Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)

Bog i Hrvati!

STRADANJA HRVATA U SRPSKIM I MUSLIMANSKIM LOGORIMA

ALEKSINAC

LOGOR ALEKSINAC

Nalazi se u Srbiji nedaleko Niša u SR Jugoslaviji. Logor je otvoren padom Vukovara i istočnog dijela Hrvatske. Smješten je u krugu vojarne iz koje je vojska otišla na ratišta, a ostali dijelovi jedinica koji su služili kao straža i vojna policija. Vojarna se sastojala od štabne zgrade koja je na jedan kat, pet zgrada tz.diviziona koji su bili na jedan kat, a u svakom divizionu su bile po dvije prostorije, jedna u prizemlju a druga na katu, pekare, konjušnice i nekoliko skladišta, a iza toga je bio poligon i zgrade autojedinice sa garažama i ostalim objektima za potrebe auto jedinice. Štabna zgrada, pekara i divizioni su poslagani oko nogometnog igrališta. Cijeli kompleks vojarne je ograđen žicom, a uz žicu se sa vanjske starane nalazila živica. Uz samu ogradu su se nalazila stražarska mjesta, koja su bila pojačana dolaskom zatočenika iz Hrvatske Svaka soba diviziona,dimenzije 25x12 m je imala zatočenih od 100 do 120 osoba, a svaki divizion, dimenzije 40x20 m, je imao po dvije takve sobe i sve su bile pune zatočenika. Sem pet diviziona zatočenike su smještali i u skladišta i konjušnicu koje su bila isto prazne. U divizionima su se nalazili sanitarni čvor hodnik i prostorija za čuvare, dok skladišta i konjušnica nisu imali ništa. To su bili sve zidani objekti . U logoru je bilo smješteno cca 1.500 osoba, koji su prošli razne psihičke i fizičke torture. Dio zatočenika koji nije odvezen u druge logore ovdje im se gubi trag.

Koliko nam je poznato, ovaj logor je bio prolaznog karaktera i nisu bila ispitivanja klasičnog karaktera, nego samo ulazak starješine i vojni policajci i po nahođenju tukli i pitali "koliko si ubio, koliko si zaklo srba i srpske djece". Maltretiranja su trajala svo vrijeme i nije bilo pravila dal je to dan ili noć. Gdje i kako su završili zatočenici koji su ostali u ovom logoru ? - Prema izvješću US Department većina muškaraca iz Vukovara odvedena je od strane JNA u razne logore na području Srbije, a jedan od tih logora je i u Aleksincu. U travnju 1992 zatočenici iz Stajićevog , mlađi muškarci, dovedeni su u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu.

180 ZNG -a iz Vukovara su autobusom iz Sr. Mitrovice dovedeni u Aleksinac. Zatočenike su tukli vojni policajci i njihovi komandanti. Ubrzo nakon dolaska u Aleksinac prebačeni su u Niš. Kad su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Niš, pretučene zatočenike su Srbi prebacili u vojne barake u Aleksinac. Nakon odlaska ICRC-a ponovno su vraćeni.

Rudnik - u rudniku je prema različitim izvješćima bilo zatočeno nekoliko tisuća osoba iz Hrvatske i BiH. Vukovarci su bili prisiljeni raditi u rudniku, a mnogi su tamo i ubijeni. Uvjeti života, prema izvješćima, bili su nemogući.

PETAR MLINARIĆ

1966.godine sam služio vojni rok JNA u Aleksincu, gdje sam bio godinu dana. Uzoran vojnik, nagrađivan sa nagradnim odsustvom, pohvaljivan kao najbolji sportista, prvo mjesto na 7 km u atletici i učešće na svearmijskom takmičenju. U nogometu je moj garnizon bio prvi, a nakon osvojenog prvog mjesta su me na rukama nosili zajedno i vojnici i starješine, slaveći me kao idola vojarne-kasarne. Sudbina se poigrala da bi padom Vukovara-Borova naselja 20.11.1991.g. sa mojim sugrađanima bio zarobljen i deportiran autobusima u Srbiju i kako je sudbina htjela, dovoze nas u Aleksinac u tu istu vojarnu-kasarnu, a ja kakve sam sreće u istu sobu u kojoj sam proveo 1966.g. lijepe trenutke kao vojnik JNA. Sada je to nešto drugo, autobusi su stali u krugu vojarne i nas su istjerali van vezanih ruku paljenom žicom i stalno nam prijetili da ako se odmaknemo od grupe više od 4 metra daće pucati i svi koji su imali potrebu za malu ili veliku nuždu to su mogli obaviti samo uz grupu zarobljenih, jer ako se odmaknu pucat će naoružana vojska koja je stajala skoro jedan do drugoga oko zavezanih, deportiranih ljudi. Potom su nas smjestili u objekte u kojima su bili smješteni vojnici, tako zvani objekti diviziona, ja sam dospio u 5. divizion. Kad smo unišli u prostoriju odmah su nas natjerali da legnemo potrbuške jedan do drugoga, mislim da nas je bilo oko 100 u prostoriji 25x12 m. Neshvatljivo nalazio sam se u istoj prostoriji kao i 1966.g. ali sada u drugačijoj ulozi, ležao sam na podu sobe i s rukama na zatiljku ( ruke su nam oslobodili prilikom ulaska u sobu ) i ko god je prolazio od vojnih čuvara, drugih vojnika i starješina završio je od svakog po koji udarac po leđima, nogama, glavi, kako pendrekom, tako kundakom puške, vojničkom čizmom i ne znam ja više čime. Kad su nam oslobodili ruke, počeo je detaljan pretres, od glave do pete i oni koji su nas pretresali oduzimali su sve što smo imali od novca, lančića, prstenja, cipela, kožnih jakni, bundi, kaputa i sve što je bilo vrijedno, a stalno su nam govorili ... " ovo vam više neće trebati, a šteta da propadne, jer za vas nitko neće znati gdje ste završili. Vi ste ustaše i niste ništa drugo zaslužili zbog svojih zlodjela, nego da vas strijeljamo." U toj prostoriji su nas tukli nemilosrdno i to je tako trajalo, ne znam ni ja koliko. Kad god su ulazili morali smo leći na prsa i stavljati ruke na zatiljak, a oni su provodili svoju torturu. Jednom su unišli u prostoriju i počele su torture, ali su prozivali pojedince i oni su morali izaći van iz prostorije, a kako su izlazili hodnik čuli su se užasni krici i zapomaganja, sledila nam se krv u žilama, a oni su stalno prozivali i stalno se ponavljao isti scenarij i na mene je došao red, kad su me prozvali, mislio sam vode nas na streljanje ili će nas umlatiti, jer nisam čuo pucnjavu. Više od pola sobe su prozvali cca preko 50 ljudi, kad sam ušao u hodnik, ispratio me jedan vojnik pendrekom po leđima, a u hodniku kordon vojnika s jedne i druge strane i nemilosrdno udaraju sve što prolazi između njih, a vidio sam da neki leže, ali i njih i dalje tuku, pomolio sam se u sebi, da mi Bog pomogne da prođem taj kordon bez obzira što me još čeka iza toga. Pljuštali su udarci sa svih strana, zanosio sam se od siline udaraca, zapinjao za one koji su ležali na podu, ali sam izašao van hodnika diviziona i vani ugledao sam gomilu ljudi koji se zabijaju jedan u drugog, ali sve do njih je bilo i dalje vatreno, jer oko gomile na 10 metara stajali su naoružani vojnici sa uperenim puškama na gomilu pretučenih i uplašenih ljudi, tako cijeli dan bez bez vode i jela, tek kad je pala noć dobili smo pola konzerve, ali nikom nije bilo do jela. Svi smo bili u svojim mislima, sa svojim najmilijima ili neznam ni ja sa čim, jer nitko nije znao što će se svaki sekund dogoditi. Potom su došli autobusi, vežu nas po dvojicu žicom i poćeli su nas sprovoditi na vrlo čudan način, gledao sam ja to prije rata kako su stoku sprovodili, a vidi sada nas, električnim palicama, to sam i sam doživio, pitao sam se ..."da li je moguće, da su nas usporedili sa stokom, ali još gore smo prošli od stoke". Ušavši u autobus uz psovke električne pendreke i razne druge udarce shvatio sam da me sve boli, valjda svaka koščica i svaki dio tijela. Sve one koje su mučki pretukli i nisu bili sposobni sami doći do autobusa, donijeli su ih u dekama i ubacili u autobus. Voze nas u nepoznato, tko god da bi želio pogledati van ili se pomaknuti uslijedilo je psovanje i tup udarac kundaka. Noć je, potom se pojavljuje svjetlo, primijetio sam oznaku mjesta Niš, zatim ulazimo kroz nekakve velike metalne kapije sa zidanom ogradom preko četiri metra. Shvatio sam da je to Niški zatvor, izlazimo iz autobusa i prolaze nam trnci niz kičmu, onako prebijeni, a vani nas dočekuju okorjeli kriminalci i ubice i svakojakim pogrdnim riječima nas časte, a plavi čuvari zatvora - zatvorski milicajci stoje poredani u špaliru s pendrecima i čekaju "ljute Ustaše",koji moraju tuda proći i nastaje pakao, jer je svaki pendrek milicajca iskusnog zatvorskog našao mjesto na svakom prebijenom zatočeniku koji je bio vezan za drugog, tako da nije mogao brzo proći i ne daj bože da ako mu onaj drugi zatočenik pao, a on vezan žicom s njim, teško njemu, to nam je bila dobrodošlica, mislim nezaboravna.

U Aleksinac je došlo negdje od 1.000 do 1.500 osoba, većina je odvezena za Niš, a za jedan dio nismo nikad saznali gdje su.

DALJ

Dalj se nalazi u Republici Hrvatskoj u istočnoj Slavoniji blizu ušća Drave u Dunav. U Dalju je još u 9. mjesecu načinjen masakr nad nesrpskim življem i već tada se otvaraju logori u hangarima poljoprivrednog dobra, podrumima privatnih kuća preko ceste u zgradi M.Z.

Mjesta zatočenja

Kao u većini srpskih sela tako su i u Dalju postojali logori koje je otvarala JNA i oni koje su otvarali četnici , srpski dobrovoljci, arkanovci, šešeljevci i drugi.

Kroz te objekte prošlo je oko tisuću ljudi, koji su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a dio je njih ubijeno.

Ovi su logori otvoreni 01.08.1991., a zatvoreni tijekom 1993. godine.

Pod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi, a uglavnom je to bila Arkanova jedinica koja je vodila logor i to:

Lakši zatočenici žene, djeca i starci su bili u poljoprivrednom dobru , a teži u zgradi M.Z. i podrumu privatnih kuća dok nisu obrađeni, sprovedeni i dalje se vodili kao nestali ili ubijeni. Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7000 osoba. Tu je vladao zakon "uzmi sve što zatočenici imaju", od novca, zlata, satova, odjeće i sl. U tim otimačinama učestvuju svi, od pripadnika JNA, TO, četnika do civilnog stanovništva Dalja . Tako je poznato da su neki preko noći stekli kapital.

Kad su sve vrijedno oduzeli slijedilo je prepoznavanje i batinanje , a zatim odvođenje u nepoznato, tako da ima na stotine poginulih i nestalih u Dalju. Iz razgovora sa Srbima iz Dalja saznajemo da su Arkanovi vojnici ubili 52 osobe i zapalili ih u Daljskoj planini.

Ne zna se točan broj ljudi koji su prošli kroz ove logore, a preživjeli govore da se svaki noći odvodilo od 5 do 50 osoba koje se nisu više vraćale, a vode se kao nestali. Svi se ovi objekti nalaze u blizini ili na samoj obali Dunava, te je većina ubijenih zatočenika bačena u Dunav, a prije toga su ubojice rasparale žrtvi trbuh kako ne bi tijelo voda izbacila na površinu.

Dio ubijenih pokopano u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj, nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav.

Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju broj ubijenih se kreće do 500 osoba. Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a tada su ih ostali četnici gađali kao glinene golubove ( Škoc, D.Šusto). Osim čuvara u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili, koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a sudjelovale su u maltretiranju čak i žene koje su bole zatočenike s iglama za pletenje.

Šezdeset i devet dana u paklu Dalja - N. P.

Obitelj Stjepana Papa samo je čudom sačuvala živu glavu. METAK SKUPLJI OD HRVATSKE GLAVE. Do 31 srpnja ove godine na 25 četvornih kilometara omeđenih Daljem. Erdutom i Aljmašem živjelo je oko 12500 stanovnika. od toga samo 4500 Srba. Već nakon prvih dana okupacije tog dijela Hrvatske u ta je tri sela ostalo manje od 700 Hrvata. Ostali su ili ubijeni ili nestali ili protjerani. A život onih koji su ostali pod okupatorskom vlascu više nije vrijedio ni prebijene pare. Njihove su kuće gotovo svakodnevno do temelja pretresali bilo vojska bilo četničke falange, tražeći oružje, municiju, radiostanice, skloništa tobožnjih ustaša. Bilo je dovoljno da nađu nekakav simbol vezan za HDZ pa da ukućani zbog toga izgube glavu. Kad pretres ne bi donio željene rezultate. prešli bi na zlostavljanje i batinanje. kako bi iznudili priznanje o nečemu što je postojalo samo u njihovoj bolesnoj mašti. Od tih pretresa nije bila izuzeta ni kuća Stjepana Papa. Najstrašnije mi je bilo kad je u pretres došao već spominjani Lale Mioković i potjerao me na tavan - pripovijeda Ruža Pap, Stjepanova supruga. -Išao je iza mene i držao cijev "kalašnjikova" uperenu u moja leđa. Stube su bile uske i klizave od kiše pa sam se bojala da se ne saplete i slučajno opali. Tko god je na svoju nesreću ostao u Dalju a da nije bio Srbin. morao se podvrgavati i ponižavajućim saslušavanjima. Malo je poznato da je nesrpski živalj u Dalju osobno preslušavao i mahniti četnički vojvoda Šešelj. Taj se manijak u Dalju pojavljivao nekoliko puta, u vojničkoj uniformi bez činova, a uvijek bi odsjeo u štabu vojnih armijskih partnera smještenom u prostorijama IPK "Osijek'. OOUR -Ratarstvo". Ćosavi četnički poglavica saslušavao je i Mariju Akerman, susjedu Papovih, čija su dva sina pripadnici hrvatskog MUP-a. Bijedna se žena s tog razgovora vratila toliko preplašena da nikome nije htjela ispričati sto se sve tamo događalo. Za to su se vrijeme samozvani daljski vlastodršci nastavljali igrati države, donoseći odluke o konfiskaciji društvene i privatne imovine, o zabrani povratka izbjeglim daljskim Hrvatima i Madžarima i konfiskaciji njihove imovine. To je zapravo značilo legalizaciju pljačkanja Izbjegličkih kuća i bespravnog useljavanja Srba u napuštene hrvatske domove. Počelo je i osnivanje dobrovoljačkih odreda za napad na Vukovar, a ubrzo zatim i regrutacija svih sposobnih za borbu. Tim su odredima komandirali Lale Mioković. Đuro Zmijanac i drugi tobožnji oficiri. Oni bi te odrede samo do-vodili do linije fronte, a onda bi pod izgovorom da imaju važnijih obveza krenuli u pljačku napuštenih kuća na Trpinjskoj cesti ostavljajući svoje ljude na milost i nemilost - govori Stjepan Pap. - Daljski su dobrovoljci svaki treći dan jurišali na Vukovar i uvijek smo se plašili njihova povratka, jer koliko god smo željeli da ih se što manje vrati, toliko smo strahovali od odmazde ako budu imali poginulih.

Strah i neizvjesnost bile su osnovne odlike života u okupiranom Dalju. Budući da su banke bile ispražnjene, a pošta nije radila, pojavila se nestašica gotova novca, pa su daljski tirani počeli izdavati bonove i dijeliti ih samo Srbima. U najtežem su položaju bili umirovljenici koji nisu primali bonove. a nisu imali ušteđevine. tako da ni kruha nisu mogli kupiti. Od tri daljske pekare, radila je samo jedna, jer su pekari kod jednog pekara Albanca bili poubijani, a drugi pekar. Miro, bio je zatvoren. Pred preusialom pekarom stvarao se golem red. Ispred je znalo stajati i po 50 Ljudi, satima čekajući u grobnoj tišini na kruh. U Dalju, naime, nitko ni s kim nije razgovarao, nitko nikoga nije posjećivao.

Okupljanja nisu bila službeno zabranjena, ali nitko nije volio izlaziti, osim, naravno, naoružanih razbojnika. Pošteni Srbi nisu izlazili na ulice ne želeći vidjeti što se to događa. ne želeći čuti tko je te noći opet ubijen - nastavlja Stjepan Pap. - Bili su ogorčeni dimenzijama zloćina koji se odvija u Dalju, ali nisu imali snage ni moći da bilo što poduzmu ili prigovore tim razbojnicima koji su prigrabili vlast. U interesu je vlastite glave bilo bolje nikoga ništa ne pitati. Vrijedila je parola: metak stoji četiri njemačke marke, a glava, poglavito hrvatska, ništa. Posljednje ubojstvo za koje je Stjepan Pap čuo prije nego što će pobjeći iz Dalja dogodilo se ,'>. listopada kad je jedna žena madžarske nacionalnosti izrešetana na pragu svoje kuće u Vrbovom sokaku sa 32 metka u prsa. Potkraj rujna se pred kućom obitelji Pap utaborila vojna jedinica od stotinjak ljudi i pet tenkova, zbog čega su Papovi umalo stradali. Naime, iz te je jedinice jednog dana pobjegao neki poručnik sa šest vojnika. što je ostale naprosto izbezumilo. Odmah su cijev jednog tenka usmjerili na kuću Papuvih te počeli pretraživati kuću i dvorište, no bez uspjeha, jer su se bjegunci već izgubili negdje u kukuruzima. Bilo je još trenutaka kad su Papovi mislili da im je kucnuo posljednji tren. Tako je jednom kod njih banuo Dorde Dokić, njihov bivši radnik i jedan od dobrovoljaca za napad na Vukovar. Ušao je s otkočenim pištoljem i tražio da mu isplate naknadu za godišnji odmor, što su normalno morali i učiniti, premda je ovaj svoje radno mjesto već odavno zamijenio drumskim razbojništvom.Medu ostalim zlostavljanjima i maltretiranjima, jednoga je dana Lale Mioković naredio da se u roku od dva dana iselimo iz svoje kuće. Pripremili smo nešto hrane i odjeće te prešli u radionicu čekajući da se on useli u našu kuću, ali iz nama nepoznatih razloga to ipak nije učinio - kazuje Stjepan Pap. Pap i njegova obitelj naposljetku su ipak ostali ne samo bez kuće, već i bez svega što su godinama gradili. Zbilo se to 7. listopada. a počelo je njihovim privođenjem Miloradu Strićeviću, koji je obnašao funkciju - ministra za nacionalna pitanja". Kad su nas priveli, počeo nas je pojedinačno saslušavati - prepričava Ruža. Kad sam ušla, za mnom je zaključao vrata, izvadio nekakav pištolj s dugom cijevi, prislonio mi ga na grlo i pita" me hoću li govoriti istinu. Bila sam toliku preplašena da nisam znala što da mu odgovorni. Onda me je upitao poznajem li Željka Arkana. Za tog Arkana nikad prije nisam ni čula, što sam mu i rekla. na što se Strićević jako naljutio. -Kako neznaš za njega. pa on je čuveni lx>ra"-', rekao je, Može hladnokrvno ubiti. Evo, da ja sad kažem da vas sve troje ubije, on će to napraviti". Nisam znala kakve veze ima s nama i bila sam sve pestrašenija. Potom mi je pretresao torbicu, još se raspitivao imamo li oružja i onda me poslao van iz sobe. Odmah nakon Ruže Pap. Strićević je pozvao njezinu kćer Svjetlanu. Taj probisvijet nije se ustručavao da u četrnaestogodišnju djevojčicu uperi pištolj i kaže kako će ju uhapsiti.

Ja sam počela plakati, a on mi je zaprijetio, ako nastavim plakati, da ćemo ja i mama gledati kako mi ubija tatu, a onda ću ja gledati kako mi ubija mamu. Prestala sam plakati, i onda me pustio i naredio da uhapse tatu

Zatvor se nalazio u dvorišnoj zgradi daljskog Doma kulture"- gdje je bio smješten četnički štab. Bila je to prljava prostorija od desetak četvornih metara, s rešetkama umjesto vrata, s dva otrcana madraca i bačena na pod. Kad su ga ubacili u zatvor, Stjepanu Papu umalo je pozlilo od zadaha usirene ljudske krvi koje je bilo svugdje po podu i po zidovima. Nije trebao dugo čekati pa da i na vlastitoj koži osjeti sve strahote četničke strahovlade.

KULMINACIJA PAKLA

Točno prije godinu dana, 10. kolovoza, sloboda je "zakoračila" u autobus kod Adaševaca. Pet dana poslije kod Klise trideset i četvorici oslobođenih sretan dolazak u Domovinu poželio je Dražen Budiša. "Hvaljen Isus, sretan blagdan Velike Gospe!" rekao je tada Budiša, a oni u njega gledaju k'o u čudo i ne vjeruju. Ove riječi ne zaboravljamo, pričaju zatočenici kojima se petnaest paklenih dana činilo beskrajno dugim. Kao nezaustavljiva vječnost.

Slavko Krtalić kazuje kako još u džepu nosi svoje izbijene zube. Pijani četnici od 54-godišnjaka "napravili" su starinu od šezdeset. Razbili su mu vilicu, udarali po tijelu gdje su stigli, kliještima izvadili četiri zuba. Ne mogu zaboraviti njihove raskolačene oči! Ne mogu reći jesu li bili drogirani, ali znam da su ispijali zvečevski konjak. Bez prestanka, kaže Krtalić. Dopisnika "Glasa" i novinara Radio-Vukovara Stjepana Penića mučki su ubili i zapalili na nogometnom igralištu...

Starina potvrđuje događaj prije pada Dalja koji prelazi rub pameti. Trudnici su na rasporen trbuh stavili šest štakora! Imena zločinaca poznata su hrvatskim istražnim vlastima. Petogodišnjoj djevojčici isjekli su jezik, a djecu su masakrirali tako što su im prvo prste stavljali u oči, priča Anita Mrkonjić koja je bila zatočena, silovana i ranjavana mjesec i pol dana u štali četničkog vojvode Nedjeljka Pejića.

Čak 680 civila izmasakrirano je u Dalju i pokopano na katoličkom groblju, po dvorištima ili jamama zajedno s uginulim životinjama. Bivši zatočenici tvrde da se još približno 800 Hrvata nalazi u kućnim pritvorima srpskih vlasti.Neki su pušteni za katolički Uskrs. Tomislava Hajdukovića, koji je bio u rezervnom sastavu policije za vrijeme četničke i armijske opsade Dalja, iz zasjede su zarobili domaći četnici iz Savulje, Borova Sela i Bijelog Brda. Ostao je bez municije i preživio odmazdu poput ostalih.

Ne mogu glasno izgovoriti tko je najteže prošao; branitelji zarobljeni s oružjem ili goloruki civili. Kulminacija pakla dosegnula je vrelište u nabrzinu pripremljenim logorskim mučilištima. Hajduković je sa još četvoricom iz Dalja mučen u zloglasnoj vojarni "Maršal Tito" na Topčideru kod Beograda gdje se nalazi i logor na "Bubanj potoku". Preživljene slike svjedoka ostat' će u sjećanju za budućnost.

T. H. - Dalj

Iz Bogojeva nas odvoze u Beograd u vojarnu "Maršal Tito". Tu dolazimo već po mraku, stavljaju nas posebno u svaku ćeliju po jednoga i tada počinje pakao: ispitivanje, batine, odvođenje na strijeljanje, vješanje, kao i mučenje glađu i žeđu. Mene je ispitivao jedan potpukovnik po imenu Ivan, navodno iz Zagreba, a do prije rata je bio zamjenik komadanta Bijele vojarne u Osijeku. Takvu troturu i batine više nisam mogao izdržati, pa sam već mislio da se ubijem, ali nisam imao snage ni ustati. Dana desetog ujutro došao je taj potpukovnik s dva vojna policajca, odvezli su me u stacionar na Karaburmu, gdje sam dobio dvije injekcije, te su mi doktori previli ranu na nozi koja se već sva zagnojila.

Ponovno su me vratili u ćeliju gdje su mi dali vode da se operem. Kada sam završio izašao sam u dvorište gdje je stajala kampanjola, a pored nje samo Nikola Rupčić. Druga dvojica nisu bili tu niti smo što znali o njima. Kada su nas ukrcali u kampanjolu uz pratnju tri vojna policajca ponovno su nas vratili u Bogojevo na kudeljaru. Tu nisam imao snage izaći pa su nas izbacili na krugu dvorišta gdje je bilo na stotine vojnika i rezervista. Nikola Rupčić ništa bolje nije prošao u zatvoru jer je imao ugrađen kateter i teško je disao.

Puno su nas ubacili u transporter i u noći s 10. na 11.08.1991. dovezli u Dalj u bivšu "Mjesnu zajednicu". Tamo su nas dočekali daljski četnici, prigrevački četnici kao i bivša JNA. Bilo je oko 1 sat poslije ponoći. Odveli su nas u zatvor pored tržnice. Tu su bili zarobljenici iz Dalja koji su bili u Borovu selu. Bilo je civila, policajaca kao i pripadnika ZNG-a. Ujutro su odmah počela ispitivanja i batinanja, kao i sva moguća mučenja. U zatvoru je bio pripadnik MUP-a iz Dalja. Njega su mučili kosovci iz Beograda jer je on bio aktivni policajac koji je bio na školovanju u školi Valbaldon u Puli. Sav pretučen je bio i Čičak Josip, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, koji je jedini preživio iz policijske postaje u Dalju. Za ispitivanje su bili zaduženi Milorad Stričević zvanipukovnik, Dobrivoja Radovančević, Branko Gojsović, Rajko Miladinović. Šef zatvora polcije bio je Željko Čizmić, a zamjenik Boško Ristić. Ostala imena sam ispisao na posebnoj stranici koja će biti na uvid. Radili smo na čišćenju osnovne škole, tj. dvorane u školi gdje je bilo sve od krvi jer su ondje ubijena 4 gardista i jedan pričuvni policajac. Također smo čistili i pekaru gdje su ubili gazdu pekare. Tu je isto bilo mnogo krvi. Mučenja su bila stalna, i kada smo radili. Pa čak smo i travu morali ispitivanja dobijali obavezno svaku večer.

Dan prije moga povratka ubijeni su zatvorenici: novinar radi Vukovara gosp. Stjepan Penić. Njega su toliko pretukli, a onda ga poluživog polili benzinom i zapalili. To su naredili Željko Čizmić i Lalo Mijoković. Drago i Franjo Kovčalija morali su sami sebi iskopati grobnicu, a tada su ih poubijali kao i Nikolu Grobljara. Istoga dana ubijeni je i Andrija Ripić, Janoš Dioši kao i Stipo Lijić kojega su zaklali u krevetu. Pojedinci koji su sudjelovali u pokolju, protjerivanju Hrvata, premlaćivanju u zatvorima još mirno hodaju Daljem, a pojedinci rade u policiji kao što su: Đorđe Maslarić - bio na obuci u Kninu kod Martića, Denčić - čuvar zatvora u Dalju kao i Stojan Alapović - pljačkao hrvatske kuće i vikendice, vodio radne grupe Hrvata za vrijeme bivše "krajine". Sada isti taj radi kao zapovjednik IX. policijske postaje Dalj.

Dana 15.08.1991. - Velika Gospa - drugi nam rođendan, velika razmjena na Klisi kod Osijeka. Ponovno smo rođeni, sloboda je naša.

Postojeći zatvori u Dalju od 1.8.1991. godine pa do 1997. godine su sljedeći:

Počinili zlodjela prema Hrvatima, a to su sljedeći ljudi koje naše pravosuđe još nije privelo:

VASO GAVRILOVIĆ, STANKO STOJAKOVIĆ, ĐOKO KLAJIĆ, BRANKO ZELIĆ MILAN DAMJANOVIĆ, DRAGOLJUB ČALOŠEVIĆ, (BATA) GRČIĆ, ĐURO ZMIJANAC - komadant obrane sela Dalja, SLAVOLJUB PEZKOVIĆ - pomočnik komadanta obrane, MIRKO ČORDAŠIĆ, BORO (GROZD), NIKOLA (NIKICA) GRČIĆ, PRAVOSLAVNI POP BOGDAN TATOMIR, PRAVOSLAVNI POP LUKIJAN - jedan od inicijatora za rušenje kat. Crkve u Dalju, ZORAN BORKOVIĆ - STEKA, MARKO LONČAREVIĆ, JOVAN KLAJIĆ - samozvani direktor trgovine u Dalju, MILAN PANIŠIĆ, SRETO LALIĆ - vlasnik najveće mesnice, MILAN LALIĆ, MILE LJUBOJEVIĆ, LAZO BAJAKIĆ, RADIVOJA ILINČIĆ - šef diskoteke Medison, BOGDAN PUAČA, STEVAN BABIĆ, DRAGAN PAVOŠEVIĆ, DRAGOLJUB KUZNJECOV

Zloglasni čuvari zatvora u Dalju:

Zaduženi za ispitivanje i maltretiranje:

Pripadnici paravojnih jedinica iz Prigrevice stacioniranim u Dalju - "komandir Nikola":

Zloglasni čuvari zatvora u Dalju

Preživjeli zatočenik je Ante Strinić iz Antina koji će nadam se dati potpuniju izjavu o zatvoru kao i o saznanjima da su u bašti navedenog zatvora sahranjena najmanje dva zatočenika toga zatvora.

Pojedinci koji su samoinicijativno mučili zatočenike dovođene iz Vukovara nakon pada toga grada, te se na njima iživljavali:

Odnosili stvari iz katoličke crkve i pripremali eksploziv za rušenje:

MANJAČA

Manjača se nalazi u BiH, na putu od Banja Luke prema Bugojnu, a lokacija je poznata kao vojni poligon. Iza vojnog poligona, na par kilometara u planini na jednoj visoravni nalazi se desetak objekata-štala i još nekoliko zgrada, poput velikih sjenika. To je ustvari vojno-poljoprivredno dobro Manjača.U objektima-štalama postavili su slamu na pod i podijelili po zatočeniku deku i posudu sa žlicom za hranu. Logor je ograđen bodljikavom žicom. I s vanjske i unutarnje strane žice kretali su se stražari, naoružani automatskim puškama. Sva vrata na štali su zatvorena, osim jednih na koja se moglo ulaziti ili izlaziti. Kasnije su sa vanjske strane žice nasuprot vrata u štalu iskopali mitraljesko gnijezdo sa grudobranom, gdje je stalno bio stražar s mitraljezom, nakon toga su donjeli stražarnice i kućice za pse tako da se može reći da je konc logor vrlo dobro čuvan.

Kroz logor je prošlo par tisuća ljudi. Logor je otvoren 12.09.91. Dolaskom ispitivača koji su bili viši oficiri iz raznih rodova JNA koji su činili KOS, počelo je svakodnevno ispitivanje tj. informativni razgovori uz šamare, batinanje i cipelarenje. Ispitivanja su trajala od 9:00 do 23:00, a neke su zatočenike s tih razgovora donosili jer nisu mogli hodati. Neke su odvodili u samice na posebne tretmane, a kada su se vraćali izbezumljeni od straha i premlaćivanja. Za vrijeme boravka u konc. logoru vođeni su na rad od jutra do mraka u krumpirišta i na izvlačenje porušenih stabala iz šume.

MANJAČA (potvrđen od ICRC, Vlada SAD, obavještajna služba VB )

Manjača je ime planine, locirane oko 25 km južno od Banja Luke, logor je bio pod vodstvom Srba u bazi JNA koja je služila kao vježbalište za vojnike. Prema izvješćima, na tom području su se nalazili tenkovi, rakete i ostala vojna oprema. Zapovjednik logora je bio Božidar Popović. Manjača je farma okruženu ogradom, a prostirala se na oko 260 x 240 metara prostora. Unutar toga je bila ograda koja je farmu dijelila na dva djela. Ograde su bile oko 3 metra visoke. Zatočenici kažu kako su jedna polovica logora nije koristila sve do kolovoza 1992. U svakom djelu su bile po tri zgrade za zatočenike. Zgrade su ustvari služile kao spremišta , podijeljena po sredini hodnikom, a svake strane su bile po tri prostorije, bez grijanja. U svakoj od tih zgrada je bilo između 600 i 700 zatočenika, oko 00 zatočenika u svakoj prostoriji veličine oko 120 kvadrata. Ukupan broj zatočenika u logoru Manjača nije poznat, ali je sasvim sigurno kako je u ljeto 1992 bilo zatočeno oko 3.700 osoba što je potvrdio Međunarodni crveni križ. Kao i u drugim logorima, i ovdje su zatočenike selili, ali i ubijali.

Zatočeni muškarci su bili od 18 - 60 godina, žena je bio manji broj i sve su višestruko silovane. Po nacionalnosti svi su zatočenici bili Hrvati ili Muslimani.

Bila su dva ulaza u logor, jedan sa sjeverno - zapadne strane, a drugi sa jugo - zapada. Psi čuvari su bili vezani blizu vrata, ali i patrolirali sa čuvarima po logoru. mine su postavljene između ograda unutar logora i oko logora. Na taj način je logor bio podijeljen u dva dijela minskim poljem ali i potpuno okružen minama. Na ogradi su bila upozorenja o minama. Osim zgrada za zatočenike u svakom dijelu logora ju bila mala šupa koja je služila kao kuhinja, samica koja se nalazila 50 metara od zgrada odnosno staja sa zatočenicima. Izvan ograđenog logora, na istočnoj strani, nalazilo se sedam i zgrada (12 x 50 ) u kojima su bili srpski vojnici, liječnik i "ispitivači" srpske policije. Tri kuće su služile za smještaj srpskim vojnicima, jedna je služila za smještaj tenkista, u jednoj je bilo skladište hrane i liječnik, a u preostalima uredi srpske vojske. U tu zgradu su odvodili zatočenike na ispitivanja U kuhinji za srpsku vojsku, kuhale su dvije logorašice, a spremala su dvojica logoraša. Oko logora je bilo nekoliko bunkera i drvenih osmatračnica.

Zapovjednici i stražari:

Logor Manjača - Nadimci ili imena:

K.L. MANJ.- 2732 Medicinski centar za prava čovjeka

I S K A Z

1991. godine sve do napada na Plitvice bio sam u svom selu Rastovači kao civilna zaštita - bataljun Slunj. Napadom na Plitvice još uvijek smo dežurali u našem selu do 9. mjseca 1991. godine .

U 9. mjesecu 1991 godine počeli su četnici oštro napadati na moje selo Rastovaču i paliti kuće. Tada smo počeli bježati skoro svi iz sela, osim starijih par osoba koje su ostale, a među njima je bila i moja majka. Bježali smo prema Slunju gdje je bila JNA - još nam oni tada nisu činili zapreku. Ja sam se par puta vraćao u moje selo zbog majke, ali uvijek u bojazni pred četnicima.

U 10. mjesecu sam ponovo došao vidjeti majku i tada je u kuću banuo četnik i počeo me fizički maltretirati. Izveo me van iz kuće i tukao me po cijelom tijelu, što sa rukama i nogama, tako i sa kundakom od puške. Međutim naišla su četiri vojnika bivše JNA i oni su me obranili da me ne ubije. Četnik je pobjegao, a vojska je ostala i pitala me: "Tko je popalio kuće u selu"? Više nisam smio ostati, nego sam rano ujutro bježao prema Bihaću.

Blizu Ličkog Petrovog sela iako sam išao kroz šumu, svejedno su me uhvatili četnici i odveli me u stanicu Martićeve policije u Ličkom Petrovom Selu. Tu su me ponovo tukli i nakon dva sata odveli su me u T. Korenicu. Zatvorili su me u stanicu bivše milicije gdje sam ostao pet dana. Tu su me strašno tukli i na sve druge načine maltretirali, tako da su me noću vodili van na dvorište i sa šlaufom me polijevali hladnom vodom. Vani je bilo jako hladno, bio je 11. mjesec 1991. godine. Tukli su me sa gumenim crijevom u kojem je bila struja i svaki put me nazivali: ustaša, koljač, snajperista. To su radili cijelih pet dana i noći, a svega sam jednom dobio nešto za jesti. Petu noć došao je vojni kombi i strpalo nas 11 civila u kombi, a prije toga su nas popisali imenom i prezimenom, povezali i rekli da idemo na razmjenu. Krenuli smo oko 9 sati iz Korenice i stigli smo oko 3 sata ujutro u Manjaču. Tu nas je dočekala Martićeva policija. Ruke su nam bile vezane sa debelom špagom. Počeli su presijecati špagu sa naših ruku i kako su sjekli špagu, tako su nam govorili: "Majku vam ustašku, odavle nećete izaći živi". Držali su nam nož pod vratom i to govorili. Bacili su nas u jednu betonsku prostoriju koja je bila prazna i tu smo bez igdje ičeg bili dvije noći. Drugu noć smo dobili svaki po šalicu čiste ledene vode. Jesti nam ništa nisu dali.

Iz te betonare su nas premjestili u hangare - to su bile garaže za tenkove. Ponovo na betonu sa dvije deke. Svaki dan su nas vodili na preslušavanje, gdje su nas ponovo jako tukli. Ispitivali su nas za cijelu familiju, a mene pogotovo za mog sina. Treću noć smo dobili šalicu čaja bez šećera i bez kruha. Onda su nam počeli davati po malo hrane sa komadićem kruha. Hranili su nas jako loše, a tukli su nas svaki dan. Moram reći da sam tek nakon 21 dan prvi put išao na WC. Kuda smo god krenuli, morali smo držati glavu prema dolje, a ruke na leđa.

11.12.1991. godine dali su nam aparatiće da se obrijemo. Brada nam je bila jako velika jer se dva mjeseca nismo brijali, pa tako se ni sada nismo mogli pravilno brijati. Tada su nas strpali u kombije i odvezli u Šamac. Tada su nas razmijenili. 12.12.1991. godine stigli smo u Zagreb. Tu sam se sastao sa suprugom. Majka mi je isto uspjela doći u Zagreb. Došla je u 3. mjesecu 1992. godine.

Ja sam uhapšen u 10. mjesecu 1991. razmijenjen 12.12.1991. godine. Imamo veliku želju da se čim prije vratimo u naše selo. Ovdje nam je jako teško živjeti. Živimo u jednoj sobi supruga, ja i sin kada dođe na dopust. Teško mi je o svemu tome pričati, jer kada se sjetim svega što sam proživio gubim živce i postajem bolesnik.

BILEĆA

Bileća je locirana u istočnoj Hercegovini. Po popisu stanovništva prije rata je bilo 13.269 žitelja, od čega oko 80.3% Srba ; 14.7% Muslimana i 5 % ostalih. Na području Bileće bilo je nekoliko mjesta zatočenja : Hall, policijska stanica, internat, civilni zatvor, đački dom , podrum, logor, škola rezervnih oficira i vojne barake.

Hall (potvrdio BNMO1)

Civilni zatvori (potvrđen od ICRC 7.11.1991. i US Government4 )

U kolovozu 1992, pred dolazak predstavnika CESC3, zatočenici koji su bili pretučeni, prebačeni su u bolnicu na 7 dana. 19. prosinca 1992, pod supervizijom ICRC-a 52 osobe su prebačene iz Bileće u Crnu Goru .

- barake su se prostirale na otprilike 120 m2, pod je bio drven i prekriven tankim tapisonom. Broj zatočenika u barakama kretao se oko 2.600 osoba. Zatočenici su dovođeni u logor iz Gackog i ostalih mjesta. Mlađe muškarce su držali u prizemlju. Nakon posjete ICRC-a, Srbi su odveli dio zatočenika (u dva autobusa) 78 km od Stolca i tamo ostavljeni. Drugi svjedok navodi kako su ga doveli kamionom u logor gdje je bio zatočen sa 160 muškaraca. Zbog prenatrpanosti, kad bi ležali na podu, noge su im bile jedne preko drugih. U 5 ujutro bi dobili po pola litre vode po zatočeniku za cijeli dan. Imali su dvije kante za uriniranje u istoj prostoriji. Kante su konstantno bile prepunjene.

- locirana sa zapadne strane ceste od Bileće prema Trebinju na ulasku u Bileću. Koristila se kao logor od 12.6.1992, sa svih strana je bila okružena zidom. 1992 godine zapovjednik logora je bio oficir SDB9 kojeg su, navodno, kasnije ubili vlastiti ljudi. Drugi komandant logora je bio general Stubičević kojeg je naslijedio general Stanković. Navodno ga je trebao naslijediti general Vujević, koji je to odbio kad je vidio žene i djecu u logoru. Oko 130 zatočenika je prebačeno u drugi logor na jugoistoku od Titograda, negdje na moru. ICRC je izvjestio kako su 5.10.1992. godine 109 zatočenika prebacili u Crnu Goru.

- prema izvješćima BDD10 tima, zatočeno je bilo najmanje 3.000 muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti, strogo čuvanih. Zatočenici su spavali na betonskom podu bez madraca i deka. Srbi su zatočenike razmjenjivali za svoje zarobljene. Veliki broj zatočenika je prebačen u Titograd. Zatočenici su teško premlačivani, mnogi do smrti. Čuvari bi parkirali kamione kraj baraka i "turirali" kako se ne bi čuli krici. U noći 27.4.1992 , na smrt je pretučeno 13 zatočenika. Tjela su u plastičnim vrećama otežanim sa kamenjem, odnešena u bunker. Sutradan su odvežena helikopterom do dubrovnika i bačena u more.

ZENICA

Zenica je grad u centralnoj Bosni udaljen od Sarajeva 70 km prema sjevero - zapadu. Prije rata Zenica je bila centar željezne industrije. Prema popisu stanovništva iz 1991 od 145.577 žitelja; oko 55.2 % su bili Muslimani; 15.6 % Hrvati i 15.5% Srbi. Početkom rata u grad je pristiglo oko 50.000 prognanika. 1.1.1993. muslimanske snage su iz hrvatskog dijela Zenice protjerale Hrvate i odmah se uselili u njihove kuće. Od 18.4. do 8.6.1993 vodila se bitka između Armije BiH i HVO, nakon koje je 520 Hrvata odvedeno u zatočeništvo u zatvor Zenica. Hrvati su prisiljeni napustiti Zenicu. Oni koji se nisu odazvali mobilizaciji, suđeni su i poslani u zatvor (70 osoba) ili u Muzičku školu (15 osoba).

Na području Zenice je prijavljeno nekoliko logora. Svi su bili pod vlašću BiH vlade ili Muslimanskih snaga. ICRC je potvrdio 6 logora sa oko 500 zatočenika ukupno.

Zatvor Zenica - KPD dom (potvrđen od UN i ICRC)

- logor pod kontrolom muslimanske teritorijalne obrane. Zatočenici su bili civili i vojnici hrvatske i srpske nacionalnosti. KPD je bio podijeljen u pet paviljona. Svaki od tih paviljona je imao ćelije od 15 - 20 m2. Unutar logora je bila i bolnica za zatočenike u kojoj su čuvari (prema izvješću ICRC) imali posebni "tretman" nad zatočenicima. Prije rata ovaj se zatvor koristio za teške kriminalce. Čak i u vrijeme logora, paviljon 4 je bio rezerviran za kriminalce. Prema svjedočenjima zatočenih u logor je dolazila srpska sutkinja i povremeno su imali "vojna suđenja" prema jugo zakonu. Međunarodni crveni križ je dobio dozvolu pristupa samo paviljonu 5 u kojem je bilo 200 do 300 zatočenika, uglavnom vojnika. U drugim paviljonima su bili civili. Premlaćivanje, izgladnjivanja i drugi oblici torture bili su svakodnevnica u logoru. Jedna od specifičnosti ovog logora je bilo vezanje zatočenika lancima za pod i premlaćivanje.

Muzička škola (potvrđen od UN i ICRC)

- nalazi se u samom centru grada. Uz zatvor to je još jedno mjesto koje se smatra logorom. Bio je pod kontrolom Muslimana odnosno MOS-a. U ovom logoru držani su isključivo Hrvati. Zatočenici su držani na nekoliko mjesta. Podrum je bio vlažan i bez danjeg svjetla. U kutu su imali kantu za nuždu koja se prelijevala i izazivala smrad. Spavalo se na drvenim paletama. Potkrovlje - na kojem je ljeti bilo vruće, a zimi hladno (15 m2),u prostorijama na katovima , na 3 katu su ispitivani tamo je bilo sjedište čuvara. Točan broj zatočenika nije poznat. Prema nekim izvješćima kreće se oko 1.500 Hrvata.

Prema nekim svjedočenjima zatočenici su držani i po 45 dana u prostorijama bez svjetla, a stražari su stalno puštali glasnu muziku tako da nisu mogli spavati. Zatočenici su tučeni policijskim palicama, telefonskim kablovima, drškom od lopate i čizmama.

ZEN.-1241

I S K A Z

U Zenici je počela opća hajka na pripadnike HVO 17.04.1993. godine. Sišao sam u grad s majkom, bratom, suprugom i djecom. Njih sam smjestio kod rodice od bratove supruge. Ja sam se mislio vratiti u čardaš, ali je sve bilo blokirano tako da se nisam mogao vratiti. Pošto sam uvidio situaciju pronašao sam najbolje rješenje da odem kod majkine kume u Blatušu iza autobusne stanice, mislio sam i ubjeđen sam bio da me niko nije vidio kad sam došao zorom. Vrlo su me srdačno prihvatile, poslije mog objašnjenja pristale su da me kriju.

Drugi dan upadaju 4 MOS-ovaca i pod prijetnjom oružja ja sam ih zamolio da se obučem i u tom su me odveli, kao da idem na informativni razgovor. Oni su izveli mene i uveli me u kombi. Zatim su me odvezli u Muzičku školu kod parka. U Muzičkoj školi sprovode me u podrum. Tamo zatičem prof. Mašinskog fakulteta dopredsjednika HVO Zenica, N.N. i pripadnika HVO K.K. Taj dan nisam ispitivan tako da sam mogao krunicu i ostala lična dokumenta i sve što je ličilo na šahovnicu da uništim (to su osobni dokumenti). Krunicu sam sakrio. Drugi dan (noć) izvode K.K., nakon 10-20 minuta ga vračaju, sav je bio krvav. Odmah smo ga pitali što su mu radili, a on je rekao: "Samo su me izveli i udarali po glavi i cijelom tijelu drvenom palicom (drškom od lopate). Tu noć izvode ga ponovo ali su ga zadržali 2-3 sata, ali je bio mokar od znoja. Na naša pitanja od čega je mokar; rekao je da je kopao grob za sebe i nisu mu dali da odmori cijelo vrijeme. Ja sam pomislio da me žele preplašiti ako i mene izvedu da bi mogao pričati. što se tiče. N.N. vrlo je bio preplašen šta će se desiti s njegovom porodicom i sa njim. Iste noći su i njega izvodili i nisu ga tukli, bio je dan - dva i odveden je u nepoznatom pravcu i do dan danas ne znam gdje se nalazi.

Mene su izveli i uzeli mi lične podatke, kao i podatke moje familije, ime djece, žene, komplet uže familije. Tu noć me više nisu ispitivali, ta tri dana ništa mi nisu dali da jedem, ono što smo dobivali kruha stavljali smo u jednu vreću. Ispitivanja su već počela sutradan naveće od 24 - 06 sati ujutro. Izveli su me na treći kat gdje je kancelarija njihove policijske postaje. Svako postavljeno pitanje bila je i direktna optužba po mene, koliko sam dovezao oružja, gdje si ga ostavio. Ja sam rekao da nemam nikakve veze sa nabavkom oružja. Nakon što su mi postavili još bezbroj pitanja konstatacija na koje je bilo bespredmetno bilo što reći, jer su oni pitali i odgovarali optužbom o stvarima koje nisu imale nikakve veze sa mnom, te bi se u neko vrijeme njihovo "ispitivanje" i završilo. Oslovljavali su me isključivo "Ustašo". Vratili su me ponovo u podrum da bi me u toku noći ponovo izveli. Pri tom izvođenju počeli su me odmah tući, od samog izlaska iz podruma i tukli me do trećeg kata (nogama i policijskom palicom). Tukli su me muslimanski policajci:

Ta su dvojica brača. Uveli su me u jednu prostoriju i natjerali me da sjednem na fotelju tako da mi leđa budu nezaštićena. Policajci su mi bili s lijeve i desne strane,a predamnom je bio ISIĆ JASMIN prosvjetni radnik iz Busovaće.Optužili su me da sam krivotvorio dokumente i lažno se predstavio. Rekao sam da to nije istina jer imaju moju putovnicu, a da moj identitet mogu provjeriti kod mojih roditelja i susjeda. Oni su bili nezadovoljni mojim odgovorom pa me je ISIĆ JASMIN počeo šamarati, a policajci su me po leđima tukli šakama i nogama. Potom su me optužili da sam sa V.V. koja je tehnolog za ispitivanje voda, a u čijem stanu su me uhapsili, zasigurno trebao i pripremao trovanje vode kako bi otrovao VII muslimansku na Bilmištu. Kada sam to zanijekao uslijedile su nove batine i nisu me više ispitivali. Ispitivanje i batinanje je trajalo uobičajenih 30-tak minuta. Nakon toga su me poveli u podrum tukući me pri tom drvenom drškom od lopate. Tukli su me po cijelom tijelu jer sam pokušao zaštititi glavu, a udarci su me svaki put oborili na stubištu, gdje sam se dodatno izrazbijao. U podrumu su se već nalazili:

Sa njihovim dolaskom povećale su se do tad uobičajene porcije batinanja. Nakon jednog vremena te iste noći ponovno su me izveli uz batine na treći kat. U sobi je bio ISIĆ JASMIN koji me optuživao ponovno za pokušaj trovanja vode, za moje navodno obučavanje u Hrvatskoj, što sam ja sve nijekao jer nije bila istina. Također me je pitao tko su moji vanjski suradnici. Nakon što sam rekao da nisam imao nikakve suradnike on mi je zaprijetio da će me predati Mudžahedinima, da ne može slušati moje laži i vratio me u podrum bez batina.

Hranu smo dobivali vrlo rijetko - jedan dan bi je dobili, drugi dan ne bi. No, međutim od silnih batina nismo mogli ni to malo hrane što smo dobijali da jedemo, pa smo kruh odlagali u jednu vreću. Kasnije kad su batinanja bila nešto manja jeli smo i taj ustajali kruh jer drugog nije bilo. Naročit problem svima bilo je vršenje nužde. U podrumu je bila samo jedna kanta od oko 3-5 litara u kojoj smo obavljali nuždu. Kako nas je ponekad u prostoriji bilo i do 20 to su se urin i fekalije prelijevali preko te posude šireći nesnosan zadah u prostoriji, u kojoj inače nije bilo niti svjetla niti zraka. Podrum je bio do te mjere vlažan da bi zidovi bili mokri. Prozore smo morali držati zatvorene, jer bi vojnici pri povratku s ratišta (Muslimani) vrlo često kroz taj prostor znali zapucati, nakon što je jedan od zatočenika A.A. pokušao straži skrenuti pozornost od otvorenog prozora. Stražar DIZDAREVIĆ VEHID iz Vrselja kod Poljska je obećao da će on to srediti. No, međutim za desetak minuta došli su po A.A. i predali ga Muslimanima zatočenim u susjednoj prostoriji, zatočenim zbog odbijanja odlaska na ratište, da ga isprebijaju što su oni izuzetno "savjesno" i napravili. Kad su A.A. dovukli u našu prostoriju zadali su nam pred našim očima preko 100 udaraca drvenom palicom, dok je A.A. bespomoćno ležao na tlu. Jedan od onih koji su ga tukli fotografirao ga je. Vršenje nužde je bio naročit problem po mene s obzirom da imam trajni infekciju uretera, što podrazumijeva često i bolno mokrenje. Od posljedica batinanja 5 danaza redom mokrio sam krv. Izbjegavao sam koliko god sam mogao piti vodu i jesti hranu kako bi što rijeđe morao vršiti nuždu. Dodatni problem je bio što se za hranu i vodu i vršenje nužde uvijek moralo obratiti stražarima, što je njima bio dodatni povod za nova batinanja. S obzirom na prirodu moje bolesti tjelesna higijena je nešto što je čini snošljivom, no međutim 75 dana nisam se niti presvukao, niti okupao. Moji "isljednici" su znali za to jer su imali uvid u moju medicinsku dokumentaciju. Tražio sam da me pregledaju liječnici, no tom mom zahtjevu nikad nije bilo udovoljeno. Spavali smo na drvenim paletama s obzirom na veliki pritok Hrvata zatočenika kroz ovu prostoriju. Vrlo često nije bilo dovoljno mjesta na tim paletama, pa su ljudi na paletama spavali na smjenu, jer je pod bio betonski i vrlo vlažan. >Ispitivanje se vršilo isključivo noću čime su nam razbili potpuno bioritam, pa je boravak u ovim prostorijama i u ovim okolnostima bivao psihički sve neizdržljiviji. Kako bi zatomili krike ljude koji su bivali mučeni, na razglas su puštali nesnošljivo bučnu "Arapsku muziku". Naročit metod mučenja bilo je učenje arapskih pjesama i molitava. Moje isljednike naročito je mučilo to što ja nisam poznavao velik broj ljudi, niti su ljudi previše poznavali mene jer sam u Zenicu poradi zaposlenja pristigao u srpnju 1991. godine, pa je njih to navodilo na zaključak da sam ja neka misteriozna osoba s misterioznim zadacima, ili im je takvo izmišljanje bila zgodna prilika za sve torture koje su vršili nad mnom. U jednom momentu ISIĆ JASMIN nakon što me je oborio i nogama mi skočio na prsa rekao je da mu je dosta mojih laži i da za mene ima "domaći zadatak" o čijem rješenju će zavisiti moj život. Dao mi je papir na kojem je bilo ispisano 10 pitanja u kojima oni traže odgovore na ista već postavljena pitanja. Naprimjer, tko su mi moji prvi suradnici među Hrvatima, koje sam Muslimane iz vojnih i policijskih struktura zavrbovao za svoje suradnike, da li poznajem ove ili one ljude, da li sam išao na obuku u Hrvatsku i gdje mi se nalazi brat. Postavljena pitanja su kod mene izazivala brojne dileme, jer sam znao da će moji stvarni ili izmišljeni odgovori prouzročiti određene posljedice po mene ili po druge Hrvate. Kako na većinu upita u istinu nisam znao odgovore a po dosadašnjem ispitivanju bilo mi je jasno da u to neću moći uvjeriti moje isljednike, te sam bio prinuđen se konzultirati sa ostalim zatočenim Hrvatima. Uz njihovu pomoć složio sam odgovore gdje su se spominjala i određena imena, ali u glavnom ljudi koji su bili već ubijeni ili su već na teritoriju pod kontrolom HVO. Također sam im odgovorio da mi se brat nalazi ili u Vitezu ili u Busovaći. Nakon što sam im predao papir s odgovorima više me nisu ispitivali ni odvodili. Tako je prošlo mojih prvih 10-tak dana. U naredna 2-3 dana nisu me više ispitivali ali si jednog dana ispraznili kompletnu prostoriju od hrvatskih zatočenika koje su odveli u meni nepoznatom pravcu. Ostali smo ja i P.P. po nacionalnosti Srbin i punac od Z.Z. U vremenu mog boravka u Muzičkoj školi u prostoriji u kojoj sam se ja nalazio (bile su još tri prostorije u Muzičkoj školi gdje su naši ljudi bili zatvoreni) prodefiliralo je što ja znam oko 47 Hrvata, s različitim vremenom boravka u toj prostoriji. Također je bio i različit tretman ljudi - nikome nije bilo ni malo lako, ali nekima je bilo stravično teško. Sjećam se jednog krhkog mladića kojem ne znam ime, uvukli smrvljena u prostoriju, nastavili su ga tući i pred nama do te mjere da se je raspala "zastavina" automatska puška raspala od siline kojom su ga tukli. Naročito se po okrutnosti isticaojedan stražar koji je nosio naočale, imao je falično oko (vjerojatno je bio ranjen ili tako nešto). Nakon što su prosudili da taj mladić ne može ostati živ iznijeli su ga i više ne znam ništa o njegovoj sudbini. Znam samo da je taj siroti mladić iz hrvatskog naselja Brist. Naročito teško bili su tuženi A.A., ugledni civil iz Vjetrenica, S.S. pripadnik HVO, B.B. sa svojim sinom. Kad su bila batinanja pred nama mi smo nastojali da ničim ne izazovemo svoje mučitelje. Jedne prilike su me izveli pred zgradu gdje je bila raka koju je iskopao K.K. i rekli su mi da je to moj grob, u koliko ne budem dovoljno kooperativan. Z.Z., kojeg su strašno puno tukli, jedne prilike je stražar pitao da li bi mu bilo žao da ga zakolje, na što je MANDIĆ koji je već bio sav izgubljen od silnih batina, rekao da ne bi. Stražar mu je potom velikim vojničkim "Bowie" nožom odsjekao okovratnik na košulji, koja je i onako sva krvava i poderana, a potom ga zarezao tim istim nožem po vratu.

5. lipnja 1993. godine svi zatočenici odvedeni su u meni nepoznatom pravcu, osim mene i D.D. Isti dan su mene i D.D. odveli u potkrovlje Muzičke škole u prostoriji dimenzije 2 x 2 metra u kojoj je bila neka užasno prljava spužva i jedan deka za nas dvojicu, nismo imali posude za nuždu, niti bilo svjetlosti. Ponekad su nam znali donijeti i hranu. U susjednoj prostoriji oni su obavljali muslimanske vjerske obrede. U tih tjedan dana koliko smo u potkrovlju bili zatočeni, ja sam u par navrata išao čistiti njihove WC-e i u tim prilikama sreo sam i nekoliko "ARAPSKIH DRŽAVLJANA" koji su bili u civilu. Svi su od reda nosili brade i komunicirali na arapskom, a i sve radnje i kompletan dnevni ritam održavao se i bio je "arapskim". Na vratima sobe u kojoj su obavljali molitvu pisalo je flomasterom napisano na latiničnom pismom "HEZBOLAH". Na tom istom papiru na vratima bilo je napisano još nešto na arapskim pismom. U samoj molitvenoj prostoriji na zidovima se nalazilo dosta fotografija sa arapskim molitvenim motivima. Moram pripomenuti da su svi zatvorenici po dolasku u Muzičku školu bili temeljito opljačkani, a uzeli su nam čak i cipele pa i donji veš, tako da je većina hrvatskih zatočenika bila bosa. Htio bi svakako spomenuti neke momente vezane uz rad međunarodnih humanitarnih organa. Negdje po 20-tom danu mog boravka u Muzičkoj školi u jednom trenutku stražari su ispraznili naše prostorije, što je i do tada bila praksa smo što ja nisam znao smisao. Radilo se o tome da su najavljeni Evropski promatrači TIBO (Thibean) koji je Francuz i sa njim je bila prevoditeljica koja se meni predstavila kao SLAVICA, što je mene navelo na zaključak da je riječ o Hrvatici, pa sam se odvažio odgovoriti o stravičnim torturama kojima su izloženi Hrvati zatočeni u Muzičkoj školi. Kasnije sam zaključio da je moja procjena bila pogrešna, jer sam doznao da je prevoditeljica Muslimanka po imenu Senada. Ta prevoditeljica je bila visoka 1.60 cm. sa kratkom crnom kosom sa razdiobom, tamnije puti. Pravo ime od ove prevoditeljice koja se lažno predstavila saznao sam od jedne svoje prijateljice kojoj je ta SENADA i donijela vijest o mjestu na kojem sam zatočen. Moj navod o podvali muslimanske prevoditeljice moguće je u Evropskoj promatračkoj misije s obzirom da se taj posjet dogodio točno 20-tog dana po mom uhićenju. >Uhićen sam 19.04.1993. godine. Nakon što sam gospodinu Tibou prezentirao sve jade hrvatskih zatočenika on mi je uzvratio: "Nije to ništa što vaši rade Muslimanima" i po toj njegovoj reakciji shvatio sam da on nije došao kao netko tko će mi pomoći. Kad sam se vratio u našu prostoriju tamo su već bili i ostali zatočenici, dosada sklonjeni od Evropskih promatrača. Kada su doznali da sam razgovarao sa gospodinom Tibom bili su vidno deprimirani, jer oni su bili sklonjeni i nisu imali prilike razgovarati, pa su dakle bili sigurni da oni kao zatočenici nisu registrirani ni od kakve međunarodne organizacije, pa su im samim time i šanse za preživljavanje znatno manje. Istog dana dobio sam ponajveće batine od kad sam bio zatočen u školi. Napominjem da su to bile prve batine nakon možda 10-tak dana ničim izazvane i bez ikakvog ispitivanja koje je uobičajeno prethodilo batinanju. Također napominjem da nitko od drugih zatvorenika nije dobio batina, a mene su stražari neposredno prije razgovora sa gospodinom Tibeom upozorili da će me ubiti u koliko budem govorio išta o stvarnom stanju u školi. Sve to ukazuje da je prevoditeljica SENADA Muslimanka, na tom razgovoru sa mnom sve ove stvari protivno međunarodno humanitarnom pravu prenijela mojim muslimanskim mučiteljima. Nažalost, isto iskustvo s muslimanskim prevodiocima imali su kasnije i drugi brojni hrvatski zatočenici. Ponovo se vraćam na kronologiju zatočeničkih događanja. 13. lipnja 1993. godine napokon su nas oslobodili zatočeništva iz potkrovlja i prebacili nas u jednu garažu u Tetovu. Ta garaža je bila prepuna smeća i ja sam pretpostavljao da će nas vjerojatno ubiti. Međutim, u toku dana dolazili su nam mještani upućujući nam razne pogrde i prijeteći da će nas ubiti. Neshvatljiva mi je količina mržnje koju su tom priliko iskazivali. Na večer su nam priopćili da nas odvode u KP dom. Kad smo došli u KP dom odveli su me u samicu. Krevet je bio na zidu a mogao sam se pokriti jednom dekom, danju sam smio sjediti i hodati, a na krevetu sam mogao biti jedino noću zbog silnih bolova izazvanih uretrom. Noću najčešće spavao bih kad bi mi to bolovi dopuštavali. U prvih 8 dana nisam dobio kruha. Dva puta dnevno donosili bi mi kašu u kojoj je plivalo neko zrno graha ili riže. Svi su se ponašali kao da ne postojim. S obzirom da mi je brat u ovom istom KP domu radio kao stražar 15 godina i sa ljudima koji su između ostalog istraživali i pred mojom ćelijom, a neke od njih sam i sam poznavao pokušao sam nekako stupiti sa njime u kontakt ne bi li izmolio makar kupanje, brijanje, ili da mi prenese informaciju majci. BILIĆ EDINA nadzornika straže molio sam da dojavi majci gdje sam. Rekao mi je da za mene ne može i ne smije ništa učiniti, jer za mene nitko ne smije i ne znati. AHMIĆ SIRAĐA poznanika iz Lokvina molio sam da mi omogući da se makar u hladnoj vodi operem. Odveo me je do jednog korita i dao mi sapun i hladne vode. Na tjemenu glave mi se uhvatila tjemenjača pola centimetra i nikako to hladnom vodom nisam uspijevao istrljati, a slično je bilo i po cijelom tijelu. Tom prilikom otpalo mi je užasno puno kose, što me je dodatno ojadilo i deprimiralo. Nakon toga AHMIĆ SIRAĐ se više nije pojavljivao u mojoj blizini, a tako su micani i svi drugi koji su mi učinili i najbezazleniju uslugu. Ovo kupanje je inače moje prvo kupanje nakon 75 dana. Užasna depresija silila me ja da od kreveta naoštrim poklopac od konzerve i počeo sam se pripremati za samoubojstvo rezanjem žila. Po dolasku u KP dom Zenica i po ulasku u samicu upozoren sam da ne smijem koristiti prozor na ćeliji, jer ću u suprotnom biti kažnjen batinama. Kako sam cijelo vrijeme svog boravka čuo glasove kroz taj prozor i kako sam vidio da još dugo neću moći podnijeti ovakovo stanje, to sam bez obzira na moguću cijenu odlučio potražiti slamku spasa na tom prozoru. Prilikom šetnje zatvorenika po krugu kroz taj prozor prepoznao sam H.H. jednog od zapovjednika HVO, te sam pokušao stupiti u kontakt sa njim. To je bilo vrlo teško jer sam ja bio zarastao u bradu i imao vrlo dugu kosu, osim na dijelovima gdje mi upramenovima nije opala. Uz to mogao sam ga sa prozora vidjeti u vrlo kratkom dijelu zatvoreničkog kruga. Naša komunikacija usprkos prijetnjama stržara za koje mi je već bilo sasvim svejedno potrajala je nekoliko dana dok mu nisam objasnio tko sam i kakvoj sam poziciji. Valja pomenuti da sam kao pripadnik HVO- bio smješten u civilnom dijelu zatvora i to samo kao broj, tako da me u eventualnim posjetama vojničkom dijelu zatvora međunarodne organizacije nisu mogle registrirati.

Popis Hrvata koje sam sretao u zatočeništvu (a kojih se sjećam):

Muslimani koji su odgovorni za smrt mnogih Hrvata u okrugu Zenice:

Iskaz dajem dobrovoljno i potpisom svojim svjedočim autentičnost i povjerljivost na svakoj stranici.

Zatvor Zenica (potvrđen od UN i ICRC)

SREMSKA MITROVICA

Sremska Mitrovica se nalazi u SR Jugoslaviji, u Srijemu jugozapadno od Beograda uz autocestu. Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u S. Mitrovici. Opasano zidom visokim 4 metra i na vrhu bodljikava žica, na određenoj udaljenosti posebno izgrađena stražarska mjesta kao kule. Gdje su bili logoraši nekako se nalazi skoro u sredini zatvora, a to znači da je bilo dva ili tri ovakva zida koja su odvojala slobodu od zatvora. Zatočenici su smješteni u prostorije 30x6 m oko 160 osoba, u manjim prostorijama nešto manje. U dijelu gdje su bili logoraši bilo je 13 prostorija plus samice. Te prostorije - učionice su bile dobro osigurane giterima. Zatočenici su spavali na dušecima i podu. U tom logoru duže je zadržano cca 1500 zatočenika, dok je u kraćem vremenu zadržano 4000 ljudi, žena, djece i staraca. U tom zidanom mračnom zdanju jedan dio logoraša je preživio 9 mjeseci i više.

Logor je organiziran kao i svi ostali na prostoru SRJ u kojima su smješteni zatočenici s prostora na kojima je izvršena agresija JNA. Ljudi su prozivani i odvođeni na ispitivanja, neki su vraćani u dakama u besvjesnom stanju. Neke su vodili na streljanja i vrćali ih. Neke su odveli i gubi im se svaki trag, neke su odveli u neke druge logore. Logoraši su ovdje doživljavali strahote od raznih psihičkih i fizičkih tortura, npr. žene silovanja, muškarci kastriranja i još na tisuće drugih zlodjela nad logorašima. Neki nisu izdržali i podlegli su tim torturama. Od čuvara je u početku bila zatvorska milicija, a nakon mjesec dana vojna policija .

Kako su se zatvarali poljoprivredni logori u žici tako su ti vojni policajci došli za svojim žrtvama i dalje vršili torture sa kojima su i započeli. Logor je bio otvoren od 18.11.1991. do 13.08.1992. >U ovome je logoru bilo na destine vojnih ispitivača i kosovaca koji su od jutra do kasno navečer ispitivali i svi su bili zločinci koje su oni ispitivali. Većina je ispitivača silom dokazivala krivnju, tako da su pojedinci u polusvjesnom stanju neizdržavši više priznavali sve što su ispitivači tražili. Zapovjednici logora su se mijenjali kao i čuvari.

POZNATA IMENA MUČITELJA U LOGORU:

D. K. "MITROVICA - JEDAN DAN"

Jutro. Slušam kroz rešetke viku lopova i smijeh stražara. Lopovi idu raditi. Prevrćem se po palači u nadi da ću naći neki položaj gdje me neće ništa boljeti. A možda se i malo zagrijem ispod dekice! Ali, nema šanse, mojih se dva metra ne može pokriti dekicom od 120 centimetara. Slušam zvukove u zgradi. Čujem bat čizama. To su vojni policajci, koji navodno čuvaju Dečke iz " samoborske grupe ", a čuvanje se uglavnom svodi na ljenčarenje u stražari i u vremenu dosade iživljavanje nad tim istim dečkima. Čujem tandrkanje kolica. Stiže doručak, ili ono što se po protokolu naziva doručkom. Klepeće ključ u bravama ćelija prije moje. Osluškujem nerazgovjetne glasove što se približavaju. Ne čujem dobro na desno uho, a i desno oko mi je skroz zatvoreno. Na lijevo oko vidim djelomice. Koraci se približavaju. Kao strojnička paljba zaštekeće ključ u bravi. Vrata se otvaraju i na svoju sreću vidim stražara Ćetković Zorana. " Doručak " ! - vikne, ali s pristojnim glasom. Mongoloidno lice koje glumi kuhara, zagrabi naprstak čaja i ulije mi u porciju zlurado se smijuljeći. Šamarčina ga je doslovce zalijepila za u zid. Gledam situaciju u krajnjoj nevjerici, a Četković mrtav-hladan puni porciju do vrha i daje mi četiri kuhana jaja. Bilo mi je krajnje sumnjivo ovo ponašanje, mada je Četković uvijek bio profesionalac i kao takav uvijek se prema meni odnosio maksimalno korektno, obzirom na situaciju.Nakon par sati ubacuje mi u ćeliju dvije deke i veli: " Sakrij to pod palaču". Situacija mi postaje još čudnija kad za ručak dobijem dupke punu porciju. Situacija postaje krajnje neobična kad poslije ručka dolazi stražar Ljubiša i pušta me da šetam po hodniku, ali samo ispred samica. Lopovi sa druge strane žice gledaju me podozrivo, neki dobacuju ali većina se ponaša korektno. Ogradi prilazi jedan i daje mi rukom znak da priđem. Prilazim polako, a on ispod ograde ubacuje dvije kutije VEK-a i upaljač. Namigne mi i tiho odlazi. Sakrivam cigarete ispod palače i vraćam se na hodnik. Kod ograde stoji nekakav Arapin i zove me da priđem. Pita me da li govorim engleski, te nastavljamo razgovor na engleskom. Iznenada odlazi i nakon nekog vremena donosi najlon vrećicu punu skuhane kave, a u drugoj oko pola kile šećera u kocki. Ta mi je kava bila prva kava od zarobljavanja, a bilo je sigurno više od litre, umalo se nisam komirao kad sam ju svu popio. Uvečer poslije večere dolazi Četković i zove me u stražaru. Nerado idem, jer iskustvo mi govori da se njima ne može vjerovati. U stražari daje mi: troje gaće, nekoliko pari čarapa, dvadesetak tabli tableta vitamina B i C. Na moje veliko čuđenje veli mi: " Tuđmane, ti si Hrvat i ustaša i to je normalno, kao što je normalno da se boriš za Hrvatsku. Moj sin je Srbin i sada je negdje u Hrvatskoj na ratištu. Ako moj sin bude zarobljen ja se nadam da će ga zarobiti neki roditelj kao što sam ja i da će mu olakšati kao što ja olakšavam tebi ".Vraćam se u ćeliju i mislim: " pravi čovjek na pogrešnoj strani". Dragan Kljajić - Mitrovica, drugi dan. U neko doba noći budi me zvuk ključa u bravi. Utrčava nekoliko njih i udarci pljušte. Nešto tvrdo pogađa me u rebra, osjećam miris i okus krvi, koja mi ulazi u usta i guši me. Pokušavam se malo zaštiti, ali nema svrhe i u tim pokušajima pada tama. Dolazim k sebi i vidim da sam u kancelariji nadzornika zgrade. Svjetlo gori. Iznad sebe kroz izmaglicu vidim nekoliko silueta. Nadzornik zgrade Slava Turudić viče pitanja: " Tko je dao cigarete? Tko je dao šećer? Tko je dao deke? " Dere se i mahnito udara. Nadam se nesvijesti, ali ona nikako ne dolazi. Siluete se smjenjuju. Pljušte udarci. Prestajem osjećati bol, samo znam da se nešto događa. Zapadam u neko čudno stanje. Nema boli, nema straha, samo svjetlost. Buđenje je bilo vrlo teško i vrlo, vrlo bolno. Vidim iznad sebe neki lik, kao da je izašao iz neke groteske. Brkovi, okruglo lice, jedno plavo oko, na mjestu drugog smežurana koža. Doktor. Zatvorski doktor - lopov ili ubojica, mislim. U pozadini vidim još jedan lik. Lik se primiče i postaje sve veći i veći. Razaznajem polako obrise lica - Dragorad Sretenović upravnik mitrovačkog kazamata. " Jel živ ? " - kratko pita. " Živ je ! " - kaže doktor ubojica. Drugi lik nestaje. Osjećam ubod u ruku, nekako dalek kao da se to događa nekome drugome, a ja samo promatram. Čujem poslije da su lopovi iskoristili moje premlaćivanje da bi napravili štrajk, na kojem su tražili neke gluposti za sebe. Žilete, sapune i slično. Vraćaju me u samicu poslije par dana. Obuzela me apatija ili neko slično stanje. Živjeti ? - dobro ! Umrijeti ? - isto dobro !Bilo mi je svejedno. Dok ovo pišem svjestan sam da mi je i sada svejedno. Ubili su nešto u meni, nešto se slomilo.

VUKOVAR-OVČARA

OVČARA

Ovčara se nalazi u istočnoj Slavoniji, u Republici Hrvatskoj 5 km od grada Vukovara. To je farma u sklopu VUPIK-a i njenom dijelu gdje su hangari za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je konc. logor, jer su ti hangari ograđeni sa svih strana i lako se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom listopada 1991. i kroz logor je prošlo 3000-4000 zatočenika. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz osoba. Tu su počinjeni razni zločini, jer su na par kilometara u blizini srpska sela i svi uniformirani agresori su došli na Ovčaru, kao i Velepromet da se namire za svoja stradanja u agresiji na RH. Razulareni, pijani uniformirani pripadnici TO, JNA, četnici, Šešeljovci, Arkanovci i dr. činili su strahote, premlaćujući, masakrirajući i sl. i na kraju odvođenjem na streljanja.

U ovom konc. logoru ubijeno je 200 zatočenika i nestala je 61 osoba, a evidentirano je ___ zatočenika. Ne zna se kakva su bila ispitivanja, jer tko je odveden na ispitivanje nije se vratio. Ili je ubijen ili se vodi kao nestao. Dok su u hangare dolazili uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i non-stop udarali zatočenike među njima je bio aktualni gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović, koji nije prezao da batinama nagradi svoje sugrađane.

Ovčara je zatvorena cca 25.12.1991. poslije 200 ubijenih zatočenika- uglavnom ranjenika dovoženih iz vukovarske bolnice i 61 nestalog zatočenika. Ostatak zatočenika je odveden u S. Mitrovicu, a dio njih u vojarnu gdje su kasnije sprovedeni dalje u srpske konc. logore Stajićevo, Begejci i dr.

Službena zabilješka svjedoka E. Č. dana 16. Svibnja 1992. Godine, pohranjena u Gradskom poglavarstvu Vukovar, Arhiv OZ 301-1

Oko 14.30 sati autobusima smo odveženi u pravcu ekonomije Ovčara. U koloni je bilo 5 ili 6 autobusa. Iz moga autobusa su četnici u maskirnim uniformama izveli Jakova Šimunovića i osobu koja se preziva Adžaga. Dolaskom pred neki hangar na Ovčari, morali smo izaći iz autobusa. Od autobusa do ulaska u hangar bili su postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji smo morali proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima pušaka te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila, i to: Bulić Miloša zvanog Bulidža, osobu po imenu Đuro (po zanimanju ribar) također je premlaćivao zarobljene kao i osoba prezimenom Guja (majka mu se zove Marijana i radila je kod suca za prekršaje općine Vukovar).

Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar) koji je stajao s nekim kapetanom. Tada me Slavko Dokmanović, odjeven u uniformu SMB s oznakom pukovnika, prozove imenom: "Evo našeg inspektora!" nakon čega četnici naprosto skaču na mene i nemilosrdno me batinaju. Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti.Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo. Nakon što smo tu pretučeni osobe iz dva autobusa rasporedili su na središnji dio hangara gdje se nalazila slama koja je tu bila svježe donesena. Dok sam tu stajao čuo sam razgovor dvojice meni nepoznatih četnika koji su se dogovarali kako će i nas pobiti kao i onih 300 ustaša sinoć.

Dok sam tu stajao prilazi mi Zorić Stevan, odjeven u SMB uniformu, te me pitao da li ga poznajem? Neće me ubiti jer sam ja njemu nekada učinio uslugu oko nekih papira koje je trebao dobiti iz općine. Tada su poneki Srbi garantirali za pojedine zarobljene Hrvate, koji su nakon toga izdvojeni, Miloš Ljubičić garantirao je za Stjepana Gunčevića, Berkofer Dragu i njegova sina izveo je sin dr. Ivankovića, kao i Dudaš Vladu, Baungertner Tomicu, Perkovića zvanog Perkan, te jednog mupovca iz Zagreba. Izlaskom iz hangara, stajali smo na samom ulazu u isti. Tada je došao autobus pun četnika u pratnji nekog pukovnika, mislim da se preziva Mrkšić, te da je komadant oklopnih jedinica novosadskog korpusa, jer sam u Sremskoj Mitrovici čitajući list JNA prepoznao njega na slici. Nama koji smo izvedeni upisana su imena kao i imena osoba koje su za nas garantirale. Tada mi je prišao Latinović Boro, odjeven u SMB uniformu, te mi se pohvalio kako je on sam ubio sinoć 50 ustaša.

Pošto su četnici iz autobusa ušli u hangar, pukovnik ih raspoređuje u grupe od po 10, te zviždaljkom daje znak za početak premlaćivanja. Kada se je prva grupa umorila, on bi ponovo dao znak te tada kreće druga grupa te se fizički iživljava nad zarobljenicima. Iz hangara su se čuli strahovit jauci, krici i zapomaganje. Nakon batinanja upisuju imena svih zarobljenika. Nakon popisa do hangara dolazi Mile Bakić odjeven u SMB uniformu, naoružan automatskom puškom, te grupu u kojoj se i ja nalazim a koja je ranije izvedena iz hangara, kombijem odvozi u skladište Veleprometa.

Šifra iskaza: mla 1

Oko 13:00 ili 14:00 sati, svi autobusi kreću iz kasarne JNA u pravcu Ovčare, putem prvo za Negoslavce, a onda smo skrenuli lijevo za Ovčaru. Isti su stražari s nama koji su krenuli od bolnice. Do Ovčare dolazimo poslije nešto manje od pola sata vožnje. Pred Ovčarom, odnosno jednim hangarom metalne konstrukcije, veličine cca 50x20 metara, s četvora vrata, dvoja s obje strane, s tim što su jedna bila otvorena, a u hangaru u srednjem djelu je bila razbacana slama. Svjetlo je bilo električno i to putem agregata. Hangari imaju prozore - otvore. Dio hangara, desno od ulaza, bio je pregrađen nekakvom špagom. Pri izlasku iz autobusa vidio sam špalir to jest vojnici JNA, četnici i rezervisti JNA su stajali u dva reda na ulazu s vanjske i unutarnje strane hangara, kroz koji smo mi prolazili, a oni su nas udarali željeznim motkama, rukama, nogama, puškama i raznim cijevima. Usput su nam oduzimali stvari, jakne, satove, vrijednosti, i sve bacali na jednu gomilu. Dokumente su nam oduzimali. Pretukli su nas i to u hodu, dok smo prolazili špalirom. Tako su ispraznili autobus po autobus. Kad su sve autobuse ispraznili, počeli su pojedinačno maltretirati. Ekrema Kemala su posebno tukli, gazili nogama, tjerali da pjeva četničke pjesme. Tukli su ga u hangaru. Tukli su Dadu Đukića. Tu su bili i Siniša Glavašević, Varenica Zvonko, Jurela Željko, Damjan "Bojler", Duvnjak Stanko, Križan Drago, Grejza Milan. Damjanova sina Gašu su odveli van hangara, pa ga poslije nisam vidio, imao je na glavi maskirni šešir. Unutra idu redovno i tuku, raspituju se tko nije iz Vukovara, a onog Kemana Ekrema tuku. Povremeno ulazi jedan oficir, u SMB uniformi, nije imao čin na sebi. Krupan, pun čovjek, crn, srednje visine sa zviždaljkom. Ulazi unutra (u hangar) i zviždaljkom zahtjeva da ovi privremeno prekinu s mlaćenjem i suzbija ih da ne teroriziraju zatvorenike. Inače od ovih koji su nas mlatili bilo je u SMB uniformama i u maskirnim uniformama, bilo je i mladih vojnika, ali i starijih. Od Vukovaraca bio je i "Frižider", vidio sam ga ispred hangara te Duško, a bilo ih je još koje poznajem ali ne znam njihova imena, a bilo je i onih koje i od ranije nisam poznavao. Mlaćenje je nastavljeno i dalje. Pao je mrak. Upalili su svjetla. Počeli su nas popisivati i to ime, prezime, odakle je, godina rođenja, i mjesto stanovanja. Popisivao je jedan s brkovima, u maskirnoj uniformi, nižeg rasta, crn, imao je na sebi "pancirku". Pisao je na bijelom papiru A-4 formata. Po mojoj procjeni tu (u hangaru) je bilo oko 300 ljudi. Žena nisam tu vidio.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević