Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)

Bog i Hrvati!

Životopis

Odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon svršetka studija filozofije u Beogradu kod mjesnih predstavnika novomarksističke škole Praxis, Schwartz je 1973. godine bio prisiljen pobjeći od progona kao protumarksist i hrvatski nacionalist u Saveznu Republiku Njemačku. U Njemačkoj je djelovao s vodećim predstavnicima hrvatskog političkog izbjeglištva, osobito s Brunom Bušićem. Schwartz je pisao za brojne hrvatske iseljeničke novine i časopise te je također pisao i za nekoliko nehrvatskih glasila, posebice za konzervativni münchenski dvomjesečnik Criticon. Između ostaloga, bio je urednik mjesečnika Hrvatski list, predsjednik Židovskog odbora za slobodnu Hrvatsku, suosnivač i član upravnog odbora Hrvatskog državotvornog pokreta.

Od 1999. do 2005. godine je uređivao je svoj tiskani i međumrežni časopis Ultimatum! čiji je rad nastavljen 2011. godine pod novim nazivom Novi Ultimatum!. Od 2010. do 2013. je vodio i uređivao međumrežni blog Schwartze Garde. Također je djelovao u Hrvatskom krugovalu Toronto te je tijekom 1999. godine uz Predraga Raosa vodio OTV-ovu televizijsku emisiju Zemlja-zrak, koja je pod upornim pritiscima javnih medija skinuta s programa nakon 21. epizode.[1]

Bio je kandidat na saborskim izborima 2011. na neovisnoj listi Hrvoja Mirkovića u I. izbornoj jedinici te kandidat na hrvatskim izborima za Europski sabor 2013. godine.

Političko stajalište

Kritizirao je hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice, a osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma. Smatrao je potrebnom borbu protiv dekadencije, predviđajući i pripravljajući Novi Eon, novu epohu veličine i duha, i u tomu je vidio najvažniju zadaću svoju i svojih istomišljenika našeg doba. U svojoj knjizi Što je to - desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovog doba.

Filozofski pogledi

Književna djela

Autor:

Suautor:

ZAVJET

Silvije Strahimir Kranjčević (1883.)

Priznajem da se i sam pokadkada zapitam smiem li tako grubo govoriti o kakvim-takvim sunarodnjacima, o braći ljudima i Božjim stvorovima. Osudimo ih mužki i na smrt, ali ih nemojmo toliko vriedjati i ponižavati!

Naša borba je borba protiv samih okvira ovoga sustava, u srži krivog, nepoštenog, nepravednog, nenarodnog. Pritom se mora pomesti sve koji predstavljaju njegove exponente, u onoj mjeri u kojoj oni to jesu i hoće biti. Sustav protiv kojega se borimo opravdava borbu svim legitimnim sredstvima. Svi njegovi temelji su laž. Laž je demokracija, laž su liberalizam i liberalni kapitalizam, laž srljanje u europske i svjetske, civilne i vojne integracije, laž je pripuštanje srbskih neprijatelja natrag na mjesto zločina, uza sve povlastice koje taj povratak prate, dok hrvatski narod grca i pati i propada. Laž su današnje hrvatske granice, laž je pristanak na posvemašnje židovladje te njegovu mitologiju jasenovca, aušvica i holokausta, nedodrljivih svetinja današnje hrvatske zbilje.

Ono što ona u svojoj zbiljskoj biti uistinu jest, moglo bi se ponajbolje opisati imenom "srbo-židovska pseudodržava Vrabče" (po ludnici u predgradju Zagreba), ili, u najmanju ruku (prema genialnoj dosjetki Trpimira Gudara): "bivša jugoslavenska republika Hrvatska".

Mi smo danas suočeni samo s dva moguća razpletaja, tertium non datur: ili će, na ovome putu, Hrvatska u dogledno vrieme (za pet ili deset, dvadeset ili trideset godina) konačno doista propasti, što znači da više ne će biti hrvatskoga naroda na svojem tlu i sa svojom vladom, nego će se ostatci hrvatskoga pučanstva pomiešati do neprepoznatljivosti s afroazijskim, talianskim, židovskim, srbskim i tko zna kakvim došljacima koji će dominirati bivšim hrvatskim područjem; ili će se, u najkraćem roku, mobilizirati od naroda prepoznate, pozvane i pučkim pučem izvikane državotvorno-nacionalističke elite, koje će, na čelu s karizmatskim Vodjom, čeličnom šakom podvući crtu, započeti Sve Novo, te provesti fundamentalne, revolucionarne reforme na svim poljima nacionalno-državnoga života.

Narod u ogromnoj većini prezire Euniju

Napokon, ovi izbori, već i stoga jer je na njih izašao tek djelić biračkoga tiela, ne predstavljaju izraz narodne volje, pa ni volje ovog i ovakvog, danas na žalost zavedenog, zaluđenog i manipuliranog naroda, nego rezultat puke manipulacije, izborne procedure i izravne podvale. Kako je i bilo programirano, i kako se moglo predvidjeti, u EU-parlamentu "predstavljat" će nas prokušani i pouzdani slugani novoga nam gospodara, čiji će jedini posao biti da, kao i do sada, anticipiraju gazdine zapovjedi dok ih ovaj još nije niti izgovorio, te da ih smjesta pokorno izvršavaju.

Otvoreno pismo Zuroffu II

PROSLOV za hrvatskoga te inog čitatelja:

U času najnovijega Zuroffova ispada, partizan Mesić boravio je u svojemu četvrtom (!) posjetu židovskoj uzurpatorskoj državi na tlu arapske Palestine. To je imao biti nekakav oproštajni posjet dragoj mu zemlji, prije mirovine, u trajanju od puna četiri dana; inače se danas državni posjeti odvijaju munjevito i traju dan, najviše dva. Mesić je taj boravak, po svojoj skandaloznoj navadi, iskoristio da iz inozemstva, uporabom hrvatskih TV-kamera, šalje packe hrvatskoj politici, osim toga je, uz prigodne antifašističke bljuvotine te najave nove rasprodaje hrvatskih ostataka židovima, posadio već drugo drvce u židovskom holo-svetištu "jadvašem", a vjerojatno je dio vremena potrošio i na prigodnu krađu kamenja sa svete utvrde Masade (židovski Gvozd i Siget ujedno!), čime se je već za prvoga posjeta bio proslavio. Naravno da je sa židovskog tla i ovoga puta zdušno blatio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ponavljajući bedastu mantru po kojoj ona tobože nije bila ni nezavisna ni država, a niti Hrvatska, nego su u njoj, umjesto hrvatskoga naroda, glavnu riječ imali "razbojnici". Zaključio je da hrvatskim školama treba više nastave povijesti. A mi smo upravo mislili da mesićevci povijest hoće prepustiti povjesničarima. Jest, onu hrvatsku i hoće, ali hrvatski đaci morali bi dobiti u izdašnijim porcijama mitološki židovski "holokaust". Holo, ne Bleiburg! Kao prokušani kurir šovinističkog mešetara Zuroffa, zacijelo je Mesić svojemu gospodaru i ovoga puta dojavio ono što je Zuroffa potaknulo na histeričnu reakciju, a mene na slijedeće Otvoreno pismo istomu.

Treba li za ovaj uvod još svinjarija židovskih i židoljubnih? Dok pišem, židovskom protektoru RH Slavku Goldsteinu u New Yorku izlazi prijevod njegove zloglasne protuhrvatske knjige "1941 - godina koja se vraća", s poznatom porukom da je 1941 bila zločin, te da se zločin, pokapanjem i druge jugovine, ponovio 1991. I taj uspjeh židovskoga mešetara provincijalni hrvatski mazohisti proslavljaju kao da je napravljeno nešto dobro za Hrvatsku! U isto vrijeme, punom parom zahuktao se nekakav "centar za istraživanje antisemitizma", koji je uzurpirao pola berlinskoga Tehničkog sveučilišta, onako kako je zloglasni i ogavni holomal, spomenik navodnim židovskim žrtvama "nacizma", zaposjeo umalo pola područja grada Berlina. Razmahao se taj "centar" (koji uhljebljuje čitavu jednu pacifističku vojsku germanoždernih nacional-mazohista, filosemitskih fanatika i/ili profitera) kojekakvim semestralnim ponudama, seminarima, kolokvijima i predavanjima, projektima, konferencijama i priredbama, radom ljetnoga sveučilišta za novačenje svježih židoljuba, publikacijama, časopisima, izdanjima knjiga, i sve to uz potporu goleme knjižnice i pismohrane... (By the way, ne paliti! - ima i važnih desnih materijala!) Neka Hrvatica, Zadranka Vulesica (Marija), tu je zadužena za prekopavanje po cro-antisemitizmu, pa budimo budni...

Dalje: Budući da židovima još uvijek nije vraćeno što ultimativno i ustrajno zahtijevaju (njihova navodna imovina), sada su se, preko svoje masonske lože B'nai B'rith, obratili njemačkoj kancelarici Angeli Merkel, eda bi Njemačku, kao najpouzdanijeg i najpokornijeg židovskog vazala (koji je židovima istu odštetu za nepočinjeno isplatio barem već deset puta), iskoristili da od Hrvatske zatraži blago. Njemačka je, naravno, obećala pritisak na RH, u kojoj nikomu ne pada na pamet istražiti podrijetlo navodne židovske imovine, ali i istražiti hrvatsku lojalnost predaka pohlepnih tražitelja, prije negoli bi se uopće i pomišljalo na njezin "povrat".

Mladen Schwartz Ephrajimu Zuroffu

Nije mi jasno zašto bi Tvoj mitološki "holokaust" bio veća katastrofa negoli moj Bleiburg. Ili uistinu mniješ da su svi mučki likvidirani Hrvati bili zlotvori, dočim su Tvoji mrtvi Židovi svi odreda pripadnici anđeoskih legija! Ne sviđa Ti se moj Poglavnik. Valjda je terorist, monstrum, nečovjek. Ali Ti ne smeta Tvoj cionistički kolovođa David ben Gurion, koji poziva na genocid nad palestinskim Arapima sredstvima terora, otimačine, izgladnjivanja... Ne smeta Ti cionistički terorist Menahem Begin, koji diže u zrak jeruzalemski hotel King David sa stotinom Engleza, među kojima ženama i djecom. Ne smeta Ti "Arik" Sharon (koji sada već godinama leži u komi, a nazvao je, cinično, psa mojim imenom!) sa svojim masakrom tisuća civila u logorima Sabra i Šatila (pri čemu si mu, mlad i nadobudan, zdušno asistirao)! Čak nisam zapazio da dižeš glas protiv onoga krila cionizma koje je izravno kolaboriralo s mrskim Ti Adolfom, ne samo radi savezništva protiv Engleza, ne samo radi dogovora o razdvajanju od Nijemaca i iseljavanju iz Njemačke, nego i temeljem iskrenih političkih simpatija za nacional-socijalizam. Židovi imaju pravo na političke preferencije, pače na zločin, na pokolj, na masakr, a Hrvati nemaju pravo ni na slavljenje svojih neupitnih veličina! I to samo zato jer se Židovu prohtjelo da im to pravo uskrati!

Ti si svakako demokrat, kao i svi vi židovski radbi gospodari svijeta, koji nam pokušavate nametnuti taj najneljudskiji i najtiranskiji među političkim ustrojima, liberalnu demokraciju, eda biste čim djelotvornije i uspješnije vladali nižim rasama. Ali kao demokrat moraš biti svjestan da Tebe i Tebi slične hrvatski narod nikada, ni na kakvim izborima, nije birao, ni za predsjednika niti za guvernera, za tutora ili protektora. Zato, čovječe, shvati da Ti nismo dali riječ, ovdje nemaš pravo glasa! Zato konačno zašuti! Stranac si, nepozvan si, neprijatelj si, i zato - dalje ruke od Hrvatske, dok o tomu još smiješ slobodno odlučivati!

Mladen Schwartz

Vođa Nove Hrvatske Desnice

Heroji, zločinci, sveci

[Hrvatski krugoval Toronto, 5. lipnja 2011]

Uz niz tekućih, rutinskih i manje važnih, tri su markantne teme obilježile protekle dane: Dvadeseta obljetnica Hrvatske Vojske, uhitba srpskoga generala Ratka Mladića te posjet pape Benedikta XVI Zagrebu. Ta tri dogođaja nisu tek u slučajnoj kronološkoj svezi; njihova cjelina odašilje određenu jedinstvenu poruku o junaštvu, zločinu i svetosti s ciljem anesteziranja žrtve: Hrvati! Bog i Vojska pouzdano vas čuvaju, a pravda je (kako olinjala plitka mudrost netočno veli) spora ali dostižna. I svi ti dogođaji, svaki na svoj način, podcrtavaju naš usud u euro-nato-haaškim integracijama.

I da slavlje bude još veće, istoga dana rulja od oko 6 tisuća imbecila luduje u Kumrovcu, na svojoj nastranoj nekrofilnoj crnoj misi u počast šumskoga maršala. Glavni govornik, a tko drugi nego Titov pijunjir drug Stevica Mesić, koji Titu usput priznaje da je - kao svaki čovjek! - imao mana i slabosti (valjda je pretjeravao s cigarama i viskijem!), ali strateški da nije griješio. Tako je! nepogrješivo je strateški uništavao Hrvatsku za račun svoje velikosrpske jugovine, baš kao čitavoga života i njegov sljedbenik Mesić.

Ratko Mladić uostalom nije neki osobiti monstrum; takvo viđenje pretpostavilo bi da su Srbi inače anđeli. On je normalan srpski ratnik. Tako Srbi vode rat, još od Srednjega Vijeka: okrutno, nesmiljeno, divljački, genocidno; bez plemenitosti, bez poštivanja neprijatelja. Haag ipak ganja i Srbe, ali u duhu ravnovjesja, da bi potom ostao dojam izvorne hrvatske krivnje. Ratni put Mladićev po Dalmaciji i Bosni znamo. Ali u Haagu sudit će se Mladiću samo za zločine u Bosni, koja bi trebala biti nekakva druga država. Škabrnja, Kijevo, Zadar, Šibenik, Peruča, Požega... - to mu je oprošteno. Brammertzu se ne da ove zločine uvrstiti u optužnicu, pa da mu teta Jadranka još i sedam puta pošalje dokumentaciju, kako ona sada, tek sada, revno najavljuje. Jer, dolaze izbori!

I, kao vrhunac proteklih desetak dana: prvi posjet Benedikta XVI: Rimski biskup, Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, patrijarh Zapada, pontifex maximus, sluga slugu Božjih i apsolutni izborni monarh Države Grada Vatikana - u Zagrebu! Papa je došao u apostolski pohod na Nacionalni susret katoličkih obitelji. Crkva skrbi za obitelj, trebala bi i politika, ali se to ne može izolirano, izvan cjelovitog reformskog zahvata jake Države. Papa je, prema rangu i protokolu, bio gost hrvatske Države i Crkve, i dvodnevni je boravak organizacijski i ceremonijalno protekao uglavnom bez gafova; Hrvati su pokazali da, kao i uvijek, izvrsno funkcioniraju kada moraju raditi stegovno, držeći se propisanoga u roku, pokoravajući se autoritetu i štujući hijerarhiju, kao u vojsci, u ratu, umjesto da svi o svemu blebeću i ne znaju što će.

Zato je i bio pozvan, kao predizborni adut za euromane, bez obzira na sve hvalevrijedne sadržine i nedvojbeni vjersko-ćudoredno-pastoralni smisao njegova dolaska. Svi su se bojali politizacije Papina posjeta, ali su potajno željeli, zapravo naručili upravo ovakvu politizaciju. Mi pozdravljamo boravak Njegove Svetosti na svetom hrvatskom tlu, ali ne možemo a ne uzvratiti mu upitom: ako je Eunija tako dobra, zašto u nju ne uđe Država Grada Vatikana, i zašto se, u duhu srodnih integracija, ne ode Papina Švicarska garda malo boriti u Afganistan i Irak, jer u Rimu ionako nema puno posla? Papa nas je tješio kako Hrvatska u EU može uščuvati svoje kulturne i vjerske vrednote. Za vjerske vjerujemo, ako to znači da Hrvatu ne će biti zabranjeno sudjelovati na sv. Misi. Ali nacionalna država je više od kulture, i ona je nešto drugo negoli dominantna religija njezinih stanovnika. Nacionalne države nema ako nije suverena.

Današnji Papa Benedikt zavrijeđuje višestruki respekt. Ali Papa je po zapravo vrlo svježoj, kasnoj katoličkoj dogmi nepogrješiv tek kada ex cathedra određuje vjerske dogme i članke ćudorednoga nauka (znamo da se na I Vatikanskom koncilu Strossmayer, uz masu drugih sudionika, i tomu protivio), i to je do sada izrabljeno samo jednom, kod donošenja dogme o uznesenju Marijinu (pod pontifikatom pape Pia XII, 1950). In politicis, u političkim stvarima, a i u svim drugim pitanjima, Papa je zabludiv kao i svaki drugi kršćanin ili čovjek uopće, i nema te sile koja će nas spriječiti da se svim snagama i nadalje borimo protiv, kako gazda-Joco upravo poetično reče Papi, urastanja Hrvatske u Eurouniju.

Prvi Svibnja i hrvatski radnik

Istina je da prvosbivanjske svečanosti korijene u socijalističkom pokretu XIX stoljeća. Nadnevkom se obilježavaju krvavi radnički prosvjedi iz Chicaga 1886, i isprva je uspomenu na ovu epizodu njegovao pokret međunarodne ultraljevice. Ali radnika se može štovati i ako ga se ne mistificira u nekakvu posebnu, progresivnu, po definiciji poštenu klasu, koja ima povesti i dobiti rat protiv natražnjačke i neljudske buržoazije. Dapače, shvatimo li radništvo kao zbiljski stališ u cjelini narodnog organizma, koji valja čuvati zajedno, a ne razbijati na rivalske frakcije, odat ćemo i radniku primjereno mu štovanje.

Prvi Svibnja obilježavaju jednako Roosevelt i Churchill, Staljin i Tito i Mao Zedong, Mussolini i Hitler. Dan hrvatskoga radnika slavio se i u godinama Nezavisne Države Hrvatske, koja je u najtežim uvjetima štitila radnički stališ, gradila radnička naselja, štovala dostojanstvo rada i radnika. U Ustaškim načelima, usput rečeno, zapisana je i skoro marksistička tvrdnja kako je izvor sviju vrijednosti - rad. Prvi put blagdan je u Hrvatskoj proslavljen 1942. Poglavnik je toga dana primio izaslanstva hrvatskih radnika i seljaka i govorio im o društvovnoj pravici u novostvorenoj Državi. A niti nekoliko dana pred slom 1945 nije se zaboravilo na Državni blagdan rada. Tom prigodom u zagrebačkoj Radničkoj komori govorio je državni savezničar (vođa sindikata) Ivan Oršanić, i zatražio da se Država mora uščuvati pod svaku cijenu. Ta bilo je vrijeme drugačijih prioriteta. Danas se "pod svaku cijenu" ruši Država potonućem u Euniji.

Danas, umjesto da svim silama skrbi za hrvatski radnički stališ i cjelinu nacionalne zajednice, svojim usrljavanjem u Euniju izdajnička nam klika stavlja u izgled slobodnu invaziju nepreglednih masa egzota, čija će jeftina radna snaga hrvatske radnike još jednom otjerati u pečalbu, ovoga puta konačno bez povratka. I malo treba onima neosvještenima - jer još uvijek nije nacionalna svijest obuzela čitav narod, i mnogi se još nisu pomirili s propašću voljene im titovine - malo im dakle treba da zavape, nekažnjeno, kako se i priliči ovom liberalnom smeću od lažne države, kako je u juzi bilo bolje. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj? Ma nemojte! Nekome je, u ponečemu, časomice, prividno, i bilo bolje negoli sada, u ovoj podgrijanoj posthrvatskoj minijugoslaviji. Da je doista Hrvatske Države, ne bi nitko imao razloga predavati se nedostojnoj jugonostalgiji. Da je Hrvatska Država uistinu nacionalna, ona bi bila i socijalna. Jer nacionalist nikada ne će svojega brata ostaviti da gladuje, da prebire po smeću kako bi se prehranio, da besposlen trune prepušten posvemašnjem uzaluđu i beznađu, da bolestan umire pred bolnicom jer nema novaca platiti liječnika.

Pokojnoga se Papu slavi, novi nam Papa naskoro stiže u posjet. Pozdravimo ga, nekoć uglednog konzervativnog teologa Josepha Ratzingera, koji je, na čelu onoga što je ostalo od davne sv. Inkvizicije, naslijedio našega kardinala Franju Šepera. Papa Benedikt XVI, dobro si došao u Hrvatsku, ako to nije zato da bi pomogao utjerati nas u novo ropstvo, misleći da nam činiš uslugu. A glede Titotrga, gdje će u Kazalištu imati neke susrete, mislim da je naivno od Pape očekivati neki znak prosvjeda. Njegov je predšasnik Pavao VI primio samoga Tita skupa s Jovankom, još gore dakle nego što je Trg, i nije ga nimalo smetalo. Niti ovaj Papa u toj ipak razmjerno marginalnoj stvari ne će se miješati u unutarnje poslove Erhazije. Titotrg neka miču Hrvati. Ali mirnim prosvjedima (opet jedan ovih dana slijedi) to zacijelo ne će postići.

Post-haaška Hrvatska

Hrvatska braćo i sestre!

Režim reagira u neprilici. Obećaje kako će poduzeti nekakvu diplomatsku ofenzivu (kako to niste do sada?!), mobilizirati još bolje odvjetnike (kao da su odvjetnici krivi!), još sposobnije "stručnjake", osobito one inozemne i međunarodne, pa i olimpijske športaše (sic!), pa će iskoristiti neku studiju Akademije pravnih znanosti Željka Horvatića, onda će se ponovno natjecati da zagrebačka Vlada postane amicus, amica curiae, prijateljica dakle neprijateljskoga suda, iako je to već jednom propalo, a nije niti posve jasno čemu bi uopće imalo služiti. Napokon, crna kraljica Jaca najavljuje Ustavni zakon o braniteljima, kao da ga nije mogla donijeti i prije, i kao da će on zapriječiti daljnji progon hrvatskih ratnika. Ma ne radi se o papirima, radi se o politici! A politika, ista politika, nastavlja se i dalje! Ili će netko doista ozbiljno vjerovati da su te najave iskrene, da bi njihova provedba uopće išta mogla mijenjati tek od sada, a oni isti veleizdajnički politikanti koji su lovili i ulovili generala Gotovinu i s razlogom strjepili od njegova oslobođenja - da će ti isti najednoć započeti raditi na oslobađajućoj presudi prizivne instance! Predizborni trikovi i blefovi i laži na tekućoj vrpci!

Jedna je zanimljiva posljedica Haaškoga skandala da su se neki sada, s preko desetljeća zakašnjenja, sjetili neslavne, uistinu veleizdajničke uloge bivšega predsjednika Mesića s dilanjem transkripata. Mesić, koji se nakon slegnuća situacije vratio sa svojih mešetarenja u dalekoj nam Kini, sada po običaju laže li laže, poriče svoju ulogu u odavanju državnih tajni za potrebe Haaga, prebacuje krivnju danas na Karamarka (koji je izmišljotine svojega negdašnjeg pajde Mesića uvjerljivo odbacio), sutra na Tuđmana juniora, Šeksa i Jarnjaka. A Mesićevi transkripti (koje su pred kamerama doslovce raznosili, razvlačili strani, špijunski novinari), povijesna je činjenica, poslužili su jednako obrani Miloševića, kao i osudi Gotovine. Na sve to predsjednik Josipović uzvraća: nema problema, ako su transkripti autentični. Nema dakle problema odavati državne, vojne tajne, ako su istinite. Zavrijedio je skladajući pravnik, doktor Smrt, kako ga zove vaša sugrađanka u Torontu, Nobelovu nagradu za pravo, ali takve još nema.

Kako god se dovijali vlast i oporba i nespretni, preuranjeni revolucionari: kvalifikacija "udruženoga zločinačkog pothvata - UZP" ostat će. Kazne će ostati, možda budu neznatno snižene. Bosanska šestorka bit će drakonski kažnjena, a uža Hrvatska time optužena za agresiju na "inozemnu državu". Bosna i Hercegovina - inozemstvo! A u Srbiji, kojoj je Haaški skandal dao vjetra u leđa, dolazi uskoro na vlast Toma "Grobar" Nikolić, vraća se iz Haaga Šešelj, a Hrvatska se razoružava, osim kao pomoćna trupa judeo-američkog imperijalizma u Afganistanu i Iraku.

Ova vlast mora past! Ali do tada mi moramo oformiti alternativu. Radimo na tome.

Čestit budi kršćanski blagdan Uskrsa svim hrvatskim kršćanima: katolicima, pravoslavcima i protestantima. Da nikada više vjere i religije, denominacije i konfesije, ne dijele hrvatski narod, da se ne stvaraju nego da nestaju umjetni, vjerski narodi, po neprijatelju izmišljeni kako bi se ponizio, smanjio, uništio narod Hrvata! Osobite čestitke onome što je još preostalo, što je još neporaženo od naše zdrave pobjedničke vojske, od njezinih ratnika i vojvoda, jer dan se odlučne bitke bliži. Sretan vam svima Uskrs - a hrvatskoj braći grčkoga zakona: Hristos vaskrese - Vaistinu vaskrese!

Naprijed u boj!

Presuđeno hrvatskom ratu!

Piše: Mladen Schwartz

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatska je poražena u Haagu, ali taj nas se poraz ne tiče, ne treba nas se ticati, samo ako smo svoji i želimo biti svoji. Je li kriv Haag i Bruselj? Kriv je onaj koji nam ih je dao, Haaga i Eurouniju, eda bi im na pladnju bezuvjetno servirao našu svetu Domovinu. Kriva je diletantska klika, veleizdajnička banda, krivi su hrvatski robovi koji uvijek iznova tragaju za novim gospodarom, vlasnikom i sudcem.

A nakon objave monstruoznih osuda, odnekuda se zatražila trodnevna državna žalost (dočim TV-programi prikazuju na tekućoj vrpci - komedije!). Smijmo se, plačimo i sjedimo prekriženih ruku - što bi od toga moglo biti draže neprijatelju! U kakvim se dobrohotnim, a beznadno nastranim glavama rađaju takve bedastoće?!

Režim se također uspaničio i reagirao kako mu i priliči. Koliki su se samo bojali da Gotovina ne bude pušten na slobodu! Koliki među onima koji su ga nemilice lovili i ulovili, locirali i identificirali i transferirali. Mesić je, na dan izricanja presuda, zbrisao u daleku Kinu. Kosorica Jadranka danima je pozivala da se reagira "mirno i dostojanstveno", jer da se prosvjedima ništa ne rješava. To bi bilo u redu da je od naroda tražila primjereno držanje u času nevolje. Ali u primisli joj je bilo da bi se "nedostojanstveni nemir" morao okrenuti protiv stvarnih krivaca ove skandalozne osude, među kojima su i ona i njojzi slični, nedvojbeno. A prosvjedima se, jasno, ne mogu poništiti sramotne presude, ali se mogu pomesti oni koji su ih skrivili.

I još je Jaca Kumrovica pozvala, otrcano i banalno, na hladnu glavu i vruće srce. A ja vam kažem, nema hladne glave uz vruće srce, uz njega je i glava vruća, i volja vruća. To ne znači biti nerazuman, kako ona drži da bi ušutkala pravedni narodni bijes. To znači da je ljudsko biće, hrvatsko biće, jedinstveno, da nije shizofreno, da smo iz jednoga komada istesani, jer ne može glava prkositi srcu kada je na djelu odluka da ne budemo tuđinsko roblje!

Presude su pale. Borba se nastavlja. Da su generali nekim čudom oslobođeni, mi bismo se radovali i slavili, ali nam na pamet ne bi došlo zahvaljivati Haagu da je, kako robovi vele, "dokazao nevinost" naših ratnika. Na sudu se ne dokazuje nevinost nego krivnja. Haaški je sud od samoga početka razotkrio svoje zločinačko lice, kao i oni koji su ga prizvali u život. Od ilegalnog "ustavnog zakona" o Haagu, kojim je zapravo poništen ustav, od veleizdajničkoga prijenosa mjerodavnosti za osloboditeljske akcije poput Oluje na Haaško tužiteljstvo, pa preko konstrukcije o "udruženom zločinačkom pothvatu (koja se može primijeniti tek na Haag i njegove duhovne oce), pa sve do kolektivizacije hrvatske krivnje, koja nam je neprimjetno servirana uime mesićevske tobožnje "individualizacije krivnje", do ideoloških doskočica o zapovjednoj odgovornosti i ravnovjesju krivnje te do izjednačavanja agresora i žrtve, što je sve na tekućoj vrpci produciralo kriminalno Haaško sudište u dosluhu s domaćim hrvatskim obožavateljima komične, koliko i fatalne Carle del Haag. Ne priznajemo nikakav Haag, kao što ga od samoga početka nismo priznavali, unatoč galami i prijatelja i neprijatelja! Ne priznajemo Haag, ali bogme ne priznajemo niti onu neojugoslavensku lažnu državicu pod lažnim imenom Hrvatska, koja je tom Haagu kumovala.

General-pukovnik Ante Gotovina - a govorim danas, za ovu zgodu, samo o njemu, ne zaboravljajući general-pukovnika Markača, ne zaboravljajući našu bosansku šestorku i sve druge naše junake - general Gotovina posve je neobičan čovjek, domoljub, nacionalist i ratnik, šarmantni i karizmatični avanturist burna životopisa, ali nije jednoga časa oklijevao kada se je trebalo staviti na raspolaganje Naciji. General Gotovina velika je figura Hrvatskoga Rata. Prošao je pobjedonosno sva ratišta: Zapadna Slavonija, Livno, Split, Maslenica, Tomislavgrad, Dinara, Glamoč, Grahovo, Knin, Oluja, Maestral. General je zapovjednik legendarne Prve gardijske brigade Tigrovi. Zapovjednik je Splitskoga zbornog područja. Bori se protiv srpskoga generala Ratka Mladića. Dospijeva na domak nekoć glavnoga hrvatskog grada Banje Luke, iz koje srpski uljezi begaju glavom bez obzira, i srušena bi bila velikosrpska tvorevina u hrvatskoj Bosni, da nije vrhovnik Tuđman popustio američkom pristisku, jer već je bila u glavama međunarodnih mešetara zamišljena podijeljena Bosna i Hercegovina, da nikada ne bude više hrvatska. Nikada? To ćemo još vidjeti!

Ako ga ikada oslobode - a ne ćeš Generale čamiti još četvrt stoljeća, prije će Eunija propasti negoli Ti, mi i hrvatski narod! - očekujemo od Generala da ne odlazi sa svojom Dunjom u francusku mirovinu, da se ne posvećuje turizmu i pecanju u svojim Pakoštanima, jer hrvatski ga narod treba. Gotovina je danas možda jedini koji bi uistinu, čvrsto i pouzdano mogao ujediniti hrvatsku državotvorno-nacionalističku desnicu, čitavu zdravu Hrvatsku. Koliko god zaveden i zaluđen, hrvatski bi ga puk prepoznao, prihvatio, plebiscitarno odobrio. Gotovina bi mogao, kada god zaželi, biti premijer ili predsjednik, vođa generalske junte ili siva eminencija vladavine nacionalnih civila.

Ne priznajemo ni Haag ni Bruselj, niti njihove zagrebačke slugane, ne priznajemo ni Washington, ni Beograd, a bome niti Jeruzalem. Poput Beograda, žalosno je reći ali tako je, Zagreb nam je, ovakav kakav je, postao inozemstvo! Hoćemo li dopustiti da to traje?! S Gotovinom ili bez njega, oduprimo se braćo! Da bi preživjela, da bi živjela Hrvatska!

Deseti Travnja 1941. - 2011.

Hrvatska braćo i sestre!

Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove "Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom", niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi "Hrvatska nakon Tuđmana").

10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani "maršaltito", dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva "izdajicom" ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo - to prelazi okvire ove prigode.

Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu "umrijet ćeš Desetog Travnja", bojali se bombi i atentata - na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski "Frankfurter Rundschau" digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

Živio veliki hrvatski narod!

Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!

Borba se nastavlja - Za Dom Spremni!

Naprijed u boj!

Hrvatska građanska buna

piše: Mladen Schwartz

Počelo je s ratničkim skupovima. Zapravo su branitelji prosvjedovali na Jelačićplacu već 15. siječnja, odašiljući jasnu poruku potrošenom režimu te dižući glas u obranu naše oružane sile a protiv podle i bijedne abolicije neprijatelja. Repriza se je zbila (oba puta oko 10 tisuća sudionika) 26. veljače, kada je povodom bio slučaj vojnika Purde, kojemu je prijetilo izručenje i suđenje u Srbiji. Nakon nekog vremena režim je, u dogovoru s beogradskom si braćom, dobio Purdu na slobodu i smjesta ga bezočno zlouporabio u svrhe propagiranja bankrotirane vlasti (skandalozno bratimljenje s Kosoricom!).

Skupovi su ubrzo dobili vid neplanirane i nenajavljene (nezakonite!) šetnje kroz grad, od partijskog ureda do ureda, od kuće do kuće omraženih eksponenata nenarodnoga regimenta. Redarstvo je, kršeći i samo zakon, dopustilo ilegalne (neprijavljene i neodobrene) demonstracije i zbunjeno trčkaralo za povorkom kako ih je vodila, u smjeru koji je ova prilično nesuvisla revolucija hodajući određivala.

Jedino što su izravno i jasno zahtijevali, to su bili "prijevremeni izbori". Ali nisu sami jasno razumjeli što bi taj zahtjev uopće imao značiti. Nakon stanovitog, dobro promišljenog i politički spretnog oklijevanja, Kosorica je naravno za neki manje-više (ne)određeni tren najavila izbore, koji bi ionako vrlo brzo došli, pa što! Ako opet pobijede njezini? Ako pobijedi Milanović zvani "Tito"? Oboje je moguće, ne zna se što je gore. Revolucija kojoj nije jasno da treba mimo, s onu stranu, protiv "slobodnih i poštenih izbora", jer oni samo recikliraju već postojeću političku, socijalnu, a nadasve duhovnu bijedu, ne može biti nikakva revolucija, pa stoga ne može niti u bilo čemu uspjeti.

U međuvremenu, svakako se smiju očekivati možda i dosta masovni prosvjedi sindikalaca (ali čemu uopće parazitski i politički impotentni sindikati?!), nu nadasve novi prosvjedi ratnika, uz pridruženi im zdravi dio civilnoga puka (neki su već i najavljeni, u povodu Haaške presude), i u njima valja tražiti upravo predokus one odlučne bune o kojoj govorim. Očekivati je da stanovite nesuglasice među braniteljskim udrugama i predvodnicima, poticane od vladajućih u interesu opstanka vlasti, a protiv interesa vojničkog i civilnog segmenta nacije, budu energično i mudro uklonjene. Očekivati je nadasve ispunjenje osnog, odsudnog vremena, pravoga časa (kairos), kada nastupaju velike i neviđene stvari.

U međuvremenu budimo svjesni da se borba nastavlja, budimo kao i uvijek Za Dom Spremni, stupajmo smiono Naprijed u boj!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević