I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
SVAKI SIN DOMOVINE DUŽAN JE SLUŽITI SVOM NARODU HRVATSKOM I SVOJOJ DOMOVINI HRVATSKOJ!
ZA DOM SPREMNI!
Upišite svoje dojmove!
MARSELJSKI ATENTAT - PRIPREMA - IZVRŠENJE I POSLIEDICE
dr. Georges Desbons prima odlikovanje od Poglavnika dr. Ante Pavelića
U osvrtu na novu verziju o atentatu na Aleksandra Karađorđevića koja se ovih dana emitira na JRT hrvatski je novinar Marko Jurič prošloga tjedna u Bujici točno ocienio cilj neojugoslavenske bagre u Hrvatskoj riečima:
"Isticanje Vlade Černozemskog (Veličko Dimitrov Kerin) koji je kao član Ustaškog pokreta izvršio atentat, poslužilo je jedino za to da se Hrvati prikažu kao kukavice koji bez njega, Makedonca, nikad ne bi imali hrabrosti izvršiti taj atentat, iako je poznato, a u epizodi izostavljeno, da je u Marseilleu bilo više grupa koje su čekale na nekoliko punktova, jer nije bilo objavljeno kojim će putem ići, ali je naišao putem na kojemu ga je čekao Kelemen (konspirativno ime Černozemskoga)"
Za to, prije nego prieđem na opis pripremanja i izvršenja atentata mislim da je potrebno razjasniti kako je Veličko Kerin izabran za jednoga od atentatora opisao mi je jedan od preživjelih ustaša koji je za vrieme pripreme za atentat bio u logoru na talijanskom otoku Lipari, Marijan Šola:
"Kad je Dido Kvaternik na tajnom sastanku s malom grupicom "prekaljenih" ljudi među kojima su bili Mijo Babić, Ivo Herenčić, Mijo Bzik, Veličko Kerin i još neki drugi, tražio jednog dragovoljca za posao "koji će ga vjerojatno koštati glave" svi prisutni su se javili.
Nije bilo druge, nego to riešiti izvlačenjem ždrieba. I, za nevolju svih, najkraći ždrieb izvukao je Kerin, koji se na streljani pokazao kao vrlo loš strielac. Prvi koji ga je pokušao odgovoriti bio je Mijo Babić, koji je u tom poslu već imao izkustva, naglašavajući Kerinu da je loš strielac. Kerin mu je odgovorio da on ne će u ciganskog kralja pucati iz daleka, nego iz bliza gdje ne može promašiti."
Mnogi od slijedećih podataka uzeti su iz zapisa dra Georgesa Desbonsa, branitelja sudionika u atentatu na srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. godine u Marseillesu.
Pod naslovom "Zašto sam branio ustaše - Politički i poviestni uzroci atentata u Marseille i proces u Aix-en-Provence", dr. Desbons navodi mnoge detalje koji još mnogima ni danas nisu poznati.
Neki podatci uzeti su također iz privatnog arhiva obitelji Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Ante Pavelića o dopisivanjima Desbons-Perčević-Pavelić, a neki iz raznih objava u novinama "Hrvatski Domobran" iz Buenos Airesa, "Nezavisna Država Hrvatska" iz Ujedinjenih Američkih Država ( 1931. - 1942. ) koje su objavljivale izviješća i dokumentaciju o iztrazi u Marseille-u i procesu protiv sudionika u Aix-en-Provence.
Dr. Georges Desbons, odvjetnik Parižkog Foruma, stručnjak za vanjskopolitička pitanja, bio je branitelj uhićenih i obtuženih ustaša u Francuzkoj: Zvonimira Pospišila, Ivana Raića i Mije Kralja, koji će, poslije njegovog odstranjenja, biti osuđeni na doživotnu robiju, a dr. Ante Pavelić, Eugen Kvaternik i dopukovnik Ivan pl. Perčević (in absentia) na kaznu smrti.
Vidjevši da će izgubiti parnicu jer nigdje u Francuskoj nisu mogli naći tužitelja, ni pravnika uobće koji bi se ovom odličnom odvjetniku mogao adekvatno suprostaviti, francuske vlasti su ga prije završetka procesa nasilno izbacile iz odvjetničke komore i tako ga spriječile da dalje brani ustaše.
U prvome dielu svojih bilježaka, osim kratkog prikaza hrvatske poviesti, dr. Desbons je opisao nastanak "Države Srba, Hrvata i Slovenaca"- kasnije Jugoslavije, te razvitak srbske hegemonije i diktature u Hrvatskoj.
Visoka i slikovita pojava dra Georges Desbonsa bila je poznata stanovnicima parižkog predjela "Quartier Saint-Germain-des-Pres".
G. Desbons rođen je u podnožju visokih Pirineja 5. studenog 1889. godine.
Njegov otac bio je cielog života vrlo poznati sudac. Strane države nudile su mu visoke položaje na području agrikulture, napose kao stručnjaku u uzgajanju konja, nu on je odbijao sve te ponude, izbjegavajući sve počasti i odlikovanja.
On je želio umrieti kao sudac među francuskim seljacima, tako ostavivši i svome sinu ljubav prema zemlji i pravdi.
U kolovozu 1914. kad je izbio 1. svj. rat, njegov sin, dr. Georges Desbons, član odvjetničke komore grada Pariza, našao se kao vojnik na fronti, ali ubrzo, uslied trovanja, morao j napustiti vojnu službu.
Réné Viviani političar, narodni zastupnik i senator i nekoliko puta ministar, imenovao ga je svojim najmlađim podžupanom u Francuskoj.
Ali Desbons nije bio rođen za državnu službu. Uzprkos svim velikim nadama koje su u njega polagali njegovi predpostavljeni dao je ostavku, jer nije htio izvršavati naloge koji su bili protiv njegove savjesti te se posvetio odvjetničkom zvanju.
Ali ni sudbena palača nije bila dovoljna za ogromnu djelatnost Georgesa Desbonsa koji je istovremeno bio pisac i govornik.
Njegov snažni personalitet, neizmjerna lakoća govora i topao glas učinili su ga velikim govornikom.
Na području prava napisao je nekoliko studija kao: "Zakonodavstvo Rata", "Građanska Odgovornost Obćina", "Moratoriji Zajmova", "Tekstilna Trgovina i Zakon o Prevarama" iz 1905., "Bilježke o Zakonu" iz 1935. i.t.d.
Uz to i još mnogo drugih radova napisao je i radove o međunarodnom pravu i pravu naroda.
Ovaj odvjetnik, mnogovrstni pisac, predavač,putnik i domoljub postao je stručnjak za pitanja Srednje i Iztočne Europe.
Za vrieme izbjeglištva kraljevske vlade Crne Gore u Francuzkoj bio je njezin pravni savjetnik.
(Za one kojima nije poznato o kakvoj vladi je ovdje riječ, radi se o vladi kralja (knjaza) Nikole Pertovića koji je, kao srbijanski saveznik, po završetku 1. svj. rata 1918. bio prisiljen na abdikaciju. Prisiljen je bio nešto od strane svoga zeta, kralja Petra Karađorđevića I., a najviše od svoga unuka Aleksandra.
Nikolina kćer Zorka ("Zorka Crnogorka"), udata za Petra, bila je Aleksandrova majka. Za to, 'iz velike milošte prema svome djedu', Aca ga je najurio iz Crne Gore, Crnogorce proglasio Srbima, Crnu Goru proglasio sastavnim dielom Srbije, a Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu jednostavno utrpao u ralje Srpske Pravoslavne Crkve.
Godine 1935. nakon atentata u Marseille-u makedonski Bugari predložili su hrvatskom emigrantskom vodstvu u Beču dra Desbonsa za branitelja ustaša u Francuzkoj.
Samoodricanjem i do skrajnosti odlučnom i nezavisnom obranom dr. Georges Desbons stavio je u pitanje svoju odvjetničku karieru.
On je odbio postati poslušnim vjernikom javnog mišljenja "kulturne Francuzke i Europe" o svemu što se odnosilo na Hrvatsku i hrvatski narod i hrabro se držao protiv svih pokušaja da ga se zastraši i da ga se podkupi.
Na temelju onoga što će u ovoj istinitoj narativi biti objelodanjeno, lako će se doći do zaključka da se, kad su u pitanju prava hrvatskoga naroda na slobodu i samoobranu, na "demokratskom i kulturnom Zapadu" malo toga promienilo u ovih 80 godina poslije atentata u Marseille-u.
Dosta će biti samo površno uzporediti ondašnji politički proces protiv ustaša u Aix-en-Provence s politički nabijenim tribunalom u Den Haagu.
PRIPREME ZA ATENTAT
Zadnjih dana mjeseca rujna godine 1934. trojica hrvatskih nacionalista nalazili su se u logory Janka Puzsta u Mađarskoj. To su bili: Zvonimir Pospišil, Ivan Raić i Mijo Kralj.
Pospišil, čija je majka bila je podrietlom iz francuzke pokrajine Alsace, rođen je 9. lipnja 1904. u čestitoj hrvatskoj obitelji hrvatskih seljaka-vojnika Vojne Krajine.
Pospišila je već 1932. godine srbijanski sud za "zaštitu kraljevine Jugoslavije" osudio na smrt in constumaciam (iz ogluhe), jer je bio obtužen da je eksplozivom digao u zrak jednu srbsku žandarmerijsku (oružničku) postaju i da je ubio jednog policijskog agenta i ranio dva druga.
Također je bio obtužen da je bio upleten u atentat na novinara Tonija Schlegela konfidanta i savjetnika kralja Aleksandra Karađorđevića, ravnatelja "Jugoslavenske Štampe" i urednika "Novosti" u Zagrebu (danas su to novine Milorada Pupovca).
Umro je 1941. g., uoči proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u francuzkoj kaznionici "Maison Central de Caen" "od posljedica operacije slijepog crijeva".
Schlegela je ubio jedan drugi ustaša, Mijo Babić.
Ivan Raić, rođen je u Koledincu kod Rasinje, kotar Ludbreg, 5.I. 1903. U mladosti bio je član Hrvatske Republikaneske Seljačke Stranke. Emigrirao je u Brazil gdje je 1931. postao članom organizacije Hrvatski Domobran za Južnu Ameriku i položio ustašku prisegu.
Vraća se u Europu i odlazi u ustaški logor Janka Puzsta u Mađarskoj.
Koncem 1941. g. pušten je iz kaznionice "Fontevrault", vraća se u Hrvatsku i stupa u Poglavnikovu Tjelesnu Bojnu, gdje postiže čin bojnika.
Dne 9. veljače 1944. g., pogiba u borbama protiv četnikopartizana. Posmrtno promaknut u čin pukovnika i odlikovan Redom Krune Kralja Zvonimira II. stupnja s hrastovim grančicama.
Mijo Kralj, rođen je u Koprivnici 17.IX.1908. godine. Iz Koprivnice je otišao u logor na Janka Puzsti. Shrvan težkom bolešću, koja ga je stigla radi nepodnošljivih uvjeta koje je pretrpio u vlažnim i prljavim ćelijama francuskih tamnica, umro je u kaznionici "Fontevrault" nekoliko dana poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Dne 20. rujna 1934. jedan vodič doveo je Pospišila i Kralja u Budimpeštu gdje su se sastali s Mijom Kraljem koji je već bio tamo.
Šest dana kasnije, 26. rujna, sva trojica su se našla u Zürichu, Švicarska, gdje su ih na kolodvoru dočekali Eugen"Dido" Kvaternik i Veličko Kerin.
Ovaj zadnji pod pseudonimom Černozemski bio je član revolucionarne organizacije makedonskih Bugara, VMRO (Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija).
Bugarski sud ga je 1924. godine osudio na doživotnu tamnicu radi ubojstva jednog bugarskog komunističkog zastupnika i jednog odpalog člana VMRO-a, ali u oba slučaja kazna je bila ukinuta.
Eugen "Dido" Kvaternik je 8. travnja 1933. navodno bio upleten u atentat u Petrinjskoj ulici u Zagrebu kada su eksplozivom razorene neke zgrade redarstvenog ravnateljstva.
Njemu je navodno sada dr. Ante Pavelić naredio da izvrši pripreme za likvidaciju kralja Aleksandra Karađorđevića.
Dne 28. rujna 1934., Kvaternik, Veličko, Kralj, Raić i Pospišil sastali su se na züriškom kolodvoru i poslije podne odputovali u Lausanne.
Kvaternik je za ovu četvorku naručio sobe u hotelu "Des Palmiers", gdje ih je upisao pod krivim imenima, a za sebe je našao sobu "negdje drugdje".
On je zapravo tu istu večer odputovao u Francusku gdje je u kolodvorskom hotelu u mjestu Culoz proveo tu noć, a rano u jutro idući dan vratio se u Lausanne.
Svi osim Velička kupili su nova odiela koja je platio Kvaternik. Sutra dan Kvaternik je kupio šešir i jedan kovčeg smeđe boje u koji je stavio sva stara odiela i odnio ga u kolodvorsku garderobu.
Istoga jutra Kvaternik im je dao nove putovnice; Kralju na ime Hošek, Veličku na ime Suk, Pospišilu na ime Novak, Raiću na ime Beneš, a za sebe je imao putovnicu na ime Egon Kramer.
Poslije podne, oko 17 sati, napustili su Lausanne u dvije skupine. Kako bi tamo uhvatili brzi vlak kojim će se prebaciti u Pariz Raić i Veličko brodom su se prebacili preko ženevskoga jezera u Evian u Francuzkoj.
Do odlazka vlaka šetali su se uz obalu jezera jer im je bilo savjetovano da ne zalaze u gradske kavane.
Druga skupina je uzela drugi brod i umjesto Eviana prosliedila do Thonona i tamo se ukrcala na vlak koji je u 20 sati polazio u Pariz, gdje se našla s prvom grupom.
Radi opreza svi su se izkrcali u Fontainebleau kojih 55 km prije Pariza, gdje su stigli ujutro 30. rujna.
Tu su doručkovali u jednoj kavani blizu postaje.
Istoga dana oko 9 sati ujutro odlaze autobusom u Pariz kamo su stigli u 10,30 sati i izkrcali se na trgu "Italie".
Pospišil, Kralj, Veličko i Raić ušli su u jedan kinematograf, a Kvatrnik je otišao pronaći sobe u nekom od hotela.
Kvaternik je najprije Kralja i Pospišila odveo u hotel "Palais d'Orsay", gdje je na ime Jan Hošek i Jaroslav Novak uzeo sobu broj 505.
Vrativši se u kinematograf uzeo je Raića i Velička i odveo ih u hotel "Regina Family" u ulici Mazagran br. 2, soba br. 43, koja ih je stajala 35 franaka.
Pri upisivanju dali su slijedeće podatke: Ladislav Beneš, trgovac, rođen 30.VI.1903. u Zadru, došao iz Trsta i Rudolf Suk, trgovac, rođen 26.X.1897. u Trstu. Nisu imali nikakve prtljage, osim svaki po jednu kožnatu torbu.
Jednoga dana jedan radoznali "podvornik" hotela otvorio je ove torbe i našao da je u svakoj bilo po jedna ili dvije košulje, nekoliko ovratnika, više rubaca i nekoliko listova papira s nečitljivim pismom.
Kad su u hotelu upitali tko je otvarao njihove torbe blagajnica hotela je odgovorila da se osoba koja ih je pratila izvrstno izražavala na francuskom jeziku, ali da je u svemu imala "engleski izgled".
Kvaternik je pod imenom Egon Kramer 30. rujna prenoćio u hotelu "Bellevue" u ulici Pasquier broj 46, a slijedećih noći u hotelu "Commodore" u Boulevard Haussmann broj 12.
Za vrieme boravka u Parizu nisu jeli u hotelu, a međusobno su se posjećivali najmanje što su mogli. Mijo Kralj je jednom jeo s Kvaternikom, a ostala trojica na drugom mjestu blizu kolodvora Saint-Lazare. Pospišil nikad nije posjećivao Raića i Velička u hotelu ali je s njima jeo u gostionici "La Côte Milanaise", u istoj ulici gdje se nalazio i hotel.
Raić se nikada nije šetao s Veličkom, a s Kvaternikom samo jedan put.
Jedino Veličko još nije bio promienio odielo u Lausanni, pa je to učinio sad u Parizu. Značajno je bilo njegovo kupovanje jer je bio vrlo štedljiv. Tako, kad je kupovao par cipela u trgovini na Boulevard-u Bonne-Nouvelle broj 6, bunio se i pogađao, jer je zbog rubova i stopala od kaučuka, ciena bila povišena za 5 franaka.
Svejedno, neki su ga pokušali prikazati kao čovjeka koji je trošio mnogo novca: "Za svaki ručak u vriednosti od 15 franaka uzeo je bocu dobroga vina", izjavio je o njemu kasnije konobar talijanske gostionice.
U dućanu "La Belle Jardini?re" na trgi Clichy kupio je kaput za 195 franaka, odielo za 325, kravatu za 9,90 i par čarapa za 11,75, što zaista ne dokazuje da je nikakvu neumjerenost u pogledu trošenja novca.
Ipak, kasnije su o njemu izjavili da je puno trošio na odievanje.
Upravitelj odjela za košulje u istom dućanu imao je dojam da je taj čovjek nastojao kupovati stvari s najnižom cienom.
Noćni čuvar hotela "Regina Family" kasnije je izjavio: "Bio je 5 dana u sobi broj 43 i nikada nisam vidio da je doveo koju žensku."
Dne 4. listopada Pospišil i Kralj preselili su iz "Palais d' Orsay" u hotel "Terminus" u gradskom predjelu Saint-Lazare.
K njima su iz hotela "Regina Family" preselili Veličko i Rajić.
U 10 sati ujutro 5. listopada, Kralj se kod Opere sastao s Kvaternikom od kojega je primio putnu kartu trećega razreda za vlak u Avignon.
Istoga dana navečer Kvaternik se pred Operom sastao s Pospišilom.
Sutra dan, 6. listopada, oko 7 sati ujutro opet su se sastali na istom mjestu gdje su popili kavu.
Pospišil je dobio zapovied da zajedno s Raićem pođe u Versailles.
Tu je dobio knjižicu s pisanim zapoviedima iz koje je morao trgati i uništavati list po list, prema onome kako bude izvrašavao dielove onoga što mu je bilo povjereno.
PRVA GRUPA: KRALJ I VELIČKO
ODREDIŠTE: Marseilles, kroz Avignon i Aix-en-Provence
Vrlo rano 6. listopada Kvaternik je pošao do Kralja i Velička u hotel "Terminus" gdje im je dao nove putovnice: Kralju na ime Silvester Malny, a Veličku na ime Petr Kelemen.
U garderobi kolodvora Saint-Lazare pod brojem 9899 Kvaternik im je ostavio kovčeg s samokresima (pištoljima), nabojima i ručnim bombama: dva pištolja "Mauser" kalibar 9 mm parabelum, s pojedinačnim ili automatskim paljenjem, dva magazina kapaciteta 20 i jednim 10 naboja, dva pištolja marke Walther s nekoliko magazina i dvie ručne bombe.
DRUGA GRUPA: POSPIŠIL I RAIĆ
ODREDIŠTE: Versailes i Fontainebleau
Istoga dana, 6. listopada poslije podne, Pospišil i Raić uputili su se u Versailes. Kvaternik im je savjetovao da po dolazku razgledaju dvorac i okolicu, a zatim pođu u Fontainebleau i da na pošti "Poste Restante" vide je li došlo njegovo pismo kojim će im dati nove upute.
Oko 14, 30 sati Pospišil i Raić su došli u hotel "Lion d'Or" u ulici Maréchal Foch broj 38., koji se nalazi nasuprot dvorca Versailes i tu su uzeli sobu broj 7 s dva kreveta, na drugom katu. Soba ih je stajala 40 franaka.
Malo iza dolazka otišli su posjetiti dvorac. Vratili su se u hotel oko 18,30 sati, večerali i odmah pošli spavati.
U nedjelju 7. listopada spavali su do kasno ujutro i tek negdje oko 11 sati došli u kavanu gdje su doručkovali.
Oko 12,30 upitali su u hotelu za vozni red vlakova. Pospišil je tom prilikom izrazio želju posjetiti "Salon Automobila" u Parizu.
Do tada su razgovarali na španjolskom ili talijanskom jeziku, ali s vlastnikom hotela, Nielsenom koji je bio naturalizirani Francuz, rođeni Danac, govorili su njemački.
Izvrstno glumeći radoznalog turista Pospišil se razpitivao o parku i Nielsen mu je savjetovao da tamo pođe poslije podne vidjeti velike vodoskoke.
Oko 18,30 vratili su se iz parka, večerali i pošli na kratku šetnju. U 20,15 vratili su se u svoju sobu.
U ponedjeljak 8. listopada oko 8 sati ujutro doručkovali su u hotelskoj kavani i Pospišil je ponovno razgovarao s hotelijerom o želji da pojeti "Salon Automobila" i ovaj mu preporučuje hotel "Terminus" u predjelu Saint-Lazare, kao najbliži tom izložbenom salonu.
Istoga dana oko 13 sati stigli su u Fontainebleau.
U AVIGNONU I AIX-EN-PROVENCE
Pošto su ujutro 6. listopada s kolodvora "Lyon" odputovali iz Pariza, Mijo Kralj i Veličko stigli su kasno popodne u Avignon gdje su se satali s Kvaternikom.
U 17 sati sva trojica su pošla iznajmiti dvie sobe u hotelu "Terminus" u ulici République.
Kvaternik se zapisao pod imenom Egon Kramer, podrijetlom iz Fiume (Rijeka) i rekao da je suvišno zapisivati drugu dvojicu jer su članovi njegove obitelji.
Istoga dana oko 20 sati u Avignon je hotelskim autobusom s kolodvora došla neka žena i odsjela u hotelu "Regina" u ulici République broj 6.
Tu je uzela sobu s dva kreveta i kupaonicom, rekavši da će joj doći muž.
Pri upisivanju dala je slijedeće podatke: Maria Vondraček, rođena 14.XI.1910., nastanjena u Trstu, došla iz Pariza.
Za prtljagu imala je dva kožnata kovčega , od kojih je jedan imao ceduljicu s nadpisom: Vondraček-Trieste.
Kako je kasnije izjavilo osoblje hotela, bila je liepo razvijena, visoka, smeđe kose, liepoga lica, diskretno našminkana. Na sebi je imala žutosmeđi kaput, na glavi kapu nagnutu prema desnom uhu.
Ova žena kasnije će biti poznata pod imenom "Liepa Plavojka".
Vozač automobila Paul Froissac pokušava odgurnuti Kerina dok puca u Aleksandra
Liepa žena brzo je otišla iz hotela Regina. U njezinoj odsutnosti Kvaternik, koji je došao iz Pariza, došao je u hotel i upitao za nju predstavivši se osoblju kao gospodin Kramer.
Oko 21 sat Plavojka se vratila u hotel u pratnji nekog Petra.
Ona ga je predstavila kao svoga muža i nije bio zapisan u hotelsku knjigu.
Nakon pola sata Kvaternik se vratio u hotel i noćni čuvar odpratio ga je do sobe bračnoga para, gdje je ostao oko sat vremena.
U nedjelju, 7. listopada, Veličko i Kralj susreli su se s Petrom na autobusnoj postaji "Mattei" i zajedno s njim odputovali u Marseille gdje su ostali do oko 17 sati. Kvaternik je u međuvremenu platio sobe u Avignonu i u to vrieme, oko 17 sati, s Plavojkom i četiri kovčega odputovao autobusom u Aix-en-Provence, oko 30 km udaljenog od Marseille-a.
Na povratku iz Marseillea Veličko, Petar i Kralj sastali su se u jednoj kavani u Aix-en-Provenceu s Kvaternikom.
U 19 sati Kvaternik ih je napustio i zatražio taksi da ga odveze do autobusne postaje. Kojih 25 metara od postaje čekala ga je Plavojka s četiri kovčega i on ju je uzeo u taksi i na prilazu Mirabeau zamolio vozača, imenom Fouqué, da se zaustavi pred hotelom Négrecoste.
Tu su izašli s skovčezima i rezervirali sobu s dva kreveta.
Samo je Kvaternik govorio s osobljem kojem je razjasnio da gospođa koju prati očekuje muža koji će uskoro stići.
U 19,30 sati Kvaternik je naručio taksi i s dva kovčega napustio hotel.
Plavojka je ušla u sobu broj 19, zapisana kao čehoslovačka državljanka Maria Vondraček, rođena u Trstu 14.XI.1910., došla iz Avignona.
Kvaternik je otišao u hotel "Moderne" na bulevardu Victor Hugo, gdje je za "prijatelje" uzeo sobu broj 25 s dva kteveta, a za sebe sobu broj 23, na ime Egona Kramera.
Kelemen se nije zapisao jer se predstavio kao Kramerov brat, a Kralj se zapisao pod imenom Silvester Malny, trgovac, rođen u Pragu 1912. godine.
Oko 20 sati Kvaternik se vratio u hotel Négrecoste po gospođu Vondraček s kojom je malo kasnije napustio hotel.
Poslije njihova odlazka stigao je i Petar muž gospođe Vondraček i uselio u njezinu sobu. Kasnije se i gospođa Vondraček vratila u hotel.
Kvaternik, Veličko i Kralj, koji su se oko 22 sata vratili u hotel Moderne, zamolili su noćnog čuvara da ih probudi sutra u 4 sata ujutro.
U ponedjeljak 8. listopada, već u 3,30 ujutro njih trojica su bila u predvorju hotela.
Bračni par Vondraček otišao je iz hotela Négrecoste oko 10 sati ujutro i nije bio viđen do navečer.
Veličko, Petar i Plavojka taj dan su otišli u Marseille. Na širokoj ulici koja silazi prema marseilleskoj luci Veličko je tražio mjesto koje je smatrao najpogodnijim na putu kojim će proći povorka s Aleksandrom.
Kvaternik je u Aixu otišao na gradski turistički ured kako bi saznao vrieme polazka prvoga parobroda iz Marseillea za Italiju.
U 18,30 svi su bili u Aixu. Nekih sat i pol kasnije Kvaternik je otišao u hotel Négrecoste i upitao za one koji su bili u sobi broj 10.
Dok ih je u predvorju hotela čekao, Kvaternik je pažljivo proučavao zemljovidnu kartu Francuske. Kad je u predvorje iz sobe broj 10 došao bračni par Vondraček svi troje su pošli u blagovaonicu. Razgovarali su talijanskim jezikom (i to savršeno, kako je kasnije izjavio konobar koji je bio Talijan) s prekidima na hrvatskom.
Napustivši bračni par Kvaternik se vratio u hotel Moderne gdje je susreo svoje "prijatelje", od kojih se razstao nakon što im je dao zadnje upute da sutra u jutro iz njegove sobe uzmu crveni kovčeg i da ga predadu Petru u Négrecoste.
On sam je s drugim kovčegom, koji je bio plave boje, u 22 sata naručio taksi i rekao vozaču, Réné Dufour-u, da ga odveze u Avignon.
Na putu su razgovarali o sportu, o Prizu, koji je dobro poznavao i o lijepim cestama.
Stigavši na kolodvor u 23,30 stavio je kovčeg u garderobu i otišao u jedan bar nešto založiti.
U utorak 9. listopada Veličko i Kralj, prema zapoviedi koju su dobili jučer na večer, već u 7 sati bili su u hotelu Négrecoste.
Došli su u sobu u kojoj su bili Petar i Plavojka, Petar je zaključao vrata i ključanicu pokrio noćnom košuljom.
Izpod dva madraca izvadio je oružje i svakome dao po jedan samokres (pištolj) marke "Mauser", jedan marke "Walther", magazine s nabojima, dvie ručne bombe i 1.500 franaka.
U 10 sati, u pratnji hotelskog nosača, svi su napustili hotel i uputili se prema autobusnoj postaji. Kralj i Veličko su se vratili u hotel Moderne gdje su u 11 sati objedovali i platili sve račune, uključivši i unapried plaćene troškove za utorak-sriedu 10. listopada.
U 13 sati napustili su Aix-en-Provence i u 14 sati stigli u Marseille.
IZVRŠENJE ZADATKA - Marseille 9. listopada 1934., 16 sati.
Krivotvorene putnice i oružje atentatora
Po ulazku u francuske vode do pristaništa Vieux-Porta (Stara luka) razarač "Dubrovnik", na kojem je u pratnji jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Bogoljuba Jeftića dolazio kralj Aleksandar Karađorđević, pratili su francuski ratni brodovi "Colbert" i "Duquesne".
Kraljica Mariola, radi akutne thalassofobije (straha od mora), nije se za živu glavu dala ukrcati na brod. Ona će kasnije stići vlakom.
Nakon dolazka, u 16 sati, Aleksandar je zauzeo mjesto u automobilu pokraj francuzkog ministra vanjskih poslova Jean Louisa Bartoua. Sprieda na desnoj strani bio je vozač Paul Foissac (ondašnji automobili imali su upravljač na desnoj strani, poput onih danas u Engleskoj i nekim drugim zemljama gdje se vozi po lievoj strani, nap. a.), a na lievoj viši činovnik Prefekture (županije) Henri Barthélemy.
Odtraga na desnoj strani sjedio je Aleksandar, na lijevoj Bartou, a na suprot njemu, na malom priklapajućem sjedalu sjedio je francuski general Alphonse Joseph Georhes.
Iza njih u drugom automobilu bili su Bogoljub Jeftić i francuzki ministar mornarice François Piétri.
Oko prvog samovoza bila su dva častnika na konjima; na desnoj strani dopukovnik 141. Gorske pukovnije, Jules Piollet, a na lievoj zapovjednik sklopa Pokretne republikanske garde, Paul Vigoroux.
Predviđeni put povorke vodio je ulicama Canebiére, Saint-Ferréol, Curs Pierre Puget i La Corniche sve do spomenika Palima na Iztoku.
Prije nego je povorka krenula mnogobrojni fotografi, kinooperateri i novinari upravljali su svoje aparete nekoliko centimetara izpred Alesandrovoga nosa.
Iz publike je odjekivao pljesak i povici - vive le roi! (živio kralj!).
Čuvari javnoga reda, koji su se uzduž puta nalazili na razmaku od dva metra, zadržavali su razdraganu rulju na pločnicima.
Povorka je pošla iz Stare luke. Aleksandrov automobil, koji se kretao vrlo polako, stigao je na trg Burze, na suprot palači Burze, između kojih prolazi ulica Canebiére. Već je bilo 16,15 sati.
Stražar Célestin Galy, koji je na trgu Burze bio u službi pred stražarnicom redarstva, primjetio je kako se neki čovjek iz drugoga reda publike vrlo mirno i pažljivo probio u prvi red a da nikoga nije gurnuo i došao u prazan prostor, jedan i pol metar od kraljevog automobila.
"Stražar je, misleći, kako je kasnije izjavio, da se radi o čovjeku " koji prema starom francuzkom običaju želi dotaknuti kralja, kako bi mu donio sreću", potrčao prema čovjeku da ga odstrani.
Ali bilo je kasno. Čovjek, koji je sada u svakoj ruci imao po jedan pištolj, u trenu oka skočio je na nogostup automobila i počeo pucati.
Smrtno ranjen is neposredne blizine, "point blank", s nekoliko zrna velikog kalibra (9 mm), kralj je na mjestu izdahnuo. Nije izustio niti jednu rieč."
Ovo je izjavio stražar Célestin Galy koji je prvi stigao do atentatora dok je još pucao u unutrašnjost automobila.
Uzprkos tome, odmah poslije viesti da je Aleksandar ubijen, u Jugoslaviji se proširila viest kako je Bogoljub Jeftić brzoglasno dojavio u Beograd da su poslednje Aleksandrove rieči bile - "Čuvajte mi Jugoslaviju."
Vidjevši stražara kako se u skoku baca na njega, atentator se okrenuo, pucao u njega i ranio ga, a zatim je opet počeo pucati po unutrašnjosti automobila.
Oko Aleksandrovog automobila nastao je metež.
Pošto svojom starom paradnom sabljom (izrađenom prije 1914. g.) , nije mogao udariti na lievo, dopukovnik Piollet je sa svojim konjem napravio polukrug i tek tada uspio atentatora udariti sabljom po glavi. Nu pošto ovaj od prvoga udarca nije pao Piollet ga je udario i drugi put i Kelemen je pao na pločnik.
Piollet je kasnije uspomene na ovaj događaj detaljno opisao. Njegova udovica ih je objavila poslije njegove smrti. U njima on zorno opisuje sam događaj, nered koji je uslied njega nastao i pucanje policije na sve strane poslije atentata, na što je on počeo vikati: "U ime Boga prestanite pucati!"
Dok se ovaj prizor odvijao stražar na biciklu, imenom Paul Pierre, stao je iza automobila koji se upravo zaustavio. Tu je stigao u času dok se napadač na tlu hrvao s drugim stražarima. Prema njegovim riečima, napadač se lavovski borio i nastojao se osloboditi "ležeći na zemlji kraj kraljevskog automobila pružao je strahovit odpor onima koji su ga htjeli razoružati. Jedan stražar puca u njega i pogađa ga u glavu iznad uha."
Drugi stražar, imenom Damien Debionne, također je počeo pucati.
Stražari Ernest Davin i René Clément prvi su se bacili na izpruženog Kelemena, koji je još u desnoj ruci držao magazin pištolja Mauser.
Sada već iznemoglom Kelemenu Gavin je iz ruke iztrgnuo magazin i počeo pretraživati po njegovoj odjeći.
Iz lieve strane njegovog prsluka izvukao je jedan magazin velikog kalibra za Mauser s 20 naboja i jedan manji s osam naboja, drukčijeg kalibra, te jednu ručnu bombu.
Inspektori državne sigurnosti odmah su uzeli oružje i čahure koje su se našle oko auta.
PONAŠANJE DRŽAVNE SLUŽBE JAVNOG REDA I PUBLIKE PRILIKOM ATENTATA
Ka su dopukovnik Piollet i stražari Paul Pierre i Damien Debionne oborili Kelemena nastala je luda panika.
Vozač automobila, Charles Della Santa, koji je povezao ministra Bartoua u bolnicu izjavio je kako je već u vrieme prvih hitaca "prestrašeni narod bježao na sve strane".
Stražar Séraphine Rignon je vidio kako se "razjareni narod bacao na Kelemena da ga linčuje". On je čuo i nove hitce, ali nije znao tko ih je izpalio.
Na koncu je dodao: "U gužvi sam izgubio pištolj marke Herstal, kalibra 6,35, ali nemam njegov broj."
Značajno je bilo držanje stražara Adriena Roudila, za to što je dalo pravu sliku ponašanja službe javnog reda, čiji članovi su se međusobno tukli ne znajući hoće li prije udarati pendrecima ili pucati.
"I pucalo se. Puno se pucalo. Ali nijedna od tih kugla nije pogodila Kelemena koji je već bio oboren i okružen stražarima".
Ali Roudil je blizu auta zapazio "drugu osobu" s pištoljem maloga kalibra, kojeg je pendrekom udario po ruci i pištolj je iz nje izpao.
"Nisam imao vremana uhvatiti ga jer me je u tome spriečilo guranje koje su prouzročili oružnici na konjima. Ja sam tek uspio podići pištolj, koji ovdje predajem za svrhe potrebne za iztragu."
Taj pištolj bio je kalibra 6,35, marke Herstal. Ovu izjavu stražar Roudil je dao za vrieme sudbene iztrage.
Kako je kasnije izjavio jedan od prisutnih, "u žaru akcije izgledalo je da je svaki pojedinac postao sukrivac. Tuklo se i pucalo, ne mareći kuda, tko, kako i u koga."
Jedan odvažni promatrač imenom Gross, koji se nalazio u prvom redu množtva publike, čuo je "više hitaca koji su bili izpaljeni velikom brzinom".
"Nastala je vreva i metež i netko me je, ne znam čime, udario po glavi. Zamaglilo mi se i pao sam."
Opet jedan drugi, ovoga puta neki Srbin imenom Aćimović, koji je došao vidjeti svoga kralja, čuo je pucnjavu. "Ubijaju nam kralja!" povikao je svome prijatelju Vasi Nikoliću koji je bio s njime i pojurio prema autu.
Ali i njega je u trčećem množtvu netko maznuo po glavi.
Pograbio ga je vatrogasni poručnik Henri Chéne kojemu su skočili u pomoć neki inspektori Državne sigurnosti i neki građanin. U to je priskočio inspektor Abel Garcin i nakon duljeg natezanja uspio Aćimovića, koji je sav okrvavljen ležao na zemlji, spasiti od bijesnih udaraca rulje, koja ga je i dalje nastavila udarati.
Garcin ga je odvezao u bolnicu gdje se je ustanovilo da se ne radi o nikakvom sukrivcu. I to je bilo sve. Aćimović se morao pomiriti s onom - 'tko je dobio, dobio je'.
U ovakvom metežu nije se znalo tko koga napada, tuče ili brani. Ministar Bartou je izlazeći iz automobila iznemogao, od straha više nego od rane, pao u ruke stražara Françoisa Martie i rekao: "Ja sam Bartou, ranjen sam u ruku. Povedite me na sigurno mjesto."
Odmah su ga pograbili i noseći ga na rukama nekako su se konačno progurali kroz gužvu do ulice Reine Elisabeth gdje je stajao jedan taksi. Stavili su ga u taksi, u koji su se utrpala i trojica stražara i jedan civil i povezli ga prema bolnici.
Odatle su dosta brzo stigli do bolnice gdje je odmah stavljen pod nazor službujućeg liečnika, doktora Audiera.
Tek tu u bolnici na ruku mu je stavljen garrot (podveza za stezanje žila), poslije čega su mu dali neke injekcije.
Iako je rana bila na desnoj ruci, koja je u ovakvim slučajevima manje opasna od rane na lievoj ruci, Bartou je ubrzo umro, najvjerojatnije za to što je izkrvario na putu do bolnice, a nitko se u bolnici nije sjetio da mu je bila potrebna transfuzija krvi.
Aleksandra, koji je nekoliko puta iz neposredne blizine pogođen težkim kuglama iz Mausera dovezli su u Prefekturu. Veliki župan Pierre Johannaud odmah je brzoglasom pozvao liečnika Bertranda Gabriela koji se odmah uputio u Prefekturu gdje je na divanu našao mrtvoga kralja.
Na tielu, koje je još bilo obučeno, vidjela su se dva otvora prouzrokovana kuglama; jedan izpod desne strane leđa i jedan izpod prsnog koša u visini jetre.
Nu kad je s kraljeva leša skinuta odjeća dr. Gabriel je umjesto dvije pronašao pet velikih rana. Samo jedna od njih bila je na lievoj ruci, druge su bile na prsnom košu.
Jedna kugla, koja je bez ikakve sumnje prouzrokovala smrt u istoj sekundi kad je naboj izpaljen, ušla je na lievoj strani prsnog koša i izašla na leđima izpod desne lopatice.
Pa recimo da nekim čudom Aleksandar nije ostao na mjestu mrtav, on bi poslije udara u prsa samo jednom kuglom ovako težkog kalibra i parabelum naboja (duplo veći i jači od običnog) smjesta pao u šok i ne bi uspio izustiti niti jednu rieč. Toliko za Jeftićevo "Čuvajte mi Jugoslaviju".
Kako su izjavili mnogi prisutni, u metežu koji je nastao neposredno poslie atentata izgledalo je da stražari, policija, vojnici i svi koji su imali oružje pucaju u sve i svakoga.
Gospođa Mireille Armelin bila je pogođena u lievi dio pluća. Gospođi Lucie Dupré prostrieljeno je bedro. Gospođi Durbec prostrieljena je desna noga i uslied težkog krvarenja je umrla. Gospođa Yolande Faris smrtno je ranjena, prostrieljena joj je utroba i, kao i kod gospođe Durbec, nikad nije ustanovljen kalibar naboja.
SUDBINA KELEMENA
Veličko Georgijev Kerin, alias Černozemski, alias Kelemen, znao je da izvršenjem ovoga zadatka ide u sigurnu smt i kao pravi dragovoljac i ustaša on je taj zadatak rado primio i častno izvršio.
Ali, što nitko, pa vjerojatno ni on, nije očekivao jest tretman koji je nad njim, ne samo dok je bio živ, nego i poslije smrti, izvršen od strane toliko razvikane "civilizirane, kulturne i katoličke Francuzke".
Najgori ubojica koji se ogriešio o obće pravo, uhićen u sličnom slučaju, dobiva prvu pomoć i vodi ga se u bolnicu.
U bolnici svakoga većega grada postoji jedna soba rezervirana za okrivljenike koji se poslije liječenja predaju na razpolaganje sudu.
Ali kako izgleda ta praksa ne odnosi se jednako na sve. Pogotovo onda kad se radilo o hrvatskim ustašama.
Zato Kelemenu nije pružena nikakva pomoć, niti je odvezen u bolnicu. Nad njim i kasnije nad njegovim mrtvim tielom izvršen je niz nečovječnih postupaka koje se nikako ne može opravdati njegovim činom, bez obzira na to koliko je taj čin bio strašan.
Kako je izjavio jedan od stražara, imenom Faisant, ranjeni Kelemen je s mjesta atentata po pločniku dovučen u stražarnicu gdje je na pola svučen ostavljen ležati na podu. Jedan sat kasnije stavili su ga na jedan teretnjak.
Što je zatim učinjeno saobćio je u svom zapisniku dva mjeseca kasnije predstojnik sigurnostnog redarstva Marseillea, komesar Pierre Cals koji je djelovao u svojstvu nekakvog izaslanika sudca iztražitelja.
Krasne li stranice sadizma! Evo što tu stoji:
"Mi Cals, etc....izvješćujemo da smo 9. listopada iza atentata na osobu Nj. vel. Aleksandra I. Jugoslavije, došli na lice mjesta. Tu smo saznali da je počinitelj atentata, koji je bio ranjen, prenesen u redarstvenu stražarnicu na trgu Burze.
Ubojica još nije bio mrtav. S jedne strane bilo je poželjno prenieti ga u naše urede, da ga se pokuša preslušati, a s druge strane da ga se izbavi od biesa gomile. Pod takvim okolnostima mi smo ga pomoću inspektora i čuvara reda predali sigurnostnoj službi.
....U našem uredu mi smo ubojicu sasvim svukli i oduzeli mu odjeću i razne predmete, koji su spomenuti u našem zapisniku o ustanovljenju ovoga očiglednog zločina..."
Da mu je pružena liečnička pomoć Kelemen bi sigurno preživio.
Umjesto toga ostavljen je na podu gdje je nakon 4 sata mučenja izkrvario i umro.
Smrt Aleksandra Karađorđevića bila je kobna za prvu Jugoslaviju.
Od časa njegove smrti ova francusko-engleska tvorevina počela je naglo umirati i u svega šest i pol godina ona je zauviek nestala. Posredstvom istih sila, četiri godine kasnije na njezinim ruševinama uzpostavljena je druga (posljednja) komunistička Jugoslavija.
Nu, uzprkos moći tih sila, ni jedna, ni druga nikada ne bi postojale da nije bilo naših, hrvatskih, izdajnika.
Imena svih osoba uključenih u organizaciju i izvršenje osude nad srbijanskim tiraninom su poznata. Svih osim Liepe Plavojke i Petra.
A tko su oni bili? Za što su samo njihova imena dugo ostala u tajnosti? Za što su baš oni bili uključeni u pripremu za atentat?
Najprije, odgovor na ovo drugo pitanje. Ne znam kad je Petar umro, ali se zna da se poslije atentata morao skloniti u Grosseto, jedno od ustaških skloništa u Italiji. Plavojka je navodno bila živa sve negdje do konca 80ih godina prošloga stoljeća, pa je radi njihove osobne sigurnosti njihov identitet dugo držan u tajnosti.
Odgovor na treće pitanje je: Petar je bio vrlo uspješan zagrebački trgovac koji je poslovno putovao po cieloj Zapadnoj Europi. S njime je mnogo puta putovala i njegova supruga, pa su oboje vrlo dobro poznavali sve važnije gradove Italije, Austrije, Njemačke Švicarske i Francuzke.
Povrh toga, Petar je od samoga početka novčano pomagao ustaše u emigraciji, nabavljao im oružje i druge potrebštine, pa je sigurno najlakše mogao pribaviti i oružje za atentat, koje će njegova izvanredno liepa i hrabra supruga prenieti u Francuzku.
A sada odgovor na prvo pitanje. Tajanstveni "Petar" je bio hrvatski domoljub ANTE GODINA, a "Liepa Plavojka" bila je njegova izvanredno liepa supruga STANA.
Ustaše Veličko Kerin, Mijo Kralj, Zvonimir Pospišil, Ivan Raić i svi koji su sudjelovali u organiziranju i pripremi kazne nad glavnim kolovođom srbijanskoga divljačkog terora svojim primjerom zadužili su sva hrvatska pokoljenja, kako ondašnja, tako i današnja i sva buduća.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
