"...U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedničtvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita (kasnije kardinala) Stepinca.

Nadao sam se da ću u takvom odielu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na hrvatskom državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan. Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskom dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor.

Kroz čitav rat Nadbiskup-metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je vojska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu. Zato sada, "prije nego što noć padne" - kako se Nadbiskup izrazio - on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad.

Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Niemci zauzeli crkve te poviestne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo upotrijebiti za vojničke svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da Niemci odmah evakuiraju ta mjesta.

Znao je da su Keserevićevi, srbski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito "dati zadovoljštinu" svojim srpskim novacima.

Nadbiskup-metropolit izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, Vlada i Vojni stožer složili s tom zamisli i - učinivši to - meni su zabranili pružanje širega odpora na teritoriju države Hrvatske.

Većina hrvatskoga gradskog pučanstva doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste, zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će englesk i američki komandanti dati partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda.

Kada je obća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne Vlade.

... Ne, ja sam bio dosta jasan, ne mislimo da i opet treba staviti "U" na kapu. O tome sam dao izjavu uredniku "Nove Hrvatske" a o tome smo govorili i u ZAKLJUČCIMA ODPORA. Radi se samo o tome, da je potrebno dati počast ustaškoj generaciji, ostaviti na miru Poglavnika, poštivati mrtve, koji su pridonieli žrtvu, a medju njima je i Poglavnik, a pisati poviest i postavljati pitanje odgovornosti radi poraza, radi Bleiburga, itd. na dostojan način da se hrvatske i ustaške žrtve nauče u novoj eri borbe za Hrvatsku Državu.

Gledajući stvar iz ove, i ovakve perspektive, mi bodrimo sve hrvatske intelektualce, nudimo pomoć svim hrvatskim povjestničarima, kako sam i sam ponudio nekim, ali i molimo tu hrvatsku braću, da budu pravedni prema Poglavniku, pravedni prema palim Ustašama, kako bi nove generacije našle mjesto, koje im spada i bez razaranja svega staroga."

Iako sam vrlo lošeg zdravlja, osjećao sam se pozvanim služiti ovu Misu za našeg Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Antu Pavelića, kojeg sam imao čast osobno poznavati i kao tajnik nadbiskupa Stepinca mnogo puta s velikom pozornosti slušao kad bi govorio o svom narodu, o vjeri, ili kada bi na pamet citirao katekizam što ga je učio još u prvim razredima pučke škole, a tada kao Poglavnik sve doslovce ponavljao.

Jest, predraga braćo i sestre, slušao sam ova dva najveća hrvatska muža kako razgovaraju o potežkoćama hrvatskoga naroda u onom ratnom vrtlogu, kako unatoč svemu zacrtavaju sreću i budućnost hrvatskom narodu za bolja vremena, stvarajući mudre nacrte za sva važna pitanja.

Nu svi ti mačevi, pa bili oni u rukama jučerašnjih vladara, današnjih vladara, diktatorskih i demokratskih, bili oni u rukama ne znam koga, ne će i ne mogu zaustaviti hrvatski narod u njegovoj borbi za slobodu!

I da je Bog dao da su se ostvarili nacrti našega Poglavnika i našega Stepinca, Hrvatska bi bila najsretnija, najbogatija i najkulturnija zemlja na svietu. A da je najljepša to svi znamo.

Jer kako kaže Gundulićeva Himna slobodi: O liepa, o draga, o sladka slobodo. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu biti plata Tvojoj čistoj lipoti!

Za to, pomolimo se za Njegovu plemenitu dušu! Pomolimo se za dušu pokojnog Ante Pavelića, neka Ga Svevišnji razrieši svih grieha. Neka mu dade raj nebeski, raj vječne slobode. Pomolimo se da i nama Svevišnji dade snage i pameti da nastavimo putem časti, poštenja i vjere u Boga i hrvatski narod kako je to činio i naš Poglavnik.

I danas, uz ove božićne blagdane molimo se novorođenom Spasitelju da nas ohrabri u našem radu, da nam se vrati naša sloboda kakva je bila prije 41 godinu kada je na Veliki četvrtak uzkrsnula naša Nezavisna Država Hrvatska. Jest, predraga braćo i sestre, uzkrsnula s Kristom! i njezini poglavari, vjerski i narodni, duboko su to cienili. Svjedok sam tome!"

Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili bilo kome drugome.

... Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno.

Dragi prijatelju i brate Mile,