I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Razgovarao: Stipan Bunjevac
RAZGOVOR S FIZIČAROM AKADEMIKOM VLADIMIROM PAAROM, PROFESOROM NA PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKOM FAKULTETU U ZAGREBU
"Kroz cijelu se znanstvenu povijest provlači komplementarnost znanosti i vjere"
Ujedinjeni narodi proglasili su, svakako ne slučajno, godinu 2005. Godinom fizike jer se ove godine navršava stoljeće teorije relativnosti, prema mnogima, najvećeg fizičara svih vremena - Alberta Einsteina. Stoga je svjetski poznati hrvatski fizičar dr. Vladimir Paar, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zasigurno najkompetentniji sugovornik ne samo o nobelovcu Einsteinu nego i o nizu drugih zanimljivih i srodnih tema. Rođen je 1942. u Zagrebu, dobitnik je dvije državne nagrade za znanstveni rad (za značajno znanstveno otkriće i za popularizaciju znanosti), član je Američkoga, Europskoga i Njemačkoga fizičkog društva, te Akademije znanosti u New Yorku. Oženjen je i otac četvoro djece. Kao gostujući znanstvenik i profesor boravio je sedam godina na nizu uglednih svjetskih znanstvenih instituta i sveučilišta od Kopenhagena, Pariza, Washingtona, do Moskve, Rio de Janeira i dr. Područja njegova znanstvenog i stručnog rada obuhvaćaju više različitih tematika iz fizike, informatike, veze prirodnih znanosti i vjere, obrazovanja, znanstveno-tehnološkog razvoja i mnoštva drugih. Autor je 410 znanstvenih radova, od čega 280 u svjetskim znanstvenim časopisima, i 23 knjige, od čega su 11 školski udžbenici i priručnici. O njegovu znanstvenom ugledu u svijetu najbolje govori podatak da je prema američkim podatcima o svjetskoj citiranosti znanstvenika, tzv. SCI, dosad citiran u svjetskoj znanstvenoj literaturi oko 3.000 puta. Postigao je niz značajnih znanstvenih otkrića, objavio je više od 100 znanstvenih publikacija u koautorstvu s 300 znanstvenika iz 30 država itd.
Sv. Augustin i teorija relativnosti
GK: Dr. Paar, kada sam kolegi novinaru u nevezanom razgovoru najavio kako povodom obljetnice Einstanove teorije relativnosti imam dogovoreni intervju s Vama, on me je začuđeno upitao: "Pa što tvoje vjersko glasilo ima s time?" I kod njega je, očito, duboko prisutno mišljenje o dva potpuno različita, suprotna i nespojiva svijeta znanosti i vjere. Koliko je ono utemeljeno i koje je Vaše mišljenje o tome?
Akademik Paar: Odnos znanosti i vjere može se promatrati kroz tri razdoblja u povijesti. Prvo je kada su u srednjemu vijeku sagrađeni temelji moderne znanosti, tj. u razdoblju renesanse, kad su znanost i vjera bili usko povezani, što je, nažalost, danas mnogima nepoznato. Ključni doprinos znanosti dali su ljudi koji su bili pripadnici Crkve, i klerici i laici. Tako je npr. u 13. st. franjevac Roger Bacon dao temelje prirodoznanstvenog pristupa, koji je kasnije u 16. i 17. st. od njega preuzeo Galilei, a koji se i danas koristi. Jednako tako, francuski biskup Oresmius dao je niz fundamentalnih prirodoznastvenih koncepata te je bio preteča teorije relativnog gibanja. O tome srednjem vijeku općenito vlada krivo mišljenje s obzirom na razvitak znanosti. Upravo u tome povijesnom razdoblju, u Engleskoj, dane su osnove i matematičkom opisu gibanja. Nikola Kuzanski je tada prvi argumentirano postavio pitanje je li geocentrični sustav jedini ispravan ili je, možda, bolji heliocentrični. On je isto tako iznio problem beskonačnosti svemira, a tu je ideju kasnije preuzeo Giordano Bruno. Sv. Toma Akvinski otvoreno raspravlja o vječnosti materije i dovodi je u potpuni sklad s Božjom opstojnošću! Ne smije se zaobići ni sv. Augustina u kontekstu relativnosti vremena jer on postavlja neka ključna pitanja, npr.: Što je bilo s vremenom prije nego što je Bog stvorio svijet? Što znači za Boga jedan dan a što za čovjeka? On je imao vrlo jasan koncept da prije nego što je Bog stvorio svijet vremena nije bilo, jer je Bog stvorio vrijeme zajedno sa svijetom, istodobno i jedno i drugo. To je, dakle, nerazdvojivost materijalnog svijeta i vremena, tj. vrijeme je bitno povezano s materijom. Sv. Augustin je nadalje smatrao kako je pitanje vremena relativno jer ono što se čovjeku čini kao milijun godina, Bogu može biti djelić sekunde, a ono što se čovjeku čini djelićem sekunde, Bogu može biti milijun godina. To znači da je sv. Augustin i početak i tijek vremena uveo u teoriju relativnosti. To je kasnije ušlo u Einsteinovu teoriju relativnosti, i on se često poziva na sv. Augustina. Dakle, može se slobodno reći da je u tom razdoblju prisutna uska isprepletenost znanosti i vjere.
Najveći znanstvenik svih vremena bio je vjernik
GK: Isaac Newton?
Akademik Paar: On se, razumije se, ne smije zaobići, jer se smatra da je najveći znanstvenik svih vremena, i jer je svojevrsna kruna i završetak tog razdoblja. On ne samo da je bio vjernik nego je bio i duboko teološki obrazovan i orijentiran. Pisao je teološke rasprave, napisao je npr. teološku knjigu od četiri stotine stranica za koju je smatrao da je njegovo najveće znanstveno dostignuće, bolje čak i od prirodoznanstvenih rasprava po kojima je ipak postao svjetski poznat. To je bio čovjek koji je za svoje znanstvene ideje inspiraciju tražio u teološkim nadahnućima. Kad je objavio teoriju gravitacije, napadali su ga da je to praznovjerje, misticizam, religiozna vizija, vjerski konstrukt jer govori o sili koju ne možemo ni opipati ni vidjeti, ni omirisati. Pa pomislimo i danas da neka sila djeluje između Sunca i Zemlje na udaljenosti od 150 milijuna kilometara. Tada znanstvenici to nisu htjeli prihvatiti. On je primjer najizvrsnijeg znanstvenika koji je bio potpuno uronjen u vjeru, što ga uopće nije sputavalo u znanstvenom istraživanju. To je razdoblje donedavno bilo falsificirano, zaboravljeno, krivo interpretirano i iskrivljavano zbog ideoloških razloga.
Reinterpretacija znanosti francuskih enciklopedista
GK: Kad se kaže ideološko falsificiranje povijesti i znanosti, mnogi prvo pomisle na razdoblje komunističkog jednoumlja. Međutim, njihovi se počeci nalaze puno ranije.
Akademik Paar: Oni sežu u doba prosvjetiteljstva, a ključnu ulogu u tome odigrali su francuski enciklopedisti, kad se javlja snažan protucrkveni pokret. Naravno da su oni brzo shvatili da moraju na znanstvenom području razračunati s Crkvom, pa im je najlakše i najjednostavnije bilo reinterpretirati znanstvenu povijest. To im je bilo olakšano jer se u to doba u znanstvenim radovima nisu pisali citati ili navodili znanstveni izvori. Tako su npr. Galileiju pripisali sve ono što je on preuzeo iz skolastike, npr. osnovni princip znanstvenog istraživanja, koncept klasične relativnosti i dr., a Galileijev sukob s Crkvom interpretirali su kao sukob znanosti i vjere. Danas je posve jasno da je to zapravo bio sukob unutar vjerskoga područja, jer je bilo teologa koji su bili na strani Galileija, kao i onih koji su bili protiv njega. Prema tome, unutar Crkve je postojala razlika u mišljenjima, što se kosi s uvriježenim mišljenjem da su unutar Crkve morali svi jednako misliti. Recimo u procesu Galileiju glavni njegov zagovornik i član povjerenstva bio je kardinal, astronom, koji je doktorirao upravo kod samoga Galileija. Nije ni nevažno da je taj kardinal bio nećak tadašnjega pape. Moram priznati da je vrlo zanimljivo čitati te povijesne dokumente jer se otkrivaju nepoznate činjenice. Tako se npr. iz njih vidi kako je Galilei bio uvjeren da mora nešto pridonijeti Crkvi, nešto vrijednoga joj ostaviti, kako nije imao nikakvih sumnja da je u Crkvi i sl. Onda je doista besmisleno govoriti o nekakvome sukobu između znanosti i Crkve ili vjere, kao što su to započeli enciklopedisti. Njima je na ruku išlo i to što je oko 1800. godine znanost temeljena na Newtonovoj mehanici postigla neke izvanredne uspjehe. Uspjela je npr. riješiti neke probleme nebeskih gibanja, kao gibanje Saturna i Jupitera, na tako fantastično upečatljiv način da su ljudi postajali sve samosvjesniji i povjerovali da znanost može sve riješiti. To je slikovito izrekao veliki astronom, fizičar i matematičar Pierre-Simon de Laplace na Napoleonov upit gdje je u njegovu istraživanju Bog: "U mojoj teoriji nema mjesta Bogu!" Materijalistički pogled na svijet i razvoj industrije objeručke je prihvatio takvo, gotovo mesijansko poimanje znanosti, koje će riješiti sve ljudske probleme. Međutim, bilo je i u to doba velikih znanstvenika koji su se ogradili od tih materijalističkih pozicija kao Michael Faradey, James Clerk Maxwell i dr.
Povijesni falsifikati u "slučaju Galilei"
GK: Vratimo se ponovno "slučaju Galilei", jer je on još uvijek mnogima jedan od krunskih dokaza o stalnome sukobu znanosti i vjere. Možete li ukratko i pojednostavljeno reći u čemu je bila bit sukoba?
Akademik Paar: U Crkvi je u to doba bilo mnogo teologa i astronoma koji su smatrali da se Zemlja kreće, kao što ih jednako puno bilo koji su smatrali suprotno, da se ne kreće. Iznad svih njih je bio kardinal Robert Bellarmine, koji je poznat po tome što je vodio prvi proces protiv Galileija, ali koji je u raspravama tražio znanstvene dokaze. Prema tome, potpuno je kriva predodžba o njemu kao nekakvome zatucanom fanatiku jer je i sam bio astronom a, što je manje poznato, studirao je astronomiju na istome fakultetu kao i Galileo Galilei. On je, prema dostupnim dokumentima o cijelome slučaju koje sam proučio, Galileiju rekao da će Crkva prihvatiti tumačenje da se Zemlja okreće, ali pod uvjetom da za tu tvrdnju predoči znanstveni dokaz. Galileo nije imao znanstvenog dokaza, i u tome je cijela priča, nego je pribjegao teološkim dokazima, jer, mora se reći da je bio i vrlo jak teolog. Tu se, naravno, upleo u različite teološke svađe, u međuvremenu umiješali su se i protestanti koji su napadali crkveno učiteljstvo zbog revizionizma, i razni drugi čimbenici koji sa znanošću nisu imali puno veze. Osim toga, malo je poznato da je Galileo bio osobni prijatelj ondašnjega pape Pavla V, kojemu je često dolazio, s kojim je cijela poslijepodneva šetao u vrtu i dugo raspravljao s njime, jer su papu također jako zanimala znanstvena pitanja. Prema tome, sve što je o "slučaju Galilei" u svijesti prosječnih ljudi, što se godinama o tome pisalo po knjigama i učilo iz udžbenika, to je povijesni falsifikat. Galilei je djelovao isključivo kao čovjek Crkve, ali je htio da Crkva promijeni teološke stavove, što je bit cijeloga "slučaja". U tom je duhu i pokojni papa Ivan Pavao II. nastupio g. 1992. rehabilitirajući Galileija, istaknuvši kako je krivnja Crkve što je išla primjenjivati sudsku vlast, ali je činjenica da je bila u pravu o nepostojanju Galelileijeva znanstvenog dokaza. Isto tako Crkva danas priznaje da je Galilei bio u pravu što se nije držao doslovne teološke interpretacije. Dakle, bio je to jedan od najegzotičnijih sukoba dvaju mislilaca u povijesti, Galileija i Bellarmina, i danas se gotovo sve novije znanstvene studije u svijetu slažu da je Bellarmine bio u pravu što se tiče znanstvenog argumenta, koji Galileo nije imao, a da je Galileo bio u pravu što se tiče teološke interpretacije.
Pad znanstvenog determinizma
GK: Kada započinje treće razdoblje odnosa između znanosti i vjere, što je dovelo do njega i koje su mu značajke?
Akademik Paar: Vjera u svemoć znanosti slomila se u prvoj polovici 20. st. kad je definitivno pao znanstveni determinizam. Danas je znanstveno dokazano da na razini atoma nije moguće znanstveno predvidjeti što će se dogoditi, a sve je građeno od atoma. Za neke pojave koje su se istraživale ranije u tzv. klasičnoj fizici u 19. st. vrijedi znanstveni determinizam, jer se dosta precizno može izračunati npr. putanja Zemlje, pomrčina Sunca, plima i oseka, ali na razini atoma ne može se jednoznačno predvidjeti što će se dogoditi. Kvantna fizika kaže da ono što se događa na razni atoma i molekula od kojih se čovjek sastoji ima 85% vjerojatnosti jednog ishoda i 15% vjerojatnosti drugoga. Može li znanost reći koji će se ishod dogoditi? Ne, samo može reći da je prvi vjerojatniji od drugoga, i ništa više, jer su fizikalni zakoni samo statistički a ne deterministički. To znači da i znanost principijelno ne može deterministički odgovoriti u nizu područja. Tome treba pridodati teoriju relativnosti koja se odnosi na velika svemirska prostranstva i velike brzine, i koja relativizira krute materijalističke koncepcije vremena i prostora. Ona do te mjere relativizira i uvodi toliko novih hipotetskih koncepata koji uzdrmavaju onaj klasični determinizam koji je počivao na apsolutnom vremenu i apsolutnom prostoru. Nema apsolutnog vremena i apsolutnog prostora! U tom slučaju, mnogi se svjetski znanstvenici danas u tome slažu, odnos znanosti i vjere je komplementaran.
GK: U tom kontekstu je i Albert Einstein, čija se obljetnica slavi ove godine, isticao da je znanost otkrivanje Božje tvorevine, tj. da je znanost bez vjere neuvjerljiva a vjera bez znanosti slijepa?
Akademik Paar: To je točno, iako je Einstein to baštinio od Galileija koji je govorio da se Bog otkriva čovjeku preko Biblije, gdje mu govori jezikom Biblije, i preko prirodnih zakona, gdje mu govori jezikom matematike. Jednako tako čovjek spoznaje Boga i preko Biblije i preko otkrivanja prirodnih zakona. No, i Galilei u tome nije previše originalan jer ta misao ide sve do sv. Tome Akvinskoga i dalje do sv. Augustina. Prema tome, kroz cijelu se znanstvenu povijest provlači ta komplementarnost znanosti i vjere. To pokazuju i brojni primjeri u kojima su ključni doprinos znanosti dali svećenici, od kojih vrijedi spomenuti npr. Gregora Mendela, oca genetike, koji je bio redovnik augustinac. Pokusima je prvi otkrio zakon genetike. Teoriju o postanku svemira "velikim praskom", za koju danas imamo vrlo snažne eksperimentalne dokaze, postavio je francuski svećenik, fizičar, itd., da ne nabrajamo brojne druge.
GK: Malo laganije pitanje: Otkuda Vam ljubav baš za fiziku?
Akademik Paar: Od rane mladosti, ali bih ovdje htio spomenuti da je u tom pogledu na mene utjecao i pokojni kardinal Franjo Kuharić koji mi je bio župnik u Samoboru. Njega su također zanimali znanstveni problemi, između ostalih posebno već spomenuta teorija "velikog praska" i determinističkog kaosa, i poticao me je da što dublje proniknem u taj odnos znanosti i vjere. Sjećam se kako mi je jednom prigodom rekao da znanost ima svoje granice. Kada sam ga upitao može li mi on pokazati gdje su te granice, on mi je mirno rekao kako sada ne može, ali da ja samo čekam jer ću ih jednom i sam otkriti i vidjeti. I doista je bio potpuno u pravu! Danas znanost fantastično napreduje, ali što je više znanstvenih spoznaja, to je sve više novih neriješenih problema. Osim toga, znanstveni je opis toliko kompliciran da se on ne može riješiti, tako da mi ne opisujemo realnost nego pojednostavljujemo opis realnosti. Dakle nije riječ o realnosti nego samo o njezinoj pojednostavljenoj slici. Zato i znanstvenik koji sve više napreduje postaje sve više svjestan svojih granica, postaje skroman i otvoren prema Onomu tko je stvorio taj čudnovati, zadivljujući, velikim dijelom neistraženi i savršeni svijet.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
