Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
Bog i Hrvati!
Da se ne zaboravi...
Četnički zločin na Ovčari
Četnički zločin koji se dogodio na Ovčari strašan je za svakog člana
obitelji čiji je bližnji na tom stratištu pogubljen. No jedan se po
svojoj surovosti izdvaja. Riječ je o ubojstvu Ružice Markobašić koja je
bila u šestom mjesecu trudnoće.
Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev
kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u
trbuhu ubiju 'malog ustašu', kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada
su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo
zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su
ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.
Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u
Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva
gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan
revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije
s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu ponoćku u Vukovar
1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće
ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu
s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže
prstiće i od toga radi ogrlice...
Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i
dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu
spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora
Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.
Da imamo dostojanstva kao narod, ova bi drama bila
ekranizirana
Kada smo s Davorom razgovarali o njegovoj biografiji, o obiteljskom
stradanju, o strahotama vukovarske kalvarije, uvjerili smo se da je
riječ o životnoj drami koja je u Hrvatskoj doista rijetkost. Da smo
narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu
Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana,
za nju bi čuo čitav svijet, zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni.
Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao
dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i
ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu
krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u
Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar.
Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru
'radila' za vrijeme Domovinskog rata.
Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na
robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike.
Ispričao nam je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana
1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: 'Meni se čini da se mi
odnekud poznajemo'? Davor mu je odgovorio: 'Da, predsjedniče, poznajemo
se iz zatvora'. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.
Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu
Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve
strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena
zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata
također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom
je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.
Davorov ratni put doista je impresivan. Do ljeta 1991.bio je sudionik
brojnih policijskih akcija: na Plitvicama, Gospiću, Ličkom Osiku,
Lovincu, Pakracu, Petrinji, Glini, Dvoru na Uni... U poznatoj
policijskoj akciji na Plitvicama poznatijoj kao 'Krvavi Uskrs', u kojoj
je poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović bio je i Davor. Tada
je spasio Ljubu Ćesića Rojsa davši mu pušku u čiji se kundak zabio
velikosrpski metak, a Rojs je bio vozač autobusa. U svibnju 1991.upućen
je na slavonsko ratište u Vukovar gdje je 16. srpnja ranjen od
eksplozije granate.
U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući
četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje
supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. U Vukovaru je izgubio 14
članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran, kako
kaže, da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S
tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.
Priča da mu i danas ponekad na ulici iza leđa srpska djeca znaju reći -
ono je onaj što je djeci rezo prstiće. Bio je u županijskom državnom
odvjetništvu da bi zbacio sa sebe te gnusne optužbe. Nikada ni srpsko
tužiteljstvo ni DORH nisu protiv njega imali nikakvih prijava oko
mogućeg zločina u ratu. Sve navedeno iz ratnog je puta Davora
Markobašića što nam je i bio povod za razgovor s Davorom.
Ljudi su plakali od sreće kad su me
vidjeli u odori
Prvi ste Vukovarac koji je došao u Rakitje u specijalnu
policiju, ali i prvi Vukovarac koji je u odori policije 1990. došao u
Vukovar za polnoćku, što je tada za Vukovar bilo nepojmljivo. Kako je
to bilo?
Nakon izbora 1990. svakom je domoljubu bilo jasno što velikosrpska
politika sprema Hrvatskoj i Hrvatima. Bio je javni poziv za prijam u
Hrvatsku policiju. Ja sam se, bez mnogo razmišljanja, javio i otišao u
Zagreb, u Rakitje, prije negoli su velikosrbi počeli sa svojim
balvanima po hrvatskim prometnicama. Uredno sam prošao sve nužne
psihofizičke testove, a na testu inteligencije prošao sam izvrsno, što
je za pravoslavce u Vukovaru bilo začuđujuće jer su me za vrijeme
komunizma doista proganjali zbog dezerterstva iz JNA. Za Božić 1990. u
odori hrvatskog redarstvenika, s grbom na kapi, iz Zagreba sam došao u
Vukovar s poznatim vlakom Sava expres.
Sjećam se da me u vlaku jedan Srbin pitao koliko nas ima, a ja
sam rekao da nas je samo u mojoj postrojbi deset tisuća iako nas je
bilo pet puta manje. Kad sam došao u Vinkovce, vidio sam da u svakom
lokalu u koji sam svratio ljudi plaču od sreće. Mnogi su se htjeli sa
mnom slikati. U Vukovaru je pozitivni šok bio još jači. Vidio sam što
Hrvatima znači odora hrvatskog policajca.
Kakva sjećanja imate s akcije Plitvice za Uskrs 1991?
U noći sa subote na Uskrs stigla je zapovijed da idemo na Plitvice. Svi
su telefoni bili blokirani, nitko nikoga nije mogao zvati. Bili smo
'nabrijani', jedva smo čekali akciju. Ukrcali smo se na kamione i u
autobuse i - pravac Plitvice. Kad smo prošli most i uputili se prema
hotelu Jezero, na cesti su bile friško srušene bukve, a kad smo stali,
počeli su po nama pucati. Bilo je to naš prvi vatreni okršaj s
četnicima. Na žalost, tada je poginuo naš kolega Josip Jović, a
četvorica su još ranjena. Tada smo uklonili barikade i zarobili
dvadesetak četnika. Došli smo u hotel Jezero i ja sam čuvao jedno
vrijeme te četnike. Nikomu ni dlaka s glave nije falila.
U svibnju 1991.dolazite u Vukovar sa svojom postrojbom. Kako
je to bilo?
Nakon čuvenog četničkog zločina u svibnju u Borovu Selu, nas dvadesetak
specijalaca bilo je raspoređeno u Bogdanovce. Tu ostajem do jeseni, do
listopada, kada nas Josip Lucić povlači u Zagreb. U tom periodu
proživljavao sam istinski pakao. Tada su mi ranjena braća, jedan
brat,unatoč tomu što je bio ranjen, nakon što je ozdravio, odmah odlazi
u BiH bio kao dragovoljac, a drugom bratu je, na žalost, amputirana
noga. Kada smo odlazili u Zagreb, uspio sam sa sobom povesti i svoga
teško bolesnog, tada četverogodišnjeg sina.
Što da vam kažem: uništen mi je život, nemam supruge, dijete mi je
teško bolesno, a iznad svega boli me odnos hrvatskih vlasti prema
Domovinskom ratu i prema nama braniteljima.
Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj
policiji. Mi vukovarski branitelji u Vukovaru smo građani drugog reda.
Meni su nedavno ti četnici iz policije uzeli vozačku dozvolu uz
obrazloženje da me nema u evidenciji da sam ikada polagao vozački
ispit. U meni se skupilo toliko gorčine i gnjeva da sam neizmjerno
razočaran i žao mi je što sam se u Vukovar vratio.
Vjerujte da je danas u Vukovaru za Hrvate branitelje gore nego što je
bilo za vrijeme komunizma. Oni koji su silovali naše sestre i supruge,
slobodno se šeću Vukovarom, a ako ih se procesuira, onda na vrijeme iz
pravosuđa dobiju mig da odu za Srbiju da ih se ovdje ne progoni.
Pokopao sam suprugu u Vinkovcima
Kako ste proživjeli pad Vukovara i vijest da Vam je trudna
supruga ubijena?
Tada sam bio u Zagrebu kada je došao prvi autobus iz okupiranog
Vukovara. Poznanici su mi pričali kako je svima koji su bili u bolnici,
a nakon pregovora, dr. Bosanac obećala da im se ne će ništa dogoditi i
da nikomu neće faliti dlaka s glave. Ali tada je došao jedan maskirani
četnik teritorijalac, odnekud iz okolnih sela, i pokazivao koga treba
voditi na strijeljanje. Kada je došao do moje supruge, tada je rekao da
je to supruga onog što je srpskoj djeci rezao prstiće i da je to
najveći vukovarski ustaša.
Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj
sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno
pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a
nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su
joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom
su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je
identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao
u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas
živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem
na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer."
„Odmah ga hapsite"
Evo jedne zanimljive priče iz bogate Davorove biografije. U policijskoj
bazi u Rakitju 1990. u jesen kada je Davor bio dežurni na porti, putem
policijske motorole šifrirano je nazvao Zagreb 80 bazu podataka o
građanima i zatražio provjeru jednog građanina. Kada su ga upitali tko
traži provjeru, rekao je 'mirna 749', a provjera se traži za Davora
Markobašića iz Vukovara. Dao je točne podatke. Nakon minutu-dvije
nazvali su ga iz baze podataka i naredili da imenovanog Davora
Markobašića odmah hapse jer da ima niz krivičnih djela, od dezerterstva
iz JNA do sitnih prijevara sugrađana. Na to su sve kolege koje su se
tada zatekli s njim prasnuli u veliki smijeh. I danas mnogi kada se
sretnemo i prepričavamo dogodovštine najprije i najradije sjete se te
crtice iz mojeg života, kaže nam Davor. (Hrvatski list)
Tomislav Jelić
Navik on živi ki zgine pošteno!
Spomenik Ruža hrvatska
nalazi se ispred Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar i podignut je u spomen na trudnicu Ružicu Markobašić i njezinog nerođenog sina Antuna.
Spomenik je svečano otkriven 16. studenoga 2021. godine uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
