Objavljena optužnica protiv generala Gotovine definitivno je dokazala tvrdnju da je sud u Haagu preuzeo ulogu Srpskog mita o Jasenovcu u dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda, a time i osporavanja hrvatskom narodu prava na samostalnu državu. O tome sam govorio na svim dosadašnjim promocijama knjige "Serbian myth about Jasenovac", počev od Newcastlea, preko Sydneya, Wologonga, Canberre, Melbournea, Geelonga i Pertha. Spomenut ću ipak da sam još 2. ožujka 2001. objavio u Hrvatskom Slovu tekst "Haag potvrđuje izmišljenu hrvatsku genocidnost".

Ta sramotna uloga ovog suda nazirala se odavno. Još 1996. godine objavio sam tekst znamenitog naslova "Sramotni sud u Haagu", da bih 11.ožujka 2000. objavio drugi tekst s malom preinakom naslova: riječ "sud" je išla s navodnicima. Danas je već mnogima očita sramotnost tog suda, pa je i kanadski odvjetnik Christopher Blac napisao da je on "sramota civiliziranog svijeta". A vojni ordinarij, msgr. Juraj Jezerinac je nedavno upozorio da bi Hrvatska "jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu 'sramota civiliziranog svijeta'." A kada je mnogima i izvan Hrvatske postalo jasno da je sud u Haagu postao politički sud objavio sam 17. studenoga 2000. tekst "Bordel u Haagu", tekst koji su prenijele i neke hrvatske novine u Australiji, Njemačkoj i Švedskoj. U Sydneyskoj Spremnosti od 31. srpnja 2001. urednički komentar g. Lovokovića počinje ovako: "U jeku je traženje, progon i izručenje hrvatskih generala sudu u Haagu, kojeg je jedan hrvatski akademik nazvao 'bordel' sto znači javna kuća, pučki rečeno kupleraj." Nazvao sam taj sud "bordelom" jer posao u bordelu najbolje opisuje onoga tko ostavi častan posao suca da bi radili u političkom sudu.

Mene i ne čudi što ste upravo vi, Hrvati iz iseljene Hrvatske, brzo razumjeli što sam želio poručiti tvrdnjom o sudu u Haagu kao bordelu. Jer iz vaših zemalja i dolaze ti suci i tužitelji, pa vi i znate o kakvim se osobama radi. Evo kako jednog opisuje urednik Spremnosti: "Jedan prosječni odvjetnik iz Sydneya, s nepoznatom pravnom zaslugom, osim progona drugih, a i Hrvata u Australiji, nakon neuspješnih akcija progona u Sydneyu, kada niti jednu osobu nije uspio izvesti pred sud (ne onaj u Haagu, već u Australiji), dobiva premještaj u Haag i sada vedri i oblaci na tuđi račun, te kako njegova šefica iz bordela poručuje, nema višeg zakona od njenog, i njoj se moraju pokoravati, svakako svi mali, ali ne oni veliki."

A treba li uopće ponavljati tako očitu činjenicu da je npr. General Mirko Norac kriv svjetskim moćnicima zato sto je spašavanjem Gospića spriječio podjelu Hrvatske na dva dijela, tj. što je tim činom najzaslužniji, po njima najodgovorniji, što Hrvatska nije pala već 1991.godine. Isto tako je general Gotovina krivac zato što nije pala od UN-a navodno zaštićena zona Bihać. On je zapovijedao akcijom "Ljeto 95", i sprijecio vjerojatno jednu od najvecih humanitarnih katastrofa i tragedija koje su se mogle dogoditi - pad Bihaća. Pad grada koji je bio u potpunom okruženju i u kome je bilo stotina tisuća civila, žena, staraca i djece. A konačno spašavanje tih ljudi omogućila je "Oluja", akcija za koju je general Gotovina optužen. Zar nije obična prostitucija već sama činjenica da od UN-a zaštićenu zonu Bihać Carla del Ponte uopće ne spominje u toj optužnici. Ili se radi samo o običnom rasizmu, jer se radi o 100.000 muslimana? Bilo kako bilo, ona će reći u točkama 13, 20 i 30: 13. Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante GOTOVINA je, djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinjao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive "Oluja".

Dakle, Carla del Ponte ovim bjelodano dokazuje da su enklave trebale pasti. Zato i ne čudi sto je general Blaškić i dobio 45 godina robije. On je pokazao da se enclave mogu i obraniti. Očito je stoga da je svijet odobrio pad Bihaća. Time bi se stvorio kompaktni prostor od Beograda do Knina, i obnova Jugoslavije bi bila na pragu. Naravno, s Hrvatskom u njoj, kako je već prije početka rata i najavljivao američki veleposlanik u Beogradu. Ali prostitucija gdje del Ponte očita je već u činjenici da je svima poznato da su Srbi organizirano pobjegli pred HV. Postoje i snimci priprema za srpski kolektivni bijeg, a i brojna svjedočanstva da su imali upute kuda bježati. Zar nije prostitucija i to sto Carla del Ponte uopće ne spominje etničko čišćenje koje su Srbi napravili na tom prostoru do operacije Oluja. A to stvarno etničko čišćenje pomagale su snage UNPROFOR-a. Te snage UN-a nisu željele zaštiti 650 Hrvata koji su bili ubijeni na prostoru koje su navodno štitili. Važnije im je bilo pomagati Srbima u etničkom čišćenju tih krajeva od ne-Srba. Naravno, cijela uloga samih optužnica, dakle preuzimanje uloge Srpskog mita o Jasenovcu od strane suda u Haagu, odnosno preuzimanje uloge dr. Bulajića od strane Carle del Ponte, najočitija je u točkama 36, 37 i 38 u "Dopunskim činjenicama" optužnice. Ne čudi da to nije uočio predsjednik Hrvatske vlade Ivica Račan u svom pismu Carli del Ponte, jer je ova vlada i prije dok su bili zvanično komunisti, a i svo vrijeme od 3.siječnja 2000. do sada, dakle kao bivši komunisti, sprovodila politiku koja je omogućila pisanje ovakvih optužnica. Zato ga je Hrvatsko slovo od 10. kolovoza 2001. i upitalo:

"Vaše pismo s prigovorima haaškom tužiteljstvu odista otkriva "iznevjerena očekivanja" i "prijateljstvo" spram Carle del Ponte koje nije, eto, uzvraćeno. Zasto u svome razočaranju niste ustvrdili da u optužnici protiv generala Gotovine dotična dama neskriveno izjednačuje Republiku Hrvatsku i tzv. RSK što je protivno rezolucijama UN-a i stajalištima međunarodne zajednice od 1991. do danas? Ili se Vama ne čini da je proglašenje neovisnosti 25. lipnja 1991. moguće pravno izravnati s odlukom pobunjenih Srba u Kninu 19. prosinca iste godine da se odcijepe od Hrvatske i osnuju svoju "državu"?

Naime, radi se o negiranju državnosti RH, koja se praktično želi osuditi za ono sto je pravo i dužnost svake države - povratak svojih okupiranih područja. Zato se i izjednačava RH i "RSK". Iako je to sve u skladu s interesima svjetskih moćnika, prostitucija Carle del Ponte ogleda se u tome što ona kao pravnica treba koristiti pravne činjenice, a ovdje tako očito to ne radi. Na primjer, RH je postojala u pravnim aktima SFRJ, a navodna RSK nije nigdje, što čak primjećuje i Račan kad kaže da je u optužnici izostalo "definiranje tzv. Krajine kao samoproglašene, nelegitimne i pobunjeničke tvorevine", ali ne primjećuje očito izjednačavanje te i takve tvorevine s RH. Kada već govori o tome morala bi Carla del Ponte, kao pravnica, navesti i nalaz Badinterove komisije, činjenicu da je RH članica UN-a, pa sve do toga da se u dokumentima UN-a ta tzv. RSK tretira kao okupirani hrvatski teritorij. Naravno, jasno je zašto ona to ne čini. Kako onda napisati ovakvu optužnicu ako njena RSK nije država nego okupirani hrvatski teritorij. A glavni joj je argument o državnosti od nje izmišljene države:

A kad nam svjetski moćnici pokazuju svoju moć u prekrajanju nedavne povijesti, i to one u kojoj je Hrvatska pobijedila u ratu, prirodno se je zapitati koliko li su tek iskrivili povijest Drugog svjetskog rata. Upravo optužnica protiv generala Gotovine, u stvari optužnica protiv same ideje o neovisnoj hrvatskoj državi, pokazuje da je odgovor na to pitanje pozitivan, a iz istog razloga zbog kojih je i podignuta optužnica protiv naših generala. Knjiga "Serbian myth about Jasenovac" pokazuje svu prljavštinu tog mita o navodno najmanje 700.000 žrtava Jasenovca, mita koji je poslužio i za pripremanje srpskog naroda za srpske genocide u Hrvatskoj, BiH, pa i na Kosovu. O kakvom se mitu radi najočitije se vidi kada se ta brojka usporedi sa ukupnim brojem žrtava na području cijele Jugoslavije - 597.323. Dakle vise od 100.000 manje nego u cijelom Jasenovcu. A taj popis je pravljen za dobivanje reparacije od Njemačke, pa je logičnije da je brojka uvećana nego umanjena. A u samom Jasenovcu je popisano 49.874 žrtve. A zašto današnja vlast bivših komunista tako spremno prihvaća zamjenu Srpskog mita o Jasenovcu sa sudom u Haagu najbolje se vidi kada pogledamo kako je počelo korištenje srpskom mita o Jasenovcu od strane komunista. Tako iz Titove "Depeše Izvršnom komitetu Komunističke internacionale" od 4. travnja 1942., vidimo da on govori o zatvorenih u Jasenovcu 10.000 "najboljih sinova Hrvatske" od kojih je ubijeno 8500, a u istoj depeši spominje i 500.000 ubijenih (većinom Srba) u NDH. Usporedba ovih ubijenih u NDH s onim s popisa iz 1964. godine puno govori (500.000 ubijenih u NDH do početka travnja 1942., a 597.323 u cijeloj Jugoslaviji do kraja rata), ali puno govori i činjenica da je po Titu od tih 500.000 u Jasenovcu stradalo samo 8500. Dakle, komunisti su u tom trenutku preuveličavali broj žrtava u NDH, ali još nisu išli na to da je najbolje za dokazivanje navodne genocidnosti hrvatskog naroda, odnosno za očuvanje Jugoslavije, većinu tih žrtava smjestiti u Jasenovac. To se dogodilo tek krajem te 1942. godine.

U Hrvatskom Slovu od 10. kolovoza 2001. Carl Gustaf Stroehm kaže: "Pretvoriti jedan obrambeni i k tome uspješan pobjednički rat u zločin - to je nešto novo u povijesti." Da doista je tako. Ali pri tome moramo stalno znati da Tuđman i HV nisu samo pobijedili velikosrpsku aždaju. Oni su pobijedili i one koji su toj aždaji pomagali, a to su današnji vladari ovog svijeta. A još u članku "Budi ponosan i pasi travu" koji je objavljen u Hrvatskom Slovu 18. kolovoza 2000, a pretiskan i u hrvatskim novinama u Australiji, najavio sam obrat o kome govori Stroehm. Naime, tvrdio sam da je najveća greška Hrvatske što stalno nije optuživala i te suučesnike u srpskom genocidu nad Hrvatima, jer će doživjeti da ona bude optužena za genocid nad tzv. nenaoružanim srpskim narodom. Zar to nije smisao i Bulajićeve knjige? Zar optužnica generala Gotovine nije upravo to? Zar Carla del Ponte nije - u stvari - samo dobra Bulajićeva učenica?

U beogradskim konclogorima "Sajmište" i "Banjica" ubijeno je mnogo ljudi, više nego u Jasenovcu, a o tim logorima se uopće ne govori. A radi se o logorima u glavnom gradu jedne države. Pri tome je logor "Sajmište" bio judenlager, dakle logor isključivo za Židove. Taj logor danas u Beogradu nije ni obilježen! I to izgleda nikome ne smeta. A iz njega, kao ni iz "Banjice" niti jedan Židov nije izišao živ! Logoraši su ubijani čak i po ulicama grada Beograda.

Evo kako to opisuje Philip Cohen: "Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolaskom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između ožujka i svibnja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, vozilo bi bilo natovareno židovskim ženama i djecom, i starim osobama kojima bi se zatim kazalo da se preseljavaju. U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davane bombone. Sa ispuhom cijevi koja je usmjeravala ispušne plinove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoistočno od grada. Po dolasku, svi bi bili mrtvi.

Iako žrtve unutar Sajmišta nisu imale pojma o svojoj sudbini izvan logora, plinsko vozilo je jedva mogla biti tajna, bilo za srpsku policiju ili građane Beograda, pošto su lupanja po vratima vozila ili prigušeni krici žrtava dolazili iz neobičnih vozila." Takvo konačno rješenje dovelo je do toga da je Beograd postao prvi veći grad u porobljenoj Europi "očišćen od Židova - judenfrei". A to "konačno rješenje" zazivali su sami Srbi i antimasonskom izložbom, i Apelom srpskom narodu - apelom za kolaboraciju njihovih najviđenijih ljudi, i zabranom prelaska Židova na pravoslavlje od SPC, i antižidovskim markama, i u novinama i u knjigama. Kako je to izgledalo pokazuje knjiga dr. Lazara Prokića "Jevreji u Srbiji": "Danas je dokazano da su sva dela sabotaže u našoj zemlji finansirali Jevreji. Isto tako kod pohvatanih komunističkih bandi nađeno je mnogo Jevreja. Kod pohapšenih zbog šverca - opet Jevreji!... Kod pohapšenih zbog širenja alarmantnih vesti - opet Jevreji!... Znači Jevreji, Jevreji i Jevreji! Zato stvarajmo izrazito antijevrejsko raspoloženje, ukazujmo prstom na Jevreje i pratimo strogo njihov rad. Učinimo sve da za prvo vreme svi oni sa svojim potrebicama budu zbijeni na prinudnom radu negde - potpuno izdvojeni od nas, daleko čak i od naših očiju! Dok se ne nađe način da uopšte nestanu sa našeg tla!" Ako tome dodamo da su grobišta bila na raznim mjestima na području grada, pa jedan svjedok kaže: "Kako nam je bilo naređeno da brojimo leševe koji su spaljivani, to mi je poznato da je u Jajnicima spaljeno 68.000, a da je nespaljeno ostalo još 1.400 leševa, i to u jednoj raci 1.200 i u dvema po 100 leševa". Tako je Beograd zapravo jedini glavni grad jedne države za koji slobodno možemo reći da je bio grad konc-logor! Kako je to uopće bilo moguće?

To je komunističkoj vlasti odgovaralo i stoga što je tako uvećavala svoj doprinos u pobjedi, kao i za dobivanje veće reparacije. Zato se pojavljuje famozna brojka od 1,700.000 žrtava rata, koju je Tito izgovorio još 1945. u Ljubljani, a Kardelj u Parizu 1947. Ali poslije popisa iz 1948. stručnjaci su mogli izračunati kolike su moguće žrtve. Ivo Lah je 1952. pokazao koliko je bio glup pokušaj direktora Saveznog ureda dr. Vogelnika da opravda ovako napuhanu brojku od 1,700.000 žrtava, a dvije godine kasnije u Američkom birou za popis stanovništva P. Mayers i A. Campbel došli su do brojke od 1,067.000. Zato je Jugoslavija do 1963. godine revidirala svoj zahtjev Njemačkoj na 950.000 - podatak koji se u našoj literaturi spominje samo u prijevodu Cohenove knjige. Nadam se da će taj dokument biti dostupan Hrvatskoj, ako već nije. Međutim, Nijemci nisu prihvatili ni taj podatak pa je izvršen popis žrtava 1964. godine koji je dao brojku od 597.323 žrtve, a u Jasenovcu - 49.874!

Prvi koji je osjetio čemu vodi Jasenovački mit bio je dr. Tuđman još šezdesetih godina, a dvadesetak godina kasnije, svojim istraživanjima, jedan Srbin, Bogoljub Kočović, i jedan Hrvat, Vladimira Žerjavića, pokušali su spriječiti zlokoban učinak Srpskog mita o Jasenovcu. Srpski demograf izračunao je 1,014.000 a hrvatski 1,027.000 žrtava. Međutim, to nije moglo spriječiti genocid koji se pripremao iz jednostavnog razloga što su svjetski moćnici znali i znaju istinu, ali su pomagali stvaranju Jasenovačkog mita kao važne karike u očuvanju svog čeda - Jugoslavije. Srpsku brojku od 700.000 žrtava Jasenovca, dakle brojku koja je za 100.000 veća od ukupnog broja žrtava na području cijele Jugoslavije po popisu iz 1964. spominju i dan danas.

A takvih molbi s mnogo potpisa za spašavanje Židova i Srba ima mnogo. I to jedino u Hrvatskoj! Jedino u Hrvatskoj u cijeloj porobljenoj Europi! Nije ih se smjelo objaviti jer bi otežali stvaranje srpskog mita o Jasenovcu. Jer bi bile besmislene tvrdnje o genocidnosti hrvatskog naroda! Jer bi otežali zadržavanje Hrvatske u Jugoslaviji, pa i genocidom ako treba! U Hrvatskoj je uvriježeno mišljenje da svojim najnovijim postupcima svjetske sile žele skriti svoju odgovornost za genocid koji su Srbi napravili u Domovinskom ratu, jer već sama činjenica da su mogli spriječiti genocid, a nisu, optužuje ih.

Kažnjavaju nekoga zbog oslobađanja svojih okupiranih teritorija, a brinu o onima koji su sudjelovali u genocidu!? Otud zakon o povratku Srba. A mnogi od tih Srba su i sudjelovali u genocidu nad svojim susjedima, a ne samo gledali ga. Otud i suluda želja tih svjetskih moćnika da pišu udžbenike iz povijesti Hrvatima. Otud i tvrdnja da Hrvatska pravi predstavu od pokopa u Vukovaru, od pokopa žrtava iz najveće masovne grobnice u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Najmlađoj žrtvi bilo je dva tjedna. Najstarijoj 104 godine. Tvrdnja bešćutnika!

Ne! Jednostavno se radi o dokazu da su svjetski moćnici itekako suodgovorni za genocid izvršen na ovim prostorima u Domovinskom ratu. Njihova odgovornost se ne sastoji samo u tome što su gledali genocid koji su mogli spriječiti, a nisu. Oni su odgovorni što su štiteći Jugoslaviju izravno sudjelovali i omogućili taj genocid. A to kao moćnici žele i mogu sakriti. Zato predsjednik Tuđman stalno govori da živimo u tom i takvom svijetu. Da u tom i takvom svijetu moraju se činiti kompromisi. Čine ih svi.

Dakle Wiesenthal surađuje s čovjekom koji je na čelu ustanove koja bi morala osigurati obilježavanje beogradskog judenlagera. A nije! A Wiesenthal sigurno zna sve o beogradskim konc-logorima, o ponašanju srpskih intelektualaca, Srpske pravoslavne crkve u tom ratu. On zna da je Beograd postao judenfrei još 1942., a Himmler je morao dolaziti u Hrvatsku godinu dana kasnije - nezadovoljan "rješavanjem židovskog pitanja u NDH"! On zna i o porastu antisemitizma u Srbiji danas, jer o tome piše poznati Židov Filip David u svojoj knjizi "Jesmo li čudovišta". Pa ipak oni sve to ipak "ne znaju".

Ali rade u skladu s interesima onih koji ne žele da se sve to zna. Evo, u "Vjesniku" sam pročitao izjavu ministra Granića "Zuroffov prijedlog o izraelsko-hrvatskom obrazovnom povjerenstvu neprihvatljiv". Međutim, čini mi se da je dobrodošla ta ideja o izraelsko-hrvatskim komisijama za pregled udžbenika iz povijesti, ideja koja je došla od Wisenthalova centra. Ali ne samo za udžbenike u Hrvatskoj. Nego i u Izraelu i drugdje gdje oni imaju utjecaja! Jer, ako je tko oštećen u povjesnim udžbenicima - to su samo Hrvati! Pokopi u Vukovaru, proglašenje Stepinca blaženikom, strašan su udar na one među tim svjetskim moćnicima koji imaju savjesti. No, koliko uopće ima takvih?

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević