I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu. (dr. Ante Starčević)
Bog i Hrvati!
NAČELA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA
Obradio:Danijel CRLJEN - Zagreb, 1942.
1. Hrvatski narod
Hrvatski je narod samosvojna narodna (etnička) jedinica; on je narod sam po sebi, te u
narodnosnom pogledu nije istovjetan s nijednim drugim narodom, niti je dio ili pleme
bilo kojega drugoga naroda.
Teoretičari cijeloga svijeta dugo su raspravljali, koje su osobine odlučne, da se neku ljudsku
skupinu smatra narodom. Jedni su tvrdili, da se narodom mora smatrati skupina ljudi, koji
govore istim jezikom. I ako je ovo mišljenje najmjerodavnije kod širokih slojeva, ono ipak
nije ispravno, jer ima raznih naroda, koji govore istim jezikom. Belgijskim je Valoncima na
primjer materinski jezik francuski, a oni ipak nisu Francuzi. S druge strane događa se, da isti
narod ima razne materinske jezike, kao na pr. Švicarci.
Drugi su smatrali, da zajednica gospodarskih probitaka označuje neki narod. Ovo se mišljenje
odmah pokazalo vrlo labavim, jer su se često kosili probitci raznih skupina jednog naroda,
dok su se poklapah probitci raznih naroda.
Treći su htjeli odrediti granice nekom narodu prema porijeklu i zemljopisnom smještaju, nu
porijeklo je mnogima teško ustvrditi, a zemljopisni smještaj ništa ne znači za određivanje
narodnosti.
Četvrti su uzeli kao polaznu točku narodne običaje i pjesme, nu i ti su doskora zapah u
suprotnosti. Susjedni su narodi izmjenjivali međusobno svoje duhovno blago, poprimali
običaje, slavili zajednički razne junake i pjevali im pjesme.
Sva su mišljenja sadržavala dio istine, a ni jedno joj nije potpuno udovoljavalo. Htjelo se je
nepristranim suhoparnim istraživanjem činjenica ustvrditi nešto, što je zavisilo i zavisi od
subjektivnih, osjećajnih elemenata. Najnoviji istraživači narodnosti došli su do zaključka, da
je osjećaj glavno mjerilo kod određivanja narodne pripadnosti. Drugim riječima: ja nisam
Hrvat samo zato što govorim hrvatski, niti zato što sam se rodio u hrvatskoj zemlji, niti zato
što su mi hrvatski običaji domaći, a hrvatska pjesma draga, već sam Hrvat zato, što se
osjećam pripadnikom hrvatskog naroda. Englez, Talijan ili Argentinac mogao bi se roditi u
Hrvatskoj, govoriti hrvatski jezik, a zaboraviti svoj vlastiti, usvojiti naše običaje i navike, pa
opet će se osjećati Englezom, Talijanom ih Argentincem. Pa i moderni narodoslovni
teoretičari dolaze do zaključka, da je svijest o zajedničkoj pripadnosti glavni uslov, da bi se
neka skupina ljudi smatrala narodom.
Zapitamo li se, što je utjecalo na razvitak svijesti o zajedničkoj pripadnosti kod Hrvata, moći
ćemo utvrditi niz razloga, koji svaki za sebe ne može dovoljno karakterizirati neku narodnost,
ali svi skupa međusobno dopunjeni i srodni sačinjavaju bit svakog naroda. To su:
a) Porijeklo i ime. Dokle god siže naše znanje o povijesnim činjenicama, možemo slijediti
neprekinuti trag povijesti hrvatskog naroda. Nikada nije sačinjavao dio nekog drugog naroda.
Nikada nije nosio drugog imena osim hrvatskog. Nikada se nije sastojao od raznih naroda. Iz
svoje stare postojbine došao je kao organizirana narodna skupina pod imenom Hrvat u novu
domovinu. Njegovo je porijeklo jedinstveno i nije nastao stapanjem raznih skupina, niti su
njegova plemena potekla iz raznih krajeva. Još iz pradomovine donio je hrvatsko ime, koje
nije bilo zamijenjeno, napušteno ili iskrivljeno.
b) Sudbinska povezanost kroz povijest. Koliko god nas kroz našu prošlost vijale i cijepale
bure velikih događaja, ipak su naši pređi od doseljenja u ove krajeve do stvaranja vlastite
države, za vrijeme njezinog opstanka, pa od njezine propasti kroz duga stoljeća borbi i patnja
zajednički podnosili nemile udarce sudbine, i kolikogod su neki krajevi bili pošteđeni od
nevolja, koje su se na druge predjele srušile svom žestinom, ipak je temeljna nit sudbine
zajednička cijelom hrvatskom narodu, bilo u danima slave, bilo u vrijeme patnji, bilo za
opstanka države, bilo kroz razdoblje borbe za njezinu uspostavu. Snaga pojedinog dijela
hrvatskog naroda utjecala je uvijek blagotvorno na ostale dijelove, a stradanje jednog
hrvatskog kraja odrazilo se je na razne načine u cijeloj hrvatskoj zemlji. Država Hrvatska bila
je slava, ponos i snaga cijelog naroda. Gubitak slobode i tuđinski jaram teško su podnosili svi
krajevi. Borba protiv Turaka okupila je sve Hrvate s mačem u ruci, a podla srpska tiranija
tištila je jednako Slavoniju kao i užu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu kao i Dalmaciju.
c) Svijest hrvatske državnosti. I ako je hrvatski narod 800. godina živio bez svoje države,
ipak je u njemu ustrajala duboko ukorijenjena svijest o postojanju hrvatske države i pravu, da
je opet uspostavi. Ta je ideja živjela jednakom snagom u svim dijelovima hrvatskog naroda
usprkos činjenici, da su razni dijelovi hrvatskog naroda stoljećima živjeli pod raznim
gospodarima. I dok je takovo stanje druge narode dovelo do konačne propasti, Hrvati su bili
toliko žilavi i otporni, te ne samo ne izgubiše svoje ime i jezik, već ni ne prestadoše radom ni
borbom za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i za njihovo konačno smirenje u vlastitoj državi.
d) Narodne umotvorine i običaji. Istina je, svaki kraj ima svoje naročite običaje, svako selo
svoje navike, svaki čovjek svoju vlastitu individualnost. Nu ipak zbir običaja i navika, težnji i
tvorevina nekog naroda ima zajednički temelj, koji dokazuje organsku jedinstvenost svega što
proizvodi duh i snaga nekog naroda. Hrvatske narodne pjesme bliske su svakom Hrvatu, bez
obzira odakle je koji. Hrvatski narodni junaci poznati su jednako u svakom hrvatskom selu, a
ličko kolo i slavonska poskočnica odrazi su istog narodnog veselja. Svaki dio hrvatskog
naroda osjeća svojim sve što je nastalo u bilo kojem dijelu naroda, svjestan da tako osjećaju i
moraju osjećati svi ostali dijelovi. Raznolikost narodnog blaga nije nikad navela čovjeka, da
pomisli na nejedinstvenost naroda, već osjećajući sve te tvorevine svojima, divio se
raznolikosti i stvaralačkoj snazi hrvatskog duha.
*
Činjenica da smo samosvojna narodna jedinica, kako to kažu ustaška načela, nije stoljećima
uopće bila dovođena u sumnju. Bilo je mnogo pokušaja, da nas se uništi i izbriše, ali nije
nikom palo na pamet, da počne dokazivati, da mi nismo ono što jesmo.
Prva zabluda u vezi s našom narodnom samosvojnošću bilo je nazivanje našeg narodnog
preporoda u prošlom stoljeću ilirskim.
Iliri su bili narod, koji je živio u našoj domovini prije dolaska naših pređa u ove krajeve. Neki
su naši povjesničari sasvim krivo mislili, da smo mi potomci tih Ilira, koji su međutim
izumrli. Budući da su stari Iliri živjeli i na području Srbije, to su isti povjesničari smatrali da
su i Srbi ilirskog porijekla. Zbog toga su naši idealni, ali i naivni preporoditelji nazvali
ilirskim pokretom hrvatsko narodno osvješćivanje početkom prošlog stoljeća, želeći tom
preporodnom gibanju privući i Srbe kao svoju tobožnju braću.
Ta je namjera naravno propala, jer je već onda bilo jasno kao i danas, da smo mi i Srbi dva
svijeta. Hrvatska je pak narodna samosvojnost bila kompromitirana samom pojavom ilirskog
imena, koje je oslabilo unutarnju snagu hrvatskog preporoda. Širi su naime slojevi hrvatskog
naroda osjećali ilirski pokret tuđim, jer je nosio njima strano ime. Oni su instinktivno osjetili,
da se tim imenom pobija hrvatska narodna samosvojnost, koja predstavlja pravo jamstvo
opstanka hrvatskog naroda. To, razumljivo, ne umanjuje zasluge ilirskog pokreta, koji je
prodrmao i probudio obrazovanije hrvatske slojeve vrativši ih svom narodu, od kojeg su se
mnogi bili i suviše udaljili. Sigurno je ipak, da bi ideja isključivo hrvatskog osvješćivanja bila
našla u cijelom hrvatskom narodu daleko jači odjek, i da bi učinak velikog rada naših
preporoditelja bio veći i trajniji.
Duh ilirskog nijekanja hrvatske narodne samosvojnosti suzbio je i uništio na sjajan način Otac
domovine Dr. Ante Starčević, preteča i inspirator Poglavnikova duha, njegovog nacionalnog
radikalizma i državničke veličine.
Sve ono što je hrvatski narod nesvjesno stoljećima u sebi nosio, to je Starčević iznio na danje
svijetlo, oblikovao, obrazložio i stavio u temelje naše narodne borbe. Mišlju istovremene
borbe protiv svih hrvatskih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja Starčević je najuspješnije suzbio
sve protunarodne ideje, onemogućio sve nehrvatske zamisli i hrvatskoj samosvojnosti dao
pravu osnovicu i neviđen polet.
Ilirizam se je utopio u čvrstoj volji hrvatskog naroda, da bude samo svoj, a mjerodavni i pravi
tumač te volje bio je Ante Starčević.
Drugi, daleko teži slučaj nijekanja hrvatske narodne samosvojnosti jest rađanje jugoslavenstva
i stvaranje Jugoslavije.
Budući da su brojni povjesničari tvrdili, da smo mi Hrvati kao Srbi i Slovenci slavenskog
porijekla, a Srbima je trebala velika država, koja bi zadovoljila njihovu megalomaniju, to su
oni proglasili Hrvate, Slovence i sebe same dijelovima nekog novog naroda, koji je dobio i
novo ime, kakovog povijest nije nikad zabilježila. Taj je čudnovati novi narod nazvan
jugoslavenskim, jer je tobože slavenskog porijekla, a živi na jugu. A budući da je nakon
svjetskog rata proglašeno načelo (koje je u ostalom bilo vrlo često pogaženo), da svaki narod
ima pravo na svoju državu, to su Srbi zahtijevali, da i taj novosklepani narod dobije svoju
jugoslavensku državu, u kojoj će naravno vladati srpska dinastija i haračiti lažni junaci s
Kajmakčalana i drugih mjesta imaginarne srpske slave. U Versailleskoj Europi punoj laži i
podvala nije bilo teško prodrijeti s tom glupom idejom, i tako se je zločinačkom' srpskom
podlošću i glupošću demokratskih predstavnika sila pobjednica rodila Jugoslavija.
Nije ovdje mjesto iznašanju svih muka i progona, koje je hrvatski narod doživio, samo zbog
toga što su ga »srpska braća« htjela uvjeriti, da su Srbi i Hrvati jedno. Teško je u povijesti
naći težeg primjera sustavnog i upornog uništavanja narodnosne svijesti i smišljenog
odnarođivanja od onog, koje su u Hrvatskoj provodili Srbi. Nu žive snage jednog naroda ne
može zaista nitko i ništa uništiti. Čim je više jačala srpska promičba i njihov pritisak na naše
krajeve, tim je više rastao životni hrvatski prkos sili, koja hara i prolazi, dok zdrav i snažan
narod vječno ostaje.
Svi napori, da se hrvatska narodna svijest barem okrnji, doveli su uvijek do suprotnog
posljedka. Hrvatski je narod ne samo ostao vjeran samome sebi, svojoj prošlosti i svome
opstanku, nego je u najljućoj borbi prebrodio sve zapreke, koje su mu stajale na putu
potpunom duhovnom, jedinstvu, idejnoj slozi i uskoj suradnji svih narodnih slojeva, te se je u
najcrnjim danima Aleksandrove diktature našao ujedinjen, čvrst i otporan kao nikada prije.
Sve što je do tada tek nesvjesno u srču nosio, postalo mu je jasno i sveto. Narodno jedinstvo i
sloboda postali su mu jedini politički program. U času, kada ga je Istok htio prevariti
nestvarnom jugoslavenskom idejom, on je ponovno ustao na obranu kulturnog Zapada
svjestan, da time brani u prvome redu sebe. Nije žalio ni žrtava ni krvi, nije se bojao cijelu
Hrvatsku u crno zaviti, samo da odoli udarcu, koji mu je prijetio uništenjem, da se othrva
Ideji, da je samo razlomak, dio naroda, koji nikada nije postojao, i kao takav pripadnik jedne
države, koja nije njegova.
Jedinstvo hrvatskog naroda u borbi protiv Jugoslavije dokazalo je najbjelodanije, kako je u
njemu duboko usađen osjećaj i nagon za samoodržanjem, kako je snažna njegova volja, da
bude samo svoj ili da nestane.
Budući da je Poglavnik poznavao tu borbu i nosio je dugo na vlastitim leđima, nama je danas
jasno, da kod stvaranje prvog načela Hrvatskog Ustaškog pokreta iz Poglavnika nije
progovorila samo njegova genijalnost, nego i vječna duša hrvatskog naroda.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
