I na kraju, prihvaćaju se kao očite - samodokazive!
Arthur Schopenhauer
Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!
Hrvatska Hrvatom!
Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod.
Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod.
(bl. Alojzije kard. Stepinac)
Bog i Hrvati!
PARTIZANI I HRVATSKI NAROD
Piše: Ivan GABELICA
U travanjskomu ratu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija se je raspala kao kula od karata. Na njezinim ruševinama uskrsnula je Nezavisna Država Hrvatska, koja je obuhvaćala gotovo čitavo hrvatsko narodno i povijesno područje, pogotovo nakon kapitulacije Italije u mjesecu rujnu 1943. godine. Hrvatski je narod s oduševljenjem dočekao uspostavu vlastite državne nezavisnosti. On se je za nju, kako je to pred jugokomunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. rekao bl. Alojzije Stepinac, «plebiscitarno izjasnio». Srbija je bila svedena na predkumanovske granice. No, ni u tim granicama nije imala položaj nezavisne države, izgubila je međunarodnopravni subjektivitet i bila je njemačko okupirano područje. Time je srpski narod u cjelini doživio snažan udarac.
Od naroda, pod čijom vlašću je bila cijela Kraljevina Jugoslavija, koja i nije bila ništa drugo nego Velika Srbija, postao je dijelom nacionalna manjina, a dijelom je bio okupiran i nije mogao odlučivati o svojoj sudbini. Razumljivo je, da su Srbi takvim položajem bili krajnje nezadovoljni i da su bili podobni za kojekakve pobune protiv nove stvarnosti. Na čelo te pobune stavili su se četnici i komunisti. I jedni i drugi imali su tradiciju u srpskomu društvu. Četnici su bili ekstremna srpska nacionalistička organizacija, koja se je već nekoliko desetljeća borila za ostvarenje srpskih imperijalističkih ciljeva. Pobjedom Listopadske revolucije 1917. godine, kad su komunisti došli na vlast u njoj, Rusija i Staljin su postali simbol komunističke vlasti u cijelomu svijetu, pa tako i u Srbiji. Ta Srbija je bila kroz povijest, putem pravoslavlja, tisućama niti povezana s Rusijom. Što je dobro u Rusiji, moralo je biti dobro i u Srbiji. Zbog toga se je i komunizam brzo i uspješno širio Srbijom, a beogradsko je sveučilište između dva svjetska rata bilo rasadište toga zla. I četnici i komunisti, koji su se nazivali partizanima, borili su se za obnovu Jugoslavije, taj cilj su stavljali na prvo mjesto, ispred svih ostalih, i to ih je međusobno povezivalo, pa su u prvoj godini rata prelazili preko svih ideoloških razlika i međusobno surađivali. Četnici su se borili za monarhističku, a partizani za boljševičku Jugoslaviju, pa su se zbog tih razlika, kojima su kasnije pridošle i još neke druge, i zbog taktičkoga razmimoilaženja tijekom borbe razišli i međusobno sukobili. Velikosrpska komponenta je kod četnika bila otvorenija i naglašenija.
Partizani su nedvojbeno bili vojska Komunističke partije. Raspadom i razobličavanjem komunizma u svijetu, mnogi nastoje prikriti to njihovo obilježje, pa se nazivaju antifašistima, ali se ne odriču ciljeva i sadržaja partizanske borbe. Pri tomu se pozivaju na činjenicu, da svi partizanski borci nisu bili ujedno i članovi Komunističke partije Jugoslavije. To je zaista točno, pa komunističkoj varci nasjedaju i partizane nazivaju antifašističkim pokretom i neki pošteni i dobronamjerni, pa čak i učeni Hrvati. Jezgru partizanstva činili su komunisti i ostale pristaše bezuvjetne obnove Jugoslavije, uglavnom Srbi i Crnogorci, uz zanemariv broj Hrvata i pripadnika drugih naroda. Kasnije im se je, iz redova hrvatskoga naroda, pridružilo i nešto prevarenoga i zavedenog, a pred kraj rata i dosta silom mobiliziranog svijeta. Makar su na sva zvona proklamirali borbu protiv njemačkih i talijanskih okupatora, glavno težište borbe stavili su na rušenje Nezavisne Države Hrvatske, uništavanje njezinih prometnica, paljenje općinskih i školskih zgrada i ubijanje civilnoga hrvatskog i muslimanskog pučanstva. Po tomu je taj pokret bio izrazito protuhrvatski, jugoslavenski i srpski. Sve glavne položaje u njemu držali su komunisti. Oni su bili istodobno najviši i politički i vojni dužnosnici. Isključivo sami su određivali taktiku, strategiju i ciljeve borbe, a obični borci su to samo izvršavali. Na to nisu imali nikakva utjecaja. Komunistička je partija u svakoj, pa i u najmanjoj, partizanskoj postrojbi imala svoga povjerenika, zvanoga politički komesar. Prema pismu Josipa Broza, upućenom 16. siječnja 1943. Pokrajinskomu komitetu KPJ za Makedoniju, «politički komesar je delegat Partije u vojsci, što je, naravno, konspirativno za nečlanove Partije».
Dakle, partizanski se borci dijele na dvije neravnopravne kategorije: na članove i nečlanove Partije. Nečlanovi Partije ne smiju znati stvari, koje znaju članovi, iako se one neposredno tiču njihove borbe. Prema tomu pismu, zadaća je političkoga komesara «opšta politička propagandna djelatnost u jedinici među svim partizanima..., briga o ljudstvu u vojsci..., opšta kontrola rada štaba u ispunjavanju zadataka i dužnosti i, najzad, odgovoran je za boračku sposobnost i moralni i politički nivo i jedinstvo svoje jedinice». Taj politički komesar je vrhovna vlast u vojnoj postrojbi, ali nečlanovi Partije o tomu ništa ne smiju znati. U vojnim postrojbama, piše Broz, «odnos mora biti postavljen tako da Partija stvarno bude rukovodilac, ali da to ne smije kočiti samostalnost i inicijativu vojne komande», odnosno nikako se ne smije dogoditi, da se umanjuje i «gubi rukovodeća uloga Partije» ili da se «gubi i ne osjeća uticaj partijske organizacije u jedinici» (1). Prema tomu, bez ikakve je važnosti, jesu li ili nisu svi partizanski borci bili članovi Partije, kad su svi oni stajali pod njezinim neumoljivim nadzorom i bezuvjetno se pokoravali njezinim naredbama. U zapovijedanju partizanskim postrojbama primjenjen je izrazito boljševički model. Dakle, partizanstvo je ne samo protuhrvatski, jugoslavenski, nego i tipično komunistički, boljševički pokret. Borci toga pokreta redovito se nazivaju partizanima, a njihove vojne postrojbe u početku redovito imaju pridjev «partizanski», koji iz naziva vrhovnih vojnih tijela nije napušten do kraja rata. Stoga je pogrešno partizane nazivati antifašističkim pokretom i tako skrivati njihove stvarne značajke, dajući im demokratski prizvuk, što oni nikako ne zaslužuju, tim više što se ni sami nikada nisu tako nazivali. Naziv «antifašistički pokret» neprihvatljiv je i zbog drugih razloga. Po svomu logičkom značenju antifašizam je negativan pojam, koji se ne može definirati. On kazuje samo protiv koga i protiv čega se je netko borio, a ništa ne kaže o tomu, za što se je dotični borio. Taj tzv. antifašistički pokret u svijetu i nije imao svoja načela i svoju ideologiju, a bez toga se ne može ni govoriti o pokretu. Osim zajedničkoga cilja, pobijediti protivnika, Staljin i Josip Broz s jedne, a Churchill i Roosevelt s druge strane, nisu zastupali nikakva zajednička načela i ideje. Antifašizam je prazan pojam, koji u hrvatskomu javnom životu služi samo za prikrivanje protuhrvatske, jugoslavenske, srpske i komunističke naravi partizanskoga pokreta, pa je zato štetan i treba ga izbaciti iz upotrebe.
Ali navedenim značajkama partizana protive se tvrdnje, koje se ponekada iznose u hrvatskoj javnosti, da su u tomu tobožnjem antifašističkom pokretu Hrvati sudjelovali u velikom broju i nadprosječno više nego i jedan drugi narod bivše Jugoslavije. Ako je to istina, onda taj partizanski, odnosno novoimenovani antifašistički pokret, nije mogao biti ni protuhrvatski ni srpski, nego samo općejugoslavenski pokret, pa ni komunistička Jugoslavija nije Hrvatima silom nametnuta, a bile bi netočne i Stepinčeve riječi, da se je hrvatski narod «plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu». Stoga je tu tvrdnju potrebno provjeriti, što ne će biti teško, jer o tomu postoje i hrvatski i partizanski i inozemni izvori, a oni su međusobno podudarni.
U svomu govoru održanom 1944. u Zagrebu, u Hrvatskomu državnom saboru, dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, iznio je, na temelju izvješća Ministarstva oružanih snaga od 3. siječnja 1944. podatke, prema kojima su 1942. godine partizani najvećim dijelom bili Srbi (domaći i Srbijanci) i Crnogorci – oko 90%; Hrvati (katolici u Gorskomu Kotaru, Primorju, Dalmaciji, vrlo malo u krajevima sjeverno od rijeke Save, te muslimani u Bosni) oko 8%. U partizanskim stožerima Srbi su također u većini, ali osim nešto Hrvata i Slovenaca, u njima ima dosta Židova. Prema tim istim izvorima, partizansko je vodstvo u 1943. godini razvijalo organizaciju svojih postrojbi na cijelomu hrvatskom državnom području, a provodilo je i prisilnu mobilizaciju, osobito među Hrvatima sjeverno od rijeke Save i bosanskohercegovačkim muslimanima, pa je i nacionalni sastav tih postrojbi bio izmijenjen. Na kraju 1943. Srbi (domaći i Srbijanci) bili su i dalje u izrazitoj većini, oko 75 – 80%; Hrvati (katolici i muslimani) oko 15 – 20%, s tim da se naglašava, da među njima ima dosta prisilno unovačenih i Slovenci oko 3 – 5%. U partizanskim stožerima Srbi su u većini, slijede ih Židovi, a tek onda dolazi nešto Hrvata i Slovenaca. Izgleda, da njemački vojni krugovi ističu još veći udio Srba u partizanskim vojnim postrojbama na području Nezavisne Države Hrvatske. Lorković tvrdi, da mu je jedan visoki i mjerodavni njemački general priopćio, da se po njihovim podacima partizani sastoje 80 – 90% od Srba (2). U skladu s ovim podacima je i izvješće apostolskoga vizitatora Marconea, poslano kardinalu Maglioneu u Vatikan 8. svibnja 1943., u kojemu se tvrdi, da su četnici «svi redom raskolnici», a pobunjenici, očito misleći pod tim izrazom na partizane, «gotovo svi rasklonici», dakle pravoslavci (3).
Na slične zaključke nas navode i partizanski izvori, samo što su oni u počeku manje konkretni, ali ne ostavljaju ni najmanje dvojbe, da se partizanstvo u golemoj većini sastoji od Srba i Crnogoraca, jer Hrvati ne će da idu u partizane. Komunisti su uporno nastojali stupiti u dodir s hrvatskim seljacima, ne bi li ih privukli u partizane, ali im je sav napor bio uzaludan. To se vidi iz izvješća dr. Pavla Gregorića, člana Centralnog komiteta KP Hrvatske, podnesenoga u svibnju 1942. Dajući ocjenu dotadašnjega rada komunista u sjevernoj Hrvatskoj, Ivo Marinković, poznati komunistički prvak, u prosincu 1942. je zaključio: «Naši drugovi nisu uspjeli da uvjere hrvatskog seljaka da je jedini pravi put pristupanje partizanima, i u tom pravcu treba još mnogo da se radi» (4). O tim odnosima prema partizanima, ne samo hrvatskoga nego i drugih naroda s područja bivše Jugoslavije, sigurno je Broz znao najviše, pa je on s partizanske strane i najvažniji svjedok. Na savjetovanju u Vrhovnomu štabu u Stolicama 27. rujna 1941. u svezi s razvitkom partizanskoga pokreta u Hrvatskoj, dao je ovakvu ocjenu: «Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj je u tome što obuhvaća srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici itd., a međutim vrlo mali broj Hrvata – seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se je pozivu Komunističke partije i stupio u partizanske redove. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno podpore od hrvatskog stanovništva ...» (5). Bijesan zato što Hrvati ne stupaju u partizanske redove, Broz je u svomu članku pisanom polovicom travnja 1942. optužio Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku, da su «glavna smetnja u Hrvatskoj da hrvatski narod nije do sada stupio masovno, po primjeru srpskog, crnogorskog i slovenačkog naroda, u oružanu borbu protiv okupatora», oni su mu, dakle, «glavna smetnja za opći narodni ustanak protiv okupatora u Hrvatskoj» (6). I u članku «Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti Narodnooslobodilačke borbe», napisanom između 10. i 15. prosinca 1942., Broz je nastavio s pohvalama Srba zbog njihovog sudjelovanja u partizanima. On tu, naime, piše, da se u partizanskim redovima, «od samog početka pa do danas, nalaze u ogromnoj većini baš Srbi, umjesto da bude obrnuto». Ti Srbi u partizanima nisu, po Brozu, bilo kakva većina. «Baš srpski, crnogorski, bosanski i lički partizani i brigade koje su bile sastavljene gotovo isključivo od Srba vodili su i danas vode nemilosrdnu borbu ne samo protiv okupatora već i protiv četnika Draže Mihailovića i ostalih neprijatelja ugnjetenih naroda». Dakle, partizanske postrojbe sastavljene su gotovo isključivo od Srba, kaže Josip Broz. Ostali narodi, pa i Hrvati, zanemarive su mu veličine. Takvo stanje nije bilo samo u jednom trenutku, nego je trajalo od početka rata pa do kraja 1942. godine, kada on piše taj svoj članak. «Srpski je narod», tvrdi Broz, «dao i još uvijek daje najveći doprinos u krvi...», pa poziva i druge narode, da slijede taj primjer (7). Sličnih tvrdnji moglo bi se još naći u njegovim «Sabranim djelima».
Naravno, 1943. godina donijela je mnoge političke i vojne promjene, koje su išle na ruku partizanima. Najvažniji takav događaj bila je kapitulacija Italije u rujnu te godine. Po višoj vojnoj zapovijedi talijanska vojska je partizanima predavala oružje i područja, u kojima se je nalazila, prije nego što su je hrvatske i njemačke postrojbe uspjele razoružati i zaposjesti ta područja. Partizani su iskoristili privremeno zaposijedanje pojedinih sela i gradova, pa su proveli prisilnu mobilizaciju i tako povećali udio Hrvata u svojim redovima. Taj udio je zbog raznih razloga lagano rastao sve do jeseni 1944. godine. Tada su se iz južne Hrvatske povlačile hrvatske i njemačke vojne postrojbe, a na njihovo mjesto dolazili su partizani, koji su nastavili s prisilnom općom mobilizacijom pučanstva u svoje postrojbe. Zahvaljujući toj činjenici, broj Hrvata u partizanima, na području današnje Republike Hrvatske, nadmašio je broj Srba, ali je razmjerno, prema udjelu jednih i drugih u ukupnomu pučanstvu, daleko zaostajao za Srbima. Prema istraživanjima Mladena Ivezića, broj Hrvata i Srba u partizanima pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske tek početkom rujna 1944., gledano u apsolutnim brojkama, bio je odprilike podjednak (8), a 30. studenoga 1944. Hrvati su nadmašili Srbe. Tu treba napomenuti, da su ispod vlasti Glavnoga štaba Hrvatske bili izuzeti Vinkovci i područja istočno od njih, ali mu se je vlast prostirala na livanjsko – duvanjsko područje, pa se može reći, da je jedno s drugim bilo kompenzirano i da je taj štab odprilike pokrivao područje današnje Republike Hrvatske. Pod njegovim zapovjedništvom bio je 30. studenoga 1944. ukupno 121.341 partizanski vojnik, od toga 73.327 ili 60 , 40% Hrvata, a 34.753 ili 28, 64% Srba, dok razlika odpada na ostale narode (9). Od ukupnoga broja stanovnika, u Hrvatskoj je, prema popisu od 1948. godine, bilo 79, 2% Hrvata i 14, 5% Srba. Dakle, u Republici Hrvatskoj Hrvata je u partizanima bilo gotovo 19% manje nego je njihov udio u ukupnomu pučanstvu, dok je Srba bilo gotovo dvostruko više od njihova udjela u ukupnomu pučanstvu. Valja napomenuti, da je 6. lička proleterska brigada, sastavljena uglavnom od Srba, bila upućena u Srbiju i istočnu Bosnu, pa bi razmjerni udio Srba u partizanima bio veći, a Hrvata manji, da je i ona uzeta u obzir pri računanju. No, u Istri, dijelovima hrvatskoga priobalnog područja i na nekim otocima, zbog talijanskog nasilja bolje je uspijevala partizanska promidžba, pa je bio i veći odlazak u partizane. Zato je u Republici Hrvatskoj razmjerni udio Hrvata u partizanima sigurno veći nego među bosanskohercegovačkim ili srijemskim Hrvatima. Da se je taj udio računao za Hrvate kao cjelinu, onda bi on u odnosu na ostale narode s područja bivše Jugoslavije sigurno bio manji nego što je to iskazano samo za Republiku Hrvatsku.
U isto vrijeme, dok je u Republici Hrvatskoj bilo 73.327 Hrvata u partizanima, u Hrvatskim oružanim snagama (domobranstvo, ustaška vojnica, oružništvo) bilo ih je oko 150.000, dakle dvostruko više. Uzmemo li u obzir, da je među hrvatskom vojskom moralo dolaziti do demoralizacije i da je barem polovica partizanskih boraca silom otjerana u partizane, možemo zaključiti, da ni 20% hrvatskoga naroda 1945. godine nije pristajao uz pokret, pa zvao se on partizanski ili antifašistički, koji mu ruši hrvatsku državu, gazi vjeru i otimlje njivicu. On je čvrsto stajao uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja mu je jamčila i čuvala sva ta dobra.
Dakle, daleko je od istine tvrdnja, da je hrvatski narod nadprosječno i više nego i jedan drugi narod bivše Jugoslavije sudjelovao u partizanima. Bilo je upravo obratno.
Bilješke:
1. Josip Broz – Tito: Sabrana djela, sv. 13., Beograd, 1982., str. 196. – 197.
2. Mladen Lorković: Pod jednom kapom, Sarajevo, 1944., str. 44. i 45.
3. Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945. – Dokumenti, sv.2., Zagreb, 1998., str. 268.
4. Fikreta Jelić – Butić: Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983., str. 158. i 172.
5. Josip Broz – Tito, nav. Dj., sv. 7., str. 137.
6. Isto, sv. 10., str. 27.
7. Isto, sv. 13., str. 100.
8. Mladen Ivezić: Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito, Zagreb, bez godine izdanja, str. 399. – 400.
9. Nikola Anić: Oružane snage NOP – a Hrvatske u vrijeme njezina oslobođenja podkraj 1944. i na početku 1945., «Časopis za suvremenu povijest», br. 1., Zagreb, 1985., str. 103., 104. i 123.
"Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo;
Zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli;
Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim;
Oprostimo neprijateljima našim, i nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi;
Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga;
Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša domovina,
zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše,
a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo."
Dr. Ante Starčević
Sveta prava našeg naroda...
"Ova naša stranka sudi da joj je vrijeme nastaviti svoje dosadašnje poslovanje…
Kako je znano, ovo je poslovanje:
Skidati krinke onim, koji su naš narod kojekakovimi načini i sredstvi turnuli do poniženja i nesreće,
ter nastoje da ga u tom stanju drže.
Na zakonitu temelju stojeć, branit ili iskat,
pravnim načinom i pravičnim sredstvi,
sveta prava našeg naroda i naše Domovine."
dr. Ante Starčević
Narodne mane...
"Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća:
mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.
Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav;
mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni,
kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti;
nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja."
