I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
Zastrašujućim naslovom pisac upozorava Hrvate: Ne dajmo se opet u Jugoslaviju!
Ne izpunjavajmo podmukle zahtjeve plutokratskih moćnika sa Zapada!
Ne dajmo se opet u Jugoslaviju!
Vraća li se Hrvatska u Jugoslaviju?
Utorak, 25. srpnja 2000. Večernje viesti na HTV-u Zagreb u 19˙30 sati. Na televizijskomu zaslonu pojavljuje se predsjednik hrvatske vlade (u službenomu novogovoru: premier) Ivica Račan. Uz njega su europska trojica: posebni izaslanik Europske Unije (EU) u Hrvatskoj Per Vinther, francuzki veleposlanik Albert Turot i švedski veleposlanik Björenssen. Sastali su se u Banskim dvorima, da se dogovore o organizaciji sastanka na vrhu (u novogovoru: summit) Europske Unije i zemalja jugoiztočne Europe na jesen ove (2000.) godine u Zagrebu. Jezgru rečenoga sastanka činit će, kako gledatelje i slušatelje upoznaje veleposlanik Turot, "zemlje regije" (hrvatski: područja), koje pregovaraju ili se pripremaju pregovarati s EU-om o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.
Predsjednik hrvatske vlade Račan, govoreći o tome što su se dogovorili, iztiče, da je organizacija visokoga skupa u Zagrebu "prije svega afirmacije Hrvatske, a toga ne bi bilo da u Hrvatskoj nije došlo do političkih promjena" ("Vjesnik" od 26. srpnja 2000., str. 1.). Gospodin Per Vinther se kao i obično cinički smije. Zadovoljno se smije i veleposlanik Turot. Kako i ne bi. Umjesto očekivanoga odpora ili barem kakve ograde ili uvjeta predsjednik hrvatske vlade je "sa zadovoljstvom" potvrdio, da je Sporazum ("Pakt") o stabilizaciji, kojim se popločuje put u Jugoslaviju, hrvatski interes. Još će k tomu troškove zagrebačkoga sastanka snositi hrvatski porezni obveznici.
Zašto je Ujedinjenim Američkim Državama (UAD) i Zapadnoj Europi još uviek u mislima i na srdcu Jugoslavija? Kako bismo to shvatili, vratimo se na kratko u ne tako davnu prošlost.
Zapadna Europa i EU, uz svesrdnu podporu UAD-a (dalje: Međunarodna zajednica), još prije raspada SFRJ sve su učinili, kako bi se Hrvatska zadržala u njima tako dragoj Jugoslaviji. Dok su blagonaklono ili tek preko volje priekorno gledali na velikosrbsku politiku Slobodana Miloševića, prema Hrvatskoj su se odnosili izrazito neprijateljski. I zborom i tvorom pomagali su predsjedniku vlade SFRJ Anti Markoviću u pokušaju, da se gospodarskim reformama spasi njihovo čedo - versaillesko nedonošče Jugoslavija.
Kada su izbile borbe između napadačke velikosrbske JNA i napadnutih republika Slovenije i Hrvatske, Međunarodna zajednica je sve učinila, da SFRJ i njezinu oružanu silu opet učini "sposobnom za funkcioniranje". Njezini su predstavnici hladnokrvno i bez prosvjeda gledali, kako ranjenike iz vukovarske bolnice Srbi odvode na klanje i ubijanje. Takvu su politiku ponajprije određivale Francuzka (predsjednik Mitterrand) i Englezka (ministar vanjskih poslova Hurd). Politika ponovne uzpostave Jugoslavije nastavljena je na Haažkoj konferenciji pod predsjedanjem lorda Carringtona. Ta je politika propala samo zbog ogluhe Slobodana Miloševića na svaki priedlog spomenute konferencije.
Nu Zapadna Europa, EU i UAD nastavili su unatoč tomu s politikom srbocentrizma. Srbija, s Miloševićem ili bez njega, mora stalno biti vodeća područna sila na prostoru bivše SFRJ. Međunarodna zajednica obsjednuta je Srbijom. Od "demokratizacije" Srbije i od srbske oporbe očekuje rješenje svih otvorenih pitanja na Balkanu. Zapadni političari ne vide, da se uklanjanjem Miloševića s vlasti ništa ne može i ne će riešiti. Na svim su izborima Srbi pokazali, da razmišljaju jednako kao i Milošević. Ni srbska oporba ne razmišlja drugčije.
Stabilizacijski sporazum, utemeljen gromoglasno kao rješenje svih balkanskih problema i najavljen kao nepristrano mjesto za uskladbu obnove čitavoga takozvanoga "bivšega jugoslavenskoga područja", sve više postaje agencija za buduću obnovu Srbije.
Dok Međunarodna zajednica glasno propovieda područnu suradnju, povjerenik EU-a za iztočnu Europu Verheugen izjavljuje u Sloveniji, da se "slobodni trgovački odnosi unutar stare Jugoslavije ne bi mogli prenieti na EU" ("Vjesnik" od 26. srpnja 2000., str. 6.). To drugim riečima znači, da Hrvatska ulazkom u balkanske udruge bilo koje vrste gubi samostalnost i da u europske integracije može ući samo u balkanskom odnosno jugoslavenskom paketu. Kako bi se postigao zacrtani cilj ponovne "jugoslavizacije" prostora nekadašnje SFRJ, odugovlače se pregovori o pristupu u Europsku Uniju. Iznovice se podgrijavaju zamisli o posebnoj "euro-regiji" balkanskih zemalja (ne zaboravimo, da auktori tih zamisli i Hrvatsku smatraju balkanskom zemljom), koja će imati "posebne odnose" s Europskom Unijom.
Međunarodna zajednica je misiju izvoza demokracije u Srbiju povjerila Hrvatskoj. Tu je udicu varalicu novo hrvatsko državno vodstvo "u interesu Hrvatske" prihvatilo "sa zadovoljstvom" - kao što je sa zadovoljstvom prihvatilo i prihvaća i sve drugo, što mu naređuju međunarodni pokrovitelji. Kako su zamislili činovnici Međunarodne zajednice, ta bi se demokracija izvozila emitiranjem radiotelevizijskih programa s područja Hrvatske. Tu zamisao novinarka Jelena Lovrić, ne rekavši zbog čega, smatra glupom, opasnom i kontraproduktivnom.
Novi hrvatski vođe užurbano izpunjavaju obećanja, koja su dali Međunarodnoj zajednici prije ovogodišnjih (god. 2000.; ur.) siečanjskih izbora. Već su ponudili podporu i pomoć Crnoj Gori, koja je Hrvatsku u obranbenu ratu 1991.-1995. također genocidno i kulturocidno napala- posebice Dubrovnik. Hrvatski državni sabor izglasovao je Rezoluciju, kojom podupire Sporazum o stabilizaciji. Zahtjeve Međunarodne zajednice izpunjavaju i više, nego što to traže odredbe Daytonskoga sporazuma. Kršeći odredbe Hrvatskoga Ustava, guraju hercegbosanske Hrvate od Republike Hrvatske i uzkraćuju im Ustavom zajamčenu djelotvornu zaštitu i pomoć. Za uzvrat Međunarodna zajednica Hrvatskoj daje prazna obećanja.
Primitkom Hrvatske u "partnerstvo za mir" Hrvatskoj je oduzeto suvereno zapovjedničtvo nad hrvatskom vojskom, koja će od sada služiti tuđim interesima kao nekoć Trenkovi panduri. Predviđa se, da će biti poslana i na Kosovo u sklopu međunarodnih snaga. Obećani pristup Hrvatske u EU sve je dalji. Ako ga i bude, bit će samo "u paketu" sa zemljama jugoiztočne Europe, koje se u službenomu nazivlju Međunarodne zajednice nazivaju "zapadnim Balkanom". Tako je Hrvatska iz srednjoeuropsko-mediteranskog okruga iznovice vraćena u močvarni Balkan. Zapadnobalkanskim zemljama EU za početak nameće provedbu monetarne i carinske unije bez slobodnoga prometa ljudi i robe na području tih zemalja. Ako žele dobiti pomoć, zapadnobalkanske zemlje morat će se povezati "u nešto što bi se zvalo Balkanska unija, a koja bi imala sve karakteristike ujedinjene Europe - ali u malom" ("Vjesnik" od 24. srpnja 2000., str. 2.). Ne treba posebno ni naglasiti, da kao vodeću zemlju te Balkanske unije Međunarodna zajednica predviđa Srbiju.
Za ulazak Hrvatske u Balkaniju obavljaju se užurbane pripreme. Prva novobalkanska lasta već je doletjela i svila gniezdo u predsjedničkim dvorima Stipe Mesića. Predsjednik Republike Hrvatske primio je 24. srpnja 2000. u posebnički posjet srbsko-američkog agenta Milana Panića. Taj isti Panić bio je predsjednik Vlade SR Jugoslavije od 1992. do 1993., dakle u vrieme kada je agresorska srbizirana JNA s pridruženim joj paravojnim srbskim hordama žarila i palila po Hrvatskoj. Strašni posljedak njihova divljanja opisan je u knjizi Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu I (Zagreb, 2000., posebno na stranicama 186.-187.).
U razgovoru s Mesićem Panić je rekao, da je Mesić "za skoro ujedinjenje Jugoslavije, ali pod EU-om". Pokojnoga predsjednika hrvatske države dr. Franju Tuđmana Panić je izjednačio s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem i španjolskim diktatorom generalom Francom. Govoreći pak o domovinskomu obranbenomu ratu Panić je izravno uvriedio sve žrtve srbske agresije i sve ubijene i poginule Hrvate u tomu ratu. Predsjednik hrvatske države Stipe Mesić sve je te uvrjedljive i genocidne Panićeve izjave odšutio, čime je u najvećemu stupnju prekršio predsjedničku obvezu obrane ustavnopravnoga poredka i hrvatske državne nezavisnosti.
Naknadno u jednomu razgovoru za novine, na pitanje novinara zašto je uobće Primio Panića i ograđuje li se od njegove uzporedbe Tuđmanova režima s režimom Slobodana Miloševića i Franca, Mesić je odgovorio: "Ono što želim je da u susjedstvu imamo demokratsku Srbiju ... Nama ostaje, da, pošto Europa ide u udruživanje, Hrvatska to želi i želi ubrzati svoj pristup europskim integracijama. Želimo i na svojoj granici imati demokratsku Srbiju i zato nam je interes da dođe do demokratizacije. Ono što sam tražio od Panića, on je to i rekao: Srbi izvan Srbije moraju biti most suradnje Srbije s njezinim susjedima i s drugim narodima i drugim državama. A sve drugo treba njega pitati. Pristao sam na razgovor uz tu poruku, a on ju je dao. Sve drugo treba njega pitati. Svakako da je Milošević glavni uzročnik, on je provocirao sve ratova na ovom području i da je glavni remetilački faktor, ali da je Tuđman pristao na podjelu Bosne zajedno s njim, to je valjda svakome jasno. Ako netko misli da toga nije bilo, da je nekakva velika razlika između stvaranja Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, treba to dokazati ... A s kim tko koga uspoređuje, taj odgovara za svoje riječi. Nisam ja njegov mentor niti Panićev skrbnik." ("Vjesnik" od 29. srpnja 2000., str. 3.)
Ovime je Mesić i riečima potvrdio, da je za ujedinjenje Jugoslavije pod EU-om. Jer ne opovrgava Panićevu izjavu, niti se od nje ograđuje. K tomu je još Hrvatsku obtužio neizravno za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Za tu obtužbu kao inače ni za druge ne iznosi dokaze. Premda je po struci pravnik, on kao i Haažki sud od nevinih traži, da dokažu svoju nevinost.
Međunarodna zajednica, kao što je svatko pametan i očekivao, nije zadovoljna ni s novim dodvornim joj hrvatskim vodstvom, jer ne izpunjuje sve njezine želje brzinom, koja se od njega očekuje. Najviše prigovaraju, što se u Hrvatsku nije vratilo više Srba, nego što je iz nje dobrovoljno otišlo. Međunarodna zajednica je na riječima za dvosmjerni povratak, ali u praksi je zanima samo povratak Srba u Hrvatsku. A taj po njezinoj ocjeni teče presporo.
Kako se ostvaruje dvosmjerni povratak ugovoren između Hrvatske i Republike Srpske, opisuje banjolučki biskup Franjo Komarica u Promemoriju (Spomenici), koji je poslao hrvatskomu ministru vanjskih poslova Toninu Piculi. Biskup Komarica upozoruje, da ni izdaleka nije ostvaren dvosmjerni povratak: "Mnogi od Srba koji su tijekom rata napustili Hrvatsku i privremeno se nastanili u okolici Banje Luke i drugdje u RS, vraćaju se u Hrvatsku, dok Hrvati izbjegli i protjerani iz BiH nemaju prilike vratiti se na svoja ognjišta." ("Vjesnik" od 28. srpnja 2000., str. 2.)
Vlada UAD-a utemeljila je Investicijski fond od 150 milijuna dolara namienjen jugoiztočnoj Europi. Upravu toga fonda povjerila je - Georgeu Sorosu.
Novac iz fonda teoretski mogu dobiti Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Rumunjska, Slovenija i Turska, ali uz jamstvo fonda za jugoiztočnu Europu (SEEF). Ako Hrvatska nešto i dobije iz fonda, kojime upravlja Soros, morat će to potrošiti za povratak Srba. I to je jedan od oblika pritiska, kojime se Hrvatsku gura u Jugoslaviju.
Hrvatski jugofili već se sada vladaju, kao da je Jugoslavija već tu. Dne 27. srpnja 2000. članovi Saveza antifašističkih boraca Hrvatske (SAB) položili su vience na spomen-obilježja poginulim borcima NOB-a u Srbu, Popinu Polju i Srbskomu Klancu pokraj Srba. Taj se dan u bivšoj SFRJ slavio kao "Dan ustanka naroda Hrvatske".
Čiji je i kakav taj "ustanak" bio svjedoči ing. oec. MILE ANTE KRVAVICA:
"27. srpnja 1941. bio je samo i isključivo velikosrpski četnički ustanak u prostorima Hrvatske gdje su Srbi činili većinu, a ne nikako antifašistički ustanak. Ja sam još živi svjedok, stari Kninjanin. Proživio sam kao i svi Hrvati iz Knina stravične pljačke, ubijanja, klanja baš na dan 27. srpnja 1941. godine u kninskome kraju. Sva hrvatska sela dana 27. srpnja 1941. bila su od srpskih tzv. 'antifašista' poharana, Hrvati istrijebljeni, kao i za 'balvan revolucije'. Na tisuće i tisuće trsova loze i voćaka u vlasništvu Hrvata bile su sasječene i izvađene od srpskih 'ustanika' (To isto su Srbi radili i godine 1991. za vrieme "balvan revolucije", na primjer u selu Hrastovici pokraj Petrinje i u drugim hrvatskim selima na području Banovine. - nap. M.M.).
"Ja sam - svjedoči dalje Krvavica - te 'ustanike' (Đoku Jovanića, Stojana Matića i Ljubu Babića) osobno poznavao. Svojedobno liječili su se pojedinačno u kninskoj bolnici u kojoj sam bio upravitelj. S njima sam bio u kontaktu. Osjećao sam da im je u duši samo velikosrpstvo i lažno jugoslavenstvo - bratstvo i jedinstvo. Evo dokaza njihova 'antifašizma'. O tome sam još davne 1987. godine u tisku pisao što se dogodilo 27. srpnja 1941. u Drvaru, a na čelu tih ustanika tada je bio nitko drugi nego baš Ljubo Babić, Đuro Pucar Stari i dr. Svi Hrvati u Drvaru osim par njih bili su istrebljeni. Devedeset i sedam fizičkih radnika u Drvaru zaposlenih u tvornici celuloze u Drvaru živo je bilo ubačeno u kotlove celuloze zajedno s njihovim ženama i djecom. Nikada, nikada i nikada o tome u bivšoj Jugoslaviji nije se smjelo pisati."
"U Bosanskome Grahovu veoma bogata hrvatska sela (Kardumi, Žulji, Sarići i dr.) s tisućama i tisućama stoke sitnoga zuba bila su opljačkana i poharana. Njihova župnika, rodom s otoka Brača, u prisutnosti njegove majke nabili su na ražanj i živoga pekli. Sve seljane Hrvate koji nisu uspjeli uteći iz Grahova i skloniti se u Knin - zarobili su. Oni su morali gledati kako se njihov župnik peče na ražnju uz urlik ove pjesme: 'Nema Rada, nema Milorada - Srbin vlada sve do Carigrada.' Nakon toga zločina sve prisutne Hrvate s djecom i ženama odvezli su u selo Tiškovac i pobacali žive u tamošnje jame." (Josip Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu II, Zagreb, 2000., str. 63.-64.)
Predsjednik UAD-a Bill Clinton i njemački kancelar Schröder, kako piše u novinama International Herald Tribune, ponovo su 28. srpnja 2000. podržali srbsku oporbu i crnogorskoga predsjednika Milu Đukanovića. A tu srbsku oporbu čine oni isti, koji su pomagali Miloševiću u agresiji na Hrvatsku, a neki od njih i riečju i djelom sudjelovali su u toj agresiji. Milo Đukanović poticao je i hrabrio vojnike, koji su napadali i rušili Dubrovnik. Srbska se oporba nije ni izpričala niti je požalila agresiju. Jedan od srbskih oporbenjaka čak je i pozvan na ustoličenje Stipe Mesića za predsjednika hrvatske države. Na ustoličenju je govorio u stilu "Ko nas, bre, posvadi." Nazočni su to mirno primili, kao da se s tim slažu. Milo Đukanović je na sastanku s Mesićem u Cavtatu požalio agresiju, ali ni on se nije izpričao. A Mesić se zadovoljno smješkao. Međunarodna zajednica pak ne bi odbacila ni ratnoga zločinca Vojislava Šešelja, ako bi odigrao ulogu, koju je 'obraćenica na demokraciju' ratna zločinka Biljana Plavšić imala pri odstupu Radovana Karadžića. Protiv Šešelja još nije podignuta haažka obtužnica.
Dugogodišnji dopisnik za jugoiztočnu Europu Viktor Meier piše u vodećemu njemačkomu listu Frankfurter Allgemeine Zeitung, kako na Zapadu postoji ideja, "da će Srbija s Miloševićem ili bez njega ostati vodeća regionalna sila na području bivše Jugoslavije, pa i izvan toga područja". Na temelju Meierova članka Carl Gustav Ströhm dolazi do zaključka: "Gotovo je devedeset posto Meierova izlaganja potvrda da stari Tuđman nije pogriješio, kad se - u okviru svojih mogućnosti - ogradio i suprotstavio zapadnoj politici, koja je - kako sam Meier tvrdi - bila i ostala opasna ili čak i kobna za nesrpske narode i države bivše Jugoslavije." ("Hrvatsko slovo" od 28. srpnja 2000., str.7.).
Takvoj se zapadnoj politici novo hrvatsko državno vodstvo ne suprotstavlja, a niti se od nje ograđuje. Za to se vodstvo ne može reći, da se ponaša kao "guske u magli". Naprotiv. Kao guske u magli ponašali su se birači, kada su to vodstvo izabrali.
U "Magazinu Tjedan" novina "Slobodna Dalmacija" Anđelko Milardović piše: "Unatoč prvobitnom negodovanju i odioznosti pojma 'zapadni Balkan', na kojemu se našla Hrvatska, neki političari i diplomati nastoje dokazati da je Hrvatska na Balkanu i da 'zapadni Balkan' zapravo nije ništa loše. A što operativno znači taj pojam, možda će nam pojasniti naslov iz lista Die Tageszeitung: 'Između Beča i Soluna treba izbrisati granice' ... U vezi s Chiracovom inicijativom o sastanku zemalja EU-a i bivše Jugoslavije, Račan i Picula su optimistični, Budiša je s pravom skeptičan, a Mesić kao raskalašeni pragmatičar oduševljava Panića. Ukoliko je Mesić doista za ujedinjenje Jugoslavije pod EU-om, kako je rekao Panić, i ukoliko je Mesićevo oduševljenje iskreno, jesu li realna strahovanja svih onih, koji su se na referendumu opredijelili za samostalnu Hrvatsku?" ("Magazin Tjedan" od 30. srpnja 2000., str. 6.-7.).
Balkanske integracije podržavaju i novinari skloni novomu hrvatskomu vodstvu. "Nikakvi argumenti, nikakve potvrde i dokazi ne pomažu našim novinskim papagajima da shvate kuda vode tzv. balkanske integracije. Zato treba izraziti najdublju zahvalnost gospodinu Milanu Paniću koji je tako jasno rekao nedvojbenu istinu nakon svog susreta s hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem. Da su zalaganja za balkanske integracije zapravo samo drugi izraz za nove jugoslavenske integracije. Panić je posvjedočio da on i predsjednik Mesić dijele oduševljenje za ujedinjenje Jugoslavije pod Europskom unijom. Sirova Panićeva iskrenost najavljuje da smo praktički već u završnoj fazi priprema za čin velike balkanske prijevare Hrvata. Oni koji sanjaju o Europi, umjesto u Austriji, Italiji ili Njemačkoj, mogli bi se uskoro probuditi negdje u Bugarskoj, Albaniji ili Srbiji. Jer kako nas uvjeravaju, bez Srbije mi ne možemo u Europsku uniju. Zato nam treba što više Panićeve srbijanske neposrednosti, jer jedino tako ima nade da bi se mamurni Hrvati mogli trgnuti iz političkog bunila." ("Magazin Tjedan" od 30. srpnja 2000., str. 12.)
Sve one, koji su protiv balkanskih i jugointegracija, balkanofili i jugofili obtužuju za eurofobstvo. O tomu piše Zoran Vukman: "Godinama se kod nas govori o eurofobima koji su bili dobar izgovor za odbijanja europskih integracija Hrvatske. U političkom smislu, u smislu opiranja pritiscima EU-a i SAD-a, može se govoriti o eurofobima, ali u kulturološkom smislu, uvjeren sam da eurofoba ima vrlo malo. U tomu i jest paradoks: opiranje nije bilo usmjereno protiv Europe nego protiv Balkana u koji nas gura Europa, odnosno protiv koncepta nove Europe koji Hrvatsku vidi isključivo na Balkanu! Sad kad se govori o vanjskopolitičkim uspjesima aktualne hrvatske vlasti, Hrvatska nikad nije bila bliže Balkanu, pa čak i obnovi Jugoslavije u širem smislu! Najprije su nas uvjeravali da je obnova Jugoslavije tlapnja, a sada kad se o tome sve otvorenije govori pokušavaju nas uvjeriti da su balkanske integracije upravo naš interes! Nije valjda da ćemo se jednog jutra probuditi i pomisliti da je samostalna Hrvatska bila samo jedan nedosanjani san, a za neke, i noćna mora?" ("Vjesnik" od 1. kolovoza 2000., str. 2.)
Da je strah od Balkanije i Jugoslavije opravdan, potvrđuje nam najnovija namjera Međunarodne zajednice, o kojoj piše novinar "Glasa Slavonije" Dražen Boroš: "Prema nekim najavama iz Europske unije, već od 1. rujna ove godine (2000.) granica ujedinjene Europe trebala bi se proširiti na Sloveniju. Tim bi činom zapravo hrvatsko-slovenska granica postala fizička, ali i administrativna granica između zemalja Europske unije i jugoistoka Europe." (Vjesnik" od 3. kolovoza 2000., str. 3.) Slovenske su vlasti ovo potvrdile.
Iugoslavia ad portas - Jugoslavija je pred hrvatskim vratima. Skrivena je u trojanskomu konju Sporazuma o stabilizaciji, koji nam nosi danajske darove lukavih moćnika Međunarodne zajednice. Jedan od tih moćnika je predsjednik talijanske vlade Giuliano Amato. On Hrvatskoj nudi, da bude lijek za balkansku bolest: "Hrvatska ima ključnu ulogu na ovaj strani Balkana i lijek je za tešku bolest koja je zahvatila regiju. Vaša je zemlja primjer demokratskog suživota i tu ulogu obavlja vrlo dobro u odnosu na BiH i Crnu Goru, koja se nalazi u teškoćama zbog stanja u SRJ." (Večernji list od 30. srpnja 2000., str. 2.)
Po Amatu Hrvatska je, dakle, balkanska zemlja. Liek je zapravo namienjen Hrvatskoj, da se ona sama njime otruje. Timeo Danaos et dona ferentes - treba se bojati Međunarodne zajednice, i kad ovakve darove nosi. Trojanskoga svećenika Laokoonta, koji je odvraćao Trojance od trojanskoga konja, udavile su zmije. Hrvatsku državu udavit će haažki sudci, ako se ne odupremo. Prestrašimo li se i primimo na dar trojanskoga konja - to jest Sporazum o stabilizaciji, sami ćemo kao i Trojanci sebi zadati smrt.
Kriminalizacijom hrvatskoga domovinskoga obranbenoga rata haažki sudci smrtnim zagrljajem stežu genocidnom agresijom težko ranjenu Hrvatsku. Pomažu im u tomu domaći poslušnici.
U jednoj izjavi za novine predsjednik hrvatske države Stipe Mesić rekao je, da "nema govora o tome, da će bilo koji hrvatski general ići u Haag; da će ići oni koje će pozvati". Na pitanje novinara, na što je točno mislio, Mesić je - kako piše "Vjesnik" od 29. srpnja 2000. str.3. - nevješto oponašajući delfijsku proročicu Pitiju, odgovorio: "Svo vrijeme ponavljam da nitko ne poziva krojače, rudare niti poziva časnike .... Pozivaju se osumnjičeni za ratne zločine. Zato mogu dati samo to objašnjenje - nitko ne će pozvati nekoga generala zato što je on general (iztaknuo M.M) ni pozivati u Haag nekog zato što je krojač, nego zato što je osumnjičen." (iztaknuo M.M) Zamoljen pak, da komentira pisanje nekih novina o odlazku skupine hrvatskih generala pred sud u Haag, Mesić je (kako pišu novine "Slobodna Dalmacija" od 24. srpnja 2000. ) odgovorio: "Nema razgovora o tome da će bilo koji general ići u Haag, (dalje iztaknuo M.M) ići će oni koji su krivi, dok će se svi oni koji nisu krivi vratiti kući." ("Hrvatsko slovo" od 4. kolovoza 2000., str. 32.)
Na listi kandidata za Den Haag nalaze se hrvatski generali, koji su zapoviedali oslobodilačkim akcijama u Domovinskomu obranbenomu ratu. Među njima i novi načelnik Glavnoga stožera hrvatske vojske general Petar Stipetić, koga je na to mjesto postavio predsjednik Mesić. Za njega Mesić tvrdi, da nije kriv. To bi trebalo po Mesiću značiti, da su svi ostali generali s obtuženičke liste krivi. Nu ni nevini Stipetić, ako ga pozovu, ne će moći izbjeći Den Haag. Zbog čega bi nevini morali ići u Haag, Mesić nije objasnio. Osuda izrečena generalu Blaškiću dokazuje, da se iz Den Haaga nevini ne vraćaju kući.
"General Stipetić aktualni je prvi čovjek HV-a, dakle izabranik iste one demokratske vlasti koju je obilatim pljeskom pozdravila međunarodna zajednica. Može li se otvaranje haaške istrage protiv takva čovjeka simbolički čitati i tako da će se uskoro pred haaškim Tribunalom moći naći svatko tko je na bilo koji način (pa i žrtva granatiranja) sudjelovao u zbivanjima započetim agresijom na Hrvatsku? Ako ništa a ono da dokaže nevinost i ispriča se što je još živ - što je, dakako, samo cinični način pravne formulacije o 'kriminalizaciji Domovinskoga rata'? Dakako, takvo što, po međunarodnim središtima oštro se demantira (premda pogled unatrag upućuje i na bitno drukčije nijanse - na primjer, zašto su nakon 'Oluje' prekinuti pregovori za Phare program?)." (Josip Antić, Tempiranje generala, "Vjesnik" od 4. i 5. kolovoza 2000., str. 12.)
O krivcima i nevinima jednako misli i predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan. U razgovoru objavljenu u sarajevskomu tjedniku "Ljiljan" on je rekao: "Kao predsjednik Vlade RH, u skladu s Deklaracijom Hrvatskog državnog sabora o suradnji sa Sudom u Den Haagu nastojat ću biti od maksimalne pomoći u pronalaženju istine koja je temelj pravde. (...) Siguran sam da ćemo krivce vidjeti u Haagu. No siguran sam i da ćemo vidjeti pravedne kako odlaze iz Haaga." ("Vjesnik" od 2. kolovoza 2000.) Začudo, kada se radi o slanju Hrvata u Haag, Mesić i Račan su složni kao prst i nokat.
U osvrtu na razgovor, koji je na Hrvatskoj televiziji 30. srpnja 2000. imao predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan, slovački list Pravda piše: "I na kraju bilo je interesantno kada je (Račan) istaknuo da će Zagreb napraviti sve da ne bi Summit država jugoistočne Europe planiran za studeni (2000.) bio samo 'ritual bez konkretnog efekta'." ("Vjesnik" od 4. i 5. kolovoza 2000., str. 6.) Konačni efekt bit će balkanske i jugointegracije.
Zaokupljeni kriminalizacijom Domovinskoga obranbenoga rata i guranjem Hrvatske na Balkan i u Jugoslaviju, ni Mesić ni Račan nisu stigli doći u Knin na proslavu pete obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja".
U povodu te obljetnice Ivica Marijačić piše: "Spuštanje srpske i podizanje hrvatske zastave, te dolazak hrvatskog predsjednika Tuđmana na Kninsku tvrđavu bio je čin koji je simbolički označio ne samo svršetak oslobodilačke operacije Oluja, nego i svršetak Domovinskog rata, bio je to kraj jednog imperijalnog rata što ga je susjedna država povela protiv Hrvatske s ciljem da Hrvatsku izbriše kao zemljopisnu i političku činjenicu, a u najboljem slučaju da je svede na područje koje se može sagledati s vrhova Sljemena. (...) Danas, pet godina poslije, nema, naravno, više okupacije, ali nema ni nacionalnog ponosa koji se tada čitao u zraku, po svim hrvatskim gradovima i selima."
(...) "Kako danas objasniti petogodišnji hod od nacionalne slave i ponosa do sadomazohističkog ponižavanja i osporavanja vlastitih povijesnih ostvarenja i vrednota kao što je Domovinski rat? Mnogi su narodi kroz povijest krvlju branili i stjecali svoju slobodu, ali je rijetko koji kao hrvatski samo nekoliko godina poslije stjecanja državne samostalnosti, spreman tako olako se prepustiti ne samo zaboravu nego i agresivnom osporavanju, pa i potpunoj osudi."
(...) "Danas smo pod utjecajem krešenda iz nekih medijskih i intelektualnih krugova. Pojedinci ili skupine iz tih krugova uporno nastoje vrijeme Domovinskog rata prikazati kao kolektivni grijeh hrvatskog naroda, kao hipoteku koju treba nositi na svojim leđima sljedećih pedeset godina ... U razaranju izvornih vrijednosti obrambenog rata prednjače oni autori koji su devedesetih pisali kako su podjednako štetne i srbijanske ideja o dominaciji u Jugoslaviji i hrvatska ideja o samostalnosti, "sofisticirani" pacifisti i ekstremni lijevi dogmatičari kojima je svejedno ima li ili nema hrvatske države ... Svi oni žele, u biti, krivotvoriti razdoblje od 1991. do 1995. godine i nametnuti teze da se Domovinski rat mogao izbjeći i da su za rat podjednako odgovorni i Milošević i Tuđman."
(...) "Srbi u Hrvatskoj masovno su se odazvali u antihrvatski teroristički oružani pokret. Nije u tom vremenu zabilježen niti jedan znak njihova prosvjeda protiv agresije koja se spremala ... važno je, zbog kasnije interpretacije i analize onoga što se događalo, znati da su hrvatski Srbi u većini prihvatili ideju otcjepljenja velikog dijela Hrvatske i pripajanje Srbiji, bez prisile uzeli oružje i krenuli u rat protiv Hrvatske s imenom Slobodana Miloševića na usnama!"
"Na svom pohodu k Zadru, Šibeniku i Dubrovniku na jugu Hrvatske, k Vukovaru na istoku i Gospiću i Karlovcu u srcu zemlje, četnici i jugoslavenska vojska su iskazali sve karakteristike raspuštene bande, podivljale horde i zločinačke necivilizirane soldateske. Rušili su i ubijali sve pred sobom. Na civilna naselja, sela i gradove, nemilice su ispaljivali topovske i haubične ili rakete iz višecjevnih bacača, a njihovi su zrakoplovi sve to isto činili iz zraka. Nemilosrdno su rušili stambene četvrti, sakralne objekte, bolnice, gospodarske pogone, surovo i zvjerski likvidirali civile po selima kojima su ovladali. Nema grada ili sela gdje nisu mučili i ubijali civile ... U tim, najtežim, trenucima novije hrvatske povijesti, nad hrvatskom sudbinom se nitko nije posebno rasplakao, ni međunarodna zajednica koja je pokolj mogla spriječiti da je htjela, ni oporbeni Srbi koji su navodno bili protiv toga."
"Završetak Oluje bio je prigoda za krvavi rezime obrambenog hrvatskog rata: oko 15.000 poginulih u obrani domovine, blizu 40.000 ranjenih, 25 milijardi dolara ratnih šteta, slom gospodarstva ...." (Magazin "Slobodne Dalmacije" Tjedan od 6. kolovoza 2000., str. 6-7.)
Pojedini intelektualci, poput Stanka Lasića, tvrde, da je oslobodilačka operacija "Oluja" najveći hrvatski promašaj i nešto, čega bi se trebalo stidjeti. U povodu teksta dr. Stanka Lasića "Oluja" je najveći hrvatski promašaj ("Globus" br. 486. od 31. ožujka 2000.) Stanislav Pejković piše:
"Dragi doktore, nama su velikosrpski zločinci preko tv-ekrana prijetili da će sav Zagreb gorjeti, i učinili su to ... I zar se mi Hrvati nismo morali upitati: Tko nam to razara kupolu katedrale sv. Jakova? Tko nam to tuče grad u kojemu je Gundulić napisao najljepše stihove o slobodi? Čija to mornarica gađa Dioklecijanovu palaču i oca versa arvackih? Čiji nam to um prijeti: ćeraćemo se još? I tko to našim kozmopolitima, na njihove ljubavne izjave, uporno odgovara svojim načertanijima? I sada dolazimo do ključne točke našeg neslaganja jer ja smatram da, nažalost, ponekad treba pokušati doći do slobode, bilo ghandijevski bilo georgewashingtonski! I opet ponavljam: dok je homo sapiens ovakav! Zato sam ja bio drugačijeg raspoloženja od vas kad sam pratio mimohod hrvatske vojske na Jarunu (30. svibnja 1995.). A zgrozio sam se kad sam gledao tenkove koji su iz Beograda krenuli prema Hrvatskoj. Vidite li kako su nam emocije drukčije uzbudila ista događanja, ali na samo 400 kilometara razdaljine? Jer neki Hrvati su navikli na srpski tenk, ali hrvatskoga se boje! (...) Istinita je vaša rečenica: sloboda je stalno razmišljanje u kojem nema pobjede monologa nad dijalogom ... A upravo Olujom mi smo se konačno vratili dijalogu, jer smo od pacta convente bili prisiljeni stalno slušati tuđi monolog. (...) Vašim riječima kazano: vi se zalažete za hrvatsku kulturu, ali i nadalje u tuđem monologu! (...) Međutim, vidim, dragi doktore, da vas muči savjest isključivo oko neke Oluje, ali ne i oko one poštene, fine, demokratske i umjetničke Pustinjske, gdje je sve što je pobijeno, trebalo i biti! - jer su tako odlučili oni koji su prisvojili pravo da budu Sud Čovječanstva, iako je veoma upitno jesu li im ruke baš sasvim čiste! Ali, dajte, budite kozmopolit i u boli, pa suosjećajte sa svim ljudima koji su bili izvrgnuti patnji i nepravdi, diljem svijeta i u svim epohama! Jer vaš, a i problem svih ostalih hrvatskih kozmopolita je u tome što vam kozmopolitizam počinje čim napustite hrvatsko, a zađete u francusko, englesko, njemačko, rusko ... I tu prestaje vaša dosljednost jer je takav kozmopolitizam samo pomoć Velikima u gušenju Malih! A čovječanstvu treba što više Džubrana! Jer cijeli svijet je Libanon." ("Hrvatski branitelj", Koprivnica, broj 5., ljeto 2000., str.15.)
Na dan proslave pete obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja" na kninskoj je tvrđavi hrvatsku zastavu podigao zamjenik predsjednika vlade RH dr. Goran Granić. "Hrvatsku zastavu je na Kninskoj tvrđavi dr. Goran Granić podignuo bez intoniranja hrvatske himne i bez minute šutnje za poginule hrvatske branitelje." ("Slobodna Dalmacija" od 6. kolovoza 2000., str. 3.)
Dr. Goran Granić nije bio na svečanoj sjednici Gradskoga vieća Knina, na kojoj je posmrtno dodieljena Plaketa grada Knina dr. Franji Tuđmanu. Umjesto toga "obišao je manastir Krku pokraj Kistanja, gdje se susreo s episkopom dalmatinskim Fotijem" ("Večernji list" od 6. kolovoza 2000., str. 3.).
Pravoslavni manastir sv. Arhanđela Mihaila na rieci Krki sagrađen je na temeljima katoličkoga samostana u XVIII. st. Monasi toga katoličkoga samostana "još se u 17. st. priznaju Hrvatima i katolicima" (Dr. Marko Japundžić, Tragom hrvatskoga glagolizma, Zagreb, 1995., str. 51.-54.). Za vrieme srbske okupacije manastir su koristili pripadnici srbske paravojske, koji su na podu manastirskih prostorija ciepali drva i ložili vatru. Manastirska riznica bila je četvrta po redu riznica Srbske pravoslavne crkve. Iz nje su uoči "Oluje" Srbi u Beograd odnieli originale svetačkih ikona posvećenih svetom Arhanđelu Mihailu, koji najvećim dielom potječu iz Rusije i s Krete. Odnieli su također i oko 1800 različitih predmeta za bogoslužje od zlata i srebra visoke poviestne i umjetničke vriednosti.
Episkop dalmatinski Fotije i starješina manastira Krka iguman Gerasim obaviestili su dr. Granića, da se ikone i drugi odneseni predmeti još ne vraćaju, jer se "nisu stekli svi preduvjeti za povratak ove iznimno vrijedne riznice SPC". Manastirska knjižnica od 20.000 vriednih knjiga, koju su oštetili pripadnici srbske paravojske, sačuvana je - kako je rekao Graniću prof. Svetozar Borak - "zahvaljujući hrvatskoj vlasti, koja je zaštitila manastirsko zdanje" ("Vjesnik" od 7. kolovoza 2000., str. 4.).
Dr. Goran Granić je obećao, da će hrvatska država pomoći u obnovi manastira Krka, koji "nije samo vjerski, nego i kulturni spomenik". O hrvatskim samostanima i crkvama u Kninu i njegovoj okolici, koje su porušili Srbi, ništa nije govorio. U Hrvatskoj Srbi opet postadoše ravnopravniji od Hrvata.
Uoči proslave pete godišnjice oslobodilačke akcije "Oluja" predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup i metropolit Josip Bozanić otišao je u četverodnevni pastoralni i ekumenski pohod u SR Jugoslaviju. Dne. 4. i 5. kolovoza 2000. pohodio je sriemski dio đakovačke i sriemske biskupije na poziv tamošnjega mjestnoga biskupa dr. Marina Srakića i generalnoga vikara za Sriem biskupa Đure Gašparovića. U nedjelju 6. kolovoza susreo se s poglavarom Srbske pravoslavne crkve patriarhom Pavlom u beogradskoj patriarhiji. Nadbiskup Bozanić nazočnim je novinarima između ostaloga rekao: "Došao sam ovamo u pohod vjernicima u Srijemu i danas smo imali prilike zajedno razgovarati s Patrijarhom i episkopima o našim Crkvama, o svemu onome što predstoji pred našim Crkvama u osvitu trećeg tisućljeća. Naši vjernici koji žive zajedno na ovim prostorima očekuju našu zajedničku riječ." ("Glas koncila" od 13. kolovoza 2000., str. 2.)
Prije odlazka nadbiskupa Bozanića u Beograd u novinama "Vjesnik" (od 29. srpnja 2000., str. 2.) pisalo je: "Kako saznajemo od nadbiskupova glasnogovornika (hrvatski: zvučnik, razglas, predstavnik) Nedjeljka Pintarića, Bozanićev pohod nije uzvratni posjet patrijarhu Pavlu koji je u Zagrebu boravio prošle godine, niti je to posjet beogradskom nadbiskupu Francu Perku. Na taj pohod zagrebački je nadbiskup krenuo na poziv đakovačkog biskupa mons. Marina Srakića, da posjeti srijemski dio Đakovačke i srijemske biskupije. - Budući da je riječ o specifičnoj biskupiji koja se prostire na teritoriju dviju država - Hrvatske i SR Jugoslavije, do sada je u više navrata bilo poluslužbenih spekulacija o tome treba li za srijemski dio biskupije osnovati novo biskupijsko središte u Srijemskoj Mitrovici. S obzirom da je ustaljena praksa Katoličke crkve da se, koliko je to moguće, granice biskupija zaokruže unutar državnih granica, ta pretpostavka nije bez osnova."
Kako opečeni pušu i na hladno, upozorujem na slučajeve bokeljskih i sriemskih Hrvata katolika, o kojima piše Josip Pečarić u svojoj knjizi Borba za Boku kotorsku (Zagreb 1999., napose str. 70.-74. i 80.-87.). Odlukom Berlinskoga kongresa god. 1878. Bar i dio Barske biskupije postali su dielom Crne Gore. Iste godine crnogorski knjaz Nikola zatražio je od Sv. Stolice, da se obnovi Barska nadbiskupija, kojoj bi pripali svi rimokatolici u Crnoj Gori, a nadbiskup bio podložan izravno Rimskoj kuriji. Uz odlučujuću pomoć biskupa Strossmayera zahtjevu je udovoljeno. Čim je Bar postao dielom Crne Gore, "crnogorska vlada stala je nametati Baranima srbsko ime, uslied političke težnje Srbalja da narodnostno i politički progutaju svoju braću Hrvate". U Crnoj Gori i susjednim predjelima pojavila se politička struja srbo-katolika. S dobivanjem Bara i Barske nadbiskupije pojavila se mogućnost, da svi Slaveni katolici u jednoj nadbiskupiji budu Srbi. "I dok su katolički biskupi mislili, da pomažu hrvatskomu pučanstvu Bara i okolice, nisu ni mogli biti svjestni, da ne mogu spriečiti njegovo posrbljavanje, a da pomažući Crnoj Gori u svim pitanjima u svezi s Barskom nadbiskupijom u stvari nesvjestno pomažu velikosrbskim aspiracijama."
Papa Lav XIII. breveom Slavorum gentem osnovao je Collegium Hieronymianum pro chroatica gente - Svećenički Zavod sv. Jeronima za Hrvatski narod. U Zavod je uključen i onaj dio Barske nadbiskupije, između Skadarskoga jezera i mora, koji su nastanjivali Hrvati. Odmah po objavljivanju brevea u prostorije Zavoda upala je skupina takozvanih Italo-Srba, prosvjedujući protiv onog "chroatica". Crnogorci su pak prosvjedovali zato, što je "ilirska" nacija zamienjena hrvatskom, a ne spominje se srbska. Barski nadbiskup fra Šimun Milinović pod pritiskom crnogorske vlade "zajedno s grofom Lujom Vojnovićem, Srbinom-katolikom iz Dubrovnika, tada ministrom pravde u Crnoj Gori, odputovao je u Rim zatražiti u ime Crne Gore, da se iza rieči 'pro chroatica' stave izrazi 'et pro serbica gente'. Obrazloženje za to je, što u Barskoj nadbiskupiji ne žive Hrvati nego Srbi-katolici! Hrvatski biskupi su bili protiv toga, a Strossmayer piše kardinalu Rampolli: 'u srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako zvati Srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti'." Papa je konačno popustio i Zavodu vratio ilirsko ime. Zavod je hrvatsko ime ponovo dobio tek godine 1971.
Nakon podpisa Sporazuma o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i SRJ Srbi su i dalje nastavili odnarođivati Hrvate politikom stvaranja Bunjevaca, Šokaca, Bokelja, Jugoslavena i slično. Pritisci uviek idu u dva smjera: izseljavanje i promjena nacionalnosti. "Ideja srbo-katoličanstva inaugurirana od Vuka Stefanovića Karadžića, živa je još i dandanas. Srbo-katolici su itekako potrebni srpskoj politici da bi osigurali bezbolan prijelaz velike hrvatske kulturne baštine, koja je poglavito katolička, u srpsku baštinu."
O svomu susretu s patriarhom Pavlom nadbiskup Bozanić je rekao: "Posebno sam radostan što sam se danas susreo s njegovom svetošću Pavlom u njegovoj patrijaršiji ... Moramo se dogovarati o mnogim stvarima ... jer imamo zajedničke stavove i ideale." ("Vjesnik" od 7. kolovoza 2000., str. 1.) Svima su poznati ideali Njegove Svetosti patriarha srbskoga Pavla, pa u ovaj prigodi samo na njih podsjećamo:
"Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle posjetio je u subotu, 29. srpnja 1995., Dvor na Uni, u nedjelju je služio liturgiju u Glini, a u ponedjeljak se našao u Kninu ... Bez sumnje riječ je o podpori pobunjenim Srbima u trenutku kada su se nad njihovim područjem opasno nadvili oblaci hrvatske odlučnosti da riješi pitanje okupiranih područja nakon briljantne akcije u Grahovu i Glamoču ... Posjet patrijarha Pavla nije slučajan. Patrijarh je prošlog mjeseca srpski blagdan Vidovdan slavio u Bosni zajedno s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem te s nekoliko episkopa. Bila je to jedna od posljednjih vidljivih podpora patrijarha srpskom političkom i vojnom vodstvu u Bosni. Nakon toga su na vojnom i zločinačkom planu uslijedila osvajanja Srebrenice i Žepe. - Politika beogradske patrijaršije podpuno podupire srpsku okupaciju i težnju hrvatskih Srba da otkinu komad Hrvatske." (Kronologija rata - agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Hrvatski informativni centar Zagreb - "Slovo" Zagreb, Zagreb 1998., str. 503.)
Istoga dana, kada su se u Beogradu sastali zagrebački nadbiskup Bozanić i srbski patriarh Pavle, u Zagrebu je objavljena ova viest: "Britanski povjesnik grof Nikolai Tolstoy (praunuk ruskog pisca Lava Tolstoja) pronašao je nove dokumente i dokaze o izručenjima Hrvata, Kozaka i drugih protivnika komunizma njihovim neprijateljima na kraju Drugog svjetskog rata ... Stotine tisuća izručenih ubijeno je bez suda, a njihova tijela pobacana su u fojbe i masovne grobnice, od Bleiburga do istočne Srbije i dalje do Sibira. Grof Tolstoy otkrio je nove dokaze o tim zločinima u arhivama bivšeg Sovjetskog Saveza, a moći će ih objaviti tek kad lord Aldington umre." ("Večernji list" od 6. kolovoza 2000., str. 11.)
U ponedjeljak 7. kolovoza 2000. nadbiskup Bozanić u Kragujevcu se susreo sa šumadijskim episkopom Savom te posjetio Oplenac, gdje je obišao i grobove Karađorđevića. O tome novine pišu:
"Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) nadbiskup zagrebački Josip Bozanić u Kragujevcu se susreo sa šumadijskim episkopom Savom. - Posjet Šumadiji nadbiskup zagrebački započeo je obilaskom srpskog svetišta Oplenac, iznad mjesta Topola. U crkvi sv. Đorđa, koja je zadužbina kralja Petra I., dočekao ga je šumadijski episkop i član Arhijerejskog sinoda Sava. Razgledavši crkvene umjetnine, nadbiskup Bozanić je obišao i grobove članova srpske kraljevske loze Karađorđevića, u kojima su pokopani srpski kraljevi, od Karađorđa do posljednjeg, nedavno preminulog prijestolonasljednika Tomislava." ("Slobodna Dalmacija" od 8. kolovoza 2000., str. 2.)
Među grobovima, koje je obišao nadbiskup Bozanić, nalazi se i grob kralja Aleksandra Ace Karađorđevića. A taj Aca je bio začetnik nezapamćenoga zločina, koji je u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 20. lipnja 1928. učinio četnički vojvoda i radikalski zastupnik Puniša Račić, smrtno ranivši iz revolvera vođu hrvatskoga naroda Stjepana Radića i lakše njegove suborce Ivana Pernara i Ivana Granđu, te na mjestu ubivši zastupnike Hrvatske seljačke stranke Pavla Radića i Đuru Basaričeka.
"Uvjerenje hrvatskih masa da je kralj Aleksandar dao ubiti Stjepana Radića ili bio podstrekač (hrvatski: poticatelj) umorstva, nisu mogla izbrisati sva naknadna uvjeravanja . (...) Reakcija Beograda na atentat učvršćivala je to mišljenje. (...) Činjenica je da se u mnogim beogradskim kafanama slavio skupštinski događaj, a još tjednima nadijevalo novorođenčadi ime Puniša." (Josip Horvat, Živjeti u Hrvatskoj, zapisi iz nepovrata 1900-1941, Zagreb 1984., str.289.)
Na Bozanićev posjet mauzoleju srbskih kraljeva Karađorđevića osvrnuo se u zagrebačkomu "Jutarnjemu listu" Živko Kustić: "Pohod nadbiskupa Bozanića patrijarhu Pavlu formalno je čin uzajamne pristojnosti. Patrijarh je lani pohodio nadbiskupa u Zagrebu, sad mu je nadbiskup u Beogradu uzvratio posjet. Ali glavni je cilj toga putovanja zagrebačkog metropolita bilo katoličko Marijino proštenište u Tekijama kraj Petrovaradina, na krajnjem rubu zagrebačke metropolije u Srijemu, u državi Srbiji. Odonud je bilo praktično pohoditi i ostatke katoličke zajednice u Beogradu i ondje pristojno uzvratiti posjet srpskom patrijarhu. Preosjetljiva javnost ipak postavlja pitanja. Srpske su novine gorko primijetile da je Bozanić došao u Srbiju baš u dane kad je Hrvatska slavila spomen pobjede nad srpskom agresijom.(...) Dio hrvatske javnosti pita se je li Bozanić morao pohoditi mauzolej srpskih kraljeva Karađorđevića u Oplencu. Hrvatski je nadbiskup došao na grob krvavog diktatora Aleksandra I., a srpski patrijarh nije ni pomislio doći na grob mučenika Stepinca! Nije ni pokušao ispričati se što je uoči Oluje dolazio u Glinu i Knin poticati svoje vjernike da izdrže u krvavom otporu zakonitoj hrvatskoj državi. Ni riječi pokajanja za njihove zločine na našem tlu. Kad već katolici mole oproštenje za sve katoličke zločine u tijeku povijesti, zar se i pravoslavni ne bi morali pokajati barem za zločine u najnovije doba? Odgovore na ta i takva pitanja ne ćemo naći u službenim priopćenjima. Što god u vezi s tim mogli pomisliti, činjenica je da se katolici za svoje grijehe kaju, tražeći oproštenje od Boga i ljudi, a drugima opraštaju ne čekajući njihovo pokajanje. Je li to slabost ili prednost?" ("Vjesnik" od 10. kolovoza 2000., str. 2.)
O dvojbama o Bozanićevu posjetu Jugoslaviji Milan Jajčinović u "Večernjemu listu" piše: "Kao i u nekim drugim prilikama, i poslije boravka nadbiskupa Bozanića u SR Jugoslaviji suočeni smo s nekim nedoumicama. (...) U šturoj vijesti o posjetu Šumadiji stajalo je da je zagrebački nadbiskup posjetio Oplenac i tamošnje 'srpsko svetište'. I ta kratka vijest pobudila je pozornost, pa i iznenadila. (...) Iznenađenje je to veće što se nadbiskup Bozanić nije zadržao samo u razgovoru sa šumadijskim episkopom Savom i u razgledavanju tamošnjih crkvenih umjetnina, nego je ... 'obišao i grobove članova srpske kraljevske loze Karađorđevića'! U Hrvatskoj nije malo onih koji su bili zatečeni tom viješću, pitajući se o motivu obilaska grobnica Karađorđevića, dvojeći jesu li posrijedi samo vjerski motivi. (...) Komentirajući nadbiskupov dolazak na Oplenac, don Kustić (se) istodobno pita zašto patrijarh Pavle prilikom svog posjeta Hrvatskoj nije posjetio grob kardinala Stepinca. I ne daje odgovor. Ali, nije teško pretpostaviti kako bi ga nakon povratka dočekala ne samo beogradska vlast, nego i tzv. demokratska opozicija. Bi li patrijarh Pavle, recimo, uopće pristao na protokol koji bi ga doveo pred Stepinčevo počivalište? Ili možda u obližnje Šestine, na grob Ante Starčevića, u Beogradu odioznog poput kralja Aleksandra u Zagrebu? Dakako, ovakva je pitanja moguće prešutjeti. No hoće li ona s tom šutnjom i nestati? Nastavit će jednako 'žuljati'." ("Vjesnik" od 11. kolovoza 2000., str. 2.)
Svoj posjet grobnici Karađorđevića u Oplencu nadbiskup Bozanić opravdava turističkim razlozima: "Na upit novinara je li njegov posjet episkopu Savi i obilazak groba Karađorđevića u Oplencu bio službeni ili privatni, Bozanić je istaknuo da je riječ o privatnom posjetu. 'S episkopom Savom susreo sam se prošlog proljeća u Zagrebu i tada je dogovoreno da ću ga posjetiti u njegovu sjedištu. To je bio privatan posjet, kao turist sam obišao crkve među kojima i onu u kojoj su pokopani Karađorđevići. Držim da je to znak novog vremena. Kao što mogu ići u Veneciju i posjetiti Duždevu palaču ili u Beču grobove Habsburgovaca, želim isto tako svjedočiti da uspostavljamo normalan europski odnos i prema toj (srpskoj) državi.'" ("Vjesnik" od 12. kolovoza 2000., str. 3.)
Ova izjava predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita Josipa Bozanića zaprepastila je čak i one, koji su njegov posjet Oplencu pokušali objasniti ekumenskim - makar i promašenim - razlozima. U Srbiji je nadbiskup Bozanić očekivan i dočekivan kao poglavar Crkve u Hrvata, i na toj se razini s njime susreo i razgovarao episkop šumadijski Sava. A da je Oplenac posjetio i grob Ace Karađorđevića obišao samo kao privatni turist, bio bi to čin krajnje neosjetljivosti prema žrtvama srbske agresije na Hrvatsku i prema još previše živoj uspomeni na zločin u beogradskoj skupštini, gdje je smrtno ranjen vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić i gangsterski ubijeni i ranjeni njegovi suborci.
U svijetu poznati i priznati znanstvenik matematičar sveuč. prof. dr. Josip Pečarić rekao je i napisao, da je ostvarenje današnje hrvatske države uistinu nešto, što s pravom mnogi nazivaju čudom: "I zaista radi se o hrvatskom čudu. Zašto? Zato što stvoriti državu u takvim uvjetima nikad u povijesti nije ostvario niti jedan drugi narod. To je učinio jedino hrvatski narod i vjerojatno je i jedino on to mogao učiniti." (Borba za Boku Kotorsku, str. 108.)
To čudo od hrvatske države počeli su razvaljivati i rušiti hrvatski sinovi-nesinovi u službi svjetskih globalističkih moćnika. Na smetište je bačena spomenička ploča, na kojoj je bila uklesana upozorba za sva vremena: Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom mislim, da Jugoslaviju treba razoriti. Prosvjednici protiv toga sluganskoga čina još su malobrojni. Među njima je, što joj je na ponos i čast, Matica Hrvatska Čakovec. Iz njezina Priopćenja u povodu pojava omalovažavanja Domovinskoga rata izdvajamo:
"Velikosrpska agresija bila je sračunata na to da hrvatski narod definitivno izbriše s lica zemlje. - Hrvatska vojska u velikom Domovinskom ratu spasila je hrvatski narod od definitivne propasti. - Međutim, što se danas događa s Domovinskim ratom, Hrvatskom vojskom i onima koji su ga vodili i doveli do pobjedonosnog završetka? Gotovo da nema ružnije riječi, koja do sada nije iskorištena u omalovažavanju, blaćenju i kriminalizaciji Domovinskoga rata i Hrvatske vojske. U svijetu potpuno normalnu smjenu političke vlasti, jedan dio pojedinaca shvatio je pučistički: pravo na rušenje svega onoga što je stvoreno. To se posebno očitovalo pred obilježavanje pete obljetnice Domovinskoga rata. Javljaju se tvrdnje da je Domovinski rat izrežirana ratna igra i da bi neovisna Republika Hrvatska bila stvorena i bez Domovinskoga rata. Dapače, pojedinci, neke stranke i neki mediji, tiskani i elektronski, u svojoj mržnji prema svemu što je hrvatsko idu tako daleko da Domovinski rat proglašavaju zločinačkim, kriminaliziraju ga, konstantno optužujući hrvatske generale i pokojnog Predsjednika za ratni zločin. (...) Predsjedništvo Matice hrvatske Čakovec, poštujući rezultate političkih promjena nastalih na temelju izbora, istodobno upozorava sve stranke i one 'na vlasti' i one 'u oporbi' da za ovakvo uznemiravajuće stanje, kakvo je danas nastalo u Hrvatskoj, posebno među hrvatskim braniteljima, snose odgovornost. - Za to snose odgovornost i mediji. Pozivamo hrvatsku javnost, hrvatske kulturne i znanstvene ustanove, Maticu hrvatsku, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo i hrvatske intelektualce, da dignu glas za dostojanstvo hrvatske države, za dostojanstvo pojedinaca (koje se zlurado blati), dostojanstvo hrvatske kulture i hrvatskog jezika! Hrvatska država je mlada država i nitko ne može sebi uzeti za pravo da je sada - stvorenu nakon 900 godina - ponovno ruši." ("Hrvatsko slovo" od 11. kolovoza 2000. str. 2.)
Perditio tua ex te, Croatia!
Propast tvoja doći će iz tebe, Hrvatska, ako se tvoj narod ne odazove pozivu Matice Hrvatske Čakovec. I ako primi na dar trojanskoga konja Međunarodne zajednice, u kojemu se skrivaju, kako bi rekao dr. Josip Pečarić, jugonostalgičarski ideojugoslavenčići.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
