1.Mratovska jama: što je to?

Ta zaravan kao da se polegla između dviju planina, Promine s jedne, i velebnog Velebita s druge strane. U samo desetak kilometara uokrug, Promini su susjedi Knin, Drniš, Miljevci, Kistanje, Ivoševci, Radučić, tu su susjedi Zagora i Bukovica, a kroz njih putovi prema svemu svijetu.

Božja ljepota posvuda, ali i teška povijesna tragika. To je ta zaravan, to je pred nama i našim mislima.

2.Što traži Hercegovina u Zagori?

Na ovoj zaravni između Promine i Velebita, na rubu prominskoga selca Mratova, baš u kršu prepunom grabovine, i oštrog kamenja, nalazi se Mratovska jama, ali i mratovska tajna, duboka koliko i jama, možda i dublja.

O tomu svjedoči fra Julijan Ramljak u knjizi "Nečastiva urota".1 Zatočenici su noć prije prolaska kroz Drniš prenoćili u Sinju, u takozvanoj Tripalovoj štali.

Istina polako dolazi na vidjelo. Tražimo "visoke pogubitelje", jer ubojice su se već same razotkrile. Grupu zatočenika ubila su trojica "skojevaca", "omladinaca" Milke Planinc, Ante Mike Tripala, Ilije Grubića, Mandića od Đevrsaka, i Sime Dubajića.

Pucali su u zatočenike i bacali ih u jamu. Pričao je poteškoću s jednim od fratara: tri puta mu je zatajila puška, uspio ga je ubiti tek iz četvrtog pokušaja. Odlučio je prije smrti u "dugoj" ispovijedi sve otkriti svećeniku. Ne zna se je li to učinio.

Tako nam se rasvjetljava dio tajne zvane Mratovska jama.

3.Mratovska jama kao tajna

Komunisti ovoj jami pripisuju ustaške zločine, jer su navodno, ustaše u polovici lipnja 1941. godine, tri skupine uhićenika srpske narodnosti, iz drniškoga i kninskoga zatvora pobile, i pobacale u Mratovsku jamu. To je samo pretpostavka, ali nigdje izravno nitko ne govori da su ti zatvorenici ubijeni i bačeni u Mratovsku jamu.

U knjizi "Od Kistanja do Kočevskog roga, izdanoj u Beogradu 2006. godine, Dubajić ovako piše: "Negdje iz dubine povrijeđenog srca, kao jeka je odzvanjala osvetnička muka bezbožne pameti: "Mratovski jamari su moja sudbina. Zvali su me da njihovu krv naplaćujem, dok trajem, kao carinik na granici novog pakla, u kojem je, bačena na koljena, prvi put u mom životu umirala moja mila Srpska Krajina."2

"Dana 17. studenoga 1941. godine oko 16 sati uhvaćeni su na putu Knin - Biskupija Jelovina Ivan i Bračić Ante, oba iz sela Biskupije, obćine i kotara Knin, po četnicima i vođeni do sela Polače, gdje su ih htjeli baciti u jamu-provaliju, ali je Jelovina uspio da pobjegne, tada su se četnici pobojali da će ih odati te su pustili i Bračić Antu, tom su ih prilikom obojicu tukli."3

Komunističke vlasti iza drugog svjetskog rata podigle su pored Mratovske jame spomenik, i na njemu natpis o "pokolju". Svetosavski su popovi nad Mratovskom jamom držali "opela", a svim su sredstvima pokušali spriječiti drugu stranu medalje.

Pored sveg svoga uhodničkog umijeća nisu uspjeli doznati da je jedna od hrvatskih žena u kući skrivala ostatke krunica, i papiriće, i da su oni tek devedesetih godina izgorjeli kad su joj četnici zapalili kuću. Nisu uspjeli ući u trag dijelu iz jame izvučenog fratarskog habita koji je proslijeđen u Visovački samostan. Pored sve opasnosti od komunističkog progona, malo je Hrvata katolika starije dobi u Promini, a da ne zna pričati o tajni "krunica i papirića".

U novije doba netko je probio neveliku rupu u betonskoj ploči nad jamom, a nabacano suho granje tek služi da se namjernik ne bi obrušio u tajanstveno jamino podzemlje.

Na čemu se zasniva Dubajićeva Mratovska jama? Mratovo je samo izgovor da iz njega prokulja velikosrpski bijes, i divlja četnička narav. To nam potvrđuju slijedeće njegove rečenice:

... Jamari s Promine ...(prijevod talijanskog dopisa o ustaškim uhićenjima) ... pravoslavni svećenik javlja kako su ustaše uhitile u Kninu i strijeljale trideset i dva muškarca. ... trojica su uspjela pobjeći i nalaze se u Kistanjama kod obitelji Dubajić ...pobjegli: Tode Novaković, Ilija Marić i Todor Novaković. ... bili su zatvorenici petnaest dana u kninskom zatvoru, a onda u noći između 5. i 6. lipnja strijeljani. Prevezli su ih iz Knina u Velušić i tu strijeljali. ... " Vozili su se pola sata, pritom su prešli oko šezdeset kilometara. Šofer je bio Maričić Andrija. Kad su stigli na mjesto Velušić - Promina, izvukli su ih i odveli na rub jedne jame i rekli im: "gledajte vaše vječno boravište!" Na tu prijetnju svi su počeli mitraljirati po njima. Poslije toga, sve su ih bacili u jamu, i pokrili kamenjem. Preživjeli kažu da su čuli da ovi govore: "Požurimo, požurimo, uskoro će zora i mogli bi nas otkriti!" Zatim su čuli zvuk motora koji se udaljavao, i tada je Novaković (Đure) Todor, koji se spasio, pitao da li ima još nekog preživjelog. Kada je dobio potvrdan odgovor od dvojice već spomenutih, i od druge dvojice nepoznatih, dao se na posao da se oslobodi lanaca, i onda su izašli, u 12 sati noću, i otišli u općinu Kistanje. Otvor jame je dva metra u promjeru, dubine deset metara. Služila je za otpatke aluminija."5.

Talijani pišu o šahti rudnika u Velušiću, a Dubajić ostatak grupe, izostale s popisa, pripisuje zločinstvu Mratovske jame. "U ovom karabinjerskom spisku nedostaju Spase Mitrović, Dušan Marić, Tode Marić, Luka Jejina, Janko Amanović i Milan Klicov, za koje smo saznali da su ubijeni u tom mratovskom pokolju, a ne u Velušiću."6.

4. Dodatni spomeni Mratovske jame

Plenča slijedeći citat uzima od Luke Tanjge, "Događaji 1941. u Očestovu," IHRPD, Zbornik 2, : Prilikom ustaškog pokolja jedne grupe kninskih Srba u Mratovskoj jami (Promina), stjecajem okolnosti ostali su živi: Jovo Vranjković, Luka Cenovac, Tode I. Novaković, Tode P. Novaković i Ilija Marić. Oni su poslije spašavanja prebjegli na anektirano područje Bukovice, gdje je njihova potresna priča o mratovskoj tragediji izazvala snažnu sućut, zaprepaštenje i revolt narodnih masa. Jednom riječju, bio je to očigledni surovi dokaz, da s okupatorom i njegovim kvislinzima nije moguće "goloruk promatrati njihovu ćud."7

U ove brojke nije povjerovao ni ministar kraljevske Karađorđevićeve vlade u Londonu, poznat po poštenom pitanju: "Tko je ovo brojio?".

Tragam za istinom, i ako se dogodio zločin, nema mu opravdanja, ali prije nego vidimo pravu istinu, oslobođenu od svih komunističko-četničkih natruha, a i onih "svetih musolinijevaca", ne trebamo vjerovati. Sumnjam u istinitost ovih navoda, sumnjam u istinoljubivost povjesnika, "alla" Plenča i Tanjga, sumnjam u "trećeg brata, a i Montinija. Molim, istinu na sunce!

Dubajićev "srboljub" iz Kistanja zove se Musa Guido, a on od svojeg zapovjedništva traži: " ...uklanjanje pojedinih službenika iz svoje postaje jer su navodni hrvatski špijuni i dojavljivači ..."10

Mratovska jama i Velušićka jama nisu isto mjesto. Velušićka jama, deset je metara duboko, i dva metra široko rudarsko okno, i kako je već rečeno, nalazi se u selu Velušić. Mratovska jama nalazi se u krševitom dijelu sela Mratova, nevelikog je otvora, ali duboka barem dvjesto metara.

Tanjga svojom tvrdnjom, a Plenča svojim citatom Tanjgine "povijesti" donosi niz protivnosti, i njih treba razotkriti. Pri tom će nam krvavi major Simo Dubajić biti od velike pomoći.

Jedanaestog travnja 1941. godine Dubajićeva skojevska družina napada selo Rupe, i goni ih do Skradina. Kako goni Rupljane kad takve "narodne mase", nisu naoružane? Tko su okupatori, a tko njihovi kvislinzi? Simo Dubajić veličanstven je svjedok:

... "Kao ni naša pobjednička paljba na povratku, kad smo izazvali paniku među našim građanima, uvjerenim da to pucaju i prilaze ustaše. Onako zbunjeni, odnekud su saznali da dolaze Talijani iz Đevrsaka i pojurili im u susret".12

Tanjgini i Plenčini ugroženi Srbi, naoružani do zuba, bez i jednog povoda od strane Hrvata i Nezavisne Države Hrvatske, potaknuti postupkom Nike Novakovića - Longa, bivšega zastupnika Jugoslavenske beogradske skupštine, koji se u ime Srba kninske krajine poklonio Musolinijevim fašistima u Zadru, krivotvorenim potpisima za odcjepljenje, postaju kvislinzi talijanskim okupatorima Hrvatske zemlje, i spremaju se " iskaliti bijes", i tući se protiv i zamišljenog imena Nezavisne Države Hrvatske.

Tražimo sva svjedočanstva iako bi trebali postupiti kako je postupilo Židovsko vijeće na sudu uhićenom Isusu: što nam treba drugo svjedočanstvo? Dubajić je veličanstven svjedok, puno ozbiljniji od baraba Isusova doba. Ovo je jedanaesti travnja 1941. godine. Veliki je Petak. Tek je jedan dan protekao otkako je pukovnik domobranstva Slavko Kvaternik, hrvatski Židov, proglasio rođenje hrvatske nezavisne Države. Njegov sin Eugen i prijatelj mu iz emigracije, jedva širem puku poznati Ante Pavelić, još su daleko u Italiji, i tek bi za koji tjedan trebali doći.

Dubajić kao skojevac i komunist, nadahnut izjavom svoga komunističkog poglavnika Josipa Broza: prije će Sava proteći uzbrdo, nego će Hrvati dobiti državu, vjerno se natjecao tko će biti veći razbojnik: on ili Broz.

Čudna je to Dubajićeva misao: "Posredno i neposredno, voljom Božjom, moje ime se našlo između tih žrtava (misli na Mratovsku jamu), i traženja njihovih ubojica na Kočevskom rogu. Za mene osobno, veća je nepravda ako se spasio i jedan od njih, kao svjesni sudionik zločina, nego ako je među smaknutima na Kočevskom rogu bilo tisuću njihovih makar i slučajnih suradnika.14

Kad Simo Dubajić puca u Hrvate, a uz njega Jošo Durbaba, ili čitava četničko-komunistička družina, nema ustaša, nema ni kakvih progona, i nema ništa drugoga do li hrvatske želje za slobodom. Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota u travnju 1941. tek su želja za Uskrsom, a ništa drugo, ni više. Dubajić, Durbaba, i sva ta razbojnička družina, od prvog su dana izazov da ustaše, kad dođu, krenu stavljati ljutu travu na ljutu ranu.

Nezavisna Država Hrvatska pozvala je sve svoje građane na red i mir, i nije se namjeravala obračunavati ni s kim, posebno ne sa Srbima. Kako nam povijesne činjenice govore, u postrojbama Nezavisne Države Hrvatske pravoslavnih generala bilo je dvadesetak posto. Četnici i komunisti u jedinstvenom liku Sime Dubajića, nisu trebali ni mir ni zakonitost. To sam Dubajić duboko svjedoči:

Dubajić spominje kako su baš ustaše Jure Rukavine, prijetvorno ubile baš toga ustaškog mirotvorca iz Kistanja, i baš ga bacile u Mratovsku jamu. Možda i nisu. Po uzoru na komunističku praksu, možda su ga ubili sami, onako kako su ubili svoga sekretara Marka Oreškovića, a onda povijesti "dokazali" da su ga ubile ustaše.

Simo Dubajić ne prihvaća ni kakvu verziju Hrvatske Države, a možda mu trebaju povodi, makar neutemeljeni i izmišljeni, kako bi mogao braniti neku samo njemu znanu, izgubljenu srpsku čast. Sam piše što je u njemu:

Spominje Bugare i prvi svjetski rat, a ne napominje, kad spominje Juru Jucu Rukavinu, da su njemu "srpski rodoljubi" u mitrovičkom kazamatu počupali nokte, i na rukama, i na nogama. A ne pada mu na pamet spomenuti kakvim se sve "bačvama" služio njegov neprežaljeni idol pop Momčilo Đujić, mučeći svoje uhićenike u Uzdolju kod Kosova polja.

U svojim kasnijim zapisima kaje se što je, i kao komunist, ikada pucao u Talijane. Ali puca na nenaoružane seljake sela susjednih Rupa, zbog toga se ne kajući. Susreće popa Đujića, Đujićevi Srbi kliču talijanskom guverneru kao domaćinu, a Dubajić bi najradije u njih pucao, jer oni su doveli ustaše, a Đujić gubi na vrijednosti jer prihvaća talijanski antikomunzam, a on, Dubajić, ne priznaje Đujićev "Novi Zavjet", i kao pripadnik bezbožnih ćelija ne priznaje drugog mišljenja.

Koga je Jure Rukavina progonio? Možda ubojice siverićkih sirotica, ubijenih na Veliku subotu, 12. travnja u Siveriću? Jer, za Jucina vremena pročelnik ustaškog suda u Drnišu bio je Srbin Dušan Rašković. Zašto je njega poštedio, ako je Rukavina ubojica Srba?

Juco Rukavina, kako piše "Kronika visovačkog samostana" tog doba, talijanskim se fašistima na Visovcu oružjem suprotstavio, držeći ih svojim pravim neprijateljima, a podložnim ustašama naredio, približe li se u njih pucati. Zar tada, za razliku od Dubajićevih Srba, fašističkih kolaboracionista, ustaški pukovnik Jure Juco Rukavina nije prvi i jedini pravi antifašist u Europi?

Stoga još uvijek Mratovska jama ostaje velika tajna. Koga u njoj ima osim znanih komunističkih žrtava? Nisam siguran, morat će se vidjeti.

5. Zašto nema spomena Mratovske jame u javnim dokumentima tog doba?

Postoji optužnica protiv fra Petra Berkovića kao organizatora i vođe ustaške udruge u Drnišu. Pored njegove, postoji optužnica protiv članova te udruge Ivice Vukorepe, Petra Mrčele, Ivana Mrčele , te Mate Abrusa. Ove su optužnice "Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača" dostupne, originali su im u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, inače, ovakvih je optužnica na tisuće.17

Optužnica kaže: "Osim žrtava pod 33 - 37 te 44-46 sve ostale u Drniš dovedene i pritvorene žrtve bile su u nekoliko partija odvedene od ustaša kamionima iz Drniša u nepoznatom pravcu. Premda se njihova mrtva tijela nisu pronašla, a niti se šta određena o njihovoj sudbini moglo dosad utvrditi, nema ni kakve sumnje da su svi ti Srbi poklani i pobijeni, vjerojatno u Lici, jer se za neke tvrdi da su iz Knina vlakom vođeni za Liku. Prva skupina žrtava, one pod 1-12, odvedena je kamionom 12. lipnja, noću. Ostali odvedeni su u dvjema skupinama prema Lici. Posljednja od tih odvedena je 21. lipnja."18.

Budući da su svi svjedoci, pozvani pred komunističko sudište, počevši od masona Nikole Adžije, komunisti, skojevci i četnici, nije im lako vjerovati. Posebno kad se kao svjedok pojavljuje ključar ustaškog zatvora Dane Kušpilić, komunistički špijun i strašni ubojica. On je sa svojim bratom Slavom Kušpilićem eksplozivom zatrpao njemačke zarobljenike, najmanje pet stotina ljudi, te su umrli pod zemljom u protuzrakoplovnom skloništu, još neotkopanom, na drniškom nogometnom igralištu.

Ivicu Vukorepu kao policajca Hrvatske Države ubili su splitski komunistički nogometaši, u Košutama pored Trilja, dok je na poziv pokušao zaštititi od pljačke ugrožene seljake. Petar Mrčela dobio je osam godina, Ivan Mrčela deset godina, a Mate Abrus petnaest godina zatvora u Gradiški. Pomoćnik upravitelja zatvora bio je Jovo Mudrinić, uhićeni prvoborac, koga su ustaše lovile šest mjeseci po brdima, a kad mu nisu našli krivnje koju su tražili, nakon tri dana pustili na slobodu. To je ta komunistička pravda i istina.

Fra Petar Berković bio je doktor teologije, rođeni Siverićanac, rodoljub i vjernik, osjetljiv na nepravdu, od koga god dolazila, spasitelj mnoge drniške gladne djece i odvažan, bez obzira na opasnost, suprotstaviti se nepravdi.

Dr. Roko Živković u jednom je pismu ostavio svjedočanstvo o ovim događanjima. "U Drnišu i okolici bila je jedina poznata hrvatska stranka HSS. Za ustaški pokret malo je njih znalo. I unutar HSS-a bila je snažna volja i želja za stvaranjem vlastite države, pa je naš narod s oduševljenjem dočekao 10. travnja 1941., proglašenje svoje nezavisne države. Koliko je meni poznato, prije toga datuma u Drnišu nije bilo organizirane ustaške stranka.

Na prostoru Drniške i Kninske krajine, podneblju svim ovim zbivanjima, odigrala se drama tako teškog i sramotnog kraha jugoslavenske "nepobjedive" vojske. Upravo ovaj cijeli kraj pokrivala je takozvana Jadranska divizija.

Plenča to ovako opisuje: "Ustaški ekstremisti u sjevernodalmatinskoj Zagori, osobito na području benkovačke, drniške i prominske općine, otvoreno su napadali dijelove Jadranske divizije u povlačenju. Tako pukovnik Kobaš, tadašnji komandant 12. puka piše: "11. IV. ujutro, došao je k meni ustaški odbor u Drnišu sa povjerenikom velečasnim fra Petrom Berkovićem na čelu, priopćio mi je što se desilo i pozvao me da razoružam svu vojsku koja je bila u Drnišu. Ja sam se odboru odmah stavio na raspolaganje i s njim utvrdio tijek daljnjeg rada. Odmah sam pozvao sve oficire, priopćio im što se dogodilo, nehrvate razriješio sam odmah dužnosti, a oficire Hrvate pozvao da poslije podne u 14. sati budu sa svojim vojnicima ... na gradskom trgu, gdje će svi položiti zakletvu - poglavniku i NDH."21

Spominje se da je divizija imala tri mrtva. Jedan od mrtvih prezimenom Jović, pokušao je pobjeći iz kolone, i otići kući, ali ga je pri bijegu ubio jedan od divizijskih oficira. Ovo su znali pripadnici Jovićeve obitelji te o njegovoj smrti, i o ubojici nisu lako pričali.

Dubajić je nestrpljiv i želi ustanak. Kistanje su mu za to idealne. Piše pismo Partiji i predlaže da skojevci iz Šibenika presele u Kistanje. Partija ga opominje zovući ga "narodnjakom" i traži poslušnost. On zna što znači ne slušati Partiju. Htio bi ubijati, ali mu to ne dozvoljavaju, ...još ne dozvoljavaju ...

Ovdje je važno napomenuti nešto što ne spominje ni Dubajić, niti Plenča, a ima i te kakvu važnost za ove dane. To je sukob što se dogodio 12. travnja 1941. godine između novoformirane drniške obrane, takozvanog "ustaškog odbora fra Petra Berkovića" i četnika.

Tog popodneva, 12. travnja 1941. godine, bila je Velika subota, i priprava katolika na Uskrs, ubijena je osmogodišnja curica Marija Bukarica, dvadeset šestogodišnja djevojka Marica Tomić, i četrdeset četverogodišnja Kata Šilkić. Ovo je bilo u drugom danu postojanja Nezavisne Države Hrvatske.

Ni Simi Dubajiću ne piše se o ovom monstruoznom ubojstvu. A povijest se ne da zavarati: siverićke žrtve prve su žrtve komunističkog i četničkog terora u novonastaloj Hrvatskoj Državi. Siverićke žrtve stvorio je komunistički prvoborac, nećak popa Đujića, i narodni heroj Jošo Durbaba. U to doba Jošo je poznat po pljački sela Štikova, i prijetnji Hrvatima zaselka Vujevići, da će ih, ne posrbe li se brzo, doći poklati. Na dan 21. rujna 1941.netko od četnika izmasakrirao je pastira Petra Mađara iz Ljupča. " isti je od strane četnika iste večeri poveden te je nakon 2 dana nađen u jednoj jami sav iznakažen, tako da su mu bile oči izvađene... 22

Policijske vlasti vrše istragu nad ovim zločinstvom, ali ne ubijaju nasumice, nego traže. Posumnjale su da su to napravili Đujićevi četnici, ali su došli do drugačije istine. "Napad na domobrane izveli su borci Partizanskog odreda Kovačić (Topolje) pod komandom Joše Durbabe.

"Ustanička grupa iz Topolja izvršila je uskoro napad na kamione u kojima su se prebacivali ustaški dobrovoljci za istočni front. Obavještenja o prolasku ustaša iz Vrlike ustanici su dobili od šofera Božidara Bakovića, ...Ustanici su postavili zasjedu s obje strane ceste u Krčiću kod Malog buka. Na biskupijskoj strani bili su: Mile Ćuruvija Ćelonja, Tode Đujić Bariton, Niko Jeina Drole, Đujić Boško Bojan. Od Bralovca cestu su zaposjeli: Jošo Durbaba, Dušan Đujić Bijeli, Mile Đujić Špiričin. ...U jedanaest sati i trideset minuta pojavio se kamion iz pravca Vrlike. Kad je prišao okuci, ustanici su osuli na njega paljbu. ... Nastao je lom, vika i jaukanje. Oni koji nisu poubijani i ranjeni dali su se u bijeg. ... Uskoro se pojavio i drugi kamion, ... Ustaška komanda u Kninu poslala je izvještaj o ovom događaju i konstatirala da je u "samovozima s novacima sinjskog popudbenog okružja" poginulo 6 novaka (regruta - dobrovoljaca) i jedan domobran, i da su ranjena 3 novaka i jedan pričuvnik."24

6. Pijanstva Sime Dubajića

Mratovska jama, kako Dubajić kaže, pred njegovom je kućom. Kad je Široki Brijeg pao u ruke komunističkih zločinaca, pao je u ruke Jedanaeste dalmatinske. Petar Drapšin i Boško Šiljegović božanstva su Dubajićeva života. To je družina koja je pobila franjevce Širokog Brijega, i sve ostale njima jednake, a to je družina koja je, da ukloni svjedočansto zločinstva, fratre od Brijega dovela do Mratova.

Tripalo je predvodnik takozvanih omladinaca-izvršitelja. Nije sam, ali tko bi ih se uvijek svih prisjećao. Sjećamo se tek njih trojice: dvojice Dizdara i jednoga Kneževića, oni su zadnji gledali fratre na umoru. I oni su ih mrtve u jamu strovalili. Svjedočanstvo kazuje da je partizanska drugarica, komesarka Jedanaeste divizije, na savjet svoga drugara Sime Dubajića, dala nalog da se širokobriješki fratri dovezu do Mratova. Tada joj je bilo ime Milka, a tada se prezivala Malada.

Tripalo se čudio što ga propitkuju kakav je s "fratrima", jer svi fratri nisu istog "šesta". Dubajić je najuporniji. Na karti u beogradskom uredu, kad to nije više potrebno u stvarnosti, dugom devetkom, i u natjecanju tko će bolje pogoditi, gađa ime Širokoga Brijega. Ništa važno, ako mu sudrug u drhtavici, Tonći Milić, dugom devetkom pogodi Mostar. U Mostaru su ubili prvoga hercegovačkog fratra, u Mratovu posljednjeg. Svi su oni širokobriješki.

U knjzi "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. - 1946. piše u "Izvješću" Drage Desputa:

Drug "Ilija" nije nitko drugi do li zloglasni Ilija Grubić, istražitelj iz Aralica u Puljanima, onaj isti što je zbog straha od ustaša, ili od čega drugoga, iz Knina pobjegao Talijanima u Kistanje, a za njim odmah poletio Boško Žunić zvani Brnac, narodni heroj iz Golubića.

Izravne ubojice golobrade su prominske "barabe", naivne i povodljive. Neizravne ubojice: špiljari Boška Šiljegovića i Petra Drapšina: Milka, Miko, Jošo, Ilija, Simo.

IZVORI:

Napomena: citati su prevođeni sa srpskog na hrvatski jezik.

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević