ISLAM: SVIJET - EUROPA - HRVATSKA

Hvala vam svima, navlastito štovanom muftiji Ševku ef. Omerbašiću, na gostoprimstvu u vašemu Islamskom centru, te na ovoj jedinstvenoj prigodi da u njemu i pred vama izgovorim nešto od onoga što znam i što mislim o Islamu.

Dopustite mi, dakle, da vam ukratko izložim nešto od svojih pogleda na Islam iz vlastite perspektive, u svoje osobno ime. To je drugi put da govorim pred muslimanskom publikom; prvi put govorio sam na glavnomu gradskom trgu u njemačkom Bonnu 1993, gdje se u jeku srpske agresije u Bosni i Hercegovini bilo okupilo preko 20 tisuća ljudi. A o Islamu pisao sam, razmjerno usputno, i u svojim knjigama o Tuđmanu i o Anti Starčeviću, koje su za zainteresirane ovdje na raspolaganju. Ja ću vam sada sažeto, izbjegavajući pretjeranu komprimiranost kao i simplifikacije, iznijeti tematiku za koju bi trebalo barem semestar ili dva. No možda se još nekom zgodom vidimo ovdje i neke pojedinosti razmotrimo iscrpnije!

Islamu (to je predanost, pokornost volji Allahovoj) korijen je u jednomu, svemoćnom, milosrdnom, samilosnom, dobrostivom, velikodušnom Bogu Allahu i jednom od njegovih proroka, posljednjemu proroku Muhamedu. Nebeski Kur'an, zabilježen već gore u nebesima na arapskom, izvor je njegovih inspiracija koje mu je prenio arkanđeo, anđeo, melek Džibrajil, judeokršćanski Gabrijel, i koje su poslije zapisane u knjizi čije je ime izvedeno iz arapskog glagola "čitati" (kara'a), neka vrsta čitanke, poput judeokršćanske Biblije, čije ime znači knjige, knjižice, knjiga. Dakle, knjiga nad knjigama, a takva je i Kur'an.

U današnjem svijetu ima prema procjenama preko 800 milijuna, možda do jedne milijarde muslimana. U desetcima suverenih islamskih država, koje su samo dijelom arapske, na vlasti su različiti politički sustavi, koje bih, idealnotipski, sažeo u slijedeća četiri modela: (1) teokracije; (2) tradicionalističke, patrijarhalne monarhije; (3) sekularne kemalističke diktature, te (4) kvazidemokratske prozapadne republike. Razmjerno čisti primjeri za ova četiri tipa su Iran, Saudijska Arabija, Saddamov Irak i Turska. Dakako, u pojedinim državama zapažamo sastojke više od jednoga modela. Tako je, primjerice, Iran Šahinšaha Mohameda Reze Pahlavija objedinio neke elemente tradicionalizma, kemalizma, i prozapadnjačkog demokratizma. U Nasserovu Egiptu kemalistički (panarapski) nacionalizam povezao se s jakim islamističkim natruhama, posve drugačije od Turske pod vlašću Mustafe Kemal-paše Atatürka, i njegovih nasljednika. Usporedbe i raščlambe mogu se nastaviti, ovdje za to nemamo vremena. [Nešto o političkim modelima islamskih zmalja imate i u knjizi Tarika Kulenovića, Politički Islam.]

Uz ponovno oživljavanje islamskoga fundamentalizma, koji ne znači doli povratak korijenima i temeljima, današnju islamsku scenu na globalnom planu obilježava ono što se nediferencirano naziva islamskim terorizmom. Donekle na tragu stare sljedbe asasina ili asesina (uživatelja hašiša koji su, omamljeni drogom i uz obećanje užitaka u džennetu, išli na svoje neprijatelje; iz njihova imena romanski su jezici posudili svoju riječ za "ubojicu"), ali i Muslimanskoga bratstva (što ga je 1928 osnovao Hassan-al-Banna, a danas mu je viđeni predstavnik Tarik Ramadan), - reda se čitav veliki kontinuitet s al Fatahom i sunitskim Hamasom, šijitskim Hezbolahom, udrugom Džama al Islamia, Brigadom mučenikâ al Akse, al Qaidom..., različitim mudžahidima i talibanima. [Hamas je i izravno ogranak Muslimanskog bratstva, izvorno karitativne udruge, kojemu su pripadali i pučistički egipatski Slobodni časnici, da bi Bratstvo potom u Nasseru vidjelo izdajnika i pokušalo na njega atentat, a kasnije je ubilo Nasserova nasljednika Anwara el Sadata, koji je i sam bio njegov član.] [Danas je borbeni Islam, i duhovno i politički, na putu američkom imperijalizmu i s njim udruženom cionizmu. Ne vodi se rat samo zbog nafte, nju se može kupiti i od nepokorenih zemalja, a ionako nafte nestaje, pa bi svakako bilo mudrije pravodobno se okrenuti alternativnim izvorima energije.

No, američko-islamski se rat vodi pretežito kao preventivni rat Izraela, baš kao da su arapsko-islamske zemlje krive zbog nevolja što su ih Židovi navodno pretrpjeli od nacional-socijalizma. Dakako, postoji i teza o takozvanom ratu civilizacija, koju je 1996, u svojoj glasovitoj knjizi The clash of civilizations and the remaking of world order - Sukob civilizacija i preustroj svjetskoga poretka - iznio nedavno umrli američki auktor Samuel P. Huntington. On razlikuje osam glavnih svjetskih civilizacija, zapravo kultura: kinesku, japansku, indijsku, afričku, latinoameričku., pravoslavnu, zapadnu i islamsku. U svakom slučaju očekuje njihove još žešće sukobe, a napose između dviju zadnjih.]

U svojoj silovitoj ekspanziji, Islam je dospio na europsko tlo već početkom VIII stoljeća: nakon Perzije, Bizanta, Sirije, Egipta, na redu je Španjolska (711). Pobjednički je prodor, s posljedicama od svjetsko-povijesnoga domašaja, zaustavio franački majordom Karlo Martel u glasovitoj bitki kod Poitiersa 732. Ipak Islam navaljuje i dalje na Europu, u prvoj polovici IX stoljeća zaposjeda sredozemne otoke Kretu i Korziku, sve dok 902 nije po Saracenima (manje-više sinonim za Arape) zauzeta Taormina na Siciliji. Slijedeći se odlučni, moćni susret događa na protivničkomu tlu, u Križarskim ratovima od 1095, kada je u njih pozvao papa Urban II eda bi se, u ime Božje, od nevjernika oslobodio Kristov grob. [U XIII stoljeću, dok se još vode Križarski ratovi, a u Španjolskoj traje osmostoljetna Reconquista za oslobađanje od muslimanskih Arapa, vlada na Siciliji, na kojoj su Saraceni ostavili traga, neobični njemački car Friedrich II von Hohenstaufen, kojega Njemačka zapravo i ne zanima, on je Sicilijanac, hoće protegnuti vlast na Italiju i obnoviti Rimsko carstvo, živi donekle orijentalnim stilom, drži harem muslimanskih žena, pape ga ekskomuniciraju i smatraju Antikristom, ulazi u Jeruzalem mirno, temeljem sporazuma sa sultanom, i sam se kruni za jeruzalemskoga kralja. Godine 1798, i to je datum u povijesti euro-islamskih odnošaja, ulazi u Egipat francuski imperator Napoleon Bonaparte. A povijest europske kolonizacije islamskoga svijeta ovdje ne možemo ni dodirnuti.]

Bilo kako bilo, u naše dane europske zemlje pružaju utočište golemu broju od 25 do 30 milijuna izvaneuropskih gostiju, koji teže statusu stalnih državljana, a od 15 do 20 milijuna su muslimani. U Francuskoj danas živi 8 do 10 % muslimanskog pučanstva. U Londonu 2007 je zabilježeno čak 40 % neeuropljana, od kojih najveći dio također otpada na muslimane. Ali ni to nije dosta, Europska unija upravo razmatra projekt o organiziranom useljavanju dodatnih 50 milijuna crnaca, kako bi - absurdne li logike - ilegalni došljaci legalizirali svoj boravak u Europi. To je po prilici kao kada bi se legalizirala ubojstva, da ne bi bila protuzakonita. Ili druga, dakako, kao i svaka, također pomalo šepava usporedba: To je kao kada bi milijuni euro-ateista navalili na Iran, Siriju i Saudi-Arabiju sa svojim manikiranim kućnim ljubimcima i homoseksualnim paradama. [Prije par godina čitali smo izvješće o jednom stanovniku Bagdada koji je ustrijelio skupinu američkih vojnika kada mu je upala u kuću. Možda bi ih poštedio, premda su pripadnici okupatorske soldateske, da mu nisu ušli u dom sa psom. Časni musliman ukorijenjen u zdravu tradiciju takvu sramotu ne može ni zamisliti.]

Islam, Desnica, Židovi. U vrijeme bipolarnoga kondominija USA i SSSR-a nad svijetom, stvari su bile jasnije. Ljevica se u pravilu očitovala protucionistički i u prilog arapsko-islamskih zemalja, jer su se ove, suočene s neprijateljskom izraelsko-američkom koalicijom, htjele - ne htjele stavljale pod zaštitu Sovjetskog Saveza. Danas, kada više nema komunizma, ljevica i desnica dobrim se dijelom slažu u otporu globalnoj američkoj hegemoniji, te su u tom sklopu koliko kritične spram cionizma, toliko suglasne u podupiranju islamske borbe.

Povijesno, mislioci i politički vođe europske desnice nerijetko su iskazivali duboko štovanje spram Islama. Dok jedan Schopenhauer u njemu vidi najnižu religiju, Nietzsche bilježi kako Islam i Židovstvo ni u čemu ne zaostaju za arijskim religijama. Houston Stewart Chamberlain (Die Grundlagen des XIX Jahrhunderts - Temelji XIX stoljeća), teoretik germanskoga rasizma, divi se spremnosti muslimana na smrt, "kao da ide u šetnju". To vidimo i danas. A za Proroka Muhameda veli kako je mogao uspjeti u stvaranju svjetskoga velecarstva samo zahvaljujući čistoj rasi kojom je raspolagao. Filozof povijesti Spengler uspoređuje Islam, koji uostalom promatra kao arapsku magijsku kulturu, s Reformacijom. Hitler je pak govorio kako bi mu lakše bilo s Nijemcima, da su prigrlili muževnu religiju kakva je Islam. (Iz istih su razloga Himmler i neki drugi vodeći nacional-socijalisti visoko cijenili japanski bušido-kodeks samuraja.) Jedan, uz Juliusa Evolu, od vodećih predstavnika tradicionalističke škole, Rene Guenon, nastanio se u Kairu, gdje je pisao i na arapskom, te postao muslimanom pod inicijacijskim sufijskim imenom Abdel Wahid Yahia, a posljednja mu je riječ pred smrt 1951 bila: Allah! U Švicarskoj, islamski konvertit Ahmed (Albert Friedrich Armand) Huber radi na povezivanju Islama s Novom Desnicom. (Uostalom u Europi naših dana uvijek ima islamskih konvertita, ali ne toliko kakav se možda stvara dojam.)

Dočim ultradesnicu i borbeni Islam danas povezuje odbojni stav spram Židovstva, nije tomu od početka bilo tako. Islam je, jednom svojom dimenzijom, baštinio i judeokršćanske zasade. Prorok je u svojoj sredini u Medini nastojao predobiti i Židove kao monoteiste, te je započeo borbu protiv njih tek kada se, slično kasnije Martinu Lutheru, razočarao ne dobivši odaziva. Muhamed je tada neke protjerao, a neke dao pogubiti. Zato je u srednjovjekovnoj Španjolskoj cvjetala sinkretička islamsko-židovska kultura, a srodan suživot ostvaren je, uz daleko manji broj Židova, i u negdašnjoj Bosni. Turska je u vjerskom pogledu, iako je nastala na religijskom imperijalizmu, bila snošljiva, i mnogo je sefardskih Židova iz Španjolske u njoj našlo utočište, pa tako i u Bosni kao dijelu Carstva.

A današnji islamsko-židovski sukob nastao je isključivo zbog osnutka cionističke države na tlu arapske Palestine. [Ipak, veliki dio Arapa u međuvremenu se pomirio s nekakvim oblikom političkoga opstanka Židova u njihovom području, pa i vođa islamske Džamahirije, pukovnik Moammar al Gaddafi, koji će nas uostalom uskoro posjetiti, već zadugo predlaže neku vrstu blizanačke države pod umjetnim imenom "Izratine", iako je jasno da na takvo rješenje, a nekmoli pod takvim imenom, ne može pristati niti jedna od zaraćenih strane. Ali je Gaddafi, inače vrlo nadarena, samosvojna i originalna osobnost, i prije predlagao neobičnih stvari, počesto nažalost odveć racionalističkih, mehaničkih i shematskih, pri čemui je njegova glasovita Zelena knjiga svojedobno izazvala zavrijeđenu pozornost, možda manje pozitivnim rješenjima, ali onda barem muževnom i žestokom kritikom perverznoga zapadnjačkog parlamentarizma.]

Osim manjih skupina, u hrvatskim zemljama nema muslimana sve do osmanlijskoga prodora u XV stoljeću. Najmlađi sin Stjepana Vukčića Kosače, Stjepan, prima Islam i proziva se Ahmed, velehvaljeni. Tijekom četiri stoljeća muslimanski Turci, s promjenjivom srećom, drže pod zaposjednućem hrvatske krajeve, privremeno i najveći njihov dio: Bosnu, Hercegovinu, dobar dio Dalmacije i Slavonije. Bošnjaci su tijekom turskih vremena dali dvadesetak velikih vezira, a na Velikoj se Porti govorio i hrvatski. Hrvatska u sredini XVI stoljeća, svedena na malo područje između rijeke Drave i sjeveroistočne jadranske obale, postaje ono što nazivljeno reliquiae reliquiarum... [Iz toga vremena zanimljiv je slučaj konvertita , kojega spominje i Šenoa u romanu o Zlatarevu zlatu, kanonik Franjo Filipović; boreći se protiv Turaka bio je zarobljen, pa se poturčio kao Mehmedbeg Filipović, poslije s pridjevkom "od Glamoča". Šenoa opisuje kako su mu spalili kuću na Kaptolu.] Koncem XVII stoljeća iz Like i Dalmacije prelazi u Bosnu i Hercegovinu preko 150 tisuća muslimana.

Dio Banske Hrvatske postaje za stoljeća takozvana Vojna Krajina, tvornica topovskoga mesa za tuđe ratove protiv Turaka, i tako to ostaje do druge polovice XIX stoljeća. Nakon toga imamo u Bosni i Hercegovini ustanke katolika, pa pravoslavaca, protiv već zamiruće turske vladavine.

U vrijeme austrijske vladavine nad BiH, od okupacije 1878, preko aneksije 1908, do konačnoga pada monarhije 1918 (1916 Islam u Hrvatskoj postaje službeno priznata vjera), navlastito pod vladavinom guvernera, namjesnika Benjamina, Bénija von Kállaya de Nagy-Kálló (uostalom ozbiljnog povjesničara i pripadnika prastarog madžarskog plemstva), dolazi u uporabu za BiH stanovnike naziv Bošnjaci. U taj čas željelo se Bošnjacima označiti sve žitelje, ne samo one muslimanske vjere.

Danas je drugačije, ali želim spomenuti kako mi je, u vrijeme ratova u BiH, za jednoga razgovora u Zagrebu, na moj upit tko su zapravo Bošnjaci, Haris Silajdžić - čija su uostalom, što mi je također rekao, dva strica pala u Ustašama, - kazao da su Bošnjaci naprosto oni koji Bošnjacima hoće biti, dakle i katolici i pravoslavci. (A u hrvatskoj emigraciji bošnjačku je teoriju uporno zastupao Adil-beg Zulfikarpašić, bivši Titov partizan, koji se od Tita udaljio svjedočeći 1942 pokolju fočanskih muslimana po srpskim četnicima, koje je Tito opravdavao.)

Svakako, uvijek je bilo dosta BiH muslimana koji su se otvoreno priklanjali Hrvatstvu: Mirza Safvet-beg Bašagić Redžepašić, Musa Čazim Čatić, Alija Nametak, Mehmedalija-Mak Dizdar, Džafer-beg Kulenović, Osman-beg Kulenović, Ademaga Mešić, Ismet Muftić, u hrvatskoj emigraciji Nahid-beg Kulenović (sin Džafer-bega), Ragib Avdić, Kerim Reis, Asaf Duraković, Mustafa Malkoč, pa u današnjoj RH brigadir Mirsad Bakšić, braća Ibrica (Ibrahim) i Dželo Jusić, Dželo Hadžiselimović, Tarik Filipović..., dakle ljudi poezije, glazbe, glume, politike.

U isto vrijeme, u Bosni i Hercegovini cvjeta jedna određena vrsta anacionalnih građana, zbunjena složenim vjerskim, a možda i etničkim sastavom te zemlje, možda vođena stanovitim oportunističkim motivima, nacionalno nesigurna i prevrtljiva, a nadasve indiferentna, čak i ako ne odbacuje nacionalno logikom univerzalističke islamske vjere poput mladoga Izetbegovića, koji sanja o Islamu od Bosne do Indonezije. Nekoliko imena dostat će da se ilustrira ta skupina: Ivo Andrić, rečeni Selimović, Abdulah Sidran, Emir Kusturica, Fikreta Jahić alias "lepa Brena", Željko Komšić, donekle i Franjo Topić.

U ozračju Starčevićanstva, Hrvatska stranka prava uvijek je, sve do danas, ostala vjerna takvu stajalištu. U prvoj pak Jugoslaviji dominantna je politička figura među bosanskim muslimanima Mehmed Spaho (brat reis-ul-uleme Fehima Spahe), zastupnik Jugoslavenske muslimanske organizacije i ministar u vladama zajedničke države, nastojeći braniti stanovitu bosansko-hercegovačku posebnost i protiveći se podjeli Bosne po sporazumu između Mačeka i Cvetkovića. Uz Spahu, bošnjački je život prve Jugoslavije markantno označio i reis-ul-ulema te uljudbeni djelatnik Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, uz ostalo prevoditelj Kur'ana na hrvatski jezik.

U Ustaškom pokretu je bio doglavnik Ademaga Mešić, Alija Šuljak poglavni pobočnik u GUS-u, a ministri muslimani bili su Osman-beg i Džafer-beg Kulenović (dopredsjednici Vlade), Mehmed Alajbegović (ministar skrbi za postradale krajeve, pa vanjskih poslova), Hilmija Bešlagić (prometa i javnih radova), Mehmed-Meho Mehičić (obnove opustjelih krajeva, to bi nam danas trebalo!); a bio je i niz drugih dužnosnika muslimana. U Sabor 1942 imenovano je 17 muslimana.

Uz ostalo, i u Zagrebu je djelovao kotarski šerijatski sud. Neka su imena gradskih ulica promijenjena sukladno novom ugledu Islama: tako je ulica Vuka Karadžića postala ulica reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića, Beogradska - Husein-bega Gradaščevića [to je Zmaj od Bosne iz romana Josipa Eugena Tomića, vođa otpora protiv centralne turske vlasti u XIX stoljeću], a Dositeja Obradovića - Muse Čazima Čatića.

Poglavnik Ante Pavelić često je isticao svoje sveze s muslimanima u Bosni, gdje je odrastao uz svojega oca koji je radio na gradnji željeznice. Rado je ponavljao kako ga je pisanju naučio hodža u mektebu (pučkoj školi) kod Jajca, gdje je bio jedini katolički đak. Kasnije je znao koristiti pseudonim Serdar (zapovjednik, vojskovođa), suradnika generala Luburića rado zove Ademagom, a česta mu je uzrečica šućur Allahu (umjesto uobičajenoga: "hvala Bogu").

Tijekom svoje šumske gerile, partizani su poubijali 118 hrvatskih hodža, imama i hafiza (učenjaka). U Titovu pokretu našli su se i hrvatski muslimani koji su se mahom već prije rata bili eksponirali kao komunisti: Skender Kulenović, Hasan Kikić, Safet Krupić i Lutvo Hadži-Ahmetović (ratni zločinac koji nikako da zainteresira državnog odvjetnika Bajića! čujem, međutim, da je u međuvremenu umro), tek su neka imena. Nakon komunističke obnove Jugoslavije, desetci su muslimana izvedeni na sud te likvidirani ili osuđeni na dugogodišnju robiju zbog onoga što se tada nazivalo "kolaboracijom s neprijateljem", dakle s vlastitim narodom.

O Titovoj nacionalnoj politici spram muslimana već je bilo riječi. Kako je poznato, osnovana je bila Narodna, pa onda Socijalistička Republika BiH kao odvojeni entitet skrojen po Moši Pijadi i Milovanu Đilasu prema turskim granicama. [Poslije je Franjo Tuđman isticao kako je ona mogla i trebala dobiti barem autonomiju u okviru Hrvatske, nalik statusu Vojvodine u Srbiji.]

No, muslimani - Bošnjaci u životu nove RH ponovno su igrali zapaženu ulogu, ne samo kao ratnici, nego i političari, bilo kroz Tuđmanov HDZ ili bošnjačku stranku Šemse Tankovića, pa u različitim javnim djelatnostima; navedimo sumarno tek par poznatijih imena: Esad Ćimić, Asim Kurjak, Muradif Kulenović, Zijad Haznadar, Mersad Berber, Mustafa Nadarević, Fadil Hadžić, već spomenuti Mirsad Bakšić, braća Jusići, Tarik Filipović, te mnogi drugi.

Osobito je slikovita bila figura Fuada Muhića, zvanoga zbog svoje ortodoksno marksističke orijentacije kinesko-maoističkim pseudonimom Fu-Mu. Poslije se on, međutim, priklonio hrvatstvu i Hrvatskoj stranki prava, da bi ubrzo umro, očito ubijen pod dvojbenim okolnostima. Osim svega toga, u današnjoj RH živi i nekih pola tisuće Arapa: diplomata, poslovnih ljudi, liječnika... Prema nekim vrelima oko 200 tisuća Bošnjaka ima putovnice RH. Diljem Hrvatske djeluju i islamske zajednice, od kojih je najveća ova u Zagrebu.

A Hrvatska, a Bosna i Hercegovina?

Protektorat u BiH ne može vječno potrajati. A što potom? Ponovni građanski rat? Iluzorno je, naime, na dulje staze vjerovati u idiličnu harmoniju njezinih sastavnica. U nju vjeruju zagovornici juge u malom. Ali i ona u velikom je propala. Bosnom zapravo u povijesti nije vladala harmonija, uvijek je bila prevlast ili nadvlada jednoga sastojka: u turska vremena muslimanskog, u obje Jugoslavije srpskoga, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskoga, uključujući i domaće muslimane.

Može li se to ponoviti, obnoviti? Kako bilo, neka vrsta koalicije, saveza, federacije, konfederacije, suživota s Hrvatskom, autonomije u njoj, ili pak autonomije Hrvatske u BiH, s određenim manjinskim pravima za one koji se hoće osjećati Srbima, očito je Bosni i Hercegovini zadana.

Stoga valja biti za jedinstvenu BiH, ali ne da bi se izolirala od Hrvatske i da ova ostane što manja, kako priželjkuju i neki od onih koji jom danas vladaju (koncept Mesić-Manolić!). Srbi su pak neprijatelji i Hrvata-katolika i muslimana-Bošnjaka. Kada ipak zacijele rane nedavnoga nesretnog i krvavog sukoba ovih posljednjih, nadoći će, vjerujmo, i vrijeme za primjenu staro-novoga modela u BiH.

Na žalost, ominozno nadvijanje sablasti unitarne Europske unije i članstva u redovima Nato-soldateske, namijenjene da bude pomoćna trupa američkog imperijalizma u nesmiljenu ratu protiv islamsko-arapskoga svijeta, ne sluti na dobro!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević