I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Istinito svjedočanstvo Ivana Hrvoja o partizanskim zločinima nad Hrvatima na Križnom putu i poslije...
MARŠEVI SMRTI
Kao pripadnik Hrvatskih Oružanih Snaga - bio sam vodnik II. Pripravne Bojne u Zagrebu već promaknut pod kraj rata u čin zastavnika - bio sam u povorci smrti preko Bleiburga, Dravograda, Maribora do Zagreba.
Nakon polaganja oružja kod Bleiburga, mislim negdje na 15. svibnja 1945., probio sam se kroz obruč sa oka 50 hrvatskih vojnika. Na daljnjem putu vidio sam, odnosno bio svjedokom slijedećih dogadjaja.
Kad je dio povorke, u kojoj sam bio i ja, prešao preko drvenog mosta kod Dravograda, dočekala nas je na lijevoj obali Drave grupa od oko 50 partizana, naoružanih automatskim oružjem. Oni su razdvajali časnike i dočasnike od vojnika i govorili nam, da ćemo ići vlakom u Zagreb.
Kad smo došli do željezničke stanice, odvedoše nas nekoliko kuća dalje, navodno da nas prebroje, uvedoše u jedno dvorište na lijevoj strani ceste i zapovjediše nam da sjednemo. Nismo smjeli medjusobno govoriti. Bili smo uvjereni da će nas likvidirati. Medjutim sa ceste čuli su se povici: "Bježite, postrijeljat će vas!" Pet-šest partizana potrčaše na cestu, da pohvataju one koji vicu.
poskačemo i mi, iskoristivši priliku i uletimo u gomilu. Partizani otvore vatru na cijelu povorku, te ubiše iz svojih automata oko stotinu Ijudi: vojnika , gradjana i žena. Vidio sam svojim očima neku ženu, kako u strahu bježi prema Dravi, vukući za sobom djevojčicu staru 8-10 godina. Nije učinila ni 50 koraka od ceste, kad je zahvati rafal iz automata, te pade mrtva zajedno sa svojom djevojcicom.
Isti dan poslije podne vidio sam na cesti izmedju Dravograda i Maribora u jednom zaseoku, kako je neka djevojka izašla iz povorke s bocom u ruci, da zagrabi vode na bunaru. U času kad je sišla s ceste partizan na konju , naš pratilac pokosio ju je iz automata bez opomene, ispalivši u nju možda 10 metaka.
Do Maribora smo isli cijela dva dana. Naši goniči-partizani, jašući na konjima, počeli su na jednom mjestu, možda nekih 15 km. pred Mariborom derati se iz svega grla: "Bando, trkom napred!" Pri tom su počeli i pucati . Iako smo bili na smrt umorni, a usta nam se lijepila od žedje, jer nismo jeli ni pili već puna tri dana, počeli smo se brže gibati. Nakon 50-60 koraka trcanja mnogi su iznemogli ispali iz reda. Oni su odmah bili pokoseni mecima iz automata. Tesko je reci, koliko je tu Hrvata palo. Ja samo znam, da je u mojoj grupi tom zgodom bilo ubijeno 40 do 50 Ijudi. Ne znam, koliko ih je palo u cijeloj povorci, koja je bila najmanje 10 km. duga.
S nama je bio i jedan katolički svećenik, star oko 65 godina. Imena mu ne znam. Kako je bio iznemogao od trčanja, vukli su ga za ruke mladji ljudi, da ne padne i ne bude ubijen. Nagovarali smo ga, da skine tvrdi svećenički okovratnik, da ga ne prepoznaju kao svećenika. On to nije htio. Molio se na glas Bogu i mi s njime da mognemo izdržati. Ipak su ga partizani otkrili i navečer nekuda odveli. Ne znam za njegovu sudbinu, ali drzim, da je sigurno ubijen.
Na mariborskim ulicama bilo je silno mnoštvo hrvatskih zarobljenika. Na onom dijelu ulice, gdje sam i ja bio, našlo se oko 20 Nijemaca. Medju njima su bili tri časnika. Njih su strahovito tukli, te zatim odveli u jedan vrt kraj same ceste. Najprije su ih opljačkali te jednom našli prsten i sat pod kapom, drugom malu konzervu u džepu, dok treći nije imao ništa. Prisilili su ih, da legnu na trbuh, zatim ubili, okrenuli lješeve te im razmrskali lica, da ih nitko ne može prepoznati.
U Mariboru nisu nas smjestili ni u kakav logor. Prenoćili smo na cesti. Oko 22 sata u noći počeli su partizani ponovo tragati po gomilama ljudi. Svakoga, tko je imao oznaku čina ili bio obučen u bolje odijelo, odvedoše nekamo u nepovrat. To je trajalo kroz cijelu noć. Ujutro oko 4 sata narediše nam, da ustanemo i krenemo. Posli smo u pravcu Ptuja. Krenulo je mnoštvo ljudi sutke ne znajući što im nosi slijedeća minuta. Na izlazu iz Maribora u pravcu Ptuja nalazi se s desne strane ceste rijedka borova šuma. Ja podjoh u šumu radi vršenja nužde (pripominjem, u početku smo isli slobodno bez partizanskih pratilaca). Preda mnom se ukaza jezovit prizor. Nekih 40 ili 50 koraka od ceste bila su tri kratera od zrakoplovnih bombi, udaljen jedan od drugog tek desetak koraka. Sva tri su bila napunjena do vrha lješevima poubijanih hrvatskih vojnika. Na njih je bilo nabacano tek malo zemlje, te je na dosta mjesta virila iz nje ruka ili noga. Legao sam na zemlju na rubu jednog kratera i rukama odkopao malo zemlje.
Ugledao sam pred sobom mrtva čovjeka, vrlo mlada i glave rasječene na tjemenu nekim oštrim predmetom. Mrtvaci nisu zaudarali, bili su, dakle, ubijeni prošle noći ili prošloga dana. Načinim veliki znak križa i vratim se na cestu u povorku.
Stigosmo do raskršća ceste prema Varaždinu na jednu stranu, a Krapini na drugu stranu. U polju izmedju ta dva kraka ceste, na mjestu udaljenu oko 40 metara, ležalo je oko 60 hrvatskih lješeva možda od prošle noći. Nekoji su od njih bili potpuno goli.
Naš put do Krapine trajao je dva dana. Prenoćili smo uz put na cesti. Putem smo čupali iz zemlje krumpir, koji je bio još posve zelen, i jeli da bi utažili glad. Neki su jeli travu i sirove puževe. Ja sam najviše jeo mladi tek iznikli kukuruz. Moram spomenuti, da je stanovništvo u ovom dijelu Slovenije prema nama bilo više prijateljski raspoloženo, pa smo doživjeli, da su znali dobaciti koji komad kruha. To je u suprotnosti s držanjem Slovenaca na našem putu izmedju Dravograda i Maribora, gdje su se seljaci zalijetavali medju nas, te nam pod zaštitom partizana otimali razne stvari.
Došavši u Krapinu obkolio nas je jedan jači odred partizana. Tjerali su nas dalje cijelu noć preko Trgovišća u Mirkovce, malo selo u blizini Trgovišća. Tu su bile neke barake, koje su sagradili Nijemci. Zatim smo otjerani dalje u selo Luku. Tu smo prenoćili u zgradi škole i po prvi put nakon 6 dana dobili hranu: glavicu mladog luka i komadić kruha. Tu su nam partizani oduzeli još preostale stvari kao satove, kutije za cigarete, džepne nožiće, itd. Pred nama su ih bez ikakva stida medju sobom razdijelili kao vojnici Isusove haljine. Odavle su nas otjerali dalje uz željezničku prugu u pravcu Zagreba. Na tom mjestu bila su ubijena od naših sprovodioca tri željezničara iz povorke. Bili su poletjeli za komadom kruha, koji im je bacio iz vlaka neki željezničar, dok je vlak polagano išao. Sva trojica su pala mrtva kraj jedne voćke uz samu željezničku prugu.
Istoga dana stigli smo u logor Jankomir kod Vrapča, nekada voćnjak, rasadnik. Tu smo ostali dva dana. Medju nama je bio jedan mladić, Hrvat, tako bolestan da nije mogao stajati na nogama. Povremeno mu je curila iz usta krv. Drugi mladić, koji je stalno bio uz njega zatražio je od straže da mu dovedu liječnika. Na mjesto toga, dodjoše dva stražara, po govoru Srbina, dovedoše bolesnog mladića do ograde, te mu puškama razmrskaše glavu. Lješ su mu bacili u obliznji potok.
Neki hrvatski dočasnik u logoru kuhao je u limenoj posudi od konzerve lišće, koje je padalo s drveća, jer hrane nismo više dobivali. Pristupi mu neki stražar, počeo se derati na njega, da mu odmah preda šibice i ugasi vatru. Kad ga je pogledao izbliza, postao je prava zvijer, oborio ga udarcem kundaka na zemlju, te mu opet zapovjedio da ustane, Čim je dočasnik dosao k svijesti. Na to ga odvede u jednu zidanu zgradu, te zajedno s drugim partizanom poče tući tog nesretnog vojnika željeznim komadima. Nesretnik je ostao mrtav. Na to ga oni za noge odvukoše i baciše na smetište, odkud ga je tokom noći nestalo. U Jankomiru smo ostali dva dana.
Nakon toga otjeraše nas u Prečko. Tamo smo stigli na 24. svibnja, koliko se ja mogu sjetiti. Pošto je logor bio odviše pretrpan, ostali smo u njemu tek dva do tri sata. Tu su oko 300 nas počeli vezati žicom. Posto im je žice nestalo, morali su se drugi držati za ruke, dok smo prolazili kroz Zagreb. Stigli smo u logor Maksimir. Tu nas je čekalo 6 teretnih automobila. U njih ubacise odmah one žicom povezane Ijude, njih oko 250, dok nas nevezane utjeraše u logor. Znali smo, kuda voze našu nesretnu braću. Dvadesetak minuta kasnije čuli smo štekanje strojnica iz pravca Stare Ciglane. Mi izmolismo jedan Očenaš za pokoj njihovih duša.
Slijedećih nekoliko dana - u Maksimiru smo ostali 6 ili 7 dana - dolazio je u taj logor neki vrlo mlad komunista. Morali smo stajati u stroju, a on je obilazeći vadio iz stroja pojedine ljude, koje su odmah vezali žicom i odvodili u neku bivšu staju, 50 metara izvan logora. Tu su ih strahovito mučili. Svakodnevno čuli smo otuda bolno zapomaganje. Kada su ih izmučili na mrtvo, tovarili su ih na teretnjake i strijeljali opet tamo u blizini.
Iz logora Maksimir odveli su mene vezana sa još nekih 200 Hrvata u logor "Kanal". Tu sam ostao sve do 29. lipnja 1945. Režim u logoru bio je vrIo strog i svaka zgrada za se bila je ogradjena gustom bodljikavom žicom. Na putu izmedju logora i stambenih zgrada stajao je stražar na svakih 50 koraka, dok je po noći tu neprestano pralazila i obhodnja.
Jednoga prijepodneva prelazila je tim putem kraj logora jedna starija i jedna mladja žena. Neki mladi zastavnik povika s prazora barake: "Majko!" Žena zastade i mahnu sinu rukom. Na to stražar uperi na zastavnika automat, a da to ovaj nije ni primjetio i ispali u njega nekoliko metaka. Mladi zastavnik pade mrtav pred očima svoje majke i sestre ili možda zaručnice. Ne da se opisati strahota ovoga prizora. Odmah je dana uzbuna, pojačana straža i taj dan nitko nije smio izaći iz barake ili primiti paket.
Dan nakon toga dovedoše partizani jednog majstora iz Zagreba, da popravi pokvareni nuždnik. Trojica logoraša bila su odredjena da mu pomažu. Ja sam bio medju njima. Mi smo mu ukrali škare za rezanje lima. On se nije ljutio, a reći mu ništa nismo smjeli. Tuzno smo ga gledali i on nas je razumio. Na odlasku nam reče: "Puno sreće!".
Nas troje spremali smo bijeg kroz kanal za prIjavu vodu. Taj nije bio pokriven i tekao je prema željezničkim radionicama. Ja sam dobra poznavao taj dio grada. Mi smo čekali na nama pogodno ružno vrijeme. Bila smo samo dvojica, jer su onoga trećega noć prije toga bili odveli i strijeljali. Taj treći zvao se Ivan Herceg, soboslikarski obrtnik iz Zagreba. On je osudjen na smrt i strijeljan, kako sam doznao zajedno s pravoslavnim metropolitom Germogenom iz Zagreba kod Stare Ciglane. Ja to mjesto dobra pamtim, jer su partizani nama zatvorenicima u tzv. "ustaškim" barakama logora "Kanala" govorili: "Za vas je šteta kugle. Sve ćemo vas poklati na šumarskom fakultetu!" Stara Ciglana upravo je iza šumarskog fakulteta. Jedne mračne noći s kišom i vjetrom, u jedan sat iza ponoći podjosmo puzući iz barake, te ja koji sam bio prvi , škarama načinih otvor najprvo na prvoj ogradi, pa na drugoj, te se svalismo u kanal pun dubokog mulja.
Kraj nas je prošla obhodnja, a da nas nije opazila. Za 5 minuta stigosmo do zadnje barake, koja je ujedno najopasnije mjesto na našem putu. Opazim kako iz barake izlaze neki ljudi. Čujem naredjenje: "Kada bude gotovo, jedan stražar neka ostane ovdje!" Zatim počeše izvlačiti ljude, njih oko 20 svezanih, u jednu napravu od betona nalik na bunker. Dvojica s automatima stadoše na vrata i opališe nekoliko rafala. Čulo se strahovito zapomaganje, psovanje i zazivanje Boga. Opet netko naredjuje: "Raspali još!" Na to dvojica unidju u bunker i ispale
dva do tri rafala.
Nastade tišina.
Od groze me oblio znoj, te nisam više osjećao ni nogu ni ruku. Došao sam k sebi istom kad me je za nogu povukao Luka, moj drug koji je iza mene puzio. Pužemo dalje do zadnje ograde na rubu većeg kanala. Za par minuta smo na slobodi. Zaprepastimo se. Ova zadnja zapreka bila je od debelih željeznih šipaka. Naše škare vise nisu koristile. Mi nesretnici vratimo se "sretno" natrag u našu baraku prije nego sto je svijetlo bilo upaljeno.
Dana 29. VI. 1945. bio sam odveden sa još drugih 19 Hrvata i Hrvatica u zatvor tzv. OZNA II. u Zagrebu, Gjorgjićeva ulica broj 2. Tu sam bio zatvoren sa još dvojicom u nekoj rupi bez prozora dva dana. Kroz to vrijeme nismo dobili nikakove hrane. Dne 2. srpnja 1945. bio sam odveden u sadašnji Kotarski sud u Ambruševoj ulici broj 2. Tu je bio sud za tzv. "povredu nacionalne časti".
Tu sam bio u jednoj ćeliji sa stricem od V. Mašine, koji je bio vlasnik tvornice čarapa u Zagrebu, koliko se ja sjećam. Čuo sam, da je bio strijeljan, no sigurno ne znam.
Iz ovog zatvora bio sam prebačen dne 8. srpnja 1945. u Okružni sud na Zrinjevcu, gdje je sudio Vojni sud II. armije. Tada sam već bio teško bolestan uslijed zlostavljanja i gladi, pa me je u sudnici iz prizemlja na drugi kat nosio mladić iz Srijemskih Karlovaca sa jednim domobranskim bojnikom, kojemu sam ime zaboravio, ali je zvučalo kao talijansko ime (kao Martini, Zorini, Dorini ili slično).
Usput napominjem, kako se u logoru "Kanal" sastavljao zapisnik o mojoj "krivici" kojeg je sastavljao moj "isljednik" neki Ivan "Suster" (vjerojatno samo nadimak "Šuster"). Tu me je spomenuti Šuster tri puta na mrtvo isprebijao, jer nisam htio podpisati zapisnik, kojeg je on napisao. On nije unio moje izjave u zapisnik, već je napisao zapisnik po svojoj volji, pun laži, tako da bih ja na temelju tog zapisnika bezuvjetno bio osudjen na smrt, da sam ga podpisao. Ovako sam došao na Vojni sud, a da moj zapisnik nije bio podpisan.
Poslije rasprave , bio sam donešen u ćeliju, gdje se je nalazio odvjetnik Dr. Kumičić, ravnatelj opere Lovro pl. Matačić, general Lukić, pukovnik Čanić i jedan mladi svećenik iz Srijema. Svi ovdje spomenuti bili su sa mnom sudjeni dne 17. srpnja 1945. u vremenu od nepunog jednog sata.
Sudio nas je sud sastavljen od četiri člana, a predsjedao je Vlado Ranogajec, po činu kapetan. Evo kako se je sudilo:
Bio sam odveden pred sud u praznu dvoranu. Dolaze sudci. Tužitelj, neki poručnik (rekli su mi, da se zove Molnar) čita optužbu, i završava riječima: "Neka mu se sudi po članu 1 ili 3 ili po članu 1-3." To je išlo vrlo brzo. Jedan član Sudskog vijeća viče: "Bandite, jesi li razumio, glavu dolje, sada će biti odmazda". Drugi sudac viče: "Branioca nemaš, a sam se nemaš pravo braniti". Konačno progovori Ranogajec, kao predsjedatelj: "Pošto je utvrdjeno, da si narodni neprijatelj, i po svom uvjerenju Ustaša, nemas mjesta medju čestitim ljudima". "Stražaru, vodi ga ". Odveden sam natrag u ćeliju oko 4 sata poslije podne. Oko 6 sati poslije podne istog dana ponovo sam bio priveden u neku drugu sobu pred nekog poručnika, koji me je samo upitao, da li znadem, koliko je ulaza bilo u logoru Jasenovac. Odgovorio sam, da ne znam. Vraćen sam bio opet u ćeliju.
Drugi dan ujutro u 8 sati dolazi Ranogajec sa jakom pratnjom i čita osude. Meni je pročitao 8 godina tamnice. Bio sam sretan, jer sam spasio život, premda sam si želio umrijeti i riješiti se svih muka.
U okružnom sudu u Zagrebu, bilo je vršeno vješanje u dvorištu svake noći onih, koji su bili na smrt osudjeni. Njih su stražari jednostavno bacili niz stubište, tako da su mnogi od njih umirali slomivši kičmu na stubištu. Nas ostale tjerali su svako jutro, da peremo stubište, koje je bilo puno krvi.
Slijedećih dana poslije moje osude bio sam odveden sa gore spomenutom grupom u Sesvete kraj Zagreba, pred drugi Vojni sud. Tu su se samo pregledavali spisi. Dr. Kumičića i generala Lukića ponovo su preslušavali, te psovali Lovru pl. Matačića, jer nije navodno htio ići u Moskvu davati Koncert.
Dne 19. srpnja 1945. odvezli su nas u Popovaču na rad. Bili smo smješteni u zgradu nekog starog mlina. Kako nije bilo dosta mjesta, te smo spavali na ledini kao stoka. Radili smo na čišćenju željezničke postaje, koja je bila tokom rata ostećena.
Jednog dana dovedoše partizani nekog snažnog čovjeka svezanog, te su ga objesili o granu jednog hrasta, koji se je nalazio nedaleko od logorske zgrade. Na vecer istog dana odvezali su ga od grane, na kojoj je visio, te su mu svezali ruke i noge, tako da se nije mogao micati, niti braniti od mravi, koji su mu ulazili u nos i uha. On je neko vrijeme vikao, a zatim je prestao vikati. U jutro su mu odriješili noge, no on nije mogao niti stajati. Jedna žena nije mogla gledati to mučenje, nego je navalila na stražu, jednog je partizana ogrebla po licu. Partizani su ju nekuda odvukli svezavši ju prije toga, te je poslije nismo više vidjeli. Na sve psovke partizana, taj čovjek im se u lice smijao. Rečeno nam je, da je taj čovjek bio Veliki župan bjelovarskokriževačke županije. On je bio odpremljen u Zagreb na ponovno sudjenje.
Iz Popovače sam bio odpremljen sa jos 200 osudjenika na rad u selo Stružec. Tu sam ponovno obolio od zlostavljanja i gladi. Tu sam se vukao do 15. kolovoza 1945. te sam tada bio odpušten na kućnu njegu, jer u bolnicama nije bilo mjesta. Bilo mi je dozvoljeno kretanje po Zagrebu, ali nakon amnestije, dobio sam izgon iz Zagreba.
Nakon izgona iz Zagreba preselio sam se sa svojom obitelji u Osijek. Tu sam radio kao dimnjačar.
U Osijeku su se strijeljanja i pokapanja vršila uvijek noću u tzv. Staroj Tvrdjavi na lijevoj obali Drave, na baranjskoj strani.
Tu su se vidjeli prizori, kako su roditelji, braća i djeca dolazila te pokušala obilaziti svježe grobove ubijenih tokom noci oko zidova tvrdjave, te uz put, koji vodi prema Kisdardi. Blizu tih grobova nije se moglo doći, jer je partizanska straža branila pristup. Rodbina je bacala cvijeće preko ograde na grobovima, a mnogi su klečali na tom putu i molili se Bogu.
Kao dimnjačar imao sam pristupa i u zgrade zatvora, te sam mnogo toga vidio. U zgradi zatvora u Osijeku vršio je pokolje neki partizanski časnik sa nadimkom "Bubalo", koji je klao Hrvate na taj način, da je vezane žrtve polegao potrbuške, te je jednom rukom podigao glavu, a drugom rukom je prerezao grkljan svakoj žrtvi. Ne zna se koliko je taj koljač Hrvata poubijao na taj način, ali se zna, da je taj broj vrlo velik. Jednog dana, zimi 1945. taj "Bubalo" je poludio.
U istom zatvoru u Osijeku u jesen 1945. osudjeno je na smrt 48 hrvatskih intelektualaca. Oni su strpani u jednu ćeliju, te bombama poubijani. Medju njima bio je i vrli Hrvat Šeper. To je bilo učinjeno zato, jer su obitelji ovih na smrt osudjenih čekali na ulicama, kada će ih komunisti izvesti u spomenutu Staru Tvrdjavu i tamo ubijati, jer je bila svima poznata smrtna osuda.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
