U međuvremenu moj je bataljon krenuo u Kranjsku Goru da zauzme položaj na granici, i to u najvećoj tajnosti, kako saveznici ne bi doznali. Unaprijed nam je bilo rečeno da moramo uvijek biti spremni za napad.

Prije toga politički komesari su govorili svim borcima da ćemo napasti britanske trupe ako nam ne prepuste Istru, Korušku i Trst. Protumačeno je da ćemo to, ako ne ide milom, uzeti silom.

Tamo smo našli kapetana Dominka, rodom iz Makarske, zamjenika komandanta jedne brigade 26. divizije, jednog tumača, dva oficira, jednu partizanku, koja je obavljala bolničku dužnost na željezničkoj postaji a koja je čekala demobilizaciju. Zvala se Ankica Popović, imala je nadimak "Luka", rodom je bila iz Vukovara.

Te iste večeri kapetan Dominko nam je rekao da su u jednom od prijašnjih transporta poslali u zemlju jednog ustaškog ministra i pokazao nam je zlatni sat koji je uzeo od tog ministra. Isto tako i drugarica Popović nam je pokazala jednu veću i jednu manju torbu pune satova, nakita, zlatnine i drugih predmeta koje je sama oduzela od zarobljenika. Rekla nam je da i mi to možemo činiti bez ikakva straha.

Kad smo stigli u St. Maria Elend naši su se vojnici sakrili u stanici i ostali su tamo sve dok zarobljenici nisu bili ukrcani i zatvoreni u vagone. Kad su se pojavili naši vojnici nastala je panika, zarobljenici su bili naprosto izbezumljeni, što se na njma vidjelo. Neki su počeli vikati: "Živjeli Englezi. Nemojte nas predavati, oni će nas ubiti itd." Vlak je pošao i za 15 minuta bili smo u Rosenbachu gdje su se nalazili naši vojnici koji su obkolili vlak. Bilo je i engleskih straža.

Onda smo krenuli u Hruščicu. Ondje, na zapovijed komandanta brigade, koji je telefonirao iz kolodvora u Rosenbachu, vlak je opkolio čitav bataljon. Komandant 3. bataljona mi reče: "Zapovjedniče", tu je također upotrebio riječ koja se ne može ponovit, (neku poznatu partizansku prostotu, nap. A.), "sad ćeš i ti imati posla!"

Svi partizanski oficiri pođoše u ona dva vagona u kojima su se nalazili zatvoreni hrvatski časnici. Između njih i između običnih vojnika, ali većinom između oficira, izabrali su 54 osobe i rekli im da neka pođu za partizanskim oficirima. Sami partizanski oficiri već su se bili dogovorili da će oni likvidirati ove odabrane ljude.

Pošao sam prema kuhinji. Tamo sam večerao i mogao sam čuti jaukanje i nekoliko pucnjeva revolvera. Kuhari koji su mi dali večeru nisu ništa govorili kao ni ja, ali je izraz njihovih lica govorio kako mrze tu cielu stvar.

Vlak je iz Hruščice pošao prema Jesenicama. U Hruščici se u vlak ukrcala Omladinska četa I. Vojvođanske brigade sastavljena od djece između 10 i 16 godina. Ove su dječake razmjestili po vagonima i za cijelo vrijeme putovanja ja sam ču pucnjavu, čak i automatsku paljbu, kao da se vodi bitka.

Kad sam ostavio logor već je bila noć. Čuo sam automatsku paljbu i logorski stražar koji je bio u mojoj pratnji reče mi: "Eno, ubijaju ih". Bio je ljut što to rade bez njega, jer da sam ga ja prevario. Kad sam mu predbacio da on ne bi smio tako govoriti pred jednim oficirom, on reče: "Prokletstvo! Da te barem nije bilo bio bih i ja sada dijelio plijen. Sada neću dobiti ništa!"

Nakon svakog transporta, a bilo ih je 16, nalazila su se tjelesa samoubojica. Na zahtjev Engleza, ti bi bili uklonjeni iz vlaka u Rosenbachu i pokopani. Ja sam to tražio od Engleza tako da vide stvarno stanje i da se uvjere u istinitost mojih izvještaja, kako se postupa sa zarobljenicima.

Na 3. lipnja priredio sam večeru za Engleze. Mislio sam da ću od partizana prisustvovati samo ja. No, kako se spremao veliki transport za sutradan došli su i oni oficiri koji su bili prisutni kod ubijanja, svi osim komandanta brigade. Od Engleza su na večeri bili prisutni kapetan Brown i dva kapetana regimente u St. Jakobu, također poručnik Lockhead i poručnik Gelbajt (vjerojatno Galbraith). Posebnim vlakom kasni na večer stigao je također i pomoćnik komesra i komesar 3. bataljona, neki Crnogorac, čije ime ne znam.