SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ! ZA DOM SPREMNI!

Upišite svoje dojmove!

- Likovi ustaških junaka - Jedna posjeta domu Predsjednika obnovljenog Hrvatskog Državnog Sabora 1944. godine, povodom 85. godišnjice njegovog života. Dodiri sa šest desetljeća hrvatske poviesti.

- Sresti se sa šest desetljeća hrvatske poviesti u skromnom, starinski namještenom salonu jednostavne jednokatnice na zagrebačkoj periferiji, nije svakidašnji doživljaj.

Nije više zagonetka. Nalazimo se u poštovanom domu starine Marka Došena, Doglavnika i predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora, koji danas slavi 85. rođendan.

Još čas prije nalazili smo se u velegradskoj vrevi, koja nam svjedoči o vitalnosti hrvatske metropole i hrvatskog naroda uobće, uzprkos težkim vremenima koje proživljavamo.

Pred nama su niemi svjedoci patnja i stradanja bezimenih junaka sadašnjice, koji svoju krv i suze pridružuju potocima prošlosti za bolju budućnost naroda i države. U ovoj skromnoj i simboličnoj sredini, tihoj i maloj, a opet obilježenoj žigom herojstva, živi obitelj Doglavnika i predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora u istom onom jednostavnom stanu u kojem je živjela za njegova boravka u emigraciji.

Sad zasja zanos na licu, sad sjena tuge pređe preko čela, sad bljesne gnjev u oku. Obilje je to dojmova i težko ga je sapeti u kratkoću vremena, ta šest desetljeća davati svakom značajnijem događaju hrvatske prošlosti dio sebe gotovo da je presmiono ograničiti se na okvir jednoga članka. Naš posjet ima određeni cilj, a taj cilj posjeduje svoje zakone i neizbježiva pitanja. Ne tražimo ih, jer se sama nameću, razgovor ih donosi. Polazimo od početka:

- "U Mušaliku, blizu Gospića, ako ste kad bili tamo gdje se nalaze djedovska imanja seljačkog ogranka Došenova roda."

I slutnja nas nije prevarila.

Upravo ne mogu vjerovati da se zaista do danas očuvala sviest o kontinuitetu kroz tri stotine godina, a ipak domaći nam vade i pokazuju rodoslovno stablo Došena.

Odmah nam se pruža prilika zaviriti u "Razgovor ugodni", tiskan u Jakinu godine Gospodnje 1870., gdje stoji: "Slidi pisma druga od vitezova arvatski, koji vitexki vojevasce rata Candianskoga i Beckoga", na stranici 230. u kojoj se nalaze ovi stihovi:

Tko bi nabrojio sve te stotine Došena, većinom krajiških kapetana, pukovnika i generala carske vojske. "A za Vida sigurno znate?"

"Jedan od Došena čak je prispio u Napoleonovu vojsku, svršivši častničku akademiju u glasovitom Saint Cyreu. Kao poručnik sudjelovao je u pohodu na Rusiju, gdje se proslavio u bitki kod Borodina i bio odlikovan križem Legije časti.

Zanimljivo je, međutim, da se rod podielio u dvie grane. Jedna je ostala vjerna zemlji, a druga se posvetila častničkom zvanju. Nu, dok je ova častnička grana izumrla, seljačka se održala.

Tako se vratismo s male, ali zanimljive digresije na osobu Doglavnika na našu početnu temu, obogaćeni zanimljivim znanjem koje će nam olakšati razumievanje vitalnosti, neslomljive borbenosti i kremenitosti današnjeg svečara, u kome se na tako poseban način očitovaše praizkonske snage čitavih generacija roda Došena, ličkih koljenovića.

"Prvi put je nastupio u političkom životu kao Starčevićev kandidat u Koprivnici na izborima 1887. Protivnik mu je bio poznati mađaron Geza Josipović (vrlo znakovito prezime za izdajnike, zar ne?, op.a.), koji je pobjedio jer su i Marko kao kandidat i njegovi birači bili jednostavno zatvoreni pred same izbore.

Nekoliko godina kasnije kao mladi trgovac odlazi po Starčevićevoj želji, s posebnim nalozima i uputama, u Rusiju. Iz tog se vremena uviek ugodno sjeća poznatog imena Hrvata knjižara Heruca, čiji je dom bio pravi "hrvatski konzulat".

Pedeset godina i više minulo je od ovih vremena i pojedinosti već nisu tako žive, a Doglavnik je bio još sam, još se nije vratio u Liku na ognjište djedova, da osnuje svoju obitelj.

Vraćamo se, međutim, u duhu u rodni kraj. Doglavnik napušta Zagreb i odlazi u svoju Liku. Otočac, Osik i konačno Gospić, gdje otvara trgovinu, osniva obitelj, udara uztrajnim radom temelje svome imanju, ali uza sve to ne napušta političku djelatnost.

U tom radu konačno je dočekao dan kad je držao da su ostvarene težnje hrvatskoga naroda. Dne 29. listopada 1918. godine Hrvatski Sabor kida veze s Austrougarskom monarhijom i proglašuje Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju slobodnom i nezavisnom državom. Doglavnik je zastupnik u tom istom Saboru za kotar Karlobag kao pripadnik Hrvatske Stranke Prava.

Međutim, događaji se odvijaju vrtoglavom brzinom i smjerom koji nesviestnom političkom vodstvu lukavo nametnuše proračunati Pribićević i njegova družba.

Uzalud! Uzalud su sva njegova nastojanja, uzalud odpor Radića i Hrvoja u Narodnom Vieću, uzalud svi napori pravaša i republikanaca da se sa Srbima opreznije postupa, a ne tako velikodušno i nepromišljeno.

Nu početkom ovoga novoga političkog i revolucionarnog rada počinju i novi progoni. Bogate su i žive uspomene iz ovih dana u kojima se očitovao mentalitet domaćih Vlaha u svim zlodjelima koje počiniše srbijanski okupatori u malom Gospiću i ostalim našim mjestima.

"Isti oni Vlasi, koje je prije toga toliko puta štitio svojim osobnim ugledom, porazbijaše nam prozore i stadoše se prietiti. Naoružani, šuljali su se oko kuće po danu i po noći i da ih nije bilo strah naših ljudi, koji su kuću čuvali kao svoju, bilo bi svašta. Jednom su pred kuću bacili bombu, sjećam se kao danas. Ostala je tolika rupa u cesti da su se kasnije kola kad bi prolazila uviek na tom mjestu potresala.

"…Tata je konačno "interniran", pa nije smio izlaziti iz kuće, niti boraviti u prednjim sobama. Kad je kasnije Laginja (Matko Laginja, op. a.) postao banom, izašao je iz kuće i nisu ga se usudili dirati." Sad počinju dani plodonosnog i neumornog rada.

Kuća Došena postaje žarištem hrvatstva u Liki, žarištem republikanstva, žarištem odpora i oslobodilačkog pokreta. Premda već u godinama starina Marko, krepak i neumoran radi dan i noć.

Narod nam je bio toliko privržen da su svi bili spremni za nas i u vatru, pa se Srbi nisu usuđivali ništa poduzeti, premda su prietili da će nam zapaliti kuću. Kad su to čuli naši seljaci, poruče "braći": "Ako se što dogodi kući Marka Došena, unda znate što vas ide. Poslat ćemo crvenog pivca u prve vlaške kuće. Gorit će Gospić na sva četri kraja!

Srbi su, međutim, tražili Doglavnikovu glavu, sviestni da je on korien odpora. Četiri puta pokušali su na njega izvršiti atentat.

Teče vrieme, teče i razgovor, događaji odmiču sporo, a vrieme leti. Slavni dani ovoga na oko sitnog rada, a ipak potrebnog i neobhodnog, jer se na njemu temeljila čitava zgrada narodne borbe.

A ipak, i ovaj sitni rad je poviest. Ova stranačka borba, ovi sukobi, sve te prilike i neprilike koje su čeličile narodnu sviest urodile su baš u Liki recvolucionarnim razpoloženjem, pripravljajući teren za Poglavnikovu borbu i dajući joj najizvrstnije borce, svoje ponajbolje sinove.

"Baš to veče otac se vrati od nekuda iz sela i razboli se. Vrućina mu skoči na 40 gradi. Mi u sobi skupljeni oko kreveta, jedna nosi čaj, druga obloge, kad upade Mile (dr. Mile Starčević). Stigao šifrirani brzojav u "srez" da se Marka Došena smjesta uhiti, uz uputu da ga žandari predaju orjunašima "koji već znadu što će s njime".

Pred župnim dvorom srećom je stražario naš čovjek iz Žabice (zaselak na jugoiztočnom dielu Gospića, op.a.) i tako ga sretno sklonimo kod župnika, arciđakona Polića. Nu i tu mu je ubrzo postalo "vruće". Srbijanske vlasti razpisaše tjeralicu i ucjenu od 30.000 dinara za njegovu glavu. Jedini izlaz koji je preostao bila je emigracija."

Međutim je stvorena osnova za bieg u Zadar. "Tko bi opisivao potankosti i sve uzbudljive časove iz svih dana izpisao bi cieli roman. A, ipak, tko da ne spomene vjernog Stipu Matijevića, koji čeka u kuhinji, "da gospoja izpeče kruh i purana gospodaru za put". Zna Stipe da mora izvršiti jedan opasan posao, ali ne zna što. I baš njegova prirođena lukavost spašava situaciju.

"Što ti ovđe radiš?, prodere se na Stipu. "A, evo. Proda' sam gospodaru nešto masti. Pa, ka' svetak je, velim (bilo je to uoči Tri Karlja) tribat će krajcara."

"Pričekajte, Stipe, još malo. Moram sada sa gospodom svršiti, pa ću Vas onda izplatiti", domaćica će ozbiljno.

A pri kraju grada stajao je Stipe u zasjedi s najboljim strielcima. Rečeno je samo: "Ako zaustave kočiju, znaš što ti je činiti". I on je znao. A kad je sretno prošla predao je paket u zatvorenu kočiju, ne znajući tko, ni što je bilo unutri.

>- "Zar se nisi dosjetio, jadan Stipe? Gospodar je bio!"

- "A ja bluna mislio do danas da je bilo oružje."

Doglavnik se sretno prebaci u Zadar, a odande na Rieku. Izbore provedoše bez njega, ali nikakve spletke iz Beograda nisu pomogle. Izgrađeni i upućeni njegovim radom, sviestni ljudi organiziraše agitaciju, borbu i nadzor. Punomoćstvo bi na vrieme dobiveno i odneseno u Zagreb središnjici, a potom na Rieku.

Dom Marka Došena ostao je i bez gospodara žarištem borbe jer je duh prognanika lebdio nad kućom dajući snage da se sve podnese i svlada za hrvatsku stvar. Lavlji dio učiniše gospićki "dečki" i vjerni seljaci. Naši domaćini ne mogu ih dovoljno nahvaliti, kao da žele narinuti priznanje ovim hrabrim i vjernim pomagačima. I još jedna, možda sitna, ali značajna pojedinost.

"Iz izbornog fonda nismo potrošili ni pare, a nismo ni trebali. Kud god su dečki dolazili s uputama, porukama i plakatima, bili su ne samo bezplatno primljeni, nego upravo kraljevski pogošćeni, a novce, koje bi imali za put, uviek su vraćali.

Prošle su tri godine. Doglavnik se vratio iz tuđine, ali u Beograd nije išao. Jednog se dana baš nalazio u sudnici gdje je imao malo posla, tužen za razne "protudržavne čine", kad upadne momak, vičući iza glasa: "Ubiše Radića!", i odjuri kao bez duše."

Jedna zanimljiva činjenica čovjeku dolazi na um kad promatra ovo posljednje razdoblje političkog djelovanja Marka Došena. Činjenica je naime, da Marko Došen kao političar u širokim slojevima, osim svoje uže domovine Like, nije stekao odgovarajuću popularnost poput nekih drugih političara, premda je osobno na značajan način sudjelovao u svim važnijim političkim događajima.

Zašto? Marko Došen nikada nije u svome radu gledao na časovite uspjehe, predpostavljajući kao vjeran učenik Otca Domovine, čvrsta i izpravna načela bazirana na poviestnim pravima hrvatskog naroda.

Starčevićanac protiv austrougarskih presizanja i domaćih robskih slavosrbskih izdajnika, republikanac protiv beogradske tiranije utjelovljene u "dinastiji" (uzgajača svinja i drumskog razbojnika Crnog Vlaha Dorđa Petrovića "Karađorđa", op. a.) i protiv kratkovidnosti i zasliepljenosti nekih političara počam od 1918., pristaje od prvog časa uz najradikalniji i najteži, ali jedino moguć, ne stranački, nego obći narodni Ustaški Pokret, protiv beogradske diktature i onih koji svojom neodlučnošću i nespretnošću po drugi put skrenuše narodne težnje za slobodnom državom putem srbijanskih probitaka.

Skroman, ali neumoran, on ne stiče jeftinu popularnost. Pridonoseći u narodnoj borbi samo žrtve i pregaranja, on ostaje nepokolebiv u svome zanosu za hrvatsku stvar, ne vodeći računa ni o čemu drugome.

Poviest je, međutim, pokazala da je Marko Došen i te kako dobro znao izabrati onaj politički smjer koji najsigurnije vodi ostvarenju narodnih težnja. Bio je republikanac, starčevićanac, Ustaša, jer su republikanstvo, starčevićanstvo i ustaštvo bile one tri stepenica koje su dovele do slavnog 10. Travnja 1941.

Poslie Radićeve smrti u čitavoj Hrvatskoj, a osobito u Liki, sve više i više osjeća se novi duh i prikriveno, ali tim dublje previranje. Došenova kuća opet postaje žarište, ali ovaj put ne javno kao prije. Ulazimo u najodlučnije i najdramatičnije razdoblje Doglavnikove borbe u okviru borbe cieloga naroda. To je ujedno i mučeničko razdoblje čitave obitelji Marka Došena i njegovih Ličana, razdoblje zaliveno krvlju i suzama, ali razdoblje koje je konačno urodilo plodom i okrunilo napore šezdesetgodišnje borbe.

U sobu je, međutim, već prodro mračak. Predmeti polako gube svoje oštre obrise, a mašta nošena riečima živih svjedoka onih strašnih uznositih događaja življe dočarava sudbonosnu pozornicu oko Velebita.

Junačka Ustaška majka Manda Devčić gleda odlikovanja sina Krune poslie njegova pogreba u Zagrebu. Njezine rieči nad njegovim otvorenim grobom bile su: “Ajde Krune moj, ajde, da san vas stotinu imala, sve bi ja rado za Hrvatsku dala!”

Kada - Spremniii! - viknu jadikovci klanci i Velebit jekne jezom provalije, slomit će se težki nametnuti lanci i dokončat sila mrske tiranije!

“…Kroz Velebit se počeše javljati prvi glasovi. Sve nešto visi u zraku, prividni mir poput sparine pred buru. Najprije putnici iz Zadra i Rieke donesoše prve viesti, a nakon viesti i prvo oružje. Opet se okupljaju naši stari znanci, opet diele upute, pronose obaviesti, ali sve krišom.

Često ni ukućani ne znaju o čemu se radi. Naši momci, pa Mime (Rosandić), Frkovićevi (braća; Jurica, Mate, Ivica, Milan i drugi sinovi “Dida Jure “Guce”, nap. a.), Pivac (Krunin stariji brat, kasnije ustaški pukovnik Ivan Devčić “Pivac”, nap. a.), Rafo Boban, pokojni Devčić (Stipe, koji je poginuo na Jadovnom, nap. a. ), Niko Orešković “Gandi”; ne miruju ni danju ni noću.

Jedne večeri eto poruke od Joze Dumandžića iz Zagreba. Gospić je pun žandara. Nešto se sprema. Stari odmah skoči na noge, pa ode do gospodina Andrije (Artukovića).

Izvide stvari i dokuče da se sprema uhićenje. Tu nije bilo oklievati, kao prvi put.

Odmah pošaljemo djetića iz dućana po šofera Milu Stilinovića, da dođe i Mile za čas dođe.

“Mile, tako ti Bog pomogao znaš što te trebamo? O glavi se radi nama i tebi, ako se sazna. Jesi l’ prista’ šutit ka’ grob?

“Za Poglavnika i Hrvatsku prije umrit, nego progovorit!”, odgovara Mile.

Nanjnuždnije stvari strpane su u najmanji kovčežić, da ne bude upadno. Za pola sata sve je bilo spremno. Ni ne oprostismo se pravo. Gospodin Andrija sjede u kola i krene put Zemunika, a Marko, ka’ tobože na kolodvor. A još i djetić krene s njim, vukući prazan golem kovčeg, da bude uvjerljivije. Prošetaj tamo-vamo, vlak naiđe i prođe, djetić s kovčegom preko vrtova kući, a otac cestom prema Velebitu, gdje ga čekaju prijatelji.

Na Alanu još nabasaju na žandare, ali srećom ovi valjda još nisu ništa znali. Još su se nudili duhanom i da će na janjetinu kad sađu u Gospić.

Sretno se spuste u Zemunik do nekog Došenovog zeta, a onda k moru gdje su se g. Andrija i on ukrcali na barku, na brzu ruku tako da ne ponesoše ni ono malo stvari, ništa osim novaca i oružja. Bilo je to točno, sjećam se kao da je bilo danas, 1. rujna (1932.).

Mile se sretno vratio i još se usudio donieti stvari nazad. Baba Stilinovića (Milina baba) donese ih navečer u vreći.

Onda je 6. rujna počelo. U Brušanima, pa na Jadovnom, poslie čega iznikoše žandari kao iz zemlje. Još iste večeri evo ih u kuću - otvaraj, pretražuj izpituj. “Đe je gazda?” Odgovaramo da je u Topuskom na liečenju. Odvedoše nas u zatvor. Jedan međusobni pogled kod kuće bio je dovoljan. Priete, viču, ali ne pomaže. Svi šutimo kao grobovi. Na koncu nas moradoše pustiti. Dan i noć su dolazili. U dva mjeseca 48 premetačina. Dućan zatvoren, mi iz kuće ne smimo nikuda, niti itko k nama. Vrt su sav prekopali, ali ništa ne mogoše naći, a takorekuć sve je još bilo u kući.

Jedino smo biblioteku bili odpremili na Lički Osik i sakrili kod popa Frane (veleč. Fran Binički, umoren u Gospiću 1945., op. a.). Priete nam revolverima, izmišljaju priče: “Dop’o nam je Stari šaka, ubijen je na mađarskoj granici!”

A mi smo već dobili jednu viest da je sretno stigao u Italiju, pa smo znali da lažu.

Poslie toga smo bile pune dvie i pol godine bez ijedne rieči, bez ijedne viesti. Vjerujte, dva mjeseca se formalno gladovalo. Pa onda globe, žandarski troškovi.

Sami smo još morali plaćati njihova zlodjela. Dućan su otvorili nakon dvie godine. Pun je bio robe. Svilu i tkanine izjeli moljci, brašno opljesnivilo, sagnjilo, Jednom riečju - Bogu plakati!”

I nehotice pitam sam sebe, je li to moguće?!

“Nije to ništa! Nemojte Vi to ni pisati. Sramota bi bilo ovo sada iznositi, a za tolike druge što izginuše pod mukama, bezimeni, nespomenuti, neoplakani.

To su bili junaci, to! Dvie tisuće ljudi mučeno je onih dana u zatvorima. Mučeno i ubijano, a svi izpituju za Došenove. Nu nitko nije ni rieč proslovio. Pitali naši poslie jednoga: “A što si se pustio tući? Što ne reče, bolan? Starome ionako nisu mogli ništa, on je vani.”

“A di bi mi duša bila, za one njegove sirote? Jedan se sam zaklao: “Slab sam”, veli, “ne mogu otrpiti muke, izlanut ću.”

Spominjemo se jedne stare seljakinje. Jedino je ona mogla dolaziti k nama. Donosila nam je mlieko. Svaki dan premetačina, a u kući još bilo municije, koja nije mogla stati u zidove. “Strina”, rekoh, “ponesi ovo iz kuće pa baci.” Napuni starica puna njedra municije, ali joj žao baciti. “Šteta”, veli, “tribat će.” Kad na most, a žandari pretražuju žene jednu po jednu.

Sreća i sam Bog dade, zaboravila baba što nosi. Pristupa k njoj žandar Crnogorac da je opipa, a babu oblila rumen, sjetila se što ima u njedrima. I ona će žandaru; “Probaj! Sram te bilo! Nemaš li matere!?” Lecnu se Crnogorac, pa će: “Ajde, babo, prođi!”

Najstrašnije je bilo gledati onu djecu. Kao da ih sad gledam. Pritisli oblaci u sumrak, kiša sipi, jesen, a oni posrću cestom po blatu. Ide u redu dvoje po dvoje vezani ruku o ruku, a iza njih žandar, vodi ih na užetu kao roblje.”

Rieči zapinju. Uspomene na vlastite strahote, proživljavanje, ne izazvaše ganuća, ali sad nastade tajac. Svi šutimo pod dojmom užasne slike. Nešto se u grlu penje.

“Što djecu, ako Boga znate?”

“Pa, eto, tako. Dovedu diete, pa kundakom po njemu: “Đe ti je puška u ćaće?” Diete će prokazati, ili će reći što god, makar i ne znalo. Kuće su spalili, ljude pobili, blago poklali ili odtjerali.

Eno strina Manda, Devčića mater, znate, pokojnog Krune što je nedavno poginuo kod Varaždina. Pod skute su joj stavljali gorući papir, a da se drugo i ne spominje, ali pisnula nije. To su junaci, o njima trebate pisati. (Krune je bio rođak moje pok. majke, nap. a.).

Onog su Milu šofera živa u dimnjak vješali. Ma bilo je baš tako, što no rekao Pavičićev did Antina: “Dragi sinko! Svak je mučen ‘ko nije bije Vlah il’ doušnik žandarski.”

Pa kad se sjetim samo kad su o izborima one iz Pazarišta pobili. Tu su ih iz bolnice sprovađali i nisu dali nikome na sprovod, a narod se slego iz čitave krajine. Nikad te slike neću zaboraviti. Kao na dogovor, kad su kola s tielima naišla tisuće ljudi pade u prašinu na koljena, a stari Starčević što mu je sin bio ubijen, a snaha od bola poludila, stoji kao kip od kamena, a ono troje unučadi drže ga za kožun.”

Opet čas šutnje. U kutu oka blista suza. Koliko je suza, jada, boli, plaćeno kao ciena za slobodu. Ne može proći bez prokletstva onaj tko je danas ne zna cieniti.

Razgovor nas opet zaveo, ali namjerno: “Nek se zna! Ali tko će sliediti Doglavnika na njegovim stazama po svietu! Italija, Bugarska, pohod braći Makedonskim Bugarima. Tamo je održao nekoliko skupština, govorio, pisao. Tamo mu je izišla knjiga “Kratka poviest Hrvatske”. U Bugarskoj je obolio. Poslie je išao u Beč, pa na Lipare. Imamo njegove slike iz tih dana.”

Ratno nam se vrieme, koje kroz večernju tišinu i zelenilo predgrađa prodire u sobu u vidu tužnih ostataka bombama razorene kuće, osvećuje.

Slike su, kao dragociena uspomena, zbog opasnosti od bombardiranja pohranjene na sigurnom mjestu. Ne možemo do njih. Ipak me razgovor o slikama sjeća mog prvog poznanstva s pojavom Doglavnika Marka Došena. I sad mi je pred očima. Pusta dolina , valjda negdje na Liparima, u polovici se protegla kolona vojnika, a s kraja stoje dva muža u odorama. Dva markantna čovjeka, jedan u naponu muževne dobi i snage, Poglavnik, a kraj njega krepka pojava starca s bielom bradom, Marka Došena.

Putovanje Doglavnika se nastavlja: Carigrad, Italija, Grčka i konačno Mađarska. Skromni stan u starom dielu grada. Život emigranta je tužan i težak. Neimaština i bieda. Lakše je biti mučenik političkih ideja u krilu prijatelja, koji diele i pomažu šakom i kapom.

Hrvatski su emigranti živjeli malo drukčije. Gonjeni kao divlje zvieri diljem svieta, bez pravih prijatelja i saveznika, bez sredstava, krijući se pod tuđim imenima. Tako je i ona skupina izabranih prošla križni put emigracije. I starac Doglavnik s njima. Tu u Budimu su ga prvi put posjetili njegovi. Opisivat dirljive prizore sastanka značilo bi možda profanirati jednu svetu uspomenu.

Kuća je u Gospiću, međutim, već bila prodana za dug. Obitelj se preselila u Zagreb. Živeći skromno, da ne kažemo drukčije, odkidali su od usta i slali van koliko se moglo.

Koliko se puta na večer kuhalo za večeru u skromnom stanu jedno jaje, a od šačice sira pola ostavilo za drugi dan.

Doglavnika je na tom križnom putu po tuđini pratila harnost i ljubav njegovih Ličana. “Sveti Ante i gospodar Marko”, a iz velebitskih bi kuća često kroz klance odjeknula pjesma: “Eno plovi priko mora barka, vozi Antu i Došena Marka.”

Ali, eto, i to je prošlo. I došao je dan da se još uviek krepki Ddoglavnik, koga nisu mogli slomiti ni napori, ni patnje, ni godine, ni neimaština, vrati u slobodnu Domovinu.

Odvjetak starih koljenovića Došena, Starčevićev učenik, Radićev suborac, trgovac iz Gospića, koji u Rusiji i Bugarskoj izdaje knjige o hrvatskoj poviesti, zastupnik Hrvatskog sabora i nestor hrvatskih Ustaša, vratio se u osamdeset drugoj godini života u slobodnu Domovinu, ali ne da miruje i da uživa patnjama zaslužene počasti zahvalnih sunarodnjaka.

On se vraća u borbu i preuzima na sebe težko breme predsjednika obnovljene ustanove Hrvatskog Državnog Sabora, koja je kroz stoljeća bila zatočnik hrvatskog državnog prava, kojemu je tako predano služio.

Spustila se i noć. A toliko toga bi se još imalo spomenuti.

“Ni ovo još ne znate…., ni ovo…!” Opraštamo se od ljubeznih domaćina, puni i prepuni silnih dojmova. U kratkom razgovoru doživjeli smo, prateći šezdeset godina javnog života Marka Došena, šezdeset godina hrvatske burne poviesti u kojoj će njegovo ime zauzeti častno mjesto među onima koji su svojim naporima stvarali Nezavisnu Državu Hrvatsku - završava novinar.

Novinar ovdje ne spominje da je Doglavnik imao sina Antu, koji je 1926. otišao u Ameriku. U “demokratskoj” Ameriki mirno je živio do 1942. godine i nitko ga nije dirao. Ali kad je Amerika stupila u rat protiv Njemačke, na čijoj strani se silom prilika našla i Nezavisna Država Hrvatska, Ante je označen kao “Enemy Alien” (neprijatelj stranac), pritvoren i, kako stoji u sudskom postupku “United States v Doshen” , obtužen (kad nisu mogli izmisliti ništa drugoga) da je pred inspektorom za emigraciju namjerno krivo naveo da je u Ameriku došao u ožujku, a ne u studenom.

Kao što su zatvarani ili odpremani u logore svi “Enemy Aliens”: Japanci, Niemci, Ukrajinci i svi koji su pripadali narodima koji nisu bili na strani Saveznika, sric Ante, kako su ga ovdje zvali i oni kojima nije bio u rodu, bio je za vrieme rata zatvoren samo zato što je bio Hrvat i sin doglavnika Nezavisne Države Hrvatske.

Ovaj kratki opis junačke borbe Marka Došena i njegovih suvremenika protiv karađorđevske, kao i onih poslie njih protiv komunističke Jugoslavije, trebao bi našoj današnjoj mladeži biti opomena da se borci za slobodu svoga naroda ne odgajaju na pijankama i “festivalima pesme” raznih ciganskih “umetnika”: “Cajki”, “Brena” i “Bajaga” , niti mahanjem zastavama, galamom i međusobnim tučnjavama na nogometnim utakmicama.

Ako se nastavi putem kojim hrvatska mladež danas ide bojim se da će nam se dogoditi nešto slično onome što je nedavno rekao utemeljitelj Dubai-a, šeik Mohammed bin Rashid Al Maktoum. Upitan što misli o budućnosti njegove države on je odgovorio: “Moj djed je jašio na devi, moj otac je jašio na devi, ja se vozim u Mercedesu, moj sin se vozi u Land Roveru, moj unuk će se voziti u Land Roveru, ali moj praunuk će morati opet jašiti na devi.”

Kad je bio upitan, zašto, on je odgovorio: “Težka vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju laka vremena, laka vremena stvaraju slabe ljude, slabi ljudi stvaraju težka vremena.

Mnogi ovo neće razumjeti, ali narod koji ne želi nestati mora odgajati ratnike, a ne parazite.”

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen

---

comments powered by Disqus

---

Naslovnica

---

Arhiva Naslovnica

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević