I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
Bog i Hrvati!
ANTUN GUSTAV MATOŠ
IZ SARAJEVA
Ex oriente lux!
Bijah nekoliko dana u šeher-Sarajevu i doživjeh više no za mjesec dana u Zagrebu. Naročito hrvatstvo Herceg-Bosne natkriljuje i optimistično banovinsko mišljenje. Hrvati su tamo već sada organizovaniji i složniji no ovdje, a što je za nas najpoučnije: gotovo svi su starčevićanci.
Dok je ovdje kod nas u Banovini plemensko, “slavensko” osjećanje jače kod svih nestarčevićanskih stranaka od državnoga, narodnoga, Hrvati anektiranih pokrajina odvajkada su pravaški, upravo “frankovački” Hrvati, jer se tamo u praksi, naročito u posljednje doba, vidi još očitije no u ostalim hrvatskim zemljama da su srpski državni i hrvatski državni interesi dijametralno oprečni.
Zato je danas Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva.
Znam ljude koji dođoše onamo kao naprednjaci i slavosrbi, a odoše kao tvrdi starčevićanci. Gg. dr. Ivo Pilar, bar. Benko - “Artur Grado” - i Mihovil Nikolić bez sumnje se u činu uvjeriše da Hrvati i Srbi nisu isti “narod” - kako to unatoč svemu i opet onomad tvrdi g. Nikolić Podrinski - jer ne mogu biti isti narod dvije plemenske skupine, imajući pored sasvim različite kulturne još i sasvim oprečne državne misli.
Dok na banovinskim prugama postupa kondukter sa mnom kao pustahija, na bosanskoj uskotračnoj željeznici vlada se europski. Sigurnost bosanske administracije nad banovinskom vidi se na svakom koraku. Nedavno je Pokret usporedio bosanski budget sa amošnjim, došavši za nas do sramotnih rezultata. Dok hrvatski kapital služi Mađarskoj, bosanski se troši za Bosnu. Dok je nas Pešta dovela do prosjačkog štapa, Austrija nije bosanskog novca harčila izvan Bosne i to treba za budućnost upamtiti. Dok Beč dira samo u jezik, nameće nijemštinu, ali podiže materijalno blagostanje svojih podanika, Mađar ti ne nameće samo svoj kulturni nepoznati žargon, već ti siječe još i kesu i otima imutak: to je danas razlika između bečke i peštanske politike, pa ako ćemo o simpatijama, nije teško pogoditi koja strana mi je simpatičnija.
Pošto se odmorismo u Bos. Brodu kod g. Mije Ergovića, urara i draguljara, predsjednika podružnice hrvatskog “Napretka” i pošto se o domaćim prilikama razgovorismo sa našim ljudima, gostioničarom Grgom Potušekom i mjesnim župnikom, krenusmo noću za Sarajevo.
Kroz mrak bjelasanje vode i crne konture sve viših brda, a zorom krasne šumovite planine, magle na poljima i granama, pa sela i zaseoci sa strmim drvenim krovovima, pretvarajući zgrade u čardake, slične našim domovima na Uni, u Turopolju, pa drvenim hrvatskim kurijama.
Jurimo srcem zemlje pored lijepe, široke vode Bosne sa čudnim mlinovima, a ovo sunce, što se tmurno rađa u krvi i magli kao u puščanom ljutom dimu, čini mi se sunce posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i tvoje sunce, Katarino i rimska koludrice!…
Nova stanica: nad zelenom rijekom ustremio se strmi vis, na visu kao staro saće osjega gnijezda - drevni, sivi turski konaci, buljeći dolje kao viteški prosjaci i slijepci, a među starodrevnim strmim i kao u čađu prošlosti uronulim surim domovima orlušina sura, stara kula: to je Vranduk, i tu je 1463. izgubio rusu glavu Radivoj, knez vrandučki, braneći djedovinu od Osmanlija.
Od 1463. pa do 1908. duh se ovog surog, vranog Vranduka nije gotovo ništa promijenio. Nad tim šumovitim vrhuncima gaze vjekovi! Biva mi, kao da se vraćam u domovinu iza pet stotina godina… A tamo, iza onih gora i mutnih planina - tamo nam sinu prvo hrvatsko sunce, tamo na Duvanjskom polju, sinu nam prvo zlato tvoje krune, junače Tomislave, i u selu Stipančićima još se pokazuje mjesto gdje je sveta misao hrvatska postala purpur, skrlet - kraljevina!
Treba se voziti od Zagreba pa do Sarajeva, u brzom vozu prevaliti prostor kao između Pariza i Marseillea, prostor čistom zemljom našom, pa da osjetite da misao Duvanjskoga polja mora danas biti jača i življa no ikada! Zemljo, divna zemljo naša, kako malo smo mi tebe dostojni!
Zenica sa golemošću svojih ugljenika i spoljašnošću zadimljenog belgijskog ili engleskog rudarskog mjesta, pitoma polja oko Visokoga, drevnog kraljevskog mjesta, onda lijepa kotlina sa vidicima - Kiseljakom i Ilidžama, pa panorama šeher-Sarajeva sa modernim, novim, zapadnjačkim gradom u kotlini oko Miljacke i sa rasturenim, kao bijeli golubovi rastresenim muslimanskim kućama i konacima po obroncima polugolog gorja, okrunjenog silnim utvrđenjima nad kojima gospoduje begovska, gospodska visina Trebevića.
Ali, na žalost, ja ne obiđoh ni pola lijepog Sarajeva, toliko me zaokupiše znanci, prijatelji, pa i događaji. Stigoh onamo uoči Bajrama i ni usred Pariza ne bijah žrtvom tolikih, najsuprotnijih senzacija. To bi bio izabran grad ljudi što živu samo života radi, što doživljuju samo radi doživljaja. Tri najglavnije europske povijesne struje, muhamedanstvo, katolicizam i bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj, a da se ne dodiruju. Dodajte još Hebrejce, najčišću, najplemenitiju “Eškenazi”-pasminu, iz maurske Španije bačenu tiranijom raznih Torquemada i Himenesa, živ dokaz najveće vjerske tolerancije islamizma, pa onda doseljenike sa površnošću bečke ili peštanske “bijela kafa”-kulture, i šarenilo toga poluistočnoga grada sinut će nam u cijeloj njegovoj žarkosti persijskog ćilima.
U takvom bi mjestu zacijelo uživali dusi kuriozni, skeptični i pustolovni kao Mérimée i Hamsun. Moj literarni kolega, g. Mihovil Nikolić, priča mi da se u Sarajevu osjeća sto puta srećniji i više kod kuće no u koterijama rastrovanom Zagrebu, odakle bi se i pokojni naš Kranjčević znao vraćati kući kao iz tuđine.Dok je Zagreb jedan svijet, Sarajevo je raskršće od pet svjetova, sa putovima u Carigrad, Zagreb, Cetinje-Beograd, Beč-Peštu i Jerusolim. Koje šarenilo samo na trgu i po “ćepencima” oko Husrevbegove divne džamije, okićene lipom kao većina džamija i naših hrvatskih seoskih hramova!
Kakve žarke boje, kakvi tipovi, koliko sunčanih, žarkih motiva za kičicu orijentaliste Brangwyna! Kao da se iz neba prosu korpa sa crvenim patlidžanima, modrim grožđem, crnim šljivama i ćilibarskim jabukama na šareni bosanski sag! A tri koraka odatle - Rudolfova i Franje Josipa ulica sa modernim korzom, kafanama, dućanima, krasni quaievi Miljacke sa modernim školama, uredima, zavodima i poduzećima.
Premda se do aneksije veliki kapital nije dao na velika građevinska ulaganja u Sarajevu, premda tek sad počinje era velikih gradskih poduzeća, Sarajevo ima već sada tramway, clubski život, crte velegradskih tendencija, kakvih na žalost još dugo nećemo imati u Zagrebu, ubijanom ljubomornošću mađarske politike financijske i prometne.
Bajramski praznik čestitah sarajevskom načelniku, Esadu efendiji Kuloviću, pa našim vrijednim književnicima gg. Safvet-begu Bašagiću i Osmanu Nuri Hadžiću, gdje se upoznah sa nećakom mu Hakijom, sasvim modernim čovjekom, filologom, đakom sveučilišta u Jeni, obrijanim poput njemačkih profesora. Kod efendije Kulovića nađoh engleskog konzula i francusku otmjenost u malom salonu carigradske elegancije, gdje mi osim divnih ćilimova zape za oko divan, originalan barokni sat.
Mi se Hrvati hvalimo da od muslimana unatoč srpskoj, tobože turkofilskoj propagandi, uz nas pristaje cvijet njihove inteligencije. Vođa hrvatskih muslimana, dika naša, Adem-aga Mešić, proputovao je cijelu Europu, organizatorski je talenat prvoga reda i taj bosanski self-made-man ne ustupa u svojim financijskim sposobnostima nijednome pravoslavnome trgovcu. Osim njega dičimo se u modernističkom muhamedanskom pokretu ljudima kao novinar Jakub-beg Filipović, literati Bašagić i Hadžić, veterinar Šemsi-beg Salibegović, liječnik dr. Mustafa Denišlić, dr. Abdul-beg Bukvica, dr. Halid-beg Hrasnica i lijepa kita naprednih đaka koji su već poznati starčevićanci kao dični naši prijatelji, beg Barjaktarević, i Zagrebu poznati Uzur-beg Gradaščević, đak našeg sveučilišta i potomak Zmaja od Bosne.
A ne valja zaboraviti da i vođa filosrpskog pokreta među muslimanima, Šerif Arnautović, bijaše još prije osam godina starčevićanac. Srpska propaganda predobi dosta muslimana, jer je tobože radila za suverenost carigradskog padiše. Iza najnovijih događaja u Srbiji otvorit će se oči i tim zavedenim, inače čestitim elementima, kod kojih je načelna opozicija od vjekova običajna.
Dok je u ostalim lijepim predjelima, kao npr. u Švicarskoj, čovjek karikatura krasne prirode, u divnoj Bosni je “ljudska raslina” - kako bi rekao Taine - najljepši proizvod zemlje. Svijet je tu krasan, visok i naočit - naročito muškarci. Tu živu najviši ljudi u Europi, najljepša europska rasa, sačuvana u prekrasnim eksemplarima, naročito u islamskoj aristokratskoj kulturi. Tip bosanskog plemića i danas nosi sve tragove etničke hrvatske aristokracije, obično je plav ili kestenjast i u najvećoj fizičkoj opreci sa levantinskim, cincarskim, crnim i blijedim tipom tzv. Vlaha.
Vođama bosanskih Hrvata smatraju se pored Adem-age Mešića, koji većinom obitava u Tešnju, dr. Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup, i dr. Nikola Mandić, odvjetnik. Veće suprotnosti no što su između ovoga advokata i ovog crkvenog dostojanstvenika ne mogu se zamisliti. Taj knez vojujuće crkve je u ponašanju demokrat, Mandić je aristokrat. Ton u nadbiskupiji je ton obične naše građanske kuće, gdje vas kućedomaćin nuđa šljivovicom, šaleći se i udarajući vas demokratski po ramenima, dok je vila g. dra Mandića tako otmjena, njen gazda tako odabrano elegantan kao konzul koje velevlasti. Mandić je oportunist krasne, južnjačke pitome spoljašnosti, jedan od najkrasnijih ljudi koje ikad vidjeh, dok je dr. Stadler i fizički tip onih neslomljivih crkvenih prelata koji i u tribunskom svom profilu čuvaju imperijalistične težnje svoje mramorne volje i njen rimski klasični izvor.
Diveći se toliko ljudskoj energiji da joj se klanjam i onda kada se dajbudi ne slažem u svemu sa njenim nosiocem, osjetih u prvom dodiru sa presv. nadbiskupom vrhbosanskim onu iskru, onaj neodoljivi magnet, koji kod velikih osoba ima privlačivost i za heterogene elemente. – To je pravi nasljednik Strossmayerov, s tom razlikom da je prvi starčevićanac u Bosni! – rekoh u sebi, posmatrajući jovijalnost toga jako sijedog čovjeka koji ni pred carskim Bečom nije zadrhtao… Kao stari Rimljanin, i on je velik stvaralac, velik organizator i njegova poduzeća, počinjana malim sredstvima, zadivljuju smionost najspekulantskijeg trgovačkog svijeta. On je svakako velik biskup i – velik karakter. Ne znam je li najbolji političar, ali je danas nesumnjivo najveći Hrvat, možda najveći čovjek u Bosni, od kojega većeg ne vidimo u savremenoj Hrvatskoj.
Pa ipak, dr. Nikola Mandić čini mi se podesniji za vođu tamošnjeg našeg naroda. On je rodom odanle. On osvaja elastičnošću, ne silom. Osim hrvatskih, njega ne vežu nikakvi drugi obziri. Kao najbolji bosanski advokat on će bez sumnje biti najbolji član novog bosanskog sabora. Kao svjetovnjak čini se svijetu pozvaniji za vođenje svjetovne politike. Izvrstan je govornik. Mi se možemo samo ponositi da takve dvije sjajne sile u Sarajevu vode hrvatski narod i nadamo se, unatoč malim nesuglasicama, izbilim nedavno u Hrv. dnevniku, da će presv. g. dr. Stadler i dr. N. Mandić znati ostati u istoj stranci, iako znamo da je svaki od njih sila za po jednu stranku. Mi se obadvojicom ponosimo i u novom bosanskom saboru ne vidimo dostojnog im protivnika, pa još ako budu uz Adem-agu Mešića!
Matica naše organizacije u Bosni i Hercegovini je Hrvatska narodna zajednica. Predsjednik joj je dr. Nikola Mandić, tajnik Nikola Precca, a predsjednici su okružnih odbora: dr. Jozo Sunarić (Banjaluka), dr. Milan Katičić (Bihać), fra Ambroz Miletić (Mostar), Petar Zelenika (Sarajevo), fra Marijan Duić (Travnik) i dr. Ivo Pilar (Donja Tuzla). Zajednica broji do danas cijelu vojsku, 48.000 članova, i zadatak joj je da oko sebe okupi sve što hrvatski osjeća u onim krajevima.
Osim 36 pjevačkih društava i čitaonica imamo hrvatske sokole u Banjaluci, Bihaću, Doboju, Jajcu, Konjicu, Mostaru, Bos. Novome, Sarajevu, Travniku i Donjoj Tuzli, a Hrvati radnici su organizovani u Sarajevu, Jajcu, Donjoj Tuzli, Zavidoviću i u Zenici. Društvo “Napredak” u prvom redu se brine o hrvatskom podmlatku, šalje našu mladu sirotinju u škole i zanate, a baš ove znamenite godine izučiše zanate prva četvorica “Napretkovih” pitomaca: Antun Dalić (knjigoveža), Tomislav Paškvan (strojarski mehaničar), Antun Sandrk (pekar) i Milan Merli (sedlar). “Napredak” ima te godine dohotka preko 47.000 K, 29 podružnica i 34 povjerenika, a nanovo izabrani predsjednik mu je naš poznati pjesnik i prokušani rodoljub, dr. Tugomir Alaupović, profesor.
“Napredak” treba što prije stvoriti u Zagrebu, Osijeku, Spljetu i ostalim našim gradovima podružnice sa ciljem da naši kalfe i šegrti istisnu iz cijelog područja hrvatskih zemalja nehrvatsku doklaćenu čeljad ne samo iz zanata nego i iz trgovina, koje već usred Zagreba na sramotu našu služe kao konzulati protivničke i sa nama nepomirljive misli.
Kada se Srbi usred Hrvatske mogu organizovati privredno i novčano, ja ne vidim razloga zašto, za čije babe zdravlje, da i mi to isto, isto tako ekskluzivno, ne činimo. U realnom radu za hrvatstvo su nas, kako se već iz ovog kratkog pregleda vidi, hercegbosanski Hrvati daleko natkrilili, a za kukavne, trule i nehrvatske prilike u Banovini više je nego poučna činjenica da je ove godine “Napredak” poslao našim novčanim zavodima 60 pisama, a na veliku našu sramotu odazvaše se samo 4, slovom četiri: Prva hrv. štedionica u Zagrebu, Hrv. poljodjelska banka u Zagrebu, Prva lička štedionica u Gospiću i Činovnička zadruga u Petrinji…
Prema tome hrvatska misao u Bosni razvijala i razvija se i bez nas, nije djelo banovinske propagande – naprotiv: hercegbosanski Hrvati organizovali su se i unatoč onom jadnom hrvatskom saboru koji se na kukavička supilovska usta tako jadno i tako izmećarski odricao našeg prava na pripojenje tih hrvatskih zemalja! Zato hvala i neuvehla slava budi našim bosanskim radinim Hrvatima koji su znali ostati Hrvati i onda kada ih se većina “narodnog” našeg predstavništva u slavosrpskom Saboru kao Juda odricala!
Osim “Napretka” imamo mi u anektiranim krajevima 11 novčanih zavoda (u Busovači, Klobuku, Konjicu, Livnu, Nevesinju, Orašju, Sarajevu, Stupu, Travniku, Ulicama kod Brčkog i Zenici). Pomoću banovinskih novčanih zavoda treba osnovati uz najjaču (našu) bosansku banku, npr. Centralnu banku u Sarajevu, agrarnu banku, da zastupa što djelotvornije hrvatske interese kod skorog rješavanja tamošnjeg agrarnog pitanja. Gospodar Bosne bit će onaj tko će imati većinu bosanskog zemljišta. Zemlja je narod! Mađari već spremaju za Bosnu agrarne milijune, spremaju se na osnivanje svojih banaka, pa apelujem na rodoljublje Prve hrv. štedionice i naše Poljodjelske banke. Ako naši i bosanski novčani zavodi postanu jedno, i Herceg-Bosna se mora pridružiti Hrvatskoj. Političko jedinstvo nema temelja nije li posljedica jedinstva moralnog i ekonomskog. Da je “srpstvo” kod nas tek pojava religiozna i politička, da ne znači istodobno i najekskluzivniji privredni i ekonomski separatizam, da iza Pribićevića i Medakovića ne stoji Srpska banka sa dobrim organizatorom Matijevićem i legijom novčanih zavoda i organizovanih trgovaca što napreduju u Zagrebu dok Hrvati u Zagrebu kukavno tavore i propadaju, da “srpstvo” nije pojam najekskluzivnijeg i antihrvatskog ekonomisanja u srcu Hrvatske, ne bi bilo tako zarazno i tako opasno. Zato odgovorimo ekskluzivnim organizacijama pravoslavnim - ekskluzivnim organizacijama hrvatskim. Jer narod je organizacija, i mi nismo tako reći više narod hrvatski, jer nismo hrvatska narodna organizacija.
Premda je Herceg-Bosna momentanim našim nehajem i vladinim neoportunim pomaganjem srpstva tako rastrovana srbijanskom propagandom da bi se i prepredeni Nikola Pašić zadovoljio - kao i Supilo - njenom autonomijom sa nadom većine u beogradskom džepu, hrvatska stvar ni danas ne stoji loše. Mi katolici smo sa muslimanima u ogromnoj parlamentarnoj i statističkoj većini, to više što kmeti katolici iščezavaju prama kmetovima Vlasima. Prema tome su katolici i muslimani prirodni saveznici kod rješavanja agrarnog pitanja, prirodni parlamentarni saveznici, kad i ne bi bili prema došljačkim, doseljeničkim pravoslavnim elementima jedini domaći, autohtoni živalj hrvatski. Dokazano je da kmetsko, dakle par excellence srpsko pitanje u Bosni nije istovjetno sa kmetskim pitanjem u ostaloj Europi. Dok su drugdje kmetovi starosjedioci, izgubivši pod feudalnim prilikama svoja posjednička prava, u Bosni se hrvatski kmet starosjedilac većinom što iselio što izginuo u borbama sa Polumjesecom i vjerskim heresima, dok je vlaški došljak pao na opustjelu begovsku zemlju kao nadničar koji se tek vremenom osjetio kmetom i tek u najnovije doba traži prava kmetska, a ne nadničarska, upravo zakupnička.
Dok se od 60 naših novčanih zavoda odazivlju pomoću “Napretka” tek četiri, navodi nam društveni tajnik dr. Milan Prelog ovaj divan primjer hrvatskog požrtvovanja i patriotske svijesti: prvi legat (200 K) zaveštala je “Napretku” blagopokojna Julijana Cerovac, bolničarka u zemaljskoj bolnici sarajevskoj. Ime te divne hrvatske sirote treba da zapamte žene hrvatske!
Kao muha u mlijeko padoh sa drugom med. M. Mikulićem u Sarajevu u gostionu Frankini, gdje nađoh čelik-Hrvate i srodne duše - “pasvandžije”. Pasvandžije (noćobdije) su svi naši sarajevski neženje i bećari, svaki je od njih lampa u noći savremenosti hrvatske, a hrvatska društvenost, kolegijalnost i pjesma su svjetlo kojim pasvandžije tjeraju svoje sarajevske mrakove. U tom veselom društvu nađoh profesora Stjepana Jankovića, mog dragog Sulju (Sulejmana) Suljagića, novinara Radulovića, dušu pasvandžijâ Antu Ćilimovića, profesore Dujmušića, Tandarića, Radoševića, bankovnog činovnika Kubovića, pa Draganića i tolike druge, koji mi dokazaše da duh gostoljubivosti i društvenosti hrvatske ne prestaje ni u gostioni. A što će vas, dragi moji Zagrepčani, najviše (i najmanje) zapanjiti, među pasvandžijama nađoh i Karla (ne Moora nego) Mohra! Sad ima zube, osjeća se izvrsno i radi kod sarajevskog “Tagblatta”.
Glavna snaga i odlika Hrvata u Herceg-Bosni je inteligencija. Mi smo najinteligentniji dio tamošnjeg pučanstva, a s nama jednako osjeća i elita muslimanske inteligencije. Laže dakle i opsjenjuje tko trubi u neukost bijelog svijeta da su Srbi inteligencija onih krajeva. Hrvati danas imaju nekoliko najodgovornijih tamošnjih vladinih mjesta usprkos dreci mađarskog šoviniste i srbofila Baćanja i smušenog Gregora Tuškana, koji traži u delegacijama za činovnike u Bosni strane podanike, Srbe iz Srbije. Bog mu ludu pamet rasvijetio! Hrvati su najbolji bosanski profesori i nastavnici, a Herceg-Bosna nam dade već poslije Jukića, od okupacije, duhova po kojima je njena literatura i brojno više hrvatska no srpska: Alaupovića, Miličevića, Adalberta Kuzmanovića (Kuzmu Novića), Bašagića, Osmana Hadžića itd. Josip Milaković, Ljud. Dvorniković i Nikola Ostojić su Bošnjaci svojim bosanskim djelovanjem, a Vjekoslav Jelavić je znao postati pariski novinar, premda rođen Hercegovac. Moj nezaboravni prijatelj, sekretar Hrvatske zajednice i dra Mandića, Nikola Precca, svršio je svoje studije u Italiji, posvetivši svoje vrijeme i žrtvovavši svoju karijeru našoj hrvatskoj stvari. Rasa je bosanska darovita, a jedan hercegovački biskup prije okupacije, fra Marijan Šunjić, pisaše i govoraše još i turski, arapski, persijski, latinski, talijanski i francuski. Zemlja Jakovljevićeva, fra Ang. Miletića i Grge Martića, zemlja Zovka, Buconjića, Glavaša, fra Marijana Markovića i dra Ivana Šarića je zemlja inteligentna i većina njene inteligencije je hrvatska, samo hrvatska.
Ona postade i novom domovinom, ona dade groba i najboljem glasniku moderne hrvatske inteligencije: S. S. Kranjčeviću. Bosna mu dade kruha i mira, kojega ne bi bio našao u užoj svojoj domovini, premda je Srpska riječ vladi zamjerala što tome “kuferašu” u teškoj bolesti daje punu plaću i što ga ne penzionira…
Kada dođoh u posjete velikome pjesniku, njegova gospođa, koja je u ovo tri godine njegovog umiranja pokazala mnogo heroizma, ne mogaše me više pustiti k njemu.
Drugi dan bijaše već mrtav.
Mrtvoga, pokojnoga ga nađoh u dalekom Sarajevu gdje mi samo on bijaše sasvim poznat. On je to, čini se, znao, pa se šalio pred svojom suprugom kako je on tobože jedini hrvatski književnik kojega nisam “opatrnuo”.
Kao da ga sada tu gledam: na odru u uskoj sobici, mršav i izmučen ko Krist, žut ko neven, tananih crnih brčića i neobrijane bradice, oćelavjelih sljepočica na neobično maloj lubanji.
Ko zvono, što ga s gorda vrha
Ods'ječe munje ljuti rt,
Te tresne, jekne, pa se skrha
I oplače si samo smrt.
Pogreb bijaše dostojan velikog pjesnika i sarajevskih Hrvata. Maticu hrvatsku nije nitko zastupao. Ni vijenca ne posla najboljem svom suradniku. G. Plavšić, tajnik Društva hrvatskih književnika, pokojnikov šurjak, učinio je u tim teškim časovima udovici neocjenjivih usluga, vodio i udesio sve kako treba, i time je vrlo zadužio našu literaturu. Hvala mu!
O tome slavnom pogrebu već čitaste. Oko lijesa stupasmo: Alaupović, Nikolić, Milaković, Miličević, Stj. Dvorniković, Kuzmanović i ja, a dragog pokojnika unesosmo sa kola na groblje pošto se s njim govorom oprostiše Milaković, Miličević i Dvorniković. Ponajbolji pjesnikov prijatelja, Osman Nuri Hadžić, izostade zbog nenadane bolesti. Svi plakasmo, ali jedne suze nikad ne zaboravih: bijaše diskretna, gospodska, savjetnička, ali – hrvatska. I presv. gosp. Kosta Hörmann plakaše s nama literatima i boemima… Pokojnome pjesniku bijaše glavnim dobrotvorom, i hrvatski narod ne smije toga zaboraviti. Hvala mu!
Pođoh u Sarajevo veseo, pjevajući -
Kad ja pođoh na Ben-bašu na vodu
I povedoh bijelo janje sa sobom -
- a vratih se tužan, svjedok tragičnog, tužnog i velikog događaja.
No iako je gubitak jednog velikog pjesnika, preminulog usred svoje muževne dobe, nenadoknadiv gubitak i za veće i zahvalnije narode od hrvatskoga, Kranjčević nam ostavi grob na mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti, besjediti i raditi, jer grobovi heroja, heroja misli kao i heroja djela, djeluju kao žive duše. Takvi grobovi osvajaju.
Daj bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu! Kao mučenik klonu veliki naš pjesnik na pragu onoga novoga hrvatstva i onoga novoga doba kamo nas tako bolno i tako silno pozivaše kao njegov Mojsije na pogledu Kanaana, zemlje obećane…
Hrvatsko pravo, Zagreb, 7. i 10. XI. 1908.; SD, XI.
ZAVJET
Ne ljubit tebe, mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak' bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?
Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat, da robuješ ti;
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.
Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosudeni još nij' došo čas —
Al nij' daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.
Silvije Strahimir Kranjčević
Senj,
17.veljača 1865. – Sarajevo, 29.listopad 1908.
A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati,
U osvetnički pohrlit ću boj.
Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se svijet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umrijet.
Pa makar pao - za te past ću milu,
Slobodan mrijet ću - ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
