MUČENICI FRANJEVCI IZ II SVJETSKOG RATA

Franjevci u Hercegovini su kroz svu svoju povijest imali velikih, gotovo nesnosnih protivština. Ali poteškoće kojima su bili izvrgnuTI u posljednje polustoljeće 2. tisućljeća vjerojatno mnogo nadilaze one koje su imali u prošlim stoljećima. U tomu pogledu imamo na umu prije svega pobunu komunista protiv postojeće vlasti i njihovo zlokobno preuzimanje građanske uprave. Budući da su komunisti u svomu programu imali uništenje vjere u narodu, žestoko su postupili protiv hercegovačkih franjevaca i 66 ih usmrtili.

1. Mučeništvo hercegovačkih franjevaca (1942.-1945.)

Činilo se da je fra Leon Petrović najprikladnija osoba za upravitelja Provincijom u to teško doba koje se približavalo. Bio je, posebno u Mostaru, od svih poštovan, priznat kao javni radnik velika iskustva i razboritosti, a dugo godina bio je generalni vikar mostarsko-duvanjskoga biskupa. Svoj rad započeo je u novoj službi, pun dobre volje i odlučnosti sve svoje snage posvetiti dobru Provincije. Bio je svjestan sudbonosnih vremena, ali uvjeren da i tada treba ostati na svomu mjestu i postupati prema pravilu svoga zvanja. Budući da se ubrzo navršavalo stotinu godina otkad je 23. srpnja 1846. blagoslovljen temeljni kamen samostana na Širokomu Brijegu, smatrao je to zgodnom prigodom koja će potaknuti hercegovačke franjevce na odvažnost, koju su imali njihovi prethodnici kroz prošlih stotinu godina. Napisao je jedno dugo okružno pismo, potpisano 6. veljače 1844., u kojemu je iznio kratku povijest rada franjevaca u Bosni i Hercegovini, a posebno u Hercegovini u posljednjih stotinu godina (l844.-1944.). Iznio je i nacrt za pisane radnje, koje je za tu prigodu trebalo pripraviti. Međutim, okolnosti nisu dopustile za tu proslavu što javno učiniti. Godine 1944. njemačka se vojska odlučila povući s Balkana. To se povlačenje trebalo izvesti preko Sarajeva. Zbog toga je Sarajevo i putove koji su k njemu vodili trebalo čvrsto držati. Za to je njemačka vojska uspostavila obrambenu crtu, koja je vodila od Posušja do Nevesinja.

1.1. Ubojstvo na Širokomu Brijegu

Partizanska komunistička vojska, koju su naoružali Rusi, Englezi i Amerikanci, trebala je od Imotskoga preko Posušja i od Čapljine i Ljubuškoga preko Čitluka ići prema Mostaru. Za to je zadužen Osmi dalmatinski korpus. Zapovijedao mu je Petar Drapšin, a kao političkog povjerenika imao je Boška Šiljegovića. Taj je korpus imao oko 11.000 vojnika, a sastojao se od tri divizije: 9., 19. i 26. Osmi dalmatinski korpus započeo je ozbiljniju borbu u studenom 1944. Njegova 26. divizija išla je prodolinom koja se prostire od Posušja prema Mostaru. Desno od te 26. divizije išla je njegova 9. divizija korpusa, a njegova 19. divizija lijevo od 26. divizije. Izravno na Široki Brijeg išla je 26. divizija Osmoga dalmatinskog korpusa. Ona se sastojala od 4 bataljuna. Četvrti bataljun 26. divizije, uz pomoć prve jedinice prvoga bataljuna te divizije, zauzeo je samostan, gimnaziju i konvikt za vanjske đake na Širokomu Brijegu. Široki Brijeg, s vojničkog stanovišta, nije imao veće značenje od drugih brda koja opkoljuju prodolinu od Posušja do Mostara. Ali Široki Brijeg bio je poznatiji od obližnjih brda zbog franjevačkoga samostana, franjevačke klasične gimnazije i konvikta za vanjske đake, koji su se na njemu nalazili. Franjevačke ustanove na Širokomu Brijegu bile su posebni trn u oku komunističkoga pokreta, koji se već i prije Drugog svjetskog rata širio i po hrvatskim krajevima. Njegova je nauka slabo prodirala među siromašni hercegovački narod, koji je radije slijedio kršćansku nauku koju su franjevci propovijedali. Osim toga učeni ljudi koji su završili gimnaziju na Širokomu Brijegu, posebno oni rodom iz Hercegovine, pretežno su odbacivali komunističku nauku. To je komuniste uvjeravalo da ne će imati veliki uspjeh u Hercegovini dok postoje franjevačke ustanove na Širokomu Brijegu. Kada se partizanska vojska približavala Širokomu Brijegu, tko je poznavao njihovo komunističko uvjerenje strahovao je za sudbinu onih franjevaca. A širokobriješki franjevci, koji su se svojim radom isticali u javnom životu, smatrali su da bi za njih bilo nerazborito čekati dolazak komunista. Stoga su otišli ispred njih na sigurnija mjesta. Oni koji su ostali ili su bili stari, pa već dulje nisu sudjelovali u javnom životu, ili su kroz život samo predavali đacima gimnazijske predmete pa nisu vidjeli zbog čega bi se trebali bojati, ili su bili mladi, koji su istom ušli u život i kao klerici nisu imali nikakve veze sa svijetom. Oni nisu vjerovali pojedinim vijestima koje su do njih dolazile da su svi fratri na Širokomu Brijegu unaprijed osuđeni na smrt. U ostavštini fra Dominika Mandića nalazi se jedna bilješka, koju je on od nekoga primio i zabilježio je, da je u Trebinju održana sjednica partizanskih vođa na kojoj je odlučeno pobiti sve fratre samostana na Širokomu Brijegu. Prema drugim vijestima komunisti su oko 17. siječnja 1945. držali sastanak na Crvenomu Vrhu u Biokovu, na kojemu je primljena odluka, možda na temelju one u Trebinju, da samostan na Širokomu Brijegu treba uništiti. Dugogodišnji prefekt sjemeništaraca na Širokomu Brijegu fra Viktor Nuić u to vrijeme nalazio se u župnom stanu u Posuškom Gradcu. S njim je bio i mladi fra Lucijan Kordić. Oni su čuli od komunističkih vojnika u mjestu da će fratri na Širokomu Brijegu biti pobijeni pa su tražili način kako bi na to upozorili one fratre. U mjestu se nalazio šesnaestogodišnji sjemeništarac Vinko Oreč, koji je poslije ušao u Franjevački red i uzeo ime fra Leonard. Njega su zamolili da preko brda ode na Široki Brijeg i izvijesti fra Radu Vukšića, ravnatelja gimnazije, kakva se sudbina sprema širokobriješkim fratrima. Vinko Oreč je to spremno učinio. Fra Rade ga je saslušao, ali nije smatrao vjerojatnom vijest koju mu je donio mladi i hrabri sjemeništarac: bio je uvjeren da su fratri nevini, pa nije mogao zamisliti da bi ih netko nevine ubio. Na Kočerinu je bio kapelan fra Vinko Dragićević. Kada su partizani došli u Kočerin, 19. studenoga 1944., zauzeli su dio župnog stana. Fra Vinko je češće s njima razgovarao. Posebno mu je upao u oči Ante Tolić, partizanski glasonoša, koji mu je jedanput rekao: "Na Širokomu Brijegu ne će ni mačka ostati na životu." Fra Vinko je samo čekao prigodu da mogne neopažen otići na Široki Brijeg i to dojaviti fratrima. Ali oni nisu ozbiljno shvatili tu poruku. Mladi kapelan na župi u Vitini fra Svetislav Markotić čuo je od partizana da misle sve fratre na Brijegu pobiti i samostan uništiti. Ta vijest se njega neobično dojmila i odlučio je o njoj izvijestiti fratre na Širokomu Brijegu. Premda mu je bilo opasno, on se provukao kroz partizanske redove i rekao fratrima na Širokomu Brijegu što je čuo da im se sprema. Iako su već od studenoga 1944. borbe oko Širokoga Brijega bile stalne, odlučna je borba započela 6. veljače 1945. Prije 7 sati ujutro oglasila se žestoka topnička paljba i trajala je cijeli dan. To je pucanje nastavljeno i sutradan. Glavni cilj tih topovskih hitaca bila je crkva na Širokomu Brijegu. Na njezinu pročelju poslije su neki nabrojili 296 udaraca.

Partizanska vojska došla je pred crkvu 7. veljače oko 11 sati prije podne. Odmah su im otvorili samostanska vrata. U samostanu su našli 12 fratara, nekoliko đaka i okolnoga puka, koji se sklonio u samostan, ispred topova misleći da je tu sigurniji nego u svojim kućicama. U njemu nisu našli vojske. Njemačka i Hrvatska vojska, koja se nalazila u blizini samostana, dan je prije otišla prema Mostaru.

Ti partizanski vojnici skupili su sve fratre, koji su se tada nalazili u samostanu, u jednu sobu. Popisivali su ih, vrijeđali i tražili oružje, kojega naravno nije bilo. Kada su čuli da se u samostanu nalazi još jedan fratar bolestan, fra Marko Barbarić, otišli su po njega i donijeli ga. Oko 4 sata poslije podne poslali su okolne ljude njihovim kućama. Nešto poslije počeli su pozivati fratre jednoga po jednoga u kratkim vremenskim razmacima. Onoga kojega su htjeli da pođe pozvali bi riječima: "Ti, druže!" Nakon što su odveli sve fratre, ostali su samo đaci, koji su mislili da su fratre odveli negdje na ispitivanje, premda su se čudili da se nitko ne vraća. Bilo je za njih veliko iznenađenje kada je jedan od njih, koji je dobio dopuštenje da nakratko napusti sobu, u kojoj su se nalazili, donio vijest da su svi fratri u kuhinji zaklani. Premda ta vijest o smrti fratara nije bila potpuno istinita, bila je istina da oni nisu više bili živi. Istom poslije doznali su istinu o njihovoj smrti. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnomu skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su postrijeljani u zatiljak.

Imena poginulih fratara u tomu skloništu:

Zapovjednici komunističke vojske shvatili su da je ubojstvo franjevaca na Širokomu Brijegu nešto neobično i da za nj ljudi ne bi trebali saznati. Bili su svjesni da bi to bila veoma loša vijest za ugled partizanske vojske, pa su odlučili sakriti pravu istinu. Stoga su nastojali o tomu šutjeti ili to prikazati kao običan događaj u vojničkoj borbi. Vrhovni štab partizanske vojske, u izvješću 7. veljače 1945., ovako je opisao borbe oko Širokog Brijega: "Na području Mostara ofenzivne operacije naših snaga uspešno se nastavljaju. Naše trupe prodrle su u Široki Brijeg, gdje se vode ogorčene ulične borbe. Sve intervencije neprijatelja iz Mostara odbijene su, a komunikacija Mostar-Široki Brijeg presečena je, tučena snažnom vatrom naše artiljerije... Naša avijacija uspešno je bombardovala Široki brijeg i neprijateljsku živu silu u rejonu Mostar." Ali Borba, koja je 8. veljače donijela gornji izvještaj, osjećala je potrebnim opravdati zločin na Širokomu Brijegu, pa je istog dana donijela uvodni članak pod naslovom Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama. U njemu se među ostalim kaže:

"Prema bosansko-hercegovačkim fratrima... naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema."

A da bi poimence pokazala te "ustaške zlikovce", navodi don Antu Bakulu, don Petra Perića i fra Viktora Sliškovića. Ta sva tri svećenika ubijeni su god. 1942., a sa Širokim Brijegom nijedan od njih nema ništa.

1.2. Ubojstvo širokobrijeških franjevaca sklonjenih u hidroelektričnoj centrali

Dio fratara iz širokobriješkoga samostana, kada je ujutro 6. veljače 1945. partizansko topništvo zapucalo na crkvu i samostan, otišao je prema rijeci Lištici gdje se nalazila fratarska mlinica i hidroelektrična centrala, nadajući se da će ondje biti sigurniji. Mjesto je bilo obraslo šumom i zbog toga nevidljivo. S njima je pobjeglo oko 30 đaka i nešto okolnoga puka. Tu su ostali dok se pucalo, tj. 6. i 7. veljače. Istom 8. veljače, kada se nije više pucalo, odlučili su vratiti se u samostan i vidjeti što se ondje događa. Kada su ih partizanski vojnici opazili u blizini crkve, dočekali su ih s nekim čuđenjem i rekli su: "Još vas ima!?". Odmah su ih poredali pred crkvom, tražili su od svakoga pojedinog osobne podatke, pitali za njihovo oružje, vrijeđali ih i prijetili im. Nakon toga ljude, koji su stanovali u blizini, poslali su njihovim kućama, starije su đake spremili u vojno zapovjedništvo u Ljubuški, a mlade đake njihovim kućama. Naprotiv 8 fratara, koji su također tada došli iz mlinice, odvedeno je prema Splitu i negdje ubijeno. Njihova su imena:

S ovom skupinom fratara u električnoj hidrocentrali bio je i fra Mariofil Sivrić, rođen 1913., ali njegovo mrtvo tijelo, kako se čini, nađeno je na putu prema Vitini. Prema tomu, premda je i on bio u mlinici, zbog nečega nije odveden s drugima prema Splitu.

1.3. Ubojstvo u Mostarskom Gradcu

Kada je bilo jasno da će samostan na Širokomu Brijegu biti neposredno zahvaćen ratnim događajima, nekoliko fratara širokobriješkoga samostana otišlo je k župniku u nedaleki Mostarski Gradac da bi ondje bili mirniji i sigurniji. To su bili:

Župnik Mostarskog Gradca fra Zlatko Sivrić, 2. prosinca, morao je po poslu otići izvan župe, pa je župu u njegovoj odsutnosti vodio njegov pomoćnik fra Zvonko Grubišić, rođen 1915. U Mostarskom Gradcu nije dugo trajao mir. Devetnaesta divizija Osmoga dalmatinskog korpusa preko Mostarskoga Gradca odlučila je ići prema Mostaru. Na 4. veljače započela je žestoko pucati. Jedan odred te divizije zauzeo je župni stan. Ali nisu mogli napredovati. Hrvatska vojska, koja se nedaleko nalazila, dala je žestoki otpor i prešla u napad. Dalmatinski partizanski odred morao je napustiti župni stan i bježati. Sa sobom je poveo i fratre iz župnoga stana. Tih 6 fratara, 5 sa Širokoga Brijega i župnoga pomoćnika fra Zvonku Grubišića, ubili su partizani u mjestu Gostuši, vjerojatno 6. veljače, a prema nekima 8. veljače.

1.4. Ubojstvo u Izbičnu

Župnik Izbična fra Metod Puljić izbivao je iz župe zbog bolesti. Zamjenjivao ga je fra Nevinko Mandić, kojega je iz Mostara poslao fra Leon Petrović 11. siječnja 1945. K njemu su došli malo poslije, sa Širokog Brijega, fra Marko Dragićević i, iz Mostara, fra Bono Andačić, brat laik.

Nakon toga zapovjedili su trojici fratara da ih odmah slijede. Sutradan, 12. veljače, poveli su ih prema Knešpolju. Cijeli taj dan ta su tri fratra prenosili oružje, a uvečer su sva trojica ubijeni i bačeni u neku nepoznatu jamu. Evo imena te trojice fratara:

1.5. Ubojstvo u Mostaru

Prema Mostaru išla je 14. divizija Osmoga dalmatinskog korpusa. Zapovjednik te divizije bio je Stanko Parmać, a ona je 14. veljače ušla u Mostar. Neki su oficiri te divizije došli u franjevački samostan oko 16 sati. S fratrima su lijepo razgovarali i otišli. Na fratre su ostavili ugodan dojam. U sumrak toga dana došao je u samostan Brana Popadić s nekoliko vojnika. Sazvali su fratre u samostanu, popisali ih i ispitivali. A kada su to završili, otišli su iz samostana. Očito je da su trebali nekoga izvijestiti i dobiti upute. Nakon sat vremena došli su ponovno u samostan. Sedmorici su rekli da ih slijede. To su bili:

Ova posljednja petorica nisu bili članovi mostarskoga samostana, nego su bili gosti koji su došli u Mostar radi svojih osobnih poslova. Partizani su ih, odmah na izlazu iz samostana, svezali žicom i tako svezane vodili prema izlazu iz grada, prema Rodoču. Kada su došli do tzv. Čekrka strijeljali su ih i bacili ih u rijeku.

1.6. Ubojstvo hercegovačkih franjevaca u drugim mjestima

Osim navedenih skupina hercegovački franjevci imali su i drugih mučenika, ubijenih ponajviše pojedinačno na mjestima gdje su radili ili su odvedeni s tih mjesta.

2. Preživjeli gledaju prema budućnosti

Nasilna smrt mnogih hercegovačkih franjevaca duboko je potresla hercegovačke katolike. Vijest o njoj dojmila se i svih katolika u Hrvatskoj i svijetu, koji su za nju doznali, premda je počinitelj nastojao zločin prikriti ili ga prikazati u krivu svjetlu.

fra Bazilije dr. Pandžić, Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar - Zagreb, 2001

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević