|
Borba protiv terorizma ili nastavak stare imperijalističke hegemonije? Kermit "Kim" Roosevelt Jr.
Američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko dana najavio ponovne sankcije protiv Irana, još gore od onih prošlih koje su naniele goleme muke, ne vladajućoj kasti, nego običnom siromašnom iranskom puku. Od pada američke marionete šaha Muhameda Reze Pahlavi-a 1979. godine, stalno ponavljana retorika američkih političkih lidera, neovisno o stranačkoj pripadnosti, je navodno iransko financiranje raznih islamističkih terorističkih grupa na Blizkom i Srednjem iztoku. Ta tvrdnja ne bi bila toliko absurdna da Amerika istovremeno kapom i šakom ne pomaže najradikalnije islamističke režime, poput onoga u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu i drugdje.
Nitko pametan u 21. stoljeću ne može podupirati nikakve države s religijskim predznakom, osobito ne one s naglaskom radikalnog islama, ali razlog za sankcije kojima Zapad želi Iran dovesti pod svoju kontrolu nije radikalni islam, nego sasvim nešto drugo. Kako bi se uvjerili da ovaj novi američki "War of stangulation of Iran" (Rat davljenja Irana) nije počeo ni jučer, ni radi terorizma, moramo se vratiti kojih stotinjak godina natrag, a posebno u period odmah po završetku 2. svj. rata.Operacija AjaxJohn Foster Dulles i direktor CIA-e, njegov mlađi brat Allen W. Dulles, bili su vrlo zabrinuti sovjetskom prietnjom Iranu ne samo iz čistih političkih razloga.
Uz vrlo visoke pozicije u američkom državnom aparatu njih dvojica su bili i partneri u jednoj od vodećih pravničkih kompanija (law firm) Sullivan & Cromwell koja je zastupala interese tzv. "A-liste" multinacionalnih korporacija, među kojima je bila i Anglo-Iranian Oil Company.
Kao agent OSS-a (Office of Strategic Services), predhodnika CIA-e, Allen Dulles je Drugi svietski rat proveo u Bernu u Švicarskoj. Poslie završetka rata on je (1947.) sudjelovao u stvaranju CIA-e, i, oponašajući britansku tradiciju, počeo za buduće agente birati najbolje studente iz najelitnijih sveučilišta u Americi i drugdje. Najbolji od najboljih regruta bio je ovaj koji je sada s planom za Operaciju Ajax žurio prema Dullesovom uredu u State Departmentu. Ovaj "star agent" bio je Kermit "Kim" Roosevelt, unuk bivšeg predsjednika Theodora Roosevelta. Njegov otac, s istim imenom, bio je iztraživač (explorer) koji je u svojim iztraživanjima putovao po raznim zemljama, pa se mlađi Kermit rodio u Buenos Airesu. Kao i svi drugi Roosevelti, Kermit je studirao u najelitnijim školama države Massachusetts, uključivši i sveučilište Harvard gdje je 1937. položio izpit - cum laude. Postao je profesor najprije na Harvardu, a onda je prešao na Institut Tehnologije u Kaliforniji gdje je položio izpit za Ph.D u poviesti, s dizertacijom pod naslovom "Propagandna tehnika u engleskim građanskim ratovima", što će se odraziti u njegovom doživotnom interesu za manipulaciju medija. Kad je Kim u njoj počeo raditi CIA je već bila puna "đentlemen špijuna" i on je ubrzo postavljen za šefa odjela za Blizki iztok i Afriku sa sjedištem u Kairu.Uz braću Dulles, drugi nazočni na sastanku u State Departmentu su: veleposlanik u Iranu Loy Henderson; ministar obrane Charles Wilson; podsekretar State Departmenta general Walter B. Smith; direktor za politička planiranja State Departmenta Robert Bowie i još neki drugi visoki funkcionari. Allen Dulles i Roosevelt su nazočnima opisali scenarij za Operaciju Ajax, koji je zapravo bio nešto drugačija verzija britanskoga plana pod kodnim imenom Operacija Boot, koju je izmijenio (prilagodio američkim nastojanjima) "arheolog, arhitektonski povjestničar, sabirač tepiha etc., etc." CIA agent u Teheranu Donald Wilber. Cilj operacije bio je: "Prouzročiti pad Mossadeqove vlade, ponovo uzpostaviti prestiž i moć Šaha" i zamijeniti Mossadeqovu vladu s vladom koja će upravljati Iranom "sliedeći konstruktivnu politiku". Specifično, cilj je dovesti na vlast grupu koja će podpisati pravednu nagodbu za naftu i tako omogućiti Iranu da postane ekonomski zdrav i financijski solventan i koja će snažno progoniti opasno jaku komunističku partiju."Nije li to malo čudno za Amerikance koji su prije par godina spasili boljševizam od podpunog uništenja kad su (u savezu s Rusima i Englezima) ubili generala Pattona, koji je tada bio jedini koji je vidio opasnost koju će svietu donieti ta crvena kuga. Ali to su Amerikanci, dok su se ovi upleteni u Operaciju Ajax tobože borili da sprieče širenje komunizma u Iranu, drugi, kao napr. glasoviti general George Marshal, je na sve moguće načine pomagao najbijesnijeg komunističkog krvnika Mao Tse-Tunga u rušenju Ciang Kai-šeka. Nu vratimo se još malo dalje u prošlost.Poslie 1. svj. rata Amerikanci su u Iranu bili popularni za to što je predsjednik Woodrow Wilson na tzv. Mirovnoj konferenciji u Parizu podupro zahtjeve iranskih poslanika da im se dozvoli da govore na tom zasjedanju i zatraže ratne odštete. Ali čim je Wilson to predložio, Britanci su to nazvali "miješanjem u njihov posao" i na Wilsonov priedlog stavili veto. Britanci, koji su u Iranu već dugo vriemena imali "dugoročne koncesije" na naftnna polja, počeli su javno prigovarati Amerikancima za "krivolov na njihove koncesije". Amerikanci nisu tzv. Courzonov Anglo-iranski ugovor smatrali vjerodostojnim i State Department je naredio veleposlaniku u Vel. Britaniji, Johnu Davisu, da to prenese Courzonu, koji je tada bio britanski ministar vanjskih poslova (Foreign Secretary). Umjesto da se pridržava uobičajenog diplomatskog protokola, oholi lord je američkom diplomatu, Corneliusu Engertu, koji mu je donio tu poruku, ljutito očitao lekciju:"Svakome tko je upoznat s kondicijama u Perziji i s karakterom njezinoga naroda mora izgledati podpuno prirodno da se za pomoć i vodstvo Perzija treba obratiti jedino nama.
Mi njih bolje poznamo nego itko drugi i mi smo za njih više učinili i potrošili više novca u njihovoj zemlji nego itko drugi. Ja stoga ne mogu razumjeti zašto bi Ujedinjene Države ili ijedna druga sila od jednom počela prigovarati našoj poziciji u Perziji".
Britancima je bilo jasno da Amerikanci namjeraju ugrabiti što veći broj koncesija za bušenje, crpenje i izvoz nafte iz Srednjeg iztoka. Bunari američke naftne kompanije "Standard Oil" počeli su polako presušivati, a proizvodnja automobila u poratnim godinama se utrostručila, pa je Amerika bila prisiljena tražiti "svoj dio" nafte na Blizkom i Srednjem iztoku. Problem je bio u tome što je većina bunara u tim sektorima bila u vlastništvu Anglo-Persian Oil Kompanije. Kad je poslie u kolovozu 1945. (poslie uporabe atomskog oružja na Hirošimu i Nagasaki) Japan bio prisiljen na bezuslovnu kapitulaciju, konačno je završen i 2. svj. rat. Osim interesa za naftu, Iran je ostao na periferiji britanskog i američkog političkog vidokruga, ali ne i Staljinovog. Za njega je bitka za vlast nad Iranom bila dio "Boljšoje igre" (velike igre) kojom će on Rusiji povratiti svaku česticu zemlje koju su u prošla vremena osvojili ruski carevi. On se pozivao na tzv. Anglo-rusku konvenciju iz 1907., prema kojoj je sjeverni dio Irana pripao pod rusku sferu utjecaja.Tako je počeo tzv. Hladni rat. U njihovoj deklaraciji za vrieme zasjedanja u Teheranu koncem studenog i početkom prosinca 1943., Staljin, Churchill i Roosevelt su izjavili da Iranu priznaju nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Na temelju toga Velika Britanija i SSSR su se "uredno" dogovorile da će, do 1. ožujka 1946., iz Irana povući sve svoje trupe, koje su tamo bile stacionirane za vrieme rata. Ali kako se vrieme za povlačenje približavalo, Staljin je počeo naoružavati azerbaijanske separatiste na sjeveru Irana, a Crvena armija je iranskoj vojsci i policiji blokirala svaki pristup u taj dio. Znajući da Amerika u tom sektoru nema skoro nikakve vojne moći koja bi se mogla suprotstaviti boljševicima, podsekretar State Departmenta Dean Acheson šalje u Moskvu telegram u kojem Staljina opominje da ne šalje nove trupe u sjeverni Iran, jer da bi to moglo prouzročiti ozbiljne međunarodne komplikacije i savjetuje mu da se nagodi s Irancima za "častan izlaz".U to se uključila i Organizacija Ujedinjenih Naroda i Staljin je, poslie iranskog obećanja da će mu ustupiti neke koncesije nafte, naredio da se trupe Crvene armije povuku iz Irana. Obećanje koncesija je ostalo samo to - obećanje. Sve zahtjeve iranskoga parlamenta da se modificira ugovore o koncesijama iz 1933. godine i da ih se privede bliže sporazumu 50-50 koji je kompanija Aramco nedavno podpisala sa Saudijskom Arabijom, Britanci su kategorički odbijali.Clement Attlee, tadašnji britanski Ministar predsjednik, je izjavio da bi ugovor poput onoga koji je Aramco podpisao s Saudima bio za Engleze "traumatičan kao gubitak imperija". Na to su oba doma iranskog parlamenta 15. ožujka 1951., odali oduška decenijima pritajenoj mržnji i jednoglasno izglasala da se industrija nafte u Iranu, uključivši i Anglo-Iranian Oil Co., nacionalizira.
Acheson, sada već State Secretary (ministar vanjskih poslova) komentira britansku oholost i tvrdoglavost: "Nikada nitko nije izgubio tako puno, tako blesavo i tako brzo".
Sankcije, uvijek sankcije velikih sila protiv malih narodaKad su pretresali kuću u kojoj je živio direkror Anglo-Iranske Oil Kompanije u Teheranu, Iranci su našli dokumentaciju iz koje se jasno vidjelo da se AIOC upletala u sve aspekte iranskog političkog života.
Zastupnici u iranskom parlamentu (Majlis) i ministri koji su se suprostavljali Kompaniji bili su prisiljavani napuštati službu, ili su bili odpuštani. Novine su podmićivane da objavljuju klevete o članovima Mossadeqove stranke. S prietećom žestinom jedan podmićeni teheranski dnevnik je pisao: "Sad kad je zastor podignut vidi se pravo lice izdajnika. Zastupnici u Majlisu, guverneri, čak i ministri odkriveni su. Ovi izdajnici trebaju biti izrešetani kuglama a njihova tiela bačena psima". Iranska je vlada protiv AIOC-a podigla tužbu na Svietskom sudu, ali je sud (koji je bio pod britanskom kontrolom) tužbu odbio, s objašnjenjem da to ne spada pod njegovu jurisdikciju. Mossadeq se onda obratio Organizaciji Ujedinjenih Naroda, ali i to je bilo bezuspješno, jer je Britanija i na to stavila veto.Kad ni to nije Iran prisililo na kapitulaciju britanski Foreign Office počima s dezinformacijama i propagandom blaćenja Mossadeqa i njegove vlade. Glavni engleski dnevnik London Times 22. ožujka 1951. piše da je za nestabilnost Irana kriva "glupost, lakomost i manjak razbora vladajućih klasa u Perziji, što je rezultiralo korumpiranom i parazitskom vladom Muhameda Mossadeqa. Engleski lordovi sazivaju sastanak na kojem donose odluku za poduzimanje "bezkompromisne linije protiv Mossadeqa i rušenje iranske vlade". Još u devetnaestom stoljeću Iran se našao na udaru dvaju imperija - Velike Britanije i Rusije. U jednom govoru tadašnji britanski diplomat lord George Curzon opisao je Iran kao "šahovsko polje na kojem se vodi igra za dominaciju svieta".
Reuterova koncesijaReuter je bio njemački židov Paul Julius von Reuter koji se preselio u London (njegovo pravo ime bilo je Israel Beer Josafat). Ovim ugovorom Reuter je dobio ekskluzivnu kontrolu nad svim iranskim javnim poslovima; izgradnji puteva, telegrafa, mlinova, tvornica i vađenju ruda, posebno nafte.
Prema tom ugovoru za idućih 20 godina 60% neto zarade išlo bi u Reuterov džep.
Koncesija je bila toliko golema da ju je čak i veliki imperijalist lord George Curzon okarakterizirao kao "najveći dar kontrole nad resursima neke zemlje ikada darovan jednom strancu".
Saznavši za tu izdaju iranski je narod, a posebno kler, bio ozlojeđen. Po Tehranu se bacaju letci u kojima se narod informira da je "Židov Reuter preuzeo kontrolu nad Iranom i da planira kroz svetište u južnom Teheranu probiti svoju željezničku prugu. Kler je bio uvjeren da je taj plan za izgradnju pruge djelo sotone koje će u muslimanske zemlje donieti korupciju i svako drugo zlo. Protiv koncesije digla se i Rusija, koja je također željela uzpostaviti svoju kontrolu nad Iranom. Pod silnim pritiskom Nassir al-Din Šah bio je nakon godinu dana prisiljen opozvati ugovor. Ovaj fiasko s Reuterom postavio je temelje pobunama protiv tzv. Duhanske koncesije 1890. godine, koje su svim stranim silama dale do znanja da će svaki njihov nasrtaj na suverenitet Irana razbjesniti iranski narod.Nu kao uporni Židov, Reuter se nije tako lako dao obezhrabriti i on s šahovim odobrenjem u Tehranu otvara svoju (britansku) banku pod imenom "Bank-e Š?hanš?hi-ve Iran. U Engleskoj ta banka je bila poznata kao Britanska imperijalna banka u Perziji (tek 1935. Perzija je preimenovana u Iran).
Nu Britanci se gubitkom Reuterovih koncesija nisu dali smesti. Nakon dugih natezanja, lord Curzon uspjeva s šahom podpisati novi ugovor koji će biti poznat kao Curzon Concession, a trajati će sve do 1951. godine kada će iranski parlament nacionalizirati Anglo-iransku Oil kompaniju.
Britanci se ne mogu pomiriti s gubitkom kontrole nad iranskim prirodnim dobrima, pa kako bi destabilizrao i na koncu srušio vladu Muhameda Mossadeqa, Foreign Office u Iran šalje "idealnog agenta" oxfordskog profesora Robina Zaehnera koji je, uz ostale loše navike, volio puno piti i pušiti opium. Osim što je za vrieme 2. svj. rata bio nekakvi trećerazredni operativac MI6-a u Iranu, Zaehner nije za ovaj podhvat imao nikakvih drugih kvalifikacija, osim što je za vrieme svoga boravka u toj zemlji stupio u "business deals" s trgovcima, iranskim profiterima, braćom Rašidian (Sejfolah, Asadolah i Quodratolah), anglofilima i gorljivim mrziteljima Mosadeqa i njegove vlade i konfidantima sina Reze Šaha, budućeg šaha Muhamed Reze Pahlavi-a. S njihovom pomoći Zaehner ubrzo organizira mrežu Mossadeqovih mrzitelja koji organiziraju nekontrolirane ulične demonstracije i druge nerede. Za te usluge braća Rašidian od britanske vlade beru mjesečnu "stipendiju" od 10.000 funti (današnja vriednost u američkim dolarima $98.000). Tim novcem braća trebaju podmićivati iranske klerike, novinare i zastupnike u parlamentu. Istovremeno, MI6 šalje Christophera Woodhouse za novog šefa svoje špijunske postaje u Tehranu. Postaja se nalazi na golemom 6 hektara ograđenom prostoru britanskog veleposlanstva. Prema konstituciji iz 1906., šahu je pripadala moć imenovanja i odpuštanja ministra predsjednika, pa on u srpnju 1952., u dogovoru s Woodhouse-om, smjenjuje Mossadeqa i na njegovo mjesto pokušava staviti jednoga od svojih pijuna.Ali, nakon tri dana masovnih demonstracija, šah je uvidio da je podcienio Mossadeqovu popularnost i bio je prisiljen ponovno ga postaviti na njegovo mjesto na koje ga je narod izabrao.
Mossadeq sada naređuje britanskim diplomatima da u roku od deset dana napuste Iran. Nemajući drugog izbora MI6 sve svoje "assete", uključivši i braću Rašidian, predaje američkoj CIA-i. Ujesen te godine za američkog predsjednika izabran je veliki engleski prijatelj general Dwight Eisenhower i sve bivše razmirice između Amerike i Engleske u svezi s Iranom odmah nestaju. Još prije službenog stupanja na dužnost u siječnju 1953., Eisenhower se sastaje s Churchillovim ministrom vanjskih poslova Anthoniem Edenom, kako bi se dogovorili o "Perzijskom pitanju". Tjedan dana kasnije Kermit Roosevelt ide u London na sastanak s šefovima MI6, a Woodhouse dolazi u Washington da se posavjetuje s engleskim "američkim rođacima".U to vrieme Amerikanci su u ratu protiv komunista kako u Koreji tako i kod kuće gdje su mnogi židovski boljševici, Staljinovi špijuni, osuđeni na dugogodišnje robije, a bračni par Julius i Ethel Rosenberg, na smrt. Podmukli Englez Woodhose to koristi i američkom političkom vodstvu utuvljuje u glavu da je iranska komunistička partija "Tudeh" najveća prietnja ne samo za Iran, nego za cieli Srednji iztok, a da Mosadeq nije ni kadar ni voljan da joj se suprotstavi.
Nu uskoro se vidjelo da je ta njegova tvrdnja bila obična fabrikacija, kad je u ožujku 1953. Staljin izpustio svoju sotonsku dušu, Tudeh partija se podpuno razsula i nestala.
 Allen Dulles, direktor CIA-e 1953. - 1961.
Operacija AjaxWashington je tada u Iranu imao brojnu diplomatsku i vojnu reprezentaciju (59 diplomatske i 123 vojne osobe), a CIA agent Donald Wilber je upregnuo tim lokalnih agenta i kriminalaca.
Polovicom travnja State Department je odobrio budžet i planiranje za Operaciju Ajax. Tajna veza između šaha i Britanaca postao je američki veleposlanik Loy Henderson. Kad se tajni podhvat počeo razvijati, britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden, samozvani stručnjak za sva perzijska pitanja u britanskom parlamentu, je obolio, a njegovu dužnost je preuzeo sam Churchill. Churcill odmah pokušava nagovoriti šaha da odpusti Mossadeqa. Taj svoj priedlog Churchill podkriepljuje starim engleskim imperijalističkim načelima među kojima kaže da je, "dužnost konstitucionalnog monarha kad je suočen s nasilnom i tiranskom akcijom pojedinaca ili marginalnih stranaka poduzeti potrebne korake da osigura blagostanje težko-radećim masama i kontinuitet reda u državi". Sada Kermit Roosevelt i Donald Wilber putuju u London s priedlogom za rušenje Mossadeqa, koji su nedavno zajedno s agentima MI6 sastavili na Cipru.Poslie sastanka sa šefovima MI6-a plan je nešto izmijenjen, Churchill ga je odobrio, a onda je 25. lipnja 1953., podnesen američkoj vladi, a 11. srpnja svoj podpis na njega je stavio i novi predsjednik Dwight Eisenhower.
Kako bi se diskreditiralo Mossadeqa CIA je već bila pripremila masu anti-Mossadeq pamfleta i karikatura. U strane i domaće medije ubačene su deziformacije da će komunisti uskoro preuzeti vlast u Iranu. Specijalisti za izazivanje nereda agenti provokatori kidnapiraju, muče i ubijaju šefa policije u Tehranu i šire vijesti da su zločin izvršili komunisti. Ne znajući da je nasamaren, vrhovni ajatolah objavljuje fatvu protiv komunista. Kako bi osobno upravljao operacijom Kermit Roosevelt putuje u Damask odakle pod imenom James Lochridge već 25. srpnja prelazi u Iran, s kuferom iranskog novca u vriednosti od 100.000 američkih dolara.
Nasliednik Mossadeqa već je bio izabran i podučen kako će se ponašati. To je bio general Fazlolah Zahedi, bivši ministar unutarnjih poslova u Mossadeqovoj vladi. Britanci nisu bili zadovoljni Zahedievim izborom. U operaciji pod kodnim imenom "Pongo" 1942., kojom je zapovijedao notorni Fitzroy Maclean, radi sumnje da surađuje s Niemcima, britanski su agenti Zahedi-a kidnapirali i odpremili u njihov koncentracijski logor u Palestini. Rooseveltu će ovaj Zahedijev tretman od strane Engleza sada biti od velike koristi jer je većina Iranaca sada vjerovala da je on anti-britanac i anti-komunist. Roosevelt se sada sastaje sa šahom čija je pozicija vrlo nestabilna i nesigurna. Većina naroda ga mrzi, a već je preživio i dva pokušaja atentata. Wilber upozorava svoje predpostavljene da je potrebno da se šaha pažljivo priprema za puč protiv Mossadeqa, jer da je on prirodno neodlučan i da je u svemu vidio skrivenu englesku rabotu.Urotnicima je bilo prieko potrebno da šah izda dva fermana, jedan kojim odpušta Mossadeqa, a drugi kojim na njegovo mjesto postavlja Zahedi-a.
Šah je i dalje oklievao, pa se MI6 obratio njegovoj blizanki princezi Ašrafi, koja je u to vrieme kockala po francuskim kasinima. Ašraf se dala nagovoriti tek onda kad su joj Englezi poklonili veliku svotu novca i skupocieni kaput od kunećeg krzna. Istodobno kad i Roosevelt, 25. srpnja, Ašraf dolazi u Iran, ali je po naredbi premijera Mosadeqa nakon par dana prisiljena napustiti Iran. Kako bi uvjerio šaha da će ga Amerika u svakom slučaju podržati Roosevelt je zamolio Eisenhowera da u svom govoru na konferenciji američkih guvernera, koji nije imao nikakve veze s Iranom, izjavi kako je situacija u Iranu vrlo opasna i da se Sovjetski Savez mora odmah zaustaviti. General Norman Schwartzkopf (otac istoimenog zapovjednika Pustinjske Oluje), koji je u to vrieme bio zapovjednik američke vojne misije kod Iranske imperijalne žandarmerije, imao je puno šahovo povjerenje. Schwatrzkopf sada traži od šaha da podpiše fermane ali neodlučni šah odbija i traži više vremena da o svemu promisli.Roosevelt se ne da smesti i 3. kolovoza opet se sastaje sa šahom na kojega vrši pritisak da podpiše pripremljene fermane. Šah je neko vrieme odbijao govoreći da on nije pustolov koji se lako upušta u tako opasne igre.
U međuvremenu Mosadeq je saznao za anglo-američku urotu i, kako bi spriečio CIA-u da ga sruši kvazi-legalnim izglasavanjem podplaćenih zastupnika, on putem uspješnog referenduma razpušta Majlis (parlament). Nemajući drugoga izbora, šah 13. kolovoza podpisuje fermane i Roosevelt mu savjetuje da odmah odleti u svoj ljetnikovac na obali Kaspijskog mora i da čeka dok se stvari rieše. Dva dana kasnije Roosevelt po zapovjedniku Imperijalne garde šalje Mosadequ šahove fermane kojima ga šah skida s dužnosti premijera. Pripreman za borbu, Mosadeq ga dočekuje s jakom oklopnom jedinicom iranske vojske, fermane naziva krivotvorinama (što su ustvari i bili), teklića stavlja u zatvor i razpisuje nagradu od 100.000 riala za uhićenje Zahedija.Kad je preko tehranskog radia čuo da puč nije uspio, šah i njegova supruga Soraja bježe zrakoplovom, najprije u Bagdad, gdje ih kralj Faisal II. nije primio kao poželjne goste, a onda zrakoplovom British Airways kompanije u Rim.
U Rimu šah odsjeda u hotelu Excelsior, gdje ga odmah posjećuje šef CIA-e Allen Dulles.
Churchill i njegov MI6 bili su duboko potreseni, a u Washigtonu i CIA-i osjećala se golema potištenost. Nu što će situaciju preokrenuti neće biti sreća, nego hrpe američkih dolara koje će CIA uručiti Kermitu Rooseveltu, koji se pored svega što se dogodilo nije dao smesti. Ignorirajući telegrame iz Washingtona da bježi iz Irana, on napušta svoje gniezdo u američkom veleposlanstvu, sjeda u automobil i vozi u ljetovalište Širman sjeverno od Tehrana, gdje se sastaje sa Zahedijem. Roosevelt u Širman poziva Kennetta Love-a, novinara New York Times-a, daje mu kopije fermana. Iako je znao da to nije istina Love u Timesu piše da je Mosadeq skinut s vlasti i da je na njegovo mjesto već postavljen Zahedi. Roosevelt istu (dez)informaciju šalje i pres birou Associated Press-a, a onda na stroju za umnožavanje izrađuje nekoliko tisuća kopija fermana, koje će narodu diljem Irana dieliti Wilberovi i Woodhose-ovi "kontakti". Kad bi neki od iranskih agenata radi bojazni da će biti uhićen odbio pomoći, Roosevelt bi mu najprije ponudio liepu svotu dolara iz CIA "slush fonda", koji mu je bio na razpolaganju, a onima koji bi i to odbili on bi zaprietio smrću i oni bi se pokorili uzeli novac i radili što im je bilo naređenoPodplaćeni iranski agenti pod kodnim imenima Nerren i Cilley organiziraju rulje provokatora koji zajedno s komunistima Tudeh partije ruše šahove spomenike. Veleposlanik Loy Henderson, koji je bio nedavno prije "pobjegao" u Švicarsku, vratio se američim vojnim zrakoplovom u Tehran i sastao s Mossadeqom i počeo mu pričati o šahovim fermanima. Mossadeq je podmuklom Amerikancu dao na znanje da je jedino iranski parlament, a ne šah, ovlašten birati premiera. Henderson prieti da će iz Irana evakuirati sve Amerikance ukoliko Mossadeq "ne uzpostavi kontrolu nad ruljama koje ih ugrožavaju". Mossadeq zabranjuje sve demonstracije, naređuje svojim ljudima da ne izlaze na ulice i poziva policiju i vojsku da uzpostave red. Što premier nije znao jest da je većina policijskih i vojnih zapovjednika bila podplaćena od CIA-e da podupru šaha.Naoružani toljagama podplaćeni huligani tuku Mossadeqove pristaše, pale urede njegove stranke i nepristranih novina, zauzimaju telegraf i radio postaje, preko kojih izjavljuju "Šah je pobjedio!".
Čuvši to, u šahov tabor prelaze vrhovni vođa klera ajatolah Kašani i drugi visoki dužnostnici vjerskog establišmenta, a vojska američkim Šerman tenkovima obkoljava Mossadekovu predsjedničku palaču i topovima je podpuno uništava. Više od 200 ljudi u palači je poginulo, a Mossadeq je u zadnji čas uspio pobjeći nu već idući dan bio je prisiljen na predaju i strpan u zatvor.
Zahedi-a, koji se do tada skrivao, u tenku dovoze do glavne radio postaje u Tehranu gdje on preko radija sebe proglašava novim "legitimnim premierom", na što okupljena rulja viče "Amerika zindabaaad!" (Živjela Amerika). Kad je šah u Rimu saznao za taj događaj on je uzviknuo "Znao sam ja da oni mene vole!". Ako se dobro sjećam, nešto slično izjavio je i Muamar Gadafi 2011. godine prije nego je na divljački način ubijen od strane rulje koja je bila pod kontrolom CIA-e. Kao i svi drugi kukavelji prije i poslie njega, šah se trijumfalno kao pobjednik vraća u Tehran, zahvaljuje se Rooseveltu i, uz zdravicu vodkom, naglašava: "Moj tron dugujem Bogu, mome narodu, mojoj vojsci i vama!"Roosevelt je to odmah pojasnio: "To znači Americi i Velikoj Britaniji".
Šah Rooseveltu daruje zlatnu kutiju za cigarete kao "suvenir za našu nedavnu avanturu". Anglo-američke intrige i goleme hrpe novca bile su glavni, a može se reći i jedini, faktor da je ovaj, kako ga nazvaše, "spontani ustanak" uspio. Rezultat toga "spontanog ustanka" u Iranu produljiti će multimilijardersko izrabljivanje iranskoga naroda za još kojih 26 godina, sve do revolucije 1979. godine kojoj će na čelu biti islamist ajatolah Ruholah Homeini. Prilikom krunjenja šah Muhamed Reza Pahlavi sam sebe proglašava "Carem careva", "Svietlosti sunca" i "Sjenom Boga", a zrakoplovi Iranskog ratnog zrakoplovstva zasipaju Tehran s 17.532 ruže za svaki dan njegova života. Parsapura (Persepolis)
Ali i tu, do tada neviđenu extravagantnost, zasjenila je kasnija gala u Parsapuri, drevnoj priestolnici cara Darija, u listopadu 1971. godine. Dok je prosječna godišnja plaća iranskoga radnika bila 350 dolara, šah je samo za ovu trodnevnu proslavu 2.500te obljetnice utemeljenja Perzijskoga carstva potrošio 300 milijuna dolara.
Uz druge monarhe i "ugledne" goste na toj proslavi bili su: britanski princ Filip, filipinski predsjednik Ferdinand Marcos i njegova supruga Imelda, jugoslavenski doživotni predsjednik Tito s Jovankom, rumunjski Nicolae Čaučesku i još neki drugi. Oni koji su odbili biti nazočni na toj cirkusijadi bili su: kraljica Elizabeta, američki predsjednik Nixon, njemački kancelar Willi Brandt i francuski predsjednik Georges Pompidou, koji je na račun toga zbijao šale u kojima je izjavio da se bojao da bi ga ako bi se odazvao šah postavio za glavnog konobara. Odmah poslie "uspješnog" završetka operacije Ajax, Kim Roosevelt savjetuje direktora CIA-e, J.F. Dullesa: "Ako mi ikada više pokušamo nešto ovakvoga, mi moramo biti absolutno sigurni da narod i vojska žele isto što i mi. Ako ne, onda taj posao treba dati marincima." Ali, kao da uobće nije čuo njegov govor, Dulles mu nekoliko tjedana kasnije nudi da upravlja CIA operacijom "PB-Success" - državnim udarom u Gvatemali 1954. godine, što on odbija.Prilikom njegova posjeta Londonu 1956., MI6 ga pokušava uvući u Opreaciju "Unfasten", čiji cilj je bio atentat na egipatskog generala Abdela Gamala Nasera, što on također odbija.
Roosevelt 1958. napušta CIA-u i odlazi na dužnost podpredsjednika naftnog giganta Gulf Oil. Kasnije radi kao vrlo visoko plaćeni lobist za Northrup Oil kompaniju, kojoj putem veza sa šahom i svojim "starim prijateljima" braćom Rašidian, "po vrlo povoljnim cienama" pribavlja uvoz nafte u vriednosti od nekoliko milijardi dolara.
Uzprkos golemom nezadovoljstvu i otvorenim prosvjedima narodnih masa na čelu s klerom poslie šahovoga ustoličenja, Roosevelt je vjerovao da će "zaostali ajatolasi i mulasi biti pregaženi modernizacijom Irana". Kako znamo, u revoluciji 1979. godine, zaostali ajatolasi i mulasi su pregazili američku "modernizaciju" pumpanja milijardi barela iranske nafte u američke tankere. To je za Ameriku i Englesku i danas glavni problem, a ne nekakvi "exporti terorizma" i zastarjeli nuklearni programi, koje je, da se prisjetimo, sama Amerika u sporazumu sa šahom počela još 50ih godina prošloga stoljeća pod nazivom "Atoms for Peace" (Atomi za mir). Poslie nekoliko neuspješnih operacija protiv Fidela Castra čija je kulminacija bila onaj fijasko u Bahía de Cochinos, ili kako Amerikanci zovu, Bay of Pigs, i nekih drugih neuspjelih akcija protiv vlada stranih država, predsjednik John Kennedy je bio toliko ljut da je izjavio da će CIA-u razbiti u tisuću komadića.Allen Dulles je suočen sa sve oštrijim kritiziranjem i 28. studenog 1961., Kennedy mu je uručio medalju za Nacionalnu sigurnost i ultimatum da odmah podnese ostavku.
S dušom punom gorčine, Dulles je to učinio idući dan.
Kako mnogi smatraju, Dulles Kennediju to nikada nije oprostio i bio je jedan od glavnih organizatora njegovoga ubojstva u Dallasu, 22. Studenog 1963. godine. Za Dom Spremni!Zvonimir R. Došen
comments powered by Disqus
|
SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO "Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević |
Sveta prava našeg naroda..."Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević |
Narodne mane..."Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
dr. Ante Starčević |
