naopako pribijenog svećenika Mihovila Lajoša oderane kože, obrađenog na partizanski način. Iz usta mu je virio vlastiti penis, izvađene očne jabučice bile su mu žašiljenim štapićima zabijene na mjesta odrezanih uški, a testisi su mu bili štapićima zabijeni u prazne očne šupljine. Izvađeno srce bilo mu je velikim čavlom pribijeno na čelo, a na mjestu odrezanog penisa iz trbuha je virilo raspelo.Ushićen prikazanom kanibalskom orgijom, Tito je Simi i Milji "čestitao na primjernom obavljanju zadaće". Po završetku "likvidacije" svim je izvršiteljima pokolja naredio "dvotjednu nagradnu prekomandu na Bledsko jezero, radi odmora i partizanskog druženja".
TITOVA POŠTENA INTELIGENCIJA
Od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvorevine, iznikle na krvi Kočevskog roga i sličnih zločina, pa do danas, naraštaji hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika uporno pokušavaju opovrgnuti "dezinformaciju neprijateljske propagande" da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na mjestu dogadaja zapovjedao pokoljima hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika. Štoviše, komunistički profesorski ološ s hrvatskih sveučilišta i dan danas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo,niti su izvršili bilo kakav ozbiljnji ratni zločin.Okorjeli krijumčari povijesti iz redova tzv. Titove poštene inteligencije smetnuli su pritom s uma podatke objavljene u komunističkom tisku u to doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih dana je "Vjesnik" jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude.
Iz tekstova objavljenh u "Vjesniku", ljudska je krv jednostavno liptila. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je komunistički zločinac između 19. svibnja i 6. lipnja kroz 1945. neprekidno boravio u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju i na tom području, po njegovoj je naredbi bez suda ubijeno više stotina tisuća ljudi.
***
Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda.Mi ćemo našu kuću provjetriti tako,da se za uvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajednčku kuću- slobodnu, federativnu Jugo-slaviju. J. B. Tito, Vjesnik, 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4
TITO JE OBIŠAO MJESTA MASOVNIH LIKVIDACIJA
Tijekom boravka u Sloveniji, 1. lipnja,prema svjedočenju dragovoljca Jure, Tito je s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja
Kronološki gledano Tito je već 4.svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I.armije JA, II. armije JA i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su prema redo-slijedu zapovijedali generali Peko Dapčević, Koča Popović i Ivan Gošnjak, s članovima Narodne vlade Hrvatske na čelu s razvojačenim generalom Vladimirom Bakarićem zvanim Mrtvac.
KOLJAČ MIJALKO TODOROVIĆ
Sastanku je kao potpredsjednik Savezne vlade nazočio Edvard Kardelj zvan Bevc. Prema svjedočenju sudionika sastanka,načelnika Vojnosudskog odje-la II.armije Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad Komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodnja smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao komesar I. armije, velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici.Mijalko se pred vrhovnim komandantom hva-lio da je po zagrebačkim stratištima "vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više ne može jesti meso".
GOVOR O KONAČNOM OBRAČUNU
Prema partizanskom tisku, Tito je u zagrebačkoj okolici boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji gene-rala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građani-ma koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da "u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom". Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je "da će u novoj komunstičkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame".
TITOV OBILAZAK
Tito je tijekom dvodnevnog puta po sjeverozapadu Hrvatske obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao sa psi-hopatima koji su vršili"likvidacije".Potom je 21.svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Sljedeća tri dana boravio je u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno zapovijedao masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio "ubrzavanje di-namike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela". U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se cijelo poslijepodne.
U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću "likvidacije". Od Krajačića i ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene "hrvatske ranjeničke đubradi" iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i potom su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja brzojavom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
PROSLAVA ROĐENDANA
U petak 25.svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu kao rođendanski poklon "drugarsko" iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Naredio je da ih se do suđenja ne smije tjelesno zlostavljati. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika.Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici.
Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, konac rata je dočekao s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbje-glica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio "da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada" i "pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta". "Putem ili po prispjeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji". Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora.
Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.
NAREDBA BROJ 7
Prema svjedočenjuKoče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II. svjetskog rata, a kraj rata su iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile je-dinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanin snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u znamenitu "Naredbu broj 7". Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića, koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg "novačenja u JA". Odmah po partizanskom "novačenju" izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko.
Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.
TITOVI IZRAZI ZADOVOLJSTVA
"Vjesnik"je u nedjelju 27. svibnja donio vijest "da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba",bolje reći zapovijeda pokoljem Hr-vata širokih razmjera,koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, oso-bno mi je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja. Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja iz Zagreba otišao u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor.
Prema svjedočenju borca iz pratećeg bataljuna Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je "nakon koljačkog raporta" izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo Katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sewisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, 1. lipnja, Tito je,prema svjedočenju dragovoljca Jure, s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja.
Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte Tolbuhinom,te ga pritom odlikovao ordenom "narodnog heroja"."Vjesnik"nije naveo mje-sto i vrijeme susreta,no izvjestio je da je "Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu". Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no ponajprije klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bežigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora
Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. "To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad". Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.
SLOVENIJA - ZAGREB - BJELOVAR - OSIJEK
Idući se dan komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 4. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja papina izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u vojnoj bolnici Rebro,gdje se zadržao preko dva sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od "hrvatske bande". Zapovjednik vojne bolnice Rebro,partizanski kapetan Julius, svom je maršalu podnio sljedeći prijavak:"Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje", pri čemu je vjerovatno mislio na jamu Jazovku. Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički konclogor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a onda je sa skupinom ubojica održao polusatni sastanak u hotelu "Grand".
Bjelovarski je logor bio važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebne upute za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata.Tito je potom iz Bjelovara trasom današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku.Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepo-kopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih,polugo-lih ljudi koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.Prema kazi-vanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi od kojih je rijetko tko preživio.
SVJEDOČENJE KOČE POPOVIĆA
U poslijepodnevnim satima 5. lipnja pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljano ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa.Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U sri-jedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva uBeogradu"Vjesnik"je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945, tijekom kojeg je Tito "u najstrožoj komunističkoj konspiraciji" izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest: "Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osiječkoj tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku".
Osvrt na Titovu ulogu u pokoljima ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika tijekom proljeća i ljeta 1945. neizostavno treba zaključiti svjedočanstvom koje je autoru ovog podlistka osobno dao general Koča Popović nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović vrlo autoritarno tvrdi da je Tito sve važne političke i vojne zadaće uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ih nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca,Mađara i Šiptara krajem II. svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjer-ljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih "maršruta", naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.
Prema Kočinu navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi ništa nisu značili. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Bio je mnogo krvoločniji i bešćutniji od Aleksandra Rankovića, koji je na zao glas došao upravo bezpogovorno provodeći kanibalske naredbe svoga gazde. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Pri izvršenju tog pokolja nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji "likvidacija" nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.
RANKOVIĆEVA DIVERZIJA I GUGIĆEVO OČITOVANJE
Popović je postao svjestan stvarnog razmjera pokolja nad Hrvatima tek kasnije. Kao načelnik Generalštaba JNA od Tita je dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o pokoljima 1945. U tajnu operaciju bili su uključeni "XII. odelenje JNA" (služba "bezbednosti"), personalna uprava JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njezine specijalne ispostave zvane "Instituti za historiju radničkog pokreta". List po list, broj Hrvata smaknu-ih 1945. popeo se na preko pola milijuna, što znači da je tada ubijen svaki šesti živući Hrvat. Pokušavajući naštetiti svom vrhovnom komandantu i suzbiti njegovu svemoć i samovolju, tadašnji jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Alekandar Ranković izveo je u veljači 1952. "političku diverziju" i mimo Titova znanja u dnevniku "Politika" objavio izvještaj u kojem je navedeno: "Kroz naše je logore i zatvore izmedu 1945. i 1951. prošlo 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000".
Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati.
Među pozornosti vrijednim svjedočanstvima o pokolju na Kočevskom Rogu,iako s daleko manje pojedinosti, ističe se javno očitovanje još jednog sudionika tog događaja,partizanskog borca Ivana Gugića iz Vele Luke na Korčuli. I on se krajem rata zatekao u Sloveniji kao borac 11. Dalmatinske brigade 26. Dalmatinske divizije. Bio je star nepunih 20 godina. U svojoj je izjavi potanko opisao novačenje jedne od dalmatinskih koljačkih jedinica za likvidaciju "hrvatske bande". Na poziv maršala Tita, iz Gugićeva bataljona 11. brigade, za ubijanje ljudi dragovoljno se javilo 60-70 časnika i vojnika. Gugić navodi da je njegova kaznena jedinica osnovana u Kranju "po svoj prilici" 26.svibnja. Zapovjednik koljačke čete bio je kapetan Nikola Maršić, Hrvat iz okolice Makarske, a komesar Ivan Bokež, vjerojatno Hrvat iz Boke Kotorske. Dragovoljačka je četa odmah drugi dan u okolici Ljubljane pobila 800-1000 Hrvata i Slovenaca dovedenih iz logora Šent Vid u Ljubljani.
Potom je, također "po svoj prilici" u ponedjeljak 28. svibnja, vlakom prevezena u Kočevje. Ovaj podatak podudara se s opisom "druga" Jure, što ukazuje da je ubijanje većeg opsega na Kočevskom rogu uistinu moglo početi u utorak 29.svibnja. Gugić navodi da mu je tijekom zadaće neposredno pretpostavljeni "starješina" bio stanoviti Ivo Franković s Pelješca, a zapovjednik cjelokupne kaznene jedinice major Simo Dubajević. Pogrešno navodenje Dubajićeva prezi-mena znak je da je Gugić slabo poznavao zapovjedni lanac kočevske operacije.
KAKO UTVRDITI BROJ ŽRTAVA
Gugić potvrđuje Jurina zapažanja o dobnoj i spolnoj strukturi smaknutih žrtava, te govori o "masi zarobljenih vojnika i uhićenih svjetovnjaka, dapače i žena, cijelih obitelji i malodobne djece". Gugić, nadalje, potvrđuje da su partizani prije"likvidacije" žrtve temeljito pljačkali. Pritom ističe primjer stanovitog komesara Ljube Barbarića s Hvara, koji je uspio opljačkati 5 - 6 kg zlatnog nakita
Gugić poput Jure svjedoči o masovnom silovanju djevojčica i žena, te kao posebno okrutnog spolnog nasilnika navodi komesara Božu Kačića s Hvara. Isti se pred borcima javno hvalio brutalnim spolnim nasiljem nad "hrvatskim kurva-ma". Ivan Gugić u svom iskazu tvrdi da nije ubijao na stratištima, već obavljao druge poslove u pripremi žrtava za "likvidaciju". Navodno je prihvaćao vlakove sa zarobljenicima, skidao im odjeću i pljačkao dragocjenosti, vezivao ih bodljikavom žicom, te u skupinama tovario na kamione i slao u smrt. Nakon izvršenog smaknuća odjeću žrtava slagao je u bale, prevozio na kolodvor i vlakom slao u Ljubljanu. Gugić navodi da je iz Kočevja poslao najmanje 20 vagona otuđene odjeće. Gugiću se kao i Juri, u sjećanje posebno usjekla skupina od više stotina malodobnih dječaka odjevenih u odore nekakvog zavoda srednje vojne škole. Ta je skupina nakon silovanja, spolnog sakaćenja i dugotrajnog mučenja, odrezanih spolnih organa i posoljenih amputacijskih rana, ostavljena da polako iskrvari.
40.000 U OSAM DANA
Gugićeva ocjena podjele žrtava pokolja prema narodnosti vrlo je slična Jurinoj. "Od onih, koji su prošli kroz moje ruke bilo je više Hrvata nego Slovenaca i svega nešto srpskih četnika". Prema tome i Gugić u svojem zapažanju udio četnika među žrtvama kočevskog pokolja svodi na zanemariv broj. Gugić navodi da je u smrt poslao i nekolicinu vojnika u njemačkim odorama, no nije poznato jesu li to uistinu bili Nijemci ili Hrvati unovačeni u njemačke jedinice. Ukoliko je Gugić iz logora Kočevje u smrt ispratio gotovo sve skupine smaknute na Kočevskom rogu, mogao je s priličnom pouzdanošću procijeniti ukupan broj žrtava. Prema njegovu svjedočenju, na širem području Kočevskog roga pobijeno je do 40.000 ljudi u svega 8 dana. "Toj procjeni odgovara i broj oduzetih odijela, koja su prošla kroz njegove ruke". Protuslovan dio Gugićeva iskaza procjena je broja vlakova sa zarobljenicima i uhićenicima, koji su danonoćno u Kočevje stizali iz pravca Ljubljane.
Željezničke kompozicije bile su sastavljene od većeg broja isključivo teretnih vagona. Prema Gugićevu zapažanju u Kočevje je dnevno dolazilo izmedu 10 i 20 vlakova, što odgovara ukupnom broju od sto i više pojedinačnih željezničkih preselica tijekom cjelokupnog razdoblja pokolja. Ovako velik broj vlakova dupkom punih ljudi, ukoliko je točan, bolje od bilo čije subjektivne procjene ukazuje na stvaran broj ljudi smaknutih na Kočevskom Rogu. Medutim, broj žrtava izračunat prema navedenom broju prispjelih vlakova daleko nadilazi Gugićevu odoka izvršenu procjenu čija gornja granica seže do 40.000 žrtava, što njegovo svjedočenje čini faktografski nekonzistentnim.
PITANJE BROJA ŽRTAVA
Zanimljivo je da je iz mojeg podlistka Četnički zbor na Petrovoj gori 4. ožujka 1990, objavljenog 2004. u Hrvatskom slovu, ostao neobjavljen dio teksta, koji sadrži obraćanje S.Dubajića Srbima i predstavlja izvorno priznanje zločina, a glasi: "Nakon "službenog"završetka zbora,s priručnog se megafona pijan svjetini obratio umirovljeni pukovnik JNA S.Dubajić, poznat kao "mesar s Kočevskog roga". Javno priznajući da je 1945. na Kočevskom rogu "komandovao pokoljem 30.000 ratnih zarobljenika i civila,uglavnom Hrvata",hvalio se kako je "zadatak" izvršio u rekordnom roku za svega 5 dana. Međutim,tvrdio je "kako se još uvijek nije napio dovoljno hrvatske krvi". Pritom je veličao lik novog srpskog "vožda" i spasitelja srpstva Slobodana Miloševića.
Navedenu Dubajićevu procjenu broja žrtava treba uzeti s velikom zadrškom, jer je riječ o slobodno odabranoj okrugloj znamenci koja se temelji na njegovim dojmovima i odudara od procjena neovisnih istraživača i drugih svjedoka pokolja. I očevidac Gugić je svoju procjenu ograničio slobodno odabranim okruglim brojem "do 40.000 žrtava", koji je mnogo veći od Dubajićeva i u svakom slučaju bliži stvarnom broju ubijenih. Gugićeva je procjena, međutim, u neskladu s drugim podatcima iznesenim u njegovu vlastitu svjedočanstvu i to ponajprije vezanim za broj prispjelih viakova sa zarobljenicima, što otvara pitanje izvornosti i ozbiljnosti njegova svjedočanstva. Iako se točan broj žrtava kočevskog pokolja nikada ne će utvrditi, odlučan značaj u njegovoj rekonstrukciji imaju podatci iz vrlo vjerodostojnih slovenskih izvora povezanih s počiniteljima zločina, objavljeni 2000-te u knjizi "Tudi mi smo umrli za domovino".
Prema tim podatcima, na Kočevskom je rogu smaknuta 41.000 Hrvata, što je broj do sada najbliži činjeničnom (vidi tablicu). Ukupan broj kočevskih žrtava mnogo je veći, jer Hrvatima treba pribrojiti ubijene Slovence, Srbe, Crnogorce i Nijemce. Da tablično prikazan broj hrvatskih zarobljenika i uhićenika ubijenih na Kočev-skom rogu nije pretjeran, već moguće i nepotpun, izrijekom je potvrdio i glavni naredbodavac tog pokolja, maršal Tito. Hvaleći se velikim brojem smaknutih Hrvata u završenim operacijama II. svjetskog rata u Sloveniji, komunistički je krvolok prigodom govora održanog 28: svibnja u Ljubljani neuvijeno i pobjedo-nosno izjavio: "Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde".
POGAČNIKOVA ANALIZA GUGIĆA
U rasvjetljavanje okolnosti kočevskog pokolja uključio se u doba sloma komunističke diktature slovenski svjedok Pogačnik. Premda nije iznio pojedino-sti o svojim dužnostima pri izvršenju zločina, očigledno je bio dobro upućen izvor. Pogačnik je odmah,kao nemoguć i potpuno izmišljen, odbacio dio Gugićeva svjedočanstva "kako je s kočevskog kolodvora iz vagona pustio ustaškog satnika iz Slavonskog Broda i četvoricu ustaša koje je isti izabrao da zajedno s njim pobjegnu u šumu, a satnik mu je prije bijega poklonio zlatni lančić i srdačno mu se zahvalio". Potpunom besmislicom Pogačnik drži i nastavak Gugićeve priče kako mu je ustaški satnik po povratku u Slavonski Brod poslao u Vela Luku petnaestak paketa sa šunkama, brašnom, masti i kobasicama". Pogačnik tvrdi da ustaški satnik, zatekao se u Kočevju ili Slavonskom Brodu, nije živio dulje od pola sata, a bez zlatnog lančića redovito bi ostao odmah po izručenju iz Austrije ili zarobljavanju na tlu Jugoslavije.
Nastavak iste priče o paketima s hranom, koje je ustaški satnik tobože iz Broda slao u Velu Luku u jeku najoštrije poslijeratne raci-onalizacije prehrane praćene svakodnevnim nasilnim oduzimanjem hrane seo-skim kućanstvima, Pogačnik smatra mitomanskom lakrdijom. Pogačnik tvrdi da je osiguranje vlakova prigodom prihvata novih skupina zarobljenika na kočevskom kolodvoru bilo takvo, da se mimo straže nije mogao "provući ni štakor". Osim unutrašnjeg kruga stražara postavljenih oko prispjelog vlaka na samom peronu, oko zgrade kolodvora i bliže okolice bila su u krug postavljena još dva dobro naoružana partizanska kordona.
Pogačnik upozorava da su tijekom pokolja na Kočevskom rogu na relaciji Ljubljana - Kočevje prometovala i međusobno se mimoilazila samo dva teretna vlaka sastavljena od većeg broja teretnih ili G-vagona. Taj podatak isključuje mogućnost dnevnog dolaska u Kočevje 10 do 20 vlakova, kako to tvrdi Gugić. Pogačnik navodi da je kapacitet jedne željezničke preselice za Kočevje u prosjeku iznosio oko 3.000 ljudi, s napomenom da se prikapčanjem dodatnih vagona i taj broj mogao povećati. Prema njegovoj procjeni u Kočevje ni jednog dana nije stiglo više od 8.000 zarobljenika, što odgovara dnevnom dolasku 3 do 4 vlaka. Očigledno dobro poznavajući tijek kočevskog pokolja, Pogačnik je doveo u pitanje i Gugićev navod kako on nije ubijao, nego samo pripremao žrtve za "likvidaciju", te zaključio da je Gugić zatajio punu istinu. Pogačnik drži prijepornom i Gugićevu tvrdnju da je njegova jedinica dragovoljnih ubojica brojila svega 60 do 70 boraca.
Suprotstavlja joj vlastito zapažanje o mnogo većem broju dalmatinskih krvoloka na Kočevskom rogu, te logičan zaključak da 70 koljača, uz najbolju volju i radeći bez predaha, ne može u tjedan dana pobiti 40.000 1judi.
HRVAŠKI DOMOBRANCI IN CIVILISTI POMORJENI V SLOVENIJI OD 23. MAJA 1945.
Žrtve križevega pota od Dravograda do hrvaške meje......................145.000
Žrtve v Kočevskem Rogu..................................................................41.000
Žrtve v Zasavskem hribovju...............................................................24.000
Žrtve v Brežiškem polju - Mostec........................................................6.000
Žrtve Krakovski gozd - 11 grobišč - glej slike......................................5.000
Žrtve del hrvaške vlade in otroci ter nune Lancovo...............................1.300
Žrtve Crni Grob - ostanek vlade pobite v Lancovu..................................200
V slovenski zemlji pomorjeni Hrvati..................................................190.000
Perme Franc., Tudi mi smo umrli za domovino, Ljubljana, 2000.
POSLIJE ZLOČINA - SVI NA PLES
Dvojbenost Gugićeva svjedočanstva potvrdili su i drugi izvori. Prema sačuvanoj pismohrani Gugić u doba kočevskog pokolja nije bio, kako on tvrdi, obični borac, nego četni mitraljezac, časnik partizanske paravojske, član KPJ,omladinski rukovodilac,kongresni delegat USAOH-a, te prisan "drug" partizana Veljka Kadijevića i Budimira Lončara
Kadijević se, napominjući znatnu vremensku udaljenost tih događaja, bli-jedo sjeća da je Gugić bio dragovoljni kočevski koljač, koji je zbog nekog kaz-nenog djela, čini se grabežnog umorstva, služio zatvorsku kaznu i pritom bio li-šen čina, te isključen iz partije. Za vrijeme nakon odsluženja kazne, ilegalno je prebjegao u Italiju i stanovito se vrijeme skrivao u Vatikanu. Potom je znameni-tim Draganovićevim "štakorskim kanalom", trgovačkim brodom otplovio u ne-poznatom pravcu, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Kadijević drži da bi potanje podatke o Gugiću mogao dati svojedobni predsjednik splitskog USAOH-a i njegov intimus Budimir Lončar, koji je imao bolji uvid u Gugićeve zadaće u završnim operacijama II. svjetskog rata u Sloveniji.
POGAČNIK POBIJA GUGIĆA
Pogačnik je u potpunosti osporio i pisano svjedočanstvo majora Sime Dubajića kako je cijelo vrijeme pokolja bio odsutan sa stratišta,jer se opijao u neka-kvoj gostionici,pri čemu su za njegov stol dolazili neposredni izvršitelji, zajedno s njim pili i padali u nesvijest potreseni strahotama koje su činili. Pogačnik, nai-me,tvrdi da je Kočevje krajem rata bilo tako temeljito porušeno, da je podsjećalo na Staljingrad. Nadalje, kočevska stratišta nalazila su se na potpuno nenastanje-nom šumskom području kilometrima udaljenom od najbližeg naselja. Osim toga, za vrijeme kočevskog pokolja u cijeloj je okolici bila proglašena neka vrsta re-darstvenog sata sa strogim ograničenjem kretanja stanovništva. Prema Pogačni-kovu sjećanju, u opisanim okolnostima krajem rata, ni u Kočevju, niti u okolnim selima, nije radila nijedna "gostilna" u kojoj bi se Dubajić mogao opijati.
Stoga je Dubajić, zajedno sa svojim dalmatinskim koljačima, vjerojatno najviše vremena provodio na stratištima u kočevskim brdima i pritom samo prema potrebi zadatka silazio u Kočevje.
SPOLNO SAZRIJEVANJE OMLADINACA
Pogačnik je potvrdio podatak da su pokoljem na Kočevskom rogu zapovijedali časnici 26. dalmatinske divizije Simo Dubajić i stanovita "drugarica" komesar. On je, međutim, jedini skrenuo pozornost na tragičnu činjenicu, koju su svjedoci Jure, Gugić i ostali svjesno prikrili. Većina koljača dragovoljačke jedinice 11. dalmatinske brigade, koja je na Rogu počinila u našoj povijesti do tada nezabilježen zločin, bilisu Hrvati. Za tu je skupinu bila svojstvena značajna zastupljenost malodobnih ubojica, a rijetko koji od njih bio je stariji od 25 godina. Pogačnik ih opisuje kao razularenu skupinu polupismenih, psihički poreme-ćenih bezbradih balavaca i tjelesno nezrelih balavica divljačkog ponašanja, koje je zločinački partizanski pokret uvjerio da mogu bez ikakve odgovornosti ljudima oduzimati živote. Pogačnik smatra da zvjerstva s elementima ljudožderstva, koja su oni počinili nad pripadnicima vlastitog naroda, teško da bi mogla izvesti skupina zrelih i odgovornih osoba.
Silovanja teško unakaženih umirućih ženskih tijela, mnogima od tih balavaca bila su prvo spolno iskustvo. Na podjednak je način izrezivanje muških spolnih organa i nekim partizanskim balavicama bio prvi dodir s ljudskom spolnošću. Takav oblik spolnog sazrijevanja adolescenata, kakav je svojim omladincima upriličio Josip Broz Tito, nije opisan ni u jednom meni poznatom udžbeniku psihijatrije.
PROSLAVA S PLESOM
Pogačnik navodi da ga je ova skupina mladih s čijih se odora u potocima cijedila ljudska krv i mozgovina, koji su drhtali od uzbuđenja izazvanog masov-nim ubijanjima, pušili cigaretu za cigaretom i bili u stanju sužene svijesti zbog opsjednutosti nekakvim višim revolucionarnim ciljevima, podsjećala na strogo nadzirani kolektivni izlet nekog dječjeg psihijatrijskog zavoda u prirodu. Da nije izvršila tako strašan zločin nad vlastitim narodom, ova jedinica šmrkavih "teenagera" u drugim bi okolnostima svojim nedoraslim ponašanjem mogla izmamiti jedino podsmijeh. Prema Pogačnikovu mišljenju, ukoliko je netko od tih dalma-tinskih balavaca na Kočevski rog i došao zdrav,nužno je otišao kao duševni bolesnik. Pokazatelj stanja svijesti tih psihopata, koji su u rekordno kratkom roku i bez ikakve sudske presude smaknuli tako velik broj nevinih ljudi, kanibalska je proslava s plesom, održana u Kočevju zadnjeg dana pokolja, u subotu 9. lipnja.
Pogačnik i Gugić svjedoče da su se na tom "mrtvačkom plesu" s prisilno dovedenim slovenskim djevojkama, pijani kočevski koljači hvalili i razmetali s tisućama ljudskih glava, koje su pojedini od njih "skinuli". Pogačnik navodi da je tijekom te kanibalske orgije došlo do sukoba između neuređenih partizanki u smrdljivim, krvavim odorama i lijepo dotjeranih Slovenki u ljetnim haljinama. Neke partizanske koljačice vadile su iz džepova i poput trofeja pokazivale odsje-čene ljudske uške i muška spolovila, te s istima plašile Slovenke. Nakon što su pojedini koljači počeli snubiti slovenske djevojke i nuditi im zlato i satove za spolni odnos, partizansko je zapovjedništvo naprasno prekinulo kočevsku proslavu i Slovenke raspustilo kućama.
***
DOKUMENT: IZ PARTIZANSKE KJIŽEVNE BAŠTINE
ONE SU PALE, ALI MI SE SVETIMO
(U spomen Gabrijele, Slavice i Lucije)
Ranom zorom krenuo je naš bataljon iz oslobodenog Drniša, prema Kosovu, gdje se je neprijatelj utvrdio. Stigli smo u selo Biočić. Par riječi uputio je ko-mandant komandirima i čete su krenule ususret neprijatelju. Podjoše borci i kroz samih 5 minuta otvori se paljba s obe strane.Prvi bunkeri su pali. Ide se naprijed. Stiglo se je pred brisani prostor i trebalo je za časak stati. Ali drugarica Gabrijela ne haje za opasnost, ne sluša drugove koji je zovu da se zaustavi. I previše je zaslijepljena mržnjom na neprijatelja.Jurne pred streljački stroj i bila je za čas pred bunkerom neprijatelja. Puna zanosa viknu: "Naprijed drugovi,naprijed bombaši!" Ali neprijatelj je bio brži.Pet metaka iz šarca i hrabra Gabrijela za uvijek zamuknu. Njena krv obli kamenje kršnog Kosova. Ona je izbačena iz stroja, ali njene riječi ponoviše se kao jeka iz ustiju ostalih boraca. Jurne II. četa, bombaši naprijed, ostali za njima. Neprijatelj osu vatru po njima. "Bolničarka", čuje se dozivanje čas sa jednog čas sa drugog krila.
Slavica, bolničarka te čete ne traži zaklona, ona čuje samo zov ranjenika i kroz gustu vatru neprijateljskih mitraljeza leti da im pomogne. I ona je platila svoju hrabrost. Granata doleti, nekoliko gelera u trbuh i Slavica je pala teško ranjena. Drugovi je ponesoše, pružena joj je pomoć, stigla je i do bolnice, ali uzalud. Rana je bila teška da bi mogla preboliti. I druga bolničarka dala je život u borbi za Kosovu.
Bilo je još juriša,još borbi. Naši bataljoni oslobađajući Kosovo došli su do posljednjih neprijateljskih uporišta ispred Knina. Mora se ići naprijed, slomiti i taj najtvrđi bedem. Naš III. bataljon krenuo je prema Oštroj Glavici. Već se pri-bližavaju vrhu kote. Borba je ogorčena, jer neprijatelj zna da mu je to posljednje uporište i žilavo se brani. 20 šaraca i 8 teških mitraljeza sasuli su vatru na naše borce. Bilo je mnogo ranjenih. Bolničarke su se prebacivale od jednog ranjenika k drugome. Najagilnija ne pazeći na sebe bila je Lucija, vrijedna i neustrašiva bolničarka je pala. Nije joj trebala pomoć, ostala je na mjestu mrtva i treća bolni-čarka naše brigade. Tri dobre bolničarke, tri svijetle uspomene za sve one koji su ih poznavali, koji su vidili i znali cijeniti njihovu požrtvovnost i ljubav prema krvavim rukama, prema iznakaženim tjelesima drugova.
One su poginule vršeći savjesno svoju dužnost. Na njihova mjesta došle su druge, ali one su ostale u sjećanju svima nama ostale su kao krvava rana koju treba izliječiti.
I liječe je naši borci, liječe krvavim jurišima uništavajući sve više krvnika. Završena je bitka na Oštroj i Crnoj Glavici oslobodjen je i Knin.Čitav teren nato-pljen je krvlju mrskog neprijatelja. Naši borci se osvećuju. Osvećuju se za sve patnje i nevolje, osvećuju se za sve one, koji su kao Gabrijela, Slavica i Lucija i bezbroj, bezbroj junaka pali u borbi za slobodu.
Melada Milka
(Faksimil članka Milke Melade, politkomesara čete za vezu 11. brigade, objavljenog nakon kninske operacije u brigadnom listu Izvor: Rako M., Družijanić T., Jedanaesta dalmatinska brigada, IHRPD, Split,1987. str. 251.)
Nap. a: Tekst je prenesen iz izvornika bez promjena. Milka Melada (Planinc) kasnije je u totalitarnom komunističkom režimu postala sekretar CK SKH i predsjednica SIV (vlade) SFRJ.
***
DOGAĐAJI ZA POVIJEST PSIHIJATRIJE I PARTIJE
Prema navodima "drugova" Jure,Gugića,Pogačnika i drugih izvora,završni čin pokolja na Kočevskom Rogu bio je krvavo zaslužen dvotjedni "drugar-ski" odmor na Bledu
Odmor je započeo svečanim postrojavanjem partizanskih zločinaca i pozdravnim govorom načelnika OZNE za Sloveniju, ratnog zločinca Ivana Mačeka Matije. Potom je uslijedila podjela odlikovanja i obredno primanje koljača vanpartijaca u komunističku partiju.
REKORDERI POKOLJA
Malodobni su ubojice s ushitom postali članovi SKOJ-a, a stariji KPJ.Pred partijskim su strojem posebno pohvaljeni koljački "udarnici", koji su vlastoručno likvidirali više od 2.000"hrvatskih bandita".Točnost podatka o"prebacivanju nor-me" od 2.000 vlastoručno smaknutih"bandita",za svakog je pohvaljenog "udarni-ka"verificirana drugarskim izglasavanjem na javno održanom "otvorenom partijskom sastanku". To su bili sljedeći "drugovi":
1. Ante Čepić rekorder pokolja i nositelj "kočevske zlatne medalje", malodobni postolar i član KPJ od 1944, mitraljezac, Hrvat iz Makarske (nožem, sjekirom i pištoljem pobio oko 3.800 "bandita"i pritom divljanjem onesposobio tri pištolja).
2. Ljubo Periša nositelj "kočevske srebrne medalje", malodobni besposličar i član KPJ od 1943, časnik OZNE, lažnog imena Dinko, Hrvat iz Šibenika, (pišto-ljem pobio oko 3.000 "bandita", a nakon rata u Novom Sadu istim trofejnim pi-štoljem pobio čitavu vlastitu obitelj).
3. Ado Dragić nositelj "kočevske brončane medalje", malodobni srednjoškolac i član KPJ od 1943., politkomesar, Hrvat iz Zaostroga (nožem, pištoljem i strojni-com pobio oko 2.200 "bandita").
4. Ivan Bokež prvoborac dječje dobi i član KPJ od 1942., a u vrijeme zločina jedva na pragu punoljetnosti, politkomesar iz Kotora (pobio preko 2.000 "bandi-ta"). Prema navodu J. Radice iz knjige"Sve naše Dakse",iza tog lažnog partizan-skog imena skriva se srednjoškolac Nikola Marić, Hrvat iz Boke kotorske.
5. Milja malodobna srednjoškolka i član KPJ od 1944. ili 1945., politkomesarka iz Dalmatinske zagore, nepoznate zavičajnosti, imena i prezimena, izjašnjavala se kao Hrvatica (poklala preko 2.000 "bandita"). Sve petoro najistaknutijih ma-sovnih ubojica s Kočevskog roga bili su malodobnici prosječne dobi od 20 godi-na, članovi KPJ i po nacionalnosti Hrvati.
PSIHOMOTORIČNI NAPADI - KOZARA
Dio postrojenih psihopata u tom je uzvišenom trenutku od ganuća proplakao. Svečanost je završila podjelom darova, uglavnom satova, zlatnika i drugih dragocjenosti opljačkanih poklanoj "hrvatskoj bandi", nakon čega je upriličen "drugarski"ples. Nastavak "partizanskog druženja" kočevskih koljača na Bled-skom jezeru ubrzo se pretvorio u višednevnu neobuzdanu orgiju razvrata, nasi-lja, primitivizma i atavizma. Visoko uljuđeno stanovništvo i uposlenici tog otmjenog ugostiteljskog središta bili su zgroženi divljanjem uživatelja polumjesečnog nagradnog odsustva, koje je osobno naredio balkanski krvolok maršal Tito. Nenaviknuti na uporabu zahoda, partizanski su barbari javno mokrili i defecirali svuda po mjestu. Opijali su se do besvijesti i povraćali po ugostiteljskim ustanovama i ulicama. Upadali su u okolne slovenske kuće i brutalno silovali žene. Neki od kočevskih koljača odmah su "prolupali" i vojni ih je sanitet odvezao u Ljubljanu na psihijatriju.
Očevidci bledske proslave ne pamte lik Sime Dubajića, no jasno se sjećaju raspojasanog ponašanja komesarke kočevskog pokolja "drugarice" Milje. Tvrde da je"oskudno"odjevena plesala po stolovima bledskih kavana i pri vrhuncu "do-brog raspoloženja" dobivala psihomotorične napade pučki zvane Kozara. Zbog slikovitih "plesnih točaka oko krvavog noža zabijenog u dasku stola", "drugovi" iz koljačke jedinice nazvali su je "primadona Kočevskog roga".Pod tim partizan-skim imenom istodobno ušla je u povijest psihijatrije i komunističke revolucije.
NEKAŽNJENI DO DANAS
Nakon završetka bledskog provoda jedinica dalmatinskih koljača s Kočev-skog Roga raspuštena je. Dragovoljci su vraćeni u svoje jedinice i ubrzo potom razvojačeni. Psihički oboljele borce,prevezene na psihijatriju ljubljanske gradske bolnice,više nitko nikad nije vidio.Izvršitelji kočevskog zločina započeli su svje-tovni život čvrsto uvjereni da nikad ne će morati položiti račun za svoje nedjelo. Tito i partija osobito su cijenili njihovu odanost iskazanu barbarskim krvavim posvećenjem na žrtveniku komunističke revolucije i mnoge od njih promakli na visoke društvene i političke dužnosti. Masovno klanje, pijenje tople ljudske krvi i lizanje svježeg ljudskog mozga, partizanskom se omladinskom kadru iz kočev-ske tvornice smrti obilato isplatilo i ispisalo svenamjensku pristupnicu za Generalštab JNA, SIV, SSIP, SUP, UDBU, partijske komitete, sveučilišne katedre i znanstvene akademije. Nova hrvatska država nekritički primila ih je u svoja njedra i nastavila s jugoslavenskom šutnjom o partizanskim zločinima.
OBJEDINJEN SUSTAV KOČEVSKOG ROGA I REKE
A iz kočevskih stratišta,zastrtih zakletvom šutnje, godinama se širio smrad raspadnutih trupala. Cjelokupna priroda tog dijela Slovenije promijenila se i za-mrla.Prašumu su na dulje razdoblje napustile mnoge vrste šumskih životinja.Pre-ma zapažanju kočevskih uzgajivača, pčele su se na to područje počele vraćati tek nakon osam godina. Jugoslavenske su vlasti šume Kočevskog roga proglasile strogo nadziranim područjem zabrane ulaska.Po njemu su stalno ophodile posebne jedinice UDBE. Lugarsku i lovočuvarsku službu obavljali su takoder časnici UDBE. Kasnije je zabranu kretanja po torn području proširila izgradnja velikog tajnog podzemnog grada Kočevska Reka. Slovenski partizanski živoderi na čelu s Edvardom i Pepcom Kardelj, u strahu od osvete vlastitog naroda za zvjerstva počinjena u II. svjetskom ratu, izgradili su ga kao privremeno, potpuno izolirano sklonište, predviđeno za pripremu organiziranog uzmaka u SSSR ili na zapad.
U okviru Kardeljeva "bežigrada" izgrađeno je prikriveno šumsko letalište stalno spremno za bijeg zrakoplovom. Vodeće slovenske partizanske i komunističke obitelji, imale su prema dva puta godišnje ažuriranom tajnom planu za bijeg iz "dežele", rezerviranu po jednu podzemnu prostoriju za nužni smještaj. Sustav unutrašnjeg i vanjskog nadzora nad "bežigradom" Kočevska reka, objedinjen je sa sustavom nadzora nad Kočevskim rogom i to je stanje potrajalo sve do kraha komunističke diktature. Hrabri pojedinci ipak su dolazili na kočevske grobnice i označili ih križevima. Nemali broj ih je taj izlet platio glavom.
GENOCID POD TEPIHOM
Ulazi li pokolj hrvatskih izbjeglica izvršen na KočevskomRogu u okvir definicije genocida, uz skroman intelektualni napor može dati svaka osoba
Osobna svjedočanstva sudionika kočevskog pokolja, objavljena u tiskovinama N. Tolstoja, F. Permea, I. Prcele, V. Nikolića i J. Radice, učinila su nam dostupnim imena još nekih izvršitelja tog ratnog zločina.
NEKA DOSAD NEPOZNATA IMENA
To su bili "drugovi":
1. Dušan Korać, politkomesar 26. dalmatinske divizije, član KPJ, pukovnik, Srbin nepoznate dobi i zavičajnosti (uloga u pokolju nije rasvijetljena; viđen na Kočevskom rogu u društvu Veljka Kadijevića).
2. Veljko Kadijević, malodobni 19-godišnji zamjenik politkomesara 26. dalmatinske divizije, član KPJ, , Hrvat posrbica iz Glavine Donje, Imotski (uloga u pokolju također nije rasvijetljena).
3. Simo Dubajić, 21-g. besposličar i član KPJ od 1944.major, Srbin iz Kistanja.
4. Grga Markić, 27-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1943., politkomesar 11. dalmatinske brigade, Hrvat iz sela Desana kod Metkovića.
5. Nikola Maršić, 26-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1942., kapetan, Hrvat iz sela Viaka kod Vrgorca.
6. Nikola Raos, postolar i član KPJ, kapetan, Hrvat iz Makarske (potanji podatci nepoznati).
7. Dane Jerković, poručnik (potanji podatci nepoznati).
8. Mate Usorac, 26-god zemljoradnik, vodnik, Hrvat iz sela Staševice kod Ploča.
9. Albert Štambuk, malodobni klesarski šegrt i član KPJ od 1943., politkomesar Hrvat iz Selaca na Braču.
10. Luka Blažević, (potanji podatci nepoznati).
11. Jakov Blažević, mitraljezac (potanji podatci nepoznati, nije javni tužitelj!). 12. Bože Kačić 29-godišnji zemljoradnik, desetar, Hrvat iz Selaca na Hvaru.
13. Ljubo Barbarić, 29-godišnji zemljoradnik, prvoborac i član KPJ od 1942., politkomesar, Hrvat iz Zastražišća na Hvaru.
14. Ivo Franković, 24-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1943., komandir čete, Hrvat iz sela Boljenovića na Pelješcu.
15. Danijel Joković, 21-godišnji zemljoradnik i član KPJ od 1944., zamj. komandira čete, Hrvat iz Vele Luke.
16. Kosta Ugrica, malodobni đak i član KPJ od 1943., politkomesar, Srbin iz Obrovca.
17. Đuro Marić, malodobni besposličar i član KPJ od 1945., borac, Hrvat iz Varaždina.
18. Ivan Gugić Kotarac, malodobni električarski šegrt i član KPJ od 1944., potporučnik i mitraljezac, Hrvat iz Vele Luke.
19. Popović, po zvjerstvima poznata bolničarka, partizanskog imena Anica. Nje-zinu pravu osobnost nije moguće sigurno utvrditi. U spise 11. dalmatinske brigade zavedene su dvije bolničarke Popović, no s drugačijim osobnim imenima. Obje su nakon rata, jamačno ne bez jakog razloga, prekinule vezu s veteranskom ustanovom SUBNOR i nisu uvrštene u kasniji popis boraca 11. brigade.
Pripadnik 11. brigade bio je i Vuk Anđelinović, inače stric političarke Vesne Pusić.
ZLOČIN GENOCIDA I NEUTVRĐENI POTPUNI IDENTITETI
Osim Dubajića i Ugrice, svi navedeni neposredni izvršitelji kočevskog pokolja u kojih je utvrđena narodnost, bili su Hrvati. U skupini navedenih ubojica utvrđene starosti, prosječna dob iznosila je 23,2 podine, a raspon dobi 18-29 godina. Četvorica od njih bila su malodobna. Od navedenih dragovoljnih koljača u kojih je utvrđen politički status, samo dvojica su na stratišta Kočevskog roga došli kao nepartijci. Ostali su, bez obzira na dob, bili članovi KPJ.Među sudionicima pokolja neutvrđene osobnosti,a poznatim samo po partizanskom konspirativnom imenu,nalaze se u dostupnim izborima: zapovjednik? bataljuna Brale, zapovjednik? brigade Raga, zapovjednik mitraljezaca 3.bataljuna brigade Mile, te malodobni časnik OZNE Budimir,zvan Bude,nepoznato prezime, iz okolice Zadra.
Puno ime i prezime zapovjedno najodgovornijeg časnika privremenog stožera pokolja na Kočevskom Rogu, komesarke Milje iz 11. dalmatinske brigade, ostaje međutim i dalje nepoznato. Stoga pozivamo one koji na bilo koji način mogu pomoći u utvrđivanju njezina punog identiteta, da se jave i podatak proslijede državnom odvjetništvu. Zločin genocida nad hrvatskim narodom 1945. ne smije se više nazivati "opravdanim i razumljivim".
Pravna definicija zločina genocida sadržana je u člancima 2. i 3. Međunarodnog sporazuma o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kojeg je Opći sabor OUN usvojio rezolucijom 260 (III) od 09. prosinca 1948. Zločin genocida ima dvije sastavnice: namjeru počinjenja i samo djelo genocida. Namjera se može dokazati izravno iz pismene ili usmene naredbe, no dokaz njezinog postojanja češće se izvodi posrednim zaključivanjem iz sustavnog zločinačkog djelovanja. Međunarodni sporazum pod genocidom podrazumijeva pet vrsta kažnjivih djela počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Među tim kažnjivim djelima posebno se ističu ubijanje pripadnika odredene skupine i nanošenje teških tjelesnih i mentalnih ozljeda istima. Nanošenje teških tjelesnih i mentalnih ozljeda, u okviru šireg raspona nasilja, uključuje mučenje svih vrsta, silovanje, druge oblike spolnog nasilja i sakaćenje.
Osim neposrednog zločinačkog ubijanja, kažnjivim oblicima izvršenja genocida smatraju se urota i planiranje,izravno i javno poticanje, pokušaj izvršenja i sudjelovanje u izvršenju genocida. Ovo posljednje znači da se zločinom smatra i pomaganje u izvršenju genocida. Definicija genocida razlikuje namjeru počinjenja od motiva. Kakav god bio motiv zločina, npr. klasna borba, građanski rat, nacionalizacija imovine i slično, ako ga izvršitelj izvede s namjerom da uništi pojedinu skupinu ili samo njezin dio, počinio je zločin genocida. Osobita važnost pridaje se formulaciji "potpuno ili djelomično". Naime, počinitelj uopće ne mora imati namjeru uništiti cjelokupnu skupinu. Uništenje samo jednog njezinog dijela, kao što su pripadnici određenog društvenog staleža, npr. kapitalisti, intelektualci, vojnici, vjernici itd,također je zločin genocida.
Neki pravosudni čimbenici pri podizanju optužnice i suđenju traže utvrđivanje namjere da se uništi veći broj pripadnika određene skupine izvršenjem tzv. "masovnog ubojstva", kako bi se kazneno djelo moglo definirati kao genocid. No, ispravno je tumačenje da pojedinac može biti kriv za genocid čak ako ubije samo jednu osobu, ukoliko je znao da sudjeluje u širem planu za uništenje skupine ili njezinog dijela. Ulazi li pokolj hrvatskih izbjeglica izvršen 29.5.-9.6.1945. na Kočevskom Rogu u okvir definicije genocida, uz skroman intelektualni napor može dati svaka osoba. Taj isti skromni intelektualni napor, međutim, punih je 17 godina hrvatske demokracije na autistički način nedostižan bivšim komunističkim komesarima. Upravljaju li oni i DORH-om?
ISPRIKA AUTORA
Provjerom u mjerodavnoj ustanovi Republike Srbije utvrđeno je da je Simo Dubajić živ (2007) i uredno prima vojnu mirovinu, te da nikada nije nosio viši čin od majora. Do nenamjernog iznošenja netočnog podatka o njegovoj smrti došlo je navođenjem dezinformacije iz srbijanskog tiska. Pogrješan podatak da ima čin pukovnika, Dubajićeva je često ponavljana izmišljotina, kojom je dosad obmanuo javnost više puta.Z.B.
BISERI "DRUGA TITA"
"Još u toku oslobodilačke borbe mi smo uništili staru državnu mašinu (...)
Taj revolucionarni posao mi smo izvršili dosledno,u duhu principa koje su postavili klasici marksizma,jer smo u punoj meri primenili njihovo učenje(...)
Mi smo odmah posle proglašenja Republike i donošenja Ustava izvršili najvažniji historijski akt - položili smo temelje za likvidaciju eksploatacije čoveka po čoveku, uzeli smo sredstva za proizvodnju iz ruku privatnih kapitalista u državne ruke. Uzeli smo sve fabrike, rudnike i druga preduzeća, transportna sredstva na vodi i na suhu, krupne posede i trgovinu, hotele, sanatorije itd. To smo izvršili najtemeljitije, i danas kod nas nema više nijednog preduzeća i rudnika, kakve druge ustanove javnog karaktera koja bi bila u rukama stranog domaćeg kapitaliste." (Ekspoze u Narodnoj skupštini, 1950.)
"Kritikuju nas što nemamo zapadne demokratije, što nemamo višepartijski sistem, što kočimo privatnu inicijativu (...)
Mi iz dana u dan objašnjavamo da je preobražaj našeg društvenog života revolucionaran,da revolucija ne trpi polovičnost, da je to što oni predlažu okretanje točka društvenog razvoja natrag, a ne napred i tako dalje, jednom rečju, mi hoćemo da izgradimo socijalizam, a ne neki bastard društvenog socijalističkog uređenja."(Referat na VI.Kongresu KPJ,1952)
Hrvatsko slovo, 2007.
dr. Zoran Božić
* Napomena: Fotografije u prenesenom tekstu dr. Zorana Božića su ilustracija srbokomunističkog partizanskog zla...
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
