I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
www.franjevci-vtc.hr
MANIFEST VJERE KARDINALA MULLERA KOJIM ISPRAVLJA MNOGE DOKTRINALNE GREŠKE KOJE NAUČAVA PAPA FRANJO
Kardinal Gerhard Muller, bivši šef Vatikanskog ureda za doktrinu vjere, objavio je Manifest kojim ispravlja mnoge doktrinarne greške pape Franje.
Namjera Kardinala bila je objaviti Manifest 10. Veljače, na godišnjicu kada je papa Benedikt XVI objavio 2013 god. svoju abdikaciju.
Manifest je objavljen u svjetlu kontroverznog zajedničkog dokumenta, kojeg je Franjo nedavno potpisao sa Islamskim vođom tijekom svog posjeta UAE, a u kojem se navodi da je pluralizam i raznolikost religija zapravo “Božja želja koju je Bog omogućio u svojoj Mudrosti”, izjava koja se direktno sukobljava sa Katoličkom Vjerom.
Kardinal Muller ovaj puta zauzima čvrst suprotan stav, gdje bez okolišanja navodi:
“Razlučivanje Tri osobe u Božanskom jedinstvu, čini temeljnu razliku u vjerovanju u Boga ili u sliku čovjeka u drugim religijama. Religije se ne slažu upravo oko vjerovanja u Isusa Krista… Stoga , prva rečenica Ivana odnosi se na one koji zaniječu Isusovo Božanstvo, kao što to čini antikrist (Ivan 2:22), budući da je Isus Krist – Sin Božji, od vječnosti jedno sa Bogom Njegovim Ocem.”
Kardinal objavljuje svoj manifest svjetskoj javnosti na sedam različitih jezika.
Dajući detaljan uvid i jasnoću Crkvenog pogleda na Islam, kardinal Muller odbija Muslimansko stajalište koje Isusa Krista vidi samo kao proroka, a ne Mesiju.
“Moramo se oduprijeti padu u drevnu herezu, koja Isusa Krista vidi samo kao dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralistu,”
Manifest također detaljno obrađuje nekoliko točaka koje ispravljaju izjave pape Franje, uključujući:
– nedopustivost Svete Pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane Katolike kao i Protestante,
– zatim postojanje pakla;
– zabranu ređenja žena za svećenički red i
– celibat svećenika.
Manifest nastavlja : “rastavljene i ponovno vjenčane osobe, čiji sakramentalni brak postoji pred Bogom, kao i oni Kršćani koji nisu u punom jedinstvu sa Katoličkom Vjerom i Crkvom nisu u mogućnosti primiti Svetu Euharistiju.”
Manifest dodaje: “Zato, Sveto Pismo upozorava da – tko god nedostojno jede i pije iz Gospodinovog Kaleža, kriv je za obeščašćenje Tijela i Krvi Gospodina Našega Isusa Krista.”
Također u Amoris Laetitia Franjo piše da nitko ne može biti osuđen zauvijek, jer to nije logika Evanđelja nastavljajući još dalje, da oni koji odbiju Boga zapravo nestaju, a ne budu osuđeni na vječne muke u paklu.
No Kardinal Muller dokazuje suprotno citirajući Katekizam Katoličke Crkve: “Onaj koji umre u smrtnom grijehu bez pokajanja biti će zauvijek odvojen od Boga. Vječnost kazne u paklu, užasna je realnost, koja prema svjedočanstvu Svetog Pisma obuhvaća one koji umru u stanju smrtnog grijeha.
“Šutjeti o ovim stvarima i drugim istinama Vjere te krivo naučavati, predstavlja najveću prevaru protiv Katekizma “, oštro upozorava Kardinal.
“To predstavlja ujedno i posljednje iskušenje Crkve koje će dovesti čovjeka do religijske obmane i prevare Antikrista”, upozorava Kardinal.
Muller također ispravlja Franjino nastojanje ženskog ređenja:
“Implicirati da je nekako moguće zarediti žene, pokazuje samo nerazumijevanje ovog sakramenta, koje ne predstavlja zemaljsku moć nego Krista, Mladoženju Crkve.”
Osim toga Kardinal Muller ističe određene istine Katoličkog morala koje se danas javno ne spominju i čini se da ih se prešutno krivo interpretira:
“Ljudski život se mora poštivati i štititi od samog začeća, odlučno odbija kao teški grijeh – abortus, kontracepciju, eutanaziju, samoubojstvo, kohabitacijske veze izvan braka, masturbaciju, bludnost, pornografiju i preljub.”
Kardinal Muller posebno se osvrnuo na dio Katekizma Katoličke Crkve koji opisuje “homoseksualna djela kao tešku izopačenost i intrinzičko zlo”, te poziva homoseksualne osobe na život u čistoći.
I mada ne spominje ime pape Franje, Muller zaključuje upozorenjem Apostola Pavla:
“Ali čak i ako bi vam Mi (Apostoli) ili Anđeli sa neba navijestili neko novo Evanđelje mimo onoga koje vam navijestismo i primismo, neka je proklet.”
MANIFEST VJERE
„Neka se ne plaši srce vaše!“ (Ivan 14, 1)
Suočeni s rastućom konfuzijom oko doktrine o vjeri, mnogi biskupi, svećenici, vjernici i laici Katoličke crkve zatražili su od mene javno svjedočenje o objavljenoj istini. Osobni zadatak pastira je da vodi one koji su mu povjereni na putu spasenja. To može uspjeti samo ako poznaju put i ako ga sami slijede. Ovdje se primjenjuju riječi apostola: “Jer sam vam najprije predao što sam i primio” (1 Korinćanima 15,3). Danas mnogi kršćani više nisu ni svjesni osnovnih učenja vjere, tako da postoji sve veća opasnost da propustimo put vječnog života. Međutim, ostaje sama svrha Crkve da vodi čovječanstvo Isusu Kristu, svjetlu naroda (vidi LG 1). U takvoj situaciji postavlja se pitanje orijentacije. Prema Ivanu Pavlu II., Katekizam Katoličke Crkve je “siguran standard za nauk vjere” (Fidei Depositum IV). Napisan je s ciljem jačanja vjere braće i sestara čije se uvjerenje masovno dovodi u pitanje “diktaturom relativizma”.
Jedan i trojedni Bog objavljen u Isusu Kristu
Sadržaj vjere svih kršćana nalazi se u ispovijedanju Presvetog Trojstva. Mi smo postali Isusovi učenici, djeca i prijatelji Božji, krsteći se u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Razlika između tri osobe u božanskom jedinstvu (KKC 254) označava temeljnu razliku u vjeri u Boga i slici čovjeka od drugih religija. Religije se ne slažu upravo oko tog vjerovanja u Isusa Krista. On je istiniti Bog i pravi čovjek, začet Duhom Svetim i rođen od Djevice Marije. Riječ tijelom postala, Sin Božji, jedini je Spasitelj svijeta (KKC 679) i jedini Posrednik između Boga i ljudi (KKC 846). Dakle, prva Ivanova poslanica govori da je onaj koji niječe Njegovo Božanstvo antikrist (1. Ivanova 2,22), budući da je Isus Krist, Sin Božji, od vječnosti jedan u Bogu, Njegovom Ocu (KKC 663). Moramo se s jasnom odlučnošću oduprijeti povratku u drevne hereze, koje su u Isusu Kristu vidjele samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralistu. On je prije svega Riječ koja je bila s Bogom i Bog, Sin Oca, koji je preuzeo našu ljudsku prirodu kako bi nas otkupio i koji će doći suditi žive i mrtve. Njega jedino častimo u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim kao Jedinim i Istinitim Bogom (KKC 691).
Crkva
Isus Krist je utemeljio Crkvu kao vidljiv znak i oruđe spasenja ostvareno u Katoličkoj crkvi (816). Dao je Svoju Crkvu, koja se „pojavila iz Kristovog boka koji je umro na križu“ (766), sakramentalni ustav koji će ostati sve dok se Kraljevstvo ne postigne u potpunosti (KKC 765). Krist, glava i vjernici kao članovi tijela, mistična su osoba (KKC 795), zbog čega je Crkva sveta, jer je jedan Posrednik osmislio i uzdržao svoju vidljivu strukturu (KKC 771). Kroz njega Kristovo djelo otkupljenja postaje prisutno u vremenu i prostoru kroz slavljenje svetih Sakramenta, osobito u Euharistijskoj Žrtvi, Svetoj Misi (KKC 1330). Crkva s Kristovim autoritetom prenosi božansko otkrivenje, koje se proteže na sve elemente doktrine, “uključujući i moralno učenje, bez kojeg se spasiteljske istine vjere ne mogu sačuvati, objasniti i promatrati” (KKC 2035).
Sakramentalni red
Crkva je univerzalni sakrament spasenja u Isusu Kristu (KKC 776). Ona ne odražava samu sebe, već Kristovo svjetlo, koje sjaji na njenom licu. Ali to se događa samo kada istina otkrivena u Isusu Kristu postane referentna točka, a ne gledište većine ili duha vremena; jer sam Krist je povjerio puninu milosti i istine Katoličkoj Crkvi (KKC 819), a On je prisutan u Sakramentima Crkve.
Crkva nije udruženje koje je stvorio čovjek čiju su strukturu njegovi članovi izglasali po svojoj volji. Ona je božanskog podrijetla. “Sam je Krist izvor službe u Crkvi. On ju je ustanovio, dao joj vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu (KKC 874). Apostolska opomena još uvijek vrijedi i danas, da je proklet onaj koji objavljuje drugo evanđelje, “kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao” (Galaćanima 1, 8) Posredovanje vjere je neraskidivo povezano s ljudskom vjerodostojnošću njegovih glasnika, koji su u nekim slučajevima napustili ljude koji su im povjereni, Riječ Pisma opisuje one koji ne slušaju istinu i koji slijede vlastite želje, koji laskaju svojim ušima jer ne mogu podnijeti zdravu nauku (usp. 2 Timoteju 4, 3-4).
Zadaća učiteljstva Crkve je da “sačuva Božji narod od devijacija i promašaja” kako bi im “jamčila objektivnu mogućnost ispovijedanja istinske vjere bez pogreške” (890). To je osobito istinito u odnosu na svih sedam Sakramenata. Sveta Euharistija je “izvor i vrhunac kršćanskog života” (KKC 1324). Euharistijska žrtva, kroz koju nas Krist uključuje u Njegovu Žrtvu na Križu, usmjerena je na najintimniju povezanost s Njim (KKC 1382). Stoga Sveto Pismo upozorava na primanje Svete Pričesti: “Tko dakle nedostojno jede kruh ovaj ili pije čašu Gospodnju, kriv je tijelu i krvi Gospodnjoj.” (1 Korinćanima 11,27). „Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi Pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.“ (KKC 1385). Iz nutarnje logike Sakramenta podrazumijeva se da razvedene i civilno vjenčane osobe, čiji sakramentalni brak postoji pred Bogom, kao i oni kršćani koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom vjerom i Crkvom, nisu spremni plodonosno primiti Svetu Euharistiju (KKC 1457), jer ih ne vodi spasenju.
Istaknuti ovo odgovara duhovnim djelima milosrđa.
Ispovijedanje grijeha u Svetoj vjeri najmanje jednom godišnje jedna je od zapovijedi Crkve (KKC 2042). Kada vjernici više ne ispovijedaju svoje grijehe i više ne doživljavaju oproštenje svojih grijeha, spasenje postaje nemoguće; nakon svega, Isus Krist je postao čovjek da nas otkupi od naših grijeha.
Snaga opraštanja koju je Uskrsli Gospodin dao Apostolima i njihovim nasljednicima u službi biskupa i svećenika odnosi se i na smrtne i lake grijehe koje počinimo nakon krštenja. Sadašnja popularna praksa ispovijedanja jasno pokazuje da savjest vjernika nije dovoljno formirana. Božja milost nam je dana, da bismo ispunili Njegove zapovijedi da postanemo jedno s Njegovom Svetom voljom, a ne da bismo izbjegli poziv na pokajanje (KKC 1458).
“Svećenik nastavlja djelo otkupljenja na zemlji” (KKC 1589). Posveta svećenika “daje mu svetu moć” (KKC 1592), koja je nezamjenjiva, jer kroz nju Isus postaje sakramentalno prisutan u svom spasonosnom djelu. Stoga se svećenici dobrovoljno odlučuju za celibat kao “znak novog života” (KKC 1579).
Radi se o samodarivanju u službi Kristu i Njegovom dolazećem kraljevstvu. U cilju primanja ređenja u tri stupnja ove službe, Crkva je “vezana izborom kojeg je sam Gospodin napravio. Zato nije moguće zarediti žene”(KKC 1577). Podrazumijevati da je ta nemogućnost nekako oblik diskriminacije žena pokazuje samo nedostatak razumijevanja za taj Sakrament, koji se ne odnosi na zemaljsku moć, nego na predstavljanje Krista, Mladoženje Crkve.
Moralno pravo
Vjera i život su nerazdvojni, jer je vjera odvojena od djela mrtva (KKC 1815). Moralni zakon je djelo božanske mudrosti i vodi čovjeka do obećanog blaženstva (KKC 1950). Prema tome, “znanje o božanskom i prirodnom zakonu je nužno” da bi se činilo dobro i postigla ta svrha (KKC 1955). Prihvaćanje ove istine bitno je za sve ljude dobre volje. Jer onaj koji umre u smrtnom grijehu bez pokajanja bit će zauvijek odvojen od Boga (KKC 1033).
To dovodi do praktičnih posljedica u životu kršćana, koje se danas često ignoriraju (usp. 2270-2283; 2350-2381). Moralni zakon nije teret, već dio te oslobađajuće istine (usp. Ivan 8,32) kroz koju kršćani kreću putem spasenja i koji se ne može relativizirati.
Vječni život
Mnogi se danas pitaju što Crkva još ima u svom postojanju, kada čak i biskupi više vole biti političari nego naviještati Evanđelje kao učitelje vjere. Uloga Crkve ne smije se razvodnjavati trivijalnostima, nego se mora predstaviti njezino pravo mjesto. Svako ljudsko biće ima besmrtnu dušu, koja je u smrti odvojena od tijela, nadajući se uskrsnuću mrtvih (KKC 366). Smrt čini čovjekovu odluku za ili protiv Boga određenom. Svatko se mora suočiti s određenim sudom odmah nakon smrti (KKC 1021). Ili je potrebno pročišćenje, ili čovjek ulazi izravno u nebesko blaženstvo i dopušteno mu je vidjeti Boga licem u lice.
Također postoji i strašna mogućnost da osoba ostane suprotstavljena Bogu do samog kraja, i definitivno odbijajući Njegovu ljubav, “odmah osuđuje sebe i zauvijek” (KKC 1022). “Bog nas je stvorio bez nas, ali nas nije želio spasiti bez nas” (KKC 1847).
Vječnost kažnjavanja pakla je strašna stvarnost, koja – prema svjedočanstvu Svetog Pisma – privlači sve koji “umru u stanju smrtnog grijeha” (KKC 1035). Kršćanin prolazi kroz uska vrata, jer “su široka vrata i širok put, koji vodi u propast, i vrlo mnogi njim idu.” (Matej 7,13).
Šutjeti o ovim i drugim istinama vjere i tako podučavati ljude najveća je obmana protiv koje Katekizam snažno upozorava. Ona predstavlja posljednje iskušenje Crkve i vodi čovjeka u religijsku zabludu, “pod cijenu njihova otpadništva” (KKC 675); to je prijevara Antikrista. “On će zavarati one koji propadaju, putem svih zavođenja nepravde, zato što nisu primili ljubav istine koja bi ih bila spasila.”(2 Solunjanima 2,10).
Poziv
Kao radnici u Gospodinovom vinogradu, svi imamo odgovornost prisjetiti se tih temeljnih istina držeći se onoga što smo i sami primili. Želimo imati hrabrost da odlučno krenemo putem Isusa Krista, kako bismo dobili vječni život slijedeći Njegove Zapovijedi (KKC 2075).
Zamolimo Gospodina da nam kaže koliko je velik dar katoličke vjere, kroz koji otvara vrata vječnog života. “Tko se stidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grješnim naraštajem, toga će se i Sin čovječji stidjeti, kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima.” (Marko 8,38). Stoga smo predani jačanju vjere ispovijedajući istinu koja je sam Isus Krist.
I na nas se, a osobito na biskupe i na svećenike, odnosi savjet Pavla, apostola Isusa Krista, kojeg daje svome prijatelju i nasljedniku, Timoteju: “Zaklinjem te pred Bogom i Isusom Kristom, koji će suditi žive i mrtve, dolaskom Njegovim i Kraljevstvom Njegovim! Propovijedaj riječ, nastoj oko toga u dobro vrijeme i u nevrijeme, pokaraj, opominji, zaprijeti sa svom strpljivošću i naukom! Jer će biti vrijeme, kad zdrave nauke neće podnositi, nego će po svojim željama nakupiti sebi učitelje, da im golicaju uši. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se k bajkama. A ti budi razborit u svemu, trpi zlo, učini djelo evanđelista, službu svoju izvrši potpuno!”(2 Timoteju 4,1-5).
Neka nam Marija, Majka Božja, izmoli milost da ostanemo bez kolebanja vjerni ispovijedanju istine o Isusu Kristu.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
