Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod. (bl. Alojzije kard. Stepinac)

Bog i Hrvati!

Vjerujem da većina ljudi u Hrvatskoj zna za da je veliki broj jugokomunističkih partizana bolovao od specifičnog oblika epilepsije (padavice), u narodu poznate kao "partizanska bolest". Ta njihova bolest, prouzrokovana traumom poslie činjenja strahovitih zločina, nestala je smrću oboljelih.

Čitam knjigu "Sve moje bitke" pok. generala Janka Bobetka, u kojoj on opisuje svoj doprinos u Hrvatskom oslobodilačkom, ili kako se to danas u Hrvatskoj voli zvati, Domovinskom ratu.

Ponavljam, svi trebamo biti zahvalni pok. Bobetku na njegovom doprinosu u oslobađanju Hrvatske u prošlom ratu. On je doista učinio mnogo, ali to ne znači da mu treba pripisivati i ono što mu ne pripada.

Da to nije točno i potvrđuje sam Bobetko na 367. stranici, gdje piše: "…Krenuli smo na Velebit i vidjeli da je Markač tamo imao oko 400 do 500 ljudi. Zapovjedno mjesto bilo je na Visočici. Rekao sam mu: "Sam te Bog ovdje postavio, jer ako izgubimo Velebit, mi smo izgubili pola Hrvatske…"

U "Pismu čitateljima", koje je postavio umjesto predgovora, on piše: "(…) U II. Svjetski rat ušao sam kao mlad čovjek, stavljen pred dilemu: podržavati fašizam, čiji je osnovni cilj bio osvajanje svijeta - jer je Europa bila pokorena, ili se pak suprotstaviti sustavu iz kojega je na kraju rata ostalo 50 milijuna mrtvih. Takav sustav, od poljskog naroda, primjerice uzeo šest milijuna žrtava, više od tri milijuna žrtava dali su Židovi, a Rusi su izgubili 22 milijuna ljudi."

Drugo, kao "antifašist" Bobetko je "naravno" u tih šest milijuna Poljaka uključiti i one Poljake koje su pobili Staljinovi "antifašisti" (u koje se i on 'by association' ubraja) u šumi Katynu i mnogim drugim mjestima.

Suvremeni engleski povjesničar Norman Davies (rođ. 1939.) u njegovoj knjizi "Europe at War 1939 -1945 - No Simple Victory" kaže da ono što se zove antifašizam ne nudi suvislu političku ideologiju, te da je to u svakom smislu empty vessel (prazna posuda). Davies dalje dokazuje da je concept tzv. antifašizma bio samo Staljinov politički ples, kojega su organi sovjetske propagandne mašine širili s ciljem stvaranja lažnih dojmova kako bi Zapadne demokrate, ako se udruže s SSSR-om u tobožnjoj opoziciji fašizmu, mogli politički zbližiti komunistima. Motiv je bio dati legitimitet Diktaturi proleterijata u vrieme kada je boljševička Rusija sliedila svoju politiku "kolektivne sigurnosti".

Kada ovo pročita čovjek se mora upitati zar ti i takovi ljudi misle da je hrvatski narod kroz četiri ratne godine komunističke komitadžije i 45 godina njihove strahovlade živio na nekoj drugoj planeti?

Ali Staljin je inzistirao i uspio prisiliti Churchilla i Roosevelta da čitava Jugoslavija podpadne pod njegovu kontrolu jer je u ruci imao adut da su Tito i njegovi partizani, u čijem sastavu je veliki broj onih iz zapadnih dijelova, jedini borci protiv Njemačke. Draža Mihailović i njegovi četnici odbačeni su na još konferenciji "Velike trojice" u Tehranu 1943. godine.

Naprimjer, prije ulazka partizana u Gospić u travnju 1945., "antifašist" Jakov Blažević na sastanku partizanskih oficira u zaselku Raičevići kod Čitluka nedaleko od Gospića inzistira da "u Gospiću ne smije živa ostati ni hrvatska mačka."

Jedan engleski povjesničar ovako opisuje komunistički teror u Španjolskoj 1930ih godina:

Nešto manje od godinu dana kasnije "nacionaliziraju" sve crkveno vlasništvo, a u školama zabranjuju vjeronauk. Istodobno počinju žestoki progoni, hapšenja i ubojstva svećenika.

Nu to je bio samo pčetak kounističkih megazločina. U strepnji i užasu narod je mučke trpio ove do tad neviđene zločine. Nitko se nije usudio buniti - sve do 17. srpnja 1936. kad je protiv ovih zlotvora general Francisko Franko podigao ustanak.

U knjizi je i Bobetkova partizanska slika, s još jednim partizanom, izpod koje piše: "U partizanskim postrojbama na oslobođenom dijelu Banije 1943. godine".

"Sva sela oko Travnika bila su porušena i spaljena. Travnik je danas grad s najviše siročadi, najviše udovica. Travnik je grad, u kome nismo našli ni jedne otvorene trgovine, grad u kome se preostali stanovnici ne mogu nasmijati. Travnik je danas grad u kome nema ni konja, ni krava, ni ovaca, koza, ni peradi, jer neprijatelj je sve odnio......"

"Jednoga dana došao mi je u Zapovjedno mjesto u Ploče i rekao da bi vrlo rado ostao raditi bilo što u mom zapovjedništvu. Znao sam da je odstranjen iz Stožera, da je bilo političkih sumnjiv i da se s njim nije puno računalo. Koliko se sjećam , odgovorio sam mu slijedeće: "Ja imam potrebu za tvojim radom u Zapovjedništvu, ali vojna i politička rehabilitacija moguća je samo na fronti. Javit ćeš se na Livanjskoj fronti pukovniku Gotovini, i ukoliko se dokažeš, jasno da ćeš se rehabilitirati i stvoriti uvjete da ostaneš u Hrvatskoj vojsci. U suprotnom, stvari nisu ružičaste, mi se nalazimo u ratu. On je to primio disciplinirano, javio se u Livno i na Livanjskoj fronti ostao više od godinu dana.

Sada, koliko čujem, što mene posebno ne zanima, njegovo ponašanje nije baš onakvo kakvo bi trebalo biti kod ljudi čvrstog karaktera koji moraju znati naučiti da je u životu najvažnije ostati dosljedan i vrlo strog sam prema sebi…"

Bobetko se u knjizi osvrnuo i na Josipa Perkovića, koji je, kako navodi, bio upleten u plan atentata na njega za vrieme operacija na Južnom bojištu. "(…) Tada je obavještajnu službu vodio Matulović, jedan iz KOS-a, i čudilo me kako nije likvidirao mene i Tuđmana i sve koji smo dolazili, a dva puta išao sam ilegalno brodicama u Dubrovnik. Vjerojatno je imao neke druge planove….

Jedne večeri Perković je navratio u moju kancelariju. Pitao me što ja imam protiv njega. Rekao sam mu:

"Molio sam Predsjednika", nastavlja Bobetko, "da ga odstrane. Trebalo je proći tri mjeseca da ga maknu, vjerojatno je umirovljen, poslije se dalje povlačio, ali je čudno da ima i takvih ljudi. Koje su to zasluge, ni danas mi nije jasno."

U opisu spašavanja jedne satnije 4. gardijske brigada koju su na Gubavici opkolili četnici i JNA, Bobetko piše:

Pitao sam ga za koje vrijeme može pokrenuti barem vod, ako ne cijelu satniju. Odgovorio mi je da to može biti za jedan sat. Dao sam suglasnost, i on je doista pokrenuo ojačan vod i pratio oklop do spajanja sa satnijom 4. brigade na Gubavici. Poslije je on ušao u sastav Hrvatske vojske i pokazao se kao vrlo hrabar i čestit u operacijama u Hercegovini", (kao da HOS nije bio Hrvatska vojska, nap. a.).

Da, zaista bi svatko trebao biti širok i pošten, javno se pokajati za svoje zablude i priznati da su se oni koji su nosili "U" samo i jedino borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske, a oni s zvijezdom za krvavu komunističku ideologiju, rušenje Hrvatske i uzpostavu komunističke Jugoslavije.

Tuđmanov izgovor da je u ustav morao staviti da se ova Hrvatska temelji na antifašizmu, "jer nas drukčije svijet ne bi priznao", nije samo pogriešan, nego i smiješan. Svatko tko u glavi ima imalo sive materije zna da bi, da je umjesto antifašizma u ustav upisan antikanibalizam vjerojatno imao isti efekat za priznanje Hrvatske.

Za Dom Spremni!

SLOBODA, JEDNAKOST I BRATINSTVO

Dr. Ante Starčević